Početak redovništva (sv. Benedikt) i obnova (sv. Franjo i sv. Dominik)

Redovništvo je način života posvećenog Bogu u kojem redovnici prihvaćaju evanđeoske savjete: siromaštvo, poslušnost i čistoću. Redovništvo se javlja u 3. st. i više razvija u 4. st. kad kršćani više nisu bili proganjani. Iz tog vremena poznati su osobito Sv. Antun Pustinjak (251.- 356.) i sv. Pavao Pustinjak (228. – 341.) Život pokore i molitve bio je jedan novi način svjedočenja ljubavi prema Bogu. No, prvo pravilo za redovnike piše kasnije – sveti Benedikt, koji se i naziva ocem zapadnog redovništva.

SVETI BENEDIKT ( 480. – 547.) Roditelji ga šalju na školovanje u Rim, a on videći mnoge loše primjere života, pa i među Bogu posvećenima, odustaje od studija i posvećuje se molitvi u samoći u jednoj špilji. Nakon tri godine pustinjačkog života pozvan je biti poglavar jedne samostanske zajednice. Kad je u toj redovničkoj zajednici želio uvesti reda redovnici su ga htjeli i otrovati. Opet se povlači u samoću, no Benedikta traže oni koji žele ozbiljan duhovni život i žele da im bude duhovni otac. Tako im on pomaže i osniva mnoge samostane i piše pravilo reda. Glavno geslo mu je: “Moli i radi!”. Proglašen je zaštitnikom Evrope. Benediktinci su se proširili po Evropi te uvelike pridonijeli evangelizaciji Evrope.

Nakon ovog razdoblja procvata redovničkih zajednica, gasi se misionarski žar, i dolazi razdoblje bogaćenja Crkve, razdoblje kad se državne vlasti upliću u crkvene poslove. No Bog u to vrijeme podiže dvojicu velikih misionara…

PROSJAČKI REDOVI (franjevci i dominikanci)
OBNOVA REDOVNIŠTVA
& Obnova Crkve

Franjo
je rođen u Asizu, 1182. u Italiji. Kao mladić volio je zabave. Želja njegova oca je bila da jednom postane slavni vitez ili da ga nasljedi u trgovačkim poslovima. (trgovina tkaninama u kojoj je i Franjo radio.) Franjo je i sam težio za viteškom s slavom, ali u jednom građanskom ratu završi u zatvor. Zatvor i kasnija bolest daju mu više razmišljati o smislu života i ispraznosti zabava. Jedan događaj posebno ga mijenja. Susreće gubavca pred kojim se grozi, ali savlada osjećaje i vjerom gleda Isusa, te ga poljubi. Kasnije ide do gubavaca i služi im. Jednom prilikom, dok je u crkvi molio pred križem, Isus mu s križa progovara: “Franjo vidiš li da se moja Crkva ruši… Idi i popravi je”. Nije isprva shvatio dubinu Isusovih riječi pa je počeo popravljati malu ruševnu crkvicu, a tek kasnije shvaća veličinu svog poziva. Odlučuje se na radikalno siromaštvo. Sve ostavlja, i obučen u siromašne krpe odluči krenuti navještati evanđelje. Ljubav za spas duša ga tjera da kao SIROMAŠNI BRAT, MISIONAR čak i sultanu govori o Isusu. Nije postao svećenik jer se nije smatrao dostojnim svećeničkog poziva. Bio je samo brat-redovnik. Ubrzo za njim kreću i drugi, pa nastaje grupa od njih dvanaest. Papa mu daje dopuštenje da osnuje prosjački red, “Red manje braće” Zadnje dvije godine života Franjo je na svom tijelu nosio Isusove rane – stigme. Umro je 1228. (s 45 god). Franju se danas često krivo prikazuje samo kao ljubitelja prirode. Da, volio je prirodu, ali nije težio nekom lažnom miru, jedinstvu s kozmosom i sl. (New Age propaganda) već je težio jedinstvu s Bogom – da njegov život bude – Isusov život.

 Dominik
(1171.-1221.)
je rođen u Španjolskoj, u pokrajini Burgos. Bilo je to i vrijeme sv. Franje, vrijeme kad je u Crkvi vladala raskoš, a i razna krivovjerja (katari: albigenzi i valdenzi…)

Odlučuje život posvetiti Bogu kao SIROMAŠNI PROPOVJEDNIK. Studira filozofiju i teologiju, ali ne zaboravlja ljubav prema siromašnima. Iz te ljubavi je prodao sve svoje knjige kao bi im mogao pomoći. Osniva dominikance – “Red propovjednika”.
Prošireno krivovjerje ovog vremena su – katari (= “čisti”). “Čisti ili savršeni morali su provoditi uzoran život, uzdržavati se od ženidbe i rađanja djece; ako su bili već vjenčani, morali su se rastaviti. No budući da su, usprkos tim načelima, i savršeni griješili, bračno su sjedinjenje u praksi nadomještali izvanbračnim, prepuštajući se najnižim oblicima slobodne ljubavi. Bili su neprijatelji rata, ali i svega uspostavljena poretka; nijekali su pravo vlasništva i suprotstavljali su se autoritetu. Najbolji način kako se osloboditi iz svoje tjelesne tamnice bilo bi samoubojstvo.” (dominikanci.hr)

Tadašnji papa Inocent III. želio je poslati svećenike i redovnike da spašavaju duše od tog pogubnog krivovjerja, ali bilo je malo vjerskog znanja. Neki su se pri tom poslužili i silom.

Dominik je mnoge priveo pravoj vjeri poučavanjem i dokazivanjem. To je bio sveti posao i njegovih redovnika. No, bio je svjestan da znanje nije dovoljno. Bila je potrebna i pokora i molitva. Gospa mu daje krunicu…