Želio je umrijeti mirno, kao Ivan Pavao II. Dijagnoza je bila: rak prostate. U strahu pred smrću počeo je u molitvi razgovarati s Ivanom Pavlom II. Prije ga on nije zanimao, osim što je bio ponosan da je papa iz njegove zemlje. I dogodilo se čudo: OZDRAVIO JE. Ne samo tjelesno, nego mu je i duša ozdravila. NAKON VIŠE OD 50 GODINA – ISPOVJEDIO SE. …

…

Bilo je to večer prije Božića, 2005.-e. Tog danas iz mene su izvukli dvije vrećice krvi. Želio sam biti sam. Oprostio sam se od svoje obitelji govoreći: “Želim umrijeti mirno kao Ivan Pavao II”.  A Ranije, te godine sam komentirao radost s kojom je Ivan Pavao umirao. Zaboravio sam da, dok je bio živ – nije mi baš značio – osim što sam bio ponosan da je jedan moj zemljak imao tako važnu ulogu kao što je ta u Vatikanu. Otišao sam u svoju sobu.

Da, zaista sam se bojao smrti, koja kao da je bila tu i htjela me odnijeti. Strah je bio taj koji me tjerao da izgovaram Oče naš, Zdravo marijo, Vjerovanje i Anđeo Gospodnji. Isti strah me nukao da molim I molitvu papi Ivanu Pavlu II. Molio sam ga da u trenutku smrti mogu otići mirno kao on. I doista čudno, odmah nakon ove molitve počeo sam s njim govoriti u svojim mislima, kao da je bio tik do mene. Nemam pojma kako dugo sam govorio. Koliko vremena trebate da se  govori bez užurbanosti, u atmosferi povjerenja i sigurnosti, povijest sedamdeset godina dugog života? Išao sam dalje sa svojom pričom dok nisam osjećao mir i onda sam utonuo u san. Sljedeće jutro na čuđenje moje obitelji pojavio sam se na doručku – u savršenu zdravlju! Do tog dana uživao sam zdravlje jednog atlete. Doktor je rako da se dogodilo čudo. Tako i moja žena. Budući da nisam imao pojma što je to čudo ja to nisam tako opisivao. Bio sam ateist i borbeni komunist. Znao sam da rak prostate znači samo jednu stvar – smrt. I usprkos tomu, evo me, unatoč svemu, živ. Prihvatio sam se odgovorna posla i krenuo dalje sa svojim čudom izlječenja koje gori u mom srcu.

Izvanredna stvar, kažeš? Slažem se. Ali to je bilo samo finale bolesti – nadasve šokirajuće finale koje mi je dalo takvo iskustvo koje je preoblikovalo moj život od onog dana.

Rođen sam 1934 god, u dobrostojećoj i pobožnoj obitelji. Tijekom Drugog svjetskog rata pomažući zatvorenike, običavao sam krasti uokolo koncentracijskog kampa. Imao sam tek sedam godina (mora das am bio jako hrabar). Moja draga majka učila me molitve. Iz ljubavi prema njoj ostao sam u tom vjeran.  Moja starija sestra služila je u obrani Poljske, a druga se udala za važnog komunstičkog službenika. Ona je bila ta koja me nakon rata i nakon smrti moje majke uzela od oca i stavila me u državni dječji dom gdje religija nije imala mjesta.

Poslije ratno vrijeme u našoj zemlji bilo je vrijeme ideoloških borbi s Bogom i za nacionalnu neovisnost. Vrlo brzo su me okrenuli u revnog člana komunsta Poljskog društva mladih(ZMP). Moja druga sestra, ona koja se borila u obrani Poljske (a bila je to velika stvar) izvela me jednom za ispoviejd i pričest.

Nakon završetka srednje škole bio sam poslan na partijski vojni studij. Šest mjeseci kasnije zauzeo sam vladajuću pozijiciju u ZMP. Borio sam se (u Bieszczady regiji boreći se) protiv ukrajinskih nacionalista.  Začujuđe me kako još uvijek pamtim kidanje velikog križa s vrata jedne žene i kako sam ga bacio na ognjište.

Šalili smo se idući za ženama seljankama koje su branile svoje posjede I legle ispod kotača od traktora sa svojim svetim slikama. Očito sam o sebi davao dobar dojam kad su me poslali da studiram u Sovjetski savez. Četiri godine. Ne pitaj me gdje sam išao i što sam studirao. Držao sam se dobro. Znao sam što je glad i kako preživjeti. Bio sam pravi komandos. Kad  sam se vratio u Poljsku, stavili su me da vodim državni dom za djecu gdje sam sa brutalnim uvjerenjima uništavao savjesti. Protivnici sistema, kao što su to bili katolici, bili su moji neprijatelji. Kasnije, kao ZMP radnik s punim radnim vremenom, kako član partijskog komiteta, ja sam izrugivao Crkvu i kidao križeve. Kao što sam rekao – papa mi nije ništa značio. Tijekom jednog njegova hodočašća u Poljsku stajao sam tako blizu njemu da sam dobio svetu medaljicuiz njegovih ruku, ali budući da meni to nije ništa značilo dao sam to kolegi koji je bio revan katolik.

2004 dijagnosticiran mi je rak prostate. Odugovlačio sam odlazak doktoru. Kad me je konačno moj sin na silu odveo kirurg mi je rekao: “Sljedeće tri minute odugovlačenja i vaš mjehur bi bio probušen”. Nakon toga uslijedile su kemoterapije, pampers – cijelu tu godinu do dana za pamćenje – na Badnjak.

Vrlo zanimljivo, boreći se sa bolešću, pratio sam na TV agoniju pape Ivana Pavla II sa zanimanjem koje me iznenađivalo. Ali ništa ne bi proizišlo od tog interesa da nije bilo onog dana ozdravljenja, na noć uoči Božića.

Moja je obitelj o ozdravljenju obavijestila svećenika koji ih je posjetio, ali tada je bilo prerano razmišljati o dokumentiranju događaja i promjeni mog duhovnog života. Nikad ne reci da se život ne sastoji od ničeg drugog doli slučaja. Ja sam duboko uvjeren da dobri Bog gleda svaki korak koji poduzmemo. Ostatak moje priče je u prilog tomu.

Prve nedjelje Došašća 2005., u 6.15. ja, stariji gospodin, s otvorenom kutijom cigareta u ruci spuštao sam se liftom u svoj ured. Na putu dolje časna sestra je ušla u lift (bila je na putu za jutarnju misu), a nikad je prije nisam susreo. Bili smo samo nas dvoje u liftu. Pozdravio sam na uobičajen, pobožan način a onda sam joj rekao: “Sestro, papa Ivan Pavao II me ozdravio!” Išli smo pored zgrade i onda sam joj rekao: “Sesto, ali stvarno, živio sam besramnim životom!” Sestra je rekla da moram dokumentirati čudo i poslati u Krakow. Spreman na suradnju dao sam joj svoju adresu I onda smo se razišli. Kako mi je časna rekla kasnije – naš razgovor je ostavio takav dojam na nju da je zaboravila gdje živim. Ali je razmišljala: “Moram mu reći da se ispovijedi”. Sljedeće jutro sam potrčao na mjesto pred zgradom gdje sam živio. Složili smo se da se trebamo naći i razgovarati. I tako, nakon više od pedeset godina, počela je moja priprema za ispovijed i pričest.

To je bilo drugo čudo Ivana Pavla II, veće nego prvo. Na misi polnoćki 2006., oboje smo, i ja i moja žena primili svetu pričest – njoj prvi put u 36 godina.

Od onda idem na ispovijed svaki mjesec i idem na misu najmanje jednom sedmično i nikad se ne razdvajam od krunice. Ponekad izmolim svih pet otajstava. U svojoj torbi ne nosim samo sendviće nego nego i molitvenik iz kojeg molim kad imam priliku. Molim svaki dan: ujutro, u autu, u autobusu, prije spavanja. Nikad neću zaboraviti kako mi je snažno Božja riječ progovorila kad sam započeo s lekcijama katekizma, pripremajući se za ispovijed. Bog mi je govorio – osobno. Još uvijek se obraćam u molitvi Ivanu Pavlu II. Uvijek dobijem njegovu pomoć. I dodat ću još jednu stvar: cijeloga života, dokle god se mogu sjetiti, nastojao sam pomoći ljudima.

(obraćeni ateist)

Časopis: Love one another, br. 25 (g.2013.), str. 17-18