Sv. Dominik – propovjednik (u vremenima velikog krivovjerja uviđa važnost poučavanja u vjeri)
Sv. Dominik – propovjednik u vremenima velikog krivovjerja uviđa važnost poučavanja u vjeri i to ne samo neukog puka nego i pastira.
Dominik je rođen u plemićkoj obitelji i nakon uspješnog studija postao svećenik. Nastanak dominikanaca je uslijedilo ubrzo nakon Dominikova ređenja. Putovao je kroz Francusku i bio zapanjen razaranjima koje je počinila hereza albigenza u ranom trinaestom stoljeću. Vidio je stotine gradova izgubljenih u krivovjerju zbog te ideje i često među učenim krugovima, među biskupima, svećenicima, redovnicima i laicima. Procjenjuje se da je 11 000 gradova u Francuskoj palo pod utjecaj albigenske hereze.
Četvrti Lateranski koncil (1215) se glavninom borio protiv ove hereze. Dominik je već bio svećenik i počeo je propovijedati istinu od grada do grada, boreći se protiv krivovjerja, posebno među svećenicima. Od početka je shvatio da ova bitka ne može biti dobivena samo ljudskom mudrošću.
Utemeljio je red za žene 1206. god. U međuvremenu je zainteresirao druge svećenike da mu se pridruže, a također i druge muškarce koji nisu imali svećenički poziv. Tako su 1215 godine postali poznati kao Braća propovjednici, a bilo je, dakle, među njima svećenika i laika koji su imali dopuštenje da propovijedaju. 1216. god papa Honorije III je potvrdio pravilo svetog Dominika koje je uglavnom utemeljeno na onom od svetog Augustina. Uskoro, dominikanci su djelovali u svim većim gradovima Francuske.
Dominik je umro pet godina nakon što je njegov red bio odobren. (1221). Do tada je već postojalo osam provincija u Europi.
(O. Hardon, nadalje kaže, da da mi danas prolazimo kroz period najgoreg razaranja Crkve i da su potrebni novi redovi, koji ne bi zamijenili one stare nego bi novom zauzetošću inspirirali i nas da sami činimo što možemo činiti. Primjerice, red Misionarki ljubavi, Majke Tereze, star je samo 25 godina, a ima izvanredne plodove.)
Dakle u vrijeme kad se širila hereza albigenza Bog je podigao svetog Dominika, kao što je Crkvi dao i svetog Franju za konkretne prilike Crkve onog vremena. Takva vremena su i danas.
Dominikanci su pričali i običnom puku i učenom puku, no više su se bazirali na one učene posebno kler, koji je na žalost bio neuk. Mislim (govori o. Hardon) da nema gore stvari za Crkvu od neuka svećenika. Takav postaje opasno stvorenje, jer će ga narod poštovati kao svećenika i prihvaćati njegov nauk, a da im on pri tom priča užasne gluposti. Narod će mu vjerovati samo zato jer je svećenik.
Usporedimo sv. Franju i Dominika.
Obojica njih su željeli ići k ljudima, i u određenom smislu to je bio pomak u odnosu na povjest redovištva do tada, s naglaskom na monaški život, život vezan uz samostan.
No, Dominikova duhovnost je bila više strukturirana od one Franjine. Dominikanci imaju dobar dio monaške tradicije zadržane i do dan danas. Imaju časosolov, imaju pravila koja odražavaju monašku tradiciju puno više nego kod Franje.
Obojica njih prepoznali su potrebu za životom koji bi bio i kontemplativan i aktivan., tj. život molitve skupa s apostolatom. Znamo da je to teško postići oboje, biti potpuno predan radu za duše i osigurati vrijeme za molitvu. Obojica su prepoznala i teškoću kombiniranja ovog dvoje, što kod monaške tradicije nije bio problem, jer je sve ostalo bilo podređeno u odnosu na molitvu.
Svaka današnja zajednica duguje nešto ovim tradicijama. Nema ni dvije iste zajednice, koje bi imale potpuno istu strukturu, neke su više neke manje monaškog tipa. Dominikanci su sebi uzeli za zadatak analizirati povezanost ovo dvoje – molitve i apostolata. Veliki broj knjiga je objavljen na tu temu, uključujući pisanja sv. Tome Akvinskog. U stvari i samu tu terminologiju dugujemo – dominikancima.
Obojica, i Franjo i Dominik su željeli prenositi evanđelje ljudima. No, dok je Franjo bio više okupiran time da evanđelje upravi srcima ljudi dotle je Dominik više usmjeren tomu da prosvijetli um i motivira volju da se voli i služi Bogu.
Obojica su bili revni u prenošenju Božje Riječi. No Franjin pristup je bio više pastoralan, u obliku propovijedi, nešto jednostavno, dok je kod Dominika više na intelektualnom nivou, akademski, organizirano.
Ovo su bile dvije različite forme prenošenja Božje riječi koje su se međusobno nadopunjavale. Nije slučajno da su Franjo i Dominik bili suvremenici. Jedno kratko vrijeme je bilo pitanje da li da se spoje u jedan red (teško bi ga bilo nazvati: franjo-dominikanci?) no, kako bilo, Bog je preko njih dao Crkvi dar (franjevaca i dominikanaca) koji traje već 800 godina.
Dominikanci su se dakle bazirali na one učene ili možda ne baš tako učene, ali koji su trebali biti po-učeni. Franjevci su htjeli biti sigurni da će evanđelje svima biti navješteno uključujući neuke ljude i djecu. Dominikanci su osnivali škole kako bi poučavali posebno one koji poučavaju.
Imamo dominikanaca koji su zauzeti u pastoralnom radu,… (kao što je npr. I jedan od mojih najboljih prijatelja, priča o. Hardon, kapelan o. Sullivan. Navodi jedan primjer iz apostolskog djelovanja o. Sullivana koji je imao je za uspomenu jedan vrlo vrijednu stvar – kožni pojas koji je na mjestima bio spaljen. To je, naime, bio pojas kojim bi se vezivali ljudi osuđeni na smrt električnom stolicom. Nikad ga nije mogao uništiti, budući da je taj pojas svjedočio smrtima velikog broja ljudi.)
Isus je želio poučavati i običan narod i one koji će voditi narod. Tako je posebno vrijeme provodio sa učenicima koje je dodatno poučavao. To su činili i dominikanci. Objašnjavali su stvari osobito onima koji su trebali poučavati druge. Brinuli su se za stado, ali i za pastire.
