Ponoćno hodočašće na OKIT (mjesto Božićnog čuda) & don Josip Mužić – propovijed
Okit je brdo iznad Vodica. Gore je crkvica Gospe Karmelske, a pred crkvom je nekad rastao KLEN koji je u ponoć – NA BOŽIĆ – pupao, listao i CVJETAO, i sve to u nekoliko minuta. I to samo jedan ogranak okrenut prema crkvi. To se događalo svake treće godine, kroz 70 godina. Sve dok ga KOMUNISTI nisu posjekli. To čudo je tako palo u zaborav. Ali zahvaljujući don Jozi spomen na to Božićno čudo biva življi, pa i preko ovog ponoćnog hodočašća (22.12.) na koje se iz Splita uputilo nas više od 50. Do brda smo hodali oko 4 kilometra i u ponoć imali svetu misu. Na taj način htjeli smo doživjeti Božić sa više vjere, nasljedujući primjer vjernika koji su imali priliku biti svjedoci Božićnog čuda na Okitu.
Da bi i to hodočašće ostalo bolje u sjećanju bilježim i ovu propovijed don Josipa Mužića, koju vrijedi zapamtiti.
Na polnoćkama se često nađu mnogi koji idu na misu samo tada, ali dođu i oni koji idu svake nedjelje. I kome onda dati prednost? Tu mi svećenici često imamo problem i onda se najčešće prednost opet da „godišnjacima“ da se spasi što se spasit da.
Mi ovdje (na Okitu) imamo mogućnost doživjeti Božić kao vjernici, kao oni kojima je stalo do vjere, do Isusa. Nismo kao oni koje se mora moljakat da bi išli na misu, i da se pomole Bogu. Bog ne želi ništa na silu. Silu treba primjenit nad samim sobom. Takvi siloviti će osvojit Kraljevstvo Božje.
Živimo u vremenima u kojima nije lako biti kršćanin, nije lako biti Kristov. Ne samo da nije lako nego možemo reći da se borimo za opstanak.
Kad čitamo kako je našima bilo u Bosni pod Turcima onda nalazimo na jedan zapis kako su crkve bile porušene, kako su se svećenici morali skrivat i prerušavat u civile da bi tako opstali. I kad bi svećenik dolazio služiti svetu misu obavijestio bi 4-5 mjesta u blizini, odabrao bi neku livadu koja se nalazila između njih i rekao da će tu imati misu. Tu bi čekao, a oni bi onda dugo pješačili da bi došli. Kad bi misa završila još bi se tu družili i tako su zapravo cijeli dan žrtvovali da bi imali svetu misu. To ih je jačalo i to ih je držalo. I opstali su uz razna mučenja i iživljavanja.
Jesmo li mi svjesni što je to sveta misa? Kako se to danas doživljava – ispada da je to samo događaj slavljenja, u smislu nekog zabavnog karaktera. Zaboravlja se onaj žrtveni karakter mise. Zaboravlja se da se događa žrtva svaki put, Isus je tu na izdisaju svaki put i onda uz takav događaj ne uklapa se onakva crnačka glazba, kao u protestantskim filmovima, … Takve pjesme su prikladnije kad se nađemo izvan svetog prostora.
Ljudi ne posvešćuju taj aspekt žrtve, a to je vrlo važno, možemo reć i prevažno. Jer mi se znamo zabavljat. Vidimo to i kad mladi hodaju. Oni se znaju zabavljat, ali ne znaju se žrtovat, ne znaju ostat zajedno, rastavljaju se… a to je zato jer nisu odgajani za žrtvu. Žrtva je potrebna kako za ljubav supružnika, tako i za ljubav prema Bogu.
Ako se nismo spremni žrtovat da bi bili vjernici – onda nećemo dugo ni ostati vjernici. Onda će nas ovaj svijet „pojest“.
Jedan hercegovac reče kako su Turci odvodili naše dječake sa devet godina pa bi ih odgajali da se bore protiv svog naroda… Mi to danas imamo u drugom obliku podižemo djecu, po 26 godina ih školujemo, onda odu van u tuđinu i bore se protiv svog naroda, protiv Krista i Domovine.
Ako dopustimo da nam ovaj svijet oduzme dušu naše djece – onda smo ono temeljno promašili. Što je danas potrebno našoj djeci? Da savladaju znanje, nauče jezike?… I ako oni radi toga napuste svoje bojno mjesto i svoju Domovinu i počnu služiti Antikristu onda smo promašili.
A to se događa i nama svećenicima. Brinemo se da svakom udovoljimo, političarima, a ne da pokrenemo srca… Pitanje je koliko mi vjerujemo i živimo Evanđelje koje bi trebali navještati? Koliko smo danas spremni biti radikalni? Teško je vjernicima na misi reći: „Evo od vas tu, 90 % nije uopće dostojno da uđe u crkvu jer se podržavaju pobačaj, spiralu, rastavu braka, blud svoje djece – kao nešto sasvim noramalno. Po čemu ste onda kršćani?“ Po čemu sam ja kršćanin ako se dodvoravam ovom svijetu? Po čemu sam dostojan propovjedati i navještati Krista? To su stvari koje nas nadilaze…
Sigurno da je Isusovo milosrđe veliko, On zna da smo mi slabi i samo se po Njemu možemo spasit, ali on traži i da s Njim surađujemo. Zato moramo biti svjesni da živimo u vremenu koje se najbolje može definirat kao VRIJEME IZDAJE. Od vjernika do svećenika, kardinala, biskupa. Izdajemo Krista – da bi se dodvorili ovom svijetu.
I kad gledamo našu državu, našu zastavu – srce ti se stegne kad pomisliš šta iza toga stoji? Truli, korumpirani političari koji zlorabe moć i zapravo služe tuđinu. Možemo reći da su na čelu države izdajice i dušmani.
A to se može reći za mnoge svećenike. Ne može biti kompromisa. Zlo moramo nazivat svojim imenom. Ako mi u ime ljubavi prema grešniku, zločincu počnemo ljubiti grijeh onda smo promašili. Gori smo od starozavjetnih farizeja koji su kamenovali proroke, a njihovi sinovi im podizali spomenike.
U 20 stoljeću imamo 650 svećenika žrtava komunizma. Stoputa više je klerika koji su stradali u Drugom svjetskom ratu i poslije, zbog vjere. A o njima se ne govori. I to da bi se održali bezbošci oni koji se žele prikazati kao Hrvati, kršćani, katolici. Oni koji prodaju sve što je naše, i bogatstvo i naše sinove i sve.
Ako mi pođemo od toga da vladaju izdajice onda moramo biti svjesni da smo mi crkva u katakombama. I moramo krenuti od toga. U Hrvatskoj možda postoji 1 ili 2 % onih koji su stvarno vjernici. Ali su kvasac i svjetlo. Kad smo dolazili ovamo vidjeli smo osvjetljenu crkvu na Okitu. Tako se i s nama Bog može poslužiti, bez obzira koliko nas malo bilo, da od toga počnemo jednu obnovu.
Gledati svece i živjeti u skladu s onim kako su oni živjeli. To je naš put. Naši stari su nam ostavili u nasljedstvo jednu stvar – a to je da su se držali Majke Božje kao što svjedoči i ova crkva. Pobožnost prema Majci Božjoj ih je sačuvala. Oni su ostali katolici, nisu se pokolebali …ni pod protestantizmom koji se pokušao nametnut posebno u sjevernim krajevima Hrvatske, nisu poklekli ni pred drugim izazovima, tuđinima… to ih je spasilo. Nama ništa drugo ne treba, Krist na križu i njegova majka Marija… i mi ćemo ispuniti ono što se od nas očekuje.
Neka ova noć i ova sveta misa bude poticaj svima nama da dozvolimo Gospodinu da nas vodi u životu, da nas oslobodi svakoga straha, od okova ovoga svijeta i bez obzira na grešnost, da svatko od nas bude Kristov svjedok danas, da donosi Kristovu vijest, radosno i uvjereno. …
(za VIŠE o Božićnom čudu na Okitu – vidi link)