Duhovnost sv. Dominika
Zašto nam je važna duhovnost sv. Dominika? Kao prvo, jedan je od najvećih učitelja Crkve, dominikanac, sv. Toma Akvinski. Tomina teologija je, dakle, nešto što smo svi nasljedili od dominikanaca.
Drugo, utjecaj na katolički odgoj. Dominikanci su bili prvi redovnici koji su djelovali u svojim školama. Redovnici jesu poučavali u školama, ali formalno, osnivanje škola izvan samostana je nešto što je započeto s dominikancima.
A onda naravno, utjecaj dominikanaca na redovnički život i na inteligenciju. Neki od najvećih umova Crkve su dominikanci: sv. Albert Veliki, sv. Toma Akvinski, sv. Katarina Sijenska. U svakom slučaju oni su duboko utjecali na svijet.
Počeci. Zanimljivo je spomenuti da je majka sv. Dominika – blažena Ivana. Nije mala stvar imati svetu majku. A i Dominik je, naglašavo kako je važan zdrav katolički odgoj, od samih početaka. Dominik je, prije nego je osnovao svoj red, slijedio pravilo sv. Benedikta, pjevao je časoslov i dr. Ono što ga je pokrenulo da osnuje novi red bilo je – širenje krivovjerja. Vidio je koliko je bilo prošireno neznanje biskupa i svećenika. (“Mislim da je ovo jedan od glavnih razloga lošeg stanja u Crkvi, govori o. Hardon: nepoznavanje vjere – pa i od strane biskupa i svećenika.”)
Osnivanje dominikanaca se vremesnki podudara sa četvrtim Lateranskim koncilom, (baš kao što se tri stoljeća kasnije, osnivanje isusovaca podudara sa osnivanjem Tridentinskog koncila). Tada je, moglo bi se reći, Dominik dobio u ruke oružje kojim se borio protiv krivovjerja. Osobit ujecaj na Dominika imali su Kasijan, rani kršćanski monah i pisac te Pustinjski oci. Da biste radili intelektualni apostolate morate imati u žilama te pustinjkse krvi, jer studiranje i istraživanje je prilično osamljenički posao.
Dominik je spojio ono što je Franjo učinio prije njega, propovijedanje i siromaštvo. Ili će te ljudi vidjeti siromašnog ili im ne pričaj jer te neće slušati.
Temeljne tvrdnje: Prvo je polazište dominikanske duhovnosti da je istina temelj duhovnog života. (Kod Franje je to – ljubav.) A onda u terminima izvora istine to su razum i Objava. Ako je istina temelj duhovnog života gdje ćete je pronaći? Unutra i izvana. Izvor istine izvana je – Objava, a izvor istine iznutra je – razum.
Koji su vodeći izvori za razumijevanje dominikanske duhovnosti? Kao prvo, to je pravilo svetog Dominika. Kao drugo, pisanje sv. Alberta, učitelja svetog Tome Akvinskog. Trenutno radim s jednim od najjbistrijih ljudi koje sam ikad učio, govori o. Hardon. On završava svoj teološki studij u Emmittsburgu i jedan je od mojih bivših studenata. Radimo na knjizi koja bi trebala biti objavljena do kraja godine a nosi naslov: “Životni program za katoličko čitanje”. Izabrali smo oko stotinu najboljih knjiga u katoličkoj vjeri, od prvog do dvadesetog stoljeća. Ne možete ni zamisliti koliko je problem u 20-om stoljeću izabrati knjige. Mnogi ljudi će biti razočarani, jer njihove omiljene knjige neće biti na listi. Ali među onima koji jesu na listi su – sv. Albert koji je objavio 38 svezaka. Onda sv. Toma Akvinski., npr. Summa Theologiae. Toma nije težak za čitanje, jasan je i mnogo jasniji od mnogo njegovih komentatora. Tu je I blaženi Henry Suso, jedan od velikih dominikanskih mistika. Neke od njegovih knjiga: Knjiga o vječnoj Istini, Knjiga o vječnoj Mudrosti, Knjiga pisama… a to je sve nezaobilazno za rzumijevanje dominikanske duhovnosti. Tu je također sv. Katarina Sijenska – njezini dijalozi. Sv. Vincent Ferrer. (Jedna od stvari stvar koju Vincent poučava: ako stvarno želiš raditi na svom duhovnom životu onda radi na mislima i promatraj posebno prvu misao samo-hvale koja ti dođe i sl.druge sebične misli…)
Svrha duhovnog života je kontemplacija Boga i Njegove Mudrosti te proslijeđivanje drugima onoga što ste kontemplirali. Očito, na druge će te prenijeti onoliko koliko ste sami naučili. U kontemplaciji gledate istinu, i nije cilj kontemplacije potpuno otkriti istinu nego je promatrati. Najveća funkcija razuma nije razmišljanje. Raj, Bogu hvala, neće biti vječno razmišljanje. Kad razmišljaš onda znači da si još na putu. Kad kontemplirate znači da ste negdje stigli. Kontemplira se ono što se sad vidi i vjeruje. Onda razmišljate o nečem drugom. Tako, svrha duhovnog žiivota je gledati istinu i prenositi je drugima. To je glavna značajka dominikanske duhovnosti.
A sada neke temeljne crte dominikanske duhovnosti.
Prvo, o odnosu naravi i milosti. Narav je nešto s čim dođemo na svijet. Narav nam je dana rođenjem, a milost nam je potrebna. Ne možemo reći da su rani monasi ili pustinjski oci vjerovali da narav treba biti uništena. Ne. Ipak, njihov stav, kao što znamo iz pisnja sv. Pahomija, Antuna Pustinjaka, bio je das u gledali na narav kao ne tako dobru: trebalo je postiti i postiti kako bi je doveli u podložnost.
U dominikanskoj perspektivi funkcija milosti je u odnosu sa naravi tako da milost treba graditi na naravi. Sv. Toma je taj koji nam je dao taj izraz: “milost gradi na naravi”. Imam običaj reći (o. Hardon kaže): Gledaj da tvoja narav može podržati Božju milost!
Drugo. Milost je novi život. U franjevačkoj tradiciji milost je prvenstveno Prisutnost. U dominikanskoj, milost je prvenstveno – život. Tako, milost nekako ne samo da gradi na naravi nego da slijedi drugačiji put nego narav. Naša duša je princip koji pokreće naše tijelo. U dominikasnoj tradiciji rekli bismo da je duša tijelu ono što je milost za dušu. Grijeh je uspoređen sa naravi. Postoje bolesti koje su smrtne, a postoje bolesti koje su lakše. Tako postoje grijesi koji su kobni, a postoje oni koji su lakši. (Dominikanc su kroz 700 godina razvili cijelu knjižnicu analogije izmeđi milosti i naravi.) Tako npr. da li ijedno ljudsko biće sebi daje svoju narav? Nije dovoljno za narav da bude živa. Dijete koje je tek rođeno može i umrijeti, stoga, ono mora biti hranjeno. Tako je i sa životom duše. I duša mora biti hranjena. Kao što naravni život mora biti hranjen, tako i onaj nadnaravni. Naravni se razvija, raste, tako nadnaravni. To je zajeniči riječnik vjernika. A cijela ta ideja teološka potječe od dominikanaca.
Teološke kreposti su iznad moralnih. Ali to nije tako očito. Teološke kreposti su vjera, ufanje i ljubav. Nemožete se nadati onom što ne vjerujete, i sigurno ne možete voljeti ono što ne znate. Kako bilo, vrijedno je uočiti to – da su teološke kreposti (vjera, ufanje i ljubav) iznad onih moralnih (razboritost, pravednost, jakost, umjerenost) i to stoga jer mnogo toga u duhovnom životu je vezano uz moralnost.
Uzmite npr. umjerenost. To znači kontrolirati svoje apetite. Možete utvriti da li ste napredovali u umjerenosti, možete li kontrolirati svoja osjetila; jeste li napredovali u jakosti, možete li bolje podnijetie nek stvari, jeste li napredovali u razboritosti, upotijebili prava sredstva do cilja, … Te moralne kreposti su nešto što čini naš svakodnevni duhovni život. No pri tom smo skloni previdjeti da prvenstvena svrha duhovnog života nisu moralne kreposti nego – teološke. Kako često možemo čuti o – rastu u vjeri? O rastu u ufanju? Čak i kad govorimo o ljubavi mi to snizimo na nivo moralnih kreposti. Tako, glavna svrha ovog našeg studiranja je da rastemo u kreposti vjere. Često znamo čuti kako netko kaže da se “ne osjeća više sveto” nego prije. Vidite što mislim? Mi smo toliko identificirali svetost sa moralnošću. (je li to utjecaj protestanata za koje je kršćanstvo prevenstveno – etično?) No, nemojte me krivo razumjeti (govori o. Hardon) Dobro moralno ponašanje, samokontrola, to jest – važno. Ali, objektivno u očima Božjim što je važnije – osoba koja ima jaku vjeru ili osoba s izuzetnom hrabrošću? Važnija je vjera. Kako rastemo duhovno mi instiktvino gledamo razvoj moralnih kreposti: je li bolja samokontrola, jesam li pošteniji s ljudima, iskreniji, razboritiji itd… Ta prisutnost ili odsutnost moralnih vrlina je nešto što je očito čovjeku. Je li moguće za čovjeka koji i nema baš vjere – da bude razborit ili da bude hrabar ili da se savršeno samosavladava? Da, moguće je. Zato, to discipliniranje, koliko god dobro i korisno, može se pretvoriti u farizejsko ponašanje.
Jedan od najvećih doprinosa dominikanske duhovnosti je tu: da se one prve stvari staviti – prve. Nećemo zanemariti discipline, moralni red, ali nećemo niti teološke kreposti podrediti moralnima tj. nećemo zanemariti rast naše vjere ili čine ljubavi prema Bogu kako bismo razvijali naše moralne kreposti koje čine da se osjećam kako stvarno duhovno rastem.
Treće: U dominikanskoj perspektivi postoji razlika između “biti” i “funkcije”. Mi svi trebamo rasti, koristeći općenit pojam, u dobroti, slijedeći primjer Isusa Krista, utjelovljenog Boga. Ali mi možemo na našu dobrotu gledati na dva načina, u pogledu biti ili funkcije. Možemo razlikovati i “sanctity” i “holiness”. Možemo razlikovati “biti dobar u Božjim očima” ili “ponašati se dobro”. Dakle imamo svetost koja je na razini našeg ponašanja (holiness) , ali i svetost koja je na razini naše biti, kakvi smo u stvari (u Božjim očima!, = sanctity). Mi smo pozvani na oboje: i biti sveti i ponašati se sveto. Ponašati se dobro je moralno ponašanje tj to je drugi termin za “moralnost”. Svetost (sanctity), koja je naša svrha – je prisutnost Božje milosti.
