Izvor teksta i većine fotografija: VIGILARE

“Imajte na umu da mi nismo katolici zbog moralnosti naših vođa. (Neka nam Bog pomogne!) Mi želimo da i očekujemo da oni to budu. Ali mi nismo katolici zbog njihova morala. Mi smo katolici zbog Isusa Krista, raspetog i uskrslog. Mi smo katolici zbog trojstvene ljubavi Božje. Mi smo katolici zbog mističnog Tijela Kristova. Mi smo katolici zbog sakramenata. Mi smo katolici ponajprije zbog euharistije. Mi smo katolici zbog Blažene (Djevice Marije, naše) Majke. Mi smo katolici zbog svetaca. Čak i kada vođe u Crkvi nisu moralni, Katolička Crkva ostaje mistično Tijelo Kristovo, Kristova zaručnica. A ona je vrijedna da se za nju bori.”

…

Potaknut pozivima  onih kojima je dosta crkvenih skandala i koji su počeli govoriti kako žele IZIĆI IZ CRKVE biskup Barron se osjećao pozvanim govoriti (opet) o toj temi. Kaže da potpuno razumije njihovu ljutnju i frustraciju. No ipak, govori, odlazak iz Crkve je KRIVA odluka. Ono za što se trebamo odlučiti je – BORBA. Uspoređuje to sa borbom Abrahama LINKOLNA koji je djelovao u vrijeme kad je ROPSTVO prijetilo demokraciji. On je vidio da se ropstvo ne uklapa u ideal demokracije. Znao je da je ropstvo kao vrsta raka koje prijeti američkom društvu.

U toj situaciji amerikanci su tada isto mogli reči: “Ovo je katastrofa! Ja želim otići iz ove zemlje. Odustajem! “ No Linkoln nije bio za tu opciju. Zapravo, on je zemlju vodio drugim putem. Borio se za svoje ideale.

Moglo bi se reći da je slična situacija sada u Crkvi. Katolička Crkva ima velika načela i ideale. Ona je utemeljena na Isusu Kristu, u kojem se  očituje ljubav Božja. Ta ista Katolička Crkva je sada ugrožena užasom zlostavljanja. To je doista štetno za Crkvu. Imamo situaciju ljutnje I frustracije. Jedna opcija može biti: Otići.  Ali, to nije ono što se traži. Linkolnova opcija bila je borba. To treba biti i naša opcija. Borba za Crkvu u koju tako snažno vjerujemo. Vidimo da tu postoji bolest i treba je nazvati jasnim imenom, nedovosmisleno. Ali onda se treba boriti da se stvari isprave. To nije trebutak za bijeg, nego za borbu.

E sad, možete se pitati: “A kako da se borim?” Pa borite se i putem svog pravednog gnjeva. Borite se pišući pismo svom biskupu, papi… Borite se samim time što ste nazočni na svetoj misi. … Borite se jer volite Crkvu. I shvatite da se unatoč strašnim stvarima – vrijedi boriti.

Imajte na umu da mi nismo katolici zbog moralnosti naših vođa. (Neka nam Bog pomogne!) Mi želimo da i očekujemo da oni to budu. Ali mi nismo katolici zbog njihova morala. Mi smo katolici zbog Isusa Krista, raspetog i uskrslog. Mi smo katolici zbog trojstvene ljubavi Božje. Mi smo katolici zbog mističnog Tijela Kristova. Mi smo katolici zbog sakramenata. Mi smo katolici ponajprije zbog euharistije. Mi smo katolici zbog Blažene (Djevice Marije, naše) Majke. Mi smo katolici zbog svetaca. Čak i kada vođe u Crkvi nisu moralni, Katolička Crkva ostaje mistično Tijelo Kristovo, Kristova zaručnica. A ona je vrijedna da se za nju bori.

Imajte na pameti da SVAKA OSOBA, svaka KRŠTENA osoba ima svećeničko, proročko i kraljevsko poslanje. O kraljevskom poslanju sam govorio prije nekoliko dana, a sada malo O PROROČKOM POSLANJU. Kada čitamo Stari zavjet vidimo kako je Božji narod Izrael često propadao sa svoji vođama koji su padali u grijeh. I što je Bog tada činio? Pozvao je PROROKE: ljude kao što je Jeremija, kao što je Izaija, kao što je Amos, Ezekiel, ljudi kao što je Zaharija. I oni su onda dizali svoj GLAS – ponekad i ljutito – zbog te pokvarenosti u Izraelu.

TI si prorok. Svatko tko upravo sada ovo sluša I TKO JE KRŠTEN U IME ISUSA KRISTA JE PROROK. Podignite svoj glas! Proroci su se podigli i progovorili kad je Izrael bio u nevolji. Svatko ima svoj dio odgovornosti, jer imamo proročki poziv.

A za koga se borimo? NE borimo se prije svega kako bi spasili naše INSTITUCIJE. Sjećam se što je govorio kardinal George u svom posljednjem govoru u Chikagu: “Zapamtite, na početku Crkve nije bilo župa. Nije bilo škola, bolnica, ustanova. Bilo je evanđelista – podsjetio nas je. Bili su navjestitelji Riječi.” Poanta je bila da Crkva u konačnici ne ovisi o institucijama. Mi se ne borimo prvenstveno za taj aspekt Crkve. Borimo se ZA ŽRTVE ovih strašnih zločina. Borimo se za one koji su bili seksualno zlostavljani. Ako mi pobjegnemo u ovom vremenu izazova – tko će biti proročki glas u ime tih žrtava.

Razumijem frustraciju ljudi, razumijem kako se osjećaju, jer dijelim to s njima, ali  – zaključuje biskup Barron, ovo nije trenutak za napuštanje Crkve. Ovo je trenutak borbe za Crkvu.

Izvor: Why remain Catholic?

Spazi dvije lađe, a to se Šimunova nađe,
pa zamoli Šimuna da malo otisne od kraja.
Tu sjedne i poče poučavati mnoštvo iz lađe. (2-3)

Kad propovijed njegova minu
On Šimunu reče: „Baci mreže za lov!
Izvezi na pučinu!“ (4)

Odgovori Šimun: „Učitelju,
trudili smo se svu noć!
Ništa ne ulovismo,
ali na Tvoju riječ
opet ću mreže baciti poć!“ (5)

Učiniše tako i gle –
sve ribe uhvaćene gdje bi stale?
Bijaše ih veoma mnogo,
skoro im se mreže razdirale. (6)

Mahnuše drugovima na lađi drugoj
da im pomoć dođu izvuć ribu onu.
Oni dođoše i napuniše obje lađe,
što umalo im ne potonu. (7)

Vidjevši to Šimun Petar
do Isusovih nogu pade.
Grešan sam čovjek Gospodine!
Idi od mene! – govoriti stade. (8)

Zbog lovine riba što su ih ulovili
bijaše se zapanjio on
i svi koji su s njime bili. (9)

A tako i Zebedejevi sinovi,
Jakov i Ivan, drugovi Šimunovi.

Isus reče Šimunu tada
„Ne boj se!
Lovit ćeš ljude od sada!“ (10)

Oni ostaviše sve, te zatim
izvukoše lađe na kopno
i pođoše za njim. (11)

(Prema Lk 5,1-11)

Narod k Isusu hrli da riječ mu sluša
a On na Šimunovu lađu sjeda,
i riječju svojom hrani mnoštvo duša.

Učitelj im nov i znatiželja gusta,
guraju se da bolje čuju
što govore ta božanska usta.

U ribolov duša ovaj Ribar kreće,
evanđelje im naviješta
i put do vječne sreće.

On, koji i mrtve od sna budi
po vodi je mogao hodat da je htio
al običnost tu voli i suradnju ljudi.

Lađa na vodi katedra je njegova
i toj vodi majka ga od sad predaje,
da putnik bude ispod nebeskog krova.

Ne zna Ona što ga sve čeka
al zna da On ići mora
i prati ga izbliza i prati izdaleka.

Zemlji Obećanoj on narod vodit želi
i na tom putu vođa je njihov
što brige njihove i radosti dijeli.

Umorne ribare pozivom iznenadi
i tu, za učenike svoje buduće
on čudesan ulov radi.

Zorna lekcija nad Galilejskom vodom,
o ribarenju novom na koje ih zove
i o posluhu što obilato rađa plodom.

I svatko je od nas dobio poslanje
da upozna svoju vjeru
i da drugima nosi to saznanje.

Uspjeh je u rukama Ribara s neba,
naše je samo da surađujemo s Njim
a On će čudesa činit ako treba.

Razni su načini i mjesta mnoga
gdje se može ribar duša biti,
gdje se može donositi Boga.

Od krizme nam to poslanje traje
da svoju vjeru svjedočimo hrabro
bilo riječju bilo primjerom što se daje.

I nema isprike kršćanima
za ne brigu oko besmrtnih duša
i svaki tu časnu odgovornost ima.

A oni koji svećenički red primaju
preko apostola, dalje, do danas,
i odgovornost veću imaju.

Ako su apostoli prvi njihovi uzori
Evanđelje će navještati hrabro,
I govoriti ono što Isus govori.

Ako od apostola prvih zagovor traže
onda se trude oko poziva svog
i ništa im od duša srcu nije draže.

Al ako im se srce za ovaj svijet veže
bit će im teško pred apostole stat
A pred Isusovo lice još daleko teže.

Ako je tko svećenik time spašen nije
i u čistilište i u pakao može doći
ako ne pomiren s Bogom mrije.

Zabluda je vjerovat u samo sretan kraj,
Zabluda i druge uvjeravat u to –
da svi ćemo jednom doći u raj.

Daj nam Bože svetih svećenika
u čijem srcu prebivaš rado
u čijem srcu živi Tvoja slika.

I dok svijet sebi svoje vođe bira
po školi, po stasu, po glasu… –
Ti nama daj svetih pastira.

Dok svijet viče parole u ime mira
a u stvari navješta Isusu rat
Ti nama daj svetih pastira.

Dok svijet igra kako vrag svira
i kompromise lako radi
Ti nama daj svetih pastira.

A i nas čuvaj od pritajene Zvijeri,
od toga da se suobličimo svijetu
i daj da sve više rastemo u vjeri.

Marijo Majko sviju apostola
daj da budemo uzrok radosti Tvoje
a ne da budemo razlog Tvoga bola.

Isusovo uzašašće na nebo je povezano s time… Tada jedanaestorica pođoše u Galileju – .. Nije brežuljak nego baš gora. Preko 300… 400 i više metara. I s te gore se ima bolji pogled na svakodnevnicu,  ono što mi u pravilu ne primjećujemo.

Pogled odozgo, iz druge perspektive –  Mi kad dolazimo iz Kaštela, Splita i Trogira ne vidimo stvari iz ptičje perspektive, nemamo dron da promatramo stvari odozgo, nego možemo vidjeti stvari odavde, sa vrha. Odavde vidimo da su naši stanovi, kuće, neboderi, to su na kraju vrlo male stvarnosti. Kad se malo odmaknemo one postaju male, neznatne i zanemarive. Što se više penjemo uvis to one postaju manje. To je također jedna slika: što čovjek više uzdiže duh Bogu, što je više upravljen na njega, to više zemaljske stvai postaju male i neznatne. Vidimo da stvarnost postaje drugačija. Ne možemo ih napustit, obezvrijedit i zanemarit, ali ih moramo stavit u jednu kategoriju relativnosti. Oni imaju privremenu vrijednost, za vrijeme našeg života i one su prolazne, dok je duhovni život ne prolazan i vječan. To je nešto što ono što ulažemo na tom području ostaje za vječnost. Možemo ovdje graditi vikendice i obrađivat polja, gradit kuće, ali  ništa od toga ne možemo ponijet.

I Gospodin kad dođe u slavi kod svog Drugog dolaska sve će to jednostavno uništiti i sve će napraviti novo. Jedino što možemo je ono što izgradimo na ovoj nadnaravnoj stvarnosti, u perspektivi vječnosti. I zato je važno da se svaki dan pokušamo uskaditi s tim našim konačnim ciljem. Da ne dopustimo da ovozemne stvarnosti odnesu prevagu.

Apostoli su poslušali, izvršili su točno ono što se od njih traži. Vrijeme je možda bilo sunčano kao i danas pa su se oznojili putem, ali došli su gore i onda su očekivali što će se dogoditi. I onda se susreću s njim. Taj susret više nije bio isti kao u dvorani posljednje večere, kad su bili u strahu, nisu bili sigurni imaju li pred sobom utvaru, privid… da to nije stvarno tijelo. Nego su svladali strah i čudili su se da im je Isus oprostio, tražio je od Petra ispovijed ljubavi, vidjeli su kad su opipali rane da je to stvarno tijelo, vidjeli su Isusa koji s njima blaguje kod onog čudesnog ribolova, da blaguje ribu skupa s njima koju im je pripravio za doručak, osvjedočili su se,… Duh ne može jesti, ne može piti, duh ne možemo opipat, … To je ono isto tijelo koje je bilo razapeto, mučeno, koje je bilo položeno u grob, ali je to tijelo koje sad ima nove potencijale, preobraženo tijelo, drugačije nego što je bilo, ali isto.

U tome tijelu se vidi Isusovo božanstvo. Ako su apostoli prije imali problema da u Isusu vide išta drugo osim čovještva onda ih je Isus pomalo morao vodit preko svih čuda, primjera života, da je on doista Mesija, prorok, pa onda tek nakon toga Sin Božji, pa su na kraju povjerovali. Bilo im je svejedno teško. Naučili su se gledati ga kao običnog čovjeka. Nakon uskrsnuća oni nešto vide u njegovu tijelu, u njegovoj osobi, što pokazuje da to više nije čovjek kojeg su poznavali, to nije više isti čovjek, imaju mogućnost svojim osjetilima ući u tu tajnu Isusova božanstva. I zato je sad njihov stav sada drugačiji prema Isusu, to je jedan stav strahopoštovanja i bogobojaznosti. Ne pričaju više puno, malo je riječi, oni su osvjedočeni. Padoše pred njim ničice jer su svjesni da imaju pred sobom Boga u ljudskom obličju. I tada neki posumnjaše.

Kako vidimo Boga se objavljuje na razne načine, ali uvijek ostavlja prostora našoj slobodi. Bog može činit razna čuda ali uvijek ostavi prostora da to čovjek prihvati s vjerom, a i da može zauzeti stav nevjere i odbacit. Može se za čuda reć: Čovjek je nesavršen pa to sad ne može objasnit, ali jednog dana se možda za nekoliko stotina, ii tisuća godina znanost će to objasnit što mi sad ne možemo,…  I tako bi mi mogli negirat sva Isusova čuda: kad je uskrsnuo Lazara, ozdravljao slijepe, gluhe, nijeme, sve je to nešto što je neobjašnjivo,… sad je to nama čudesno, ali za to će znanost za 100,… 200,… 300 godina dat jedan odgovor. Kao „moderni Babilonci“ mogu reći za evoluciju – evo prije 2… 3 milujuna godina… a tko će znat šta je bilo prije 2, 3 milijuna godina. Ajde ti dokaži!…  I ako znanost sve može objasnit, pa i čuda za nekoliko godina, – ispada da čuda – nema! I da ono što je Isus činio sve je to onda ljudski objašnjivo samo što još nismo na tom stupnju znanja…

Dakle, pitanje vjere i nevjere je pitanje čovjekove slobode. Ako on hoće nevjerovat Bog mu ostavlja prostora za nevjeru. Ako se on hoće upropastit, Bog mu ostavlja prostora da se može upropastit. Ako hoće završit u paklu jer vjeruje da je „tamo ekipa“ Bog mu daje … Bog se ne nameće silom. I ovdje pred preobraženim Isusom, u Njegovu preobraženom tijelu moglo se vidjet Njegovo božanstvo, ali neki su i tada posumnjali. Vidjeli su da je položen u grob, da je bio sahranjen, i kako sad mogu objasnit da ga imaju pred sobom, da je sad – živ. To je nemoguće.

Mogu kao X. Koji je napisao knjigu o ukazanjima Gospe gdje on tumači da to nisu bila ukazanja Gospe kao što mi katolici vjerujemo, nego da su to bili vanzemaljci koji su koristili svoje posebne sposobnosti i znanja i onda se nama prikažu i uvjere nas u razne stvari. Mogu tako izmiliti neku bajku da se to spustio neki poganski bog, ili da je to nešto drugo, ali ako ne žele vjerovat mogu se povodit bilo kojim pričama. Posumnjali su da je to pred njima Isus, da je to pravi Isus, mislili su da je to privid… ko zna što su složili u svojoj glavi.. Ali Bog im daje slobodu da to mogu činit.

No Isus ih ne tjera od sebe nego im pristupa svima…“Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji! „ Tu očituje ono što mu je dano. Ako se prije postupno otkrivao sad im to izričito govori. Da ima svu vlast na nebu i na zemlji.

Mi kažemo da vjerujemo da je Boga svemoguć. Ako vjerujemo da je Isus – Bog onda automatski vjerujemo i da je – svemoguć. Ali evo posvjestimo to sebi, krenimo od te vjere. Vidmo da to ima neke izvedenice. To onda znači da se nemamo čega bojat. I onda sve ono što mi dopusti dogodit e se za moje dobro. Nemam se čega bojat. Ne moram živjet u strahu. Ne moram se dodvoravat, ulizivat, prodavat svoje dostojanstvo zbog obzira, okolnosti, političara i sl. nego mogu biti slobodno ljudsko biće. Ne treba strepiti od ničega. Mi vjerujemo da strukture grijeha idu za tim da koncentriraju vlast nad svijetom, pa kad evo ove agencije koje broje broj super-bogataša iz godine u godinu konstatiraju da se njihov broj iz godine u godinu smanjuje. Ako je prošle godine bilo 64 superbogataša koji su imali imovine kao pola čovječanstva ove gdoine ih je bio samo 32. Broj se prepolovio. Svake godine se smanjuje. Brzo onda možemo doć do toga da nekoliko ljudi ili jedan čovjek ima bogatstvo cijeloga svijeta. Ekonomsku, političku, vojnu moć, sve će imat u svojim rukama. Mogu nas onda natjerat u situaciju da bez čipa nećemo moći ništa kupovati ni prodavati . I onda što u toj situaciji? Ili umrijeti od gladi ili vjerovati – da je Bog svemoguć. Ako je Bog svemoguć onda će nam davat hranu dan za danom, kako je davao Izraelcima u pustinji. Ili ako pusti da umremo od gladi onda je prosudio da je to za nas najbolje. Ako Bog vidi da ćemo u nekoj novoj situaciji postati izdajnici i Jude, onda bolje da umremo od gladi. Umrijet ćemo onda kao Maksimilijan Kolbe ili neki drugi koji su umrli baš od gladi .. to je jedna svjedočka, mučenička smrt. Možemo biti ponosni. Ako je Isus dana sva vlas na nebu i na zemlji  onda se ništa ne događa mimo njegov volje .. sve ono što pogani čine protiv Boga a oni vode ljudsku povijest. Bog to dopušta i preko zlih nauma on čini jedno veće dobro. I u konačnici se svime time služi za naše spasenje.

Ako znamo da i mi postajemo sve bezbožnija sredina i da se sve više progoni naravni moral i kršćanski moral Bog i to dopušta da što više ljudi se osvjesti i progleda, da vide što se događa. Vidimo preko „Hoda za život“, preko prosvjeda protiv Istanbuske konvencije, da se ljudi bude… ali da nije bilo ovih situacija ne bi imali ni ovu manjinu. Dogodilo bi se ko sa Bosnom („Bosna šaptom pade“), nestalo bi nas a da nitko uopće nije registrirao da se to dogodilo i da smo preko noći postali potpuno bezbožan narod.

Ovako je ostalo jedno stado malo, stado izabrano, koji će sačuvat vjeru i prenositi na sljedeće naraštaje sve dok se Bogu ne svidi da dovrši sa poviješću ovoga svijeta, i da dođe u slavi, da se obračuna sa zlikovcima, i da sruši sve strukture grijeha, i  da sruši diktaturu relativizma i ne-relativizma, i da uvede Božji zakon koji će vrijediti u svakom segmentu života. Ono što nam je činiti u međuvremenu nije samo da se ne bojimo, da se držim ove vjere, da je naš Bog svemoguć, da je naš Bog pobjedio zlo, pobjedio svaki ljudski obzir, nego da i činimo što možemo i djelujemo na spas duša. Zato Isus kaže: „Pođite i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga!“ i “učeći ih čuvati sve što sam vam zapovijedio“. Znači, otići iz svoga okruženja, otići iz svoje zatvorenosti, iz okrenutosti samo na sebe, i primjetiti druge i prijetiti njihove potrebe.

To mogu biti ljudi iz naše sredini, ne moraju to biti misije preko granice, državne. „Učinite ih mojim učenicima!“ Što to znači? Kako ćemo ljude koji su bezbošci učiniti kršćanima? Tu se treba pokazati da je ljubav domišljata. Teba ih dovesti do toga da povjeruju da je Krist jedini Spasitelj. A onda kad to prihvate onda im možemo pomalo davati poduku, podučiti ih, da usvoje u potpunosti kršćanksi nauk i da postanu kršćani. I onda ako su usvojili kršćanski nauk onda ih možemo krstiti.

Možemo reć da je naša prva dužnost evangelizirati one koji su samo po imenu kršćani – da budu stvarni kršćani. To je ova nova evangelizacije o kojoj je govorio Ivan Pavao II, koja je danas nama potrebna. Obraćenje onih koji drže da su kršćani, a nisu. I tek onda dolazi krštenje, a u ovom slučaju osobno prihvaćanje toga krštenja kojeg du dobili preko drugih.

Zadnje što traži: „Učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio!“ Nije dovoljno samo postati kršćanin nego je potrebno – ustrajati. Potrebno je na temelju svog iskustva da poučimo ljude „… čuvajući sve što sam vam zapovijedio“ – Nitko nam ne može oteti niti dio vjere. Polog vjere nam je dan u cjelovitosti i ne možemo dopustiti niti svećeniku, niti kateheti, niti biskupu, kardinalu, pa čak ni papi da nam oduzmu niti jedan dio vjere.

Evo sad bi neki  htjeli izbacit neki dio iz vjerovanja. I ako su pederi danas moćni, i ako vladaju u mnogim zemljama svijeta, do te mjere da se zabrani prodavanje Biblije, jer Biblija sadrži djelove koji su protiv homoseksualca – ne možemo mi zbog toga izdvati nove Biblije gdje takvih djelova neće biti. To je krivotvorenje svetog Pisma. Ako nam oni to zabrane izdavat ćemo u drugim državama. Ako nam zabrane i u drugim državama – onda ćemo izdavat ilegalno, ako nam i to zabrane onda ćemo učiti Bibiju napamet. I onda ćemo je prenositi napamet. Tu nema kompromisa. Ako mogu kapitulirati pojedinici i ako može kapitulirati većina, mi se ne možemo pokrivat s njima, pastirima, ne-pastirima i sl. Svatko će osobno odgovarati za svoju vjeru – koliko je ostao stamen i postojan u vjeri koja mu je dana. I tu je velika opasnot. Tu mi stojimo i padamo.

Zato učimo iz svoga iskustva kako ostati postojan, ne dopustit da nam tu vjeru rasprodaju na akcijama, da nam tu vjeru kompromitiraju sa kompromisima, ne možemo dopustiti da nam tu vjeru prostituiraju i da se dodovaravaju raznim političarima…    sačuvati cjeloviti polog vjere… ostati katolici…

Zato je potrebno da iskoristimo ovo vrijeme slobode koje još imamo, da usvojimo što više Svetoga Pisma, učiti ga na pamet, da usvojimo što više katekizma, da ne dopustimo da nas itko dovede u pitanje, o pologu vjere. To je ono što čini nas kao vjernike. I onda je potrebno to stavljat u život.

Isus ne govori kad su progonstva – ne mojte evagelizirat. Apostolat je put. To je kao da se netko odluči na brak i u tom braku odluči da neće imati djecu. Tada taj brak nije valjan. Ništavan je od početka. Tako ako je netko odlučio postati kršćanin, primiti sve sakramente, ali ne radit ništa na apostolatu, jer to sad nije popularno, nije politički korektno, jer se to zove prozelitizam, jer se na to gleda neugodno i slično onda ne mogu postati kršćani. I ne može se spasiti. Kratko i jasno. Njegovo je onda krštenje nevaljano. On je sam obezvrijedio svoje krštenje.

Zato je važno vidjeti da je sastavni dio našega poslanja, našega identiteta, da širimo vjeru. Bez obzira jesu li okolnosti dobre ili loše. Ako su loše bit će veće milosti i onda ćemo u tim okolnostima uz Božju pomoć moći činiti više. Ništa nas ne može u tome omest.

U konačnici on kaže: „Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta!“ On je svemoguć i On nam garantira da će ostat sa svakim od nas svaki dan. I to znači ako si u braku i imaš ženu muža i sl. onda se nemaš šta bojat sa svakim novim djetetom. Bog će biti s tobom u sve dane tvog života. Neće dopustiti da niti jedno dijete umre od gladi. Ja ne znam da je u zadnjih 50 ili 100 godina u Hrvatskoj neko dijete umrlo od gladi. Čega se onda bojiš? Čega se ja kao svećenik moram bojati kao svećenik ako govorim stvari koje nije ugodno čuti? Koje svijet ne želi čuti? Ako je Bog s nama mi smo s njime i i činimo ono što nam je povjereno…  Hoće li to nekom biti ugodno ili neugodno to je njegov problem. A mi činimo ono što nam je dano. A ako tu zakažemo može nam se dogoditi ne samo kao Petru  da dovede u pitanje svoje spasenje, nego nam se može dogoditi i kao Judi da sami sebi presudimo i osudimo se na propast.

Neka nas prati zagovor majke Božje da ostanemo postojani u vjeri i ponosni na svoju vjeru. Amen

(propovijed, 27.5., don Josip Mužić)

Naše duhovne vježbe od sedam dana su samo mali dio onog kako je sv. Ignacije Loyolski zamislio duhovne vježbe – od 40 dana.

Ova tema o Isusovu kraljevstvu je kod Ignacija negdje na sredini. Ignacijevo životno iskustvo: Bio je vojnik koji je ranjen u bitci pa se u vrijeme oporavka susreo sa knjigom o svecima. Kad je uspoređivao svece i viteške romane uočavao je razliku. Viteški romani davali su mu samo kratko zadovoljstvo. A ovi drugi (o svecima) ispočetka mu nisu bili privlačni, ali su ostavljali na njega duboki trag. To je bilo prvo razlikovanje duhova.

Ignacije je znao što to znači riskirati život za zemljaskog vladara. A onda iz te slike vidljivije je značenje služenja Vječnom kralju.

Kako u ovom razmatranju o kraljevstvu – o Isusovu propovjedanju zamisliti mjesta? Sveta zemlja je slična našim krajevima – uz obalu, zagora, krš, jezero… pa to nije teško zamilsiti. Da Isus danas ide propovijeati išao bi u crkve, propovijeao bi ispred kuća, na trgovima, … u gradovima… Isus je nogom stupio u skoro svako mjesto. Jedno je kad čovjek hoda, a drugo je promatrati iz aviona. Kad hoda može doživjeti zemlju bolje a to dopušta i da upozna stanje ljudi. Stjepan Radić je vidio kako ljudi žive i želio se suočiti sa tom stvarnošću. Njegova seljačka stranka je tada bila najjača pa se proširila i izvan Hrvatske.

Kad smo u razmatranju sebi približili mjseta gdje je Isus propovjedao onda molimo za milost koju želimo.   Kad se govori o pozivu – (na što me Bog pozvao) – ne govori se samo o duhovom pozivu. Govori se i o braku mada mi ne čujemo baš da se o brau govori kao o pozivu. Duhovni poziv je za manji broj vjernika. Temeljni poziv biva zanemaraen, a taj temeljni poziv je da – budemo Kristovi. Ako nam to nije jasno onda gradimo kulu na pjesku. Za Isusom su išli mnogi – i žene i oženjeni i svi koji su mogli. Oni koji su ostajali kao npr. onaj kojeg je Isus izliječio od opsjednuća – slijedili su Isusa svojim srcem. Ljudi su se odazivali spremno i brzo. Naš pravi problem je da ljudi nisu svjesno izabrali da budu kršćani da da se to samo po sebi podrazumjeva. Ta vjera je tradicionalna. Nije osobna. A ako vjera nije osobna tu se ne radi o pravoj vjeri nego o životarenju i pitanje je samo vremena kad će se takva vjera pretvoriti u nevjeru.

Svatko je pozvan da bude Kristov, a manje je važno da li u duhovnom pozivu ili u braku čovjek mora živjeti radikalno. Ništa manje nije zahtjevno živjeti radikalno u braku nego u duhovnom pozivu, ako je čovjek u braku otvoren životu.

Koliko danas ima obitelji u Hrvatskoj sa više od deset djece? Možda 20 ili 30… Ti su ljudi znak u ovom vremenu. Danas je cijela organizacija života zamišljena tako da obitelji nemaju više djece: da je potrebna plaća obaju roditelja, da se rade nacrti za stanove prilagođeni da mali broj djece, da se psima osvećuje više pažnje nego djeci i td… Roditelji se susreću sa izazovima na svakom koraku. Ako bi netko išao u brak zato jer je to lakši put onda je to krivi put. Isto tako ako netko izabere duhovni poziv zato da se uhljebi opet je na krivom putu.

Kako zamisliti jednog zemaljskog kralja? Teško jer su danas te funkcije više kao neki ukras. Kao npr. u španjolskoj. Kao fikus. Nemaju stvarnu vlast. Oni samo čuvaju uspomenu na vremena kad su vladali kraljevi. No možemo sebi predočiti vladara koji je odabran od Boga i kojem je stalo do Božjih interesa. Ne možemo ga zamisliti kao nekog zapadnog državnika, također ni kao nekog zapadnog državnika, također ni kao nekog na Istoku kao kineza. Najbliže tomu je Putin koji vodi kršćansku politiku, objektivno najbolja politika na Zapadu. Tamo imamo 28000 crkava (svaka tri dana – nova crkva)… Takav duhovni preporod nismo imali još od Konstantina. Bog se može služiti tim čovjekom danas. Možemo reći da patnje donose svoj plod. On je na čelu jedne svjetske sile koja pod sobom ima druge vladare. U savezu je s drugi državama koje su im podložne.
Taj kralj govori: „Moja je odluka da podvrgnem zemlju nevjernika…. „ Tu se dakle radi o jednom osvajačkom ratu. Kršćanska moralka je došla do toga da nam je dopušten obrambeni rat ali ne spominje osvajačke ratove. Ovdje je drugačije. Čovjek nema puno izbora: ili će se povlačiti, ili će osvajati. Borba se događa u miru i u ratu. Ako se u miru nisi pripremao za rat nećeš imati nekog tko će braniti te prostore.

Krist je došao otkupiti sve ljude, ali se svi ne spašavaju. A zašto? To je zato jer kršćani nisu apostoli, misonari, a manjim dijelom zato jer nisu prihvatili poruku.

Odgovornost je prije svega propustom. Za to ćemo odgovarati poslije smrti pred Isusom Sucem, ali i prije smrti, na zemlji.

Ako mi druge ne evangeliziramo onda će oni „evangelizirati“ nas. Sve više ljudi relazi na islam ili više ne vjeruju. Sjeverna Evropa je postala duhovna pustinja. Da bi se tu nekog evangeliziralo treba 1000 puta veći napor nago u Africi.

„Tko hoće sa mnom mora sa mnom dijeliti hranu, piće…“ Svaki vojni pohod sastoji se od praktičnih stvari. Napoleon je npr. sa svojim vojnicima spavao pod šatorom, jeo s njima. Rastom je bio malen, ali je pokazao predanost i hrabrost koja je vezala ljude za njega. Ivana Orleanska imala je kralja slabića, kukavicu, koji nije vjerovao da on išta može promijeniti. On je bila ta koja je organizirala rat protiv Engleza. Da je kralj nije zaustavljao učinila bi puno više.

Danas u Evropi imamo dobrih vođa, biskupa, ali nikakvih vojnika. Biti bisku u Evropi znači biti general bez vojske. Možeš imati sve kavalifikacije, a da u svećeničkim redovima sve bude rastrojeno i mora se baviti krpanjem svećeničkih zvanja. To je kao da moraš krpati brod koji tone. Ne može se ići u rat ako nemaš vojsku. Potrebno je imati vojskovođu, ali i vojnike.

„Ista hrana, piće, odjeća… „ U našem Domovinskom ratu mnogi su vrijeme proveli u uredu ili baveći se umjetnošću i sl., a dobivali su činove kao da su bili na prvoj liniji. Čovjek sebi umiri time savjest da je sudjelovao, a najčešće od sudjelovanja nije bilo – ništa.

„Danju, noću… napor…“

Logično da se dijeli ista sudbina. To traži odricanje. Loši uvjeti, nespavanja, trud, muke… Čovjek vidi da je taj rat opravdan. U nas su dolazili i stranci jer su bili sigurni da je to pravedan rat i došli su do pobjede – unatoč tome što nisu imali uvjete. To su dobili preko svoga srca. I danas postoje ljudi stranci u Siriji koji se bore protiv Isila. Ostavljaju svoju sigurnost, riskiraju život, prepoznali su ispravnost i išli su za tim. Čovjek je spreman riskirati sve. Čovjek ima u sebi sposobnost  da bude velikodušan ali mora imati ispravan cilj. Danas vidimo da ljudi to pokušavaju postići u nekim ekstremenim sportovima samo zato da bi snimili neki kratki film za youtube, samo zato da bi došli do nekog priznanja. To je isprazno.

„Tada… udio u pobjedi..:“

Ako je kralj neupitan – što bi trebali učiniti podanici? Ako kralj čini sve sa svoje strane onda oni kojima je poziv upućen, a ne odazovu se – jesu kukavice. Kao što smo i mi  u ratu imali one koji su išli na front, tako smo imali i one koji su bježali u inozemstvo. Jedni su heroji, a drugi kukavice. Heroje nismo nagradili, a kukavice nismo kaznili.

To je isto kao kad se čovjek ne odazove na Božji poziv. Ne može reći da je sve isto. On je zakazao. Kukavica je. Može ispravljati stvari, ali mora krenuti od toga gdje je pao da bi se mogao dignuti. Servantes… je bio ponosan na svoju ruku koja je postala neupotrebljiva. Ona ga podsjeća da je sudjelovao u borbi za ispravnu stvar.

U drugom djelu razmatranja je Krist Kralj. Mi slavimo Krista Kralja. Nismo ga se odrekli. On je jedini kralj. To je ono što može pomoći da stvari ispravnije shvatimo.

Sad ono o kralju primjenjujemo na Isusa. Kako je On izgledao dok je hodao Palestinom? Ako smo dužni ići u rat za državnog poglavara daleko je veća obaveza ići u rat ako nas Krist zove. Onda je to nešto sasvim drugo od zemaljskog poziva. Tu se spaja ono zemaljsko i vječno. To je upućeno svakom.

„…“

Cilj je obratiti svijet. To je cilj koji proizlazi iz evanđelja. To treba biti i naš cilj. Prozelitizam je neodvojiv od – biti apostol. Činiti da drugi postanu Kristovi. Danas po tom pitanju vlada indiferentnost.

Jedan pravoslavac u Beogradu je htio biti svećenik. No, razuvjeravali su ga pa je postao monah. Barem nije izgubio poziv. No, tu se pokazuje da je nešto trulo. Politika dobrih odnosa…

To vidimo i po tomu što je većina pastira postala alergična na govor o misijama. Ako ne vjerujemo da je Krist jedini Spasitelj – to je razvodnjeno kršćanstvo i nema stvarnog efekta.

Mi imamo problem nevjere. Vlada anemija. Slaba volja. Sve je postalo ravno, jednako… I tu je često uključen kompleks manje vrijednosti. A onda stalno dodvoravanje onima koji su moćniji ekonomski, politički… Tu se radi o klanjanju moći, uspjehu, novu… To je jedno IDOLOPOKLONSTVO. Ako Krista ne pratimo putu ne možemo imati udio u Njegovoj slavi jer smo živjeli drugačiji život nego što je živio On…

„promislit ću…“

Čovjek vidi da je to smisleno i tu ulaže cijelu svoju osobu, zdravlje, život – u taj pothvat. Ali i u odazivu se može učiniti više. Oni koji žele pokazati veu privrženost bit će spremni i na veće žrtve.

Molitva…

Jedno je želja, drugo je htjenje. Htijenje treba postati odluka. Nakon želje imamo odluku. Čovjek je spreman podnijeti poruge ako je doista na slavu Božju, a ako nije ne vrijedi. Naša narav se opire prema nepravdama, porugama, siromaštvu… Ali ako imamo pred sobom viši cilj da to bude za Boga i ako vidimo da to Bog želi trebali bi i to podnijeti s uvjerenjem da će donijeti veći plod.

Sveti Franjo je na taj način proslavljao Boga.

Da li ja živim za to da proslavim Boga ili da proslavim sebe?

………………………………..

Izvor: bilješke s duhovnih vježbi, 27.12.2017., voditelj: don Josip Mužić

Ignacije dolazi u vrijeme industrijalizacije, u vrijeme pronalazaka, u zoru pismenosti. U drugoj polovici petnaestog stoljeća pronalazi se tisak. Oko 1500 godine imamo knjige. Šesnaesto stoljeće počinje se smatrati modernim dobom.

No ono što je najviše doprinijelo različitosti Ignacijeve duhovnosti je pojavak protestatnizma. Protestanti su se odijelili od pape i Crkvenog učiteljstva, pa Ignacije naglašava odanost papi. To nije slučajno. Ignacije traži od svojih sljedbenika poseban zavjet poslušnosti Crkvenom poglavaru. Osim toga tu je zavjet siromaštva. o kojem o. Hardon S.J. često govori ne iz teorije nego iz života.  Treći zavjet, pored onih svečanih (vječnih) je – nikada ne tražiti niti prihvatiti, pod smrtni grijeh, osim iz poslušnosti papi, nikakvu časnu službu u Crkvi: “Nama je pod smrtni grijeh zabranjeno da postanemo biskupi”. Četvrti zavjet da bi zaštitio onaj treći – vezani smo, pod grijeh, da odbijemo svako nastojanje za unapređivanjem. Ono što je Ignacije želio jest da ima dobro poučene ljude, ali on je dobro znao da ljudi koji su vrsni u znanju imaju tendenciju da postanu oholi. Zato je želio biti siguran da će ostati ponizni. Činio je što je mogao kako bi ih zaštitio.

Druga stvar: Sloboda.

Ignacijeva posebnost je također bila naglasak na ljudskoj slobodi. Kao što se da primjetiti i prva i druga osobitost su pod utjecajem protestanta koji su običavali Kristovog namjesnika na zemlji zvati raznim pogrdnim imenima. (Protestanti danas –  ili postaju više katolici ili postaju manje kršćani.) No bit protestantizma je da niječe ljudsku slobodu.

Ignacije je naglašavao ljudsku slobodu dotle da bi milost Božju definirao kao Božji poziv ljudskoj slobodi.

Treća stvar: Sakramenti.

Opet u odnosu na protestante naglašava sakramente (7) kao one koje je Isus ustanovio i njihovu važnost za spasenje. Kod protestanata su dva (kršenje i Večera Gospodnja) no opet moramo razlikovati ono što oni zovu sakramenat i što mi zovemo sakramenat.

Četvrta stvar: Poslušnost.

Poslušnost je u redu (redovništvu) temeljna i sve drugo ovisi o tom. Družba Isusova sada prolazi kroz najgoru krizu. Izgubili smo 10 000 članova i tomu se nazire kraj. Samo Bog zna koliko nas je to koštalo. Razlog za naše problem mogao bi se sažeti u jednu riječ: neposlušnost. A razlog je das mo dobili izvanrednu slobodu. Moj poglavar mi daje tu slobodu, ali ona mora biti usklađena sa poslušnošću.

(Iz iskustva o Hardona S.J. Kad je bio u dilemi da li da nastavi poučavati na Zapadu ili ne, kontaktirao je provinicijala koji je tada bio u Inidiji i pitao da li da nastavi ili ne. Odgovor je bio – da nastavi. I ostao je.)

Dakle, poslušnost. Što god drugog da je protestantizam učinio – također je kanonizirao individualizam. To je naš problem u Americi, govori o. Hardon. I ne možete imati zajednicu bez poslušnosti. Jedino poi menu.

Peta stvar: Efikasnost apostolata. U ovom kontekstu je Ignacije kreirao moto Družbe: “Ad majorem Dei gloriam.” (Sve na veću slavu Božju!) “Veću” želi naglasiti ne samo “što mogu učiniti za Krista” nego “što VIŠE mogu učiniti za Krista?” Dakle, postoji li neki način na koji mogu biti uspješniji, efikasniji, učinkovitiji? Družba ima za cilj uvijek birati efikasnija sredstva, kako nešto možeš učiniti sa manje vremena, a da dosegneš više ljudi, da budeš učinkovitiji?

Zbog ovoga se Družba od početaka dala na pisanje i objavljivanje. Prvi autor Družbe je Peter Kanazije. Ako se više ljudi moglo doseći pisanom riječju onda moram ne samo pričati nego i pisati.

(o. Hardon navodi osobni primjer pokretanja “Katoličkog glasa Amerike” skupa sa još dva svećenika: Morthon Hill i Kenneth Baker, te o planu da se kupi radio stanica, u suradnji sa laicima. Radi usporedbe, “protestanti u Americi imaju 600 radio stanica posebno posvećenih religiji. Katolička Crkva nema niti jednu. Nije li to skandalozno!”

U svakom slučaju, Ignacije je bio čovjek organizacije, strukturiranja, planiranja…

Šesta stvar: Minimum monaških (samostanskih) dužnosti.

Sv. ignacije nije želio kao sv. Dominik da njegov red bude monaški. Primjerice, nema zajedničke molitve časoslova. Svatko svoj časoslov moli privatno.

Sedmo: Naglasak na osobi Isusa Krista kao onom koji nas posvećuje. Krist za Ignacija nije samo Spasitelj nego Posvetitelj svijeta. Posvećenje dolazi od Duha Svetoga, uzor za tu svetost je život Isusov. Zbog toga su duhovne vježne uglavnom – Život Isusov.

Osmo: U Ignacijevoj duhovnosti veliki naglasak je na logici. Stvari su međusobno povezane. To je Iizbog njegove vojničkog života. (Strategija, planiranje, raditi stvari najrpije na papiru, ne tek ići vani u borbu nego planirati… )

Deveto: za Ignacija svijet nije bio nešto loše nego nešto što je trebalo koristiti kao sredstvo za spasenje duša.

Konačno – obrazovanje. Ni jedan drugi red u Crkvi nema toliku usmjerenost na obrazovanje kao ovaj. To je stvorilo i mnoge probleme koje samo mi znamo. U svakom slučaju ignacije je video da razum treba biti korišten za Kraljevstvo Božje. Samo po sebi znanje nema moć spasenja, ali ima skupa sa milošću Božjom. Naglašavo je stoga važnost zdravog znanja, istisnskog znanja. Tu je naglašavo da osoba mora misliti skupa s Crkvom.

“Moramo ostaviti sa strane svoje vlastite prosudbe i uvijek spremni poslušati u svim stvarima istinsku Zaručnicu našeg Gospodina, našu Majku Crkvu.”

Ignacije je prepoznao da je razum moćno sredstvo apostolate, ali samo ako je udruženo sa poniznošću, a poniznost se očituje u poslušnosti Učiteljstvu Crkve.

Izvor svih problema u Družbi Isusovoj je oholost našeg intelekta i sama činjenica da smo jako učeni. (osobni primjer o. Hardona  – 31 godina formalnog obrazovanja prije nego je počeo studirati teologiju. To je dugo vrijeme!) Ali razum mora ostati ponizan. Oholi razum je sotonski instrument. (iz iskustva o. Hardona kad susretne oholog svećenika zna reći: “U ime Božje, daj malo poniznosti!”… “Protivim se oholom umu, jer je oholi um neprijatelj Kristov.”)

Glupost je tražiti veći kvocijent inteligencije i željeti sve vrste talenata ili još više je glupo što trošimo desetke tisuća dolara na školovanje nekih, bez da uzimamo u obzir oholost tj. da time možda samo raspirujemo oholost u umu u kojem ona već plamti.

  U svakom slučaju, traži se obrazovanje u kombinaciji sa poniznošću.

Izvor: o. Hardon S.J. 

therealpresence.org

Vidi također (od istog autora)

o sv. Dominiku

Duhovnost sv. Dominika

Sv. Dominik u vrijeme velikog krivovjerja uviđa potrebu poučavanja u vjeri

o sv. Franji

Sveti Franjo kakvog zaboravljamo (protestantizacija sv. Franje… stigme…)

O potrebi dragovoljnog i radosno življenog siromaštva

Kako siromaštvo pomaže redovniku u ljubavi prema Bogu, u molitvi…

Siromaštvo po uzoru na Franju nije pitanje pobožnosti, nego opstanka…

o sv. Benediktu

Duhovna baština sv. Benedikta

o redovništvu

Nikad veća kriza redovništva

(o autoru o. J.A. Hardonu)

O. Hardon priča kako je susreo jednog člana uredništva enciklopedije redovničkih zajednica koja se radi dvadeset godina. Došli su negdje na “R” ili “S”. Taj mu reče kako imaju sljedeći problem: kad dođu na sljedeće slovo abecede, neka od zajednica koja je donedavna bila u procvatu – nestane. I zato, naglašava on, “Nisam prorok Ezekiel, ali ako se ne vratimo na naše siromaštvo, nestat ćemo.” Mnoštvo zajednica je nestalo. Sve što imamo o njima je spomen iz prošlosti.

I zato je Franjo bio toliko revan, zato jer je vidio stanje u mnogim zajednicama koje su imale svoje porijeklo u monaškoj tradiciji ali je se nisu pridržavali. Monasi su postajali biskupi ili preuzimali svjetovne vlasti. Nije slučajno da je jedan koji je Crkvu podijelio na pola – Martin Luther – bio redovnik (augustinac), a augustinici se u to vrijeme nisu držali siromaštva. Nije čudo niti da se dvorac u Wittenbergu ispunio bivšim augustiniancima koji su se poženili.

I to je period u povijesti kroz kakav i mi sada prolazimo. Ako ne budemo svjedoci siromaštva, Božji sud stoji nad nama kao i ranije te neće dopustiti da opstanemo. U dvadeset prvom stoljeću ljudi će pričati o zajednicama koje su postojale u dvadesetom stoljeću; nemali broj njih će nestati. Redovničke zajednice, bez siromaštva, gube svrhu njihova postojanja, a to je da svjedoče siromašnog Krista – na način da vjeruju u Božju Providnost, a ne u bilo koga ili bilo što. Pouzdavanje u Božju Providnost. O, kako se morate pouzdavati ako nemate.  Neke zajednice nemaju tu vjeru u Božju Providnost, već vjeruju – u vladu.

Moral – je nešto što ima veze s našim ponašanjem. Crkva je stoljećima pozivala redovnike: “Ako želite znati kako ćete prakticirati siromaštvo  – idite k Franji!” Jeste li franjevac ili niste, manje je važno. Kroz pet godina sam bio u New Yorku, za kojeg kažu da je centar opernog svijeta, a da nikad nisam otišao na operu. Zato su mi govorili da sam nekulturan i ne obrazovan. Da bi udobrovoljio jednog koji je bio najžešći pobornik opera otišao sam s njim samo do tog mjesta. A koliko košta karta za operu? Ima karata od   37.50$, ona najjeftinija je12$, a neke će na proljeće biti 60$. …Ima žena koje mogu s divljenjem ostati izgubljene pred izlozima gledajući neke haljine. A haljine mogu stajati daleko više nego što je razumna cijena. Tako npr. Jedna na kojoj nije ni izvješena cijena košta 300 dolara. No, da bi želje bile razumne morate imati dovoljno sredstava. Vidite, na što mislim? –  govori o. Hardon. Važno je ovladati svojim željama, a kada nemate novca onda se želje same za se pobrinu (tj. nestanu. Jer nemate novaca.)

A tako je isto sa drugim željama koji nisu tjelesne, nego duhovne prirode, vezanim za školovanje, kulturu, putovanja. O. Hardon: “Nikad nisam bio u Lurdu, a imao sam mogućnost nekoliko puta otići kao redovnik, ali nisam, misleći da to nije spojivo sa zavjetom siromaštva otići posjetiti to mjesto – samo iz pobožnosti.”

Pobjeđivati sebe. To je isto jedna važna stvar, a postiže se kroz poniženja. Možete doseći točku gdje se pitate: “Što mi još mogu uraditi?” Zapravo, postoje poniženja koja su gora od fizičke smrti.

Preko našeg siromaštva postižemo milosti. Prakticirajući vjerno siromaštvo mi moramo računati na Božju milost, a svaka milost s kojom surađujemo je izvor zasluga.

Apostolska svrha siromaštva. Apostolat ima veze s našim bližnjima. Franjo nije puno govorio, ali ono što je govorio je bilo duboko. Važno je da je tvoje siromaštvo stvar izbora i da si sretan birajući siromaštvo. Moraš biti siromašan na način da voliš svoje siromaštvo. Ne da si zavidan ljudima koji imaju ili da ti je žao što nemaš. Mnogim ljudima je jedino zadovoljstvo u životu u materijalnim stvarima koje imaju i uživaju. Kad takvi naiđu na osobu koja je siromašna a sretna onda se upitaju: “Ili je ovdje nešto pogrešno, ili je – nešto kako treba?!”Kad vide siromašnu osobu koja je normalne inteligencije, a sretna je u svom siromaštvu onda ih tu nešto muči. Mi na taj način svjedočimo da postoji stvarnost koja je daleko važnija od one koja se može kupiti.  

Kako je Franjo uspio imati svoju braću po cijeloj Europi prije nego što je umro? Vrlo jednostavno – samo im je trebao reći da – idu. Bez sredstava, bez hrane, bez novca, samo da idu. I oni su promijenili lice Europe. Drugim riječima, (ako smo takvi) mi čnimo sebe dopstupnima svakom i svima ako se ne vežemo uz materijalna dobra. Uzmite npr. Sv. Bernarda, (koji je nasljedio sv. Franju) u jednoj svojoj homiliji je rekao: “Ako bilo tko zahtjeva novac za svoju službu čini zlo simonije”. Ima puno ljudi koji imaju raznih potreba. Ako su moji susreti s njima uvjetovani time hoće li mi platiti moju uslugu ograničavam li svoju apostolsku priliku? Sigurno da jesam. Ne sudim. To je je jednostavno činjenica (o. Hardon).

Imate isusovačku srednju školu “Loyola” u New Yorku koja košta 220 dolara  na godinu, ne računajući hranu, naknade, knjige,… Uračunat je samo privilegij što se pohađa ta škola. To je puno novaca.

Istovremeno, u New Yorku imate možda pola miliona djece koji nemaju nikakvog vjerskog odgoja. To onda ispada: “Dat ću ti Riječ Božju ako mi platiš!” Franjo je dobro vidio što se događa.

O Hardon priča kako je bio na doručku s ocem jedne časne sestre. Taj se dosta udaljio od prakticiranja vjere i to zbog lošeg primjera jednog svećenika. Kao dječak išao je s majkom u crkvu i ona je željela naručiti svetu misu pokojnog muža tj. njegova oca. U džepu je imala samo tri dolara koja je dala svećeniku, ali on je odgovorio: “Cijena nije tri nego deset dolara!” To je dječaka tako pogodilo da je kasnije u životu bio potpuno odustao od prakticiranja vjere.

Stjecanje zasluga za druge. Ne samo da možemo stjecati zasluge za sebe nego također i za druge, za one kojima služimo i to samom činjenicom da služimo jer želimo to činiti za našeg Gospodina Isusa, a ne zato da zaradimo novac.

Sloboda od svjetovnih ograničenja. Postoje ograničenja koja nameće država, postoje zahtjevi države kojima se želi udarati na svaki zarađeni novčić. O. Hardon priča da je pet godina odkako poznaje Majku Terezu i da je ona duboko utjecala na njegov život. “Rekla mi je da kažem redovničim zajednicama da sve više i više postaju žrtve onih koji ih financiraju, da sve više i više ovise o njima.” Navodi riječi Majke Tereze: “Puno je dobra koje mogu učiniti za duše. Možda ne na način na koji su navikli. Možda neće imati komod koji su imali, … ali ne smiju dopustiti sebi da budu ograničavani, uvjetovani od strane bilo koga.” Navodi njen primjer. Neki su joj donatori ponudili ček na 700 000 dolara (!). upitala je – postoje li neki uvjeti koji su vezani uz taj novac. “Da, naravno!” – ogovorili su joj I rekli da je uz ček i pismo u kojem stoji kako novac ima biti potrošen. “Ne, hvala, onda ne želim taj ček.” -odgovorila je Majka Tereza.

Izvor