Kao svjedočanstvo nekadašnje plodne vjere na zapadu ostaju još brojne crkve i crkvice koje se sve manje koriste ili su jednostavno zatvorene. Ove sad puste građevine često su proglašene spomenicima kulture i vapiju za materijalnom obnovom

Kriza je prilika kada padaju maske i otkrivaju se namisli srdaca (Lk 2,35). Ne može se više sjediti na dvije stolice, nego je nužno opredijeliti se i raskinuti s podvojenošću i mlakošću. Tada se vidi pravo stanje stvari i može u punini zaživjeti Isusova riječ: „upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi” (Iv 8,32). U pozadini sadašnje krize u Crkvi je diktatura relativizma koja je dovela do slabljenja i gubitka vjere u božanstvo Krista jedinoga Spasitelja.

Vjerojatno najbolniji izazov svećenicima danas je pražnjenje crkava od vjernika. Ovo je zoran pokazatelj tihe eutanazije kršćanstva koja je na djelu. Dovoljno je pogledati na takozvane razvijene europske zemlje za vidjeti što nas čeka. U većini europskih zemalja pohađanje nedjeljne mise spustilo se ispod 10 %, a u Francuskoj na 3 – 4 %.1 U Nizozemskoj, nekad poznatoj misionarskoj zemlji, 2006. godine je samo 1,6 % katolika pohađalo crkvu, a danas se taj broj spustio ispod jedan posto.2 Ako se ovaj trend nastavi, već do 2028. mogla bi posve nestati njihova najveća nadbiskupija Utrecht.3 Dodatno zabrinjava što su mladi većinom skloni ateizmu i neprakticiranju vjere. U Europi, kako kaže poznati politolog Olivier Roy: „Vjerska praksa izgleda danas kao nešto čudnovato, čak fanatično. Nije samo vjerska praksa koja se smanjuje nego kršćanska kultura nestaje.”4

I kod nas su vidljivi negativni trendovi koji dolaze sa zapada. U posljednjih dvadeset godina broj onih koji pohađaju misu nedjeljom pao je s 31 % na 22 %.5 Nedavno mi je jedan mladi župnik ispričao da je na misi u svojoj filijali koja broji sedamdeset stanovnika imao samo jednu vjernicu na nedjeljnoj misi. Postavilo mu se pitanje zar ne bi bilo svrsishodnije tu osobu autom prebaciti na misu u susjedno mjesto desetak kilometara dalje? Ako se nastavi tako, neminovno će do toga doći i ta će se crkva možda godišnje koristiti svega nekoliko puta kao što se to već događa drugdje. Na našim otocima stanje je nezavidno, jednako tako i u Zagori, Istri, Lici, a da ne govorimo izvan granica Hrvatske u Boki kotorskoj, Vojvodini ili Republici Srpskoj. No kao da to ne želimo vidjeti i sami sebe obmanjujemo punim crkvama nedjeljom u gradovima. Ipak imajući na umu da su to velike župe koje na papiru broje i desetke tisuća vjernika, to je opet zanemariv broj. Duhovna pustinja širi se po cijelom zapadu pa tako i u našem narodu osvaja sve više prostora, a Europa se sve više prepoznaje kao ateistički kontinent. Kovid je ovom procesu dao ogromno ubrzanje značajno smanjivši, a u nekim zemljama i prepolovivši, broj vjernika na misama. Kako zapad predvodi cijeli svijet svojom kulturom, načinom života, ekonomijom i odgovarajućim svjetonazorima tako on pokazuje što nas čeka na globalnom planu. Drugim riječima, ako Bog ne intervenira, u cijelom svijetu slijedi ubrzano razaranje kršćanstva i njegova svođenja na ostatke ostataka.

Materijalna obnova

Kao svjedočanstvo nekadašnje plodne vjere na zapadu ostaju još brojne crkve i crkvice koje se sve manje koriste ili su jednostavno zatvorene. Ove sad puste građevine često su proglašene spomenicima kulture i vapiju za materijalnom obnovom. Ta obnova je potrebna, ali oduzima puno vremena i snage s rizikom da se na kraju pastir pretvori u građevinara i da ga takvim doživljavaju i župljani. Desetkovane župske zajednice ne mogu same pokriti troškove pa se sredstva trebaju dobivati drugim putovima koji traže dogovaranje a često i kompromise sa svjetovnim moćnicima. Uz to treba računati na dodatne izdatke i dozvole od strane konzervatora kojima je cilj isključivo očuvanje kulturne baštine.

I kad se sve prepreke savladaju, na kraju često obnovljene crkve zjape prazne ili postanu dio turističke ponude. Najljepše među njima tijekom sezone sve se više pretvaraju u muzeje koji naplaćuju ulaznice. One su tako financijski samoodržive, ali preostali vjernici ih sve više zaobilaze jer ih sve manje doživljavaju kao mjesta bogoslužja i molitve. Kamo to vodi pokazuje primjer Francuske gdje se svake godine prenamjeni ili sruši 40 do 50 crkava.6 Još gore je stanje u Nizozemskoj gdje je 15 % katoličkih crkava promijenilo namjenu, a tijekom sljedeće dvije i pol godine očekuje se da će taj broj doći do 75 %.  7

Imajući sve navedeno u vidu, daleko je razumnije slijediti svetoga Franju koji je shvatio da Isus od njega traži obnovu Crkve, a ne popravljanje zapuštenih crkava. Samu materijalnu obnovu građevina treba prepustiti vjernicima laicima onoliko koliko to služi izgradnji žive Crkve.

Pastoral mrtvih

U okolnostima kada ogromna većina nominalnih vjernika živi praktično bezboštvo svećenika se svodi na službenika koji slavi sv. misu, izdaje potvrde i organizira podjeljivanje sakramenata. Toliko često smo svjedoci da se krste i pričešćuju djeca koju roditelji ne žele odgajati kao vjernike, da sakrament potvrde za ogromnu većinu krizmanika označava razlaz s Crkvom, da se mnogi vjenčaju a nisu spremni živjeti u braku kao kršćani, da se pripušta na pričest one koji žive u javnom grijehu, da se olako daje odrješenje na ispovijedi i slično. Pri tome se još održava izvanjska forma, ali svjetovni sadržaji, poput zabave i darova, u prvom su planu. Stječe se dojam da su u Crkvi stalna sniženja, popusti i rasprodaje na sveto i to je jednako pogubno kao nekoć trgovanje crkvenim službama i oprostima (simonija).

Ovaj pastoral duhovnih mrtvaca zamračuje izvorno poslanje svećenika i istiskuje dušobrižništvo. Tako je primjerice postalo vrlo teško naći dobroga ispovjednika, a duhovnik je postao nepoznat pojam. A opet tvrdokorno se održava privid da je sve u redu i kao da nikoga to ne brine. Istina je pak da se ne ide naprijed, nego se nazaduje i u takvim župama vjera odumire. Znakovito je da se, prema istraživanjima, u Hrvatskoj u zadnjih dvadeset godina povjerenje u Katoličku Crkvu praktički prepolovilo sa 63 % na 38 %.8 Za pretpostaviti je da je uz sekularizaciju i zakazivanje proročke službe pogotovo kod crkvene hijerarhije glavni razlog upravo ova licemjerna podvojenost većine katolika gdje vjerske obrede ne prate ni uvjerenja ni život. Podržavanje takve prakse, prije ili kasnije, mijenja i samoga svećenika. Kardinal Ratzinger je svojedobno upozorio:

„Svećenik – onaj po kojem prolazi snaga Gospodnja – uvijek je u napasti naviknuti se na veličinu te je učiniti rutinom. Danas mu se veličina Svetoga može prikazati kao teret kojega se on (možda i nesvjesno) želi riješiti, na način da snizi Otajstvo na vlastitu ljudsku mjeru, umjesto da mu se s poniznošću povjeri te se uzdigne na njegovu visinu.”9

Zato je potrebno, koliko je to moguće, napraviti razgraničenje tako da se ne pripušta sakramentima one koji ne zadovoljavaju nužne uvjete. Pri tome je potrebna velika razboritost za donijeti prosudbu u konkretnom slučaju, ali i odvažnost za svetu nepopustljivost u ljubavi. Nije posrijedi pragmatično pitanje uštede vremena, koje nije ni nevažno, nego prije svega odnos prema Gospodinu. Jer ako svećenici dopuštaju i pogoduju banaliziranju i omalovažavanju sakramenta, izdaju Njega. I obrnuto kada brane sakramente, koliko god to bilo zahtjevno, priječe se svetogrđa i pomaže grešnicima da znaju kako se vratiti Bogu.

U slučajevima onih osoba koji, unatoč svemu, ostaju tvrdokorno u grijehu trebaju skladu s Kristovom preporukom, ostaviti mrtve da pokapaju mrtve (Mt 8,22). Odnosno, kad se navještaj vjere susretne sa zatvorenim srcima, bez obzira na to što se zovu kršćanima, valja jednostavno odustati otresavši prašinu s nogu i prepustivši ih sudu Božjem (Mt 10,14-15). Tako je Isus zaobilazio ona mjesta koja ga nisu htjela primiti, a farizeje i pismoznance je oštro korio zbog njihove nevjere. Čak je upozorio: „Ne dajte svetinje psima! Niti svoga biserja bacajte pred svinje da ga ne pogaze nogama pa se okrenu i rastrgaju vas” (Mt 7,6).

Pastoral živih

Svako pravo rješenje dolazi od Gospodina i zato se svećenik u ovim vremenima krize u Crkvi treba vratiti prvoj ljubavi posebno kroz revni duhovni život i davati prvenstvo Bogu. Pri tome treba biti spreman na nerazumijevanje i neprihvaćenost u svijetu. Kao što su pustinjaci opstajali i širili kršćanstvo iz pustinje analogno i današnji svećenici, gradski pustinjaci, trebaju to činiti iz duhovnih pustinja u kojima se nalaze.

Pierre-Marie Delfiux, osnivač monaške zajednice koja živi u gradu, napominje: „Ne sakraliziraj povlačenje od svijeta, vjerujući da će ti susret s Bogom i posvećenje biti osigurani samom krepošću izolacije ili samoće. Na to te strogo upozoravaju čak i sveti monasi, čak i sveti pustinjaci. Pustinja i povlačenje daleko od uobičajenoga svijeta sami po sebi nisu milosti nego tek sredstva: moguće je cijeli svijet unijeti u život samoće kao i živjeti doista sâm pred Samim, s Bogom u srcu svakidašnjeg svijeta.”10

Zadaća gradskih pustinjaka je upravo u srcu grada voditi „dvostruku borbu: za Boga i protiv zla”.11 Uz njih ima sve više onih, koji se po uzoru na svetoga Ivana Krstitelja, i stvarno povlače iz svijeta i ljudi idu k njima tražeći Boga.

Ljubeći Boga moguće je ljubiti i bližnje. Glavninu svoga pastoralnog djelovanja svećenik bi trebao posvetiti „živima”, odnosno onima kojima je stalo do Krista pa mu nastoje biti vjerni i onima koji ga traže iako su „napukle trske” i „stijenj koji tinja” (Mt 12,21). To znači prvenstveno njegovati osobni odnos s povjerenim dušama i duhovno skrbiti za njih. U isto vrijeme uključuje i savjesno podjeljivanje sakramenata i vršenje bogoslužja, u skladu s izrekom sancta sancte tractanda sunt, kako bi se što bolje surađivalo s milosti. Ništa manje važno je, uz redoviti župski angažman i ispravnu katehezu, razvijati i dodatno djelovanje kao što je duhovna podrška pokretima i zajednicama koje omogućavaju prirodnu socijalizaciju i stvaranje oaza u pustinji.

Na dugu stazu, unatoč malobrojnosti, skrb za „žive” je pravo rješenje koje može preokrenuti proces nestajanja vjere. Tako se smanjuje, iako i ne isključuje, mogućnost otpada i stvara apostolsko ozračje koje olakšava pristup onima koji su bezbošci. U konačnici, skrbiti za ostatak vjernih ili godišnje pridobiti i samo jednu osobu za Krista je dobro, a ispraćati i pomagati u otpadu desetke i stotine u ime nekoga lažnog milosrđa je zlo.

Kada mi surađujemo s milošću, čineći do kraja što nam je moguće, Bog onda čini nemoguće. Kardinal Burke s pravom podsjeća: „Tamo gdje se čini da Crkva nestaje, ona se mora iznova posvetiti nauku vjere, klanjanju, molitvi i kreposnom životu, s obnovljenom snagom i predanošću. Uistinu, iako se po mnogo čemu možda čini da Crkva na zapadu umire, postoje i mnogi znakovi novog procvata vjere, koje moramo poticati i u kojima trebamo sudjelovati. Tijekom posjeta nekim vrlo sekulariziranim zemljama Europe, u kojima se sudjelovanje na nedjeljnoj misi i sudjelovanje u životu Crkve znatno smanjilo, uvijek sam nailazio na predane vjernike i obitelji te mlade svećenike i bogoslove koji vole Crkvu, njezin nauk, njezinu liturgiju i njezinu disciplinu.”12

1 Emanuel Pietrobon, „Il cattolicesimo europeo sopravvivrà al 21esimo secolo?”, InsideOver, 6. rujna 2021., na: https://it.insideover.com/religioni/il-cattolicesimo-europeo-sopravvivra-al-21esimo-secolo.html (12. svibnja 2022.).

2 Emanuel Pietrobon, „La scomparsa del cristianesimo nei Paesi Bassi”, InsideOver 15. siječnja 2020., na: https://it.insideover.com/religioni/la-scomparsa-del-cristianesimo-nei-paesi-bassi.html, (12. svibnja 2022.).

3 Ibidem.

4 Giulio Meotti, „’La crisi dell’Europa figlia del caos da scristianizzazione’. Parla Olivier Roy”, Il Foglio 4. listopada 2019., na: https://www.ilfoglio.it/chiesa/2019/10/04/news/la-crisi-delleuropa-figlia-del-caos-da-scristianizzazione-parla-olivier-roy-278372/, (12. svibnja 2022.).

5 Krunoslav Nikodem – Siniša Zrinščak, „Između distancirane crkvenosti i intenzivne osobne religioznosti: religijske promjene u hrvatskom društvu od 1999. do 2018. godine”, Društvena istraživanja, 28/3/2019., 377.

6 Emanuel Pietrobon, „Il cattolicesimo europeo sopravvivrà al 21esimo secolo?”, InsideOver 6. rujna 2021., na: https://it.insideover.com/religioni/il-cattolicesimo-europeo-sopravvivra-al-21esimo-secolo.html (12. svibnja 2022.).

7 Emanuel Pietrobon, „La scomparsa del cristianesimo nei Paesi Bassi”, InsideOver, 15. siječnja 2020., na: https://it.insideover.com/religioni/la-scomparsa-del-cristianesimo-nei-paesi-bassi.html (12. svibnja 2022.).

8 Krunoslav Nikodem – Siniša Zrinščak, „Između distancirane crkvenosti i intenzivne osobne religioznosti: religijske promjene u hrvatskom društvu od 1999. do 2018. godine”, Društvena istraživanja, 28/3/2019., 377-378.

9 Joseph Ratzinger – Vittorio Messori, Razgovor o vjeri. Jasni odgovori na suvremene dvojbe, Verbum, Split, 2005., 52.

10 Pierre – Marie Delfiux, Bog u srcu grada. Jeruzalem, Knjiga Života, Teovizija, Zagreb, 1996., 136.

11 Ibidem, 128.

12 Raymond Leo Burke, Nada za svijet. Obnoviti sve u Kristu, Sofijina Kuća, Vis, 2017., 59.

Izvor:Svjetlo riječi – audio članak na yt: Vjerni Bogu

SVEĆENIČKI POZIV

Na početku možemo čuti nešto o don Josipu, koji je sa 16 godina otišao studirati u Rim, o susretanju raznih svećenika, o molitvenoj zajednici u Splitu i pozivu na svećeništvo, o prvotnom studiranju filozofije i promatranju svećeničkog poziva sa strane, o prvim koracima na putu ka svećeništvu, o slavlju jedne Nove godine na kojoj se točno u ponoć molila krunica, te nešto o crkvi za mlade u kojoj djeluje trideset godina kao upravitelj.

ULTRA U SPLITU

U nastavku emisije govori o ULTRI u Splitu te je mišljenja da se treba borit da se to ukine. Govori o svojim susretanjima narkomana u splitskom getu koji su svojim dilanjem sustavno uništavali ljude. Kao razlog se navode novci, ali što čovjeku vrijedi više novaca, ako nema blagoslova? (… u videu kasnije opet nešto na tu temu: Pohvalno je da ljudi žele evangelizirati, ali to je krivi pristup; tu se može izmijeniti s njima 2-3 rečenice i to je to, a oni računaju i s nama da ćemo im još davati besplatnu vodu koju će na drugom mjestu platiti 20-30 kn… )

NALAZIMO SE U DUHOVNOM RATU

Ljudi često ne shvaćaju da se nalazimo u duhovnom ratu. Imamo sakramente koji se primaju čisto radi forme. Umjesto da ih se krizma 100%, zašto ih ne bi krizmali 20% pa da i riskiramo 10%, ali krizmati ih sve pa riskirati 90% nema smisla.

Događa se UBRZANA APOSTAZIJA, otpad od vjere.  Potrebno je drugačije postaviti stvari. Postoji razni izazovi za mlade: droga, pornografija, okultno, a ne odgovara se adekvatno. Gdje o tome možemo čuti danas?

Živi se u krivom uvjerenju da smo u demokraciji. To nije kršćanska demokracija. Sustavno se radi na tome da kršćanstva ne bude. Kako se braniti od toga?

Ljudi onda odlaze u druge zemlje gdje je još veći otpad od vjere. Ne pitaju se hoće li djeca tamo biti vjernici? Na kakvu će zajednicu naići? Na kakve svećenike? Na kakvu župu?

IDE SE ZA MATERIJALNIM, i u tome se uspijeva ali se ne misli da se MOŽE IZGUBITI DUŠU. I svoju i duše svoje djece.

Mi imamo državu ali u njoj postoje snage koje se bore protiv domoljublja. MEDIJI DJELUJU NEPRIJATELJSKI. Što možete naći dobrog na HRT, što ti dobrog donose takvi mediji? (…) To treba tretirati kao pornografiju i ne podržavati ih svojim novcem. To je toliko protiv čovjeka. Ima već i djece koja se susreću s pornografijom (dječak od 5 godina pita za savjet…)

Ono s čim se djeca i mladi stalno mogu susretati jesu pornografija, okultne prakse kao prizivanje duhova i sl. a to je na TV non-stop, to je na crtanim filmovima, a neke crtane serije imaju 500-600 epizoda i onda se gledajući to dobije kriva slika svijeta i ne kršćanski način razmišljanja.

Onda, u školi postoje razne ideološke podvale kao npr. teorije o stvaranju svijeta. Zašto se toliko govori o teoriji evolucionizma npr, a zašto se ne bi govorilo o teoriji kreacionizma?

Stalno nas se bombardira sa protukršćanskim sadržajima.

OBITELJSKI SUSRETI

Neke su obitelji izrazile želju da pokušaju nešto promijeniti, pa smo organizirali susrete obitelji koji traju po 2-3 dana. Tu smo vidjeli da se može i drugačije. Tu se mogu susresti sa drugim obiteljima koje imaju iste probleme. Obitelji bi se okupljale oko euharistije, oko krunice, družili bi se, imali bi dva predavanja i to je bilo nešto dragocjeno. Susreti se organiziraju 2 puta godišnje, a u međuvremenu se obitelji grupiraju u četiri i onda idu kod jedne obitelji u goste, redaju se, ništa se ne sprema za jesti, eventualno se ponudi čaj i slično, mole krunicu i tako djeca bolje vide da je i kuća mjesto molitve, ne samo crkva. Vide da nisu sami, da ima i drugih koji tako žive i to postanu susreti koji se iščekuju i koji ih raduju.

Od malih koraka na duge staze vide se velike promjene.

ŽIVOTNA PRAZNINA i TRAŽENJE BOGA

Kako će čovjek prepoznati da je prazan i da mu treba Bog?

Mi živimo u vrijeme kad se živi za jelo, izlaske, putovanja, i sl. no treba povući crtu.
(osobno iskustvo praznine izlazaka iz mladosti. Što želim? Kud to vodi?)

Čovjek nije stvoren samo za tjelesna zadovoljstva. Treba nahraniti dušu. I to je ono što se ne misli kod sklapanja brakova. Misli se je li zgodna, ima li on stan, a ne ono što je bitno: dijele li iste ideale, mogu li živjeti u čistoći, a ako ne mogu živjeti u predbračnoj čistoći šta će se dogoditi u braku kad ne budu zbog nekih razloga mogli imati odnose – hoće li tražiti drugu/drugoga? Treba biti iskren sa sobom. Ono što nudi svijet – to je samo slama.

Kako se okrenuti prema Bogu? Što kad  čovjek dođe i u crkvu pa je i tamo razočaran?

Sve kreće od osobnom odnosa s Bogom. Ako ja dođem do zaključka da Bog postoji, da sam se odlučio da živim kao vjernik, onda me u tome ne može ništa omesti. Postoji izreka: „Roma veduta – fede perduta!“ – „Viđen Rim – izgubljena vjera!“ – Tu se može vidjeti sablažnjivih stvari. Ako se čovjek fokusira na to izgubit ćeš vjeru preko noći. … Zašto ja idem na misu? Vjerujem da je tu živi Bog i da mi je to potrebno da se mogu nositi s ovim svijetom.

Dalje u emisiij (Na yt – VJERNI BOGU) možete čuti:

• O poganskom slavlju pireva – djevojke i žene kao da se takmiče tko će se vulgarnije obući…
• o poganskim slavljima krizme: mladi zakupe kafić pa banče … i kakve to veze ima s krizmom?
• Poganstvo u turizmu: zakupljivanje apartmana za čovjeka i njegovu  dogu (psa) – onaj koji pristaje na to dopušta da se pod njegovim krovom događa i zoofilija, općenje sa životinjama
• O pokušaju evangelizacije na Ultri – Više para, ali manje blagoslova! Mi moramo moliti Boga da Ultra u Splitu stane
• pokušajima da se uništava mlade zdrave snage koje dolaze u grad iz sela, iz Hercegovine, … kao što je i nekad radila UDBA…
• o potrebi da se s mladima susreće pojedinačno ; ispovijedi, duhovna vodstva…
• O duhovnim vježbama svetog Ignacija… Koliko je samo bilo duhovnih poziva kao plod duhovnih vježbi…
• O inicijativama za vrijeme korone: organiziranje hodočašća sedam Gospinih crkava koje bi trajalo 3 ipol sata hodanja tu je sudjelovalo oko 150 ljudi… osjetili su ozračje slobode. Vidjeli su da se nešto i može učiniti.
• O sve većem uvođenju klanjanja u crkvama
• o inicijativi 4o dana za život i velikih blagoslova koji iz toga proizlaze
• o krivovjerjima među pastirima, pa i kardinalima – ako netko izvjesi zastavu LGBT u crkvi – pa tu nemaš šta radit -moraš tražit  crkvu koja je udaljena kilometrima, ako treba jer na dulju vremenski period pokazat će se rezultati – polako će se gubiti vjera…
• o osobnoj, a ne samo kolektivnoj odgovornosti; nema odgovornosti jer nema sankcija
• o šutnji Crkve o grijehu kontracepcije – a nikakva kontraceptivna sredstva nisu dopuštena. Nema više govora o vjeri u Božju Providnost. sve mora čovjek sam osigurati. Bog mu više ne treba. Sveta Katarina Sijenska je bila 25 dijete u obitelji. Da tu nije bilo otvorenosti životu ne bi bilo svete Katarine
• o koroni i mjerama
• o najavi GLADI – tko o tom razmišlja? Namjerna prekidanja dotoka goriva, gnojiva, uništavanje stočarstva u Nizozemskoj,… Nestanak struje: ne rade škrinje, ne rade liftovi…  Kolone šlepera… namjerno zaustavljanje brodova da ne mogu isploviti da se pokvari roba i namjerno izazivanje nestašice hrane…  Čitajmo Stari zavjet – što se događalo u Josipovo vrijeme – … Ne možemo mi kao bogataši raditi skloništa i skupiti hranu za 2-3 godine: Potrebna je međusobna solidarnost; ako imaš neku njivu staviš to u funkciju i onda Bogu u ruke.
• Bog je nekad hranio narod manom
• O velikom resetu i “novom normalnom”, o nastojanju da se ljude učini robovima…
• Jesmo li svjesni kud to ide… Što će u velikom gradu ljudi kad ostanu bez struje? Krajnji je čas da se ljudi vrate. Imaju nešto od čega mogu početi… (A ljudi prodaju svoje. Bože budi nam u pomoći…)
• O intelektualcima i političarima koji se prostituiraju tj. pišu samo ono što se traži od njih, što se plaća, kalkuliraju a ne rade po Božjem
• Trebamo moliti da nam Bog da snage da živimo kao ljudi i kao vjernici
• Ne poznajemo svoju povijest i ne vidimo koje je sve zahvate u prošlosti Bog radio u našem narodu; O našem velikom svetištu Trsat; o brojnim Gospinim ukazanjima koja su se događala u vrijeme kad se to nije moglo istraživati (Drugi svjetski rat…) Bošnjaci, Zovik, Paulovec, Roško polje, Pašman, Bol, Roženica, kraj Krašiča, kraj Zadra, … Ukazanja su bila toliko raširena da je Tito došao u Split i govorio protiv Gospinih ukazanja.  I to su stvari koje se 70 godina nitko nije istraživao, a na tome treba Bogu zahvaliti …
• O važnosti javne molitve. Naš jedan pustinjak u Australiji je za vrijeme korone organizirao molitvu u Sydneyu ispred katedrale, pa je to onda krenulo u Poljskoj, pa onda i kod nas, ispred katedrale u Dubrovniku (što vodi Stjepo Gleđ Markos…), naši su molili u Splitu ispred katedrale, u Zadru ispred nadbiskupije, u Zagrebu ispred Kamenitih vrata, … To pokazuje kako smo ugroženi u svom opstanku. Ljudi izlaze na ulice kako bi ohrabrili i druge da se vrate vjeri, jer nama nam druge.
• Poruka za kraj? Teško je dati opću preporuku, ali je važno da svatko bude vjeran u onome što mu je povjereno, i da bude ponosan na ono što mu je povjereno. Svatko od nas može u svom životu prepoznati Božje zahvate na kojima može Bogu zahvaljivati i njma se nadahnjivati. A onima koji su vani, u Njemačkoj, najbolje da se vrate jer je krajnji čas…  Poznanstvo s ljudima koji se vraćaju… Možemo oživjeti bratimljenje u narodu, vratiti se svome i svojima, ima dovoljno i prostora i posla. …
• Blagoslov …

Izvor: posavinatv – Srijeda, 12.10.2022.

Podsjetit ćemo na neka događanja u Rimu.
Prvo: Do prije mjesec dana ispred Koloseuma je bio izložen KIP MOLOHA– Starozavjetnog poganskog idola kojem su se prinosile žrtve male djece.

To je bilo karantanško božanstvo i pod vidom izložbe u Karantaniji kao neprijateljice Rima ispred Koloseuma je bio postavljen taj kip. Zanimljivo da je to bilo baš ispred Koloseuma gdje su toliki kršćani stradali. Možemo tu iščitati određenu poruku upućenu kršćanima.

To je nagovještaj da nas čeka PROGONSTVO, da se na neki način ponovo rehabilitira Koloseum mjesto progonstva kršćana, ovaj put ne samo na razini tadašnjeg Rimskog Carstva nego na razini cijelog svijeta. (Sad imamo globalna događanja i globalne mjere…)

Zanimljivo je također da nakon što je bila završena postavka tog poganskog idola da su tu postavljene jaslice koje su tu stalno izložene. To je na neki način poruka da je Mali Isus izjednačen sa poganskim božanstvom i može se očekivati da će se njemu prinijeti žrtva Djeteta Isusa.

To su poveznice s kojima se ne mora svatko složit, ali danas imamo simbolične poruke koje su vrlo jake i koje nam daju misliti.

Drugo: Nakon toga, 15.10. je napravljena IZLOŽBA O PAKLU. Izložba je nastala prigodom obljetnice Dantea, i zanimljivo da od njegove Božanske komedije koja se sastoji od tri dijela – Raja, Pakla i Čistilišta – uzet je samo dio: Pakao, i da se tome posvetila jedna velika izložba gdje su skupljali klasični i moderni radovi na tu temu. Kažu da se tako daje prilika vjernicima da se malo zamisle o paklu kad već svećenici o tome ne govore. Sigurno da se to može i tako shvatiti. Ono što je zanimljivo u svemu tome jest da je glavni izložbeni eksponat koji se izlaže na otvorenome nosi ime: vrata paklena. To je skulptura koju je radio …Visoka je 7 m, i rađena je ravnih 40 godina. Bio je plaćen da radi tu veliku skulpturu, koja je tako je velika i nezgrapna da je trebao biti izrađen i poseban kamion za transport i da su je transportirali u dva dijela. On kaže da mu je inspiracija bila ne samo Dante nego i vrata nebeska od jednog renesansnog talijanskog autora…Zanimljivo da taj isti umjetnik koji je glasio za jednog od najvećih modernih kipara bio štovatelj Alestera Crowleya koji je bio osnivač sotonizma. Mnogi povezuju to financiranje njegova djela (da tolike godine radi samo na tome) povezuju isto sa tim okultnim krugovima. Zanimljivo je i da je ta skulptura stavljena na jedno mjesto. Ne na bilo koje mjesto nego ispred rezidencije talijanskog predsjednika. Tu je nekad boravio papa kao vladar papinske države. Nakon toga kad je nestala papinska država jer su masoni odlučili da se osvoji i ukine, da Rim postane središte Italije, od tada je to sjedište talijanskog predsjednika, njegove vlasti. Poruka je: „Kao što smo nadvladali vremenitu vlast Crkve tako ćemo nadvladati i onu duhovnu vlast Crkve.“ „Vrata paklena neće je nadvladati“ kaže Krist, a ovdje se poručuje – imate dokaz da smo mi već osvojili papinsku državu i da smo na putu da osvojimo i onu duhovnu vlast u Crkvi. To je jedna snažna poruka. Zanimljivo da je izabran i dan kad će ta skulptura biti postavljena, nije izabran slučajno neki datum nego se Danteova obljetnica je bila polovicom devetog mjeseca, oni su to pomakli pa je inauguracija bila 15.10. – isti dan kad je u Italiji uvedena „Covid-propusnica“. Možemo reći da talijani nisu toliko točni ko Njemci pa da im se može tolerirati kašnjenje, no kako se ta izložba spremala godinama prije teško je vjerovati da se to dogodilo baš slučajno. I tu se također šalje jedna poruka javnosti. Ako vlast sada sve uvjetuje sa tom Covid propusnicom kako je zovu u Italiji, iza je još veća moć s kojom se mogu postići i druge stvari.

Slika VRATA se dosta koristi u Svetom pismu. Imamo govor o uskim vratima. Imamo da Isus u „Otkrivenju“ kuca na vrata tko će mu otvoriti. Ta se vrata našega srca, naša duša, zavise od našeg slobodnog izbora – komu će pripast. Isus ne ulazi na silu. Upozorava nas da je put u Raj uzak i da se trebamo potrudit, a da je put u propast širok. I njime se lako upada u propast.

Imamo sliku onog pastira i lopova. Pastir ovcama dolazi kroz vrata, a lopov kroz prozor, na druge načine. Kad Isus govori o vratima paklenim da neće nadvladati nad Crkvom, to kaže da je borba neminovna – zato se mi i zovemo „Vojujuća Crkva“ i da u toj borbi je konačni cilj Zloga da pobjedi.  Crkvu i zato u medijima kažu kako je Crkva kapitulirala, da nije ostalo ništa osim nekih pojedinaca. Ako to povežemo sa drugim Isusovim riječima: „Kad Sin Čovječji dođe ponovo na zemlju hoće li naći vjere na zemlji?“ Ta dva proroštva moramo gledati skupa. Može se dogodit da ostane toliko vjernika da ih se na prste može izbrojat. Za vrijeme potopa ostalo ih je sve skupa osam. I tada je moglo biti osam milijardi ljudi. Ne znamo koliko ih je bilo, ali sigurno su tada bili bolji uvjeti za život nego danas, zemlja je bila plodnija, ljudi su duže živjeli, pa su mogli zemlju vrlo brzo napučiti zemlju, više nego sada, i ako je tada Gospodin našao samo osam pravednika, tj. ne čak ni osam jer On spominje kao pravednika Nou, a ovi drugi su se na neki način „šlepali“ za njim, on ih povukao; to je zagovor svetaca, on ih zaštitio svojom molitvom, ali njega Bog uzima kao pravednika radi kojeg daje novu šansu čovječanstvu.

To Isusovo proroštvo: Hoće li biti vjere na zemlji, može značit da će tada ostati nekoliko vjernika, možda jedan, ali svakako nešto će ostat od vjere. Ako gledamo na ovo drugo proroštvo da je vrata paklena neće nadvladat (Crkvu) znači da će opstat i tada u najtežim uvjetima kad izgleda da je sve izgubljeno, da će i tada Crkva postojati. Kako će ta Crkva izgledati? Vjerojatno onako kako je izgledala Crkva na Kalvariji. Tada je bila Crkva u malom. Imali smo Ivana, Mariju i još dvije žene. Isus tada kaže: “Evo ti majke… Evo ti Sina… „ Iz njegovih grudi tada nastaje Crkva. Gdje su drugi? Ne znamo. Slijedili su ga, veličali, a kad je došlo ‘stani-pani’, nestalo ih je.

To znači da kad dođu teška vremena, progonstva malo njih ostane vjerno. Jasno da je to milost, ali s tom milošću treba i surađivat. Neki su spremni surađivat s Božjom milošću kad sve ide dobro, a stvari krenu loše onda uskrate suradnju i onda se organiziraju na ljudski način, kako će spasiti svoj život, sigurnost, neke druge računice dođu u prvi plan. Dakle, s druge strane imamo također da Isus govori o stadu malom, kao nečem što će nas pratit kroz povijest – da će Crkva uvijek imat u sebi jednu manjinu koja će davati život. Znači, prava Crkva je ona živa Crkva – živi udovi – oni koji nisu u smrtnom grijehu. Oni koji su u smrtnom grijehu oni su otpali od Crkve. Oni se ne računaju, jer da u tom trenutku umru – otišli bi u pakao, neprijatelju. Znači ta živa Crkva je ona koju čine duše u raju, manji dio možda oni koji su u čistilištu, a najmanji dio duše koje su na zemlji. To je Vojujuća Crkva. To je Mistično tijelo Kristovo. To je Crkva. Od ta tri djela sastavljena, a glava je Krist. I zato tu kako vidimo ono što imamo statistički obrađeno kad se ljudi deklariraju kršćanima to nisu statistike koje su važeće – Bog zna stanje svake duše koja je u milosti, takve duše računa za svoju Crkvu – one druge ne računa. Ta situacija može izazvati zbunjenost, jer postavlja se uvijek pitanje kako se nositi s tim da u Crkvi ima i žita i kukolja, skupa. Isus kaže da to treba tako biti jer se ne smije čupati kukolj dok se ne dovrši vrijeme, dok ne dođe kraj povijesti kad će se razdijeliti jedno od drugoga. Jer ako čupamo kukolj možemo iščupat i žito, tj. one koji su pravednici. Znači, ostaje nam podnositi tu pomiješanost sa zlom u našim redovima, u ovoj zemaljskoj Crkvi. Ako to Isus dopušta onda u tome treba gledati priliku za rast… da to dopušta radi našeg dobra, da ne trebamo zbog toga zdvajat i upadat u malodušnost ili se jednostavno obeshrabriti. Tako mora biti. Bit ćemo manjina u Crkvi. Ako želimo biti kvasac, kvasac je u tijestu manjina, sol je u hrani manjina. To je nešto što će nas pratiti kroz cijelu povijest ali će biti posebno izraženo u onim zadnjim vremenima u kojima će cijela Crkva morati prolaziti istu muku koju je prošao i njen Gospodin, Njena Glava, sam Krist. Svatko u svom životu mora proći kroz križ, proći kroz patnju, ali Crkva kao mistično tijelo ovdje na zemlji će proći kroz tu istu patnju, koja će je pročistiti do kraja.

Zato simbol vrata jest važan za nas jer mi vidimo da ako smo se do sad borili da uđemo kroz ta vrata, a s druge strane borili se da se udaljimo od vrata paklenih – moramo to nastaviti i danas bez obzira koliko se reklamirala i izgledala privlačna i kako vidimo kod mladih ide se za tim da se pakao reklamira kao poželjno mjesto, (možeš raditi što te volja), stvara se privlačnost prema paklu, a odbojnost prema raju; izazvati pomisao da je raj nešto odbojno i dosadno (tu je samo klasična glazba i sl.)

U toj situaciji imamo borbu. I ova Vrata nebeska ostaju nama danas tak zadaća oko koje se moramo potruditi, surađivati sa Božjom milošću da budemo dostojni, kao kaže sveti Petar, ući na ta vrata.

Što još možemo reći o tome. Imamo još jednu poruku. Osim dvije spomenute poruke kršćanima, onima koji žele mislit svojom glavom, postoji još jedna, blizu Rima, u Napulju, gdje je u ovom mjesecu zakazan FESTIVAL BOGOHULNE PSOVKE. Koliko znam takvo se nešto nije do sad događalo. Mi smo prije smo imali zakone, statute koji su kažnjavali psovku novčano. (Ako izrečeš bogohulnu psovku za to ćeš odgovarat). Albanci su bili poznati po tom da ako mu netko opsuje majku – skratit će te za glavu – a tako slično – kršćani su držali do Boga, do Božje časti – da su smatrali ogromnim grijehom bogohulnu psovku. Slijedila bi smrtna kazna. Mi smo to izbacili iz zakona, bogohulna psovka je proširena u našem narodu, pod utjecajem Turaka, komunista… ali, evo, sad imamo da se to smatra „umjetnički“ govor, gdje se mogu dijeliti nagrade tko će izreći veću blasfemiju. Došli smo do potpunog preokreta.

Ako je nekad kultura vodila i štitila ono što je Božje danas kultura odvodi od Boga i ruši sve vrijedno i što nas približava Bogu.

Nešto u manjem opsegu je vidljivo u Italiji – u Messini, na Siciliji – tada je bila napravljena blasfemična procesija i rugalo se s Malim Isusom – ako ima moć neka pošalje potres. Jedan svećenik, koji je kasnije proglašen blaženim, upozorio je na to. Potres se dogodio malo poslije toga i bilo je 70000 mrtvih (!). Mi se možemo Bogu rugat, ali do koje mjere će Bog to trpit? To je pitanje koje možemo formulirat i na drugi način. Koliko nas Bog ljubi? Ako Bog dopušta takve stvari može dovesti u pitanje njegovu ljubav prema nama. Jer onoga koga voli  – Bog i kažnjava. Prema tome – kad Bog intervenira sa kaznom onda to čini da spasi ono što se spasit da. Ako Bog ne kažnjava, digne ruke od nas, onda mi masovno idemo u propast. Prema tome, kaznu Božju mi kao vjernici trebamo gledati kao čin ljubavi. Ono što koriste roditelji prema svojoj djeci jer ih vole – pa ih nastoje odvratit od zla kao što je droga i slično, a onda interveniraju kad uhvate prve naznake, da su uhvatili sina ili kćer da puše travu, interveniraju oštro i grubo da to prekinu. Tu je kazna čin ljubavi.

Što se može iščitat iz tog takozvanog „festivala“?  Ako je kod onog prvog, kod skulpture Vrata paklenih, poruka: „Mi smo pobijedili, vi ste poraženi, gotovo je…“, ako je kod onog drugog poruka: “Evo sad možemo raspolagat s vašim životima i slati vas u moderne Koloseume“, ova je treća poruka: Ruganje. Ismijavanje kršćana.

Tako da u jednom kratkom vremenskom razdoblju imamo tri snažne poruke koje su vjerojatno prošle nezapaženo, ali su tu, dane su nama i našem naraštaju. Dane su nama danas.

Ne treba zbog njih zdvajat. Ali i ono što dolazi od zloga može nama biti na dobro, ako vjerujemo. Sveto Pismo nam kaže: „Onima koji vjeruju Bog sve okreće na dobro!“ Prema tome, ne možemo zatvarati oči pred Zlom. Moramo biti svjesni situacije koliko je to moguće, ne pretjerujući u informiranju, ali onoliko koliko je nama dostupno i moguće. Isus je bio svjestan situacije u kojoj je on djelovao i živio, društvene, političke, kulturne – i postigao je maksimum koji je mogao ljudski postići u kratkom vremenu. I na nama je da budemo svjesni situacije i da ne dopustimo da nas ta situacija paralizira. Strah je onaj koji paralizira, a strah nam pokazuje slabu vjeru, kad računamo samo na svoje snage ne računamo na Boga. Kad smo svjesni situacije, to je samo jedan dio priče – Postoji šira stvarnost koja se ne vidi i u kojoj je Bog glavni. On je pobijedio i smrt i svijet i sotonu. I mi smo na strani Pobjednika. Stoga, bez obzira kako vremena bila zahtjevna ako mi vidimo što se događa oko nas, to nam je poticaj da onda se više što smo slabiji da se više oslonimo na Boga, činit ćemo ono što ljudski možemo i u tim preostalim okvirima slobode, ali znamo da što je manje područja za djelovanje ljudske slobode to je više prostora za Božje djelovanje. Nije naše da se sad samo zatvorimo u molitvu, to je možda za one koji imaju kontemplativni poziv, pustinjački poziv. Ali za nas koji smo u svijetu jest da budemo do kraja u svijetu, ali ne od svijeta. Činimo što možemo. Isus je znao što ga čeka, išao je svjesno prema križu. Nije rekao: „Za godinu dana, za tri , za mjesec dana – čeka me muka i sad ću se ja povući samo u molitvu i pokoru”. On je to činio na početku: postio, molio, raščistio stvari sa sotonom , pokazao da nema nikakva kompromisa sa zlom, a onda je vrijeme koristio za djelovanje. U vrijeme javnog djelovanja bilo je i vrijeme za molitvu, a to vrijeme je otkidao od svog angažmana. Od odmora. Ne bi spavao pa bi molio, mučio se da pronađe to vrijeme molitve. Ali nije njegovo djelovanje bilo u znaku molitve i pokore. Nije se povukao iz svijeta i rekao: ja ću sad djelovati kontemplativno, nego je djelovao aktivno. Ne zanemarivši duhovnu dimenziju, držeći je pod kontrolom. Zato je i na nama da činimo što možemo, da imamo molitve koje ćemo se držati i da se ne bojimo. Bog je onaj koji donosi pobjedu. Amen.

Prof. dr. don Josip Mužić – Prvo predavanje sa duh. obnove,  31.10.2021.

/„Ahab, sin Omrijev, činio je u očima Jahvinim više zla od svih svojih predhodnika“/
…
(…) Narod ne vidi ništa sporno u kraljevu vladanju, prihvaća postojeće stanje, odgovara mu da može živjeti po svojoj volji i ne obazirući se na Zakon, kao da se na moralnom planu od naroda ne traži ništa. Čini se da je najvažnije da u zemlji nema gladi i da vlada mir. Narod je mogao zauzeti i drugačiji stav, pokazivati neslaganje i nezadovoljstvo. Da se našlo onih koji su se bunili, onda bi i kralj postupao drugačije. No svi su ravnodušni i bez volje da išta poduzmu.
Gdje su svećenici, starješine i glavari narodni? Šute kao zaliveni! Oni su našli svoju računicu u tom da ne govore kad treba govoriti, time neizravno odobravajući ono što se odobravati ne smije. Oportunisti su. Ljudske oči su katkad slijepe za ono što se događa, ne vide ništa. Zaslijepio ih je grijeh u koji su upali. No, Božje oči su otvorene.
Bog vidi što se događa i nedvosmisleno kaže o čemu je riječ:
ovaj kralj čini „više zla od svih svojih predhodnika“.

/„… i poče služiti Baalu i klanjati mu se“/
(…) Zadnjih desetljeća Zapad svjedoči sve većem nametnaju sotonizma
koji je iz ilegalnosti izišao u javnost zahtjevajući da bude punopravan s drugim religijama
pa uz podršku moćnih elita, u tome postiže značajne uspjehe.

Primjerice na inicijativu sotonističkg hrama u Detroitu (SAD) podignut je, 25. srpnja 2015. prvi javni spomenik Sotoni koji je predočen kao Bafomet – krilati lik s jarčjom glavom i rogovima na ljudskom tijelu.
Stoga ne čudi da i sam Baal dobiva sve veći publicitet.

Nakon rušenja Baalova hrama u Palmiri (2015) bilo je predviđeno da replika luka iz Baalova hrama bude podignuta u Londonu i New Yorku, a zatim u više tisuća gradova širom svijeta.

Ruska pravoslavna Crkva poslala je svoje najviše predstavnike u veleposlanstva SAD-a i Velike Britanije upozoravajući ih da će ovaj „sotonski ritual“
koji prestavlja “grozotu i uvredu Boga“ izazvati srdžbu Božju.

Zbor prosvjedovanja javnosti u zadnji čas se odustalo od izvornog nauma, pa je u Londonu privremeno postavljena replika slavoluka koji je stajao ispred Baalova hrama u Palmiri, i to 19. travnja 2016.
upravo na početku trinaestodnevnoga razdoblja u kojemu su se Baalu prinosile krvne žrtve.

Suvremeni čovjek nasjeda na ove podvale jer se, zbog svoje ovisnosti o medijima,
sve manje usuđuje oslanjati na vlastiti razum.

„A što mislite tko je kriv da je današnji čovjek tako prevrtljiv i da tako lako podliježe svakoj laži?

Kriv je najviše sam.
A kriv je sam najviše zato jer ga je Bog obdario razumom, da misli i sudi gdje mu je prava sreća i spas.

Međutim izgleda da dobar dio niti misli niti sudi svojom glavom, već padaju prvoj laži na lijepak baš tako kao i muha u paukovu mrežu“

„Baalu podiže žrtvenik u Baalovu hramu što ga bijaše sagradio u Samariji.“

Ahab je ime tolerancije prema religijama susjednih naroda, javno uveo tuđinsko bogoštovlje, a svoje je vršio više privatno…
Kad je uspostavio usku suradnju sa Sidonom, zbog političke je uzajamnosti ubrzo sagradio hram Baalu u Samariji,
Talmud kaže da je u svetim spisima dao zamjeniti ime Jahvino imenom Baalovim 
te da je na vratima Samarije dao napisati: „Ahab se odriče Boga Izraelova.“
Njegov primjer štovanja Baala poziv je i narodu da časti Baala zajedno sa svojim kraljem.
Time ovaj kult zadobiva značajke službene religije, koja onda na dvoru otvara put do uspjeha.

U tome je presudnu ulogu odigrala Ahabova supruga Izabela koja je zauzeta širiteljica svoje vjere (2 Kr 9,22).

Ona je na dvoru izdržavala 450 Baalovih svećenika i 400 Ašerinih proroka (1 Kr 18,19) što je daleko iznad njenih osobnih potreba i stoga u funkciji prozelitizma kojim se želi istisnuti židovsku vjeru i nadomjestiti ju svojom.
Svoju je djecu odgojila u poganskom duhu…

„Ahab je podigao i Ašeru i učinio druga zlodjela i razljutio Jahvu, Boga Izraelova, više od svih kraljeva izraelskih koji bijahu prije njega.„
AŠERA je u Kanaanaca velika božica i majka, njoj se pripisuje plodnost i vlast nad životom, stoga se njoj u čast odvija obred svete prostitucije u kojoj mladići i djevojke gube nevinost. Nama zvuči neobično da se mogu činiti i ZLODJELA PREMA VJERI, no Pismo ovdje rabi upravo tu riječ. Po srijedi je NEVJERA prema Bogu, koja je POGUBNIJA OD PRELJUBA ILI PROSTITUCIJE, što je metafora koja se uviježila od proroka Hošeje. To su prva zla djela iz kojih se porađaju tolika duga zlodjela. BOGA VRIJEĐA SVAKA POJEDINA IZDAJA.

I opet se ponavlja isti sud o kralju, ali ovoga puta s obzirom na učinak: AHAB je nadmašio sve svoje predhodnike svojim zlim djelima, stoga i najviše „razljutio“ Boga. U Starom zavjetu Bog se ne libi pokazati gnjev. Je li ova „slika“ danas zastarjela? A KAKO MI ZAMIŠLJAMO DA BI SE BO TREBAO OSJEĆATI ILI POSTAVITI PRED IZDAJOM CIJELOGA SVOJEG NARODA? Zar Bog koji ljudima želi dobro može tada biti ravnodušan? Kad bi mu bilo svejedno što propadaju tada ne bi bio Bog ljubavi. Bio bi to Bog kojemu nije stalo do ljudi, do nas. Zašto bi nas onda zanimao takav Bog i kakav bi odnos s njim uopće bio moguć?

Zbog ZLOUPOTREBE VJERE – ISUS SE RAZLJUTIO U HRAMU, i tada se poslužio silom. Uznemirio se i burno reagirao pokazujući koliko ga pogađa trgovanje svetim. Rastjerao je mjenjače i trgovce jer su pretvorili kuću Njegova Oca u špilju razbojničku! „Ljutnja“ je ljudski opis koji nam približuje stanje u kojemu se Bog može nalaziti ili što može osjećati. Mi ljudi i ne možemo na drugi način afirmativno govoriti o Bogu. Naime, u nedokučivo i neisrcpne Božje otajstvo Obava nas uvodi sve dubljee „slikama“ koje se u svojoj različitosti upotpunjuju, ne niječući predhodne, nego ih nadopunjuju i proširuju.

Odrastajući, djeca upoznaju svoje roditelje na razne načine: dok su nejaka – kao zaštitnike i autoritete, kad odrastu – kao suradnike i prijatelje, kad ostare – kao one koji su ima davali sva svoja dobra i žrtvovali se za njih. Tako je i u odnosu s Bogom – kako u osobnom iskustvu, tako i u povijesti spasenja. Ta je Bog – uvijek isti – u Starom zavjetu kao i Novom, od početka do kraja vremena.

Problem je u našoj slici Boga. „Mi hoćemo Boga koji odgovara idealu prosvijetljenoga čovječanstva,

Boga koji je pravedan, tolerantan i tako redom, dakle, Boga na sliku ljudskoga bića, točnije idealnoga ljudskog bića, riskira – koristeći se terminologijom biblijskih autora – da se preobrazi u idola koji ne čini drugo doli ozakonjuje ljudske težnje,bez obzira koliko su legitimne.“ ………….. (T. Romer) „MI HOĆEMO BOGA NA SLIKU LJUDSKOG BIĆA“ (T. Romer)

Za njegova je vremena Hiel iz Betela sagradio Jerihon uz žrtvu svoga prvorođenca Abirama podigao temelje, a uz žrtvu svoga mezimca Seguba postavio je gradska vrata, po riječi koju je Jahve rekao po svome sluzi Jošui, sinu Nunovu.
Jošua je, nakon uništenja Jerihona, unaprijed prokleo onoga koji bi se usudio ponovo podignuti grad i kazao da će to biti moguće samo ako onaj koji to bude činio ubije dvoje svoje djece, u tu svrhu i na takav način. Bilo je potpuno nezamislivo da bi netko od pripadnika Božjega naroda mogao tako nisko pasti. Već to je pokazatelj ne samo Hielova pojedinačnoga korjenita otpada od svoje vjere, nego i otpada cijeloga naroda koji dopušta takve zločine, ne protiveći im se. Ahab, kao onaj koji obnaša vrhovnu vlast, mogao je to spriječiti, što je po zakonu i trebao. Upravo je zato odgovoran i za ono što je učinio Hiel. To je bila sablazan za cijeli narod, prouzročila je poplavu grijeha u svim društvenim slojevima i dovela do nepoštivanja Jahve, odnosno da istinsko štovanje Boga bude potisnut u privatnost rijetkih koji su mu ostali vjerni.

Otpadništvo od vjere na nekoć kršćanskom Zapadu događa se sustavno počevši od Francuske revolucije. U ime lažnih obećanja „slobode, jednakosti i bratstva“ jedna zavjerenička manjina, koja je od tada stalno jačala, „prosvjetljivala“ je većinu, milom, a još više silom postigavši danas neviđenu uspostavu općeg amorala i bezboštva.

Početkom trećeg tisućljeća, Ivan Pavao II, upozorio je da se u Europi može primjetiti proces posvemašnjeg odbacivanja kršćanstva ili „tiha apostazija“ – kako ga je on imenovao“
Ne smijemo bježati od ove žalosne istine ako želimo dobro Crkvi; naprotiv, valjda djelovati počevši od te istine. …

Američki nadbiskup C.J. Caput zato otvoreno poručuje: „Katolici danas, a ja sam jedan od njih – osjećaju veliku nelagodu zbog opadanja broja vjernika i sakramentalnoga života. Očito je da moramo učiniti sve što možemo kako bismo vratili mlake katolike natrag u aktivan život Crkve. No, ne smijemo se bojati ni manje, prozračene Crkve – ako su joj članovi vjerniji, revniji, više misionarski nastrojeni i više se zalažu za svetost. Osigurati da se ovo dogodi zadatak je nas biskupa. Gubitak ovih članova Crkve koji su to sam po imenu imaginarni je gubitak. Možda je to čak iskrenije za one koji odlaze, a i zdravije za one koji ostaju. Trebamo se usmjeriti na predanost u vjeri, a ne na brojke ili institucionalnu snagu Crkve. Nemamo se čega bojati dokle god djelujemo s vjerom i hrabrošću. Moramo govoriti otvoreno i iskreno“ (Charles J. Chaput: „Remembering who we are and the Story we belong to“)

…

Izvor: “Ilija gromovnik, prorok posljednjih vremena”, nova knjiga don Josipa Mužića, izišla u lipnju 2017, u izdanju Glasa Koncila.

(album na facebooku – ILIJA GROMOVNIK)

Učenici su bili s Isusom. Slijedili su ga izbliza. Oni ga poznaju bolje nego itko. I ako je itko mogao ispravno shvatiti Isusove riječi – onda su to bili Isusovi učenici. I nisu mogli razumjeti, ali su vjerovali. A oni koji nisu mogli prihvatiti takvo nešto – otpali su. Dogodio se otpad od vjere, apostazija, već tad. Manjina ostaje, većina odlazi, jer im je težak taj govor. Njihova ohola ljudska narav, ne može prihvatiti stvari koje ne može razumski objasniti. I tu se opraštaju od Isusa. Uzalud se i oko njih trudio, čini se.

A Isus? Isus gleda za njima i ne može ih zadržati na silu. Slobodno su se okrenuli protiv, a on nikad ne ide protiv ljudske slobode. Pušta čovjeka da sam bira svoj put i svoju vječnost. Sablažnjivo im je čuti takvo što. Kako on može dati sebe za hranu? Kako njegova krv može biti za piće? Odlaze, kao da nikad ništa dobra u njemu nisu vidjeli. I još će ga možda okolo ogovarati zbog tih njima nerazumljivih riječi. Dat će sebi za pravo da ispravljaju i napadaju samoga Boga. Vječita napast usred ljudskog roda: biti kao Bog. Bog je sišao među ljude, lišio se neba radi čovjeka, želi mu biti čak i hrana, a čovjek? Nezahvalan. U svojoj samopravednosti odbija dar. Već će on sebi naći neku hranu.

„Hoćete li i vi otići?“ – Isus se obraća apostolima. Oni, gledaju, ne razumiju… ali vjeruju… „Gospodine, komu da idemo. Ti imaš riječi života vječnoga“. Oni ostaju s Njim.

I stoljeća prolaze, a misa ostaje, kao i vjera u stvarnu Isusovu prisutnost pod prilikama kruha i vina. No, u 16. stoljeću događa se onaj veliki otpad. Odlaze oni koji ne vjeruju. Slijede Luthera. I mnoge povlače za sobom. I komadaju Istinu. Komad u jednom ogranku, komad u drugom, a ne zna se više ni koliko tih različitih ogranaka ima. Odvojili su se od Temelja. I zar je vjerojatnije da su oni bolje shvatili Isusa, nego li apostoli koji su s njim bili tri godine? A apostoli su shvatili da – ISUS STVARNO JEST PRISUTAN POD PRILIKAMA KRUHA I VINA.

A mi? Jesmo li vjerni Isusu ili mu zapravo i ne vjerujemo? Pričešćujemo li se samo iz navike? Ili budimo u sebi vjeru da je Isus stvarno tu prisutan?

Je li netko katolik – zato jer se pričešćuje? Pa može biti da zapravo – spada i u protestante. Da, ako ne vjeruje da je Isus tu prisutan i živ, vrijedan najdubljeg poklona, onda spada u one otpale učenike. U one koji su okrenuli leđa tom govoru u Kruhu i otišli nekim svojim putem, za nekom svojom hranom. I možda će i doći (biti viđeni) okolo oltara s nekim svojim ljudskim željama, krivim nakanama, možda i u smrtnim grijesima i neće vidjeti ništa sablažnjivo ni svetogrdno u tomu da Isusa u hostiji primaju i nepokajani grešnici koji javno žive u teškom grijehu …   Koliko takvih „protestanata“ imamo  u našim crkvama? Koliko onih koji ne dolaze moliti, ne dolaze kleknuti pred svog Spasitelja, već dolaze samo špijunirati,... ili tko zna već zbog čega … a Isus biva potpuno sporedan, u odnosu na neke zemaljske ciljeve.

Događa se izdaja. Izdaja u malim stvarima sutra može biti u velikim. Vjernost u malim stvarima sutra može biti vjernost u velikim stvarima. Juda je izdao Isusa za 30 srebrenjaka. A svaki katolik koji svjesno i svojevoljno, ne bira nedjeljom MISU kao svoju najvažniji dio dana (ili koji sam možda i ide ali ne mari ništa što njegovi bližnji ne idu), izdaje Isusa. Juda za onoliko, ovi za nešto drugo: za zabavni program, za udoban krevet, za uvećanu zaradu, za nešto… Ljudi se tako olako prodaju. I tako lako druge prodaju. Jednom kad Isus postane nevažan, a nešto drugo dođe na njegovo mjesto – samo je pitanje: kolika će biti cijena – i izdat će Ga, bez puno razmišljanja.

Postavlja se pitanje iz apostolskih vremena – Koga ćemo slijediti – apostole ili otpale učenike?  Nitko ne može sjediti na dvije stolice. Ne može se služiti dvojici gospodara.  …

Vrijeme je kad se na razne i nove načine progone kršćani, pa je vrijeme i da se opredjelimo. Ako smo već stavljeni u ovaj svijet neprestane borbe dobra i zla, onda se moramo i opredjeliti na čijoj smo strani! Na strani Isusa i apostola (učiteljstva Crkve koje ne zastarjeva) ili na strani Jude i otpalih učenika?

M.G.

…

Članak pod naslovom “Koga slijediti – apostole ili otpale učenike?” možete pronaći  i u nedavno tiskanoj knjizi “NA BRANIKU” (više autora; zbir članaka sa stranice katolik.hr)