Otišao je hrvatski povjesničar – IVAN MUŽIĆ (životopis I.M.)

by M.G. · Ožujak 25, 2021

Danas je bio pogreb hrvatskog povjesničara, pravnika, publicista, istaknutog vjernika laika, Ivana Mužića. Iza sebe je ostavio mnoga vrijedna djela i primjer hrabrosti u borbi za ideale. Hvala mu na požrtvovnosti, strpljenju i vremenu kojeg je posvetio Bogu i Hrvatskoj. Neka njegova vjernička duša nađe svoj pokoj u vječnoj radosti s Onim u koga je vjerovao i u kog se uzdao. Iskrena sućut don Josipu Mužiću, Anti M. i cijeloj obitelji.

Ovdje je životopis preuzet iz jedne od njegovih posljednjih knjiga (2018.) Danteova vjera.

Ivan Mužić rođen je 14.rujna 1934. godine u Solinu. Prof. Dr. Marin Zaninović u Predgovoru II. izdanju Mužićeve knjige Hrvatska povijest devetoga stoljeća ovaj podatak interpretira ovako: “I. Mužić rođen je 1934. U Solinu, prepunom povijesti i njenih spomenika i tu je upijao bez sumnje veličajnu prošlost od najmlađih dana. Završio je Klasičnu gimnaziju u Splitu, jednu od elitnih hrvatskih obrazovnih ustanova 1953. godine. Studij prava diplomirao je u u Zagrebu 1958.godine. Već kao mladi stručnjak objavio je studije, koje su izazvale široku pažnju javnosti. Bila su to Razmatranja o povijesti Hrvata 1967,. Godine kojoj je slijedila Hrvatska politika i jugoslavenska ideja 1969. Godine. Djelomično opadanje najrigidnijeg totalitarizma u ‘jugoslavenskoj’ varijanti, nakon pada sveprisutna udbaške strahovlade Aleksandra Rankovića, omogućio pristup i nekim zabranjenim temama naše povijesti. Pa ipak, bilo je prerano i sjećam se kako su na ove knjige reagirali južni i sjeverni hrvatski unitaristi, pa se na kraju u debatu umiješali i Centralni komitet SK BiH, Okružni javni tužilac Ljubo Pervan u Vjesniku i drugi. Od tada Mužić nosi žig čovjeka opasnog po federalni javni red. Mraz Hrvatskog proljeća i svih iluzija koje je pobudio dohvatio je i Mužića i podvrgnuo ga sudskom progonu koji je trajao od početka 1972. do jeseni 1975., kada je apsurd te optužbe sagledan, pa je optuženi od Vrhovnoga suda u Zagrebu bio oslobođen zbog ‘’pomanjkanja dokaza’’… Sreća je da je Mužić došao na javnu scenu, kada ovakve barbarske egzekucije bivaju rjeđe, jer da je djelovao desetljeće ranije, pitanje je kakva bi ga sudbina zadesila. On naime u svojim djelima ruši brojne zabrane i raščišćava pojmove.”

I. Mužić je bio delegat hrvatske Katoličke crkve na Svjetskom kongresu laika od 11. do 18. listopada 1965.godine u Rimu. Vodio je kao odvjetnik mnoge političke procese od 1965. do kraja 1971. Godine (slučaj prof. Ivana Alilovića, obranu izdanja Široki Brijeg i dr.). Dr. Fra Rufin Šilić kao Provincijal hercegovačkih franjevaca završava Izjavu oca provincijala, između ostalog, ovako: “Zahvaljujemo odvjetniku Ivanu Mužiću što je obranu naše stvari preuzeo u svoje ruke i vodio je vještinom velika pravnika i izvrsnog poznavaoca povijesnih činjenica.” (Franjevačko glasilo Mir i dobro/Mostar/br. 7 za 1971., str. 295-296.) Početkom 1972. godine I. Mužić je izložen neviđenoj medijskoj hajci i procesuiran je kao neprijatelj komunističkog režima. Tijekom trajanja sudskoga progona nije mu dopuštena ni obrana disertacije na Pravnom fakultetu koja je bila predviđena u proljeće 1972. Godine. (Članovi komisije bili su profesori: B. Krizman, I. Beuc i H. Sirotković.) On je zbog takve odluke sa tim profesorima prekinuo sve kontakte i objavio (1978.) rukopis pripremljen za obranu kao knjigu pod naslovom Katolička crkva u Kraljevini Jugoslaviji u izdanju Crkve u svijetu nadbiskupa F. Franića.

I. Mužić je 13. prosinca 1990. godine u Rimu održao glavni referat na svečanoj akademiji, koju je organizirala Papinska međunarodna Marijanska akademija u suradnji s Papinskim hrvatskim zavodom sv. Jeronima i Hrvatskom zajednicom u velikoj dvorani Papinskog Sveučilišta Antonianum u spomen kardinala Alojzija Stepinca. Hrvatska biskupska konferencija u dopisu iz Zagreba od 16. lipnja 1993. godine posebno se zahvalila I. Mužiću za njegovu dotadašnju angažiranost. “U ime naših biskupa ja Vam zahvaljujem na Vašoj požrtvovnoj suradnji kojom ste se kroz više godina zalagali za opće dobro naše Crkve. (Br/N°203/BK-93. Dr. Vjekoslav Milovan generalni tajnik HBK.) I. Mužić nije nikad istupao s klerikalnih pozicija i to je dobro shvatio predsjednik Franjo Tuđman, kada je u svome Zatvorskom dnevniku iz 1972. Dana 4. ožujka 1972. Godine zapisao: “Mužić uhićen. Nikada mi nije djelovao politički angažirano, pa ni klerikalno, kako su ga neki obilježavali. Za vrijeme moga boravka u Splitu razgovarali smo isključivo o njegovoj disertaciji… Očito i Mužić plaća svoje bavljenje poviješću! Jer teško mi je zamisliti nešto drugo… A unitaristi ga imaju u nosu, vjerojatno i zato što je branio Alilovića i neke druge slučajeve.” (F. Tuđman, Petrinjska 18. Zatvorski dnevnik iz 1972. Naklada Pavičić, Zagreb, 2003., str 195.)

I. Mužić je autor dva povijesno-politička spisa: Razmatranja o povijesti Hrvata (1967.); Hrvatska politika i jugoslavenska ideja (1969.). On je od povijesnih djela objavio: Katolička crkva (1978), Pavelić i Stepinac (1991. 2002.); Stjepan Radić 1918.-1928. (1980., 1987., 1988, 1990.) Masonstvo u Hrvata (1983.,1983.,1984.,1989.,1993.,2001.,2004.); Hrvati i autohtonost / Podrijetlo i pravjera Hrvata/ ( 1989., 1992.,1994.,1996.,1997.,1998.,2001.) Masoni u Hrvatskoj 1918.-1967 (1993.) Hitler i Izrael (1995.,1997.,2000.); Hrvatska kronika 547-1089 (1998,.1999.,2001.,2002.) Smisao masonstva (1986.,2003); Hrvatska povijest devetoga stoljeća (2006.,2007.,2011.); Vjera Crkve bosanske (2008); Hrvatski vladari od sredine VI, do kraja X. stoljeća (2012.,2013.,2014.) Alojzije Stepinac (2013.,bibliografsko izdanje na talijanskom jeziku.) Koautor je (s Nenadom Cambijem, Heinrichim i Ingrid Kusch) knjige: Mjesec u Hrvata i Zmajeva pećina (2003.,2004.)

I. Mužić je objavio i dvije knjige polemika (Zlodusi u Hrvatskoj, Split, 2004. I O hrvatskoj etnogenezi i masonstva u Hrvata, Split, 2009.) i O hrvatskoj etnogenezi i masonstvu u Hrvata, Split, 2009.) On je priredio i izdanja djela raznih autora (O. Spengler, Tacit., J. Strossmayer, M. K. Begić, I. Šarić, G. Szabo, S.Rendić, L. Katić, S.T.Poglajen, A. Carrel, K. Šegvić, I. Guberina, D. Kalajić, Emil Orozović, Danijel Uvanović i dr.) Posebno su zapažene od Mužića priređene knjige: Vlasi u starijoj hrvatskoj historiografiji (2010.) i Hrvatska kornika popa Dukljanina (2011.) Autor je i knjiga o metafizici povijesti: Isus Krist i Izrael, 1976., 2001.; Sikstinska Madona, 2014; Sudbina i sloboda volje, 2014; Jeruzalemski hram na kraju vremena, 2016. I. Mužić je u suradnji s Brekerovom zakladom u Njemačkoj (Breker Archiv der Europaischen Kultur-Stiftung Detschland, Arno-Breker–Gesellschaft) priredio i knjigu: Kod kipara Arne Brekera.

I.Mužić je posebno objavio i knjige: Sjećanja na Franu Franića, Franju Tuđmana i Zvonka Bušića, 2015.; Pavelić i Staljinova ponuda priznanja NDH, 2015.; Ivan Meštrović i slobodno zidarstvo, 2015.; Kult svetog Jurja u Hrvata, 2016.; Pisma Bogdana Radice Ivanu Mužiću, 2016.,; o Josipu Manoliću, Eugenu Laxi i SImboličkoj velikoj loži Libertas, 2016.; Jozo Kljaković i slobodno zidarstvo, 2016.; Richard Coudenhove Kalergi o vladarskoj kasti svijeta, 2017.; O hrvatskom masovnom pokretu 1971. Godine u Splitu, 2017.

Mužić je dana 16. Rujna 2017. U Zagrebu na Međunarodnom znanstvenom simpoziju “Vojska Bezgrešne i masonerija” održao dva predavanja (Masonstvo i monoteizam i Ivan Meštrović i slobodno zidarstvo). On je dana 25. Rujna 2017. U Splitu na Znanstvenom skupu o Bogdanu Radici (u organizaciji Književni krug Split – Odsjek za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Splitu – Zavod za znanstveni i umjetnički rad HAZU u Splitu) održao referat o svjetonazoru Bogdana Radice.

Mužić je surađivao u mnogim povremenim publikacijama (Hrvatski tjednik, Hrvatsko slovo, Crkva u svijetu, Kolo, La cultura nel mondo/Rim/, Marulić, Starohrvatska prosvjeta, Politički zatvorenik/Zagreb/, Hrvatska obzorja, Peristil, Slobodna Dalmacija, Polet, Naše videlo /Beograd/, Studia Slavica et Balcanica Petropolitana/Sankt Petersburg/, Lamed/Tel Aviv/ i dr.).

Mužić je nosilac više javnih priznanja i član raznih kulturnih društava. Dr. Je h.c. Marquis Giuseppe Scicluna International University Foundation (1987.). Dopisni je član Talijanske arheološke akadmije u Rimu, član je Hrvatskog domobrana u Zagrebu, Hrvatskoga kulturnoga vijeća u Zagrebu, te član-radnik Matice hrvatske. Pridruženi je član Hrvatskoga arheološkoga društva u Zagrebu. Dobio je u travnju 2003. Godine nagradu za životno djelo Županije Splitsko-dalmatinske. Tadašnji župan prof. dr Branimir Lukšić na dodjeli ovog priznanja u Muzeju hrvatskih spomenika u Splitu posebno je istaknuo ovo: “Ivan Mužić je obogatio našu historiografiju. Sjećam se, kako (mi je jednom) Mužić izjavio da ga nikakav argument sile s bilo koje strane ni onda ni danas ne može uvjeriti nego samo sila argumenata, zbog čega je bio i politički progonjen.” (Kronika Županije Splitsko – Dalmatinske, br. 35. Od 5. svibnja 2003., str. 7)

Historiografija u obje Jugoslavije bila je u službi vladajućih režima, a osobito u komunističkoj državi. Mužić je upravo u toj historiografskoj realnosti komunističke Jugoslavije imao hrabrosti, da objavi djela utemeljena na arhivskoj i drugoj građi, koja su označila potpuno novi pristup najosjetljivijim temama hrvatske povijesti. Tako je on, između ostaloga, nepobitno utvrdio da je Stjepan Radić poslije I. svjetskog rata htio stvaranje nezavisne države Hrvatske. Radićeva je kći prof. Mira Košutić, u jednoj izjavi (u svibnju 1988. Za Glas koncila) rezimirajući gotovo nepreglednu literaturu o svom pok. ocu ocijenila “da je do sada, u historiografiji, Radića najbolje uspio shvatiti naš poznati povijesničar Ivan Mužić.” Bogdan Radića poslije knjiga o Radiću i masonstvu ocijenio je Mužića “najvećim našim suvremenim pjesnikom”. (Hrvatska revija, godište XXXVII. za 1987. godinu, br.3, str 453.)

Rezultati, koje je Mužić obradio, nikoga ne ostavljaju ravnodušnima i zato su njegova djela o autohtonosti Hrvata i masonstvu u Hrvatskoj prodana u više od četrdeset tisuća primjeraka. Te su knjige izazvale brojne polemike u zemlji i inozemstvu. To se osobito dogodilo s knjigom Masonstvo u Hrvata u kojoj je autor utvrdio da je vodeći politički čindbenik u Jugoslaviji između dva rata bilo slobodno zidarstvo, kojemu je poseban cilj bio odvajanje hrvatske Katoličke crkve od Rima. Da su napadi nekih novinarskih anonimusa na to djelo bili neutemeljeni potvrdili su objavljeni osvrti istaknutih masonskih autoriteta u svijetu. Tako je profesor dr. Leo Magnino ocijenio knjigu kao “izvanredno djelo” (La cultura nel mondo,/ Roma/, XXXVIII/1984.,1,77), a jednako tako smatra i dr. Eugen Laxa iz Brazila. (Slobodna riječ, /Buenos Aires/, XXXVIII/1984.,335,3) Organ austrijskog masonstva Blaue Blatter (Beč) zaključio je da je pisac izvanredno duboko ušao u materiju i pokazao neočekivanu objektivnost. (Blaue Blatter, broj za veljaču 1985.,str.5.)

Posebnu pažnju izazivala je i Mužićeva knjiga o autohtonosti. On je već u prvome izdanju knjige (1989.) o toj problematici istaknuo zaključak Nade Klaić iz 1971.god.

Mužićevo je shvaćanje da prva stranica hrvatske povijesti može biti napisna tek kada se prihvate rezultati antropoloških i antropogenetičkih istraživanja. Ovaj autor u svojim izdanjima knjige o najstarijoj hrvatskoj povijesti utvrđuje da je u današnjih Hrvata sadržano oko tri četvrtine gena starosjeditelja. To je njegovo djelo u dva navrata (U Predgovoru prvom izdanju 1989.) recenzirao akademik prof. Dr. Mate Suić, koji o Mužićevoj znanstvenoj metodi u Pogovoru šestom izdanju knjige o autohtonosti (1998.) ističe: “Mužić spada u one koji se ne zadovoljavaju samo nabrajanjem naslova i imena autora, nego često uspjeva do srži iz izvora iscijediti ono što se uopće može. A to traži mnogo znanja, strpljenja i vremena.” M.Suić u Predgovoru prvom izdanju Mužićeve knjige o autohtonosti (1989.) zaključuje: “U našoj pak historiografiji Mužićevo djelo o kontinuitetu življenja i elementima autohtonosti na našem hrvatskom prostoru jest i bit će još dugo ostvarenje s odlikama prvenca suvremenog usmjerenja u našoj i u svjetskoj povijesnoj znanosti.” I. Mužić doživio je najveće priznanje kada su antropogenička istraživanja (objavljena od 2000. godine pa nadalje) potvrdila njegovu temeljnu tvrdnju da u današnjih Hrvata, ali i na južnoslavenskom prostoru Balkana, prevladavaju geni balkanskih starosjeditelja.