Iz susreta Ilije i Obadije – učimo o vjeri i hrabrosti s jedne strane i kukavičluku s druge
Kad je Obadija bio na putu – eto Ilije. Ilija je bio poslan kralju Ahabu, ali Jahve čini da prije sretne Obadiju. Nije to slučajno. Gospodin želi riješiti ovu dvosmislenost. Želi da se izloži, da bude vjernik do kraja. Prepoznavši ga pade ničice i pita: „Jesi li to ti…?“ Klanja se Iliji kao onom tko je dostojan počasti; onom tko je Božji poslanik. Zove Iliju: „Gospodaru!“ A ako mu je Ilija gospodar onda ne može služiti drugom jer ne može se služiti i Bogu i bogatstvu. Prvi njegov gospodar je kralj. To je očito jer da je bilo pitanje odluke pokazalo bi se da mu je više stalo do službe kralju nego do službe Jahvi. Ilija mrzi dvosmislenost. Obadija se pita: „Što sam sagriješio?“ (kao i kod smrti udovičina sina…) Obadija se pita što je sagriješio. Ne može shvatiti da bi kukavičluk ili proračunatost moglo biti – grijeh. Kad se čovjek prepusti strahu postaje kukavica. U ratu izdaje suborce. Ovdje na zemlji izdaje Boga. Ilija je izišao iz skrovitosti jer ga je Bog pozvao, a on traži i od Obadije da se izloži. Ilija je provokacija za sve one koji kalkuliraju – kako udovoljiti svijetu i Bogu.
U Crkvi je isto puno diplomata – svećenika i biskupa – koji bi htjeli zadovoljiti i Boga i svijet, a u medijima su takvi iskorišteni da svijet promiče svoje ciljeve (iako nisu izravno izdali Boga – jesu neizravno). Ilija je provokacija za sve one koji stalno odgađaju, za one koji se stalno povlače koji žele riješavati probleme stalnim kompromisima želeći za se lagodan život.
Ilija riskira sve i spreman je izgubiti sve. Njega se ne može ničim uvjetovati. Ne podliježe strahu od progonstva, prijetnji od zazora naroda.
Obadija je suprotan tomu. Boji se za život. Ne misli da Ilija najviše riskira. Kao da i Ilija nije čovjek poput njega. Ahab nije tražio Iliju samo u svom kraljevstvu nego i okolo. Toliko mu je to bilo važno. Pritisak je rastao. Zakleo se. To „zakleo“ možemo prevesti i sa „prokleo“ što odražava stanje dubokog nezadovoljstva i ljutnje. Rečenica: „Evo Ilije“ podsjeća na rečenicu: „Evo Čovjeka!“ – kad je Isus izbičevan pred narodom koji je tražio njegovu glavu. Sam se izručuje u ruke neprijatelja – bez straha. Obadija pokazuje da ga je strah za vlastiti život : “Kad te nađe ubit će me“… nije zabrinut za Iliju. Navodi dobro koje je činio „od mladosti“ ida pripada pravoj vjeri. Kako je spasio sto proroka… I tu on je riskriao jer ga je netko mogao i ubiti zbog jednog spašenog čovjeka, a kamoli zbog sto. No ne može jedno davno dobro napravljeno djelo opravdati čovjeka da kasnije cijeli život živi kukavički. To je prodana duša.
To je problem kršćana i danas. Problem kršćana koji se prodaju i tako služe neprijatelju iz straha za svoj život, da im bude dobro i da ih ljudi časte, da budu ugledni.
Obadija je iznio logično razmišljanje – kako može stradati. Ako sve ovo rijeme nisu našli Iliju – vjeruje da Ilija opet može nestati. On ne vidi da Bog želi da pred kraljem prizna svoju vjeru nego samo vidi da može izgubit svoj život i da Bog želi njegovu smrt. „U strahu su velike oči“. Strah prikazuje činjenice drugčijima. Ne vidi da Bog može izvojevati pobjedu i s nekim tko je neznatan kao David koji protiv diva nije imao nikakve šanse i gdje se jedino pametno činilo – pobjeći. Bog tako ne razmišlja nego želi da se čovjek izloži i da računa na Božju snagu, da On posrami moćnike i da pokaže da je On jedini Bog. Ilija govor: „Još ću mu se danas pokazati!“ i tako umiruje Obadiju. I ovaj odlazi Ahabu miran. (…)
Ahab kasnije ide u susret Iliji s riječima: „Jesi li ti onaj koji upropašćuje Izrael…?“ Ahab i bez pozdrava optužuje Iliju za zlo koje pogađa narod. Ne pita se: „Gdje sam ja pogriješio... „, ne spominje vjeru u Boga, nego narod… kao da je narod važniji od Boga. Tu je samo važna horizontalna dimenzija. Ako se tako postave stvari onda je Ilija kriv što je zemlju pogodila suša i glad. Slabići se uvijek opravdavaju tako da krivicu predbacuju na drugoga… Nikad oni nisu krivi.
Ilija odgovara: „Ne upropašćujem ja Izraela… a ti su sljedbenik Baala“ Ilija ukazuje na izvor problema koji je došao preko kralja i njegove obitelji. Ahab je odgovoran za kraljevstvo i narod. „Ti si sljedbenik Baala“ – dakle, sotone. To je po srijedi. Klanjaš se Baalu i vodiš u propast cijeli narod. To je izvor svih problema. Sad sakupi 400 proroka… i Ilija mu daje upute što treba činiti. Ahab može vidjeti da se radi o izazovu. On prihvaća izazov. Ilija se ne zadovoljava mrvicama. On želi da se obrati cijeli narod i zato daje takvu naredbu… (za žrtvu na Karmelu gdje će se ognjem s neba dokazati koji Bog je pravi Bog)
Bilješke s duhovnih vježbi, Božićno vrijeme 2015)
Razmatranje na temu Ilije proroka,
Don Josip Mužić
Vidi također i Navještaj Božje kazne, (1. dio razm.)
(Nastavak slijedi…)
Životopis sv. Ilije – ukratko – u poeziji
