O PAKLU – ni riječi. Parola nove evangelizacije: “Ne strašiti ljude paklom!” (Što Isus kaže; Što sveci kažu…?)
/o. Vitomir – Odaziv na fatimsku poruku, str. 67.- 69. /
Pakao – ta stravična riječ o kojoj se više mnogi ne usude govoriti ni u misijama. Parola dana nove evangelizacije glasi: Ne strašiti! A zar uvijek šutjeti, ne znači na neki način nijekati? Uostalom, tu je najprije zatajila logika, čemu je uzrok vražja lukavost ako nije osobna nevjera.
Upozoriti na opasnost, na životni promašaj, ne znači plašiti.
Mrtvačka glava s prekriženim kostima na stupovima visokog napona pametne ne plaši nego upozorava. Ako se pri tom strah ne može posve izbjeći, to je zato što strah ima svoju ulogu u individualnom i društvenom životu.
Tko je bolje poznavao psihologiju ljudi nego Isus?
Tko je prema njima bio više obazriv?
Tko ih je više ljubio nego On? Tko je od njega imao više razumijevanja za čovjeka?
A ipak, On je o Paklu govorio. Otvoreno i neuvijeno, koji put i drastično. “Ako ti je ruka na propast, odreži je, ako oko iskopaj ga! Bolje ti je otići u život kljast i ćorav, nego s obje ruke i oba oka u Pakao, u oganj neugasivi!”.
Evanđelje, ta blaga vijest, knjiga života i nade, blistavih obećanja i najutješnijih uvjeravanja, pomalo otkriva crni bezdan užasa, stravičnu stvarnost vječne propasti. Krist je Pakao zasvjedočio tako snažno i uvjerljivo kao i Nebo. I nije se bojao o tome govoriti niti je ljude plašio. Tumačio je, uvjeravao, zaklinjao i upozoravao, ljubeći nas tako, da nam ne skriva istinu.
Da je uvijek bilo pretjeranih propovjednika, nitko ne niječe.
No, sigurno su opasniji pretjerani šutljivci. Šutnja pomalo vodi nevjerovanju, ako se iz njega nije i rodila.
Izučavajući Fatimu čovjeku se nameće pitanje: Nije li Majka Božja predvidjela ovo tragično stanje? Zato je djeci omogućila viziju Pakla, ne toliko radi njih, koliko radi onih koji će tu istinu prešućivati, ako ne i nijekati. I nije li time presjekla sva naša pedagoška mudrovanja? Nije li se ustručavala, i to djeci, pokazati užas jedne stravične istine. Kako god nas zbunjivala vječnost Pakla, nesumnjiva je istina – njegovo postojanje!
Majka Božja u Fatimi tu istinu ukrepljuje i s njome ozbiljno uznemiruje našu pozornost. Evanđelje će s nekim svojim tvrdnjama uvijek izazivati zgražanje ovoga svijeta. No, nikakvo zgražanje i prešućivanje ne može dokinuti istinu koja je izašla iz Božjih usta.
Uz pakao je vezana istina o postojanju vraga. Druga strahota koju pokušavamo kamuflirati! Kad je Pavao VI. o tome prvi put glasno progovorio, najveća uzbuna nastala je među onima koji sebe nazivaju vjernicima. Jedan učeni talijanski dominikanac napisao je poslije toga da je to Papino privatno mišljenje koje nitko nije dužan prihvatiti. Odgovorio mu je novinar Indro Montanelli, koji se priznaje nevjernikom i to ovako: ! Ostalo je na nama nevjernicima da još nekako vjerujemo u vraga!”. Jesu li Isusova iskušenja u pustinji priča? Njegovi izgoni vragova – djetinjarije? Koga to zove Zlim, poglavicom ovoga svijeta? Ubojicom i lašcem od iskona? Zavodnikom? Ako sve to treba izbaciti iz Evanđelja, radi kojih razloga treba prihvatiti ostale njegove istine?
Već spomenuti Indro Montanelli dobacio je američkom književniku Dos Passosu prigodom razgovora u Veneciji: “Kad bih bio Bog svakoga tko niječe opstanak đavla poslao bih u Pakao da se s njim upozna!”
Da je tome doista tako govori nam sv. Faustina u svom Dnevniku.
“Ja, s. Faustina, bila sam po Božjoj naredbi u ponorima Pakla da izvijestim duše i da posvjedočim da Pakao postoji. Sada ne mogu o tome govoriti, jer po Božjoj naredbi moram to pismeno objaviti. Đavoli su pokazali prema meni silnu mržnju, ali na Božju zapovijed morali su me slušati. To što sam zabilježila je samo sjena svega što sam vidjela. Jedino što sam mogla primijetiti da je tamo većina duša koja nije vjerovala u Pakao. Kad sam se osvijestila, nisam se mogla od straha oporaviti, jer duše tamo strašno trpe. Stoga žarko molim za obraćenje grešnika. Bez prekida zazivam na njih Božje milosrđe.”
(Kompletan opis njezinog viđenja Pakla je i u knjižici Mali put br. 4 str. op. ur)
