Potreba čuda
/Iz knjige Božićno čudo na Okitu/
Načelno nijekanje čuda Crkva je jasno osudila na Prvom Vatikanskom saboru: „Tko kaže da se čudesa ne mogu dogoditi, te da zbog toga sva izvješća o njima, pa i ona koja se nalaze u Svetom pismu, treba smjestiti među priče ili mitove; ili da se čudesa nikada ne mogu sa sigurnošću spoznati, niti se njima može upoznati i ispravno dokazati božansko podrijetlo kršćanske religije: neka bude kažnjen anatemom.“[1]
Danas, posebno pod utjecajem sekularizma i protestantizma, u Crkvi ima onih koji zaziru od nadnaravnih znakova. Profesor R. Latourelle zorno to objašnjava: „Često se događa da otpor ili alergija prema čudu dolazi od njegova karikaturalnoga predstavljanja.“[2] No s druge strane objašnjava se i povlačenjem kršćana pred vladajućim racionalizmom.
U tom smislu B. Bagarić u Kani piše: „Priča je lijepa i meni draga, a je li istinita… Ali i nije važno. Za vjeru i nije nuždan nekakav čudesan klen.“
[3] Dvojiti unatoč svim dokazima, k tomu u vrijeme kada je još bilo živih svjedoka – ne čini se ni logičnim ni razboritim, a posve je pak pogrešno proglašavati istinitost događanja nevažnim. Istina je da kršćanstvo može i bez vjere u ovo čudo, ali je jednako tako istina da su izvanredni Božji zahvati u ljudskoj povijesti sastavni i bitni dio vjere. Štoviše, glavna otajstva Isusova života, poput utjelovljenja i uskrsnuća ujedno su i dokumentirana čuda, stoga proglašavati nevažnim njihovu povijesnu činjeničnost, u ime vjere, (kako to čine neki protestantski teolozi) znači pobijati smisao kršćanstva.
Euharistijska je pretvorba, pak, čudo koje se stalno ponavlja i bez kojega ne bi bilo svete mise.
Dakle, ako sve što se dogodilo na Okitu ukazuje da je Bog učinio čudo, to je dobro koje treba prihvatiti sa zahvalnošću. To je čudo imalo svoju poruku i vrijednost onda, kao što je ima i danas. Ta poruka vrijedi za sve ljude dobre volje iako Crkva ne obvezuje nikoga da je mora prihvatiti s vjerom.
Koliko god u načelu, bila važna vjerodostojnost evanđeoskih izvještaja, u isto vrijeme očito je da se s time ne riješava problematika čuda. Ostaje još uvijek mogućnost da se proturječi čudu ili da se kraj njega ostane bez reakcije. Zapravo, narod je ostao indiferentan i bez ikave reakcije pred čudesima, a Isusovi ih protivnici čak nisu htjeli razumjeti. Eto zašto protivljenje stoji uz čudo, kao sjena uz svjetlo.
Konačno, ljudi su se uvijek obraćali na temelju pravih, istinskih čuda i zato je propovijedanje našega Gospodina, njegovih apostola i svetaca bilo popraćeno čudima.
[1] Prvi vatikanski sabor, Dei Filius, III., kan. 4.
[2] R. Latourelle, nav. dj., 1279.
[3] B. Bagarić, nav. dj., 25.
Božićno čudo na Okitu, Josip Mužić, 2018., str. 111-113
