“Nikada nisam imao zlog dana…” (Duhovni savjeti jednog prosjaka o životu u sreći, želeći ono što želi Bog)

Pobožni svećenik Tauler željno je čeznuo što više napredovati u duhovnom životu. Pošto se u svojoj poniznosti nije oslanjao na svoj vlastiti sud, kroz osam godina se žarkom i poniznom molitvom obraćao Bogu da mu pošalje duhovnog vođu koji će mu pokazati najkraći i najsigurniji put kojim će Bogu omiljeti.

Kad je, jednog dana osjećao ovu želju žarče nego ikada i ponovnom revnošću vapio k Bogu da ga usliša, neki glas mu iznenada dovikne:

• “Izađi van, na stepenicama koje vode u crkvu, naći ćeš, koga tražiš!”

Tauler posluša i pođe van, ali na označenom mjestu nije opazio nikoga drugoga doli jednoga siromašnog prosjaka koji tu stajaše prljav i bos, odjeven u siromašne prnje, te bijaše podobniji da pobudi sućut u onih koji su prolazili mimo njega, nego li da ih poučava o duhovnom životu. Ne mareći za to, Tauler mu se obrati i zaželi mu:

• Dobar dan!
• “Hvala ti za pozdrav – odgovori prosjak – ali se ne mogu sjetiti da sam ikada imao zao dan.”
•  “Dobro” – prihvati opet svećenik – onda želim da ti Bog k dobrim danima što si ih uvijek imao, daruje još svaku moguću sreću!”
• “Zahvaljujem ti” – odgovori prosjak – “ali znaj, da nisam bio nikada nesretan i da me u čitavom mojem životu nije još stigla nikakva nezgoda.”
• “Dao Bog – reče na to Tauler sav u čudu – da uza svu svoju sreću postigneš još i vječno blaženstvo… ali moram priznati, da mi smisao tvojih riječi nije posve jasan.”
• “Ti ćeš se još više čuditi kad te uvjerim da sam uvijek bio sretan, a još sam i sada.”
•  “Priznajem – odgovori svećenik Tauler – da me zadivljuju tvoje riječi i da su mi zagonetne. Budi tako ljubazan, te mi to malo pojasni!”

Tada mu prosjak dade ovo razjašnjenje:

• “Rekao sam da nisam nikada imao zloga dana, jer su naši dani samo tada loši kad ih ne upotrijebimo za to da svojom podložnošću damo Bogu dužno poštovanje. A oni su, uvijek dobri kad ih posvećujemo slavi i hvali Božjoj, što s njegovom milošću možemo uvijek, pa ako nas stigne što god mu drago.  Ja sam, kao što vidiš, siromašan, bolestan prosjak, koji nemam zaštite, ni domovine, putujem sam po svijetu i posvuda trpim mnogo bijede.  Gladujem li, dakle, jer mi nitko ne da ništa, ja slavim Boga. Jesam li bez krova, izložen kiši, tuči i vjetru, ukoče li mi se udovi od leda, jer me ove kukavne prnje ne mogu zaštititi od zime, zahvaljujem Bogu i za to. Preziru li me ljudi jer sam siromašan i bijedan, tada hvalim i slavim Božje veličanstvo. Svejedno – štogod me zadesilo gorko ili protivno mojoj naravi, primaju li me ljudi prijazno ili me grubo tjeraju od sebe, sve mi to daje priliku da slavim Boga. Moja volja ostaje uvijek u svim stvarima sjedinjena s voljom Božjom i za sve slavim njegovo sveto ime. Tako je za mene svaki dan dobar, jer nama loše dane ne donose protivštine i boli, nego naša nestrpljivost, a zbog čega smo drugog nestrpljivi, nego zbog toga što se naša volja opire, umjesto da se po svojoj dužnosti podvrgne, te uvijek prema svojim mogućnostima hvali i slavi Boga? Dalje sam ti rekao nikad da nisam bio nesretan i da me u cijelom mojem životu nije zadesila još nikakva nesreća, a ti možeš odmah prosuditi da li sam rekao istinu ili ne.Svi se ljudi, naravno, smatraju sretnima, kad im poslovi uspijevaju tako dobro da bolje ne bi mogli ni poželjeti.A ja, otkako sam tu, imam uvijek tu sreću.
  Ti se tome čudiš, ali ipak ćeš se uvjeriti da je tako. Ti znaš da se nama ne događa ništa što Bog ne bi htio, i da je ono što on hoće uvijek najbolje za nas. Iz toga slijedi da se uvijek moram smatrati sretnim, poslao mi ili pripustio Bog što ga volja.
  A kako da se i ne smatram sretnim, kad sam potpuno uvjeren da je sve što biva, upravo najkorisnije i najbolje za mene!”

Tauler, zanesen tolikom mudrošću ovoga prosjaka, zamoli ga da mu sada još kaže kako u životu provodi ta svoja načela koja su ga učinila tako sretnim.

• “Nikada ne zaboravljam da premudri i svemogući Bog dobro zna što je za njegovu djecu najbolje i da im to uvijek daje. Tako ono što se zbiva, protivilo se sjetilnoj naravi ili joj laskalo, činilo se to u očima ljudi slavno ili sramotno, bilo slatko ili gorko, koristilo zdravlju ili mu škodilo, prihvaćam s uvjerenjem da je to u ovaj čas za mene najbolje, pa sam time tako zadovoljan da me ništa drugo ne bi moglo učiniti sretnijim. Na ovaj je način sve za mene sreća, i za sve bez iznimke zahvaljujem dragome Bogu.”
• “Ali si mi još i treće rekao, naime, da si blažen – odvrati svećenik Tauler –molim te još to mi razjasni.”
• Sretnim se obično smatra onaj kojemu se uvijek i u svemu njegova volja ispunjava bez poteškoće. Dakako da nijedan čovjek, dok je na svijetu, ne može potpuno postići to blaženstvo. Ono je ostavljeno za svece u nebu čija se volja posve slaže s voljom Božjom. Ali znaj da smo pozvani već ovdje na zemlji imati udio u tom blaženstvu i to upravo sukladnošću svoje volje s voljom Božjom. Volji onoga koji hoće sve što Bog hoće ne smeta nikada nikakva poteškoća, sve se njegove želje slažu s voljom Božjom i za to se moraju uvijek ispuniti. Po tomu je takav čovjek blažen i to blaženstvo ja uživam.
  Volja je Božja sva moja sreća i sva moja milina.
  Sve što Bog radi čini me tako sretnim da se zbog toga radujem tisuću puta više, nego li se drugi može radovati kad udovoljava svojim prirodnim nagnućima”.

Tako je svećeniku Tauleru bila uslišana molitva i jedan običan prosjak mu je objasnio ono što drugi nisu.

Izvor: S duhovne obnove – vidi tekst sa duhovne obnove: prihvaćanje volje Božje – ključ sreće

/Tekst je blago uređen i jezično prilagođen/