AUDIO INTERVJU NA YT – VJERNI BOGU

U vrijeme najteže korona-krize, kad su se kršila elementarna ljudska prava, javno ste istupali protiv takvih postupaka. Objavili ste i knjigu „Cjepivo: Da ili ne? Moralno rasuđivanje u vrijeme korone“. Kako iz današnje perspektive, kad su mnoge stvari postale još jasnije, gledate na vrijeme korona-krize? Jesu li globalistički krugovi iskoristili to vrijeme za provođenje društvenih eksperimenata?

Korona-kriza bila je jedan veliki društveni eksperiment od kojega su njegovi tvorci puno naučili, a većina ljudi malo ili 

ništa. Uglavnom su ljudi zadovoljni što se mogu vratiti redovitom životu bez ograničenja i ne žele se više baviti onim što je bilo kao da će tako onemogućiti da se isto ponovi. To je velika pogrješka, jer sjetimo se da su prije korone bile svinjska i ptičja gripa i svaki put je bilo sve gore. Uostalom, u tijeku su naveliko pripreme za novu pandemiju, najavljuju je, prave vježbe, odobravaju nova cjepiva i mijenjaju zakone kako bi se još učinkovitije i globalnije mogla provoditi represija. Zato bi trebalo učiniti sve da oni koji su zloupotrebljavali korona-krizu za svoju zaradu, oni koji su svjesno obmanjivali javnost kao i oni koji su silili druge na cijepljenje za to i snose odgovornost. To bi bilo najbolje jamstvo da se takvo što ne će opet ponoviti.

Također, nužno je da se osigura pravo glasa svima oštećenima korona-mjerama, da se progovori o posljedicama cijepljenja te žrtvama, odnosno njihovim obiteljima, dade pravedna moralna i materijalna zadovoljština. S vjerske strane, svi oni koji su postupali protiv svoje savjesti i zdravog razuma za to bi se morali pokajati i ispovjediti jer su sagriješili protiv ljubavi prema samima sebi zbog straha, nepromišljenosti ili konformizma. Ako su pak i drugima naudili, dužni su uz to, barem zbog pravednosti, nadoknaditi im nanesenu štetu koliko je moguće.

Brojni korona-aktivisti sada su se prebacili na promicanje zelenog fundamentalizma. Kriju li se iza ove ideologije eugeničke i neomaltuzijanske inspiracije? Naime, oni radikalniji zeleni zeloti otvoreno govore o djeci kao o novim tonama ugljikova dioksida…

Na žalost, masovna je pojava da imamo sve više ljudi koji ne misle svojom glavom i daju se indoktrinirati svakom 

prijevarom koju ponude glavnostrujaški mediji. No poanta ostaje, ista a to je da je svaka nova ideologija protuljudska što ukazuje da iza nje stoji sotona koji je „ubojica čovjeka od početka“. Zlo se raspojasalo i postaje sve radikalnije. Krajnje je vrijeme da se probudimo i shvatimo da živimo u izvanrednim vremenima koja se zahuktavaju i vode k ubrzanom stvaranju jedne globalne diktature koja bi trebala pripraviti put dolasku Antikrista kao neprijepornoga tiranina svijeta. Bez Krista jednostavno nije moguće ostati u istini, posebno u ovom vremenu smutnje i laži.

Nakon šezdesetosmaške revolucije sve je prisutnija genderistička ideologija sa svim svojim bizarnostima i opasnostima. Čini se da njezini zagovornici žele pisati novu Knjigu Postanka i novu antropologiju. Radi li se tu o do sada najsnažnijem udaru na djelo Božjeg stvaranja?

Zlo je vrlo maštovito i uvijek može gore, no sada imamo veće tehnološke mogućnosti koje dopuštaju da se prividno može promijeniti spol, unajmiti tuđu maternicu i kupiti dijete po narudžbi. K tomu bi se za par godina trebala dodati umjetna maternica čime bi proces odvajanja spolnosti od prokreacije bio dovršen. Kako se istodobno sve više radi na sterilizaciji preko hrane, cjepiva i na razne druge načine, to bi dopustilo da se rađanje novih ljudskih bića stavi pod potpuni nadzor moćnika, a da se masi za uzvrat ostavi jalovi i sve izopačeniji razvrat. Čovjek tako više ne bi bio suradnik Božji, ne bi znao što je prava ljubav i roditeljstvo i bilo bi dovedeno u pitanje njegovo dostojanstvo kao osobe.

Čovjeka se želi kontrolirati i iznutra

Čini se da sve završava u transhumanizmu odnosno posthumanizmu. Prijeti li ova ideologija opstanku ljudske vrste?

Prijetnja je stvarna, kako vidimo na više područja. Imamo mali broj superbogataša koji sebe smatraju božanstvima koja se mogu igrati, preko novih tehnologija, životima svih drugih i sudbinom cijeloga čovječanstva. Sada nije 

dovoljno samo imati potpuni nadzor nad čovjekom izvana, nego ga se želi kontrolirati i iznutra posjedujući mu dušu. Preko novih tehnologija, posebno genetskog inženjeringa, događa se novo „stvaranje“ čovjeka, a umjetna inteligencija bi trebala zamijeniti Stvoritelja. Sotona je blizu vrhunca svoje moći, ali ujedno i blizu svoga poraza i zato mu se žuri.

Ovih se dana navršava godinu dana od povijesne odluke američkog Vrhovnog suda o pobačaju, čime su u SAD-u spašeni desetci tisuća života. Kako ocjenjujete tu odluku i njezinu važnost za pro-life pokret?

To je jedna važna i prijelomna odluka koja ima veću snagu od rušenja Berlinskog zida. Pokazuje da i onda kada izgleda sve izgubljeno Bog ima zadnju riječ i može stubokom promijeniti bezizlazno stanje. Ova pobjeda plod je gotovo pedesetogodišnjeg zalaganja pokreta za život, ponajprije molitvenog, koji okuplja ljude raznih vjera i uvjerenja. Ona pokazuje da ako se u SAD-u, zemlji koja je bila glavni arhitekt kulture smrti, dogodio ovaj preokret, on se može dogoditi bilo gdje drugdje. Nakon ove odluke svakako svijet više nije isti i ona je zorni dokaz da je molitva najjače oružje koje postoji.

Svojedobno ste objavili knjigu „Rat protiv čovjeka“. Mogli bismo dodati da je riječ i o ratu protiv Boga, protiv obitelji, ali i zdravog razuma ako ga shvatimo u onom chestertonskom smislu. Što je konačni cilj svih ovih ideologija?

Zajednički nazivnik jest pobuna protiv Boga, a krajnji cilj je propast što većeg broja duša. Nije čudno da se dogodio i nastavlja se događati masovni otpad od kršćanstva. To je jedan od pokazatelja da se bližimo zadnjim vremenima za koja se Isus upitao hoće li kada ponovno dođe još naći vjere na zemlji.

Virtualni život zamjenjuje sve više stvarni život

Čini se da je čovjek na Zapadu izgubio osjećaj za metafizičko, a dekadencija prožima sve pore zapadnih društva. Može li čovjek bez Boga uopće pronaći smisao? Dojma sam da je kriza smisla danas sve više prisutna, a posebno kod mlađih naraštaja koje odgajaju digitalne platforme…

Bez Boga čovjek gubi i sebe i svoju sreću već ovdje na zemlji. Naime, kako ga je Bog stvorio za sebe, on se može ostvariti jedino u njemu i u ničemu drugome. Zato se današnjem čovjeku nude razni surogati smisla koji su zavodljivi, ali ga sve više ostavljaju praznim i nesretnim. Najbolji primjer je virtualni svijet koji sve više jača i opsjeda ljude, a

paralelno psihičke bolesti imaju neviđenu ekspanziju. Virtualni život zamjenjuje sve više stvarni život i čovjek se tako sve više pasivizira, zaglupljuje i postaje puki promatrač dok mu moćnici kroje život po svome nahođenju i bez ikakvog otpora. Ohrabruje da mnogi uče iz svojih zabluda, vide da ih ovaj svijet ne može usrećiti i vraćaju se Bogu.

Katolička Crkva, ističu mnogi, nalazi se u stanju velike krize. Dijelovi Katoličke Crkve u Njemačkoj otvoreno zagovaraju protukatoličke ideje, a prisutni su i brojni drugi problemi. Gdje su po Vama korijeni današnje krize? Je li se Crkva previše otvorila prema svijetu? Je li rješenje u povratku Tradiciji?

Istina je da je Crkva u velikoj krizi i griješe oni koji misle da je to samo jedna od tolikih kriza koje je Crkva imala u svojoj povijesti. Važno je priznati činjenicu krize i krenuti od nje jer mnogi, pa i među teolozima, žive u nekom lažnom optimizmu koji im služi kao, svjesno ili nesvjesno, opravdanje da ništa ozbiljno ne poduzmu kako bi se stanje promijenilo na bolje. Mnogi su vjernici jednostavno postali konformisti i kukavice i nisu se spremni boriti sa svijetom i mijenjati ga, nego mu podilaze, dodvoravaju mu se, obožavaju ga i tako idu protiv Boga jer se ne može služiti dvojici gospodara. Zlo je toliko ojačalo i proširilo se i unutar Crkve da je potreban radikalni preokret koji može dati neki izvanredni Božji zahvat ili veliko progonstvo u kojem će se dogoditi čišćenje u krvi i muci. No Bog neprestano djeluje i posjeduje bezbroj mogućnosti da porazi zlo. Tako, unatoč svemu,

vidimo da je ovo i vrijeme posebnih milosti i da stasa jedan novi naraštaj, istina brojčano malen, kojemu je Krist prva ljubav. Odatle već sada kreće obnova.

Hrvatskim vjernicima posebno drag bl. Alojzije Stepinac i dalje nije kanoniziran. O ovoj je temi već mnogo toga rečeno i napisano. Kako Vi gledate na novu nepravdu koja se nanosi hrvatskom blaženiku?

To je providonosno jer na taj način on i dalje ostaje kamen spoticanja, preko kojeg se razotkrivaju naši neprijatelji, i svjedok koji nam je uzor kako odolijevati progonima. Ova nepravda ujedno jača pobožnost prema njemu i on prerasta u simbol svih naših povijesnih stradanja radi bogoljublja i domoljublja. Što ga više omalovažavaju i osporavaju, to se više pokazuje njegova veličina.

Imate li dojam da živimo u vremenu šutnje intelektualca i ključnih institucija. Je li se strah ponovno uvukao u hrvatsko društvo? Imamo li previše kukavičluka i konformizma, pa i u Crkvi? Tek rijetki pojedinci spremni su javno istupati i kritizirati društveno-političke anomalije i patologije…

Imamo vođe kakve zaslužujemo u društvu i u Crkvi jer golema većina vjernika živi kao praktični ateisti. Nikad provedena lustracija ostavila je poučak da se beskičmenjaštvo i izdaja isplati. Šutnja se objašnjava konformizmom odnosno strahom od gubljenja beneficija. Rijetke pojedince koji se ne libe nastupati odvažno u obrani vjere i naroda treba cijeniti i davati im prostora jer od njih treba krenuti preporod društva. Kad njima pribrojimo i one koji su se dokazali u inozemstvu i koji su se spremni vratiti ako im se ukaže povjerenje, onda imamo i više nego dovoljno ljudi koji mogu izvesti svoj narod iz ovog jadnog stanja. Pozvani smo kao vjernici moliti za obraćenje kukavica i izdajica kako ne bi završili u paklu, a istodobno da nam Bog podari svete vođe koji će nas voditi Kristovim putom u pobjede.

Mnogi se boje da će biti proglašenima tzv. teoretičarima zavjere… No nije li povijest ljudske vrste povijest mnogih zavjera?

Mnogi se boje i svoje sjene. Poslovica kaže: Boj se vuka, boj se lisice, a kad ćeš živjeti? Kod Hrvata koji su stoljećima bili pod tuđinom strah se samo nagomilavao i mnogim našim sunarodnjacima ne dopušta živjeti slobodno i misliti svojom glavom. Teoretičar zavjere je jedna od etiketa „novogovora“ koja onemogućuje argumentirani razgovor i diskvalificira svakog onog koji se usudi biti kritičan prema nametnutim svjetovnim dogmama. To je verbalno oružje kao što je proglašavanje rodoljuba ustašama ili opravdavanje komunističkih zločina takozvanim antifašizmom.

Koliko je današnja društvena i politička situacija u Hrvatskoj posljedica komunističkog nasljeđa?

Komunisti nikad nisu sišli s vlasti, samo su se s dolaskom demokracije rasporedili u razne stranke. Hrvatska je 

okupirana iznutra i mi smo se na to naviknuli, a većina i pomirila s time. Novina je samo da su naši komunisti iz oportunizma sada povezani s globalistima i poslušno izvršavaju njihove naloge kao što su prije i naloge Beograda. No treba priznati i da su se mnogi domoljubi u takvom okružju iskvarili i sve podredili svojim osobnim interesima. Jednako tako dio bivših komunista se, barem dijelom, iskupio za počinjene zločine pridonoseći stvaranju i izgradnji hrvatske države.

U ovakvoj situaciji važno je ne predati se nego se svatko treba ustrajno boriti tamo gdje jest, služeći Bogu i narodu, povezujući se s istomišljenicima i dogodit će se promjena prije ili poslije. Bog nam je dao državu u Domovinskom ratu preko običnih ljudi koji su sebe pregorili radi slobode svih nas i to je put uspjeha i sada. Vjerujem da spas dolazi od ove sinergije malenih i Boga, a ne od otuđenih elita i samozvanih lidera. Ako nam bude trebao vođa, njega će podignuti Bog kad to zaslužimo i za njega budemo spremni.

Iz Hrvatske se i dalje iseljava, prirodni pad stanovništva je stalan, a proporcionalno broju stanovnika Hrvatska je danas prva zemlja EU-a po useljavanju. Je li demografija ključni hrvatski problem?

Demografija je posljedica, a glavni problem je što se domoljubi osjećaju nepoželjni, diskriminirani, prevareni i 

obespravljeni u svojoj domovini. Povijesna stradanja i sustavne izdaje Zapada, tragedije kao Bleiburg i komunistička represija koji su ostali nekažnjeni, abolicija zločinaca u Domovinskom ratu, nepravedna privatizacija i pretvorba, marginalizacija branitelja, manipuliranje demokracijom koje onemogućuje pojavu prave rodoljubne alternative, medijsko protunarodno i protukatoličko jednoumlje, sluganski odnos naših političara prema svjetskim moćnicima na štetu vlastite države… To su duboke rane koje se ne liječe, nego se stalno drže otvorenima, metastazirale su i prijete fizičkom opstanku naroda.

Za početak treba zaštiti domoljublje te vrjednovati i nagrađivati sve koji doprinose dobru naroda, a kažnjavati one koji rade protiv njega. Najvažnije je prestati s prinošenjem ljudskih žrtava sotoni preko ubijanja djece u majčinoj utrobi i onda ćemo dobiti u punini blagoslov Božji koji će nam donijeti svekoliki preporod. I na koncu treba promicati kulturu života te staviti državne institucije u službu aktivnog podupiranja obitelji kao što to radi primjerice Mađarska.

Biti sol zemlje i svjetlo svijeta

Papa Ivan Pavao II. govorio je o nama kao o narodu nade. Kako danas, u stanju posvemašnje rezignacije i apatije, ljudima vratiti nadu? Kako im vratiti vjeru u to da je u Hrvatskoj moguće bolje živjeti? Imamo li razloga za optimizam?

Samo vjernici imaju razloga za optimizam jer znaju da je samo jedan Bog i da je svemoguć. No da bi se On proslavio 

moramo, bez obzira na to koliko nas je malo ostalo, vratiti zahvalni ponos da smo izabrani i poslani od Boga biti sol zemlje i svjetlo svijeta. Sve ove nedaće Bog dopušta da se otrijeznimo i prestanemo klanjati zemaljskim idolima (užitka, slave, bogatstva, izgleda, moći…) i u Njega položimo svu svoju nadu vjerujući da s Njime možemo pobijediti bilo kojeg neprijatelja.

Mi smo teritorijalno i demografski svedeni na ostatke ostataka, ali je vjera kod nas još jača nego u bilo kojoj državi Zapadne Europe. To što smo nakon toliko stoljeća opstali, čudo je kao i to što smo, unatoč svim izdajama, u oslobodilačkom ratu izvojevali svoju državu. To dokazuje da smo, unatoč svojoj malenosti i nedostojnosti, izabrani biti narod svjedok koji vraća vjeru ovom bezbožnom svijetu da je Krist jedini spasitelj. Sinovski odnos koji imamo s Majkom Božjom donio nam je Gospinu zaštitu koja se toliko puta pokazala u našoj povijesti, podarivši nam između ostalog i velike vojne pobjede kao što je Oluja koja pada upravo na Njezin blagdan.

Razgovarao: Davor Dijanović – Izvor; hkv.hr

…

Bizantski car Heraklije kooji je pozvao Hrvate 626-e godine da ratuju na njegovoj strani redovito se borio u svojim vojnim pohodima pod Gospinom ikonom i možemo reć da e to ostavilo traga i kod nas, da smo to na neki način naslijedili.

Vojujuća Crkva tijekom cijele patničke hrvatske povijesti, a u novije vrijeme za vladavine komunizma bila je iskustvena stvarnost i njoj je Marija bila predvodnicom, tako da možemo reć da je ona bila naša predvodnica u ovom zemaljskom boju koji je neizbježan za nas kao vojujuću Crkvu.

Samo opstojnost hrvatskog naroda, poglavito pod osmanlijskim jarmom bila bi nezamisliva bez Gospe. Stari Hrvati, kako piše povijesničar Smičiklas, idući u boj protiv Turaka običavali su nositi zastavu na kojoj je bila slika Blažene Djevice Marije s Isusom u naručju. U boju pak zazivali su u pomoć Isusa i Mariju.

Niko Luković piše: Peraški bi pomorci za vrijeme rata s turskim gusarima izvijesili sliku Gospe od Škrpjela na prednji jarbol lađe da ih ona štiti u borbi. Zato su plaćali visok danas u krvi i mučeništvu. Primjerice, u  presudnoj bitci kod Lepanta 1571. Hrvati iz Boke bili su zaduženi za čuvanje barjaka svete Lige. Od njih dvanaest poginulo ih je osam, a ostala su četvorica ranjena.

Da je Gospa bila glavna uzdanica našeg naroda svijedoči primjer iz 1664.-e godine, kada su je uoči osmanlijskog napadi Kotorani jednoglasno u oba svoja vijeća izabrali za zaštitnicu grada. Ratovi s osmanlijama su, podsjeća Nikola Pavičić, su tužna i crna vremena, kad je naš narod bio ostavljen gotovo od cijeloga svijeta i izložen neposrednim nasrtajima neprijatelja evropske uljudbe . Tada su nam ostala svetišta Majke Božje kao jaka moralna snaga, da ustrajemo u vjeri i borbi do kraja.

Književnik Pavao Riter Vitezović bio je svjedok osmanlijskog pustošenja Hrvatske i u svom epskom spjevu Dva stoljeća uplakane Hrvatske objavljenu pred tri stoljeća piše: „To stradanje je vrijedno da ga zapamte i oplakuju ne samo njezini žitelji i susjedi nego čitav kršćanski svijet.“

Kardinal Stepinac s pravom zaključuje: Provala Turaka i ogromna njihova nadmoć bila je po sebi sasvim dovoljna da nas potpuno istrijebi s lica zemlje, a ipak vidimo tu 300.-o godišnji otpor kakvih jedva imamo primjera u svijetu. Tko će pak reći da je to samo naše djelo. Nije li tu u prvom redu pomoć i zagovor kod Boga one koju sveta Crkva nazivlje: „strašna kao uređeni bojni red“, u psalmu 6. Za tu bi se borbu moglo reći ono što danas pjevamo u pjesmi: „Hrvat za križ boj je bio sveti, vodio ga ljiljan, barjak tvoj.“

Za Matoša vjera i borba za Domovinu su neodvojive. On poručuje: „Mir vama Hrvati koji stradate, koji patite i za ljubavlju i slobodom ljudskom čeznete u sjeni njegovog žuljevitog, krvavog križa. Vjerujte, vjerujte, spasit će vas vjera! A pošto je vjera i hrvatska sloboda vjerujte u slobodu i radite za nju kao dvanaest neukih apostola koji snagom vjere i svetog uvjerenja osvojiše svijet. Vjerujte u Hrvatsku koja nekad kao Francuska bijaše slika Marije, Majke Božje sa sedam mačeva u srcu na banskoj staroj zastavi.“

Krčki biskup Mahnić poručuje „Tko nije sin Marijin, neće biti ni vojnik Kristov“.

Marko Križevčanin bio je jedno i drugo, što je posvjedočio na koncu svojega života izgovarajući ime Marije i Isusa umirući kao mučenik.

Sveti Leopold Mandić kao 17.-o godišnjak piše svojemu zemljaku Andriji Korneru, 1883.-e godine: „No zbog velikog i svetog prijateljstva što vlada među nama ostavljam ti dvije uspomene. Prvo, gaji nježnu ljubav prema Prevetom Isusovu i Marijinu srcu i svom revnošću promiči njihovu slavu i čast. Drugo, koliko god možeš bori se protiv neprijatelja Kristovih i neprijatelja njegove Crkve.“

Znači, nije mu stavio na dušu samo da njeguje ljubav prema Presvetom srcu Isusa i Marije i da pronosi njihovu slavu, nego i da se bori protiv neprijatelja Kristovih i neprijatelja Crkve. Ova dimenzija borbe kao da nam danas bježi iz vida i kao da mi sebi utvaramo da će se stvari riješavat same po sebi, bez našeg aktivnog sudjelovanja, bez borbe. Tako stvari ne mogu ići  naprijed.

I tako se ne može ni Kraljevstvo Božje širiti na zemlji. Dapače, u takvom stavu postoji opasnost da se mi sami pogubimo u vjeri i da otpadnemo od Krista.

Blaženi Stepinac u jeku rata odvažno razotkriva u jeku rata tadašnje glavne neprijatelje kršćanstva. Evo što on piše:

Izbrojiv sve teške događaje prošlosti možemo odmah nadovezati punu nade molbu za pomoć u budućnosti. Nova neman križu časnom prijeti. Silna Djevo na braniku stoj. Ta se neman krije pod raznim formama, no isti im je cilj, da u našem narodu zatru vjeru u živoga, osobnog Boga, i onemoguće svako djelovanje Kristove Crkve. Tu je prava neman slobodnog zidarstva koje perfidnim podzemnim radom uspijelo da nekoliko desetljeća truje hrvatski narodni život i da najveće prljavštine zaodjene velikom krepošću napretka i koje nakon što je tolike narode i države u Evropi i drugdje već gurnulo u bijedu i propast ne prestaje rovariti ni danas u našoj Domovini.

Tu je neman krvave kominterne koja nam hoće silom na mjesto kulta pravoga i živoga Boga narinuti kult običnih zločinaca, kojima su usta puna hvale o velikim djelima komunizma a ruke krvave i zaprljane od krvi nevinih žrtava, muževa i žena, mladića i staraca. Kojima su usta puna pričanja o socijalnim reformama, a u isto doba pucaju radnicima i seljacima kosti pod .. bezobzirnog novog birokratizma koji omogućuje razuzdan život nekolicini silnika na grbači ispaćenog puka, kojima su usta puna pričanja o komunističkom raju, ali kojeg raja  pod smrtnom kaznom nitko ne smije ostaviti ni prekoračiti, kad bi htio, da ne oda možda koliko se laži krije u sistemu koje nema veze s Bogom.“

Ovo je Stepinac govorio 1940.-e na zavjetnom hodočašću grada Zagreba u Mariji Bistrici.

To je, možemo reći, prva istina vjere od koje se krenulo da bi se upoznavat otajstvo Marije. 431. Godine, na općem saboru u Efezu – protivno Nestoriju koji je nijekao božansko materinstvo BDM – svečano je proglašena istina vjere da je Gospa BOGORODICA (– THEOTOKOS -), a ne samo Kristoroica. Mogli bi reći – u čemu je bit? Roditi Krista ili Boga, ista je stvar? No, Isusa Krista može se gledati samo kao čovjeka, kao što mnogi čine i danas, … priznaju da je povijesna osoba, ali ne vjeruju da je Bog.

(Naši komunisti su pokušali zanijekati povjesnost, na kraju su se predali pred činjenicama, ali onda ako je povijesna osoba, onda je za njih samo čovjek.) Ali… za neke može bit mudrac, za neke učitelj, za neke neuspjeli revolucinar, ali su sve to ljudske interpretacije, ljudska tumačenja koja u njemu vide samo čovjeka, a ne i Boga. Tu je razlika između kršćanina i ne kršćanina. Jasno je da je on kao Bog postojao od vječnosti. To je nedvojbeno. A s druge strane, kao čovjek čovjek je u vremenu – u određenom trenutku, prije 2000 godina uzeo ljudsku narav i u trenutku začeća postao i čovjekom!

Od tada su tu dvije naravi: božanska i ljudska, a u jednoj osobi. Koga je Marija nosila u svom krilu, koga je porodila i kasnije podizala i odgajala, uvijek je jedno te ista osoba. Osoba koja ima božansku i ljudsku narav. PRAVI BOG I PRAVI ČOVJEK.

Pošto je nekima bilo nezamislivo da se Bog može tako umanjiti, da može proći kroz rađanje, da može doći u utrobu jedne žene bez obziro koliko čista i sveta, da može učiti sve od početka, podložnosti roditeljima, to je išlo protiv veličine Božje. Oni su onda razvodnili i Isusovo božanstvo i čovještvo. … onda I onda dolaze do zaključka: „Bog je tu samo prividno čovjek“. A onda je prividno i patio. Onda je sve to bilo kao predstava. Jasno da tako onda podijelimo osobu i od Isusa učinimo dvije osobe, odvojimo jednu narav od druge i nastaju problemi.

Ljudi sude po sebi. Što ja ne bi mogao učinit? Puno toga mi ne bi mogli učinit! Teško je i za jednu malu stvar tražiti oproštenje i reći – kriv sam. A da ne govorimo o drugim stvarima. Kad zamislimo da možemo postat stari i nemoćni, da ovisimo o drugima, da drugi o nama vode računa, kao o maloj djeci, da nam mjenjaju pelene, to se protivi našem ponosu, to nam teško pada. Straši nas. Gledajući iz ljudske perspektive može se ne prihvatitii tu Božju ludost. Da se Bog može toliko ponizit da bi se nama približio. Radi čega? Iz ljubavi. Jer nas želi otkupiti ne samo krvlju i smrću nego i svojim suzama, mukama odrastanja, u svemu onom ljudskom što i mi prolazimo.

Zato za  prihvaćanje Krista kao Boga treba ne samo vjera nego i  poniznost. Inače se ne može prihvatiti da je Bog učinio stvari onako kako je učinio. To je u konačnici otajstvo ljubavi. Božje ljubavi, koja neizmjerno nadvisuje ovu ljudsku. Ljudska ljubav upoznaje nas, daje iskustvo kakva bi mogla biti Božja ljubav. Doista, ljudi puno stvari čine jer žele sebi ugoditi, da ostave uspjeh, da se ljudi dive, da se osjećaju velikima u svojim očima, ali također ljudi čine i puno stvari iz ljubavi.

U jednoj obitelji gdje se supružnici ljube i gdje postoji ljubav prema Bogu vidimo da tu nestaje egoizam, živi se ljubav, uza sve poteškoće. Kada se ljubav svede na neku ‘genitalnu gimnastiku’ to nema sveze s onim što je stvarno ljubav. Puno je teže doći do toga a se povežu srca, da se sjedine duše, nego do tjelesnog sjedinjenja. To normalnom muškarcu ni ženi ne predstavlja problem. Ono drugo je zahtjevno. Mi živimo u vremenu koje ODBACUJE KRIŽ, odbacuje ŽRTVU, i onda je LJUBAV svedena na karikaturu..

 Kad kažemo da je Marija Bogorodica onda mislimo na to da je rodila ne samo čovjeka, nego i BOGA. Isus kao Bog je od vječnosti, ali je prošao devet mjeseci u majčinoj utrobi i cijeli život od 33 godine. On je Bogočovjek, a njegova majka je Bogorodica.

To je možemo reći prva istina o Mariji – na temelju koje se obranila istina o Kristu. U jednoj osobi dvije naravi –  božanska i ljudska.

Za ovo proglašenje je presudna vjera običnog puka koji je od početka častio Gospu. Primjenom načela „Lex orandi – lex…“ („ono što se moli/što se štuje, to se onda i vjeruje/postaje zakon vjerovanja“)…

Tako recimo kad se nekog proglašava svetim – Crkva gleda postoji li štovanje prema tom svecu. Kod Alojzija Stepinca sve je spremno za proglašenje svetim. Protivštine korz koje prolazi kauza iako je sve prikupljeno, opet su za dobro jer se događa da se više širi pobožnost prema Stepincu. To nam je bliži, više ga štujemo. To isunja taj smisao. Sveci se proglašavaju da se proširi štovanje, stave drugima za uzor. Jer što bi se nekog proglašavalo svecem, a da ga nitko za njega ne zna i ne štuje?

Crkva uvijek osluškuje Božji puk. Zna da u postoji onaj osjet vjere. „Osjet vjere“ nadmaši mudrovanje mudraca, admudrivanja teologa i pogodi ono što je bitno. Tako i kod štovanja Gospe. Oni su osjećali da je to bit i iz toga je došlo do proglašenja istine o Gospi.

Čak i stvorenje može biti dostojno štovanja. Mariju štujemo jer je nositeljica, roditeljica Boga. Ona ga je nosila u utrobi, porodila, podizala – to je razlog zašto je štujemo.

Kad to povežeo sa svecima, štujemo ih zato jer u njima prebiva Bog, donose Boga, jer vidimo Boga na djelu. Protestanti žele ukloniti ukloniti štovanje Boga i svetaca kao da to umanjuje vjeru u Krista.

II Vatikanski sabor:

„Djevica Marija koja je po anđeovu navještenju primila u srce i u tijelo Božju Riječ (- primjetimo da se navodi najprije u srcu, pa tek onda u tijelu) – donijela je Život (pisano velikim slovom)… priznaje se i časti kao prava Majka Boga i Spasitelja. Ovdje se evo stavlja opet ova prva dogma o Gospi.

Na uzvišen način otkupljena… i s njim sjedinjena tijesnom i nerazriješivom vezom odlikovana je velikom ulogom i dostojanstvom,a to je Majka Božega Sina, …kći oca i svetište Duha Svetoga. Sve druge istine o Gospi su s ovom povezane.  …“ … Nadvisuje sve druge stvorove, nebeske i zemaljske (nadvisuje sve ljude i anđele. Ona je kraljica anđela neba i zemlje…

Hrvatski narodni vladari

još u 9 i 10 stoljeću iskazuju posebno štovanje i to u službenoj formi označavanja godina. Tako natpis na ckrvi u gornjem muću posvećenoj Gospi kaže – „Za vrijeme kneza Branimira, godine 888 otkako je Krist uzeo svoje sveto tijelo od svete Djevice“. Tu se ne broje godine samo od Krista, već od utjelovljenja. I navodi se Gospa uz krista.

Kinezi broje godine od začeća (!) i to odgovara istini. I ovo odgovara stvarnosti. Od začeća imamo ljudsko stvorenje.

Ova forma označavanja godina odgovara istini povijesti spasenja.  „Od kad je on uzeo tijelo do svete Djevice…“ – od tada se broje godine.

Tako u povelji kneza Mutimira 892 godine. „… godine 892 – otkako je Krist uzeo tijelo od svete Djevice“

(…………..) jedinstvena pojava u katoličkom svijetu i naš posebni doprinos u čašćenju Gospe. Gospa je aktivno uključena od početka, od začeća pa dalje.

Naš veliki mariolog, Lovro Krizogon, Splićanin, govori o Gospinom rodbinstvu s Bogom.

Rodbinski odnos s Bogom

i zato poseban odnos prema svim stvorenjima. Gospa je u drugčijem odnosu s Bogom jer ima isto tijelo i istu krv. Gospa je više majka nego ostale majke, jer Isusu dala svu ljudsku narav. Ostali primaju narav ljudsku od oca i majke. On samo od Marije.  S Isusom se potpuno slagala u volji i ljubavi.

Gospa je Bogorodica, … to uključuje i poseban odnos prema trima božanskim osobama. Takav odnos nemaju ni anđeli. Ona zauzima srdišnje mjesto u povijesti spasenja i ima svoje mjesto u svim Božjim djelima. Isus je kamen temeljac a Marija prva koja ima udio u njegovu dostojanstvu i svopćoj uzročnosti.

… Bog sve vodi… drži nas u životu… Providnost –…  On piše i krivim crtama. Tu Marija ima svoj udio, to joj pripada na poseban način jer je po Božjoj odluci s njim najuže povezana. Krvno i milosno. I to joj pripada zato jer ona sama postiže savršenost i milost koju obično stvorenje ne može dobit. Stoga čašćenje Marije, Stepinac kaže, proizlazi iz njenog majčinstva. Nije redovito majčinstvo već posebno, duhovno, po vjeri. Iz toga dolazi do čašćenja Gospe.

Prvi razlog čašćenja marije je jer je Majka Božja. A Boga smo dužni ljubiti svim srcem, svom dušom i svom mišlju svojom.  A može i se (pita li st) koji istinski ljubi Boga svoga ne ljubiti Majku Božju ljubiti više nego li svece. Je sva čast koja se daje njoj ide konačno bogu koji ju je uzvisio nad sva stvorenja. Kroz cijelu povijest Crkve nećemo naći ni jednog sveca koji ne bi bio iskreni štovatelj Marijin i obratno – jer nisu  što su više štovali Mariju više su rasli u kršćanskom savršenstvu jer njoj nije ništa na srcu kao slava Božja i napredak duša. Pravi kriterij pobožnosti: Vodi li nas to bliže Bogu ili ne?

Ona nije samo Majka Božja nego i naša Majka.

Na drvu križa – utemeljenje uzimanja Marije za Majku. U ovim najvažnijim trenucima daje nam svoju majku za našu majku. … … …

 Krist je preko Marije došao na svijet i u ljudska srca. Silno bogatsvo je u njoj. Ona je stvorenje, a ne Bog. Ali ako ju je Bog tako silno uzvisio da ju je učinio majkom svoga sina onda je i mi moramo častiti i njeno ime izgovaramo sa strahopoštovanjem. Ona je (kaže AS) najveće čudo u redu naravi, milosti slave….“ ne može imati Boga za oca koji nema Mariju za majku. „

Pobožnost prema Gospi treba gledat kao bogatstvo. U našem narodu je ta pobožnost proširena… Ljudi idu na hodočašća. To je sraslo s nama. To je ono što nam je sačuvalo vjeru. Marija nas je vodila Bogu. Ta djetinja pobožnost treba postati zrela vjera da je prihvatimo razumom i da je znamo štitit

i dati razloge svoje vjere i svoje ljubavi prema Gospi…

(duhovne vježbe siječanj 2019, voditelj don Josip Mužić, bilješke MG)

*Smatrate li da je Hrvatskoj potrebno duhovno osnaživanje i jačanje u vjeri?

Hrvatskoj je neophodno potrebno obraćenje i to na svim razinama od svećenika do vjernika ili je neće biti, odnosno ne će biti više država hrvatskog naroda koji će jednostavno nestati. To se tiče svih nas i ludost je i

kukavština praviti  se da se ništa ne događa.

Prije svega treba jasno razgraničiti grijeh od grješnika kako je upozorio kardinal Stepinac 1941. Rekavši: „Ono, dakle, na što moramo mrziti, nije čovjek nego grijeh. Ako dakle hoćemo da budemo pravi štovatelji majke Božje, i ako hoćemo da računamo sa sigurnošću na Njezin sveti zagovor, bilo za sebe, bilo za obitelj, bilo za našu domovinu Hrvatsku, koja nam je toliko na srcu i čiji su sinovi upravo ovdje nalazili utjehe u teškim danima prošlosti, onda valja da mrzimo na grijeh i opačinu i na sve ono, što nije u skladu sa zakonom Božjim.“

Svatko od nas neka se ispita da li doista mrzi grijeh ili se dao povesti kolektivnom zabludama koje ga veličaju te preko lažnih proroka i političke korektnosti pretvaraju zlo u dobro. Apostol Pavao podsjeća i prekorava u svojoj poslanici. „Ta još se do krvi ne oduprijeste u borbi protiv grijeha.“ (Heb 12,4). Ne podcjenjujmo dakle tu borbu, ne umanjujmo je nego budimo spremni i na najveće žrtve jer u njoj nema kompromisa ni tolerancije. Milosrđe treba iskazivati grješniku, a nemilosrdan treba biti prema grijehu i kod sebe i kod drugih.

*Kako to postići?

Za to postići ne treba izmišljati ništa novo, treba se sjetiti Domovinskog rata kada smo pobjedu dobili čudom odozgo preko molitava i junačkih žrtava malenih; treba se ugledati u naše stare i kako su oni uspjeli sačuvati svoju katoličku vjeru i opstati fizički. Treba krenuti od osobne vjere koju treba pretočiti u borbu. Nedavno smo u crnoj kronici imali priliku čitati o slučaju kada se na javnom mjestu muškarac divljački zamalo do smrti pretukao djevojku, a da nitko nije ustao u njenu obranu. Nešto slično se događa i s našim narodom, našom državom, našom vjerom koji se sustavno godinama uništavaju, a pravi odgovori izostaju. Neki kipte od muke i bjesa, neki su ravnodušni, neki prestrašeni, ali svima nam je zajedničko da ne branimo svoje svetinje i ne onemogućujemo zlo provođenjem pravde. Tako se zločinci ne mogu pokajati ni popraviti nego su se razmahali u svom bezakonju. Potrebna nam je politička, ekonomska, medijska, ali i crkvena lustracija kako pokazuju slučajevi pedofilije. Isus je rekao da je bolje biti pogubljen najsramotnijom smrću, utopljen s mlinskim kamenom oko vrata, nego li sablazniti i jednog od malenih (Lk 17,1-3).

Bogu je sve moguće pa tako nas On jedino može izbaviti od stvaranja globalnog paklenog poretka na zemlji od strane grješnih struktura i njihove diktature relativizma. Ali On nas neće spasiti bez nas i zato je važno da svatko od nas čini što može. Masovni otpad od vjere koji se događa na Zapadu i koji je zahvatio našu zemlju urgentan je poziv na radikalno življenje evanđelja i pokora svih katolika u prvom redu nas svećenika. Mi smo sada u ratnom stanju kad se borimo za svoje pravo na postojanje kao katolici i Hrvati, a oni koji se ne bore su dezerteri i izdajice Boga i naroda.

*Što Vam je iduće u planu, što pripremate?

Dovršavam knjigu Hrvatska marijanska pobožnost i Ivan Pavao II. Gospa je bila i jest jedan od temeljnih stožera vjere našeg naroda, tješiteljica, zaštitnica, predvodnica u boju nadasve naša Majka. Tako tajnu svoje neustrašivosti, unatoč svih progona, naš blaženi kardinal sam objašnjava u jednom pismu. „Ako se koji taj čovjek možda čudi, odakle u slabom čovjeku kardinalu Stepincu toliko pouzdanje, mogu vam reći, što i Vi naslućujete u Vašem pismu, da je to od povjerenja u Bogorodicu i Djevicu Mariju, čiji je lik tako čudno isprepleten s čitavim mojim životom. To povjerenje želim i Vama i svim ostalima.“ Po Mariji i s Njom danas, bez obzira što ljudski gledano nemamo šanse, možemo pobjediti zlo i đavla.

*Koje su Vaše božićne i novogodišnje poruke?

Nikada nije kasno ustati i početi se boriti. Iskoristimo stoga Božić, koji nekima može biti i zadnji, da budemo dostojni naših starih koji su umirali kao mučenici i ispovjedatelji katoličke vjere. Ne dopuštajmo nikome da „ubija Boga u nama“ ni medijima ni politikom ni na bilo koji drugi način. Odmaknimo se od vukova prerušenih u ovce i idimo za pravim pastirima koji nasljeduju Krista. Zaštitimo svoje svetinje od svetogrđa pa moćnike i veleizdajice kad dođu na velike svetkovine ostavimo u zadnjim redovima dok se stvarno ne obrate.

Otkrijmo i živimo svoje kršćansko dostajanstvo i vratit će nam se zahvalni ponos što možemo biti Kristovi junaci i svetci, a ne slugani i robovi đavla. Na nama je odgovornost za spasenje duša od vječne propasti u paklu koji se vjerojatno u ovoj našoj kulturi smrti puni kao nikada do sada. Kardinal Ivan Dias, tadašnji prefekt Kongregacije za evangelizaciju naroda, u Lurdu je 2007. Kazao u homiliji: „Borba između Boga i njegova neprijatelja uvijek je žestoka, danas još više nego u Bernardičino vrijeme, prije 150 godin. Jer je svijet strašno zaglibio u močvaru sekularizma koji želi stvoriti svijet bez Boga; relativizma koji guši trajne i nepromjenjive vrijednosti evanđelja;  vjerskoga indiferentizma koji ostaje hladan pred većim dobrima i stvarima koje se tiču Boga i Crkve. Ova borba žanje bezbrojne žrtve u našim obiteljima i među našim madima.

Nekoliko mjeseci prije nego je izabran da postane papa pod imenom Ivan Pavao II, kardinal Krakowa Wojtyla rekao je 9. Studenoga 1976.: „Danas smo suočeni s najvećom bitkom koju je čovječanstvo ikada vidjelo. Mislim da kršćanska zajednica to još uvijek nije u potpunosti shvatila. Danas smo pred konačnom bitkom između Crkve i anticrkve, između evanđelja i antievanđelja’. Jedna stvar je ipak sigurna: konačna pobjeda pripada Bogu i ostarit će se zahvaljujući Mariji, Ženi Postanka i Apokalipse koja će se boriti na čelu vojske svojih sinova i kćeri protiv neprijateljskih snaga Sotone i zgazit  će glavu zmije.“

klikom na link – Pročitaj i 1. dio intervjua

Za Hrvatsko slovo: Kristina Repar

Pravi put koji je pred nama jest da budemo Stepinčeva Crkva koja se kloni svakih kompromisa i izdaje svoje vjere kojima su u njegovo vrijeme podlegli čak i neki naši svećenici.

…

*Molimo da nam predstavite svoj znanstveni i pastoralni rad.

Redoviti sam profesor na KBF-u u Splitu gdje sam voditelj poslijediplomskog studija Povijest teologije i kršćanskih institucija, mjesečno držim emisiju Sjaj istine na Radio Mariji. Pastoralno djelujem kao upravitelj akademske crkve svetog Filipa Nerija gdje imam dnevnu sv. Misu, osim nedjeljom. Radim uglavnom s mladima, mladim obiteljima i osobama s invaliditeetom. Držim duhovne vježbe nekoliko puta godišnje u domovini i u inozemstvu.

*Vaša najnovija knjiga je  „Božićno čudo na Okitu“. Kako ste došli na ideju za istraživanje tog fenomena te kako je čitateljska publika na nju reagirala.

Proučavao sam marijansku pobožnost nakon Drugog svjetskog rata te naišao na podatak o čudu na Okitu. Počeo sam dalje istraživati i unatoč malom broju objavljenih  dokumenata zahvaljujući zapisima pokojnog Josipa Šprljana i pomoći vodičkih entuzijasta posebno Dinka Križana Vučka, Josipa Jole Mateše i Tonča Juričeva Grgina prikupio sam dovoljno građe za knjigu. Koliko je knjiga prihvaćena najbolje govori podatak da iako je izišla polovinom srpnja ove godine i nije dana knjižarama, ipak se u svega nekoliko mjeseci, uglavnom na tri predstavljanja, gotovo u cijelosti prodala naklada, velika za naše prilike, od tisuću primjeraka. Izgleda da je dobro prihvaćena i da pomaže ljudima. Jedna čitateljica mi je tako napisala: „Guštala sam čitajući je – uživala u svakoj misli, riječi, izričaju, veličini značaja okitskog čuda – radovala se svakom sljedećem retku, koje otkriva nova velika spoznanja!“

*Zašto, prema Vašem mišljenju, ljudi danas ne vjeruju u čuda, premda njima svaki dan svjedoče?

Rekao bih da mnogi više ne vjeruju u čuda, a  ne svi. Iamo još dovoljan broj onih koji vjeruju i koji mogu biti dobar kvasac. One koji ne vjeruju možemo podijeliti na dvije skupine: bezbožce koji vjeruju samo u materiju, a sve nadnaravno odbacuju i one koji su još formalno vjernici ali su se toliko suobličili sa svijetom da su razvodnili i uvelike izgubili svoju vjeru. Zajedničko i jednima i drugima jest da su, uglavnom nesvjesno, Boga zamijenili idolima u ljudskom obličju od raznih „zvijezda“ zabavne industrije do onih političkog i gospodarskog života. Zato je pitanje čuda najčešće ispit za vjeru. No treba također reći da što je veći proces sekularizacije to tim više raste glad za duhovnim i nadnaravnim. U tome mnogu budu prevareni surogatima koji se znaju dobro reklamirati ali oni koji ustrajno i temeljito traže dolaze do pravih čuda i preko njih otkrivaju i jedinog istinskog Spasitelja Isusa Krista. Na nama katolicima je da duhovnu baštinu nadnaravnih zahvata i znakova kojima je protkana hrvatska povijest čuvamo i ponosno dijelimo sa svim istinskim bogotražiteljima.

*Kako doskočiti današnjoj relativizaciji i konformizaciji društva, progašavanju legitimnim i ispravnim gotovo svega, sve pod krinkom zaštite čovjekove dobrobiti?

Pravi put koji je pred nama jest da budemo Stepinčeva Crkva koja se kloni svakih kompromisa i izdaje svoje vjere kojima su u njegovo vrijeme podlegli čak i neki naši svećenici. Blaženi Alojzije se, za vrijeme i poslije Drugog svjetskog rata, držeći evanđelja javno usprotivio nacizmu i fašizmu a jednako i komunizmu. Kardinal je bio i te kako svjestan potrebe da se katolici ne boje zato je poručio hrvatskim vojnicima 1944.: „Onaj, koji je prošao jedan rat, znade vrlo dobro, da se bez osobne hrabrosti vojnika i časnika ne dobiva ni jedna bitka. To je naša narodna poslovica sažela u riječi: „Boj ne bije oružje, već boj bije srce junaka!“ Drugačije, vojnici, ne ide ni u duhovnom ratu, koji je mnogo teži i mnogo mučniji nego ikoji drugi rat.“ Na takav odnos je stalno poticao svećenike prema komunističkim vlastodršcima pa tako Vraneković piše u svom Dnevniku: „Ja stalno ponavljam – veli Eminencija – da se njih ne treba bojati. Odlučno im se suprostaviti, kad se radi o obrani osnovnih prava. Oni u duši više respektiraju i prije će pustiti na miru one koji su odlučni, negoli puzavce i kukavice. Čemu se mi od njih imamo nadati i što nam uopće oni mogu dati, kad njihov cilj jest i ostaje: „Istrebljenje Imena Božjega sa zemlje“. I sam je prednjačio primjerom na razne načine. Koncem 1959. Stepinac je izjavio: „Što ću se obazirati na ove ili ih se još i bojati! Pregazili bi nas, da smo se u početku dali zastrašiti! Neka mi i ulove pismo! Ne pišem ništa protiv države, kako sam i naglasio u onom pismu od 5.XII. o.g., ali bome ne ću štedjeti ideologiju bezbožne Partije, ni laskati njezinim trabantima! Važno je da se ljudi ne daju zastrašiti. Kad nekog prestraše, on je gotov. Takav ne može više odolijevati najrazličitijim navalama i pomalo će u svemu popustiti. To ovi krvnici dobro znaju, pa kad vide da nisu mogli osvojiti simpatije naroda, onda su se dali na osnovnu svoju borbu: laž i teror! I ja da onda šutim! A to ne ću. Pastir ne smije šutjeti, dok vukovi navaljuju.“

Nemojmo se zavaravati, situacija danas, iako više nismo u komunizmu, nije puno drugačija – u takozvanoj demokraciji katolici su i dalje progonjena većina. Razlika je samo što se bezbošci nazivaju drugim imenima, koriste suptilnijim metodama i u svojoj drskosti idu dotle da se prikazuju pravim vjernicima želeći i druge zavesti. Ivan Pavao II je djelovao odlučno i odvažno i pokazao je da je Stepinac  bio u pravu. Na samu početku papinstva riječima: „Ne bojte se. Otvorite, štoviše, širom otvorite vrata Kristu!“, pozvao je sve vjernike da ga u tome slijede, i to se dogodilo.  Njegov nasljednik Benedikt XVI. 2011. ovako komentira taj poziv: „Ono što je novoizabrani papa tražio od svih, on sam je prvi učinio: otvorio je Kristu društvo, kulturu, političke i ekonomske sustave, preokrećući snagom diva – snagom koja mu je dolazila od Boga – trend koji je mogao izgledati nepovratnim.“

*Stječe se dojam da katolici sve više gube iz vida krjepost jakosti ili je drže zastarjelom?

Naši su predci u borbama s dušmanima nosili sliku Gospe na svojim barjacima i u presudnim trenucima uz njenu pomoć pobjeđivali. Iz uzmicanja, povlačenja i defenzive moramo mobilizirati snage, zbiti redove i prijeći u ofenzivu. Zato je važno da svatko raščisti sa sobom i pregori se jer nas Isus uči da umremo sebi ako želimo biti Njegovi (Mt 16,24-25). Nije važno dugo živjeti nego se časno boriti, pa ako pritom i poginemo nismo izgubili dušu i dobili smo život vječni u raju.

U knjizi ‘Ustanite hajdemo’ sveti Ivan Pavao II piše: „Zaista, nije dopušteno okrenuti leđa istini, prestati propovijedati istinu, sakrivati je, čak ni kada je istina teška i njezino se očitovanje veže uz veliku bol. „Upoznat ćete istinu i istina će vas oslooditi” (Iv 8,32). To je, eto, naša zadaća i, istodobno naš oslonac! U tome ne može biti kompromisa niti oportunističkoga pribjegavanja ljudskoj diplomaciji. Istinu valja svjedočiti, čak i po cijenu progonstva, pa i prolijevanja krvi, kako je to učinio sam Krist i kako je nekoć učinio moj sveti predhodnik u Krakowu, biskup Stanisav iz Szczepanowa.“ U tom smislu navodi da su ga se posebno dojmili pozivi kardinala Wyszynskoga na apostolsku hrabrost koja omogućuje svjedočanstvo istine po uzoru na Krista. Neposredno nakon Drugoga svjetskog rata, za vrijeme najgoreg komunističkog progona Crkve u Poljskoj, kardinal Wyszynski je ustvrdio. „U našem radu ne slijedimo sam načelo ‘fortiter sustinere’ (hrabro podnositi); bilo bi premalo. U našoj situaciji  potrebno je učiniti nešto više: ‘fortiter aggredi‘ (hrabro napadati). Zato se ne zadovoljavamo sa podnošenjem. Nismo samo Crkva koja pati, nismo Crkva šutnje, iako ponekad patimo i šutimo. Nismo, takoreći, Crkva ‘patnika’“.
Hrabrost ne smije biti iznimka nego pravilo jer se bez ove krjeposti kršćanin ne može spasiti. Kad Gospodin u Otkrivenju nabraja osam kategorija onih koji će završiti u paklu, na prvom mjestu spominje kukavice, a odmah iza njih nevjernike: „’Kukavicama pak, nevjernicima i okaljanima, ubojicama, bludnicima, vračarima i idolopoklonicima i svim lažljivcima udio je u jezeru što gori ognjem i sumporom. To je druga smrt.“ (Otk 21,89. Jasno, nitko nije rođen jak, ali svatko to može postati ako traži tu milost od Boga i uz njenu pomoć pobjeđuje strah, slabost i malodušnost. 

(Objavljeno u listu “Hrvatsko slovo”, na internetskoj stranici Hrvatskog slova samo je početak razgovora.)

klikom na link: Pročitaj i 2. dio intervjua

U svijetu postoje mjesta na kojima je Bog očitovao čuda preko prirodnih fenomena, ali Okit je jedinstven po tomu što se to čudo s prirodom – u ovom slučaju s klenom koji bi propupao, prolistao i procvjetao, i sve to u nekoliko minuta,   događalo na Božić, na dan kad se slavi Isusovo rođenje. Na ostalim mjestima u svijetu slični čudesni fenomeni su vezani uz nekog sveca, uz Gospinu čudesnu prisutnost,… ali ovdje je to vezano uz otajstvo Božjeg utjelovljenja.

Komunisti su se pobrinuli da se to Božićno čudo zaboravi. Odlučili su klen posijeći. Najprije sami, ali bez rezultata jer se sjekira odbijala od stabla i u strahu pred nečim čudesnim našli su čovjeka koji nije bio iz njihova mjesta kako bi on obavio taj posao. I tako je klen posječen. A svjedočanstva govore kako je dotični umirao s pokretima ruku kao da sječe stablo.

Na mjestu starog klena posađen je novi, ali na novom se čudo nije događalo.

Živimo u vrijeme velike krize u Crkvi, u vrijeme podijela, u vrijeme u kojem vjera sve više slabi. U vrijeme kad je razni bezbožnici žele posjeći, da više ne postoji. Na žalost, onih koji sjeku vjeru ili u tom poslu sudjeluju, ima i među samim pastirima. Mislim na one koji su se odmakli od evanđelja, od učenja Crkve, te prešutno ili riječima odobravaju stvari koje su grešne, pa i teško grešne.

Što učiniti da naša vjera ojača? Što učiniti da se mi i drugi oko nas više okrenu prema našoj moćnoj zagovornici Gospi i Njenom Sinu,  Onom Jedinom Spasu od kojeg možemo očekivati pomoć?

I ovo hodočašće je jedan put, stopama onih koji su nekoć ovuda u hodili u vjeri.

Slijedeći stope pastira don Josipa Mužića, (koji je napisao i knjigu „Božićno čudo u Okitu“), uputili smo iz Vodica ona četiri kilometra pješke, prema Okitu i crkvici Gospe Karmelske.

Putem smo zastali i u župnoj crkvi svetog Križa. Tu smo imali priliku vidjeti neobične jaslice nazvane: „Kardinalovo srce“, rad mještanina Josipa Jole Mateše, vjernika, pjesnika i samoukog kipara, koji ima samo nekoliko razreda škole, ali puno Božjeg dara. Tom prigodom čuli smo i njegove stihove o blaženom kardinalu. ( „…/postao si simbolom u svijetu progonjene Crkve i Krista/, život si dao da živi sveta Crkva katoličkau Hrvata/, … )

A doista, što je s kardinalovim srcem? Gdje je ono nestalo? Što je sa tim blaženim srcem koje je kucalo i izgaralo za Crkvu, ne htijući je podrediti državnim vlastima?

Postoje navodi koji upućuju na to da su jugoslavenske komunističke vlasti naredile da se prigodom obdukcije kardinalovo srce preda agentima policije.  A onda je, čini se, kardionalovo srce bilo spaljeno u malom policijskom krematoriju. Nije im bilo dovoljno što je mrtav nego su mu morali iščupati srce?! To dovoljno govori o mržnji na kardinala i o mržnji na Crkvu. A budući da je nestanak njegova srca bio tako tajanstven,  nagađa se i o mogućnosti da je dopalo u ruke tajnog sotonističkog društva koje je nad srcem vršilo svoj svetogrdni obred, a članovi takvog društva djeluju pod zakletvom šutnje.

Neprijatelj su mogli i srce kardinalu iščupati, ali nisu mogli ugasiti vjeru hrvatskog naroda.

Podsjetimo se riječi Ivana Pavla II o kardinalu: „Svojim ljudskim i duhovnim životnim putem Alojzije Stepinac svojem narodu pruža svojevrsni kompas da bi se znao orjentirati.“

Tako, imamo i mi zvijezdu na nebu koju nam valja slijediti. Našeg blaženika Alojzija koji se borio hrabro protiv crvene petokrake, makar mu je ona u demonskoj mržnji na kraju i srce iščupala. Ali mi znamo da smrt nije kraj.

I svako hodočašće, pa i ovo, podjeća nas da smo na ovoj zemlji samo stranci i hodočasnici. Mi imamo Domovinu vječnu. Mi vjerujemo u život vječni kojeg nam je Isus obećao. Mi vjerujemo da ćemo uskrsnuti. I Alojzije će uskrsnuti, i njegovo srce, bez obzira na to što je spaljeno.

Putem iz župne crkve, a prije penjanja na brdo Okit, svratili smo u vrt Jole Mateše. Ovdje samo nekoliko fotografija, a više možete pročitati na stranicama Slobodne Dalmacije – o čemu piše Vesela Dujmić

U župnoj crkvi sv. Križa, jaslice u poprsju kardinala Stepinca. Autor: Jole Mateša

…

pored križa kojeg je J.M. napravio od 5 kilometara bodljikave žice

U vrtu samoukog kipara Jole Mateše

Bunja, rad J.M., u kojoj je Betlehemski prizor

u vrtu J.M. je i veliki anđeo koji drži bisernu školjku. Ona se polako otvara uz zvuke Božićne pjesme, a unutra je “biser” – mali Isus

sveta misa, ponoćka, u crkvi na Okitu

Za propovijed – klikni na link

(Marija Majka, 1. dio)

Kad je bila pod križem, kad je rekao Isus: Evo ti sina! A Ivanu: Evo ti Majke! – Crkva uči da je tada Marija dana svima nama da o nama skrbi. S punim povjerenjem možemo je prihvatiti kao majku. On nastavlja: Isus je kamen temeljac. Isus je prvi, On je Bog. Marija je samo stvorenje. Njena je veličina preko Njenog Sina, preko uloge koju joj je Bog dao u povijest spasenja. Isus je kamen temeljac, a Marija je prva koja ima udio u Njegovu dostojanstvu… to joj pripada na poseban način jer je po Božjoj odluci s Njime najuže povezana i jer ona sama posjeduje svako savršenstvo i svaku milost što je obično stvorenje ne može dobiti.

Blaženi Alojzije Stepinac ukazuje kako čašćenje Marije proizlazi iz njezina majčinstva. On također ističe poveznicu između Marijina majčinstva (Bogo-majka i Bogo-rodica) sa čašćenjem koje joj mi vjernici dajemo. Štovanje Majke Božje nastalo je iz toga, iz tog privilegiranog odnosa, da je ona Majka našeg Spasitelja i tu dolazi to da ona ima posebno mjesto u odnosu na sve druge svece u povijesti Crkve i u povijesti spasenja i zato kult prema Gospi nije u jednakoj razini kao kult prema Bogu, ali je iznad štovanja svetaca. Nalazi se, na neki način, između Boga i ljudi.

Stepinac kaže da katolici toliko štuju Blaženu Djevicu Mariju, da je štuju više nego li sve svece, i da za to imaju svoje duboke razloge  i opravdanje. Prvi razlog je – jer je Marija Majka Božja. Zato jE štujemo više od drugih svetaca. Jer nitko od svetaca nije bio u takvoj ulozi. Gospodina Boga svoga dužni smo ljubiti svom dušom svojom, svim srcem svojim i svim umom svojim. A može li (nastavlja Stepinac) onaj koji istinski ljubi Gospodina Boga svoga a da ne ljubi Majku Božju više nego li svece?  Ako smo Boga pozvani ljubiti na takav jedan potpuni način, onda jasno da Njegovu Majku ljubimo na poseban način, više nego li ljubimo druge svece. Sva čast koja se daje Gospi daje Bog koji ju je uzvisio nad sva stvorenja i čašćeći nju, više od svetaca častimo Boga koji je Njoj dao posebnu ulogu i što je preko nje izvršio spasenje sviju nas.

Stepinac nastavlja: Ako prođemo povijest Crkve nećemo naći sveca koji ne bi bio iskreni štovatelj Marije. I obratno – što su više štovali Mariju tim su više rasli u ljubavi Božjoj, u kršćanskom savršenstvu. Jer ništa Majci Božjoj toliko na srcu kao slava Božja i napredak duša.

Ako mi dođemo k Mariji, ona nas opet vraća svome Sinu. Njoj je stalo da napredujemo u vjeri i nutarnjem životu. Nadalje, kaže on – Marija nije samo Majka Božja nego i naša Majka. Sam Isus nam je dao majku na drvu križa, kad je umirući upravio one riječi Ivanu evanđelisti. „Evo ti majke!“

Drugom zgodom, blaženi Alojzije kaže – Krist je preko Djevice došao na svijet i preko Nje će u ljudska srca. Ako se Krist preko Marije utjelovio i postao čovjekom tako preko nje dolazi i u ljudska srca.

Možemo reći da je to tipična oznaka katolika. U pravilu se nabrajaju tri oznake – koje kršćanina čine katolikom, a to je – euharistija, Marija i papa. To je znak prepoznavanja katoličanstva. Preko Marije dolazimo do Isusa. Preko Marije Isus dolazi k nama.

Kršćanskim roditeljima kardinal Stepinac poručuje: „A vi kršćanski roditelji, naučite se od roditelja blažene ..lambertini, (to je jedna svetica ) biti odani Majci Božjoj i moliti dnevno svetu krunicu, da po njoj isprosite blagoslov svojoj djeci… Vaš primjer je od silne važnosti za djecu i vaša krunica neće ostati bez Marijine zaštite. Nemojte misliti da djeca ne znaju što je to pobožnost prema Majci Božjoj. Nitko ne osjeća Majku baš kao djeca.„

Danas u Zapadnom svijetu koji se sve više udaljava od Boga vidimo da statistike pokazuje ne samo udaljavanje od Boga nego i stvari koje su se sačuvale.

Tako u Italiji, navodi talijanski publicist Messori, kad su radili istraživanje  vjeri u Italiji, pokazuju da su ljudi koji su odbacili neke istine vjere da se preko 50 % ljudi u raznim okolnostima života – utječe Mariji.  I veći postotak tih nego onih koji se prvo obrate Isusu Kristu. Znači, i onda kad su izgubili neke djelove svoje vjere još ih drži pobožnost prema Gospi. Od toga može početi obnova njihove vjere… da se čovjek u potpunosti vrati vjeri.

Mi to vidimo u našem narodu, na velike Gospine blagdane, kao što je Velika Gospa, koliko tada imamo hodočasnika u Sinj, pješke, autima… Među njima susretnemo ljude koji nisu odavno bili u Crkvi, koji možda dođu samo jednom godišnje, i nisu išli godinama… A evo tu se nešto kod njih probudi i pokaže se da još imaju dušu obojanu pobožnošću prema Gospi. I da ih se može vratiti vjeri, ako im se pomogne na pravi način.

Blaženi Alojzije Stepinac je bio neumorni propovjednik veličine Marijine. I on je puno učinio da se proširi pobožnost prema Gospi u našem narodu. Na jednom drugom mjestu u katehetskim propovijedima piše – kako se silno veličanstvo skriva u Bogorodici. Istina ona je stvor, a ne Bog. Ali, ako ju je Bog tako silno uzvisio da ju je učinio Majkom svoga Jedinorođenoga Sina onda i mi moramo častiti njeno ime, nikako drugačije nego sa strahopočitanjem izgovarati i zazivati.

Bog ju je uzdigao, dao joj je jedinstveno mjesto u povijesti spasenja. I onda jasno da imamo puno pravo da je uzdižemo i častimo, i iznad drugih svetaca.

Drugom zgodom kaže, ona je najveće čudo u redu milosti, naravi i slave. Bog joj je dao najviše milosti, ona je najveće čudo u naravi, … kad kažemo „Bezgrešno začeće“ time iskazujemo jedan dio tog čuda koje je Bog učinio u njenoj naravi i kad kažeo da je Marija Kraljica neba i zemlje onda time iskazujemo dio slave koje joj je Bog dao…

Na osnovu ove vjere on zaključuje: Na krivom su putu oni koji kažu da čašćenje Marije ne dovodi do čašćenja Boga. Jer ne može imati Boga za Oca tko nema Mariju za Majku.

To je smiona tvrdnja  reći da tko nema Mariju za Majku ne može imati Boga za Oca.

Prema tome, odjeljeni kršćani koji dovode u pitanje pobožnost prema Gospi, a to su protestanti, (to ne vrijedi za pravoslavce koji časte i ljube Majku Božju) To kod njih može dovest u pitanje i prihvaćanje Boga za Oca. Njima se puno teže spasiti nego li nama, jer nam je Bog dao puno više.

Blaženi Ivan Merz kaže: Zaista, Tko nalazi Mariju nailazi na nejzin nutarnji život, na život Presvetog Trojstva, na život potpune milosti u njenoj duši, na ilazi na život Presvetog Trojstva.

Pobožnost prema Gospi nije isključiva, na način da nas Gospa veže za sebe i zadrži kod sebe, nego nas uvijek dovodi svome Sinu, uvodi nas u otjastvo Boga. I zbog toga je ona privilegirani put do Boga.

Na Drugom vatikanskom saboru bilo je zamišljeno da se među raznim Koncilskim dokumentima jedan dokumenat posveti samo Majci Božjoj… Prvi nacrt tog dokumenta bio je napravljen od strane jednog našeg franjevca fra Karla Balića, no nije bio prihvaćen od saborskih otaca. I unatoč želji pape Pavla VI Gospa tada nije bila proglašena Majkom Crkve. Koncil to za vrijeme svog zasjedanja nije učinio. Međutim odmah nakon koncila pape su se pobrinule da taj naslov bude prihvaćen od strane cijele Crkve.

fra Karlo Balić

Tako je Pavao VI, na kraju trećeg zasjedanja sabora, 21.11.1964. nazvao Gospu Majkom Crkve. Tu dolazimo do onog da je Bogorodica. I do drugih istina vjere – da je ona Majka Crkve. Iako to nije bilo proglašenje nove dogme ipak je to proglašenje imalo snagu papina autoriteta. Ivan pavao II je sa svoje strane ojačao ovaj Gospin naslov stavljajući ga u zazive lauretanskih litanija, dakle onih koje se mole na kraju krunice. Sad se uvodi i naslov – Majka Crkve. Ivan Pavao II uveo je blagdan „Marija – Majka Crkve“, na Duhovski ponedjeljak. U našoj biskupiji to se obilježava tako da se saberu razne zajednice i pokreti oko nadbiskupa u katedrali ili u nekoj drugoj crkvi.

Marija je prema učenju II Vatikanskog sabora „združena u Adamovu rodu sa svim ljudima koji trebaj spasenje“ „dapače Majka udova Kristovih, … vjernici koji su udovi ove Glave,…  zato je ona sasvim osobiti ud Crkve … uzor vjere i ljubavi… „ Katolička je Crkva poučena od Duha Svetoga, djetinjom je ljubavlju štuje kao preljubeznu svoju Majku“ … i tu , u saborskom dokumentu vidimo da je izrečeno da je Marija Majka Crkve.

Karol Wojtyla dok je bio svećenik i držao duhovne vježbe mladima, (a o tom je 1979. već, izišla i jedna knjiga „Znak osporavan“,) on piše na jednom mjestu njegovo razmatranje: Premda slike Otkrivenja imaju metaoričko … ipak iz ovih litararnih oblika proizlazi jedna jednostavna i jasna slika tj istina o uskoj povezanosti Marije i majke sa Crkvom … Ova „Žena“ Otkrivenja predstavlja baš Mariju i Crkvu. Tako tvrde biblijski stručnjaci i teolozi, a osobito kršćanska predaja. I u Otkrivenju nalazimo ovaj naziv – Žena. I to je ono što Učiteljstvo tumači da se „Žena“ odnosi na Mariju i na Crkvu. Vidimo usku isprepletenost jedne i druge stvarnosti.

Sveti Otac je proglasio Mariju Majkom Crkve. Tu misli na Pavla VI. Tim zazivom priznao je onu koju Crkva štuje kao svoj najuzvišeniji uzor. Uska isprepletenost Marije i Crkve razmatrana je ponovo u papinoj enciklici „Marija – Majka Otkupitelja“, koja se smatra najzaokruženiji prikaz učenja o Gospi.

On tu kaže: „Riječi koje Isus izgovara sa križa ukazuju da materinstvo njegove roditeljke dobiva novi nastavak u Crkvi i koju u tom trenutku simbolizira i predstavlja učenik Ivan. Na taj način ona koja je kao milosti puna uvedena u misterij Krista da postane njegovom majkom tj svetom Bogrodiom… u Crkvi ostaje trajno u tom misteriju kao Žena… Tu misli na praevanđelje, u Knjizi Postanka … Kad čitamo prvi navještaj Gospe u Knjizi Postanka se kaže: „Žena će ti satirati glavu“, na poseban način misli se na Gospu i na njeno potomstvo … i imamo opet spomen „Žene“ na svršetku Povijesti spasenja – u Otkrivenju. „Po vječnoj odluci Providnosti Marijino se materinstvo mora proširiti na Crkvu kako to tvrde mnogi glasovi crkvene predaje za koje je Marijino materinstvo prema Crkvi odraz i nastavak njenog materinstva prema Božjemu Sinu.“

On ističe da je poveznica između Gospe i Crkve očita i u Presvetoj EUHARISTIJI.

I kaže u jednom drugom dokumentu: „U euharistiji je prisutan istinski element majčinstva utoliko što Majka hrani svoju djecu. Mi se hranimo Isusom, a to je Marijino dijete. Krist koji je rođen od Djevice, Krist Sin Božji koji je imao svoju Majku ostavio ju je zajedno sa… majčinstva…majka nas hrani i u euharistiji, nastavlja papa. I Crkva gleda na Mariju kao na svoj  prauzor. Crkva koja se i sama naziva se majkom. U najvećoj mjeri osjeća svoje majčinstvo onda kada može hraniti svakoga od nas. Svi smo hranjeni kruhom i krvlju, svi smo duhom oblikovani i izgrađivani euharistijom. Crkva se u najvećoj mjeri osjeća Majkom kada primamo Isusa u presvetom sakramentu. U tom trenutku na poseban način svraća svoj zahvalni pogled prema onoj majci koja je dala tijelo i krv Sinu Božjem.

Prve dvije enciklike Ivana Pavla II zacrtale su koordinate njegova djelovanja. Prva je posvećena Kristu i zove se Otkupitelj čovjeka, a druga Gospi i zove se Majka Otkupitelja. I općenito se smatra da je ovo jedan od najpotpunijih prikaza Crkvenog učiteljstva o Gospi, do sada.

Marija je po svojoj vjeri označila početak novog saveza i postala dionicom otajstva svoga Sina. Tu vidimo da je sa utjelovljenjem počeo novi savez. Tu je ona postala dionica otajstva druge Božanske osobe.

Ako je ona, kao milosti puna (piše Ivan Pavao II) bila vječno prisutna u Otajstvu Kristovu po vjeri postaje isto tako sudionica na svekolikom njegovom zemljskom putu. Napredovala je na putu vjere i u isto vrijeme na iskren, ispravan i djelotvoran način uprisutnila je ljudima otajstvo Krista. I to nastavlja činiti i danas. U otajstvu Kristovu je i ona sama stalno prisutna među ljudima. Tako se po otajstvu Sina razjašnjava i otajstvo Marije.

Papa, obraćajući se svećenicima piše: Majka Božja koja surađuje s majčinskom ljubavlju u rađanju svih onih koji postaju braća njezina Sina, koji su postali njegovi prijatelji, učinit će sve kako ne bi razočarali to sveto prijateljstvo… kako bi mogli biti na njezinoj visini…

Znači, Gospa ne samo da nas dovodi do svoga Sina da postanemo njegovi prijatelji, subraća, nego nas prati svojim zagovorom i svojim milostima do konca života da ne zakažemo, …da se razvijamo u duhovnom životu da postajemo sve više nalik njenom Sinu. To je ono nasljedovanje Krista, gdje se mi suobličujemo Kristu i možemo reći Krist nas pobožanstvenjuje, ako to dopustimo.

Svi se darovi sastoje u vršenju volje Božje. I kad se pitamo što je to volja Božja za nas, onda je to za većinu nas, (za većinu nije da postanu svećenici, redovnici, nego da imaju obitelj) za ogromnu većinu, možda 99% , volja Božja se sastoji u tomu da prihvate i savjesno vršenje svoje dužnosti, … da to nose vjerno, postojano i s ljubavlju prema Bogu i bližnjemu. To našu svakodnevnicu može učiniti drugačijom i to može biti naša prilika za posvećivanje, za bit malo bliži Bogu. U konačnici, Od toga se sastoji cijeli naš život, vjernosti i postojanosti. Mi često ne vidimo vrijednost u tomu, te vjernosti u malom. To čini naš život i to čini svetost dostupnu svakomu. To često nije jednostavno. Stvari možemo obavljati mehanički, grubo, napeto, bez ljubavi… ali ako je to činimo s ljubavlju onda će to naši najbliži osjetiti. Čovjek može preobraziti običan život u nešto izvanredno. Kao što vidimo u životu Majke Tereze koja je bez izvanrednih darova, živeći u jednom malom samostanu, Bog je učinio da preko ljubavi to postane jedna velika avantura s Bogom, da preko svakodnevnog života spašava duše pa i velike grešnike,… .

Poznati talijanski katolički novinar Vittorio Messori 2o godina je čekao poništenje braka, ali je u međuvremenu dok je to postigao živio u grijehu s djevojkom. I nakon 11 godina žena s kojom je živio ga je napustila govoreći da je njoj ipak na prvom mjestu Bog, i to je prije njega, a onda ne samo Bog nego i Gospa i mala Bernardica). I onda su se razišli. A kasnije su, nakon postignutog poništenja braka, ponovo bili zajedno, no ovaj put u sakramentalnom braku. I ona kaže da je biti u sakramentalnom braku nešto sasvim drugo nego živjeti u braku bez sakramenta.

To su kušnje koje Bog dopušta da ljudi vide svoje granice. Da nije bilo toga supruga od Vittoria M. ne bi bila praktična vjernica kakvu poznamo danas, a niti bi on bio onakav kakvog ga poznajemo danas.

Bez obzira što nama stvari mogu izgledati promašaj, neuspjeh, … očima vjere mi vidimo da sve to ima neku drugu dimenziju. To bolje vidimo kasnije. Mi znamo biti nestrpljivi i želimo stvari da se riješe preko noći. Što smo tvrđi orah, što smo ponosniji, oholiji, ogrezli u lošim stvarima to je više potrebno da Bog više radi na nama. Važno je imat povjerenje djetata, pustit Bogu da radi, znajuć da on zna, ne povlačit se pred zahtjevima života, to je nešto što čini razliku.

Sv. Benedikt je tražio od svojih redovnika da kad uđu u jedan samostan da cijeli svoj život ostanu i ne muču se i osuđivao je tzv lutalice koji su se stalno premještali iz jednog mjesta u drugo, iz jedne župe u drugu, a da nigdje nisu uspjeli pustiti korijenje. Ostati na svom mjestu, ne napuštati poziciju koju imaš, to može imati dalekosežne posljedice. To ne znači samo ostati u sakramentalnom braku, to znači ostati u svojoj Crkvi, ostati u svojoj Domovini, … To čini razliku. Preko toga postajemo sveti.

Sv. Pavao kaže: „Dobar boj sam bio, vjeru sačuvao…“ On je svoju vjeru sačuvao. Čak kaže na jednom drugom mjestu –  „Ako vam netko donosi neko drugo evanđelje – neka je proklet…“  Ne može bit neko drugo evanđelje. Evanđelje je samo jedno. I treba ostat vjeran tome. To može biti jako zahtjevno. Vidimo to na primjeru Ivana Krstitelja. Kad je on prekorio Heroda što živi sa ženom svoga brata, da je to preljub, i to su znali svi ali su se bojali reći, šutili ko zaliveni… Tako i sv. Thomas Moore, koji je bio premijer kod kralja, koji nije htio da Henrik VIII promijeni ženu. Tada su i svi biskupi izdali – osim Fishera. Kapitulirali su. Vjerovatno je bilo puno onih koji su razmišljali: ako budem ostao vjeran Crkvi, papi, izgubit ću mjesto, kuću, namještenje, možda ću postat izvan zakona… i sl. Svi smo slabi, ali ako znamo da nam Bog daje dovoljno milosti … pitanje je samo hoćemo li mi Njemu vjerovat ili nećemo, da će mi on dati snagu koju nemam i da to ne bude nikakva tragedija…

Posljednje godine svoga života Alojzije Stepinac provodio je običan život, u kućnom pritvoru, zabranjeno mu je primati goste, stalno je imao stražu, milicionere, udbaše, koji su činili da i cijeli Krašić bude pod opsadom. Nitko mu nije mogao prići da se ne pregledaju dokumenti, tablice i sl. ili pomagati mu, a bez da upadne u nevolje. I kad bi išao u šetnju bila je tu milicija koja je ometala. I u takvim okolnostima, ne popustiti nikada, … do zadnjeg časa je osuđivao komunizam, i pokušaj komunizma da odvoje Katoliču Crkvu od Rima, … da Hrvatsku Katoličku Crkvu preda u ruke partije…

On je u više navrata rekao da proklinje takvog svećenika koji je ušao u pakt sa državom. Nema tu kompromisa. Na njega su pokušali utjecati čak i svećenici. No, ostao je dosljedan. Zato se često spominje „Stepinčeva Crkva“. To je ona sveta radikalnost. U vjernosti prema Bogu ne popušta ni malo. I to je on platio životom. To čini razliku od drugih. Svaki dan je govorio: Ne bojte se! Ja sam svjedok koji pokazuje put i može se ostat vjeran Bogu.

Kad su komunisti došli na vlast onda se narod još nije snašao, što nas je sve snašlo, … kad je bila Velika Gospa u Sarajevu, na Stupu (predgrađe Sarajeva), katolici su išli Gospi, kao što se ide Gospi u Sinj tako su i oni išli tamo na Stup gdje su i karmelićanke, izvan grada, ljudi su se te 45.-e, odazvali na tisuće, … Nakon mise su spontano u procesiji otišli u grad Sarajevo i ušli u katedralu. Komunisti nisu ništa poduzeli, zatekli su ih, ušli su pjevajući: Hoćemo Boga!  Dočekao ih je svećenik isusovac koji je održao propovijed i rekao im da budu spremni na mučeništvo, i doista znali su da će to imati posljedice.  Znao to od svjedoka… jedan je tada imao 18 godina i rekao je – Ja sam tada bio spreman položiti život za Boga. Njega su zatvorili na šest mjeseci robije zato jer je bio u procesiji i jer je umnažao apostolsko pismo od Alojzija Stepinca i prokazivao zla komunizma. …Ljudi su platili veliku cjenu.

Tako se slično dogodilo i u Zagrebu. Kad je bilo zavjetno hodočašće ljudi su se vratili u grad i ušli u katedralu. Dočekali su ih komunisti… organizirali su javne manifestacije… pozivali su tada i Alojzija Stepinca… Tko bi pokazao otpor… završio bi na robiji. Zbog jedne izjave, zbog jedne pjesme moglo se dobiti 5-6 godina robije. Mi se čudimo pobjedi u Domovinskom ratu, slobodi vjeroispovijesti… Nije to naša zasluga! To je zasluga onih koji su polagali svoje živote zato da mi imamo ono što sada imamo.  …

Kad vidimo kako se ponašaju ljudi kad im je dobro, kad žive u bogatstvu i blagostanju.. vidimo da je to duhovna pustinja! Kad pogledamo naše obitelji koje su takve postali su potpuni bogalji. Postali su pogani. U teškoćama možemo izvući ono najbolje od sebe…

Nedavno sam susreo jedan par zaručnika …. Njegovi su izbjegli iz Banja Luke, on je rođen u Berlinu… pričao je o razredu u kojem je od 32 učenika 28 muslimana. Rekao je – „Mi sanjamo o tom da se vratimo u Hrvatsku!“. Ali tko o tome govori?

Ako imamo pouzdanja da Bog može sve okrenuti u dobro, onda se ne treba ničega bojati, ni bolesti ni smrti, ni progona. Sve je to za ljude. Sve to može poslužit onome cilju da budemo sveti. Ima ljudi koji vide kud to sve vodi, ima ih koji se vraćaju. Vide što ne funkcionira.

Jedan svećenik kojeg sam susreo u Međugorju mi je rekao da je njegova jedina dužnost da pomaže supružnicima u krizi, da se ne razvedu.

U Italiji postoji udruga za one koji su napušteni od strane muža ili žene a koji žele ostati vjerni. To je jako zahtjevno. Ali kad vide da drugi ustraju onda uspjevaju.

Kao da je našim precima bilo lako?! I oni su se borili za vjeru i izborili se. Koliko smo se mi spremni boriti sa unutarnjim neprijateljima i sa samim sobom? Preko straha nas neprijatelj drži u ropstvu. Sve treba staviti u Božje ruke! Može doći jedan potres.. i što onda? Jedna mističarka u Italiji je rekla kako će se Italija rascijepiti u dva dijela. Pa onda to može zahvatiti i nas. Ne znamo kad će to biti. Može se dogoditi i druga kataklizma, može doći rat, može svašta… No Bog zna kako i iz toga izvući neko dobro. On nije poštedio ni svoju Majku, a ni svetog Josipa. Ona je prošla opasnost da bude kamenovana, jer je ostala trudna, a nema objašnjenja… Bili su odbačeni. Nitko im nije dao smještaj pa se Sin Božji rađa u štali. Morali su bježati pred Herodom. Sve su proživljavali iznova. Anđeo obavještava Josipa da se sad može vratiti u Nazaret. .. na kraju Gospa ostaje postojana pod križem, vidi muku svoga sina… završava život u Efezu. To je puno za jedan život, ali ona se nije tužila. Preko prihvaćanja Božje volje postala je Majka Božja, suotkupiteljica. Marija je sa svojom nutarnjom patnjom bila suotkupiteljica. Sve su to stvari koje su se događale i drugima, ali Gospa je prihvaćala Božju volju. Nosila je to do kraja vjerna.

Biti vjeran do kraja života – to je naša zadaća. Svatko ima svoje poslanje: neka to posvijesti, što mu je Bog povjerio i dao, i preko toga će se događati da budemo sveti, da dođemo Bogu, … Neka nas u tome prati i zagovor Majke Božje.

(Izvor: bilješke s duhovne obnove, voditelj: don Josip Mužić, 23.9.2018.)

1. Kristove nas riječi, koje smo upravo čuli, vode u samo srce Otajstva koje slavimo. One na neki način sadrže u sebi cijeli vazmeni Događaj: usmjeravaju nas prema Otkupiteljevoj smrti na Križu, na Veliki petak, te nas istodobno upućuju prema jutru Uskrsnuća.

Svakodnevno se spominjemo ovoga Otajstva za vrijeme svete mise kada, nakon posvete kruha i vina, govorimo: ‘Tvoju smrt, Gospodine, naviještamo, Tvoje uskrsnuće slavimo, Tvoj slavni dolazak iščekujemo’. ‘Pšenično zrno palo na zemlju’ prije svega je sam Krist, koji je umro na Kalvariji i koji je potom pokopan u zemlju da bi svima dao život. Ali ovo se Otajstvo smrti i života ostvaruje također i u ovozemnom životu Kristovih učenika:

biti bačeni na zemlju i tamo umrijeti i za njih je uvjet svake prave duhovne plodnosti.

Nije li možda upravo to bila tajna i vašega nezaboravnog i nezaboravljenog nadbiskupa kardinala Alojzija Stepinca, kojega danas motrimo u slavi blaženika? On je na jedinstven način sudjelovao u Vazmenom Otajstvu: poput pšeničnoga zrna ‘pade na zemlju’, na ovu hrvatsku zemlju, te je, umrijevši, donio ‘obilat rod’. ‘Tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni’ (usp. Iv 12,25).

Maločas pročitane riječi Druge poslanice Korinćanima vrlo lijepo se nadovezuju na događaj koji slavimo. Sveti Pavao piše: ‘Kao što su obilate patnje Kristove u nama, tako je po Kristu obilata i utjeha naša’ (2 Kor 1,5). Nije li ova tvrdnja možda vrlo znakovito tumačenje Kristovih riječi o pšeničnom zrnu koje umire? Oni koji obiluju dioništvom u Kristovim patnjama oni, zahvaljujući Kristu, doživljavaju i obilnu utjehu, koja vrije iz obilja dobra kojemu je Križ ishodište.

2. ‘Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod’ (Iv 12,24). Prepuni smo danas radosti u zajedničkom zahvaljivanju Bogu za novi plod svetosti što ga hrvatska zemlja pruža Crkvi u osobi mučenika Alojzija Stepinca, zagrebačkoga nadbiskupa i kardinala svete Rimske crkve.

Velik je broj mučenika koji su tijekom stoljećâ nikli u ovim krajevima, počevši od vremenâ Rimskoga Carstva, s likovima kao što su Venancij, Dujam, Anastazija, Kvirin, Euzebij, Polion, Mavro i toliki drugi. Njima su se u kasnijim stoljećima pridružili Nikola Tavelić i Marko Križevčanin, zatim mnogi svjedoci vjere u vrijeme otomanske vladavine te oni iz naših vremenâ među kojima se ističe svijetla osoba kardinala Stepinca. Oni su svojom žrtvom ujedinjenom s Kristovim patnjama pružili posebno svjedočanstvo, koje, unatoč zubu vremena, ništa ne gubi na svojoj rječitosti, nego nastavlja ižarivati svjetlo i širiti nadu. Osim njih, ima i mnogo drugih pastira i običnih vjernika, muževa i žena, koji su krvlju potvrdili svoju vjernost Kristu. Pripadaju velikomu mnoštvu onih koji, odjeveni u bijele haljine i s palmama u rukama, stoje pred prijestoljem i pred Jaganjcem (usp. Otk 7,9).

Blaženi Alojzije Stepinac nije prolio krv u doslovnome smislu riječi. Njegova je smrt uzrokovana dugotrajnim patnjama, koje je podnio: zadnjih je petnaest godina njegova života bilo obilježeno neprekinutim nizom zlostavljanjâ posred kojih je odvažno izložio vlastiti život radi i svjedočenja za Evanđelje i za jedinstvo Crkve. Svoju je sudbinu, da se poslužim Psalmistovim riječima, položio u Božje ruke (usp. Ps 16[15],5).

3. Ne dijeli nas mnogo vremena od života i smrti kardinala Alojzija Stepinca: samo trideset osam godina. Svima su nam poznate okolnosti ove smrti. Mnogi među nazočnima mogu iz vlastita iskustva posvjedočiti koliko su onih godina bile obilate patnje Kristove među pučanstvima u Hrvatskoj i tolikim drugim zemljama našega kontinenta. Razmišljajući danas o Apostolovim riječima iz dna srca stanovnicima tih zemalja, želimo da i u njima, nakon patnje, bude obilata utjeha raspetoga i uskrsloga Krista.

Današnji je obred proglašenja blaženim za sve nas poseban razlog utjehe. Ovaj se svečani čin događa u hrvatskom marijanskom nacionalnom svetištu u Mariji Bistrici u prvu subotu u mjesecu listopadu. Pred očima Presvete Djevice ugledni sin ove blagoslovljene zemlje biva uzdignut na čast oltara, o stotoj obljetnici svojega rođenja. Ovo je povijesni događaj u životu Crkve i vaše nacije.

Podnijevši u svojemu tijelu i duhu okrutnosti komunističkoga sustava, jedan od istaknutih likova Katoličke crkve zagrebački nadbiskup kardinal Alojzije Stepinac sada se povjerava sjećanju svojih sunarodnjaka s blistavim znamenjima mučeništva.

Biskupi su vaše zemlje tražili da proglašenje blaženim Alojzija Stepinca bude upravo ovdje, u svetištu Majke Božje Bistričke. Iz osobnoga iskustva znam što je za nas Poljake u doba komunističke vlasti značilo svetište na Jasnoj gori, s kojim je na poseban način povezan pastirski rad sluge Božjega kardinala Stefana Wyszynskog. Ne čudim se da je slično značenje za vas imalo ovo svetište, u kojemu se sada nalazimo, ili ono u Solinu, kamo ću poći sutra. Odavno sam želio pohoditi svetište Majke Božje Bistričke. Rado sam zbog toga prihvatio prijedlog hrvatskih biskupa i danas na ovom znakovitom mjestu obavljam svečani čin beatifikacije.

(pozdravi…)

4. ‘Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom’ (Iv 12,24.26). Dobri je Pastir za blaženoga Alojzija Stepinca bio jedini Učitelj: Kristov je primjer sve do kraja nadahnjivao njegovo ponašanje te je položio i život za stado, koje mu je bilo povjereno u posebno teškom povijesnom razdoblju.

U osobi se novoga blaženika spaja, da se tako izrazim, cjelokupna tragedija koja je pogodila hrvatsko pučanstvo i Europu tijekom ovoga stoljeća obilježena trima velikim zlima: fašizmom, nacizmom i komunizmom. On je sada u nebeskoj slavi okružen svima onima koji su, kao i on, dobar boj bili, kaleći svoju vjeru u kušnjama i nevoljama. U njega danas s pouzdanjem upiremo svoj pogled ištući njegov zagovor.

Znakovite su u vezi s tim riječi što ih je novi blaženik izgovorio 1943. u vrijeme Drugoga svjetskog rata kada je Europa bila pritiješnjena nečuvenim nasiljem: ‘Kakav poredak zastupa Katolička crkva, kad se danas cijeli svijet bori za novi poredak? Mi, osuđujući sve nepravde, sva ubijanja nevinih, sve paleže mirnih sela, sva zatiranja sirotinjskih žuljeva… odgovaramo ovako: Crkva je za onaj poredak, koji je toliko star, koliko i deset zapovijedi Božjih. Mi smo za poredak, koji je napisan ne na raspadljivom papiru, nego u savjesti ljudskoj prstom Boga živoga.’ (Propovijedi, govori, poruke, Zagreb 1996., str. 179–180.)

5. ‘Oče, proslavi ime svoje!’ (Iv 12,24.28). Svojim ljudskim i duhovnim životnim putem blaženi Alojzije Stepinac svojemu narodu pruža svojevrsni kompas da bi se znao orijentirati. Evo glavnih točaka: vjera u Boga, poštovanje čovjeka, ljubav prema svima sve do praštanja, jedinstvo s Crkvom kojoj je na čelu Petrov nasljednik. Dobro je znao da se ne može popuštati kad je u pitanju istina, jer istina nije roba kojom se može trgovati. Zbog toga mu je bilo draže prihvatiti patnju negoli izdati svoju savjest i iznevjeriti obećanje dano Kristu i Crkvi.

Nije bio sam u tome hrabrom svjedočenju. Uz njega su bile i druge odvažne osobe, koje su, da bi sačuvale jedinstvo Crkve i branile njezinu slobodu, prihvatile da zajedno s njim plate teški danak tamnice, zlostavljanja, pa čak i krvi. Danas se tomu mnoštvu nesebičnih duša – biskupima, svećenicima, redovnicima, redovnicama, vjernicima svjetovnjacima – divimo i zahvaljujemo im. Slušamo njihov snažni poziv na praštanje i pomirbu. Oprostiti i pomiriti se znači očistiti sjećanje od mržnje, zavade, želje za osvetom, znači priznati bratom čak i onoga koji nam je nanio zlo, znači ne dopustiti da nas zlo pobijedi, nego zlo svladavati dobrom (usp. Rim 12,21).

6. Blagoslovljen budi ‘Oče Gospodina našega Isusa Krista, Oče milosrđa i Bože svake utjehe’ (2 Kor 1,3) za ovaj novi dar Tvoje milosti.

Blagoslovljen budi, Jedinorođeni Sine Božji i Spasitelju svijeta, zbog tvojega slavnog Križa, koji je u zagrebačkom nadbiskupu kardinalu Alojziju Stepincu postigao divnu pobjedu.

Blagoslovljen budi, Duše Oca i Sina, Duše Tješitelju, koji nastavljaš očitovati svoju svetost u ljudima i koji ne prestaješ djelovati kako bi napredovalo djelo spasenja.

Trojedini Bože, danas Ti želim zahvaliti za čvrstu vjeru ovoga Tvojeg puka unatoč nemalim protivštinama što ih je susretao tijekom stoljećâ. Želim Ti zahvaliti za nebrojene mučenike i ispovjednike vjere, muževe i žene svih životnih dobi, koji su živjeli u ovoj blagoslovljenoj zemlji!

‘Oče, proslavi ime svoje!’ (Iv 12,28). Hvaljen Isus i Marija!”

(pozdravi…)

Propovijed pape Ivana Pavla II prigodom beatifikacije bl ALojzija Stepinca

Uzoriti gospodine Kardinale, preuzvišena gospodo biskupi, prečasni Prvostolni kaptole, svećenici, redovnici i redovnice, cijenjeni predstavnici građanskih i vojnih vlasti, dragi vjernici. Zahvalni smo u poniznosti Božjoj Providnosti koja nas danas sjedinjuje u slavnome spomenu na blaženoga nadbiskupa Alojzija Stepinca.

Dana 11. listopada 1946., nakon mjeseci orkestriranoga blaćenja od strane vladajućega komunističkog režima, završavao je proces protiv vjernoga i neustrašivoga Pastira ove mjesne Crkve. Poput Krista na koga je natovaren teški križ u Pilatovu pretoriju, bio je nepravedno osuđen na šesnaest godina prisilnoga rada i na dodatnih pet godina gubitka građanskih prava, da bi konačno – dvije godine prije izdržane nepravedne osude i nakon što je bio susljedno trovan – Gospodinu predao svoju napaćenu dušu.

Dvadeset i šest godina na čelu ove Crkve, nakon skoro petnaest godina prisilne odsutnosti, ova ga je katedrala, sa svim sprovodnim počastima, ponovno primila, tada kao kardinala, kao prokušanoga svjedoka vjere i promicatelja jedinstva Crkve; onoga istoga jedinstva Kristova Tijela koje danas, otajstveno predstavljeno u redu i izražaju vidljive crkve-građevine, slavimo u liturgijskome slavlju posvete Lateranske bazilike, rimske katedrale koja je caput omnium ecclesiarum (glava svih crkava).

Upravo odavde, s njegova groba, blaženi Alojzije snažno pred pravednim i milosrdnim Bogom zagovara svoj narod i jedinstvo Crkve. Optužba na toj sudbenoj predstavi, dok je bio sam i napušten od svih pred totalitarnom vladavinom (usp. 2 Tim 1, 15), bila je najpobjedonosnija postaja na njegovu zemaljskom Križnom putu.

Nije se brinuo što će reći, jer je znao da u njemu govori Duh Sveti (usp. Mk 13, 11). I baš iz riječi koje je Božji Duh stavio u njegova usta (usp. Ps 40, 4) želio bih izvući nekoliko poticaja za razmišljanje i nekoliko pouka za nas koji, udaljeni sedamdeset godina od tih događaja, u blaženome Alojziju razmatramo djelo Onoga čija je mudrost mudrija od ljudi i čija je slabost jača od ljudi (usp. 1Kor 1, 25).

 Krist Božji Sin

„Znajte, Isus Krist je Bog! Za njega smo spremni umirati.“

To je ispovijest vjere u Isusa Krista koji je isti jučer i danas – i uvijeke (usp. Heb 13, 8); ispovijest je to koju je posvjedočio blaženi Stepinac pred nepravednim sudom, uspostavljenim da bi se njega osudilo. Osim toga, pred tim je sudom i pred publikom koja je izabrana da bi ga izrugivala svečano izjavio i sljedeće: „Ja sam za svoje uvjerenje sposoban podnijeti ne samo ismjehivanje, prezir i poniženje, nego, jer mi je savjest čista, pripravan sam svaki čas umrijeti.“

Tu se nalazi temelj života, djela, same osobe nadbiskupa Stepinca: Krist je Bog. Isus Krist, čije ime znači ‘Bog spasava’, je jedini Otkupitelj ljudskoga roda, jedini Spasitelj svijeta. (Usp. sv. Ivan Pavao II., Kateheza, 4. veljače 1998.) Božji Sin, utjelovljen od Djevice Marije po Duhu Svetome, rođen u krajnjemu siromaštvu u Betlehemu, koga su kao dijete neprijatelji Božjih planova prognali u Egipat, koji je živio u samoći Nazareta, bio Utemeljitelj novoga Božjeg naroda, Objavitelj ljubavi Očeve, dovođen pred židovske i rimske sudove, osuđen na smrt i raspet za nas, slavno uskrsnuo i uzašao zdesne Ocu. To je onaj čije je jelo vršiti volju Onoga koji ga je poslao i dovršiti Njegovo djelo (usp. Iv 4, 34), koji je želio podnijeti ne samo ismjehivanja i poniženje nego i smrt na križu moleći nebeskoga Oca oproštenje za svoje ubojice (usp. Lk 23, 34). Mitis iudex Dominus Iesus! Blagi sudac Gospodin Isus! Jezgra ispovijedi vjere apostolâ koja glasi: Krist je Bog, duboko je obilježila Nadbiskupov život, njegovo proučavanje i službu. Toj je ispovijedi vjere on podredio svoje intelektualne sposobnosti. Iz te su ispovijedi vjere provrele njegove karitativna i pastoralna nastojanja. Tom su ispovijeđu vjere odisali njegovi spisi i odjekivali njegovi govori. Konačno, na toj je ispovijedi vjere temeljio svoje djelovanje kao pastir i svoju žrtvu kao patnik. U svjetlu te istine on je prinio svoj život kao znak svoje vjere, odražavajući tako za sve vjernike svoga stada, uznemirenoga i uplašenoga nepravednim i nasilnim postupanjem vlastodržaca, Gospodinove moćne riječi: „Ja sam! Ne bojte se!“ (Mk 6, 50) Crkva, kao cijela zajednica i u svakome svom članu, živi i umire snagom te vjere u Isusa Krista, Boga od Boga, Svjetla od Svjetla, pravoga Boga od pravoga Boga. Ceremonije i obredi bez te su vjere isprazni. Bez te vjere kršćanstvo postaje pukim 3 sustavom vrijednosti, sposobnim ponajviše sakriti, a ne navijestiti Onoga koji je pobijedio bol, grijeh i smrt! Zbog toga mi se čini da mogu reći, riječima Svetoga Oca Franje, da smo danas „potaknuti, naročito u vremenu kakvo je naše, tražiti svjetlo koje zrači s Kristova lica, punoga milosrđa i vjernosti, predstaviti mu svoje darove: svoju slobodu, svoju razumnost i svoju ljubav: tu se nalazi sažetak života Crkve“ (Homilija Svetoga Oca Franje, Bazilika sv. Petra u Vatikanu, srijeda, 6. siječnja 2016., svetkovina Bogojavljenja).

Mirna savjest

Biti siromašan u duhu znači korjenito se suobličiti Kristovim nakanama i njegovu životnom putu. Gospodin nije prihvatio ljudsku narav u nekome apstraktnom smislu, nego je to učinio u povijesnoj konkretnosti robovanja i iskrivljenosti te naravi, prouzročenih grijehom. Riječima koje nadilaze bilo koju kategoriju ljudskoga razmišljanja, sveti je Pavao taj ulazak grijeha, sa svom njegovom razornošću, formulirao u odnosu na Bogočovjeka Isusa: „Njega koji ne okusi grijeha Bog za nas grijehom učini da mi budemo pravednost Božja u njemu.“ (2Kor 5, 21) Tako je sve što je: mržnja prema Bogu, obescjenjivanje ljudskih prava, dovođenje u ropstvo i iskorištavanje bližnjega, ne pružanje pomoći i izdaja ljubavi prema čovjeku, zahvaćeno otajstvom ljubavi i milosrđa, kako bismo postali Božjom djecom te Gospodinovom braćom i sestrama. Djelujući s puno umješnosti u četirima različitim političkim sustavima (1898.- 1918.; 1918..-1941.; 1941.-1945. i 1945.-1960.), unutar triju svjetova koji se nipošto ne mogu zvati prijateljima Crkve (nacizam, fašizam i komunizam), unutar dvaju svjetskih ratova: u prvome kao vojnik (1914.-1918.), a u drugome kao nadbiskup (1941.-1945.), blaženi je Alojzije kao nepromjenjivo i trajno uporište imao savjest. Savjest mu je bila svetište susreta duše s Kristom, kao vjerodostojni Božji glas koji mu je u svakome trenutku omogućavao razlučiti dobro od zla, istinito od lažnoga, lijepo od ružnoga, jedinstvo od razdora, mir od bilo kakvoga nereda. Takvom je svojom savješću služio Bogu, svojoj Crkvi i spasenju čovjeka. Gospodinov križ, simbol nade i sakrament pomirenja ljudi s Bogom i ljudi međusobno, postao je – po vjernosti savjesti – novo ‘biskupsko sjedište’ toga pastira i u njemu je susreo mir i čvrstoću. Tako se pred pogrdama tijekom sudskoga ‘procesa’ i u zatvorskome uzništvu, uspio po milosti hrabro oduprijeti zavodljivim pozivima koji su ga – u zamjenu za kratkotrajnu zemaljsku slobodu – pozivali da se odvoji od Apostolske Stolice, od Kristova zamjenika i Petrova nasljednika. U svakome je  trenutku mogao izići iz zatočeništva, samo da se odvojio od zajedništva s Rimom. On je odgovarao: „Prije umrijeti negoli izdati!“ Evo razloga zbog kojega je nadbiskup Stepinac za života na zemlji bio imenovan kardinalom i proglašen blaženikom i mučenikom jedinstva Crkve nakon njegova prjelaska s ovoga svijeta. Njegova je savjest bila nadvremenska, jer je bila ukorijenjena u Vječnome: jučer, danas i uvijek ista. O svim optužbama koje su podignute tijekom procesa, a od kojih mu nije bilo dopušteno braniti se na sudu: optužbe da je ‘prekrštavao’ pravoslavne, optužbe vezane uz vojni vikarijat, optužbe da se zauzimao za nezavisnost Hrvatske, da je bio neprijatelj ‘narodne vlasti’, optužbe za ‘terorističko djelovanje’, najprije mu je dala za pravo njegova savjest, a zatim i povijest. Dana 3. listopada 1998. u Mariji Bistrici, na obljetnicu hrabroga Govora koji je pred sudom u Zagrebu 3. listopada 1946. izgovorio nadbiskup Stepinac, sveti Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim i mučenikom.

Ovdje želim također naglasiti da navještaj suda i milosti grješnike oslobađa njihova ropstva. U vremenu u kojemu su prekomjerno narasla neprijateljstva i pohlepa i u kojemu se – kao nikad prije – osjećala potreba za živim Bogom koji nas je ljubio do smrti, blaženi se Alojzije, poput dobroga Samarijanca, svojom nemjerljivom ljubavlju i tjelesnošću svoga konkretnog života, prignuo nad patnike, nad potlačene svoga vremena i nad one koji su najviše trebali spasenje. Blaženi Alojzije nikada nije tako duboko bio zagrebački nadbiskup i kardinal kao tijekom zatočeništva u Krašiću, gdje je – zaogrnut otajstvom zla (mysterium iniquitatis) – vježbao opraštanje progoniteljima hrvatske Crkve. Kao što nas podsjeća papa Franjo, bez milosrđa se danas ne može puno učiniti da bi se uronilo u svijet ranjenih, koji trebaju razumijevanje, oproštenje i ljubav. (Homilija Svetoga Oca Franje, Rio de Janeiro, 27. srpnja 2013.)

Bogorodica

I na kraju: nadbiskup Stepinac, ukorivši izrugivanje i psovke svojih progonitelja upućene Blaženoj Djevici Mariji izjavljuje: „Znadete li da je ona za pravoslavne i katolike najsvetiji pojam?“ Od djetinjstva napojen u obitelji istinskom pobožnošću prema Presvetoj Djevici, blaženi je Alojzije uvijek u svojoj pastvi širio veliku marijansku pobožnost. Svojim propovijedima i svojim spisima, hodočašćima u predivno, danas nacionalno svetište Majke Božje Bistričke, posvećivanjem mnogih crkava Bogorodici, neprestano je poticao svoj narod na ljubav prema Majci kojoj je Krist taj narod povjerio s križa: „Evo ti majke!“ (Iv 19, 27) Taj je narod, tako hranjen vjerodostojnom pobožnošću prema Majci Božjoj, bio sposoban oduprijeti se zlu i živjeti u dobru. U poučljivosti prema pouci koju je Majka uputila poslužiteljima u Kani Galilejskoj, kada im je rekla: „Što god vam rekne, učinite!“ (Iv 2, 5), vi ste se, hrvatski katolici, bez obzira na teške kušnje pretrpljene zadnjih desetljeća, zauzeli u naviještanju evanđelja siromasima i potlačenima, sudjelujući u izgradnji mirnoga, slobodnoga, solidarnoga i pravednoga društva u poštivanju neotuđivoga dostojanstva svakoga pojedinog ljudskog stvorenja.

Ovaj vaš plemeniti narod, postojan u vjeri u Gospodina, časti Bogorodicu kao ‘Kraljicu Hrvata’. Neka ta Majka i Kraljica bude zagovornicom kod svoga Sina, da bi Hrvatska imala život, da bi ga imala u izobilju, da bi rasla i donijela puno roda, te „da rod vaš ostane“ (Iv 15, 16).  Amen.

Homilija

na blagdan Posvete Lateranske bazilike

Uzoriti gospodin Kardinal Gerhard L. Müller

pročelnik Kongregacije za nauk vjere

Zagrebačka prvostolnica, 9. studenoga 2016

Izvor: Kardinal Muller: Stepinčeva savjest bila je nadvremenska, stranica Zagrebačke nadbiskupije

Homilija, u pdf-u