Jednom prilikom Luka prenosi da se Gospa neće ukazati taj dan jer je među nazočnima jedan veliki grešnik, mason. Dakle, glavni razlog zašto se nekima ukazuje  a drugima ne, zavisi od toga da li su u milosti ili u grijehu. Djeca su u prednosti upravo zato jer uglavnom još ne poznaju teški grijeh. I onda su u milosti. Ista logika vrijedi i za druga ukazanja. Tako Bog Otac kaže da se neće drugima ukazati zato jer nisu dostojni, a sveta Bernardica odgovara Marici da se neće ukazati Milanu i Vinku zato jer su grešnici, ali da hoće djeci. U špilji su dobrodošli samo oni koji su u milosti Božjoj. Jednom zgodom Isus šalje sve vani zato jer su svi grešnici. A drugi put glas dva puta poručuje: grešnici van, pravednici unutra. Bezbožnici se lišavaju mnogo milosti tako sv. Jakov poručuje: –Ja ću čuvati pravednike, grešnike neću!

Možemo reći da je to u skladu sa učenjem kršćanskim koje kaže da se grešnik svojevoljno odvraća od Boga i lišava se milosti i Božje pomoći, a oni koji su u milosti imaju tu milost i poseban blagoslov i zaštitu u životu.

Najvažniji razlog ukazanja je poziv na molitvu za obraćenje grešnika. Gospa na to poziva u više navrata i na razne načine. Tako jednom traži da se na tu nakanu moli Zdravo Marijo, a drugi put tri puta Oče naš, Zdravo Marijo i Slava Ocu. Na upit zašto se ukazuje Gospa odgovara: nek se grešnici obrate. Anđeli sa svoje strane opetovano šire poziv na molitvu za obraćenje grešnika. Tome se pridružuje sveci koji se ukazuju. Tri hodočasnika iz Supetra bivaju ispraćeni upravo sa porukom da mole za obraćenje grešnika. Isus u liku Dobrog pastira kaže: Ja sam Sin Božji, i odmah zatim: Želim da se obrate grešnici. Žalostan je jer ga oni vrijeđaju i traže molitvu za njih. Jednu Zdravo Kraljice, a drugi put poručuje da se moli dan i noć. 11.7. Luka vidi Isusovu muku od bičevanja do razapinjanja. Duboko potresen dječak pita Isusa zašto toliko trpi, a Isus mu odgovara: za grešnike. 8. 8. Isus je propet, ali bez križa, sav je u krvi, neki ga bodu u prsa, u noge, u ruke, odasvud mu teče krv. Govori: Molite za obraćenje grešnika. Vidite što meni čine grešnici. Vaši grijesi vrijeđaju moje rane. Sada se vidi da se ne radi samo o onima koji su otpali od vjere nego da su svi ljudi grešnici i da svojim grijesima muče Isusa. Doista teologija uči da je Isus umro za svakog pojedinog čovjeka kako bi ga spasio. Ne spašavaju se samo oni koji svojevoljno odbace njegovo otkupljenje. Nakon njihove molitve malo kasnije opet se ukazuje propeti Isus, no sad samo krvi, gdje su čavli, i daje objašnjenje: Nije mi lakše samo me malo manje bodu grešnici. Ovdje se očituje moć molitve koja slabi snagu grijeha, i time ublažuje Isusovu muku koja se pred djecom uprisutnjuje. I po treći put, isti dan, ponavlja se viđenje Isusove muke. Hvataju ga, vežu, tuku, krune. I kad ga pitaju – Tko ga to muči – on odgovara: Vaši grijesi. 24-9. Isus umire na križu i govori: Ja umiren za vas na križu. Zašto mi ne vjerujete? Zašto me ne slušate? Na ovaj način Isus upućuje bolni vapaj svima da se obrate. 

No Gospa obećaje i obraćenje grešnika. Tako 8.7. kaže Luki da će se grešnici postupno kroz 3 godine obratiti. Na koga se točno misli ne znamo ali očito ne govori o obraćenju svih grešnika i za pretpostaviti je da misli na one koji imaju mogućnosti doći na mjesto ukazanja. Dva dana kasnije kaže da će se grešnici obratiti da će mir zavladati svijetom i da će se svi vratiti svojim kućama. Ni ovdje se ne govori izrijekom o svim grešnicima, ali se daje povod za zaključivanje da se radi o velikom broju. Kako se ne spominje nikakav vremenski rok teško je odrediti na koga se to odnosi. Drugi svjetski rat je završio pred godinu dana i mir je doista zavladao svijetom, a svojim domovima su se doista vratili svi preživjeli. 29.7. Tatjana  Vučić vidi vrpcu koju drže dva anđela i na čijoj stražnjoj strani piše: Više se od polovice bezvjernih obratilo. Ovdje se može raditi o onima koji su bili otpali od vjere, ali su se nakon ukazanja ponovno vratili. U prilog tom tumačenju je što je manje od tjedan dana kasnije Isus kazao da sada ima mnogo ljudi poput Jude te da treba moliti da se taj broj smanji. Izjava anđela od 6.8. da će se svi grešnici obratiti ne stoji ako se primjeni na cijelo čovječanstvo. Ali stoji ako se odnosi na neku pojedinu skupinu. Primjerice onih koji su tada bili nazočni u špilji. U prilog toga da se misli prvenstveno na obraćenje mještana, te onih koji dolaze kao hodočasnici imamo više potvrda.

8.8. ukazuje se glava Božja i govori: Hoćete se obratiti svi. U špilji su svi grešnici, samo su 4 pravednika. 10.8. Isus kaže da mu je želja da se svi obrate, da okupljeni svojim dolskom pokazuju da su se obratili te da je ostalo samo nekih 20-ak neobraćenih.

22.8. Gospa sa žalosnim pogledom poručuje: Još ima mnogo grešnika u vašoj okolini. Nastojte da se skoro obrate. Dan iza toga Gospa najavljuje da će se svi Boljani obratiti. 8.8. Sv Tereza od Djeteta Isusa kaže da se pola grešnika u Bolu općenito obratilo, da bi htjela da se i druga polovica obrati. Taj proces ne završava brzo jer 23.9. Gospa kaže da je mnogo žalosna radi Boljana koji je vrijeđaju. Kao rješenje, osim molitve traži se i evangelizacija i to u globalnim razmjerima. 4.8. čuje se glas: Recite narodi moji, recite po cijelom svijetu da se obrate grešnici, i činite pokoru i Isus će svima oprostiti. Ovim se želi uključiti sve kršćane u poslanje obraćenja grešnika. Osim toga i vidioci sa drugom djecom koja mole s njima u špilji osobno dobivaju poziv. 22.8. Isus u pratnji tri anđela kaže: Djeco, idite širom svijeta i širite moju vjeru. Kako je to izvodivo? Ako imamo na umu da su se neki od njih, poput Luke Juginovića kasnije odselili i imali prilike biti u raznim zemljama, onda to može biti jedno makar djelomično objašnjenje. Onima koji unatoč svega ostaju tvrdokorni u svome grijehu upućuje se oštra opomena. 4.8. Gospa dva puta ponavlja: Recite grešnicima da se obrate što prije jer vas hoće Isus sve pomoliti. Dva dana kasnije jedna svetica poručuje: Dragi Isus će vas pokositi strašnom smrću ako se grešnici ne obrate. 7.8. poslije podne Marica vidi vrpcu sa natpisom: Obratite se grešnici, obratite, bit će vam bolje. Obratilo se više od pola bezvjernika. Do pet mjeseca, ako se ne obratite dragi Isus hoće da vas pokosi teškom smrću. Do pet mjeseci kleknite na gola koljena i bit ćete sretni i zadovoljni kad me vidite. Malo kasnije Isus u liku Dobrog Pastira dodatno pojašnjava: Obratite se, obratite i bolje vam se obratiti. Vidite što vas čeka. Prvo kuga, drugo srdobolja, treće glad, najveća nevolja. Kazna kako vidimo, će se odvijati stupnjevito, ali ona je navještena uvjetno, pa znači kako se nije ostvarila da se na poziv obraćenja odgovorilo. Zadnja kazna sa kojom ide kraj svijeta sa kojom ide poruka: kršćani neka se ne boje, grešnici neka se boje! Ako opomene i vremenite kazne ne poluče učinak onda slijedi polaganje računa pred Bogom nakon smrti.

Agent Ozne pita Isusa preko Marice Lalić: – Što će biti s onima koji su klali i ubijali? – Čekam da im sudim, odgovorio je Isus.

Čudesna obraćenja

Na mjestu ukazanja mnogi su dolazili iz znatiželje, bez vjere. Tako Mina Cvitanić zapisuje 9.7. u 18 h. Mnogo naroda. Neki omladinci prave smetnje, nepristojno se ponašaju, padaju razne neumjesne primjedbe o svetim ukazanjima. Pobožni posjetioci se zgražaju, neki ih karaju. Sutradan narod koji je ostao pred špiljom galami, tako ometa molitvu. Na upit Marice da li da prekine molitvu zbog buke Gospa odgovara: neka se mole da se može moliti uvijek i na svakom mjestu.

11.8. dolazi neki čovjek iz Supetra koji ulazi u špilju, bjesni, vrijeđa, psuje i ruga se svemu. Isus nalaže Marici da odmah iziđe radi nazočnih grešnika i ona to čini plačući, a s njom odlaze i svi drugi. 20-7- Luka vidi Gospu sa mnogo medalja na prsima, koja kaže da je čudotvorna Gospa Sinjska. I odgovara mu da će se ukazati i onima koji ne vjeruju. Nekoliko dana kasnije Gospu ujutro vide Vice Elezović i Marija Barhanović koji prije nisu vjerovali u istinitost ukazanja. A s njima i Vinka Paušić koja vjeruje u ukazanja ali nije vidjela ništa. Vjera je presudna za svakoga pa stoga Gospa poručuje: Tko vjeruje taj će se spasiti.

U drugoj prigodi kad je mole za čudo Gospa kaže: Tko ne vjeruje ovo ovdje ići će u pakao. Kako ovo protumačiti ako Crkva uči da privatne objave nismo dužni vjerovati. Zavisi na koga se ovdje misli. Sigurno se ne misli da cijelo čovječanstvo jer ne mogu vjerovati ako ne znaju uopće za ukazanja. Dvojbeno je koliko se to može odnositi na one koji su o tome čuli samo površno ili negativnu informaciju. Očito je da se to može odnositi u prvom redu na one koji su imali viđenja i u manjoj mjeri na one koji su bili izravni svjedoci događanja i milosti. Onoga tko prima Božje milosti one i obvezuju i što ih više ima to mu je veća i odgovornost.

29.7. Gospa kaže Tatjani da će učiniti čudo u špilji. 1.8. okupljeni mole Gospu da što prije učini čudo, Možda se nadaju da će to uvjeriti i one zadnje sumnjivce. Vjerojatno je čudo i znak kojeg Isus naviješta Isus Marici 5.8. kad kaže ja ću vam dati znak ali ne sada. 7.8. poslije podne u špilju ulaze neki koji ne vjeruju i rugaju se s ukazanjima među kojima je Venka Dulčić i Solinka Katica Katić, njena gošća. Marica ulazi i vidi Dobrog pastira sa 31 ovcom koji joj kaže da nije zadovoljan sa svima jer između vas su dva velika grešnika i poziva na obraćenje. Marica vidi razne prizore muke Isusove, a nazočne u špilji mole: Smiluj nam se, oprosti nam naše grijehe! Isus govori: Obratite se, obratite, šutite i gledajte kako ja trpim na ovom križu, kako se mučim za vas. Molite za obraćenje grešnika. Ja sam umro za vas na križu. Sada, zbogom. Nestaje ga. Molimo. Čuje se glas: Sada idite kući jer će se sada u ovoj špilji jedno veliko čudo dogoditi i sad zbogom. Izlazimo, ali sumnjamo da je to varka nečistog Duha i opet se vraćamo. A Marica pita – U ime Boga reci nam koji je ono glas rekao da idemo kući. Isti glas: ono je rekao tvoj drugi sveti anđeo čuvar. Izlazi. Tada neki opet neki ulaze u špilju jer žele vidjeti čudo a nesvjesni su da će oni sami biti protagonisti čuda.

Venka ima viđenje Presvetog, Gospe s Isusom , Gospe Karmelske koja joj kaže da je Blažena Djevica Marija. Za to vrijeme Katica vidi polumjesec, zvijezdu i raspetog Isusa. Zatim krik, vika u pećini. Dulčić i Solinka izlaze prestravljeni iz pećine. Viču: Ponor, ponor crveni. Dulčić pada onesvještena. Druga priča: vidjeli smo obadvije isto: Veliki debeli križ, na njemu Isus sav u ranama, krv izlazi iz rana, žile na rukama napete, tijelo se trza od boli, zrake rasvjetljuju križ, ispod križa strahoviti ponor kao more, crven, pun ognja. Jezoviti prizor za koji kaže da ga neće nikada zaboraviti. Katica je kako je sama ispripovjedila pobjegla iz sljedećeg razloga. Ona kaže: Krist koji je gledao pred sebe u onaj užas krvi i vatre, polako je polako podizao glavu i pogled usmjerio k njoj. Kristov pogled upućen njoj bio je blag, milostiv, nježan. I ona ga nije mogla izdržati. Pobjegla je na cestu zajedno s Venkom sa glasnim vapajem, usklikom iznenađenja, tajanstvenim, velikim, lijepim otkrićem. Isuse.

Venka nije bila u pravoj nesvijesti nego u stanju sličnom komi, s oduzetim nogama pa su je zato stavili na konja i odveli kući. Putem uzbuđeno priča boji se da neće moći hodati. Tješimo je. Sutradan ujutro kad idu obadvije u crkvu ispovijede se. Venka je kao mala bila pobožna vjernica, znala na pamet sve crkvene blagdane, i htjela biti redovnica no 1943.-e je evakuirana pred Njemcima na Vis gdje je pristupila Prvoj Dalmatinskoj i prošla ratni put do Trsta. Katica, 19.-ogodišnjakinja, već je 1941.-e sa 13 godina primljena u Savez komunista. A u vojsci je bila od kapitulacije Italije, 1943.-e sveukupno nešto više od 2 godine. Spremna je svjedočiti pred svima pa i pred Oznom o istinitosti onoga što je doživjela. Pa i pod cijenu otpuštanja s posla ili zatvora. Bodrila je druge: Nemojte se plašiti, ne odstupajte od ovoga. 10.8. su Katica i Venka ponovo u špilji i sada vide razne prizore iz Isusova života. Imala je također viđenje žena koje idu po vodu na bunar među kojima se posebno isticala jedna žena koju je pratilo malo dijete. Žarko je molila da čuje Gospin glas iako to ne zaslužuje. A u zamjenu je dobila objašnjenje onog što je vidjela ispisano na bijelom platnu. Mali Isus nudi pomoć svojoj majci. On bi joj pomogao nositi vrč s vodom.

Progoni

Dominikanci koji su imali gimnaziju na Bolu su se držali po strani i nisu se izjašnjavali znajući da mogu imati problema sa vlastima. Tako nalazimo zapisano: jedna je ujutro bila procesija. Padre Bepi je bi župnik tada i onda su svi došli u crkvu. Govori: ja ću vam otvorit crkvu, ali ja nemam ništa s tim. To je bilo strašno vrime za svećenike i tako to. Kako vidimo svećenici se drže na distanci. Luka je bio pozvan na razgovor kod Udbe u Supetar gdje ga je ispitao Jure Burazin davši mu čokoladu. Tadašnje vlasti su osudile trojicu intelektualaca koji su se istakli u sudjelovanju na ukazanjima na godinu i pol zatvora. Najveću kaznu je dobio Božidar Jakšić. Nekim kazivačima prva asocijacija na ukazanje Majke Božje je stavljanje stroge mjere gušenja tog ukazanja. Kako sami ističu mnogi su zbog tog događaja završili na neko vrijeme u zatvoru. Božidar Jakšić je Boljanin koji je kao student došao svojoj kući za vrijeme ljetnih praznika i tako se susreo sa ukazanjima. Osobno sam nikad nije imao nikakva ukazanja ali je čvrsto vjerovao u njih i postao glavni njihov svjedok. On je uhapšen u Bolu 25.8. 1946.-e gdje je pritovren. Uvečer je premješten u Supetar, a sutradan odveden u Split na Katalinića brig gdje je bio sam u ćeliji. Uz njega je, kako se kasnije doznalo, bili uhapšeni: Toni, Franko, Dinko i Zdenka. Titov govor u Splitu protiv Gospinih glasnogovornika u Bolu unaprijed je odredio ishod suđenja. Glavni lokalni list Slobodna Dalmacija, sukladno tome piše, da se radi o prijevari. Sudac Marijani osudio ih je za prevaru i igranje sa vjerskim osjećajima, širenju laži i kao takvi su neprijatelji države i ruše državni poredak. Zdenku su izdvojili jer je ona krivnju prebacila na Božidara i rekla da se ona ne slaže s politikom optuženih. Zanimljivo je da je ona ostala pri tom da nije lagala o onom što je vidjela. Ali da ne zna kako je to vidjela i čula. Na pitanje suca tko je držao svjetlo ona nije mogla dati nikakav odgovor jer je to bilo ne izvedivo. Glavni optuženi je bio Božidar i proglašen je krivim za organiziranje i širenje laži o čudima te je osuđen na 4 godine prisilnog rada i 2 godine gubitka građanskih prava. Franko je osuđen na dvije godine prisilnog rada. Dinko na jednu, a Zdenka na 6 mjeseci. Kad su Gospu pitali što će biti sa uhapšenima ona im je rekla da će se svi vratiti živi i zdravi svojim kućama, Toni u srijedu, Franko ubrzo nakon njega, Dinko odmah nakon Franka i Božidar nešto kasnije od Dinka. Istina je da su se svi vratili živi. Toni, koji se navodi, uopće nije bio suđen pa je kao takav prvi izišao iz zatvora, a odgovara i redoslijed puštanja na slobodu. No, teško je pomiriti godine zatvora sa najavom brzog izlaska. Božidar za razliku od drugih sudionika ukazanja je jedini vjerovao do kraja, a ostali su se povukli pod pritiskom vlasti. O netrpeljivosti političkog okruženja tog vremena prema tom događaju ali i o ustrajnosti vjernika govori Petar: I onda se umišala politika pa su tu djecu proganjali, zatvarali i tako dalje, ali su ljudi išli gore i hodočastili i dalje. Rezultat progona je bio da se u Bogu do 1990.-e godine uopće nije pričalo. Samo su rijetki doznali o tome. Tako je Nenad tada doznao od drugih da mu je baka bila vidjelica. A da mu ona, iako još živa, nije nikad govorila o tome. On stoga zaključuje: Jednostavno ne živi kao nešto što je postojalo. To je zaboravljeno. Sustav je to satro, satro u glavama ljudi.

Okupljanja vjernika

7.7. Gospa kaže da je izabrala špilju za svoja ukazanja. I to djeci. Vijest se brzo proširila i ljudi su se počeli okupljati u sve većem broju. Svaki dan poslije podne se odlazilo pješke do špilje gdje bi se molilo i primalo poruke. Preko tjedna znalo je biti oko 150 ljudi, a preko vikenda broj se udvostručio jer su brodovima dolazili hodočasnici iz drugih mjesta. Tadašnji župnik Postira 5.8. 1946.-zaapiso: Noćas u tri sata krcata Darinka – brod koji može primiti 75 osoba, otišao u Bol. Ne toliko na fjeru koliko da ispitaju istinitost ukazanja u jednoj špilji, o čemu već par mjeseci govori čitav Brač. Da se navodno jednom dječaku i djevojčici ukazuje Majka Božja, kao i mnogim drugi sveci.

Hodočasnici se vratili oko 11.30. od njih nitko nije vidio ali da su osim djece vidjeli odrasli. Vidjeli su zanos onih koji su navodno imali milost gledati Gospu. Vratili su se oduševljeni pjevajući Gospine pjesme. Sva ta pričanja treba uzeti s velikom rezervom. 10.8. skupilo se preko 550 vjernika sa raznih strana koji su spontano priredili u redu i pobožno procesiju od crkve Gospe od Karmela pa oko Gospojice do špilje. Cijelim putem se molilo i pjevalo a narod je vrlo sabran i miran. Vratili su se opet u procesiji opet u redu i s velikim ganućem. Dan koji se ne zaboravlja po sveopćem mišljenju. Hodočasnici s Brača su bili došli posebnim brodom. Sutradan su stigli hodočasnici sa Supetra, Sutivana, Miraca, Sumartina, Vrboske, Jelse, i nekih drugih mjesta s Brača. Znamo još za druge procesije koje su bile kasnije. Ukazanja su se nakon ljeta premjestila bliže mjesta pokraj crkvice svete Lucije. 8.7. na upit Luke Gospa se prvi put predstavlja sa riječima: Ja sam Majka Božja. Isti dan u dva navrata poručuje da će se svima ukazati u nedjelju kroz pola godine i da će to biti u špilji. 10.7.opet kaže da će je moći vidjeti svi nakon 6 mjeseci. I to u prvu nedjelju te da tada narod ne ulazi u špilju nego ostane na cesti odakle će je svi moći vidjeti gdje će ona biti na vratima špilje. Špilja, kako je rečeno, može primiti vrlo mali broj ljudi, 10ak, dok je ispred moglo stati puno više. Sutradan ponavlja da će se ukazati svima na prvu nedjelju, za 6 mjeseci, te da će to biti tijekom velike mise. Za taj mjesec najavljuje također 15 čuda. Ovdje i drugdje na svijetu. 1.8. Gospa pojašnjava da se 6 mjeseci računa od njenog prvog ukazanja. Ne znamo što se dogodilo za 6 mjeseci, ali kako je prvo ukazanje bilo 25.6. to je trebalo biti točno na Božić, iste 1946.-e godine. Doista, pred Božić 1946.-e Luka je najavio 3 dana tmine. Tada se svaka kuća u Bolu, bez obzira na vjerska uvjerenja, opskrbila svijećom, pripremivši se za izvanredno stanje. Kako se na Božić nije dogodilo ono što je bilo najavljeno praćenje ukazanja se značajno smanjilo. Kada su se točno završila ukazanja nije poznato. Neki drže nakon godinu dana, a neki nakon nekoliko godina.

Prvi vidioc Luka Jugović je počeo živjeti poput svojih drugih vršnjaka. S bratom Pjerinom osnovao je prvi vokalno-instrumentalni sastav „hobotnica“. Udaljio se od vjere, a neki čak drže da je pod utjecajem vjere postao ateist. Kada je imao 20 godina mjestom je odjeknula vijest da je komitet iz Supetra pozvao i upisao u školu, da je dobio smještaj za dom  i stipendiju. Sve to na temelju pisma kojeg je bio uputio predsjedniku Titu. Naslovio ga je: „Dragi oče“ i pitao „Kako je moguće, da mladi, talentirani ljudi u Jugoslaviji, ako su siromašni nemaju mogućnosti za školovanje? Plačem nad svojom sudbinom. Da učinak bude bolji nanio je na pismo i malo vode da izgledaju kao prolivene suze. To mu je omogućilo da se školuje. U Zagrebu je završio srednju glazbenu školu. Kako je bio sposoban brzo je diplomirao, a onda apsolvirao i nastavio poslijediplomske studije na Bečkoj akademiji za glazbu i kazališnu umjetnost. Elfi, Lukina udovica nije htjela govoriti o ukazanjima. Luka je kao odrastao, u najmanju ruku, zatajio ukazanja a svojoj supruzi je na samrti na pitanje o ukazanjima odgovorio: Da, sve je bila istina!

Za suvremenike, vjernike događaji su bili utješni i ohrabrujući. Danas mnogi mještani uopće ne znaju o ukazanjima, a od onih koji znaju mali broj njih vjeruje u njihovu autentičnost. Svi su vidioci mrtvi, a nitko od živućih svjedoka ne želi pričati o tome.

Na pitanje jedne mještanke: Zašto se dogodilo ukazanje? Ona je kazala da nas podsjeti tko smo. 1994. Božidar Jakšić održao je mali prikaz u mjesnom kinu o ukazanjima, a kasnije je predvodio svečanost otkrivanje spomen ploče  na mjestu ukazanja. Tada nitko od živih sudionika nije došao. Špilja ukazanja je bila porušena radi proširenja ceste, 1976,-e tako da je ovo ta spomen ploča jedino obilježje ukazanja i za koju i danas vode brigu neki vjernici. Jakšić je šutio o ukazanjima sve do dolaska Hrvatske države, a kad je mogao govoriti, onda kao da nikoga nije bilo briga.

Danas, sa vremenskim odmakom, kad su se promijenile ne samo okolnosti, nego i svjetonazor ljudi pa i vjernika, može se uočiti da neki spominju ove fenomene u kontekstu vjerskog turizma, žaleći što nisu postali svetište poput Međugorja. No, to je materijalističko poimanje koje je daleko od vjere. Pravi razlozi ukazanja su neki drugi: da ohrabre ljude u tom teškom poratnom vremenu, da im obnove vjeru i da mogu unatoč svega bit apostoli.

9. prosinca 2004. Associated Press je izvijestio da najpoznatiji svjetski ateist, profesor filozofije Antony Flew, vjeruje u postojanje Boga. Cijeli svoj prethodni život proveo je dokazujući da Bog ne postoji. Objavio je preko 30 knjiga koje su oblikovale agendu modernog ateizma.

Antony Flew (1923.-2010.) nedvojbeno je bio najistaknutiji ateistički filozof u posljednjih 100 godina. Razvio je originalnu i urednu ateističku doktrinu, dao nove argumente protiv teizma. Ušao je u panteon najvećih ateističkih filozofa kao što su D. Hume, A. Schopenhauer, L. Feuerbach i F. Nietzsche. Stoga je njegovo obraćenje nesumnjivo bio veliki događaj.

Put u ateizam

Antony Flew rođen je u Londonu 1923. i odrastao je u Cambridgeu. Njegov je otac bio metodistički pastor, predavao je teologiju Novoga zavjeta na metodističkom koledžu u Cambridgeu i godinama je bio njegov rektor.

A. Flew je priznao da je kao dječak bio vrijedan i iskren kršćanin, ali ne baš revan. Molitve i odlazak u crkvu smatrao je teškom dužnošću.

Do kraja srednje škole, Antony je izgubio vjeru u Boga. Priznao je: “Kućna sredina u kojoj sam odgojen usadila mi je žar za kritičko istraživanje, što me je na kraju nagnalo da odbacim očevu vjeru” (Bog postoji , str. 39).

Jedan od glavnih razloga zašto je A. Flewa odbacio vjeru u Boga bio je problem postojanja zla. Mladić je tvrdio da je postojanje svemoćnog Boga punog ljubavi nespojivo s manifestacijama zla i patnje u svijetu.

Dječak je dugo skrivao svoj ateizam od roditelja. O svom odlasku iz vjere obavijestio ih je tek u siječnju 1946. godine.

Studij i akademska djelatnost

Antony je započeo studij na Sveučilištu Oxford 1942. Poziv u vojnu službu prekinuo je njegovo školovanje. No, u siječnju 1946. nastavio je redoviti studij. Diplomske ispite položio je s najvišom ocjenom 1947., a godinu dana kasnije počeo je predavati na Christ Church Collegeu u Oxfordu.

A. Flew je bio impresioniran znanjem poznatog pisca CS Lewisa, kojeg je mnogo puta susreo u Oxfordu. Smatrao ga je najuvjerljivijim kršćanskim apologetom.

U Oxfordu je Antony upoznao svoju buduću suprugu Annis Donnison. Iako Flew nije vjerovao u Boga, poštovao je moralna načela koja je primio od roditelja. Nikad prije braka nije pokušao imati odnos sa svojom zaručnicom, jer je bio uvjeren da su odnosi prije i izvan braka moralno zlo. Strpljivo je čekao nekoliko godina da Annis završi studij i tek su se tada vjenčali.

Godine 1950. Antony je počeo raditi kao profesor moralne filozofije na Sveučilištu u Aberdeenu. Nakon četiri godine preselio se u Englesku i preuzeo odjel za filozofiju na Sveučilištu Keele, gdje je predavao 17 godina.

U siječnju 1973. pridružio se Sveučilištu Reading, gdje je radio do kraja 1982. Potom je šest godina, do umirovljenja, predavao na Sveučilištu Bowling Green.

Profesor Flew bio je fasciniran trima velikim filozofskim temama: Bogom, slobodom i besmrtnošću.

Kao ateist A. Flew je tvrdio da: “1. Znam da Bog ne postoji; 2. Sklon sam vjerovati da svemir nema početka ni kraja; zapravo, ne znam ni za jedan dobar razlog za sumnju u istinitost bilo koje od ovih hipoteza; 3. Uvjeren sam da su se živi organizmi razvili iz nežive materije u iznimno dugom vremenu” (ibid., str. 97).

Bog postoji

Profesor Antony Flew neprestano se borio s pitanjima o postojanju Boga, ustrajno je tražio istinu i konačno ju je pronašao. Tijekom svog akademskog djelovanja često je vodio javne rasprave s filozofima drugačijih pogleda.

U svibnju 2004. održana je javna rasprava na Sveučilištu New York na kojoj su sudjelovali Antony Flew, izraelski znanstvenik Gerald L. Schroeder (autor najprodavanijih knjiga o znanosti i vjeri, posebice The Science of God ), te škotski filozof John Haldane .

Svi su očekivali žustru raspravu između najpoznatijeg ateista i dvojice znanstvenika koji vjeruju u Boga. Na samom početku skupa, na veliko iznenađenje svih, prof. A. Flew je izjavio da odbacuje ateizam i prihvaća postojanje Boga.

Rekao je: “Pa, sada vjerujem da je svemir nastao zahvaljujući beskonačnoj Inteligenciji. Vjerujem da zamršeni zakoni koji upravljaju svemirom otkrivaju ono što znanstvenici nazivaju Božjim umom. Vjerujem da život i njegova reprodukcija počinju u Božanskom izvoru” ( Bog postoji, str. 118).

Tijekom rasprave, znanstvenik je tvrdio da najnovija istraživanja o početku života ukazuju na postojanje kreativne Božje inteligencije.

Izjavio je da je istraživanje DNK “otkrilo tako nevjerojatnu složenost struktura potrebnih za stvaranje života da, po mom mišljenju, to dokazuje da je kombiniranje ovih nevjerojatno različitih elemenata na takav način da ih natjera da rade zajedno mora uključiti inteligenciju.

Riječ je o kolosalnoj složenosti svih tih elemenata i izuzetnoj suptilnosti načina na koji oni međusobno djeluju. Mogućnost slučajne kombinacije ova dva aspekta jednostavno je zanemariva. Sve je stvar ogromne složenosti koja proizvodi te efekte i koja mi daje dojam nečega što je stvorila Inteligencija” (ibid., str. 104).

” Napravio sam značajan ‘zaokret ‘, priznao je Flew”, naime, nakon više od šezdeset godina priznavanja ateizma, javno sam objavio da sam promijenio klupske boje. U isto vrijeme, iako sam gledao s drugog stajališta, s istim angažmanom i poštenjem, nastavio sam igrati, da tako kažem, istu igru” (ibid., str. 93-94).

Odbacivanje ateizma prof. Flewa je bila šokantna vijest za sve, a među ateistima je izazvala pravu histeriju. Bilo je komentara punih fanatične mržnje i totalne netrpeljivosti. Međutim, mnogi znanstvenici izrazili su zahvalnost za intelektualno poštenje istraživača.

Profesor Alvin Plantinga je napisao: “Ovo je dobar dokaz poštenja profesora Flewe. Iako je toliko godina odbijao ideju o Stvoritelju, mogao je priznati da je više govorilo u prilog suprotnog stava” (ibid., str. 101).

“Majmunski teorem”

Tijekom poznate debate u kojoj je sudjelovao prof. Flewa na Sveučilištu New York u svibnju 2004. bio je neprocjenjiv u argumentaciji Geralda Schroedera, koji je usporedio tvrdnju da je život nastao slučajno s vjerovanjem da će krdo majmuna koji bez razlike udaraju po tipkovnici računala napisati Shakespeareov sonet . Za profesora, ovo je “teorem majmuna”, samo gomila smeća. Prema njegovom mišljenju, tvrdnja da je nastanak života djelo slučajnosti potpuno je apsurdna u kontekstu najnovijih znanstvenih istraživanja.

A. Flew je nakon 60 godina obrane ateističkog svjetonazora odustao od njega jer suvremena znanost prikazuje tri aspekta prirode koji ukazuju na postojanje Boga.

Prvi aspekt, napisao je istraživač, jest da se priroda pokorava zakonima. Drugi aspekt je život, odnosno inteligentno organizirana i djelujuća bića nastala iz materije. Treći aspekt je samo postojanje prirode.

Antony Flew postavio je ključno pitanje ateistima, svojim bivšim kolegama: “Koji biste mogući ili nemogući događaj smatrali da vas prisiljava da barem razmotrite mogućnost višeg Uma?” (ibid., str. 118).

Flew je kritizirao Richarda Dawkinsa zbog potpunog zanemarivanja i ignoriranja 50 godina genetskih istraživanja. A njegov Sebični gen “knjiga je koja je krajnje zbunjujuća i zbunjujuća za obične ljude. Čak i kao ateistički filozof, smatrao sam ovaj popularizacijski rad jednako štetnim na svoj način kao i Goli majmun ili Ljudski zoološki vrt Desmonda Morrisa ” (ibid., str. 109).

Intelektualno poštenje

Tijekom svojih filozofskih istraživanja, profesor A. Flew zadržao je svoje intelektualno poštenje.

“Moj način da otkrijem Boga”, napisao je, “još uvijek je hodočašće razuma. Slijedio sam svoju misao gdje god me vodila. I to me navelo da prihvatim postojanje neovisnog, nepromjenjivog, nematerijalnog, svemoćnog i sveznajućeg Bića” (ibid., str. 189).

Flew je neprestano analizirao rezultate prirodnih znanosti i iz znanstvenih podataka izvlačio logične zaključke.

Slijedio je Sokratovo pravilo: “moramo slijediti zadano razmišljanje kamo god ono vodilo”, tj. načelo slijeđenja dokaza koji vode do istine.

Napisao je: “Uvijek me je vodila volja da tragam za logički ispravnim zaključivanjem koje je vodilo do istinitih zaključaka” (ibid., str. 111).

Uporno je tražio odgovore na najvažnija pitanja: Odakle zakoni prirode? Kako je život nastao iz nežive materije? Kako je stvoren svemir?

“Što znači da je nešto živo i kako se to odnosi na sveukupnost činjenica kemije i genetike u cjelini?” (ibid., str. 120).

Flew je prihvatio logičan zaključak da je nemoguće objasniti porijeklo života samo na temelju materije.

Napisao je: “ Tijekom proteklih 100 godina najeminentniji znanstvenici, uključujući neke od najboljih modernih znanstvenika, razvili su filozofski zadivljujuću viziju racionalnog svemira koji proizlazi iz božanskog Uma.

Slučajno baš tu sliku svijeta smatram najboljim filozofskim objašnjenjem za mnoštvo pojava kojima se bave i znanstvenici i laici“ (ibid., str. 121).

Profesor Flew vjerovao je u postojanje Boga putem racionalnog istraživanja, bez pozivanja na nadnaravne pojave. Božje postojanje otkrio je kao rezultat “hodočašća razuma”.

Značajan utjecaj na odbacivanje ateizma prof. Flewa je imao dvije knjige: Ponovno otkriće mudrosti Davida Conwaya i Svjetsko čudo Roya Abrahama Varghesea.

Prema Flewi, najuvjerljiviji argument koji ukazuje na postojanje Boga iznio je ugledni britanski profesor David Conway, koji je napisao: dobrota i nužno postojanje.

Ovaj skup atributa je zapanjujuće sličan onima koji se pripisuju Bogu u judeo-kršćanskoj tradiciji. Ova sličnost u potpunosti opravdava pretpostavku da je, govoreći o uzroku svijeta, Aristotel mislio na ovo božansko Biće koje se štuje u objema religijama […].

Objašnjenje svijeta i njegovog bogatog oblika je da je to djelo više, svemoćne i sveznajuće Inteligencije, koju obično nazivamo Bogom, i koja je stvorila svijet da dovede u postojanje i održi inteligentna bića” (D. Conway, The Ponovno otkrivanje mudrosti , str. 74).

Za A. Flewa postalo je očito da se postojanje Boga Stvoritelja može zaključiti iz prisutnosti vrlo preciznog dizajna prisutnog u prirodi. Jer mi u prirodi opažamo veliki red i postojanje stalnih racionalnih zakona, pravilnosti koje su matematički egzaktne, univerzalno primjenjive i međusobno povezane. Einstein ih je nazvao “utjelovljenim razumom”.

Odakle sklad i racionalni red u prirodi? Ovo važno pitanje postavljali su najveći znanstvenici: Newton, Einstein, Heisenberg i drugi. 

Jedini racionalni odgovor na to bilo je zapažanje da je izvor reda u svemiru – Božji um.

Istaknuti znanstvenici nisu ateisti

Profesor Antony Flew naglasio je činjenicu da mnogi istaknuti moderni znanstvenici smatraju zakone prirode “mislima Božjeg uma”. Optužio je R. Dawkinsa da u svojoj knjizi The God Delusion koristi laž, tvrdeći da je Albert Einstein bio ateist.

Jer kad su Einsteina nazivali ateistom, on je uvijek protestirao:

“ Stvarno se naljutim kada me oni (ljudi koji kažu da Bog ne postoji) citiraju mene u prilog svojim stavovima.  […]  Nisam ateist i ne mislim da se mogu nazvati panteistom.

Nalazimo se u položaju malog djeteta koje ulazi u golemu knjižnicu punu knjiga na mnogim jezicima. Dijete zna da je netko morao napisati te knjige. Ne zna kako. On ne zna jezike na kojima su te knjige napisane. Dijete pretpostavlja da su knjige posložene prema određenom tajnom redu, ali to ne razumije.

Mislim da se i najinteligentniji čovjek pred Bogom nađe u ovoj situaciji.

Vidimo svemir prekrasno uređen i njime upravljaju određeni zakoni, ali ti se zakoni samo nejasno razumiju. Naši ograničeni umovi svjesni su tajanstvene sile koja pokreće zviježđa” (M. Jammer, Einstein and Religion , Princeton 1999., str. 44).

Einstein je tvrdio da zakoni svemira govore o postojanju Boga koji, budući da je duh, “beskonačno nadilazi ljudski duh i pred kojim se čovjek, svjestan koliko skromnih mogućnosti ima, mora osjećati ponizno”.

Prema Einsteinu, kada upoznajemo prirodu, upoznajemo Boga. I premda priroda nije Bog, iskreno znanstveno ispitivanje prirode uvijek vodi do religije (usp. ibid., str. 148).

U jednom od svojih pisama Einstein je priznao: “Nikada nisam pronašao bolji izraz od “religiozan” za vjerovanje u racionalnu prirodu stvarnosti i njezinu posebnu dostupnost ljudskom umu. Tamo gdje ta vjera nedostaje, znanost se degenerira u standardni postupak ”(A. Einstein, Lettres a Maurice Solovine … , Pariz 1956., str. 102-103).

Tvorci kvantne fizike: Max Planck, Werner Heisenberg, Erwin Schrödinger i Paul Dirac vidjeli su jasan odnos između zakona prirode i Božjeg uma.

Planck je tvrdio da ne postoji nikakva suprotnost između znanosti i religije, “budući da jedno nadopunjuje drugo … religija i prirodne znanosti bore se rame uz rame u beskrajnom križarskom ratu protiv skepticizma i dogmatizma, protiv nevjere i praznovjerja [.. .] (i stoga) »Za Bogom« ” (M. Panck, citirano prema: Ch. C. Gillespie, Dictionary of Scientitic Biografhy, New York 1977., str. 168).

Slično stajalište zauzimaju i mnogi istaknuti suvremeni znanstvenici, kao što su: Paul Davies, John Barrow, John Polkinghorn, Freeman Dyson, Francis Collins, Owen Gingerich, Roger Penrose, Richard Swinburne i John Leslie.

Paul Davies, najvažniji tumač moderne znanosti, piše: “Ateisti kažu da zakoni prirode postoje bez razloga i da je svemir u konačnici apsurdan. Ja se kao znanstvenik s tim ne mogu složiti. Mora postojati nepromjenjiva racionalna osnova koja je korijen logične i uređene prirode svemira.”  

Svi znanstvenici koji se vode intelektualnim poštenjem slažu se da je svemir u svim svojim dimenzijama logičan i racionalan, dakle ukazuje na postojanje Boga.

Sv. i nauk Katoličke Crkve prenose istu istinu da se  “Bog, početak i svršetak svega, može sa sigurnošću spoznati prirodnim svjetlom ljudskog razuma iz stvorenih stvari” (II. vatikanski sabor Dei Verbum , 6).

Tko god iskreno traži Boga i intelektualno je pošten, sigurno će ga naći, kao što se to dogodilo u životu prof. A. Flewa. No, upoznavanje Boga, koji otkriva svu istinu o sebi, odvija se samo na razini vjere – uspostavljanjem osobnog odnosa ljubavi s njim.

Međutim, ako “čovjek, unatoč svojoj inteligenciji, ne može prepoznati Boga kao Stvoritelja svega “, rekao je sv. Ivan Pavao II. – razlog nije toliko nedostatak odgovarajućih sredstava, koliko prepreke nastale njegovom slobodnom voljom i grijehom” ( Fides et ratio , 19).

Stoga, kako kaže sv. Pavao, “ne mogu se opravdati od krivnje” svi oni koji “sputavaju istinu bezakonjem” (Rimljanima 1,18-20).

Izvor: Love one another, časopis; autor svećenik o. Mieczyslaw Piotrowski 

Sažetak članka u formatu fotografije-jpg možete pronaći na: HVALJEN ISUS I MARIJA