“Nikada nisam imao zlog dana…” (Duhovni savjeti jednog prosjaka o životu u sreći, želeći ono što želi Bog)
Pobožni svećenik Tauler željno je naime čeznuo da što više napreduje u kreposti. Pošto se u svojoj čednosti nije oslanjao na svoj vlastiti sud, molio se kroz osam godina žarkom i poniznom molitvom Bogu da mu pošalje duhovnog vođu koji će mu pokazati najkraći i najsigurniji put kojim će omiljeti Bogu.
Kad je, dakle, jednog dana osjećao ovu želju življe nego ikada i ponovnom revnošću uzdisao k Bogu da ga usliša, neki glas mu iznenada dovikne: “Izađi van, na stepenicama koje vode u crkvu, naći ćeš, koga tražiš!” Tauler posluša i pođe van, ali na označenom mjestu nije opazio nikoga drugoga do jednoga siromašnog prosjaka koji tu stajaše prljav i bos, odjeven u jadne prnje, te bijaše podobniji pobuditi sućut u onih koji su mimo prolazili, nego li ih poučavati u duhovnom životu.
Ne mareći za to, Tauler mu se obrati i zaželi mu dobar dan. “Hvala ti za pozdrav – odgovori prosjak – ali se ne mogu sjetiti da sam ikada imao zao dan.” – “Dobro – prihvati opet Tauler – onda želim da ti Bog k dobrim danima što si ih uvijek imao, daruje još svaku moguću sreću!” – “Zahvaljujem ti – odgovori prosjak – ali znaj, da nisam bio nikada nesretan i da me u čitavom mojem životu nije još stigla nikakva nezgoda.” – “Dao Bog – reče na to Tauler sav u čudu – da uza svu svoju sreću postigneš još i vječno blaženstvo! Ali moram priznati, da mi smisao tvojih riječi nije posve jasan.” – “Ti ćeš se još više čuditi kad te uvjerim da sam uvijek bio sretan, a još sam i sada.“
– “Priznajem – odgovori Tauler – da me zadivljuju tvoje riječi i da su mi zagonetka. Budi tako ljubazan, te mi to kaži jasnije!”
Tada mu prosjak dade ovo razjašnjenje: “Rekao sam da nisam nikada imao zločestoga dana, jer su naši dani samo tada zli kad ih ne upotrijebimo za to da svojom podložnošću damo Bogu dužno poštovanje. Naprotiv, uvijek su dobri kad ih posvećujemo slavi i hvali Božjoj, što s njegovom milošću možemo uvijek, ma stiglo nas što mu drago. Ja sam, kao što vidiš, siromašan, bolestan prosjak, koji nemam zaštite, ni domovine, putujem sam po svijetu i posvuda trpim mnogo bijede. Gladujem li, dakle, jer mi nitko ne da ništa, to slavim Boga. Jesam li bez krova, izložen kiši, tuči i vjetru, ukoče li mi se udovi od leda, jer me ove kukavne prnje ne mogu zaštititi od zime, zahvaljujem Bogu i za to. Preziru li me ljudi jer sam siromašan i bijedan, tada hvalim i slavim Božje veličanstvo. Svejedno, štogod me zadesilo gorko ili oprečno naravi, primaju li me ljudi prijazno ili me grubo tjeraju od sebe, sve mi to daje priliku da slavim Boga. Moja volja ostaje vazda u svim stvarima sjedinjena s voljom Božjom i za sve slavim njegovo sveto ime. Tako je za mene svaki dan dobar, jer nam zle dane ne donose protivštine i boli, nego naša nestrpljivost, a zbog čega smo drugog nestrpljivi, nego zbog toga što se naša volja opire, umjesto da se po svojoj dužnosti podvrgne, te uvijek prema svojim mogućnostima hvali i slavi Boga? Dalje sam ti rekao nikad da nisam bio nesretan i da me u cijelom mojem životu nije zadesila još nikakva nesreća, a ti možeš odmah prosuditi da li sam rekao istinu ili ne. Svi se ljudi, naravno, smatraju sretnima, kad im poslovi uspijevaju tako dobro da bolje ne bi mogli ni poželjeti. A ja, otkako sam tu, imam uvijek tu sreću. Ti se tome čudiš, ali ipak ćeš se uvjeriti da je tako. Ti znaš da se nama ne događa ništa što Bog ne bi htio, i da je ono što on hoće uvijek najbolje za nas. Iz toga slijedi da se uvijek moram smatrati sretnim, poslao mi ili pripustio Bog što ga volja. A kako da se i ne smatram sretnim, kad sam potpuno uvjeren da je sve što biva, upravo najkorisnije i najshodnije za mene!”
Tauler, zanesen tolikom mudrošću ovoga prosjaka, zamoli ga da mu sada još kaže kako u životu provodi ta svoja načela koja su ga učinila tako sretnim.
“Nikada ne zaboravljam da premudri i svemogući Bog dobro zna što je za njegovu djecu najbolje i da im to uvijek daje. Tako ono što se zbiva, protivilo se sjetilnoj naravi ili joj laskalo, činilo se to u očima ljudi slavno ili sramotno, bilo slatko ili gorko, koristilo zdravlju ili mu škodilo, prihvaćam s uvjerenjem da je to u ovaj čas za mene najbolje, pa sam time tako zadovoljan da me ništa drugo ne bi moglo učiniti sretnijim. Na ovaj je način sve za mene sreća, i za sve bez iznimke zahvaljujem dragome Bogu.”
“Ali si mi još i treće rekao, naime, da si blažen – odvrati Tauler –molim te hajde mi još to razjasni.”
– Ta – reče prosjak – jamačno se imati držati sretnim onaj kojemu se uvijek i u svemu volja ispunjava bez zapreke. Dakako da nijedan čovjek, dok je na svijetu, ne može potpuno postići to blaženstvo; ovo je ostavljeno za svece u nebu čija se volja posve slaže s voljom Božjom. Ali znaj da smo pozvani već ovdje na zemlji imati udio u tom blaženstvu i to upravo sukladnošću svoje volje s voljom Božjom. Volji onoga koji hoće sve što Bog hoće ne smeta nikada nikakva zapreka, sve se njegove želje slažu s voljom Božjom i za to se moraju uvijek i svakako ispuniti. Po tomu je takav čovjek blažen i to blaženstvo ja uživam. Volja je Božja sva moja sreća i sva moja milina. Sve što Bog radi čini me tako sretnim da se zbog toga radujem tisuću puta više, nego li se drugi može radovati kad udovolji svojim naravnim nagnućima”.
I Tauler se iznova zadivi visokoj mudrosti siromašnoga prosjaka.