Svjetski dan mladih – bez Krista?

Može li kršćanin koji iskreno vjeruje da je Isus Bog koji je postao čovjekom, utjelovio se radi nas i radi našega spasenja, koji je apostole poslao da po cijelom svijetu da krste i da šire evanđelje,  reći da ne treba (mlade) ljude privoditi k Isusu?

Pa ipak čujemo od biskupa Aguiara, pomoćnog biskupa Lisabona u Portugalu, glavnog koorinatora za nadolazeći Svjetski dan mladih da mlade ne treba privoditi Kristu. Izjavio je naime da „mi ne želimo obraćati mlade ljude Kristu i Katoličkoj Crkvi…“

I taj isti biskup potom dobiva i kardinalsku čast. Zanimljivo. I žalosno. I zbunjujuće. I alarmantno.

Dan(i) u kojem bi se mladi trebali okupljati oko Isusa (osobito u Euharistiji, gdje je stvarno, sa svojim božanstvom i sa svojim ljudskim Srcem, a ne samo simbolično prisutan) odjednom kao da postaje Dan u kojem će postati važno samo neko sveopće „bratstvo“, bez obzira na – Isusa, Jedinog Spasitelja. Kao da se želi taj Dan mladih katolika pretvoriti u neki sinkretistički skup gdje će glavna poruka biti: „Uopće nije važno što tko vjeruje, nije važno biti katolik, nije važno biti u Crvki katoličkoj, važno je biti dobar!“, (ma što to značilo). Voljeti svog bližnjeg – to da, ali voljeti Boga – to ne, to kao je postalo nebitno. Te razne religije, to samo stvara podjele među ljudima – pomislit će mnogi mladi.

Ipak svi ti dragi mladi ljudi trebaju znati da bez obzira na sve podjele koje postoje, Isus je Bog koji je sišao na zemlju, utjelovio se i objavio nam tko je i kakav je Bog. Isus je taj kojeg i oni trebaju. Isus je taj i nema drugog Spasitelja. Nema drugog imena u kojem će se spasiti. I nema druge Crkve koju je osnovao od one koja postoji od njegovih dana i po kojoj nam je želio dijeliti svoje sakramente, sredstva spasenja.

Isus je taj koji ih čeka u svetohraništu, koji se žrtvuje za svakog od njih na oltaru. Isus je taj koji im želi biti blizu, koji želi govoriti u svetištu njihova srca. Isus je taj. Nema drugoga. Isus je taj koji je Put do Oca na nebesima. Isus je taj koji im je i svoju majku dao da im pomogne na putu do neba. Isus je taj. Nema drugoga. Isus je taj za kojim su pošli toliki sveci u povijesti i koji nam i danas žele svijetliti svojim primjerom.

Nema drugog Spasitelja. Nema drugog Boga. Nema ga.

I komu privoditi mlade ako ne Isusu Kristu?

I kako neki biskup može, (čak i ako je mislio samo na „agresivne oblike obraćanja Kristu“, kako se kasnije pravdao) kako može reći takvo nešto?

Zar nije svjestan posljedica svojih riječi čiji eho odzvanja svijetom kao: „Isus nije bitan. Isus nije bitan… Dragi mladi, Isus nije bitan… „

Što bi na to rekli svi oni misionari sveti, oni na nebu počevši od apostola, pa kroz cijelu crkvenu povijest? Zar se može zamisliti da bi takvo nešto izjavio netko od svetih koji su žrtvovali svoje udobnosti, svoje obitelji, svoje živote radi Evanđelja i spasenja duša? Sveci su ljudi koji su imali svoje slabosti, ali nisu koristili nasilne metode širenja Evanđelja niti je ikog Isus poslao da bude nasilan. Isus je uvijek nudio ljudima put i ostavio im – slobodan izbor. Bez ikakve prisile.  A tako i sveci koji su nam uzor.

Čemu, dakle, takva poruka jednog kardinala? Osim da služi svjetskim vladarima koji žele propast Katoličke Crkve. Ali prije nego svjetski vladari propast Crkve je želio sotona, no znamo da je Isus obećao da je vrata paklena neće nadvladati ma kako se moćno sile zla udružile i sa članovima Crkve.

Ono što je jedan od biskupa,  na žalost, otvoreno  rekao to i je ono što brojni među njima misle, samo što to govore na druge načine: „Isus nije bitan. Pričest nije bitna. Gospa nije bitna. Crkva nije bitna. Nerođeni nisu bitni. Molitva nije bitna. Svjedočenje nije bitno. Katolički identitet nije bitan. …“ A koja je njihova (nova) vjera?:

 

Vjera u jednu “bratsku Crkvu”, Crkvu u kojoj nema majke Gospe, Crkvu u kojoj nema Euharistije, Crkvu u kojoj stalno crkveno učiteljstvo više nije bitno, Crkva u kojoj čudesa nisu bitna, Crkvu u kojoj ni sveci nisu bitni, Crkvu u kojoj se nikog ne isključuje bez obzira koje (dugine) boje bio, Crkvu u kojoj se svatko može pričešćivati bez obzira kako teško griješio, Crkvu u kojoj treba ukinuti celibat, Crkvu u kojoj su svakom vrata otvorena i bez da se obrati i slijedi nauk Isusa Krista.

A tko je započeo takvu „novu crkvu“? …

Svi ćemo mi jednom doći kod Isusa na sud. Ne kod Muhameda, ne kod Bude, ne kod Luthera niti kod bilo kojeg čovjeka, nego kod Bogočovjeka, kod Isusa.

I što bi se moglo dogoditi kad biskup Aguiar dođe kod Isusa? Ne bi li mogao čuti one strašne riječi:  „Ne poznajem te… Odlazi od mene!“

I što bi vrijedilo biskupu pravdati se: „U tvoje sam ime propovijedao, u tvoje sam ime biskup bio, kardinal postao, bio sam koordinator Svjetskog dana mladih… Isuse… zar me ne prepoznaješ?“

„Tko se mene zasrami pred ljudima i ja ću se  sramiti njega pred mojim Ocem nebeskim!“ – mogle bi odzvoniti Isusove riječi prije nego se neki biskup ili kardinal strovali u vječnu propast.

Strašno. Ali je moguće, jer Isus nikom ne oduzima slobode. No, komu je više dano od njega će se više i tražiti.

 

MOLIMO zato da biskupi budu vjerni stalnom crkvenom učiteljstvu koje ne zastarijeva i da čuvaju poklad vjere, kako su to obećali kad su postali pastiri.

Oni koji ostaju vjerni bivaju progonjeni (kao npr. američki biskup Strickland koji u ova teška i zbunjujuća vremena ne šuti nego brani Crkvu Kristovu i njen stalni nauk ili biskup Carlo Maria Vigano kojem su neko vrijeme blokirali profil na Twitteru ili kardinal Muller koji je otpušten bez ikakva razloga sa pozicije prefekta Kongregacije za nauk vjere…), a oni koji idu u korak sa svijetom, (svijetom koji živi kao da Boga nema), bivaju još i nagrađeni za svoja krivovjerja.

Takva su eto vremena došla. Ali svako vrijeme je Božje vrijeme. I Bog ima zadnju riječ.

Molimo se da sa otpalim biskupima i mnogi drugi ne otpadnu od katoličke vjere, uključujući tolike mlade koji traže istinu.

Molimo se da i sami ostanemo vjerni Bogu pa i kad se čini da Bog predugo šuti. Istina je da je On stalno s nama, samo mi ga ne tražimo uvijek kako bismo trebali.

Isuse, oprosti nam što premalo molimo za svoje pastire od kojih neki kao da postaju Baalovi, a ne Tvoji. Želimo da se drže Tebe i da nam budu svijetlo, a ne uzrok žalosti.

Majko Marijo, pogledaj na svoje sinove i ne daj da upadnu u vrtloge zabluda. Isprosi im živu vjeru i bar nešto od revnosti svetoga proroka Ilije koji se nije bojao suprotstaviti Baalovim svećenicima i pozvati ih na vjeru u jednoga pravoga Boga.

(Napomena: Od 1997. Svjetski dan mladih prerasta u više dana susreta mladih s papom. Ove godine je to od 1. do 6.8.)