Jordan Peterson zagonetna je osoba. Kontroverzan je otkada se odjednom pojavio na svjetskoj sceni kao učitelj odgovornosti, samodiscipline i političke nekorektnosti. Njegova stroga pravila za život donijela su mu divljenje mnogih mladih muškaraca, koji su se zahvaljujući njegovoj poruci osjetili snažnijima. Ljevica je pobjesnila zbog njegovog odbijanja da za vrijeme svojih sveučilišnih predavanja koristi izmišljene zamjenice. Njegov zajedljivi pristup liberalima i wokeismu (ekstremna progresivnost, op. prev.) iznimno ga je brzo učinio popularnim među konzervativcima, a tako je dobio i jako mnogo pratitelja iz Sjedinjenih Država i Kanade na YouTubeu.

Mnoge su također impresionirala njegova kvazireligiozna promišljanja puna biblijskih citata, a u kojima on zapravo nikada nije afirmirao postojanje osobnoga i kršćanskoga Boga. No predstavljao je „kršćanske” ideje na moderan, nekršćanski način, za koji se činilo da privlači mlade ljude, a to je za većinu kršćana dovoljno dobro. Iako ne ispovijeda nijednu vjeru, dao je naslutiti da cijeni Katoličku Crkvu, i to u tolikoj mjeri da su neki ljudi posumnjali da je on možda ipak katolik. 

No druga strana toga kanadskoga autora knjiških uspješnica samo još pojačava tajnovitost. Njegove su knjige obično ezoterične, i u njima često spominje moderne autore poput Darwina, Freuda, Junga, Nietzschea i Heideggera. Taj veteran kliničke psihologije predstavlja zbunjujuću mješavinu egzistencijalnih doktrina, psihoanalitičkih koncepata i istočnjačke misli, koja slabo nalikuje ičemu kršćanskome.

Još nešto iz njegove biografije: prije nekoliko godina stres uslijed nekoliko osobnih tragedija doveo ga je do ovisnosti o lijekovima protiv bolova. Došlo je do ozbiljne situacije, i liječio se u Rusiji. Nedavno je ostavio iza sebe tu ne posve jasnu kušnju, i pokušao se uz nove knjige i videa vratiti na svjetsku scenu.

Novi Jordan Peterson nema privlačnost onoga nekadašnjega. Njegova najnovija knjiga, „Izvan reda: 12 novih pravila za život” (Beyond Order: 12 More Rules for Life), nije se pokazala uspješnom poput njegovoga prvoga niza od 12 pravila. Više nema rasprodanih govorničkih turneja koje su ga učinile superzvijezdom.

U ovoj novoj životnoj fazi upravo je objavio video-podcast koji će zasigurno šokirati mnoge koji su Jordana Petersona pratili kao konzervativnoga mislioca.

U ovoj epizodi koja potkopava tradicionalni moral na načine koji čovjeka ostave poprilično zaprepaštenim nema ničega konzervativnoga.

U intervjuu s Daveom Rubinom, „oženjenim” homoseksualcem, dr. Peterson razgovarao je Peterson razgovarao je o temi „Gay roditeljstvo: obećanja i opasnosti”.

Dave Rubin je novinar, komičar i „konzervativni” politički komentator. Najpoznatiji je kao domaćin emisije The Rubin Report („Rubinovo izvješće”), koja se prikazuje na internetskoj televizijskoj postaji BlazeTV. Tema epizode bila je namjera Davea Rubina da postane roditeljem. Još više zabrinjava to kako voditelj usmjerava razgovor kako bi takvo roditeljstvo zvučalo konzervativno u usporedbi s radikalnijim woke (progresivnim, op prev.) establišmentom.

Prvi je problem njegovo iskreno priznanje da je istospolni „brak” postao normalan.

Dr. Peterson postao je kontrakulturnim junakom jer je nekad odbijao koristiti zamjenice koje ne odražavaju biološku stvarnost, a sada mu u podcastu nije problem Rubinova partnera nazivati njegovim „mužem”, što predstavlja društvenu nemogućnost.

On se u razgovoru prema toj novoj „obitelji” odnosi kao prema nečemu stvarnome, a ne lažnome. Tako Dave Rubin govori o formiranju homoseksualne „obitelji”, pa čak i o tome da „ima” djecu (uz pomoć surogatmajke). Čak zajedno nagađaju o tome kako riješiti problem manjka majke uz prisutnost brižnoga muškarca, i pozivanje u posjet žena koje bi bile uzori djeci, i pomagale pri odgoju unutar Rubinovoga istospolnoga domaćinstva. Dr. Peterson traži načine da prati evoluciju obitelji uključujući i jedan istospolni izraz. „Ovo je političko pitanje. Pokušavamo ocrtati put”, kaže on, a kasnije zaključuje kako izgleda da je sama kultura odlučila da je gay „brak” postao „dijelom same strukture braka”.

No glavni znak kapitulacije nalazi se u nekoliko spominjanja braka kao „zajednice dvoje ljudi”. To udaljuje je od jedine definicije koja može opisati  brak: doživotna zajednica muškarca i žene radi razmnožavanja, obostrane ljubavi supružnika te odgoja i obrazovanja djece. Darvinist kao i uvijek, dr. Peterson kao da krivi kulturu za određivanje toga što bi brak trebao biti, no ipak prihvaća presudu kulture kako bi proširio definiciju i u nju uključio istospolni „brak” i roditeljstvo. 

Drugi je problem s ovom emisijom dr. Petersona njegov pokušaj da istospolni „brak” označi kao nešto konzervativno. On to čini dajući naslutiti da se izrazito seksualiziran homoseksualni način života može ukrotiti ovim „brakom”, i da ta nova kreacija može biti konzervativna sila u obrani obitelji. „Mi sada promatramo kako stari svijet odlazi, a ulazimo u ovaj novi svijet”, tvrdi Dave Rubin, govoreći o svojemu budućemu roditeljstvu. „Mislim da sam i ja dio ovoga novoga konzervativnoga svijeta.” Ovaj je razgovor prepun spominjanja važnosti obitelji i njezine obrane. Dvojica sugovornika čak priznaju da je „idealna” obitelj ona sastavljena od muškarca i žene, i njihove vlastite, biološke djece. No budući da gotovo svatko zakazuje pri slijeđenju ideala, dr. Peterson smatra da je nerazumno isključivati ovu neidealnu, istospolnu „obitelj” iz normi civiliziranoga društva. Prema tome, tradicionalne obitelji ne bi se trebale suprotstavljati istospolnoj „obitelji”, nego je prihvatiti kao saveznika. Mit o kroćenju homoseksualaca brakom dugo se koristi kao način zadobivanja potpore istospolnim „brakovima”, no izgleda da to kroćenje nije uspjelo. Čak i dr. Peterson priznaje da su se optimističniji konzervativci nadali da će se otvaranjem vrata „braku” homoseksualaca za nj postići neka vrsta normalnosti. To je dovelo samo do još radikalnijih zahtjeva.

Čak i Dave Rubin shvaća da se ta radikalizacija dogodila, i „suosjeća” s bojaznima konzervativaca. Dr. Peterson taj mit o kroćenju diže na još višu razinu insinuiranjem da bi društvo moglo biti krivo za pretjerani i raskalašeni homoseksualni promiskuitet, i to zbog manjka u prošlosti struktura poput „braka”, koje bi mogle te energije preusmjeriti u konstruktivnije svrhe. Tvrdi da bi neprijateljstvo i neprihvaćanje čak moglo „izazvati prkosnu buntovnost, jer znate što se događa kada nekome ne dopuštaju da bude ono što jest”.

Posljednji je problem još bizarniji. On se sastoji od uvjerenja da homoseksualni brak može predstavljati silu u borbi protiv woke establišmenta i „transseksualne” revolucije, koja je sada najmodernija stvar u sklopu seksualne revolucije. Takav je savez riskantan. Od konzervativaca se traži da prihvaćajući ovu ideju poduzmu „skok” u nepoznato. Ova dvojica ne nude dokaze o tome hoće li ovo prihvaćanje imati ikakvih rezultata. Važno je „voditi ovakve razgovore”. Tijekom razgovora priznali su da u povijesti ove problematike nema dobrih stvari. Ustupci jučer dani homoseksualcima doveli su do današnjih „transseksualnih” zahtjeva.

No slučaj Davea Rubina trebao bi predstavljati moguću iznimku, samo kada bi bio prihvaćen.

„Što s konzervativcima koji su se brinuli da ćemo upravo ovdje i završiti? Ja bih u jednome smislu trebao biti njihov najveći junak”, ustvrdio je Rubin, „jer ‘To je netko tko je htio stupiti u civilizirano društvo, htio je afirmirati većinu vremenom iskušanih ideala, za koje smo se dugo borili, i tko je htio pomoći obraniti taj svijet.”  Poruka je ta da je homoseksualna revolucija – revolucija iz prošlosti, a danas se moramo usredotočiti na „transseksualne” revolucionare. Dakle, dvojica govornika sebe predstavljaju kao branitelje sadašnjih, abnormalnih „društvenih normi”. Bune se protiv woke establišmenta, „transseksualne” tiranije, rodne teorije, i „pripremanja” djece za pedofiliju (izv. child grooming, op. prev.).

I dr. Petersonu i Daveu Rubinu privremeno su zatvoreni računi na Twitteru zbog „transfobičnoga” sadržaja. No konzervativno je iskustvo takvo da su takve revolucije dio jedinstvenoga procesa, i da su one ujedinjene u svojoj doktrini i djelovanju. Vode do uništenja kršćanske civilizacije jer povrjeđuju moralna načela. Dugina ih  zastava sve skupa ujedinjuje protiv morala. Ovaj istraživački „razgovor” svoju pogrješnu poruku predstavlja u sentimentalnome ozračju emocija i simpatije između dvojice prijatelja. To nije mjesto za ovakve razgovore. Oni pripadaju u sferu morala.

Predodžba o grijehu ili nemoralnosti homoseksualnih čina posve je odsutna iz ovoga „razgovora”. Također se ne uzima u obzir ni učinak takvih „obitelji” na djecu. Pretpostavlja se da je sve to ispravno, iako pomalo neregularno. Ta je dvosmislenost uvijek bila problematična kod Jordana Petersona. Kao čovjek bez vjere, on nema čvrstoga uporišta u kršćanskome ili  katoličkome moralu.

Njegova izrazito evolucionistička filozofija ljudima dopušta da promijene svoj moral onda kada društvo ili evolucija to smatraju nužnim.

Njegove egzistencijalističke ideje ne definiraju solidno ljudsku prirodu, koja tada postaje određena kulturom. Zaključci ovoga podcasta o „roditeljstvu” predvidljivi su.

Svi moderni revolucionarni autori koje on citira i cijeni ih pokazuju u tome smjeru. Ondje gdje se grijeh ne uzima u obzir, sve je moguće. Kada je osobni Bog u najboljemu slučaju mitologizirana priča koju je „izmislila kolektivna mašta”, nema nikoga koga bi se poznavalo, koga bi se ljubilo, i kome bi se služilo, osim – samoga sebe.

Dr. Peterson poznat je po svojim pravilima za život.

Neka od njih su Neka od njih su čisto zdravorazumska, a neka su blesava (12. pravilo: „Pomiluj mačku koju sretneš na ulici.”) Nekim su ljudima ova pravila donijela nečega dobroga, budući da se njima nastoji usaditi osjećaj odgovornosti i svrhovitosti u postmodernoj pustoši. Bez ispravnoga razumijevanja svetosti i našega konačnoga cilja u Bogu, takva  pravila nikada ne mogu u potpunosti zadovoljiti, i na kraju čovjek ostane frustriran. No Katolička Crkva ima istinska pravila za život. Njezina učenja sadržavaju vječnu mudrost, koja vodi ljudske čine prema traženju istine, ljepote, dobrote i uzvišenosti, što će ljude dovesti k Bogu. Crkva naučava moralni zakon koji ljudima omogućava da žive krjeposnim  životom, a prema svojoj naravi. Crkva razumije stvarnost Križa, koja ljudima pomaže prihvatiti trpljenja i patnju koje život donosi.

Dr. Peterson, koji u dvije knjige predstavlja 24 pravila, zaboravlja viša pravila, koja uvažavaju istinu, a ne popularnu psihologiju. Najbolje je početi s deset temeljnih pravila, zvanih Božjim  zapovijedima, i graditi na njima.

Izvor: https://www.crisismagazine.com prijevod: https://mladosunce.com