Otkako se dogodilo ukazanje u Lurdu svjedoci smo mnogih pokušaja da se javnost uvjeri kako su Bernardičina ukazanja bila puki plod mašte i da Lurd nije ništa više nego mjesto fanatičnog kulta u kojem katoličko svećenstvo prodaje svoje iluzije i prevare.

Poput evanđeoskih čuda i tu su vidljiva čudesa Božje ljubavi. Bog objavljuje svoju ljubav na nadnaravan način kako bi nas trgnuo iz duhovne letargije, kako bi nas učvrstio u vjeri i potaknuo nas da živimo evanđelje.

Nije dovoljno svjedočiti čudu da bismo povjerovali. Ljudi zle volje, koji “potiskuju istinu svojom zloćom” (Rim 1,18), objasnit će čudesne znakove na perverzan način.

Tužan takav primjer bio je i Emile Zola. 20. kolovoza 1892. Zola je stigao u Lurd na vlak koji je vozio bolesnike. Među njima bile su i dvije žene: Marie Lebranche i Marie Lemarchand, koja je patila od tuberkuloze. Kao posljednji spas došle su u Lurd tražiti ozdravljenje. Zola, s druge strane, je došao samo kako bi prikupi odokaze koji će potvrditi da se radi o “prijevari” koju prakticiraju katolici u Lurdu.

Tamo je zapravo svjedočio čudesnom ozdravljenju obiju žena.

Piščeva reakcija na ova čuda bila su šokantna prema svim standardima. Ne samo da poriče čudesno izlječenje obiju žena nego je čak izmislio apsurdnu laž – da je jedna od njih umrla.

Zapravo, žena za koju je Zola tvrdio da je umrla bila je i te kako živa i bila je dobro. Tražeći opravdanje za svoje laži osobno je posjetio Pariz. Pokušao ju je nagovoriti da se preseli u Belgiju, s ciljem da se oslobodi neželjenog svjedoka. te da može svijetom širiti svoj svjetonazor u kojem nije bilo mjesta za Boga ili čuda! “Ne postoje stvari kao što su čuda!” (“Le miracle, ça n’existe pas!” – tvrdio je). Bez obzira na opetovano javno izlaganje lažima sadržanim u njegovoj knjizi nikada nije odgovorio svojim kritičarima.

Tek prije svoje smrti Emil Zola je prihvatio milost vjere i zatražio sakramente pomirenja i euharistije.

Godine 1895, članak pod nazivom: “Plod Zolinih laži” pojavio se u Civita Catholica. Njen autor komentira paradoksalne rezultate Zolina stava. Poput aktivnosti sotone njegove laži su imale nehotični učinak da su ljudi vjerovali još i više. Tako se korištenje Zolinim pričama djelovanje slobodne masonerije pokazalo kontraproduktivno. To je zapravo dovelo do povećanja poštovanja Djevice Marije u Lurdu. Nakon objavljivanja Zoline knjige sve više novinara i dopisnika su posjećivali svetište, a mnogi su došli sa stavom sličnim Zolinom – sa ciničnim ismijavanjem. Često su ipak, nakon dolaska u Lurd uvidjeli prave činjenice i postali su uvjereni da su čuda stvarna. Ponekad čuda su se događala pred njihovim očima. Vratili su se kući ispunjeni uvjerenjem Božje tajanstvene i čudesne ljubavi.

Jedan od tih bio je i profesor Alexis Carrel, svjetski poznati autoritet na području medicine. On je kasnije dobio i Nobelovu nagradu zbog doprinosa u medicini. 1903. god. došao je u Lurd,  u pratnji pacijentice Marie Ferrand, koja je umirala od tuberkuloze (tuberkulozni peritonitis). Bio je tada dogmatski ateist. Za vrijeme blagoslova sa Presvetim sakramentom u špilji Blažene Djevice Marije, žena je bila čudesno ozdravljena ispred Carrelovih očiju.

Shvatio je da je Bog iznad zanstvenih razumjevanja i da je jedini način na koji se može doseći je kroz molitvu, živeći Evanđelje…  i idući kroz mrak hrabrom vjerom. “Boreći se da prođe kroz mrak uma možemo ga doseći kroz našu želju i ljubav” – kaže on. Jedino tada je moguće iskusiti Božju ljubav. Iskustvo Božje ljubavi Iskustvo Božje ljubavi slično je iskustvu umjetnika ili zaljubljenika.

Nakon njegova obraćenja jedina Carellova radost bila je služba Bogu preko molitve i ispunjenja Njegove volje. Sveučilišna zajednica u Lyonu nije mogla prihvatiti njegovu radikalnu promjenu stoga ga su njegovi nadležni počeli prijetiti, a onda su mu dali – otkaz.

Kako bilo, Carrel je ostao nepokolebljiv u svom uvjerenju. Njegova vjera je bila njegovo najveće blago. Ostavljajući svoj sveučilišni položaj odselio je u Kanadu a onda kasnije u New York. Tamo je na Rockefellerovu institutu započeo sjajnu znanstvenu karijeru. Godine 1912. god dobio je Nobelovu nagradu.

Emil Zola, pak, svjedočio je čudu ali je odlučio da u njega neće vjerovati.

Alexis Carrel je shvatio da su čuda poziv od Boga. U činu pobožne vjere on se otvorio otajstvu Božje ljubavi.

Tako, čuda su znak samo ljudima dobre volje. Svi oni kojima nedostaje otvorenost istini nikada je neće prihvatiti niti razumjeti.

To su ljudi o kojima u poslanici Rimljanima čitamo upozorenje “Jer što se na njemu ne može vidjeti, od postanja svijeta moglo se je spoznati i vidjeti na stvorenjima i njegova vječna sila i božanstvo te nemaju isprike. Jer kad spoznaše Boga, ne proslaviše ga kao Boga, niti mu zahvališe, nego zaludješe u svjim mislima i potamnje nerazumno srce njihovo.” (Rim 1,20-22) Tu možemo bolje razumjeti I one riječi:

 “Zar ne izludi Bog mudrost svijeta? Doista, .. svidjelo se Bogu ludošću propovijedanja spasiti vjernike. ” (1 Kor 1,20.21) I “Lude svijeta izabra Bog da posrami mudre i slabe svijeta izabra Bog i ono što nije da uništi ono što jest, da se nijedan smrtnik ne bi hvalio pred Bogom. (Rim 1,27-29)

Izvor: M.P. Love one another