Ne bih se usudio ovo pismo napisati nikome osim tebi, jer nitko drugi ne bi povjerovao u ono što ću ti ispričati. Možda će čak i tebi biti teško povjerovati, ali moram nekome reći. Prije svega, u bolnici sam. Ne brini — stvarno, nemoj se brinuti. Bio sam ranjen, ali dobro sam, razumiješ? Dobro sam. Liječnik kaže da ću za mjesec dana ponovno biti na nogama.

Ali to nije ono što ti želim ispričati.

Sjećaš li se kad sam se prošle godine pridružio marincima? Sjećaš li se kad sam odlazio i kad si mi rekla da se svaki dan molim svetom Mihaelu? Zapravo, nisi mi to ni morala govoriti. Otkad znam za sebe, uvijek si me učila da se molim svetom Mihaelu Arkanđelu. Čak si me po njemu i nazvala. I jesam. Uvijek sam se molio.

Kad sam stigao u Koreju, molio sam se još usrdnije. Sjećaš li se molitve kojoj si me naučila?

„Mihaele, Mihaele, jutarnja zoro,
svijetli akorde Neba kojeg si kras;
čuvaj me danas
i u vrijeme kušnje,
otjeraj đavla, budi mi spas.”

Govorio sam je svakoga dana. Ponekad dok sam marširao, ponekad dok sam odmarao, ali uvijek prije nego što bih zaspao. Čak sam nagovorio neke od drugih momaka da je mole.

Jednog dana bio sam s prethodnicom, visoko na prvoj crti bojišnice. Izviđali smo položaje komunista. Hodao sam kroz strašnu hladnoću. Dah mi je izlazio poput dima cigarete. Mislio sam da poznajem svakog čovjeka u patroli, kad se odjednom uz mene pojavio još jedan marinac kojega nikada prije nisam vidio.

Bio je veći od bilo kojeg drugog marinca kojega sam ikada vidio. Morao je biti visok gotovo metar i devedeset tri i bio je snažne, skladne građe. Sam njegov izgled davao mi je osjećaj sigurnosti.

Uglavnom, nastavili smo se probijati naprijed. Ostatak patrole razdvojio se od nas. Da bih započeo razgovor, rekao sam: „Hladno je, zar ne?” A onda sam se nasmijao. Evo mene, s dobrim izgledima da svakog trenutka poginem, a ja govorim o vremenu.

Činilo se da je moj suputnik razumio. Čuo sam kako se tiho nasmijao. Pogledao sam ga: „Nikada te prije nisam vidio. Mislio sam da poznajem svakog čovjeka u svojoj jedinici.”

„Pridružio sam se u posljednji trenutak”, odgovorio je.

„Kako se zoveš?”

„Michael.”

„Stvarno?” rekao sam iznenađeno. „I moje je ime Michael.”

„Znam”, rekao je.

A zatim je nastavio: „Mihaele, Mihaele, jutarnja zoro…”

Bio sam toliko zapanjen da punu minutu nisam znao što bih rekao. Kako je znao moje ime? I kako je znao molitvu kojoj si me ti naučila?

Onda sam se u sebi nasmiješio. Svaki čovjek u jedinici znao je za mene. Nisam li tu molitvu naučio svakoga tko me bio spreman slušati? Zar me ponekad nisu čak i zadirkivali nazivajući me svetim Mihaelom?

Neko vrijeme nijedan od nas nije progovorio. A onda je on prekinuo tišinu.

„Pred nama će biti problema.”

Morao je biti u izvrsnoj fizičkoj kondiciji ili je jednostavno tako lako disao da mu nisam mogao vidjeti dah. A moj se dah, naprotiv, pretvarao u velike bijele oblake. Ovoga puta na njegovu licu nije bilo osmijeha.

„Problemi pred nama”, pomislio sam. Pa, s komunistima posvuda oko nas, to baš i nije bilo neko veliko otkriće.

Tada je počeo padati snijeg — velike, guste pahulje. U samo nekoliko trenutaka cijeli je krajolik nestao pred našim očima. Marširao sam kroz bijelu izmaglicu pahulja.

Moj je suputnik nestao.

„Michael!” povikao sam iznenada, u panici.

Osjetio sam njegovu ruku na svojoj ruci. Glas mu je bio dubok i snažan: „Ovo će uskoro prestati.”

Njegovo se predviđanje pokazalo točnim. Nakon nekoliko minuta snijeg je prestao jednako naglo kao što je počeo. Sunce je bilo tvrd, blještav disk na nebu.

Osvrnuo sam se tražeći ostatak patrole, ali nigdje nikoga. U snažnoj snježnoj oluji izgubili smo ih. Pogledao sam naprijed dok smo prelazili preko manjeg uspona.

Mama, srce mi je zastalo. 

Bilo ih je sedam.

Sedam komunista u podstavljenim hlačama i jaknama te smiješnim kapama. Samo što sada na njima nije bilo ničega smiješnog. Sedam pušaka bilo je upereno ravno u nas.

„Dolje, Michael!” viknuo sam i bacio se na smrznuto tlo.

Čuo sam kako su puške opalile gotovo istodobno. Čuo sam metke.

Michael je još uvijek stajao.

Mama, ti momci nisu mogli promašiti — ne s te udaljenosti. Očekivao sam da ću ga vidjeti doslovno raznesenog. Ali on je i dalje stajao ondje, kao da se nije ni pokušao braniti. Činilo mi se da je paraliziran od straha.

To se ponekad dogodi, mama, čak i najhrabrijima. Bio je poput ptice opčinjene zmijom. Barem sam tada tako mislio.

Skočio sam prema njemu kako bih ga povukao na tlo i tada sam osjetio iznenadnu vatru u prsima. Često sam se pitao kako je biti pogođen. Sada znam.

Sjećam se snažnih ruku oko sebe — ruku koje su me tako nježno položile na jastuk od snijega.

Otvorio sam oči da još jednom pogledam.

Umirao sam.

Možda sam već i bio mrtav. Sjećam se da sam pomislio: „Pa, nije tako loše.”

Možda sam gledao ravno u sunce. Možda sam bio u šoku. Ali tada sam ponovo vidio Michaela kako stoji uspravno.

Samo što mu je ovoga puta lice sjalo zastrašujućim sjajem. Kao što rekoh, možda je to bilo sunce u mojim očima. Ali dok sam ga gledao, činilo mi se da se mijenja.

Postajao je sve veći.

Raširio je ruke.

Možda je ponovno padao snijeg, ali oko njega se pojavio sjaj poput anđeoskih krila.

U rukama je držao mač.

Mač koji je bljeskao kao milijun svjetala.

To je posljednje čega se sjećam prije nego što su ostali momci došli i pronašli me. Ne znam koliko je vremena prošlo. Povremeno bih imao tek nekoliko trenutaka predaha od boli i vrućice.

Sjećam se da sam im odmah rekao za neprijatelja koji se nalazio pred nama.

• „Gdje je Michael?” upitao sam.

Vidio sam kako se međusobno pogledavaju.

„Tko?” upitao je jedan od njih.

„Michael! Onaj veliki marinac s kojim sam hodao neposredno prije nego što nas je zahvatila snježna oluja.”

„Mali”, rekao je narednik, „nisi hodao ni s kim. Bio si sam! Cijelo vrijeme sam te promatrao. Previše si se udaljio od nas. Upravo sam te namjeravao pozvati kad si nestao u snijegu.”

Znatiželjno me pogledao.

„Kako si to uspio, mali?”

„Kako sam što uspio?” upitao sam, pomalo ljutito unatoč rani.

„Taj marinac po imenu Michael i ja samo smo…”

„Sine”, rekao je narednik ljubazno, „ja sam osobno sastavio ovu patrolu i jednostavno nema drugog Michaela u njoj. Ti si jedini Mike.”

Zastao je na trenutak.

„Kako si to uspio, mali? Čuli smo pucnjeve. Nijedan metak nije ispaljen iz tvoje puške. A tamo preko brda nema ni traga olovu u onih sedam tijela.”

Nisam ništa rekao. Što sam mogao reći? Mogao sam samo zuriti u njega otvorenih usta, potpuno zaprepašten.

Tada je narednik ponovno progovorio.

„Mali”, rekao je nježno, „svaki od onih sedam komunista ubijen je udarcem mača.”

To je sve što ti mogu reći, mama. Kao što sam rekao, možda je sunce zaslijepilo moje oči. Možda je bila hladnoća. Možda bol.

Ali to se dogodilo.

S ljubavlju,

Michael

Ovu priču ispričao je i svećenik (hrvatskih korjena), o. Chris Alar – a koju možete poslušati na  ovom videu ili pročitati na:

četrnaestero

Moram priznati da je veliki dar meni kao vjeroučiteljici imati pred sobom djecu koja već nose dobre temelje odgoja u vjeri i drago mi je da mogu bar malo sudjelovati u njihovu vjerskom odgoju.

Ovogodišnji (3.) Hod za život u Sinju okupio je manji broj sudionika nego prethodne dvije godine, no oni koji su došli imali su priliku čuti samo jedno, ali vrijedno svjedočanstvo Lucije Stipanović, čija je životna priča snažno progovorila o prihvaćanju i vrijednosti svakog života. 

Iz Lucijina svjedočanstva:

video na: youtube – short video
…Možda su i do vas došle neke vijesti teških strana majčinstva, roditeljstva, koje su u mnogima sigurno unijele strah, nemir i nesigurnost u srce. I onda kako se mirne duše odlučiti za roditeljstvo, za život, za novo dijete, kad vidimo toliku krhkost naše ljudske a pogotovo ženske prirode. Neću vam sad reći da su to preuveličane priče, koje nemaju veze sa stvarnošću, da je imati djecu lako i jednostavno, veselo uvijek.. jer i ja sam bila mlada majka sa jedno dvoje djece, iscrpljena i obeshrabrena. I u noći, u ustajanjima za djecu sam ponekad razmišljala i o svojim kolegicama koje sad sigurno žive život punim plućima, uživaju, dok ja potraćujem svoje talente u spremanju, kuhanju, pelenama i neredu.

Ali ipak sam u srcu sam nekako znala da je to pravi put za mene i da sudjelujem u stvaranju nečeg velikog. Podižem nove živote, budućnost. Koliko je ljepote i radosti u prvom osmijehu bebe, činjenici, da gdje god bilo – dijete uvijek pogledom traži mamu, osjećaj da si nekome sve na svijetu, sigurno mjesto kojemu se uvijek može vratiti i naći toplinu i podršku.
Jako mi se svidjelo kad je jedna naša vrhunska sportašica na pitanje novinara o odricanju i žrtvi u sportu odgovorila je jednostavno: To nije bila žrtva to je bilo ulaganje. Stvar je perspektive. To je upravo to. Mi potičemo vas da ulažete u život, u budućnost, a ne u smrt. Jer nema većeg, boljeg i sigurnijeg ulaganja nego u novi život.

I papa Ivan Pavao II. u Solinu je mladima rekao da se bez žrtve ne može izgraditi ništa veliko. I ja sam prošla trudničku depresiju, postporođajne turbulencije hormona, neočekivanu trudnoću, krize, obeshrabrenja, beznađa, ogovaranja, ružne primjedbe o obiteljima s više djece, rođenje djeteta s posebnim potrebama, smrt djeteta sa 3 mjeseca, ali došla sam ovamo da vam kažem da je to vrijedilo, da se isplatilo. Koliko mudrosti ima u priči Šuma Striborova kad majka radije bira svoju bijedu i nevolju a da ima sina, a odbija se vratiti u mladost i lijep i sretan život bez sina. Osobno to mogu posvjedočiti nakon smrti naše Rebeke. Radije biram bol, ali i činjenicu da je postojala. 

Jer ako je nešto teško to ne znači nužno da je to loše. Roditeljstvo, majčinstvo je avantura koja nas mijenja. Mijenja naše prioritete, izvlači iz nas ono najgore, ali i ono najbolje. Stječemo iskustvo. Postajemo ljudi koji se uče suočavati s izazovima svakakvim vrsta. Stječemo životnu mudrost, ne samo zbog nas samih nego i ljudi oko nas koji nas trebaju. Društvo treba ljude koji znaju birati bitke kada je potrebno zauzeti se za istinu, kada biti milosrdan, i kada se treba boriti za pravu stvar. Zato opet želim citirati papu koji je rekao na istom govoru: Ne vjerujte onima koji vam nude lagana rješenja. Ma ne obećavaju nam ništa, a kamoli rješenja. Pravo rješenje je uvijek na strani života.

I na kraju bih voljela podijeliti s vama i jedno razmišljanje koje mi je na srcu još od početka ovih hodova za život. Kad su nas kritizirali da smo protiv prava žena, pa mi smo baš za prava žena, pogotovo, onih najmanjih među nama koje će za osamnaest godina ovdje u kafiću ispijati kave, zaljubljivati se, dijeliti s prijama školske probleme, i u ovoj crkvi moliti Gospu da im pokaže koji je put za njihov život. Pa omogućimo im to pravo. Hvala! – riječi su Lucije Stipanović

M.G.

Više slika na:

/isticanje teksta: admin/

Dana 16. rujna 2026., Dikasterij za nauk vjere, Dikasterij za promicanje kršćanskog jedinstva i Dikasterij za međureligijski dijalog objavili su bilješku pod nazivom „Putovanje nade: Šezdeset godina međureligijskog dijaloga i bratstva u svjetlu koncilske deklaracije Nostra Aetate “.

Dokument sadrži mnogo toga što bi svaki katolik trebao potvrditi. Osuđuje vjersko nasilje, antisemitizam, prisilu, mržnju, prezir i kršenje vjerske slobode. Podsjeća da svaka osoba posjeduje nepovredivo dostojanstvo jer je svaka osoba stvorena na sliku Božju. Potvrđuje važnost miroljubivih odnosa među ljudima i inzistira na tome da međureligijski dijalog ne smije pasti u relativizam ili sinkretizam.

U bilješci se također izričito navodi da ne postoje dva paralelna puta spasenja, da je Krist „jedini Otkupitelj“ i da je vjernost Isusu Kristu – „Putu, Istini i Životu“ – neodvojiva od autentičnog dijaloga.

Ove tvrdnje su istinite i potrebne.

Ipak, drugi odlomci koriste jezik koji, ako se čita bez kontrolirajućeg svjetla Svetog pisma i vječnog crkvenog nauka, može izazvati veliku zbrku. Vjernici se s pravom mogu pitati je li dijalog stavljen iznad evangelizacije; treba li sljedbenike nekršćanskih religija smatrati onima koji već putuju autentičnim putovima prema Bogu; treba li Crkva i dalje tražiti njihovo obraćenje; i ostaje li misionarski mandat koji je Krist povjerio svojoj Crkvi obvezujući u svojoj punini.

Opsežna i nužna osuda antisemitizma u bilješci također postavlja povezano pitanje: Kako Crkva može potvrditi trajno ostajstvo Izraela, a da ne dopusti da ta potvrda postane teološko odobravanje političkog cionizma ili nekritička obrana moderne Države Izrael?

Budući da ta pitanja dotiču srž katoličke vjere, moralnog svjedočanstva Crkve i vječnog spasenja duša, ne mogu se odbaciti kao puki otpor dijalogu. Ona zahtijevaju jasne razlike i puninu katoličkog nauka.

Kao biskup, zadužen pred Bogom čuvati poklad vjere i utvrđivati ​​vjernike u istini, nudim sljedeći nauk:

1. Misionarski mandat nije opozvan

Poslanje Crkve ne proizlazi iz promjenjivih povijesnih okolnosti, socioloških potreba ili crkvenih strategija. Ono proizlazi iz Isusa Krista.

Nakon svog uskrsnuća, Gospodin je zapovjedio apostolima: „Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji. Idite dakle, poučavajte sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga! Učite ih čuvati sve što sam vam zapovjedio! I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta!“ (Matej 28,18-20).

Sveti Marko bilježi zapovijed jednako izravnim riječima: „Idite po svemu svijetu i propovijedajte evanđelje svakom stvorenju! Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se; a tko ne uzvjeruje, osudit će se“ (Marko 16,15-16). 

Crkva nije izmislila ovo poslanje i stoga Crkva nema ovlasti da ga napusti. Nijedan dikasterij, biskupska konferencija, teološka škola ili pastoralni program ne mogu osloboditi Crkvu od zapovijedi koju je dao sam Gospodin. 

Činjenica da je svijet postao međusobno povezano „globalno selo“ ne čini misionarski mandat zastarjelim. Ona čini narode neposrednije prisutnima jedni drugima i stoga nam čini misionarsku odgovornost Crkve još hitnijom.

Kulturni pluralizam ne poništava božansku objavu. Sličnost među religijama ne čini njihove proturječne tvrdnje jednako istinitima. Zahtjevi mirnog suživota ne dopuštaju Crkvi da prikrije identitet Onoga po kojem se daruje istinski mir.

Drugi vatikanski koncil uči: „Crkva hodočasnica je misionarska po samoj svojoj prirodi, jer iz poslanja Sina i poslanja Duha Svetoga vuče svoje podrijetlo“ (Ad Gentes, 2).

Crkva nije povremeno misionarska. Ona je misionarska po samoj svojoj prirodi. Ako prestane evangelizirati, ne napušta samo jednu aktivnost među ostalima, već djeluje protiv vlastitog identiteta.

Svaki prikaz međureligijskog dijaloga koji ne čuva ovaj misionarski identitet je nepotpun. Svako tumačenje dijaloga koje potiskuje poziv na vjeru, pokajanje, krštenje i zajedništvo s Kristom proturječi Gospodinovom nalogu. 

2. Isus Krist nije jedan vjerski učitelj među mnogima

U središtu kršćanske vjere ne stoji teorija religije, već Osoba Isusa Krista.

Naš Gospodin ne kaže samo da uči put, prenosi dio istine ili nudi jedan mogući oblik duhovnog života. On izjavljuje: „Ja sam put i istina i život; nitko ne dolazi Ocu osim po meni“ (Ivan 14,6).

Sveti Petar proglašava: „I nema spasenja ni u kome drugome. Nema drugoga imena pod nebom danoga ljudima po kojem bismo se mi mogli spasiti“ (Djela 4,12).

Sveti Pavao uči: „Jer jedan je Bog i jedan posrednik između Boga i ljudi, čovjek Krist Isus, koji sebe dade kao otkupljenje za sve, kao svjedočanstvo u vrijeme određeno“ (1. Timoteju 2,5-6). 

To nisu periferne ili pregovaračke tvrdnje. One pripadaju temeljima kršćanstva. 

Isus Krist je vječna Riječ koja je utjelovljena. On je pravi Bog i pravi čovjek. On je punina i dovršenje božanske objave. Njegov križ je jedina žrtva kojom je svijet otkupljen. Njegovo uskrsnuće je pobjeda nad grijehom i smrću. Svaka milost dana bilo kojem ljudskom biću dana je po Njemu.

Deklaracija Dominus Iesus potvrdila je ovu doktrinu protiv teorija koje bi kršćanstvo smjestile uz druge religije kao jedan ograničeni izraz univerzalnog religijskog otajstva.

„Stoga se mora čvrsto vjerovati kao istina katoličke vjere da se univerzalna spasenjska volja Jednog i Trojedinog Boga prinosi i ostvaruje jednom zauvijek u otajstvu utjelovljenja, smrti i uskrsnuća Sina Božjega“ (Dominus Iesus, 14).

Spasenje se ne proizvodi neovisno od strane različitih religija. Bog može djelovati u srcima onih koji vidljivo ne pripadaju Crkvi, a elementi istine i dobra mogu se naći u njihovim tradicijama. Ali gdje god je prisutna milost, to je milost Isusa Krista. Gdje god se daje spasenje, ono se daje kroz Njegovo pashalno otajstvo. Gdje god se nalazi istina, ona sudjeluje u Onome koji je Utjelovljena Istina.

Crkva stoga ne može govoriti kao da je Krist samo kršćanski doprinos širem religijskom razgovoru. On nije jedna manifestacija božanskog misterija jednako dostupnog kroz međusobno proturječne religije. On je utjelovljeni Sin u kojem je Božje otajstvo definitivno objavljeno.

3. Što znači „poštovati“ druge religije

Izjava (dokumenta) Nostra Aetate da Crkva „ne odbacuje ništa što je istinito i sveto“ u drugim religijama – mora se čitati sa jasnoćom.

Predmet Crkvenog priznanja jest ono što je istinski istinito i sveto – a ne zabluda kao zabluda, idolopoklonstvo kao idolopoklonstvo ili lažno učenje kao lažno učenje. Istinu treba prepoznati jer sva istina u konačnici dolazi od Boga. Moralnu dobrotu treba poštovati jer svako istinsko dobro odražava dobrotu Stvoritelja. 

Ali prisutnost neke istine unutar religije ne čini religiju istinitom u cijelosti. 

Religijski sustav može očuvati prirodne istine o Bogu, molitvi, postu, žrtvi, obitelji, pravdi ili moralnom životu, a istovremeno nijekati Trojstvo, Utjelovljenje, božanstvo Krista, Njegovu otkupiteljsku smrt, Njegovo tjelesno uskrsnuće ili sakramentalni poredak koji je On uspostavio. 

Kontradiktorne tvrdnje ne mogu biti istinite u istom smislu u isto vrijeme. Isus Krist ne može istovremeno biti i ne biti božanski Sin Božji. Ne može istovremeno tjelesno uskrsnuti od mrtvih i ne uskrsnuti. Euharistija ne može istovremeno biti i ne biti Njegovo Tijelo i Krv. Bog ne može istovremeno biti Sveto Trojstvo i ne biti Sveto Trojstvo.

Milosrđe ne zahtijeva od nas da se pretvaramo da su takve kontradikcije beznačajne. Iskreno poštovanje prema drugoj osobi zahtijeva iskrenost u vezi s istinom. Stoga moramo pažljivo razlikovati tri stvari: 

Prvo, sa svakom ljudskom osobom treba postupati s ljubavlju i poštovanjem prema njezinom Bogom danom dostojanstvu.

Drugo, sve što je istinito i dobro u drugoj religijskoj tradiciji može biti prepoznato i cijenjeno.

Treće, zablude o Bogu i spasenju ne mogu se hvaliti, čuvati ili tretirati kao alternativne objave koje je Bog dao.

Bezuvjetno poštujemo sve osobe. Potvrđujemo istinu gdje god se ona nalazi. Odbacujemo zabludu jer zabluda ne može spasiti i jer ljubav želi za svaku osobu puninu istine.

4. Jesu li druge religije „putevi istine“?

Bilješka podsjeća na jezik koji sljedbenike drugih religija opisuje kao „suputnike na putu istine“ i kao „hodočasnike istine“ s kojima kršćani dijele dio putovanja. Ovaj jezik zahtijeva bitnu razliku.

Osoba može tražiti istinu, a da još ne posjeduje puninu objavljene istine. Osoba može iskreno odgovoriti na svjetlo savjesti i na milost koju Bog daje, a istovremeno ostati u zabludi oko ozbiljnih vjerskih pitanja. U tom subjektivnom smislu, možemo prepoznati drugo ljudsko biće kao su-tragatelja ili hodočasnika.

Ali iz toga ne slijedi da je svaka religija sama po sebi autentičan put koji je Bog uspostavio i koji vodi prema spasenju. Osoba i religijski sustav ne smiju se miješati. 

Osoba može biti potaknuta milošću dok se pridržava uvjerenja koja sadrže ozbiljne pogreške. Bog može upotrijebiti fragmente istine, prirodni moralni uvid ili iskrenu molitvu kao pripremu za primanje Evanđelja. Ali Krist djeluje kroz takvu milost – ne sama vjerska pogreška.

Crkva uči da oni koji, bez svoje krivnje, ne poznaju Krista ili Njegovu Crkvu mogu postići spasenje ako iskreno traže Boga i odgovore na milost. Pa ipak, ta mogućnost ne čini vjersko neznanje spasonosnim dobrom i to ne čini evangelizaciju nepotrebnom. 

Katekizam uči: „Iako Bog, na načine koje poznaje, može one koji, bez svoje krivnje, ne poznaju Evanđelje, dovesti do vjere bez koje mu je nemoguće ugoditi, Crkva ipak ima obvezu, a i sveto pravo, evangelizirati sve ljude“ (KKC 848).

Stoga možemo hodati uz osobe drugih religija u građanskom prijateljstvu, djelima milosrđa, obrani ljudskog dostojanstva i težnji za mirom. Možemo ih slušati i tražiti međusobno razumijevanje. Ali ne možemo tvrditi da su vjerski sustavi koji niječu Krista paralelni putovi objavljene istine.

Hodamo uz druge ne zato što je Krist nepotreban, već u nadi da će ga svaka osoba susresti.

5. Dijalog i navještaj ne smiju biti odvojeni

U bilješci se s pravom primjećuje da dijalog i naviještanje pripadaju poslanju Crkve. Također se kaže da su neodvojivi.

Pa ipak, neki od njegovih izraza riskiraju zasjeniti tu nerazdvojivost. Konkretno, odlomak 46 kaže da misionar, nakon što je svjedočio o Kristovoj ljubavi, „jednostavno čeka“ da ga drugi pitaju o toj ljubavi.

Strpljenje i poštovanje slobode su neophodni. Obraćenje nikada ne smije biti prisilno. Vjera se ne može proizvesti manipulacijom. Ipak, samo čekanje na upit nije adekvatan prikaz apostolskog poslanja. Apostoli nisu čekali da im se narodi približe. 

Sveti Petar je javno propovijedao raspetoga i uskrslog Krista, pozivajući svoje slušatelje na pokajanje i krštenje (Djela 2,22-41). Sveti Pavao je ulazio u sinagoge i javna mjesta, raspravljajući i propovijedajući. Naviještao je Krista u Ateni, Korintu, Efezu i Rimu. Molio je svoje slušatelje da se pomire s Bogom. 

Učinio je to jer: „Ljubav Kristova nama upravlja“ (2. Korinćanima 5,14).

I opet: „Teško meni ako ne propovijedam Evanđelje!“ (1. Korinćanima 9,16). 

Dijalog može prethoditi navještaju, pratiti navještaj, uklanjati prepreke navještaju ili pomoći kršćanima da shvate kako najbolje naviještati. Ne može trajno zamijeniti navještaj. 

Papa Ivan Pavao II. učio je: „Međureligijski dijalog dio je evangelizatorskog poslanja Crkve. Shvaćen kao metoda i sredstvo međusobnog upoznavanja i obogaćivanja, dijalog nije u suprotnosti s poslanjem ad gentes ; štoviše, on ima posebne veze s tim poslanjem i jedan je od njegovih izraza“ ( Redemptoris Missio, 55). 

Isti papa upozorio je da dijalog ne oslobađa Crkvu od naviještanja Isusa Krista i pozivanja drugih da prime puninu objave. 

Dijalog je postao iskrivljen kada se mir među religijama kupuje šutnjom o Kristu. Dijalog u kojem kršćani mogu slobodno raspravljati o bratstvu, ekologiji, migracijama ili socijalnoj pravdi, ali im je implicitno zabranjeno pozivati ​​druge na vjeru u Krista, nije u potpunosti kršćanski dijalog. To je ograničavanje kršćanstva unutar granica koje je uspostavio religijski pluralizam.

Crkva ulazi u dijalog kao Crkva Isusa Krista. Ona ne može staviti svoj identitet u zagrade. 

6. Prozelitizam nije isto što i evangelizacija

Mnogo zbrke proizlazi iz riječi “prozelitizam”.

Ako prozelitizam znači traženje sljedbenika putem prisile, obmane, političkog pritiska, prijetnji, materijalnih poticaja, iskorištavanja siromaštva ili nepoštivanja savjesti, mora se odbaciti. 

Nitko ne može biti prisiljen prihvatiti vjeru. Bog želi slobodan čin vjere, a Crkva brani vjersku slobodu svake osobe.

Ali u suvremenoj upotrebi, “prozelitizam” se ponekad koristi tako široko da se čini da uključuje svaki namjerni napor da se druga osoba uvjeri u istinitost katoličke vjere ili da se ta osoba pozove na obraćenje.  Takva upotreba je neprihvatljiva.

                      Nije pogrešan prozelitizam:

• Proglasite da je Isus Krist Gospodin;
• Objasni zašto je katolička vjera istinita;
• Branite vjeru od prigovora;
• Pozvati osobu da se pokaje i vjeruje u Evanđelje;
• Poticati pohađanje mise ili sudjelovanje u kršćanskoj pouci;
• Pozovite nekrštenu osobu da primi krštenje;
• Pozvati krštenog nekatolika da uđe u puno zajedništvo s Katoličkom Crkvom;
• Molite se i žrtvujte za obraćenje onih koji ne poznaju Krista.

Ove aktivnosti pripadaju evangelizaciji kada se provode istinito, s ljubavlju i bez prisile. 

Izjava u odlomku 54 da prozelitizam više nema smisla smatrati „jedinim načinom interakcije s drugima“ može se razumno shvatiti kao odbacivanje agresivnog ili manipulativnog načina interakcije. Ne može se shvatiti kao izjava da obraćenje više nije prava nada ili svrha kršćanske misije.

Crkva ne traži obraćenike kao trofeje, političku imovinu ili dokaz institucionalne moći. Ona traži obraćenje duša jer želi da svaka osoba sudjeluje u Kristovom životu.

Željeti obraćenje druge osobe nije čin agresije. Ispravno shvaćeno, to je čin nadnaravne ljubavi.

7. Vjerska sloboda ne znači vjersku ravnodušnost

Crkva brani vjersku slobodu jer ljudska bića moraju biti slobodna od prisile u vjerskim pitanjima. Vjerska sloboda odnosi se na imunitet od prisile od strane pojedinaca, društvenih skupina ili države. To ne znači da su sve religije jednako istinite.

Pravo osobe na slobodu od prisile ne utvrđuje istinitost svega u što ta osoba vjeruje. Katolik može braniti građansku slobodu muslimana, hinduista, budista, Židova, ateista ili pripadnika druge religije, a istovremeno i dalje ispovijedati da je Isus Krist jedini Spasitelj i da punina objavljene istine postoji u Katoličkoj crkvi. 

Sloboda se odnosi na način na koji se prihvaća vjera. Ona ne ukida moralnu obvezu traženja i pridržavanja vjerske istine.

Dignitatis humanae uči da su svi ljudi dužni tražiti istinu, posebno u onome što se tiče Boga i Njegove Crkve, i, kad se istina jednom spozna, „prigrliti je i čvrsto se držati nje“ ( Dignitatis humanae, 1) . 

Vjerska sloboda i misionarski navještaj stoga nisu neprijatelji. Prisila krši ljudsko dostojanstvo; navještaj se obraća ljudskoj slobodi i poziva je na istinu.

8. Duh Sveti i nekršćanske religije

U bilješci se navodi da Duh Sveti djeluje u ljudskoj povijesti i unutar različitih kultura i religija naroda. I to se mora pažljivo razumjeti.

Duh Sveti može djelovati u svakom ljudskom srcu. On može probuditi pitanja, razotkriti prazninu grijeha, potaknuti pokajanje, ojačati želju za istinom i pripremiti osobu da primi Krista. On nije ograničen vidljivim crkvenim granicama.

Ali Duh Sveti nikada ne proturječi Sinu. 

Duh ne nadahnjuje nijekanje Kristova božanstva, odbacivanje Utjelovljenja, odbacivanje Križa ili odbacivanje Evanđelja. On može djelovati u osobi unatoč takvim zabludama, privlačeći je prema potpunijoj istini. To ne znači da On pozitivno želi same zablude.

Prisutnost Duha među narodima je misionarska i kristološka. On priprema čovječanstvo za Krista, suobličuje duše Kristu i uključuje vjernike u Tijelo Kristovo. Kao što Gospodin uči: „A kad dođe Duh istine, uputit će vas u svu istinu… On će mene proslaviti“ (Ivan 16,13-14).

Svako pozivanje na Duha Svetoga koje Krista čini nepotrebnim protivno je objavljenoj misiji Duha. 

9. Antisemitizam, cionizam i moderna Država Izrael

Nedvosmislena osuda antisemitizma od strane Crkve mora se potvrditi bez zadrške. Mržnja, progon ili sumnja usmjereni protiv Židova zato što su Židovi teško je kršenje ljudskog dostojanstva i grijeh protiv ljubavi i pravde. Strašna povijest antisemitskog nasilja, koja je kulminirala Holokaustom, nikada se ne smije zaboraviti, umanjiti ili ponoviti. 

Ipak, osuda antisemitizma ne smije se manipulirati u odobravanje političkog cionizma ili bezuvjetnu obranu moderne Države Izrael.

Potrebno je pažljivo razlikovati nekoliko stvarnosti: židovski narod, židovsku religiju, Izrael biblijske objave, različite oblike političkog cionizma i suvremenu Državu Izrael. Ove su stvarnosti povijesno povezane, ali nisu identične. Njihovo miješanje proizvodi ozbiljne teološke i moralne pogreške.

Moderna Država Izrael je politička država. Mora se prosuđivati ​​prema istim načelima prirodnog moralnog zakona, pravde, ljudskog dostojanstva, legitimne obrane i zaštite nevinog života koja se primjenjuju na svaku drugu državu. Ona nema božansko izuzeće od moralnog suda.

Biblijska obećanja dana Izraelu ne mogu se smatrati općim teološkim odobrenjem za politike, teritorijalne zahtjeve, vojne akcije ili postupanje s drugim narodima koje poduzima moderna vlada. Nijedna suvremena država ne može tvrditi da su njezini postupci izvan moralne kontrole zbog privilegiranog vjerskog statusa.

Crkva prepoznaje jedinstven i trajan odnos židovskog naroda prema povijesti spasenja. Sveti Pavao uči da ostaju voljeni zbog patrijarha i da su „darovi i poziv Božji neopozivi“ (Rimljanima 11,28-29). Ovom otajstvu treba pristupiti s poniznošću, poštovanjem i pažljivom pažnjom prema cijelom Svetom pismu.

Ali neopoziv karakter Božjih darova ne uspostavlja dva paralelna saveza spasenja, jedan po Isusu Kristu i drugi odvojen od Njega. Niti poistovjećuje modernu državu Izrael s Crkvom niti toj državi daje teološki status mesijanskog Božjeg naroda. 

Isus Krist je u svojoj Krvi uspostavio Novi Savez. U Njemu obećanja dana Izraelu dosežu svoje ispunjenje i otvorena su svim narodima. Oni koji pripadaju Kristu – bili Židovi ili pogani – okupljeni su u jedno Tijelo.

„Nema više Židova ni Grka… jer svi ste jedno u Kristu Isusu. A ako ste Kristovi, onda ste Abrahamovo potomstvo, baštinici po obećanju“ (Galaćanima 3,28-29). 

Crkva je novi i sveopći Božji narod, sastavljen ne prema rasi, nacionalnosti ili političkom državljanstvu, već kroz utjelovljenje u Krista. Kao što sveti Petar piše krštenima: „Vi ste rod izabrani, kraljevsko svećenstvo, sveti narod, narod stečen od Boga“ (1. Petrova 2,9).

Ovo ispunjenje ne smije se izraziti kao prezir prema židovskom narodu ili kao da je Bog postao nevjeran svojim obećanjima. Ali niti se trajni misterij Izraela smije pretvoriti u političku teologiju koja modernu nacionalnu državu tretira kao svetu, izvan svake kritike ili automatski opravdanu u svemu što čini.

Nijedna vlada nije iznad Božjeg zakona.

Izraelci posjeduju nepovredivo ljudsko dostojanstvo. Palestinci posjeduju isto nepovredivo ljudsko dostojanstvo. Židovski civili nikada ne smiju biti tretirani kao legitimne mete zbog ponašanja njihove vlade. Palestinski civili nikada ne smiju biti tretirani kao potrošna roba zbog ponašanja terorističkih organizacija. 

Ubojstvo civila, terorizam, uzimanje talaca, neselektivno nasilje, kolektivno kažnjavanje, prisilno raseljavanje i namjerno uskraćivanje životnih potreba ne mogu se opravdati etničkom pripadnošću, religijom, povijesnom patnjom, teritorijalnim zahtjevima ili tvrdnjama o nacionalnoj sigurnosti.

Prošla patnja jednog naroda ne daje njegovoj vladi dopuštenje da nanosi nepravdu drugom narodu. Također, nepravda koju su pretrpjeli Palestinci ne opravdava antisemitizam ili nasilje nad Židovima.

Katolici stoga moraju odbaciti dva suprotstavljena iskrivljenja: antisemitizam, koji židovskom narodu pripisuje kolektivnu krivnju ili zlobu, i nekritički kršćanski cionizam, koji političku odanost Državi Izrael pretvara u navodni zahtjev biblijske vjere. 

Kritika određenih politika ili vojnih akcija izraelske vlade sama po sebi nije antisemitizam. Postaje antisemitska kada Židovima pripisuje kolektivnu krivnju, koristi mržnju ili rasne stereotipe, uskraćuje židovskom narodu njihovo ljudsko dostojanstvo ili opravdava nasilje nad njima.

Isti moralni standard mora se primijeniti na antipalestinsku mržnju i na retoriku koja odbacuje živote, prava ili patnje Palestinaca. Ni židovska ni palestinska patnja ne smiju se tretirati kao moralno beznačajne.

Crkva ne smije dopustiti da nužna borba protiv antisemitizma ušutka legitimni moralni sud. Autentično prijateljstvo ne zahtijeva moralnu sljepoću. Poštovanje svakog naroda zahtijeva da se isti moralni zakon primjenjuje na sve.

Crkva ne stoji ni uz etničku mržnju ni uz političko idolopoklonstvo. Ona stoji uz istinu, pravdu, nevine i mir koji se može utemeljiti samo na priznavanju dostojanstva svake ljudske osobe.

10. Autoritet vatikanske note

Vjernici bi također trebali razumjeti prirodu dokumenta o kojem se raspravlja.

Bilješka koju su izdali dikasteriji, a odobrio za objavu Rimski papa, zaslužuje ozbiljnu i poštovanu pažnju. Ne smije se s njom postupati s prezirom. Istovremeno, takva bilješka nije po autoritetu identična Svetom pismu, nepogrešivoj definiciji, svečanoj koncilskoj konstituciji ili stalnom i univerzalnom nauku Crkve.

Crkveni dokumenti moraju se tumačiti prema hijerarhiji istina i u kontinuitetu s pokladom vjere.

Nijedna izolirana rečenica ne može se tumačiti kao da poništava:

Kristov misionarski nalog;

Dogmu da je Isus Krist jedinstveni i univerzalni Spasitelj;

Nužnost vjere i krštenja;

Božansku ustanova Crkve;

Misionarsku narav Crkve;

Ili obvezu evangelizacije svih naroda.

Tamo gdje je kasniji tekst pogodan za ortodoksno tumačenje, katolici bi ga trebali čitati u skladu sa Svetim pismom i Tradicijom. Tamo gdje je formulacija dvosmislena, dvosmislenost se mora razjasniti onim što je Crkva dosljedno naučavala. 

Izraz ne može steći ortodoksno značenje samo zato što se pojavljuje u crkvenom dokumentu. Njegovo značenje mora biti u skladu s vjerom koja je jednom predana svecima.

11. Pastoralna načela za vjerne katoličke svjedoke

Budući da se biskup nikada ne smije smatrati oslobođenim dužnosti poučavanja istine, obrane poklada vjere, upozoravanja na pogreške koje ugrožavaju duše i poticanja vjernika da ostanu postojani u Kristu, stoga nudim sljedeća pastoralna načela kao biskupsku pobudu katolicima diljem naše nacije i svima koji žele ostati vjerni misionarskom nalogu Isusa Krista:

• Svaki katolički napor u međureligijskom dijalogu mora biti utemeljen na nedvosmislenom ispovijedanju da je Isus Krist jedinstveni i univerzalni Spasitelj čovječanstva.
• Druge religije ne smiju se predstavljati kao paralelni putovi spasenja ili kao alternativne objave koje posjeduju jednak božanski autoritet.
• Mogu se prepoznati istinski elementi istine i dobrote pronađeni u drugim vjerskim tradicijama. Istovremeno, vjerovanja koja proturječe božanskoj objavi ne smiju se potvrđivati, tretirati kao spasonosna sama po sebi ili namjerno prikrivati ​​kada je potrebna jasnoća.
• Dijalog se nikada ne smije koristiti za obeshrabrivanje obraćenja, krštenja, primanja u Katoličku Crkvu, apologetike, kateheze ili izričitog naviještanja Evanđelja.
• Katolici koji sudjeluju u međureligijskom dijalogu trebaju biti duboko obrazovani u Svetom pismu, Svetoj predaji i autoritativnom nauku Crkve. Nepoznavanje katoličke vjere nije otvorenost, a doktrinarna nesigurnost nije poniznost.
• Suradnja ljudi s drugim religijama u obrani ljudskog dostojanstva, pomaganju siromašnima, traženju pravde i radu na istinskom miru pohvalna je kada ne zahtijeva doktrinarni kompromis ili ne stvara vjersku zbrku.
• Katolici moraju biti posebno oprezni u pogledu zajedničke molitve i sudjelovanja u nekršćanskim vjerskim obredima. Ne smije se činiti ništa što stvara privid da sve religije štuju Boga na jednak način ili da njihovi obredi posjeduju jednaku istinu ili spasenjsku vrijednost.
• Biskupi, svećenici, đakoni, redovnici, kateheti, odgajatelji i roditelji trebaju jasno objasniti bitnu razliku između prisilnog prozelitizma i autentične evangelizacije. 
• Katoličke institucije nikada ne smiju prikazivati ​​obraćenje kao sramotu, čin neprijateljstva, oblik kulturne agresije ili relikt ranijeg doba. Slobodno i s ljubavlju pozvati drugu osobu da upozna Isusa Krista čin je milosrđa.
• Katolici bi trebali izričito moliti za obraćenje svijeta, širenje Evanđelja, spasenje duša i okupljanje svih naroda u jedinstvo Kristove Crkve.
• Nužna osuda antisemitizma od strane Crkve nikada se ne smije koristiti za sprječavanje legitimne moralne kritike politika ili postupaka Države Izrael.
• Kritika Države Izrael nikada ne smije pripisivati ​​kolektivnu krivnju židovskom narodu, nijekati njihovo ljudsko dostojanstvo i legitimnu sigurnost, koristiti antisemitske stereotipe ili postati izgovor za mržnju ili nasilje.
• Ista kršćanska briga za pravdu mora braniti dostojanstvo, sigurnost i legitimna prava i Izraelaca i Palestinaca. Patnja jednog naroda nikada se ne smije koristiti kao opravdanje za ravnodušnost prema patnji drugog. 
• Nijedna politička ideologija, nacija, vlada ili vojna sila ne mogu se tretirati kao izuzete od prirodnog moralnog zakona. Svaka država i svaka politička vlast stoje pod Božjim sudom.
• Katolici se moraju oduprijeti svakom pokušaju – bilo crkvenom, kulturnom ili političkom – odvajanja ljubavi od istine. Ljubav bez istine postaje sentimentalnost; istina bez ljubavi postaje oružje. Autentično kršćansko svjedočanstvo zahtijeva oboje. 

Nudim ova načela kao ispunjenje odgovornosti koja je dana svakom biskupu da čuva apostolsku vjeru i proglašava riječ „kada je to zgodno i kad je nezgodno“ (2 Timoteju 4,2). Potičem vjernike da ispitaju svaki suvremeni prijedlog koji se tiče vjerskog dijaloga u svjetlu Svetog pisma, Svete predaje i vječnog nauka Crkve.

Nijedan katolik ne bi smio dopustiti da pogrešna želja za društvenim prihvaćanjem ušutka ime Isusa Krista. Nijedan svećenik, učitelj ili roditelj ne bi smio ostaviti one koji su mu povjereni u nesigurnosti oko nužnosti Krista, misionarske prirode Crkve ili vrhovne dužnosti traženja spasenja duša. 

Moramo govoriti s ljubavlju, strpljenjem i poniznošću. Ali moramo govoriti. 

12. Istina i ljubav ne mogu se razdvojiti 

Crkva odbacuje dvije suprotstavljene pogreške u svojim odnosima s drugim religijama.

Prvo je neprijateljstvo: prezir prema onima koji vjeruju drugačije, prisila, ruganje, diskriminacija ili nasilje. Takvo ponašanje proturječi dostojanstvu ljudske osobe i Kristovoj ljubavi.

Drugi je indiferentizam: tvrdnja da su vjerske razlike u konačnici nevažne, da su sve religije jednako Bogu voljne kao putovi spasenja ili da je pozivanje drugih na obraćenje nepotrebno ili uvredljivo.

Katolički put nije ni neprijateljstvo ni ravnodušnost. To je istina u ljubavi.

Poštovat ćemo one koji vjeruju drugačije. Branit ćemo njihovo ljudsko dostojanstvo i legitimnu slobodu. Strpljivo ćemo slušati, surađivati ​​u pravednim ciljevima, ispravljati laž bez prezira i odbijati svaki oblik prisile. Ali nećemo šutjeti o Isusu Kristu. 

Nećemo skrivati ​​Njegovo božanstvo kako bismo olakšali dijalog. Nećemo govoriti kao da je Križ samo jedan kršćanski simbol među mnogima. Nećemo svesti evangelizaciju na dobar primjer bez navještaja. Nećemo tretirati krštenje kao nepotrebno, Crkvu kao neobaveznu, niti obraćenje kao kršenje bratstva.

Najdublje bratstvo se ne postiže uskraćivanjem istine koja spašava. 

Niti ćemo dopustiti da vjerski dijalog postane instrument političkog favoriziranja. Osudit ćemo antisemitizam bez odricanja od prava i dužnosti da prosuđujemo postupke Države Izrael prema moralnom zakonu. Branit ćemo židovski narod od mržnje, a istovremeno ćemo braniti dostojanstvo i živote Palestinaca. Nećemo dopustiti da nas patnja jednog naroda učini slijepima za patnju drugog.

Apostoli nisu žrtvovali svoje živote za tvrdnju da su sve religije različiti izrazi iste potrage. Mučenici su umrli jer su ispovijedali jednog Gospodina, jednu vjeru, jedno krštenje i jedno spasonosno ime: Isusa Krista.

Svijetu ne treba Crkva koja se stidi Evanđelja. Treba Crkva koju prožima ljubav prema Kristu i stoga koju prožima ljubav prema dušama. 

Čujemo ponovno riječi svetog Pavla: „Dakle, mi smo poslanici Krista, Boga koji nas potiče. Za Krista vas molimo: pomirite se s Bogom!“ (2 Kor 5,20). 

Ovaj apel ostaje misija Crkve. Ostat će takva sve dok se Krist ne vrati u slavi.

Povjeravajući sve narode zagovoru Blažene Djevice Marije, Zvijezde evangelizacije, i zaštiti svetih apostola Petra i Pavla, ostajem

U Kristu,

Biskup Joseph E. Strickland

IZVOR

– „Kako bismo mogli zanemariti ovu situaciju? Ovo se mora adresirati“, rekao je Strickland, kritizirajući Fr. Jamesa Martina koji je ponovno bio uključen.” Unatoč jasnoći njegova upozorenja, nitko od nazočnih nije odgovorio, ignoriran je, i sjednica je nastavljena bez osvrta na to pitanje. (Catholic Herald). Biskupska konferencija je imala očito važnijeg posla: ragovor o migrantima.

Zbog toga je bolnica privremeno zaustavila izvođenje pobačaja na zahtjev.

Ova situacija privukla je veliku pažnju javnosti te je izazvala reakcije raznih udruga i medija. Među njima je i mreža za pravo žene na pobačaj koja nosi naziv „Hrabre sestre“. Paradoksalno, naziv sugerira hrabrost, no pravo pitanje jest: tko je doista hrabar – oni koji štite život ili oni koji ga prekidaju? Odgovor nalazimo u ispravno formiranoj savjesti.

Savjest kršćanina oblikuje se prema Božjoj objavi i riječima Isusa Krista, tumačenim u nepromjenjivom učiteljstvu Crkve. Hrabrost, prema katoličkoj nauci, nije čin nasilja nad nedužnima, već vrlina kojom se čovjek suprotstavlja strahu i ostaje ustrajan u traženju dobra, osobito suočen s poteškoćama.

Neki pokušavaju izjednačiti priziv savjesti kod odbijanja sudjelovanja u pobačaju s prizivom savjesti u slučaju odbijanja vojne službe. To su međutim dvije potpuno različite situacije.

Kod pobačaja se radi o prekidu života nedužnog nerođenog djeteta koje se ne može braniti.
Kod vojne službe radi se o obrani života i zaštiti Domovine od stvarne prijetnje.

Postoji pravedan – obrambeni rat, a pravedan pobačaj ne postoji.

Nadajmo se da će hrabrost medicinskih sestara probuditi i druge uspavane savjesti u našoj Domovini, jer u ovom duhovnom ratu, svaki hrabri pojedinac čini razliku.

A tko su „Hrabre sestre“  koje su postale žestoke protivnice spomenutih medicinskih sestara? To je volonterska mreža osnovana 2020. godine koja pruža podršku ženama kod prekida trudnoće. Kod novonastale situacije u Petrovoj bolnici izvijestile su o poteškoćama žena koje pokušavaju dobiti “uslugu pobačaja”, a medicinske sestre odbijaju raditi.

Dao Bog da i ove žene shvate ono što znanost potvrđuje: život u majčinoj utrobi nije nakupina stanica, već ljudsko biće čije srce kuca već oko 20. dana od početka.

Medicinske sestre u Petrovoj bolnici, koje štite život, zaslužuju našu molitvu, podršku i s pravom naziv: HRABRE.

Bože čuvaj Hrvatsku!

Preuzvišeni oče Biskupe, kao katolički biskup koji živi u pretežito muslimanskoj zemlji, koliko ste zabrinuti doseljavanjem muslimana u Europu i islamizacijom Europe, osobito u svjetlu svojih komentara o sekularizmu?

Već više godina u Europi svjedočimo golemom useljavanju i prisutnosti islama te njegovu zauzimanju mjesta kršćanstva, a u nekim slučajevima i otvorenom protivljenju onome što je preostalo od kršćanske Europe. Ta je pojava počela prije nekoliko desetljeća, možda prije pedeset godina, brojevima koji nisu bili tako veliki kao danas, ali je prisutnost muslimana u Europi počela tada. Možda je to bio rezultat dolaska radnika na rad većinom u Francusku, Njemačku i Veliku Britaniju. Ali od nedavnog rata u Siriji, priljev muslimana u Europu organiziraju, barem dijelom, oni koji planiraju islamizirati Europu. A islamizirati Europu osobito znači razoriti kršćanstvo na tome području, dekristijanizirati Europu.

Planovi mnogih svjetskih sila jasni su – dekristijanizirati Europu. To je oduvijek bio jedan od otvoreno izraženih ciljeva masonstva. Najupečatljiviji primjer toga imali smo u Francuskoj revoluciji. Za vrijeme jakobinske diktature, nazvane „vladavinom terora”, masoni su čak promijenili nazive dana i mjeseci kako bi izbrisali svaki trag kršćanske tradicije. No, nisu uspjeli i Europa je doživjela obnovu. Ali su se nastavili napori za daljnju dekristijanizaciju Europe drugim sredstvima – protukršćanskim zakonima koji razaraju moral i obitelj. Tako je moguće postići uništenje kršćanstva velikih razmjera. I to moćnici u vladama europskih zemalja polagano rade od vremena Francuske revolucije do danas.

Komunistička revolucija bila je vrlo prikladno sredstvo u rukama moćnih sila, koja je imala globalne dosege, bila masonima djelotvorna prilika za daljnju dekristijanizaciju cijeloga čovječanstva i izgradnju novoga hrama njihovoga boga, tj. pobožanstvenjenja i štovanja čovjeka što na kraju vodi u štovanje Sotone. (str 83)

Ipak, komunizam je propao…

Mi ne znamo sve razloge te propasti, ali neću isključiti mogućnost strateškog utjecaja svjetskih sila.

Papa Ivan Pavao II., predsjednik Ronald Reagan u Sjedinjenim Američkim Državama i Margaret Thatcher u Velikoj Britaniji zajedno su rodi kako bi doveli do pada komunizma.

Jamačno, to je legitimno gledanje, no to meni ne objašnjava taj cijeli izvanredan pad. Naravno, u svakom velikom povijesnom trenutku i Beg ima svoj utjecaj. Stoga je legitimno vjerovati da je Istočni blok oslabljen po molitvama Gospe Fatimske i naporima pape Ivana Pavla II. Ali ne možemo definitivno isključiti da su u rušenju Istočnoga bloka sudjelovali i neki dn gi geopolitički čimbenici.

Želite li reći kako su neke svjetske sile znale da će komunistički svijet pasti i da su imale pripremljen plan?

Ne možemo isključiti mogućnost da je postojao plan za provedbu posljednje faze komunizma, to jest, da se rušenje klasičnog i otvoreno ateističkog sustava Sovjetskog Saveza, kakav je do tada postojao, planiralo iskoristiti kako bi se zasijalo konačnu i otrovniju fazu marksizma, koji sada prevladava u Europi.

U strukturu i viziju Europske unije kakvu danas poznajemo utkan je društveni i politički ustroj koji može biti razvijen kao sredstvo za ostvarenje te konačne faze ili razdoblja marksizma. Ta pretposljednja faza jest rodna ideologija i potpuno uništenje obitelji u njezinu korijenu. Konačna faza bit će klanjanje Sotoni, idolu, te potpuna i otvorena zabrana klanjanja Kristu. Nisam prorok, ali čovjek može razaznati metodu, sredstva i poluge za ostvarenje te konačne faze. Nažalost, već ima tih znakova u vodećim krugovima američkog i europskog društva, koji nam daju konkretan temelj za ovakvo mišljenje. (str 84)  Sotonizam, okultizam i morbidna opčinjenost smrću danas sve više prevladavaju u zapadnim društvima. Rodna ideologija omogućuje kontrolu ljudi na vrlo dubokoj razini, dok si u komunizmu, ako si očuvao vjeru, iako nisi imao nikakvih vjerskih sloboda, ipak još uvijek imao vjeru i nutarnju slobodu. Danas ranjavaju i izopačuju ljude, čak djecu, na tako dubokoj razini da postaje vrlo lako manipulirati masama.

Vjera pretpostavlja narav pa ako unakaziš i razoriš narav, tada vjera nema nikakva temelja za izgradnju, gratia supponit naturam, (milost pretpostavlja narav) i to je neprijateljeva strategija. No, to nije dovoljno za one koji imaju dijabolične globalne planove. Protukršćanske sile neumoljivo traže nova sredstva za uništenje Europe, a islamizaciju možemo promatrati kao korisno sredstvo u njihovim velikim planovima. One znaju da se moćne sile u islamu već nastoje proširiti i ciljano potisnuti kršćanstvo na periferiju. Samo će tada islam stjecati sve veću političku moć. Muslimani u Europi ubrzano postaju veći u brojčanom smislu. Kad bi stekli političku moć i uspostavili šerijatski zakon, sve bi druge religije bile diskriminirane. To već možemo vidjeti u Europi i to je temelj za širenje militantnog islama.

Masonima nije promaknula ta “prilika” s islamom, koliko god ona bila hirovita i samouništavajuća. I možemo vidjeti kako masoni lukavo, pod izlikom milosrđa i sućuti, stavljaju pitanja na emocionalnu razinu i preklinju nas da prihvaćamo izbjeglice zato što je Isus bio izbjeglica te da je Crkva zbog toga uvijek bila milosrdna prema strancima. To je propaganda u cilju istiskivanja kršćanske Europe. Dakle, taj je proces u punom jeku i još će jačati. Ja živim u islamskoj zemlji, gdje islam nema nikakve političke moći, hvala Bogu. Članovi naše vlade u Kazahstanu većinom su muslimani, ali mnogi od njih nisu praktični muslimani. Ipak, muslimani imaju potporu vlade na jedan neizravan način, primjerice, kada im državne vlasti pomažu graditi džamije ili postavljati imame. Svjetovna vlada mora nadzirati te islamske težnje, budući da islam u biti ima sklonost postati politički sustav po šerijatskom zakonu, koji je otvoreno netolerantan prema pripadnicima svih neislamskih naroda, koje drži građanima drugoga reda. (str 85)

Mislite li da je islam religija mira ili da je ISIL pravo lice islama?

Nasilje prema takozvanim “nevjernicima” otvoreno se opravdava u Ku’ranu, no meni se čini da ISIL nije pravi oblik islama. On je političko zlorabljenje islama. No, neki koji imaju političku moć gledaju na ISIL sredstvo koje treba iskoristiti za unaprjeđenje protukršćanskog programa.

Nedugo poslije izbora Donalda Trumpa za američkog predsjednika američka je vojska brzo krenula poraziti ISIL i oduzeti mu zauzeta područja.

Da, hvala Bogu, taj novi predsjednik i vlada SAD-a ne podupiru ISIL. Ali, prisjetimo se od koga je ISIL dobio oružje, teško topništvo naprednu tehnologiju? To su očito zabrinjavajuća pitanja koja treba razmotriti.

Ovo kažem samo u kontekstu islamizacije Europe, koju moramo sagledavati s raznih motrišta. Vjerujem da će povijest na kraju otkriti i tome pitanju, ali u takvim pitanjima na um pada teška izreka francuskog pisca Honoréa de Balsaca, koja kaže: „Postoje dvije vrste povijesti – službena povijest, lažljiva povijest, ona koju predaju na fakultetima, povijest “ad usum delphium‘, i tajna povijest, u kojoj su pravi uzroci događaja, sramotna povijest. Sjetite se da sam ja preživio najzloglasniji, sustavni geopolitički pokret u povijesti – komunizam – gdje je službena „istina” uvijek bila laž.

Ne želim dublje ulaziti u to političko pitanje, ali ću samo dodati da moramo razlikovati muslimanski narod od islama. U mojoj zemlji muslimani nisu nasilni, nego žele živjeti mirno i pustiti druge da vjeruju u što žele. Imam prijatelja muslimana, ali oni kažu: „Mi smo muslimani zato nam roditelji i djedovi i bake bili muslimani i vjerujemo u Boga“, bilo da kažu „Alah” bilo jednostavno „Bog”. Iako možda znaju tu i tamo pokoji izraz, ali ne poznaju Ku’ran. Po mome mišljenju, muslimani su veći jednostavni i miroljubivi, i ne poznaju dobro islam ni šerijat te žive religiju naravnog vjerovanja  u Boga kao stvoritelja i sudca. To je prirodno i utisnuto je u dušu svakog ljudskog bića. Ali kada neki od njih počnu produbljivati poznavanje Ku’rana i šerijatskog zakona tada  počinju postajati radikalni i   (str 86)    iracionalno skloni nasilju. Kršćanstvo ovisi i o vjeri i o razumu, kao o dvama krilima ptice, kako je to lijepo rekao Ivan Pavao 11. u enciklici Fides et Ratio. U islamu nema nadnaravne vjere, a aspekt razuma glede religijskih pitanja manjkav je čak i na naravnoj razini. (str 87)

Nakon lomljenja hostije, vidio je kako se u kaležu vidljivo pojavila prava Kristova krv. Prestrašen, brzo je završio misu i krv spremio u staklenu posudu.

O tom događaju nije nikome govorio sve do svoje smrti, kada je priznao što se dogodilo i rekao da je krv predao na čuvanje svećenicima u župnoj crkvi.

Vijest o ovom čudu brzo se proširila. Ljudi iz cijelog kraja dolazili su u Ludbreg. Počela su se događati i čudesna ozdravljenja po zagovoru Predragocjene Krvi Kristove.

ČUDESNA OZDRAVLJENJA

Papa Julije II. početkom 16. stoljeća pokrenuo je istragu o čudesnim uslišanjima u Ludbregu. Ispitano je 14 slučajeva, među kojima su bila tri oživljenja, ozdravljenja od sljepoće, kuge, padavice i krvarenja, sretni porodi nakon teških trudova te spašavanje žene s lomače bez ozljeda. Na temelju tih saznanja papa je donio odluku o priznanju ludbreških čuda: 12. ožujka1513. spomenute je događaje proglasio autentičnim.

Zavjet hrvatskog sabora

Kad je 1739. vladala kuga te u Moslavini odnijela oko 4500 života Hrvatski se sabor u Varaždinu zavjetovao se Bogu da će, ako bolest prestane, podići kapelu posvećenu Predragocjenoj Krvi Kristovoj. Iako su se sredstva prikupljala, ona su najprije potrošena u druge svrhe, a kasnije su kapelu onemogućile teške prilike, osobito tijekom Drugog svjetskog rata. Kapela je konačno izgrađena tek 1994. godine.

Sveta nedjelja u Ludbregu

Iako je svaka nedjelja sveta nedjelja, ovaj se naziv koristi za prvu nedjelju u rujnu kad se u Ludbregu svečano slavi sveta Misa na čast euharistijskog čuda. Proslava započinje u četvrtak Svetom Misom u kapeli dvorca, nakon čega se relikvija prenosi u župnu crkvu Presvetog Trojstva, gdje se tijekom trodnevnice štuje pred vjernicima. Okupi se oko 10 000 vjernika. U određene dane u svetištu se mogu dobiti i oprosti za vremenite kazne čistilišta: na Tijelovo, Malu Gospu i blagdan sv. Tome apostola. 

Rat & Odgađanje gradnje kapele

Po završetku II. svj. rata i uspostavi nove komunističke vlasti svaka pomisao na gradnju zavjetne kapele bila je uzaludna. Opasnost za ludbrešku relikviju još za vrijeme rata uočio je mladi bogoslov F. Čubranić s otoka Krka koji je tada boravio na župi. Doznavši što neki namjeravaju, relikviju je 1941. zazidao u predvorju crkve s lijeve strane, a tek po završetku rata svetinja je vraćena u sakristiju. Ludbreški župnik Crnković je streljan, a kapela zatvorena je za javnost i pretvorena u vojno skladište, zidovi su prebojani, namještaj i oltari spaljeni, a svete skulpture iz kapele slomljene i bačene u obližnju rijeku Bednju. Sva su hodočašća bila zabranjena.

• Papa Julije potvrdio je euharistijsko čudo, a službenu potvrdu kasnije je izdao papa Lav X, koji je predvodio procesiju s relikvijom ulicama Rima te izdao bulu o čuvanju relikvije u Ludbregu.
• Nadbiskup Alojzije Stepinac smatrao je da mnoge nedaće koje pogađaju hrvatski narod dolaze i zbog neispunjenog zavjeta iz 1739. te je radio na njegovu ispunjenju. Godine 1944., nakon jedne propovijedi dao je zavjet o zalaganju oko izgradnje kapele.
• Točno 50 godina kasnije, 1994., zavjet je izvršen, nova kapela je posvećena uz prisutnost oko 100.000 hodočasnika..

Radi se, dakako, o koncertu Marka Perkovića Thompsona na zagrebačkom Hipodromu. Drugi je to najveći skup Hrvata u povijesti. Samo je Ivan Pavao II 1994. okupio više Hrvata na jednom mjestu. Milijun ljudi tada je, na istoj lokaciji, nazočilo prvom službenom posjetu jednog pape Hrvatskoj.

Okolnosti ovog koncerta ukazuju da ljudska logika ostaje bespomoćna kad se susretne s Božjom. Svaka čast Marku Perkoviću Thompsonu, njegovoj glazbenoj karijeri kao i njegovoj braniteljskoj prošlosti, ali i on je svjestan, baš kao i njegov tim, da ovoliko silno mnoštvo nije okupio čovjek.

Poticaj ljudima da se odluče na posjet koncertu na Hipodromu došao je iz duhovne sfere. Događaji koji se odvijaju u prostoru i vremenu, u ljudskoj povijesti, svoje ishodište imaju u duhovnom svijetu. Na tim razinama se ratovi dobivaju i gube, na tim razinama se odvijaju poslovni uspjesi i bankroti. U duhovnom se svijetu dvije suprotstavljene strane, sile svijetla i sile tame nadmeću za duše svih ljudi.

U toj bitci nalazi se svaki čovjek i svaka obitelj pojedinačno, ali nalaze se tu i svi narodi. Obitelj, rod i narod organizacijske su jedinice ljudskog društva od temeljne prema većoj kako ih je Bog postavio.

I Hrvatski se narod nalazi u toj bespoštednoj borbi u kojoj će se zaključiti sudbine.
Na blagdan svetih Ćirila i Metoda, Hrvatski narod i Hrvatska Crkva pokazali su kojim će putem.

S jedne se strane narod u potpuno nestvarnom broju, odazvao poticaju da na velebnom skupu zajednički slavi Boga, obitelj i Domovinu. Poziv kojeg su osjetili u srcima dok su se odlučivali za kupnju ulaznice za koncert na Hipodromu mnogi nisu mogli racionalno protumačiti. Cijele obitelji odlučivale su se za odlazak na koncert. Na užas Božjih protivnika, narod se pokrenuo.

Mediji su se svim silama trudilli odgovoriti ljude od odlaska na koncert. Tjednima su nas strašili, prizivali nesreće. Najavljivali srčane udare, stampeda, dehidracije, brojali su mrtve unaprijed.

Vlast se držala suzdržano. I oni su se nadali da će organizator pokleknuti, da će se narod prestrašit i odustati. Da će se možda koncert raspodijeliti na više dana. Znaju vladajući kome služe. U Briselu ne gledaju blagonaklono na Bogoljublje, domoljublje i čovjekoljublje.

Premijeru i njegovim suradnicima kristalno je jasno da je njihova politika pobačaja, Istanbulska konvencija i s njom povezana rodna ideologija koju su uveli u hrvatsko zakonodavstvo kao i migracijska politika rastakanja hrvatskog nacionalnog bića suprotna svemu što podržava najveći dio posjetitelja Thompsonovog koncerta.
Bujanje mase koja se protivi njihovim briselskim politikama ne ide im u prilog. Ipak, nagon za održavanjem na vlasti učinio je svoje. U jednom su trenutku prelomili i odlučili hiniti da su se svrstali pod zastavu pobjednika. Kad su se uvjerili da organizacija melje sve klipove koji su im pobacani pod noge, procijenili su da je trenutak da i oni uzmu dio zasluga za događaj koji će, bilo je jasno, nadići sva očekivanja.

I doista, policija, hitna pomoć i sve ostale službe svoj su dio odradili besprijekorno. Ali, drugačije nije moglo ni biti.

Tjedan dana ranije, čitav je hrvatski narod, kao i hrvatska domovina, po odluci hrvatskih biskupa posvećen Presvetom Srcu Isusovu.
Hrvatski je narod tako dobio značajan poguranac u duhovnom području, koje smo već označili kao presudno.
Tisuće ljudi potom su dobili poticaj i na poziv mnogih župnika i voditelja molitvenih zajednica molili i postili da ovaj skup bude upriličen na veću slavu Božju.

Sa svojom obitelji, krenuo sam iz Rijeke prema Zagrebu u subotu nakon jutarnje svete mise na Trsatu.

Na izlazu s autoputa u Lučkom, kad smo došli do naplatnih kućica, u našoj je traci ispred nas bilo jedno vozilo. Ne dva, tri, pet, još manje kilometarske kolone vozila koja će zablokirati autoput kako su danima najavljivali svi mediji.

Dan smo proveli družeći se s obiteljima koje su kao i naša u punom sastavu pohodili koncert koji je puno više od toga.
Prolazili smo kroz masu ljudi na Bundeku, ako bi netko nekoga slučajno gurnuo uslijedile su isprike. Alkoholiziranih pojedinaca bilo je neusporedivo manje nego uoči bilo kojeg koncerta na kojem sam do sada bio, a bio sam na puno njih.

Organizacija je bila savršena. Na prostor Hipodroma ušli smo bez čekanja. Kolona se cijelo vrijeme gibala, ograničenja za prolaz po uzoru na ona kakva se postavljaju u zračnim lukama sprječavala su mnoštvo da odjednom nagrne i sve je išlo kao podmazano.

Naše četiri obitelji zauzele su svoju poziciju, rasprostrli tkaninu za sjedenje i u miru smo iščekivali početak koncerta. Već tada osjetila se uzvišenost trenutka, kao da je cijeli prostor bio pod duhovnom zaštitom, pod nevidljivim plaštom nebeske Majke. Do nas su sjedile dvije žene srednjih godina koje nisu prestajale moliti krunicu. Gospodin je podigao svoje snage.
Koncert je počeo u točno zakazano vrijeme. Thompson je nakon nekoliko uvodnih pjesama pozdravio okupljeni narod pozdravom “Hvaljeni Isus i Marija”.

Dok sam prolazio kroz mnoštvo da bih došao do šanka ili toaleta promatrao sam ljude. Najviše je bilo mladića i djevojaka, lijepa hrvatska mladost, bilo je mnogo i onih u srednjim godinama, obitelji, poneki stariji. Krunice oko vrata, domoljubni i kršćanski motivi na majicama. Hrvatske zastave. Smiješak i mir.

Nigdje ni jedna ustaška kapa. Očekivao sam da će, kao što su to znali učiniti na utakmici hrvatske nogometne reprezentacije, netko od ubačenih provokatora izvaditi neko takvo obilježje pa da će ga usnimiti novinari da bi onda sa svih portala vrištale vijesti o povampirenim ustašama s koncerta. Ali, to se nije dogodilo.

A, nije da zamke nisu bile postavljene. Kombi beogradskih registarskih oznaka parkiran u neposrednoj blizini hipodroma svakako spada u tu kategoriju . Ali, uzalud vam trud svirači. Nitko se nije upecao.

Repertoar pjesama bio je još jedan dokaz da je Duh Sveti itekako prisutan u realizaciji ovog koncerta. Pjesme s novog albuma Hodočasnik izmjenjivale su se s već poznatim hitovima među kojima nije bilo onih koji bi bacili sjenu na besprijekoran događaj. Ljuta trava i gusta magla nisu se mogli čuti te predivne večeri na Hipodromu.

Slavio se Bog, obitelj i Domovina.

Kritičari su ostali uskraćeni za municiju kojom bi pucali po hrvatskim svetinjama koje je slavio ovaj koncert. U nedostatku te municije okomili su se na pjesmu Bojna Čavoglave i smeće koje je nakon koncerta ostalo na Hipodromu.
Ovo potonje, prozivanje zbog smeća koje je ostalo nakon boravka pola milijuna ljudi na jednoj lokaciji toliko je jadan argument da izaziva susramlje za autore takvih poruka. Komentari koje čitatelji ostavljaju ispod ovih i drugih tekstova kojima se pokušava diskreditirati koncert, kao i vjera i domoljublje na njemu iskazani, pokazuju da je tiha većina odlučila povisiti ton.

Tužaljke zbog  bojne Čavoglave nisu po logici daleko od prozivki zbog smeća nakon koncerta.
A, o pjesmi i pozdravu na početku pjesme (ZA DOM – SPREMNI!) već postoji i sudski pravorijek. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske na sjednici održanoj 3. lipnja 2020. godine. dozvolio je korištenje tog pokliča u pjesmi koja je nastala u Domovinskom ratu. Povijesne okolnosti bile su takve da su promijenile kontekst tog pozdrava. Osim toga, postoje i brojni materijalni dokazi da se pozdrav koristio i prije uspostave NDH.

U spomenutoj državi koristila se i valuta kuna i himna Lijepa naša. Hipoteka krivnje koju Hrvatima uporno nabacuju neprijatelji hrvatske samostalnosti poprimila je već komične konture.

Tijekom Domovinskog rata ja sam osobno imao privilegiju jedno vrijeme biti pripadnikom 1. gardijske brigade Tigrovi. Na postrojavanju u “Maršalci”, vojarni u Travnom, 1992. i mi smo pozdravljali tim pozdravom. Zbog Mihe, Nina, Nindže i ostalih mojih poginulih suboraca nikada nećemo odustati od onoga “što je bilo”.

“Za dom spremni” od tada za Hrvate ima potpuno drugo značenje od onog kojeg nameću lijevi propagandisti. Mi nismo bili ustaše nego hrvatski branitelji. Domovinski rat ishodište je naše nacionalne samostalnosti koja je u krvi izborena. U toj je krvi i taj pozdrav očišćen i takav će i ostati.

Komično je danas slušati komentare ostrašćenih ljevičara koji su konsternirani izvođenjem pjesme koju je Thompson od kad je ona nastala izvodio baš na svakom svom koncertu. Gradonačelnik Tomašević poručuje da dok on bude na vlasti ovakvih koncerata više neće biti.

Kmečanje i žalopojke Milorada Pupavca, Hrvoja Klasića, Žarka Puhovskog, Dalije Orešković, Jadranke Kosor i ostalih ideoloških suparnika kojima izmiče tlo pod nogama podsjeća na situaciju iz osamdesetih godina prošlog stoljeća.

Zlo osjeća da su njegove utvrde poljuljane i zato su reakcije njegovih glasnika tako ostrašćene.
U našoj smo povijesti već imali i duhovnih i glazbenih skupova koji su najavljivali velike promjene. Nakon nacionalnog Euharistijskog kongresa u Mariji Bistrici 9. rujna 1984. kad je više od 400 tisuća ljudi svojim odazivom na najveći vjerski skup u povijesti ondašnje države poslalo jasnu poruku tadašnjoj vlasti da im se kraj približilo, nastala je panika čak i u Udbinim redovima.

Idući veliki skup koji se dogodio nekoliko godina kasnije bio je koncert Prljavog kazališta 17. listopada 1989. Tada se samo zbog jedne riječi u pjesmi, zbog pridjeva “hrvatska” isto tako okupilo više stotina tisuća ljudi na glavnom zagrebačkom trgu. Ono što je uslijedilo, proglašenje neovisnosti i pobjeda u Domovinskom ratu, bio je značajan korak u povijesti spasenja našeg naroda, ali i šire.

Dva velika skupa iz bliske prošlosti naznačila su buduće povijesne događaje.

Isto je i sada. Koncert na Hipodromu je jednako tako najava promjena koje slijede. I onda i sada te promjene idu uz bok s velikim svjetskim previranjima. Devedesetih se rušio komunizam, pao je Berlinski zid, a s njime i “željezna zavjesa” iza koje je pola Europe živjelo u totalitarističkom sustavu. Današnji poredak stremi ka pretvaranju u ono što se još naziva “Novi svjetski poredak”, a ima atribute neokomunizma i novog porobljavanja naroda pod egidom klimatskih promjena, uvođenjem digitalne valute i petnaestminutnih gradova. Pri tom su ratni bubnjevi sve glasniji, a Europa se priprema za obračun s Putinovom Rusijom. Ta se Europa potpuno odmakla od svoje tradicije i vjere koja ju je učinila najnaprednijim društvom u kojem je najljepše živjeti.

Izgleda da je Bog izabrao mali narod da Europu počne vraćati njenim kršćanskim korijenima. Thompson je upravo tu poruku izrekao na koncertu na Hipodromu. Ali taj je put dugačak i neće biti lagan, mnogo se toga još mora promijeniti.

Ostaje činjenica da svjetski rekord po broju prodanih karata nije postigao ni jedan drugi svjetski glazbenik nego baš Thompson. To nije pošlo za rukom ni Madonni, ni Beyonce ni Lady Gagi, ni jednom heavy metal bendu, ni jednom izdanku djece cvijeća u 60.-im godinama prošlog stoljeća.

Ni jedan svjetski glazbenik koji mahom u raznim okultnim obredima svoju dušu prodaju Zlome u zamjenu za uspjeh i svjetsku slavu nije uspio okupiti takav broj na nekom koncertu na kojem se ulaz plaćao. I to je simbolika koja nam govori da se događa nešto mnogo veće od onoga što sad možemo pojmiti.

Prizivanje neuspjeha zbog odlaska pratećeg benda pokazalo se kao još jedna promašena medijska najava. Koncert je odsviran bez greške. Sudjelovanje Petra Buljana iz Božje Pobjede i sestara Palić na pratećim vokalima kao i njihova zajednička molitva uoči samog koncerta unijeli su dodatni mir ekipi i duhovni naboj ovom događaju.

Proklamacija na koju je Buljan pozvao sve prisutne i trenutak kad je pola milijuna ljudi ponavljalo riječi “Ja i moj dom služit ćemo Bogu” bio je jedan od duhovnih vrhunaca koncerta, a može se pogledati OVDJE Okupljeni Hrvati su tako potvrdili svoj savez s Bogom koji je sklopljen još u sedmom stoljeću posredstvom svetog pape Agatona i ondašnjih hrvatskih vladara.

Drugi važan duhovni moment bila je molitva Maranatha, svojevrsni egzorcizam kojeg je izmolio mons. Ante Ivas, šibenski biskup u miru, a molitva se može pogledati ovdje.

Cijeli događaj bio je produkcijski veličanstveno upriličen. Ozvučenje je bilo takvo da je zvuk bez obzira na poziciju posjetitelja bio besprijekoran. Ekrani su bili tako postavljeni da se sa svakog mjesta vidi što se događa na pozornici. Vatromet je dodatno naglašavao glazbeni ugođaj. Dron show kojim su se na nebu iznad Zagreba pojavljivali Gospa s krunicom, anđeli, križ pa hrvatski ratnici ostavio je publiku bez daha.

Zbog pjesama nabijenih emocijom kao što je bila “Sine moj” tekle su nam suze niz obraze. Snažna pomazanja Duha Svetoga osjetila su se kod izvođenja pjesama kao što su “Neću izdat ja” (video) ili “Gospin dom”. Pjesme koje su simboli hrvatskog nacionalnog ponosa poput “Lijepa li si” i “Ako ne znaš šta je bilo” ispunile su naša srca na jedan način koji je teško opisati riječima. Osjetilo se da je ovaj događaj bio proglašenje buduće pobjede Kraljevstva nebeskog u našem narodu, gena kamenih.

I za kraj Thompsonov govor mladim generacijama bio je svojevrsni pečat cijelom događanju. Priznao im je Marko da su bolji od nas starijih koji smo držali da smo mi najbolji jer smo uspjeli ostvariti ono što generacije prije nisu uspjele. Mi smo ostvarili hrvatsku neovisnost.
Svojim ponašanjem, odazivom i na ovaj koncert i vrijednostima koje njeguju,

mladi su dokazali da su sposobni obraniti postignuto. Ovaj je koncert pokazao da je poruka iz pjesme “Ako ne znaš šta je bilo” pala na plodno tlo. Mladi su se informirali “šta je bilo” i bit će spremni da svoju dionicu odvezu po Božjem planu. Hrvatski branitelji mogu mirno spavati.

Povratak kućama opet je protekao u miru i dostojanstvu. Zbog duhovne pozadine i važnosti trenutka izgleda da su se otrijeznili i oni koji su popili koju više. Nigdje vrištanja, kreveljenja, nigdje šaketanja ni povraćanja. Mir i dostojanstvo. Pješačili smo sat vremena do naših automobila i krenuli put Rijeke. Na naplatnim kućicama u našoj traci ovaj put je bilo tri automobila ispred nas.
Iako je umjetna inteligencija izračunala da je za očekivati da će tijekom tri sata na pola milijuna ljudi umrijeti njih 1,3, to se nije dogodilo. Nitko nije umro niti se itko ozbiljnije ozlijedio. Ljudi su sretno stigli svojim kućama.

Još je to jedan dokaz da je Božja ruka bila nad ovim događajem koji je bio i neupitna potvrda duboke ukorijenjenosti Hrvata u kršćansku civilizaciju.
U sjeni ovog zagrebačkog duhovno-nacionalnog mega spektakla, u Tomislavgradu je zagrebački nadbiskup mons. Dražen Kutleša održao misu povodom 1100. obljetnice krunidbe kralja Tomislava.

Kako smo već ranije spomenuli ova obljetnica kao i koncert na Hipodromu održavali su se na blagdan svetih Ćirila i Metoda i to se nipošto nije dogodilo slučajno.
Glagoljica, pismo čije autorstvo današnja historiografija pripisuje Ćirilu, temelj je pismenosti među Hrvatima. Dok su istočni Slaveni kasnije prihvatili ćirilicu, Hrvati su držali glagoljicu, koja je u hrvatskim krajevima bila u upotrebi više od tisuću godina, kako u crkvenim, tako i u svjetovnim poslovima. Moramo napomenuti da se većina povjesničara slaže da je autor glagoljice sv. Ćiril no postoji više teorija o njenom nastanku, a po jednoj od njih, kao autor se navodi i sv. Jeronim.

Isto tako, povijesna je činjenica da su Hrvati jedini narod Katoličke Crkve koji je gotovo tisuću godina imao liturgiju na svom jeziku i na glagoljici. Glagoljaši, hrvatski svećenici koji su koristili glagoljicu u bogoslužju, dali su nemjerljiv doprinos vjerskoj, kulturnoj i književnoj povijesti Hrvata.

Nadbiskup Kutleša održao je homiliju koju ćemo kao i poruke s koncerta na Hipodromu ljubomorno čuvati i često im se vraćati.
Stoga ćemo ovaj osvrt završiti rečenicom zagrebačkog nadbiskupa iz spomenute homilije koja na najbolji način objedinjuje sve što nam se dogodilo te povijesne subote:
Domoljublje nije puka emocija ili politički slogan. Domoljublje je izraz ljubavi prema konkretnom narodu, njegovu jeziku, njegovim svetinjama, njegovim ranama, njegovoj povijesti i budućnosti. Stoga kad danas govorimo o Hrvatima, o jedinstvu našega naroda i o vjernosti Kristu, govorimo o ukorijenjenosti u kršćansku civilizaciju.

Autor: Alen Fućak, dijalog.hr

Na zagrebačkom Hipodromu 5. srpnja održat će se veliki koncert Marka Perkovića Thompsona. Bit će to najveće okupljanje hrvatskog naroda nakon dočeka pape sv. Ivana Pavla II. na istom mjestu 1994. godine i, kao takvo, treba ga promatrati i s duhovne perspektive.

Riječ je nesumnjivo o pravom glazbenom spektaklu, koncertu s najviše prodanih ulaznica svih vremena, ne samo u Hrvatskoj, već i na svijetu, koncertu koji je ušao u Guinessovu knjigu zbog broja ulaznica i kratkog roka u kojem su rasprodane. Nitko pa ni sam izvođač – nije očekivao da će se prodati više od 500 000 ulaznica. I zanimljivo je da još uvijek ima onih koji bi ih željeli kupiti. Bit će to najzahtjevniji događaj u posljednjih trideset godina, i to iz više aspekata: glazbenog, logističkog, organizacijskog, sigurnosnog… No, promatrati ga treba i kao veliki duhovni događaj. Zbog čega je ovaj koncert više od običnog koncerta, nastojat ćemo i pobliže objasniti.

/audio na: yt HVALJEN ISUS I MARIJA

Prvo, toliko velik broj ljudi na jednom mjestu, od kojih su mnogi k tome i vjernici, znači da će ondje vladati određeno ozračje. A ozračju na koncertima ovog pjevača uvelike doprinosi i to što on svaki, ali baš svaki, koncert započinje sa starim hrvatskim pozdravom: „Hvaljen Isus i Marija“, na što publika oduševljeno uzvrati, pa već od samoga početka ti nastupi dobivaju na blagoslovljenosti i svetosti.

Duhovnom raspoloženju doprinijet će i činjenica da će osim laika na koncertu biti i mnogo svećenika, časnih sestara i biskupa. Moguće je da će i jedan od njih, onaj umirovljeni šibenski, mons. Ante Ivas, ondje imati zapaženu ulogu, sudjelujući u izvedbi pjesme „Maranatha” koju je napisao, a Thompson uglazbio i otpjevao. Treba li posebno napominjati da je pjesma čiji naslov glasi: „Dodi, Gospodine”, potpuno vjerskog značenja? I mnoge druge pjesme ovog pjevača imaju vjerska obilježja ili se oni usko isprepliću s domoljubnim i ljubavnim motivima. Spomenimo samo neke poput

Put u raj”, „Neću izdat ja”, „Radost s visina”, „Početak”, „E moj narode”, „Bog i Hrvati”, „Geni kameni”…

Oni koji pohode na ove koncerte svjedoče da se na trenutke čini kao da se nalazite na duhovnoj obnovi. Osim ozračja koje se stvara samim pjesmama, tom dojmu svakako doprinosi i ikonografija koja je izrazito domoljubna i kršćanska. Mnogo je tu znakovlja koji odaju počast domovini, stjegova sa zastavama vojnih postrojbi iz Domovinskog rata, majica u stilu vojnih odora ili hrvatskih povijesnih postrojbi, kao i vjerskih simbola, poput križeva ili napisanih poruka koje ljudi sami izrade i donesu u publiku.

Glazbeni je to raspon od elemenata narodne glazbe do etno i pop-balada do tvrdog rocka, a šarolika je i publika; od najmlađih do najstarijih jer ljubav prema Bogu, obitelji i domovini nikome od njih nije strana niti suvišna. I upravo te tri riječi koje su kao veliki natpis stajale na pjevačevoj pozornici na njegovim nastupima prije dvadesetak godina možda najbolje opisuju najvažnije poruke njegova glazbenog i životnog opusa. Da, životnog jer osim pjesmama, Thompson vrijednosti o kojima pjeva nastoji živjeti i u svojem privatnom životu.

A on je često bio pod neopravdanim medijskim napadima. No unatoč svemu, Thompsonova popularnost i dalje raste. a tome ne bi bilo tako da nije riječ o autentičnoj osobi koja o spomenutim vrijednostima ne pjeva iz istinskog osobnog uvjerenja. Tko pažljivije prouči stihove njegovih pjesama, čiju je većinu sam napisao, a podosta i uglazbio, jedino što može zaključiti je da takve riječi dolaze iz iskrenog srca koje živi i voli sve ono o čemu i pjeva. Naime, itekako je autentično kada jedan hrvatski branitelj 5 969 dana ratnog staža pjeva o ljubavi prema domovini jer je on svojedobno za tu domovinu išao goloruk ginuti, ne znajući hoće li se živ vratiti kući.

Tko god bude prisustvovao koncertu na Hipodromu, kao i drugdje, uz duhovno obogaćenje i moralno osnaženje, bit će dio obnove zajedništva Hrvata iz domovine i iseljeništva odakle će također doći mnogo ljudi. To jedinstvo koje je devedesetih djelomično i zaživjelo – bila je zamisao predsjednika Franje Tudmana kojeg Thompson u svojim pjesmama nerijetko spominje. Tako njegova glazba ima značajan utjecaj na mlade naraštaje kojima približava i osvješćuje važnost vjere, brige za domovinu i obiteljske vrijednosti više nego ijedan školski plan i program.

Na koncertu na Hipodromu bit će ne samo najvjerniji Thompsonovi obožavatelji, već i njegovi umjereni kao i oni koji ga inače ne slušaju, ali su poželjeli biti dio ovog spektakla. To je izvrsna prilika da se u ovim izazovnim vremenima obnovi i učvrsti hrvatski nacionalni korpus. Zato drugi po veličini, skup Hrvata u cjelokupnoj narodnoj povijesti, treba dobrano popratiti molitvom jer protivštine i napasti zloga zasigurno ne će izostati.

Neka te ljetne večeri sve prođe u redu i neka na sve prisutne siđe Božji blagoslov kojega na kraju svakog koncerta u završnom pozdravu zaziva i sam Marko Perković Thompson.

(Članak iz časopisa “Savez s Marijom”)

Ažuriranje: audio nije dostupan na youtube kanalu jer je youtube opet ukinuo kanal (3c) s obrazloženjem da osobi koji se jednom ukloni kanal više ne može imati novi kanal na youtube-u

Članak iz časopisa Savez s Marijom

„Odlučili smo Presvetomu Srcu Isusovu posvetiti sve nas i našu domovinu. Pozivamo, dakle, sav Božji narod i njegove pastire, sve prezbitere i dakone, redovnike i redovnice, sve Bogu posvećene osobe, svakoga vjernika i vjernicu da na svetkovinu Presvetoga Srca Isusova, 27. lipnja Jubilejske 2025. godine, budemo dionici posvete našega naroda i domovine Presvetomu Srcu Krista Gospodina.”

Hrvatski biskupi odlučili su da će 27. lipnja 2025. Hrvatsku i hrvatski narod posvetiti Presvetom Srcu Isusovu. Riječ je o obnovi posvete koja se prvi put dogodila prije sto dvadeset i šest godina.

Nakon 69. plenarnog zasjedanja Sabora Hrvatske biskupske konferencije Konferencije Bosne i Hercegovine održanog od 12. do 14. studenog 2024 hrvatski su biskupi objavili pastirsko pismo u povodu godine Svetoga jubileja 2035, i 1100. obljetnice splitskih crkvenih sabora i početaka Hrvatskog Kraljevstva kojih se ove godine spominjemo. Pismo je objavljeno po naslovom Na kršćanskim temeljima, zajedništvu Crkve, hodočasnici nade”, a oblikovano je u knjižicu koja je odaslana po župama diljem Hrvatske.

U uvodu biskupi su podsjetili da se ove godine sjećamo i još nekih značajnih obljetnica: 1700 godina od Prvoga ekumenskog koncila u Niceji (325.), šezdeset godina od Drugoga vatikanskog koncila, pedeset godina od projekta „Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata te sto godina od ustanovljenja svetkovine Isusa Krista Kralja svega svijeta.

U pismu se najavljuje i Sveta 2033. godina Otkupljenja i 2041. kada će se obilježiti 1400 godina kršćanstva u Hrvata.

Uz poziv na trajno obraćenje kao osobno poslanje svakog vjernika. javno svjedočenje vjere, evangelizaciju useljenika, donošenje demografskih mjera i poštivanje ljudskog života, braka, obitelji i cjelokupnog dostojanstva (u izazovima pobačaja, eutanazije, materijalizma, pozitivizma i nihilizma, diktature relativizme, rodne ideologije, surogatstva, umjetne inteligencije), u pismu se kao uzor ističu domaći svetci i blaženici, među kojima posebno lik bl. Alojzija Stepinca kojega je papa Benedikt XVI. uvrstio medu šesnaest iznimnih i uzornih slušatelja i izvršitelja Riječi Božje

Posebnu pozornost biskupi su posljednjoj enciklici pokojnog pape Franje Dilexit nos (On koji nas uzljubi”) enciklika o ljudskoj i božanskoj ljubavi Srca Isusa Krista”, za koju stoji da pruža dublje razumijevanje ljudske i božanske ljubavi Srca Isusa Krista. Enciklika nas podsjeća da je Srce Isusovo izvor ljubavi, snaga koja nas potiče na ljubav i šalje nas braći i sestrama. Naposljetku, odlučeno je da će hrvatski biskupi na ovogodišnju svetkovinu Presvetog Srca Isusovog, 27. lipnja 2025.. Hrvatsku i cijeli hrvatski narod povjeriti zaštiti ljubavi Srca Isusova, koje nas poziva na obnovu pobožnosti, nježnosti vjete i predanosti služenju, tj. da će se Hrvatska i Hrvati posvetiti Presvetom Srcu Isusovu

Riječ je, zapravo, o drugom ponavljanju takve posvete jer se prva dogodila prije sto dvadeset i šest godina u Rimu kada je na blagdan Srca Isusova 11. lipnja 1899 papa Lav XIII. sa svim biskupima svjeta posvetio cijeli svijet Srcu Isusovu. Taj je dogadaj zatim potaknuo 160 000 hrvatskih momaka i djevojaka da se godinu dana kasnije, 22. lipnja, takoder posvete Srcu Isusovu.

Posveta se molila na sam blagdan Srca Isusova ili na prvu nedjelju uz blagdan te je predstavljala jedinstven događaj u povijesti Crkve u Hrvata. Tekst posvete Presvetom Srcu Isusovom iz 1899. glasio je

Mladež roda hrvatskoga, tog predzida krščanstva, u svetoj ovoj godini, na svršetku staroga i na osvitu novoga vijeka. Svetosti Tvojoj, Kristovu na zemlji Namjesniku nepogrešivomu, prostrta ponizno pred Tvojim nogama, svečano obećaje, da će se pod barjakom presvetog Srca Isusova hrabro i neustrašivo boriti za vjeru i za dom. U znak ove žrtve srca našega, evo Ti, Sveti Oče, zlatno srce predragoga Spasitelja našega, puno svakovrsnih duhovnih djela, koje na Tvoju nakanu i prema velikome srcu Svetosti Tvoje žrtvovasmo Presvetom Srcu Isusovu i potpisi ruku naših neka podaju vječnoj spomeni sve što obećasmo i učinismo. A da to izvesti uzmognemo, smjerno molimo očinski Tvoj blagoslov, zalog milosti nebeske za sebe, za svoje roditelje i odgojitelje, te za sav narod hrvatski.

U Zagrebu, glavnom gradu Hrvata, na blagdan Presvetoga Srca Isusova 1900.”

Jedan od događaja koji su pratili ovu masovnu narodnu posvetu bilo je i hodočašće predstavnika hrvatske mladeži u Rim. Tada su Svetom ocu kao poklon predali srce od zlata izrađeno naravnoj veličini ljudskog srca. U to zlatno srce stavljen je popis raznih dobrih djela, molitava i drugih pobožnosti koje su mladi hrvatski katolici tijekom nekoliko mjeseci prikazivali za Svetoga Oca

osamsto postova, tisući i dvjesto križnih putova, tisuću i petsto trodnevnica, dvije tisuće devetnica, pet tisuća pohoda crkvama, osam tisuća izmoljenih zlatnih krunica, četrdeset tisuća sakramentalnih pričesti, šezdeset tisuća duhovnih pričesti, devedeset tisuća prikazanih Svetih Misa, stotinu dvadeset i šest tisuća izmoljenih Gospinih krunica, sto trideset tisuća samozataja, sto pedeset tisuća izmoljenih litanija, petsto sedamdeset i pet tisuća raznih molitava, sve zajedno riječ je o milijun sto osamdeset i devet tisuća i pet stotina (1 189 500) molitava i dobrih djela.

Svoje vlastoručne potpise mladi diljem Hrvatske prikupili su i zabilježili u posebnom albumu koji su na koncu predali papi na čemu im je on osobno zahvalio putem pisma, navevši da se zlatno srce koje su mu poklonili nalazi u njegovoj sobi za privatne audijencije. Uz to, mladež je Papi darovala petsto dukata skupljenih u akciji Petrov novčić”. Od ostalih zanimljivosti ističe se pjesma „Do nebesa” koju je za ovu prigodu napisao devetnaestogodišnji mladić Petar Perica. budući franjevac. Ta je pjesma tijekom cijelog 20. stoljeća, sve do danas, ostala jedna od najpoznatijih hrvatskih pučkih vjerskih pjesama.

Obnova posvete

Ova posveta Srcu Isusovu prvi je put obnovljena deset godina kasnije, 3 lipnja 1910. također na blagdan Srca Isusovog. Na njoj su sudjelovali članovi Hrvatskog katoličkog akademskog društva Domagoj, učenici svih „pučkih i srednjih zagrebačkih škola”, zaslužni zagrebački gradonačelnik Milan Amruš, a svečanu pontifikalnu misu predvodio je apostolski protonotar Matija Seigerschmied. Tom je prigodom zagrebački kanonik i papinski komornik dr. Gustav Baron, jedan od začetnika hrvatskoga katoličkog pokreta, u ime hrvatske mladeži uputio pismo papi Piju X. Ondje je naveo sljedeće:

Sveti Oče!

Mladež hrvatska, slaveći prvu desetgodišnjicu svoje posvete Presvetome Srcu Isusovu, u duhu padajući ničice pred noge Svetosti Tvoje harnim srcem dozivlje u pamet zavjete što ih pred deset godina učini Kristovu Namjesniku, te dižući u vis barjak Presvetoga Srca Isusova obriče da će pod tim znakom vojevati vojne Gospodnje. a i nada se da će održati pobjedu protiv neprijatelja Crkve i domovine. Toga zavjeta i nade spoljašnji znak i javno obilježje bit će odsada dragocjeni barjak, koji, načinjen iz prinosa hrvatske mladeži i urešen slikom Presvetoga Srca Isusova, cijeloj će Hrvatskoj davati svjedočanstvo da mladež njezina, pod tim barjakom sabrana, obiluje vatrenom ljubavlju i razgrijeva se neslomljivom vjernosti spram Krista i njegova na zemlji Namjesnika, a spasenje svoje i istinito blagostanje domovine ne traži drugdje nego u Isusu Kristu, čije je jedino ime pod nebom dano ljudima, u kome nam je spasenje. Da ovim osjećajina mladeži hrvatske Bog dade ploda, neka pomogne apostolski blagoslov, što ga od Tvoje Svetosti za hrvatsku mladež i za sav narod naš najsmjernije prosimo.”

Osobna posveta

U spomenutom pismu, navedeno je da je ova posveta dio pripreme za Jubilejsku 2041. kada će se crkva u Hrvata iznova spominjati misije opata Martina iz 641. godine i proslaviti 1400 godina kršćanstva u Hrvata. kao i začetaka odnosa sa Svetom Stolicom. S radošću iščekujemo veliki dan (obnove) posvete Hrvatske i cijelog hrvatskog naroda Presvetom Srcu Isusovom. Pozivamo sve da molitvom popratimo ovaj veliki dogadaj. kao i da se osobno posvetimo Srcu Isusovom, koristeći molitvu sv. Marije Margarete Alacoque (17. st.), velike promicateljice ove pobožnosti:

Ja darujem i posvećujem Presvetom Srcu Gospodina našega Isusa Krista svoju osobu i život, svoja djela, muke i patnje, da od sada svim svojim bićem samo njega ljubim, štujem i slavim. Ovo je čvrsta moja volja da budem sav njegov i da sve činim njemu za ljubav, odričući se cijelim srcem svega, što bi njemu moglo biti mrsko.

Tebe, dakle, Presveto Srce, odabirem za jedini predmet svoje ljubavi, za zaštitnika svoga života, za osiguranje svoga spasenja, za lijek protiv svoje slabosti i nestalnosti, za naknadnika svih pogrešaka svoga života i za svoje sigurno utočište na času smrti.

O predobro Srce, ti budi moje opravdanje pred Bogom, svojim Ocem, i odvrati od mene zaslužene udarce njegove srdžbe. O Srce puno ljubavi, u tebe stavljam sve svoje ufanje, jer se bojim svega od svoje zloće i slabosti, a nadam se svemu od tvoje dobrote.

Uništi, dakle, u meni sve, što bi moglo biti neugodno i protivno. Neka se tvoja čista ljubav tako utisne u moje srce, da nikada ne zaboravim na te i da se nikada ne odijelim od tebe. Zaklinjem te tvojom neizmjernom dobrotom, daj da moje ime bude u tebi upisano, jer ja hoću, da moja sreća i slava bude u tom da živim i umrem kao tvoj rob. Amen.