ISUS KRIST – nije jedan od mnogih puteva, nego je – jedini Put

Pretpostavlja se da smo kršćani i na to smo navikli, a da i ne razmišljamo što to uopće znači. Zaboravlja se da je u svemu najvažniji ISUS KRIST.

Možemo obavljat molitve, biti na svetoj misi, a zaboraviti na bit svega onog što činimo. Možemo reći da je kršćanski život stalni povratak na to počelo. O našem odnosu prema Njemu ovisi sve drugo. Zato je važno posvijestit sebi tu svoju pripadnost Njemu. To bi se trebalo događati svaki dan kroz MOLITVU.

Molitva je razgovor s Bogom, a Isus je Bog, pa je to onda razgovor s njim. Da ga imamo pred očima stalno. Imati na umu da je Isus Krist središte svega. Baš zato jer smo ljudi i jer imamo oštećenu narav lako nas mogu zahvatiti neuredne želje i čovjek može živjti s tim preokupacijama koje ga udaljavaju od Boga.

Tri su neprijatelja duše: tijelo, svijet i đavao. Tijelo – gleda samo na zadovoljavanje svojih potreba. Svijet nas također nastoji spriječit u tome da razvijamo svoj odnos s Bogom. Sotona se zadovoljava s tim da djeluje neprimjetno. Kod svetaca koji su prepoznavali njegovo djelovanje i odupirali mu se počeo bi ih fizički napadati. Imamo npr. sv. Padre Pia kojeg bi sotona fizički napadao. Mi smo još na početku duhovnog puta pa nas tako ne napada ali može nas napadati na razne druge načine.

Isus Krist nije samo put. Znamo čuti da su „mnogi putevi koji vode do cilja“. Planinari znaju kad se penju na planinu da nije svejedno kojim će putem jer mogu i ne doći na cilj, nego da se treba držati označenih puteva. Isus je jedini Bog. Sve druge vjere su nepotpune ili lažne, ne vode do spasenja već odvode od Boga. Imaju djelove istine. Odgovaraju često traženjima onih koji još nisu upoznali Isusa, ali jedini put do Boga je Isus Krist. Sve drugo ne može nas dovesti do konačnog cilja. No u svijetu vlada relativizam. Diktatura relativizma prema kojoj nije važno kojim putem ideš jer svejedno ćeš doći do cilja. To je laž. (Ne možeo npr. za budizam ni reći da je religija. Prije je jedan filozofski sustav. Ili, Muhamed npr. koji za sebe kaže da je prorok – imao je i ženu od šest godina. Način na koji je živio neusporediv je sa načinom života na koji je živio Isus.) No, Bog se služi i krivim putevima da pokaže kako je on Gospodar povijesti. Na nama je da otkrijemo što je dobro, da to bude poticaj i da svjedočimo drugima.

Svjedočiti da je Isus jedini put proglašava se kao netrpeljivost i nesnošljivost. Kao za vrijeme Rimljana kad su kršćani bili proganjani zato jer nisu pristajali na to da njihova vjera bude jedna od vjera. (Panteon – hram svih bogova…) Kršćani to ne mogu prihvatiti jer bi to značilo staviti Isusa na istu razinu sa idolima ili demonima. Kršćani su govorili: Naš Bog je jedini Bog. I baš zato su proganjani. Da su rekli kako se svim putevima može spasiti tad ne bi bilo spora. Baš zato je kršćanstvo najprogonjenija religija na svijetu.

Na nama je da budemo spremni na progonstva. Ne smijemo dopustiti da nas to zastraši.

Progonstva su i korisna jer se preko njih pročišćavamo, vidimo da je Isus Krist prije svega. Ljudi se često, pa među njima i svećenici, mogu uhljebiti unutar Crkve. I svećenici mogu naći posao, imati plaću, imati riješeno stambno pitanje i nema brige oko kredita i sl. i da ne razmišlja zašto sve to. Da Isus Krist tu bude na prvom mjestu. Živimo u vremenu kad je relativizam postao diktatura. I ako još nije došlo do krvavih progona progoni se na druge načine. U naše vrijeme, gore nego za vrijeme komunizma, žena ostala bez posla zato što je nosila križić oko vrata. Već smo došli na razinu goru od vremena komunizma. Cenzura u medijima. O vjerskim skupovima se ne izvještava (pa i o nedavnom duhovnom koncertu na Gripama). Imamo pravo na to da nam se donose informacije. I to je jedan progon. Možemo očekivati da će se sustav razotrkivati kao diktatura.

Isus je jedina istina, uosobljena istina, kao pravi Bog i pravi čovjek. Sadrži punu istinu o čovjeku i o Bogu. Ako nam osim njega treba nešto drugo onda Isusu nismo pristupili sa dovoljno vjere i produbili odnos s njim. Govoriti o istini nije popularno. Djeluje zastarjelo, prikazuje se kao neki fundamentalizam i drugi oblici religioznosti.

Kad smo čuli da se među kršćanima govori o herezama, o shizmi, o krivovjerjima?... To kao da je nešto što spada samo na prva stoljeća kršćanstva.

Navikli smo živjeti u tome.

Kad krenemo od svojih obitelji vidimo kako se tolerira grijeh. Ako se grijeh tolerira na području morala onda se počne tolerirati i na području nauka.

Kad roditelji npr. toleriraju da im kćer ili sin žive s momkom tj. s curom pod njihovim krovom, a da se nisu vjenčali, oni su postali sudionici u njihovu grijehu. I mi smo se na to navikli. I što se onda događa? Čovjek ima potrebu da opravda grijeh koji živi. Ona počne šestu zapovijed smatrati zastarjelom (Ne sagriješi bludno), pa devetu (Ne poželi tuđeg žendibenog druga) također… pa onda može, ako prilike tako zahtjevaju, odbaciti i sedmu (ne ukradi) jer mu se pružila prilika da ukrade… itd… To je jedno selektivno pristupanje. Čovjek sebi daje za pravo da uzme ili ne uzme ovisno o tome sviđa li mu se nešto ili mu se ne sviđa.  Tako onda ljudi počni razvijati učenje i cijele sustave učenja u kojima će braniti svoje zablude i krivovjerja.

Mi imamo učiteljstvo i Isusa Krista kao mjerilo svega – da se zna što je istina,  a što je laž. Život izvan Isusa Krista, prije ili kasnije vodi u smrt.

Oni koji su s prepustili grešnom životu već za vrijeme ovog života osjete da su izgubili blagoslov Božji. Vide da taj život vodi u propast. Npr. bračni parovi koji su se odlučili živjeti samo za svoje užitke, a bez djece (jedan primjer… ) pokaže se na krau da takav život nema smisla. Nemaju kome ostaviti sve to što su skupljali. To je jedno klanjanje idolima. I kakav će im onda biti vječni život?

Isus Krist kaže da nitko ne može doći k Ocu osim po Njemu. Sv Tereza je govorila o povezanosti molitve i Isusa Krista…  U naše vrijeme govori se o raznim tehnikama i kako se treba isprazniti od svega kako bi moglo doći do ispunjenja. Kad se na duhovom putu ide bez Isusa Krista onda smo izloženi varkama sotone i otvara put u propast.

Isus Krist je autor, svrha i uzor nadnaravnog života ljudi. Autor je jer je darovatelj života. Mi možemo s Njim surađivati, ali ne možemo stvarati milost. Plodovi na kraju uvijek ovise o Bogu. Od nas zavisi hoće li biti potpuni neuspjeh. Možda ne želimo dopustiti milosti Božjoj da dođe do izražaja. Bog traži našu suradnju..

Isus Krist je pravi Bog i pravi čovjek. On je svojevrsni program života.Kakvo bih ja shvaćanje o Bogu trebao imati? Bog se objavio preko svojih odabranika, ali u punini se objavio u Isusu Kristu, ne samo preko učenja nego preko djelovanja, preko života. Tu je on uzor. On je svrha nadnaravnog života.

Mi živimo zato da dođemo Bogu i gledamo ga licem u lice, da imamo to blaženo gledanje… On je cilj i svrha našeg života. On vraća život grešnicima. Isus ne čini samo fizička čuda već i duhovna čuda, pokazuje da ima vlast opraštati grijehe. Grijeh je bolest koja može biti bolest na smrt. To je stanje iz kojega čovjek ne može izići sam. Možemo se pokajat, ali ne možemo izići sami. Ne treba se s tim poigravat. Laki grijeh ne prekida vezu s Bogom, a smrtni grijeh prekida svaku vezu s Bogom. Kad čovjek živi u smrtnom grijehu, a ako nema ozbiljne odluke to znači ne samo površnost nego može biti i izravno kušanje Boga. To pokazuje i koliko je vjera površna i da je potrebno produbiti otajstvo grijeha.

Ako vidimo grijeh kao uvredu Bogu to onda čini da stvari vidimo u drugom svjetlu. U obitelji npr. može se dogoditi da neki muž istuče ženu i djecu kad se napije, pa kad se otrijezni onda kaže: žao mi je! I onda opet nastavi isto. Ako on vidi da je to nešto što treba riješiti onda to treba liječiti, od njega se traži da ne upada više u to. Tako je u našem odnosu s Bogom. Treba gledati kroz ljubav prema Isusu. Ako mi volimo Isusa onda se to odnosi i na najmanji grijeh.

Primjer jednog starog franjevca u Međugorju koji se ispovijedao svaki dan, a nekad i dva puta u jednom danu. Leopold Mandić se isto ispovijedao svaki dan… Nisu oni bili skrupulozni nego su imali veći senzibilitet za grijeh i htjeli su ga se osloboditi. Što smo bliže Bogu to nam i duša više reagira na grijeh.

Kad se ogrezne u grijehu onda se stvari shvaća olako. Prelazi se preko krupnih stvari… Ivan piše da je bio poslan od Oca „da imaju život u izobilju“… Kad su učenici pitali Isusa što čemo dobiti mi koji smo sve ostavili i krenuli za Tobom… on govori: „Ne samo život vječni nego stostruko već na zemlji uz progonstva.“ Vidimo da mi često organiziramo život tako da ne vjerujemo u to nego moramo sebi sve priskrbiti… Odnos s Bogom treba prožimati sve i Njemu treba prepustiti sve brige i oko onog materijalnog… Život u izobilju znači biti povezan s Izvorom i dobijati ono što ti je potrebno. A što je potrebno? Sveci su bili i veliki pokornici… trapili se uništavali zdravlje, gledajući našim očima mučili se. Ono što se nama čini kao da im je bilo mučenje njima je to bilo u službi toga da im tijelo bolje služi u vršenju volje Božje.

 Jedan episkop se ogriješio tako da se fizički obračunao s nekim. Za ta je grijeh je skinut sa službe i živio kao laik tri godine. Tri godine je živio tako da je nadničario. Kasnije je živio još do osamdesete, a kad su ga pitali koje mu je vrijeme u životu bilo najbolje rekao je da su to bile one tri godine. Svima se činilo da je to jenda „crna rupa u njegovu životu“ a njemu je to bilo najbolje vrijeme.

 Sve je u konačnici za naše dobro. Treba prihvatiti iz u zahvalnosti ono što dolazi iz Njegovih ruku.

Isus daje život jer je Sin Očev. U svemu je jednak Ocu i zato nam može dati život. On je onaj koji rađa i podiže, daje da se razvija i raste, a to što čini Otac također čini i Sin Božji. Ne samo kao Bog nego i kao čovjek. Daje im preko Duha Svetoga vječni život. On je izvor nadnaravnog života. Kao što Otac ima život sam u sebi tako i Otac ima život sam u sebi.
Pavao u poslanici Rimljanima piše da se trebamo suobličiti sa Sinom, da budemo savršeni… da se pobožnastvenimo preko milosti… Ali to sotona iskoristi, iskrivi. Prva napast: bit ćete kao Bog. Danas imamo društava koji žele da se pobožanstvene, poput masonerije. Da budu kao bogovi. Da se čovjek može duhovno izdizati sve više da ide svojim silama. Sotona ga navede na uvjerenje da može postat kao Bog. Nije slučajno da je sjedište UN-a izgleda kule babilonske. Kula Babilonska je simbol zajedničkog projekta protiv Boga, da se čovjek uzdigne protiv Boga. U praksi ljudi to čine. U praksi ljudi to mogu činiti sami i kolektivno. Postoji osobni teški grijeh, ali postoji i kolektivni. To je ono  što nas direktno odvaja od Boga i postajemo neprijatelji Božji. Bog nam nudi svoje milosrđe ako dopuštamo…

Najveći grijeh je oholost. Kad je čovjek ponizan spreman je primiti. Kad je ohol uvijek su drugi krivi, nije spreman tražiti ono što mu je potrebno jer to ugrožava njegovo dostojanstvo…

(izvor: bilješke sa duhovne obnove, Kamen, Krist Kralj, 26.11.2017, voditelj don Josip Mužić)