O potrebi dragovoljnog i radosno prihvaćenog redovničkog siromaštva (primjer sv. Franje, sv. Majke Tereze…; o. J.A.Hardon)
O. Hardon priča kako je susreo jednog člana uredništva enciklopedije redovničkih zajednica koja se radi dvadeset godina. Došli su negdje na “R” ili “S”. Taj mu reče kako imaju sljedeći problem: kad dođu na sljedeće slovo abecede, neka od zajednica koja je donedavna bila u procvatu – nestane. I zato, naglašava on, “Nisam prorok Ezekiel, ali ako se ne vratimo na naše siromaštvo, nestat ćemo.” Mnoštvo zajednica je nestalo. Sve što imamo o njima je spomen iz prošlosti.
I zato je Franjo bio toliko revan, zato jer je vidio stanje u mnogim zajednicama koje su imale svoje porijeklo u monaškoj tradiciji ali je se nisu pridržavali. Monasi su postajali biskupi ili preuzimali svjetovne vlasti. Nije slučajno da je jedan koji je Crkvu podijelio na pola – Martin Luther – bio redovnik (augustinac), a augustinici se u to vrijeme nisu držali siromaštva. Nije čudo niti da se dvorac u Wittenbergu ispunio bivšim augustiniancima koji su se poženili.
I to je period u povijesti kroz kakav i mi sada prolazimo. Ako ne budemo svjedoci siromaštva, Božji sud stoji nad nama kao i ranije te neće dopustiti da opstanemo. U dvadeset prvom stoljeću ljudi će pričati o zajednicama koje su postojale u dvadesetom stoljeću; nemali broj njih će nestati. Redovničke zajednice, bez siromaštva, gube svrhu njihova postojanja, a to je da svjedoče siromašnog Krista – na način da vjeruju u Božju Providnost, a ne u bilo koga ili bilo što. Pouzdavanje u Božju Providnost. O, kako se morate pouzdavati ako nemate. Neke zajednice nemaju tu vjeru u Božju Providnost, već vjeruju – u vladu.
Moral – je nešto što ima veze s našim ponašanjem. Crkva je stoljećima pozivala redovnike: “Ako želite znati kako ćete prakticirati siromaštvo – idite k Franji!” Jeste li franjevac ili niste, manje je važno. Kroz pet godina sam bio u New Yorku, za kojeg kažu da je centar opernog svijeta, a da nikad nisam otišao na operu. Zato su mi govorili da sam nekulturan i ne obrazovan. Da bi udobrovoljio jednog koji je bio najžešći pobornik opera otišao sam s njim samo do tog mjesta. A koliko košta karta za operu? Ima karata od 37.50$, ona najjeftinija je12$, a neke će na proljeće biti 60$. …Ima žena koje mogu s divljenjem ostati izgubljene pred izlozima gledajući neke haljine. A haljine mogu stajati daleko više nego što je razumna cijena. Tako npr. Jedna na kojoj nije ni izvješena cijena košta 300 dolara. No, da bi želje bile razumne morate imati dovoljno sredstava. Vidite, na što mislim? – govori o. Hardon. Važno je ovladati svojim željama, a kada nemate novca onda se želje same za se pobrinu (tj. nestanu. Jer nemate novaca.)
A tako je isto sa drugim željama koji nisu tjelesne, nego duhovne prirode, vezanim za školovanje, kulturu, putovanja. O. Hardon: “Nikad nisam bio u Lurdu, a imao sam mogućnost nekoliko puta otići kao redovnik, ali nisam, misleći da to nije spojivo sa zavjetom siromaštva otići posjetiti to mjesto – samo iz pobožnosti.”
Pobjeđivati sebe. To je isto jedna važna stvar, a postiže se kroz poniženja. Možete doseći točku gdje se pitate: “Što mi još mogu uraditi?” Zapravo, postoje poniženja koja su gora od fizičke smrti.
Preko našeg siromaštva postižemo milosti. Prakticirajući vjerno siromaštvo mi moramo računati na Božju milost, a svaka milost s kojom surađujemo je izvor zasluga.
Apostolska svrha siromaštva. Apostolat ima veze s našim bližnjima. Franjo nije puno govorio, ali ono što je govorio je bilo duboko. Važno je da je tvoje siromaštvo stvar izbora i da si sretan birajući siromaštvo. Moraš biti siromašan na način da voliš svoje siromaštvo. Ne da si zavidan ljudima koji imaju ili da ti je žao što nemaš. Mnogim ljudima je jedino zadovoljstvo u životu u materijalnim stvarima koje imaju i uživaju. Kad takvi naiđu na osobu koja je siromašna a sretna onda se upitaju: “Ili je ovdje nešto pogrešno, ili je – nešto kako treba?!”Kad vide siromašnu osobu koja je normalne inteligencije, a sretna je u svom siromaštvu onda ih tu nešto muči. Mi na taj način svjedočimo da postoji stvarnost koja je daleko važnija od one koja se može kupiti.
Kako je Franjo uspio imati svoju braću po cijeloj Europi prije nego što je umro? Vrlo jednostavno – samo im je trebao reći da – idu. Bez sredstava, bez hrane, bez novca, samo da idu. I oni su promijenili lice Europe. Drugim riječima, (ako smo takvi) mi čnimo sebe dopstupnima svakom i svima ako se ne vežemo uz materijalna dobra. Uzmite npr. Sv. Bernarda, (koji je nasljedio sv. Franju) u jednoj svojoj homiliji je rekao: “Ako bilo tko zahtjeva novac za svoju službu čini zlo simonije”. Ima puno ljudi koji imaju raznih potreba. Ako su moji susreti s njima uvjetovani time hoće li mi platiti moju uslugu ograničavam li svoju apostolsku priliku? Sigurno da jesam. Ne sudim. To je je jednostavno činjenica (o. Hardon).
Imate isusovačku srednju školu “Loyola” u New Yorku koja košta 220 dolara na godinu, ne računajući hranu, naknade, knjige,… Uračunat je samo privilegij što se pohađa ta škola. To je puno novaca.
Istovremeno, u New Yorku imate možda pola miliona djece koji nemaju nikakvog vjerskog odgoja. To onda ispada: “Dat ću ti Riječ Božju ako mi platiš!” Franjo je dobro vidio što se događa.
O Hardon priča kako je bio na doručku s ocem jedne časne sestre. Taj se dosta udaljio od prakticiranja vjere i to zbog lošeg primjera jednog svećenika. Kao dječak išao je s majkom u crkvu i ona je željela naručiti svetu misu pokojnog muža tj. njegova oca. U džepu je imala samo tri dolara koja je dala svećeniku, ali on je odgovorio: “Cijena nije tri nego deset dolara!” To je dječaka tako pogodilo da je kasnije u životu bio potpuno odustao od prakticiranja vjere.
Stjecanje zasluga za druge. Ne samo da možemo stjecati zasluge za sebe nego također i za druge, za one kojima služimo i to samom činjenicom da služimo jer želimo to činiti za našeg Gospodina Isusa, a ne zato da zaradimo novac.
Sloboda od svjetovnih ograničenja. Postoje ograničenja koja nameće država, postoje zahtjevi države kojima se želi udarati na svaki zarađeni novčić. O. Hardon priča da je pet godina odkako poznaje Majku Terezu i da je ona duboko utjecala na njegov život. “Rekla mi je da kažem redovničim zajednicama da sve više i više postaju žrtve onih koji ih financiraju, da sve više i više ovise o njima.” Navodi riječi Majke Tereze: “Puno je dobra koje mogu učiniti za duše. Možda ne na način na koji su navikli. Možda neće imati komod koji su imali, … ali ne smiju dopustiti sebi da budu ograničavani, uvjetovani od strane bilo koga.” Navodi njen primjer. Neki su joj donatori ponudili ček na 700 000 dolara (!). upitala je – postoje li neki uvjeti koji su vezani uz taj novac. “Da, naravno!” – ogovorili su joj I rekli da je uz ček i pismo u kojem stoji kako novac ima biti potrošen. “Ne, hvala, onda ne želim taj ček.” -odgovorila je Majka Tereza.
