Tog prvog dana, pozvali su sto dvadeset pet prijatelja, pastora i voditelja raznih drugih crkvenih udruženja da mole nad zgradom. Molili su u svakoj sobi i ispunili zgradu glasovima uzdignutim u štovanju Boga i molitvama posvećenja i oslobođenja.

Iduće nedljelje navečer grupa od devet članova odbora LIFE internationala okupila se u predvorju da bi molili nad ovom bivšom crkvom koja je postala klinika za pobačaje – kako bi je povratili Bogu.

Netko je predložio: „Zašto ne bismo započeli našu molitvu na mjestu gdje bi pobacitelj započeo svoj dan svakoga jutra?“ I tako su otišli dolje, prošli su pokraj svih soba, sve do stražnjeg hodnika gdje su se velika metalna vrata otvarala prema uličici u kojoj bi pobacitelj parkirao automobil. Odlučili su započeti molitvu u tom hodniku pokraj velikih, zatvorenih vrata.

Okupili su se u krug i primivši se za ruke, žarko se molili da Bog povrati ovu zgradu ponovo za sebe. Kada su završili novi direktor LIFE International Kurt Dillinger zaključio je molitvu sa: Amen.

U tom trenutku tišina prazne zgrade bila je razbijena kada su se velika, čelična vrata – koja su bila zatvorena zasunom – nasilno otvorila prema van i udarila u cigleni zid zgrade prema ulici. Svi koji su tamo stajali osjetili su navalu zraka koji je izišao kroz vrata. Nekoliko sekundi kasnije, osjetili su blagi lahor kako se vraća unutra. Bili su začuđeni. Jedan član odbora je upitao: „Što se to upravo dogodilo?“ Potresen, drugi član odbora povukao je i zatvorio  vrata te rekao: „Mislim da je nešto upravo otišlo u žurbi.“

Jedan od radnika u zgradi povukao me sa strane pri kraju obilaska da podijeli sa mnom jedno osobno iskustvo koje se dogodilo nedugo nakon toga. Jedna žena je ušla kroz prednja vrata Radsom 72 i upitala ga. „Što se dogodilo s jakim?! Zbunjeno je upitao: „Oprostite – s kojim jakim? O čemu govorite?“ „Znate“ – rekla je „s kipom mišićave, demonske figure koja je prije bila postavljena na krovu. Stalno prolazim ovuda i uvijek je vidim. Danas je nije bilo ondje. Što se dogodilo s njom?“

„Nikad nije postojo takav kip“ rekao mi je čovjek. Ali žena koja je ušla na vrata bila je potpuno ozbiljna. Bilo mu je očito da je ona vidjela nešto – nešto što više nije bilo tamo.

Osoblje LIFE Intrnationala objasnili su kako vjeruju da su doživjeli duhovni prijenos vlasništva nad zgradom. I budući da sam bio tamo baš nakon tih događaja, ja im vjerujem.

Sada, nakon svega, vjerujem da ono što je potrebno našim zajednicama, našim državama i našoj naciji jest – duhovni prijenos vlasništva.

Da, trebamo također biti uključeni i u ljudska riješenja krize. Pobačaj ima zemaljske posljedice. Djeca umiru. Žene su ranjene. Ali ne možemo se pouzdati samo u ljudska rješenja. Ne radi se samo o tome tko će pobijediti na sljedećim izborima. Ne radi se samo otome tko ima bolje poruke i marketinški plan. Moramo shvatiti da je pobačaj, iako ima zemaljske posljedice, u svom korjenu duhovna kriza koja zahtjeva – prije svega – duhovno riješenje.

Našoj zemlji je očajnički potrebno izliječenje. Na sreću Bog nam je dao duhovni protuotrov da izliječimo ovu krizu:
Ako se ponizi moj narod na koji je prizivano moje ime i pomoli se

I potraži lice moje i okani se zlih puteva,

Ja ću ga tada uslišati s neba

I oprostiti mu grijeh i izliječit ću mu zemlju.

2 Ljet 7,14

Iz knjige “40 dana za život” str. 91-92

Ova knjiga je „zbir čudesa“ ljudi koji su počeli moliti. Dobro je da se i mi zapitamo: Jesmo li mi bili svjedoci čuda u našem životu? Jesmo li mi dopuštali da se u našem životu Bog proslavi? Ovo pitanje je nešto što je osobno pitanje. To je nešto što se događa oko nas i što nas se tiče. Danas imamo nešto što se zove sindrom preživjelog djeteta – kad dijete ne može biti sigurno je li ga njegova majka željela ili su zakalaza kontraceptivna sredstva. Dovedena je u pitanje majčina ljubav. Dijete se osjeća odgovorno zato što se ono rodilo. I mi smo odgovorni ako od tog problema okrećemo leđa.

Zašto je to za me osobno pitanje? Da ne govorim sad neke teorije…

Sa šesnaest godina sam kao student otišao u Italiju. Nije bilo pomisli o tom da budem svećenik. Nedjeljom sam išao na misu i bio ponosan na svoju vjeru. Živio sam svjetovno, izlazio vani, živio život zabave, djevojaka, a usput sam želio i ozbiljno studirati. I tada sam smatrao da je normalno da u nekim stvarima odstupam od učenja Crkve. Osobito po pitanju morala o spolnosti. I tako se u životu živi podvojeno. Išao bi na ispovijed, ali nije bilo ozbiljne odluke da se popravim. Mislio sam kako sam još i dobar kakvih sve ima, i tako počne opravdavanje kako je sve to o.k. Treba bit u trendu. Ako ne stoji spolni moral onda i učenje o pobačaju dođe u pitanje. U podsvijesti sam dopuštao mogućnost pobačaja ako zakažu kontraceptivna sredstva. To je bio život u kojem se vjera živjela iz tradicije, ali unutra je bilo nešto trulo. Otvarao se prostor za još dublji pad.

Za vrijeme jednih praznika pozvan sam na jednu zabavu, na Novu godinu. Zvala me jedna cura. Bila je to zabava, ples i slično a onda oko ponoći sve je stalo. Najavljeno je da sad – molimo krunicu!  Pitao sam se: Tko je tu lud? Pričao sam s tim prijateljem koji je živio predbračnu čistoću i vidio sam da je to moguće. On nije manje normalan nego – više normalan. Njegova teorija je bila u skladu s praksom. Tada se u meni pojavila želja za promjenom. Bog može učiniti promjenu. I molio sam za to. Ostavio sam staro društvo, našao nove ljude. Stvari se počinju mijenjati. Nakon osam godina odlučio sam biti svećenik.

Kad je o pobačaju riječ, nekad sam u svom srcu bio dao pristanak na pobačaj. Obraćanje stavlja sve na svoje mjesto. To nije samo pitanje naše ljudskosti već i da budemo potpuni vjernici, a ne da živimo polovično. Kad gledamo život svetog Augustina vidimo da je od čovjeka koji je imao dijete sa priležnicom a sad od njega imamo svetog Augustina tako imamo i te primjere ljudi koji su započeli s ovom inicijativom.

U knjizi ima opisan primjer kako je molitva nad prostorom koji je bio crkva pa klinika za pobačaje pa se prostor opet otkupio kako bi postao vlasništvo Life internationala …  .Kad su molili okupljeni oko te zgrade osjetili su kako je zdradu napustio jedan duh. I tu jest borba sa zlim duhom. Jedan sotonist je potvrdio kao stav sotonista – da se oni raduju pobačajima. Borba protiv tog duha moguća je – postom i molitvom. Što je nemoguće nama Bogu je moguće. I to postaje svjedočanstvo za druge. Tako se ono dobro širi.

Na vjerskom planu imamo inflaciju pisane riječi. Potrebno nam je više svjedočnastava, molitve, govora srca. To je prva linija navještaja evanđelja. Autor filma „Nijemi krik“ zalagao se da pobačaj postane legalan u Americi. Zahvaljujući ovoj pro-life inicijativi od agnostika postaje vjernik.

Stvari se mogu mijenjati. Nekad smo i mi počeli s ovom inicijativom sa malo ljudi u svetog Dominika, a koliko je to danas naraslo to je pravo – čudo. Ohrabrenje je vidjeti kako dobro raste. I ako se nama možda nekad čini da je to mala stvar Bog od malih stvari može pokrenuti velike stvari. Kad je Ivan Pavao II govorio o kulturi smrti govorio je kako je u industrijskoj revoluciji potlačena klasa bila radnička klasa a sad imamo jednu novu potlačenu klasu koja se ubija – nerođeni. Ovo je tako aktualno da se preko toga može doprijeti do duša. Ivan Pavao II je napisao da će se pobjeda dogoditi preko Gospe. Evo i ovdje imamo kip Gospe Fatimske. A ova inicijativa za život nije samo katolička, ona je i ekumenska. I to je dobro. Od samog diskutiranja o ekumenizmu nema puno koristi. Ovo je stvarni ekumenizam gdje se može doći do onih koji još nisu osvješteni o ovom problemu.

Nakon don Jozina svjedočanstva govorio je voditelj inicijative u Hrvatskoj Ante Čaljkušić predstavljajući ukratko sadržaj knjige, te potičući na svjedočenje vjere na molitvu krunice pred rodilištem jer Bog preko molitve čini promjene u srcima žena koje odlaze na pobačaj. Neke se predomisle.  A to nije mala stvar.

Svjedočanstvo je imala i gospođa koja je sudjelovala u inicijativi tj. molitvi pred rodilištem koja joj je dala osjetiti što proživljava dijete koje treba biti pobačeno. Očito potresena onim što je doživjela kao svoje duhovno iskustvo kaže da se nakon tih molitvi osjeća kao duhovna majka onih koji se zahvaljujući molitvama ipak nisu pobačeni nego se rađaju.