DUHOVNOST RADA: Dobro koristiti vrijeme i sve prikazivati Bogu (d. obnova; d JM)
Prikazivanje rada Bogu
RAD bi trebao biti u duhovnom prikazanju. Kao što za vrijeme mise na oltaru imamo prije pretvorbe prikazanje darova: voda, vino i kruh – kao ono što će poslužit da se to pretvori u Njegovo Tijelo i Krv tako isto mi možemo svoj ŽIVOT svaki dan prikazivati Bogu.
Sve se može prikazivati Bogu.
Možemo sve ono što radimo prikazivati Bogu. Sve ono što čini naš život možemo prikazivati Bogu. I to nije nevažna stvar, neki vjerski ukras. Nego je to nešto što je vrlo odgojno za nas jer na taj način sebi posvješćujemo da sve od Boga primamo i da možemo razvijat s Bogom suradnju, posvješćujemo sebi Božju prisutnost. Zato mi ono što radimo radimo drugačije. U zajedništvu s Njim i pred njim, ne radimo sami. Zato je dobro preko posla koristiti pauze (koje se obično koriste da se vidi šta ima na društvenim mrežama šta ima na nekom portalu) – da se tada sjetim Boga, da prikažem taj svoj sat za onu osobu kojoj je potrebno, koja mi se preporučila u molitve, za nekog pokojnika, … To je nešto sasvim drugo.
Primjer iz života jednog radnika koji ”nije imao vremena” …
(Nedavno mi je jedan mladi otac, koji je doživio obraćenje od tradicionalne vjere na osobnu, rekao kako se njegov život bitno promijenio. Prije je bio u situaciji da nikad nije imao vremena. Uvijek se trči nekud. A kad se treba opustit ne doživljava se da ti je opuštanje kod kuće, sa ženom i djecom ,nego je opuštanje s prijateljima, da s njima odeš na večeru, da odeš na karte, da se malo više popije. Pauza na poslu je trk na kavu, pogledaš portale na internetu, zapališ, popričaš s nekim. I to je kako se koristi vrijeme, doma dođeš napet, nervozan, osjećaš se ko mučenik, jer si cili dan radio, a žena te ne razumije, ona ti dođe sa svojim problemima, sa djecom i sl., život ide jednim svojim tijekom, i misliš da živiš normalno… Kaže on: Sebi sam stavio za zadatak da ću dati prednost onim stvarima koje su u životu bitne. Fokusirat ću se na bitno. I kad je on razmišljao što je bitno došao je do toga da svoj posao odradi u jednom normalnom vremenskom roku, da je bitan njegov odnos s Bogom, da je bitna njegova obitelj, i sve drugo je isključio. I sad kad bude pauza nema cigarete ni kave, odem s prijateljem, popričam uz more ili nekud, vratimo se ponovno na posao. Kad dođem kući isključio sam tv, isključio sam internet, novine, jer mi sve to samo oduzima vrijeme. I sad kad dođem kući imam vremena. Prije nisam imao to vrijeme. Sad mogu raditi stvari koje prije nisam mogao. Mogu se prošetat sa ženom, mogu djecu otpratit u školu, mogu ih vratit iz škole, mogu preko tjedna ići na misu, mogu se bavit sportom, jednom tjedno ići s prijateljima na balun, … Odjedanput imam vremena! A zašto? Zato jer je odrezao ono što je vidio da je nebitno. Izbacio je to iz svog života. I jasno da se odjednom stvori slobodno vrijeme, da se stvori prostor, da imaš mir u sebi, da imaš vremena za djecu, za ženu, da nisi više napet i nervozan, ne moraš stalno gledat rezultate utakmica, što govore političari i slično, kaže više ne znam uopće kako se zovu naši ministri, … isključio sam se iz toga. Oko svoje obitelji sam podigao jedan nevidljivi, zaštitni zid. Ja sam sebi odgovorio kako ću se nositi s ovim svijetom. Sve je krenulo od njega samoga. Jednostavno je vidio da ono što ga odvraća od bitnoga treba srezat. I jasno da život onda izgleda drugačije.)
Mi mislimo da se potrebno informirat, a tako ne samo da se zagadimo svakakvim budalaštinama, nego počnemo razmišljat kako oni koji su svjetovni – žele da mi razmišljamo. Mi tako možemo razmišljat da naša SREĆA, naša budućnost, sadašnjost, zavisi od onih koji imaju moć u ovom svijetu, koji su na vlasti, koji su ministri, bankari i sl. hoću i biti sretan ili neću OVISI O MENI! Ako su ljudi mogli biti sretni na stupu, ili kao pustinjaci u pustinji, u pećinama i slično, znači da su pronašli sreću u sebi tj. u Bogu i to je ono što je bitno. Ovo drugo nas samo odvraća od bitnoga i zato ono što treba propast pustimo da propadne, mi se bavimo onim što ima budućnost, što može rasti, donosit život, roditi plodom.
U Starom zavjetu vidimo da se Bogu može prikazivat samo ono što je bez mane, bez defekta. To je ono što se odnosi na stoku koja se žrtvuje, a odnosi se i na druge stvari. To se može primjeniti i na ono što mi radimo. Ne možemo Bogu prikazat bilo što.
Važno je dobro organizirati vrijeme
Ne mogu očekivat da ću položit ispit, a naučio sam samo 10 % gradiva od ispita. Ispit moram odraditi pošteno, ako znam da mi je potrebno za taj ispit… (Ja sam imao svoj sistem kod filozofije i teologije, ne trebaš učit na pamet, trebaš razumit, morao sam pročitat barem tri puta, prvi put dubinsko razumjevanje svake sitnice, onda potcrtavaš što ti se čini važno, drugi put čitaš i daješ prednost onom što si potcrtao i potcrtavaš, treći put čitaš i memoriraš ono što je najvažnije. I ona možeš sračunat, ako imaš jedan ispit od 1500 stranica, izračunaš koliko gradiva možeš preć gradiva za sat vremena, je li to 7-8 stranica, i onda znaš da ti treba mjesec i pol dana, za jedan tako veliki ispit, i onda kad si to odradio, i onda kad si to napravio kažeš sad Bože pomozi, ja sam svoje odradio, idemo, sad ću izić na ispit. Čovjek mora bit svjestan da je on svoj dio dobro odradio, i brzo se može vidjet da li čovjek radi ili ne radi. Vidimo sam da se može točno proračunat, kad se vidi kakva je težina gradiva, koliko ti sati treba, ako ti treba 8 ili 9 školskih sati, onda odbiješ nedjelju, i izračunaš da trebaš 20 radnih dana, 40 dana, i to moraš napraviti, a onda se pouzdaš u Boga, da će sve ići po planu.
Posao dobro učinjen je nešto važno kod svih poslova i usluga koje dobivamo od ljudi. Kad radimo kuću, idemo doktoru, zubaru, uvijek očekujemo da će stvar biti savjesno obavljene i napravljene, jer znamo da se radi o našem zdravlju, da se radi o našoj sigurnosti, da kućaako nije dobro napravljena da će prokišnjavat i sl. i onda pazimo i biramo ljude koji su stručni i savjesni u onome što radi, makar ih platili i više. Kad mi tako radimo, ne samo da činimo dobro drugima, da drugi u nas mogu imat pouzdanja, nego tada činimo i posao koji možemo Bogu prikazat. I to dobro napravljen posao. Kad radimo bezveze, kad radimo površno, ofrlje, onda to ne samo da nije dobro za ljude nego nije dostojno Boga.
Posao bi također trebao uključivat i jednu postojanost i ustrajnost. Kad su stvari dugotrajne i traže puno truda (kao završiti fakultet medicine 6 godina, pa još specijalizacija 5-6 godina) to je nešto dugotrajno. Znači, tako nešto ne čovjek ne može izgurat do kraja ako nije spreman biti ustrajan i postojan. Kod svih poslova traži se takvo nešto. Zato je važno dobro organizirat vrijeme. Da jednostavno ne trošimo vrijeme uludo. Svatko od nas se može ujutro probudit i reć: evo danas nemam ništa za radit i živjet ću taj dan tako da mi prođe kako prođe. I kad se na kraju okreneš na taj dan nisi ništa napravio, a za razliku od toga možemo organizirati svoje vrijeme i vidimo da u taj dan stane puno toga što inače ne bi stalo da se nismo organizirali.
Kad smo nedavno išli na put putovali smo autobusom 11 sati od Zemuna do Splita, ali kad se stvari dobro rasporede, kad se pazi na točnost i na pauze onda se i tako dugačak put može obaviti u jedan dan. Ako nema toga, nema jedne discipline, ako nema reda, mi to možemo rastegnit i na pet dana, nigdje nam se ne žuri, malo ćemo ovamo, malo tamo, ali znamo da nam je vrijeme ograničeno, da smo planirali ta četiri dana i da ne možemo više vremena oduzet.
Dobro iskoristiti slobodno vrijeme
Čovjek se lako navikne na nerad. I tu onda nesvjesno dođe do izražaja lijenost. Čovjek nije kriv što ne može naći posao ako je problem nezaposlenosti nema mogućnosti da se zaposli. Ali dok on čeka posao, i dok traži posao isto svoje vrijeme mora iskoristiti, mora ga ispuniti, na dobar način. Inače će se razijenit, izgubit će radne navike, bit ću mu problem radit onda kad nađe posao.
Svašta se može radit kad čovjek ima slobodno vrijeme. Može ići naučit lovit ribu pa svaki dan ima ručak i večeru za cijelu obitelj, može se naučit brat gljive, prepoznavat ljekovite trave, praviti sol kao što su radili stari nekad kad imaju more pred kućom, može se ići pomagat ljudima brat masline, može se radit volonterski, može se učit strani jezik, može se položit vozački, …
Kad se čovjek zalijeni presuši mu inspiracija. A kad dođe vrijeme za spremit jedan veliki ispit onda sve te ideje navru na pamet. Treba ih onda zapisat, napravit sebi listu i onda kad ne znaš šta će sa sobom izvučeš listu i jedno po jedno odrađuj.
Nerad i lijenost čovjeka zakoče. Tada se normalno ne razvija nego nazaduje. I zato je važno imati na umu da je ravnoteža ona koja traži da u radu ne pretjerujemo, a s druge strane niti da se previše opustimo i da se ne razlijenimo. Ravnoteža je – naći ispravnu mjeru, da se stvari radu dobro, s dobrim raspoloženjem, i da se rade za Boga.
I u mirovini treba osmisliti vrijeme
Može se čovjek naći u situaciji da kad dođe u mirovinu zakaže na duhovnom planu, da nazaduje zato jer jer ne zna dobro koristiti svoje vrijeme. Koristi previše vremena na internetu npr. i sl. i onda stvari počnu zakazivat i na duh planu. Dakle, i onda kad je čovjek u mirovini trebao bi nekako osmisliti svoje vrijeme, da ne dangubi, jer to je onda nešto što je štetno. Jasno da će raditi nešto U skladu sa svojim sposobnostima, mogućnostima, snagama… ali opet mora imat nešto da zna da radi…
(Primjer rada:) Kad je moj dida otišao u mirovinu onda se bavio samo poljem. On je radio sa zadovoljstvom, imao je svoje njive, svoj vinograd, držao je kokoši, i tako je svaki dan oko toga imao posla. Kad je umirao najveće bogatstvo mu je bilo ključ od konobe. Tu mu je bilo srce.
(Primjer nerada:) Imao sam priliku jednom upoznati jednu imućnu ženu, strankinju, od 56 godina, koja godišnje od tog svog bogatstva dobije za svoje osobne potrebe za život, negdje oko 370 000 eura, mjesečno 30 000 eura. Nije se udavala, ima je malu od devet godina, mala ide ocu preko vikenda, živi s mamom. A što ona radi s vremenom? Ona ima guvernatnu koja je 24 h s njima i koja radi sve kuć poslove. Ujutro se ustane malu otprati u školu i vrati se, ode opet spavat, digne se u 11 ipo ili 12.. ode u teretanu, igra tenis… dočeka malu iz škole,… Navečer iziđe s prijateljicama… večera i ide spavat. I tako njoj prolazi život. Mijenja veze, vodi računa o svom izgledu, fizičkoj spremi i sl, ali u svemu tome, nešto s njom ne štima. … Uživa opojna sredstva, a prije spavanja ne može zaspat bez sredstava za smirenje. Onda se čovjek pita – čemu joj sve to bogatstvo ako nije u tome sretna. Ako bi joj Bog dao da ima puno manje, 2 – 3 000 kn misečno, a da ima normalnu obitelj, muža i djecu, onda bi sigurno stvari bile drugačije, …
Često vidimo preko medija da se taj svijet prikazuje kao jedan „blještavi svijet“ uspješnih ljudi kojima mi na neki način i ne htijući zavidimo, kad bi ja živio u tom svijetu mogao bit živjeti onako kako želim, mogao bih ne radit ništa, i na što bi sličio taj život, ono što mi imamo, što nam je Bog povjerio, u obitelji, na poslu ili slično, to je ono što nas drži u jednoj stezi. Kad toga ne bi bilo, kad bi stalno imali velike iznose, ko zna kakve bi nam sve ludosti padale na pamet, …
Bez posla ljudi postanu svadljivi, neuredni, nestabilni, prazni, beskorisni, lako osjetljivi. I to nije prirodno stanje. Jasno da čovjek danas nema mogućnosti, kao prije kad se živjelo na selu, da ima da se može zabaviti i sa najobičnijim stvarima i da mu to donosi radost, nego se mora malo više potrudit za pronać neki sadržaj…
U radu čovjek ima priliku da Bogu ugodi, da služi bližnjega i da se usavršuje … Nedavno sam slušao svjedočanstvo našeg volontera Mile, koji kaže kako je „lako volontirat tri dana, a oni koji imaju bolesno dijete volotniraraju po 40 godina, i noćima se bude više puta, i to opet rade ne pokazujući da im je to teško…“ To znači oni su u tome pronašli smisao, pronašli su način da ugode Bogu svojim djelima. Mogli bi reći normalno da čovjek voli svoje dijete. Normalno je, ali toliko njih danas pobaci dijete kad znaju da je bolesno, koliko njih … To „normalno“ danas postaje jako rijetko, pa ispada da je to čovjeku nemoguće, neostvarivo. Možemo raeći da su to oni anonimni herojikojih im među nama i koji ostavjaju dobok trag iza sebe, time se posvećuje obitelj, od te požrtvovne ljubavi koja se daje praktički 24 sata. To se prenosi i na buduće naraštaje. To su oni svjetionici našeg vremena.
Posao jedne DOMAĆICE, majke koja ima tako dijete, izvana izgleda „Sizifov posao“. Čini iste stvari koje se zaboravlja. Priprema ručak 2,… 3 sata, pojede se i svatko zaboravi i šta je jeo,… počisti kuću dođe netko sa prljavim cipelama od kiše i blata i sve isprlja . To su sve stvari koje čine život. Mijenjanje pelena i njegovati bolesno dijete sve su to novi izazovi i uvijek isti poslovi, uvijek se ponavlja isto i čovjek se može pitati kakav je to život, proveden u služenju. Mjerilima današnjeg svijeta to je – promašen život. Gledajući očima vjere to je ispunjen život, jer ako se to čini iz ljubavi prema svojoj obitelji, prema Bogu, onda čovjeku više ništa osim toga ne treba. U konačnici ništa drugo nisu radili sv. Josip i Gospa. Što su radili? Radili su manualne poslove. Ako je Josip bio tesar, proizvodio je stvari koje su uvijek bile iste, mogao jer radit različite stvari, krevet, stol, stolicu, i moglo je svaki put biti malo drugačije, ali ono što je činilo razliku je – koliko je on tu ljubavi stavljao u taj posao. U konačnici taj posao je radio i Isus. Rekli bi manualni posao. (To se čak smatralo i pogrdnim reći nekom da je manual. Ne radi umom, jezikom, nego rukama.) A kako vidimo Isus nije smatrao da je to ispod časti. I kad vidimo taj posao je neusporedivo bolji nego npr. raditi u tvornici auta, ili u nekoj drugoj tvornici na traci, na kasi u nekoj uslužnoj djelatnosti, jer ovaj posao koliko god je to posao služenja, tu je zaštićeno ljudsko dostojanstvo. A tako i posao Marije. Njen posao kao domaćice joj je pružao zaštitu, davao joj je mogućnost da se daje iz ljubavi, Bogu, Isusu i Josipu, 24 sata. I što više treba? Biti s Bogom 24 sata, davati i primati ljubav.
