Svetost (razmatranje, 1. dio)

Kad vidimo stanje kod sebe vidimo da se nalazimo u krizi… I Crkva se nalazi u krizi. Ta kriza nje prije svega ekonomska nego DUHOVNA KRIZA. Zato to treba riješavat na duhovnoj razini.

Odgovor je – vratiti se izvorima. A to zapravo znači BITI SVET.

Mi govorimo u vjerovanju – Vjerujem u jednu, svetu, katoličku i apostolsku Crkvu. Svetu Crkvu. Uvijek se tu govori o svetima u CRKVI, A KOJI NISU ONI SE NE MOGU SPASITI. Oni nisu dio Crkve. Kad je čovjek u grijehu on nije član Crkve nego samo formalno.

Uzmimo jedan primjer:

Netko dobije s rođenjem u nasljedstvo 1 milijun eura no uz neke uvjete. Uvjet je da da od svoje 6 pa do 18 godine zadrži tu istu svotu ili da je poveća. Život jedne takve osobe bi izgledao drugačije nego kod osobe koja nije dobila to nasljedstvo. Ako smo roditelji tog djeteta onda bismo ga osposobljavali da upravlja imetkom kako bi se tu stvar moglo prepustiti njemu. Inače može izgubiti svo to nasljedstvo i cijeli život može biti osuđen na život u oskudici. Ako u tom zadatku uspije produžava mu se rok do 21 godine, a ako uspije uvećati imetak onda mu se daje jamstvo da neće biti siromašan.  To da se dijete „baca u vatru“ sa 6 godina nije neobično. Prije se djetetu povjeravalo zadatke i kad je bilo tako malo, npr da čuva stado. U konačnici, i  mi računamo da je odgovornost za GRIJEH od tih godina. To nije prerano. Danas je dijete u školi opterećeno brojnim zadacima. Ima školske obaveze, druge aktivnosti, vanškolske i tako do 18-e.

Ako razmišljamo o tome to postaje jedno ponašanje koje je prihvaljivo. Svi razmišljamo kako materijalno zbrinuti djecu. To je nešto što većina ljudi prihvaća.

Primjer: ima jedan trener tenisa koji je svoga sina trenirao da od treće godine trenira. I to je nastavio i kasnije. Susreo samo ga nakon 20ak godina i pitao što je s njim? Rekao je kako nije ostavario neke velike rezultate, ali da radi u jednoj velikoj Američkoj firmi.. i otac je osjećao da je postigao svoj cilj.

Mi ovu sliku brige za zemaljsko možemo prenijeti na DUHOVNI ŽIVOT.

Nasljedstvo je POSVETNA MILOST.

Kada bi se mi ponašali prema tom nasljedstvu – posvetnoj milosti – kao da je to kapital trebali bismo učiti dijete da se s tim nosi do svoje osamnaeste godine i da postane svet. TAKO da spasi  SVOJU DUŠU. Ako to ne ostvari ima produžetke, to se misli na čistilište. Ili ako promaši, pakao. Mi imamo i svece koji su postali sveci sa 12-13 godina. I tada se može biti svet. Kad mi tražimo od djece da nađu svoje mjesto pod suncem tako isto možemo razmišljati u duhovnom svijetu. Ako mi ne držimo do toga onda ispada da se djeca odgajaju kao pogani, oni koji do duhovnog ništa ne drže, pa kad odu od kuće onda se odmetnu od Boga.

Kako mi vrednujemo posvetnu milost koju smo dobili da se razvija?

Bog je svet. Samo Bog je zapravo svet. To je isključivo obilježje Boga. Zato kažemo: „svet svet, svet“. Bog je najveća svetost. To je nešto što nadilazi našu narav. Nadnaravna svetost nadilazi mogućnosti našeg bića. Sva stvorenja su poznata kao oni koji nisu sveti.

Bog je svojom milošću posvetio čovjeka i to tako da ga je učinio dionikom svojih, Božjih milosti. Isus Krist je pravi Sin Božji, a mi smo posvojena djeca Božja. U predslovlju svete mise molimo: „Svet si Gospodine, izvore svake svetosti“. Bog je izvor svetosti i to se prenosi na druge. Zato se i za Isusa kaže da je svet. „Sveti sluga Božji“. Ljudi pred Isusom upoznaju svoje stanje grešnosti. „Odstupi od mene Gospodine grešan sam čovjek!“ Obuzima ih ova svijest da tu postoji ogromna razlika. Sveci koji su se približili Bogu oni su imali najveću svijest grešnosti (sv. Leopold se npr. ispovijedao svaki dan) Naš senzibilitet je drugčiji i nama te „sitnice“ ne smetaju. Kad gledamo na izgled onda je tu svaka sitnica važna. A tako treba držati i do duše.

Krist posvećuje ljude svojom mukom, smrću, uskrsnućem, uzašašćem na nebo, priopćavanjem Duha Svetoga. Po Božjoj milost postajemo sveti. Zato su se prvi kršćani zvali „sveti“. To je postajalo ime za sve vjernike. Tu se radi prije svega o jednoj ontološkoj svetosti. Tiče se bića. Ta ontološka svetost (duhovni kapital) traži da mi s tim surađujemo.

Kad čitamo Novi zavjet vidimo „ovo je volja Božja – vaše posvećenje“. To podrazumjeva s jedne strane da je Bog svjestan stanja u nama, što je u nama proizveo grijeh naših praroditelja, grijesi naših bližnjih, i kad unatoč tome traži da budemo sveti kao što je Otac naš nebeski. On zna da mi to svojim silama ne možemo. On to od nas traži jer nam je dao sposobnost da to možemo bit. Mi smo dobili duhovni kapital. Posvetna milost. Na nama je hoćemo li to iskoristit ili ne. Može se dogoditi ne samo da ne postanemo sveti nego se može dogoditi i da izgubimo vjeru. Oni koji se odmetnu. Odmetnici znaju biti gori nego oni koji su bili uvijek pogani. Zato je njihova odgovornost izuzetno velika.

Posvetna milost sa sobom nosi POBOŽANSTVENJENJE. Isus Krist posvećuje čovjeka, daje mu sposobnost da bude popust Boga, daje mu Duha Svetoga i svoju milost. Tako se čovjek pobožanstvenjuje.   Kad gledamo nekoga koji živi kršćanski onda kažemo da živi kao anđeo, dok kad vidimo onoga koji živi drugačije za njega koristimo druge izraze. Anđeoski život je život najbliže Bogu.

Tko se rađa od tijela on je tijelo, tko se rađa od Duha on je duh. I mi smo djeca Božja jer smo se u Kristu rodili iz vode i Duha. S druge strane, samo Bog može pobožanstvenit čovjeka. Samo svet može posvećivat. Bog nas čini dionicima božanske naravi. Njihova narav je preobražena po milosti Božjoj. Ne samo da razmišljaju drugačije, nije im stalo samo do zemaljskih stvari, nego je njihova volja i način funkcioniranja drugačiji.

Pobožanstvenjenje je visok cilj.  Današnjem čovjeku to je cilj koji ga i ne zanima. Čovjek u sebi ima težnju koja je od Boga upisana… Vidimo kod prvih ljudi nagovaranja sotone: bit ćete kao Bog. Danas je ta napast puno veća, jer oni su bili bez grijeha, a mi smo ljudi opterećeni grijehom… Tajna društva, kao masonerija, vjeruju da će svojim obredima inicijacije pobožanstvenit čovjeka. Oni se zovu vojnicima i već drže malim bogovima na zemlji. Kao što su u Grčkoj izmišljali bogove, tako su i oni smatrali da su nadišli ono ljudsko. I to je napast kojoj čovjek stalno podliježe. (biti kao Bog).

Na nama je da s Bogom surađujemo da dođemo do tog cilja, do vječnog spasenja.

Drugi put je da se pokušava ukrasti taj dar sa svojim vlastitim lukavstvima i svojim nekim postupcima, jer je drugčije ponižavajuće za nas. I to su zamke sotone.

Poziv na svetost je jedna poruka osolobođenja. Zašto? Živimo u svijetu u kojem vlada dogma uspjeha. Vidimo da djevojke žene misle kako moraju bit lijepe kao top modeli i sl. oni moraju zadovoljiti kriterije koji su jako zahtjevni. Ovaj svijet traži puno. Modeli koji su stavljeni za uzore (kao npr. Bill Gates) uspjeli su ostvariti veliko bogatstvo. Zajedniči rezultati uz veliko zalaganje… traži se ljepota, postizanje bogatstva, snalažljivost, uspjeh,… razne su varijacije na temu, za žene i muškarce, ali sve se svodi na to: imetak, karijera i ugled.

Jedan suvremeni autor, teolog, kaže da je teže doći do uspjeha kojeg traži suvremena kultura nego do onog koje traži evanđelje. U evanđelju Isus kaže: „Dođite k meni svi vi koji ste umorni i opterećeni i ja ću vas odmoriti! Uzmite moj jaram na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim. Doista jaram je moj sladak i breme je moje lako.“ Isus ne taji da je to jaram,  zahtjevno, ali daje mir i spokoj … svi vi koji ste umorni i opterećeni ja ću vas odmoriti… To je nešto gdje čovjek nalazi zadovoljstvo, nalazi da je ostvaren, ne služi jaram za to da ga ubija i tlači, nego da ga drži u kondiciji.

Pod Božjim pogledom oslobođeni smo toga da moramo biti pobjednici, možemo se opustiti ne moramo se stalno dokazivati, pokazivati u lijepom svjetlu, trošiti silnu energiju da bi se pokazali da jesmo ono što nismo. Bog nas ljubi onakve nas je stvorio…  kakvi jesmo. Možemo biti ono što jesmo. Možemo reći da je to jedan pokazatelj ljubavi između muškarca i žene: oni su kadri ljubiti onog drugog onakve kakav je, ne nastoje jedni drugo preodgojiti, on nju ili ona njega… nema borbe tko će koga nadvladati, da osoba bude drugačija…

Mala siromašna djeca… znaju se odmarati u naručju Boga koji ih voli takve kakvi jesu. Mi mislimo da ne zaslužujemo biti ljubljeni pa se stalno moramo dokazivati. Čovjek radi lakomosti mora se takmičiti s drugima da postigne rezultat. To se prenosi i na odnos s Bogom.  Misli da dok nije riješen svake nesavršenosti ne može ući u dobar odnos s Bogom. Pod Božjim pogledom shvaćamo da nije tako. Naše siromaštvo ne može spriječiti Boga da nas ljubi. Sve smo dobili besplatno, sve najbolje stvari. Mi bi htjeli kupiti ulaznicu u raj jer onda nije mi nitko ništa dao. Bog traži da primimo dar. Odgovorni smo da s njime surađujemo.

Preko Božjeg pogleda i Božje ljubavi čovjek se oslobađa zastrašujućeg pritiska, koji tjera u očaj, da mora postati dobar da bi zaslužio ljubav. Netko se nauči živjeti kreposno, ali to još nije svetost. To je pohvalno, ali nije svetost. Razlika je između dobrog čovjeka i svetog čovjeka, bogonositelja. Bog želi da radosno i odvažno težimo za svetošću. Bog nam to želi i može dati. Ta suradnja je prije svega na razini težnje. Da stremimo prema tom cilju. To je cilj našeg života. Da se ne brinemo…

I kad mi o tom razmišljamo vidimo da se u srcu događaju razne stvari. Kad čovjek treba kupiti neku stvar onda o tom razmišlja. Ako je to auto, cipele ili sl. onda o tom razmišlja, ide u dućan, pita druge ljude, obilazi i više dućana, i na kraju kupi ono što njemu najviše odgovara. Tu je naše srce na neki način obuzeto s tim. Kad bi nas tako prožimao duhovni cilj, da budemo sveti, da nam to bude duhovna preokupacija, onda bi nas sve vodilo tom Cilju.

(Izvor: bilješke sa duhovne obnove; voditelj don Josip Mužić, 23.9.2018.)