U dokumentu, između ostalog piše:


 

„Razumljivo je da se čitatelji pitaju zašto je ovaj tekst anoniman . Odgovor bi trebao biti očit svakome tko je upoznat s današnjim rimskim okruženjem. Iskrenost nije dobrodošla i njezine posljedice mogu biti neugodne.“

Dokument „Vatikan sutra“ kojem je u potpisu Demos II je povezan s prvim takvim sličnim dokumentom „Vatikan danas“ (napisanim prije dvije godine) kojem u potpisu stoji: Demos, a autorstvo se kasnije pripisalo kardinalu Pellu.

Ovaj novi dokument definira sedam prioriteta  sljedeće konklave za popravak zbrke i krize koju je stvorio ovaj Pontifikat.

.VATIKAN SUTRA

U ožujku 2022. pojavio se anonimni tekst s potpisom “Demos” i naslovom “ Vatikan danas ” – koji je pokrenuo niz ozbiljnih pitanja i kritika o pontifikatu pape Franje. Uvjeti Crkve otkako se pojavio taj tekst nisu se bitno promijenili, a još manje poboljšali. Stoga se ovdje predložena promišljanja namjeravaju temeljiti na izvornima u svjetlu potreba Vatikana sutrašnjice.

Završne godine pontifikata, bilo kojeg pontifikata, vrijeme su za procjenu stanja Crkve u sadašnjosti i potreba Crkve i njezinih vjernika u budućnosti. Jasno je da je snaga pontifikata pape Franje povećani naglasak koji je dao suosjećanju prema slabima, solidarnosti prema siromašnima i marginaliziranima, brizi za dostojanstvo stvorenoga i ekološkim pitanjima koja iz toga proizlaze, te naporima da prati patnike i otuđene u njihovim teretima.

Njegovi su nedostaci jednako očiti: autokratski, ponekad naizgled osvetnički stil vladanja; određena nepažnja u pravnim stvarima; netolerancija prema neslaganju, čak i neslaganju s poštovanjem; i – još ozbiljnije – obrazac dvosmislenosti u pitanjima vjere i morala koji izaziva zbunjenost među vjernicima. Zbunjenost rađa podjele i sukobe. Potkopava povjerenje u Božju Riječ, slabi evanđeosko svjedočanstvo. A rezultat je danas Crkva slomljenija nego ikad u svojoj novijoj povijesti.

Zadaća sljedećeg pontifikata stoga mora biti da povrati i ponovno uspostavi istine koje su među mnogim kršćanima bile polako zamagljene ili izgubljene. One uključuju, iako nisu ograničene na, neka temeljna načela: (a) nitko nije spašen osim kroz, i samo kroz, Isusa Krista, kao što je On sam jasno rekao; (b) Bog je milosrdan, ali i pravedan, i intimno je zainteresiran za svaki ljudski život, On oprašta, ali nas također drži odgovornima, On je i Spasitelj i Sudac; (c) čovjek je stvorenje Božje, a ne izum samog sebe, i nije stvorenje samo emocija i apetita, već i intelekta, slobodne volje i vječne sudbine; (d) objektivne i nepromjenjive istine o svijetu i ljudskoj prirodi postoje i spoznatljive su putem Božanske objave i primjene razuma; (e) Božja riječ, zapisana u Svetom pismu, pouzdana je i ima trajnu snagu; (f) grijeh je stvaran i njegovi su učinci smrtonosni; i (g) Njegova Crkva ima i autoritet i dužnost “činiti učenicima sve narode”. Nemogućnost da se s radošću prihvati ovo djelo misionarske i spasiteljske ljubavi ima posljedice. Kao što Pavao piše u 1. Korinćanima 9,16, “jao meni ako ne propovijedam evanđelje.”

Neka praktična opažanja proizlaze iz zadatka i gornjeg popisa.

Prvo : istinski autoritet je potkopan kada se koriste autoritarna sredstva za njegovu primjenu . Papa je Petrov nasljednik i jamac jedinstva Crkve. Ali on nije autokrat. On ne može mijenjati crkveni nauk i ne smije samovoljno izmišljati ili mijenjati crkvenu stegu. Crkvom upravlja kolegijalno sa svojom braćom biskupima u mjesnim biskupijama. I uvijek to čini u vjernom kontinuitetu s Riječju Božjom i naukom Crkve. „Nove paradigme” i „novi neistraženi putovi” koji odstupaju od oba nisu od Boga. Novi Papa morat će obnoviti hermeneutiku kontinuiteta u katoličkom životu i ponovno potvrditi razumijevanje 2. vatikanskog sabora o ispravnoj ulozi papinstva.

Drugo : kao što Crkva nije autokracija, nije ni demokracija. Crkva pripada Isusu Kristu. To je njegova Crkva. To je mistično Tijelo Kristovo, sastavljeno od mnogih udova. Nemamo ovlasti mijenjati njegova učenja kako bi odgovarala svijetu. Nadalje, katolički sensus fidelium nije stvar anketa, pa čak ni mišljenje većine krštenih ljudi. Dolazi samo od onih koji istinski vjeruju i aktivno prakticiraju, ili barem iskreno pokušavaju prakticirati, vjeru i nauk Crkve.

Treće : dvosmislenost nije ni evanđeoska ni dobrodošla . Naprotiv, raspiruje sumnju i raskolničke porive. Crkva je zajednica ne samo Riječi i sakramenta, nego i vjere. Ono u što vjerujemo pomaže nam definirati i održati nas. Stoga doktrinarna pitanja nisu teret koji nameću bešćutni “liječnici zakona”. A nisu čak ni moždani prilog kršćanskom životu. Naprotiv, oni su ključni za življenje autentičnog kršćanskog života, jer se tiču ​​primjene istine, a istina zahtijeva jasnoću, a ne ambivalentne nijanse. Od početka se sadašnje papinstvo opire evanđeoskoj snazi ​​i intelektualnoj jasnoći svojih neposrednih prethodnika. Demontaža i reorganizacija Instituta Ivana Pavla II. u Rimu i marginalizacija tekstova kao što je  Veritatis Splendor sugeriraju uzdizanje “suosjećanja” i emocija nauštrb razuma, pravde i istine. Za zajednicu vjernika to je nezdravo i duboko opasno.

Četvrto : Katolička crkva je, osim Riječi, sakramenta i vjerovanja, i pravna zajednica . Kanonsko pravo uređuje život Crkve, usklađuje njezine ustanove i postupke te jamči prava vjernika. Među znakovima aktualnog pontifikata je pretjerano oslanjanje na  motu proprio  kao instrument upravljanja te općenito zanemarivanje i odbojnost prema kanonskim detaljima. I ovdje, kao i kod dvosmislenosti nauka, prijezir prema kanonskom pravu i ispravnom kanonskom postupku potkopava povjerenje u čistoću poslanja Crkve.

Peto : Crkva je, kako ju je lijepo opisao Ivan XXIII.,  mater et magistra , “majka i učiteljica” čovječanstva, a ne njegova poslušna sljedbenica; čuvar čovjeka kao subjekta povijesti, a ne njezina objekta. Ona je Kristova zaručnica; njezina priroda je osobna, nadnaravna i intimna, a ne samo institucionalna. Nikada se ne može svesti na sustav fleksibilne etike ili sociološke analize i preoblikovati da odgovara instinktima i apetitima (i seksualnim zbunjenostima) jednog doba. Jedna od glavnih mana sadašnjeg pontifikata je njegovo uzmicanje od uvjerljive “teologije tijela” i nedostatak uvjerljive kršćanske antropologije… upravo u vrijeme kada se množe napadi na ljudsku prirodu i identitet, od transrodnosti do transhumanizma.

Šesto : Globalna putovanja su tako dobro služila pastiru poput pape Ivana Pavla II. zbog njegovih jedinstvenih osobnih darova i prirode vremena. Ali vremena i okolnosti su se promijenile. Crkva u Italiji i cijeloj Europi – povijesnoj domovini vjere – nalazi se u krizi. Samom Vatikanu hitno je potrebna obnova morala, čišćenje institucija, procedura i osoblja te duboka reforma financija kako bi se pripremio za izazovniju budućnost. Nisu to male stvari. Oni zahtijevaju prisutnost, izravnu pozornost i osobni angažman svakog novog pape.

Sedma i posljednja točka : Kardinalski zbor postoji kako bi Papi davao savjete na visokoj razini i birao njegova nasljednika nakon njegove smrti. Ova služba zahtijeva ljude čestite osobnosti, solidne teološke naobrazbe, zrelog vodstvenog iskustva i osobne svetosti. Također zahtijeva Papu voljnog pitati za savjet i slušati. Nejasno je u kojoj se mjeri to odnosi na pontifikat pape Franje. Sadašnji pontifikat stavio je naglasak na diverzifikaciju kolegija, ali nije uspio okupiti kardinale na redovitim konzistorijima čiji je cilj promicanje istinske kolegijalnosti i povjerenja među braćom. Kao rezultat toga, mnogi glasači koji će glasati u sljedećoj konklavi neće se zapravo međusobno poznavati i stoga mogu biti podložniji manipulaciji. U budućnosti, ako kolegij želi služiti svojoj svrsi, kardinali koji ga čine trebaju više od crvene kape i prstena. Trenutačni kardinalski kolegij trebao bi biti proaktivan u međusobnom upoznavanju kako bi bolje razumjeli svoje različite vizije Crkve, situacije u njihovim lokalnim crkvama i njihove osobnosti – sve važne čimbenike u razmišljanju o novom papi.

Razumljivo je da se čitatelji pitaju zašto je ovaj tekst anoniman . Odgovor bi trebao biti očit svakome tko je upoznat s današnjim rimskim okruženjem. Iskrenost nije dobrodošla i njezine posljedice mogu biti neugodne. Ipak, ova bi se razmišljanja mogla nastaviti još mnogo stranica, posebno naglašavajući snažnu ovisnost sadašnjeg pontifikata o Družbi Isusovoj, nedavni problematični rad kardinala Fernandeza u Dikasteriju za nauk vjere i pojavu male oligarhije pouzdanika s pretjeranim utjecajem unutar Vatikana – sve to unatoč tvrdnjama o sinodalnoj decentralizaciji.

Upravo iz tih razloga, razmišljanja koja su ovdje navedena mogu biti korisna u nadolazećim mjesecima. Nadamo se da ovaj prilog može pomoći u vođenju potrebnih razgovora o tome kako bi Vatikan trebao izgledati u sljedećem pontifikatu.

Demos II

Izvor: La nuova bussola quotidiana

Kaže priča da je Leonardo de Vinci tražio model za Judu na Posljednjoj večeri i uputio se gradom tražeći ga. Konačno je našao jednog čovjeka odrpana odjela, raščupane kose, izgubljena pogleda i pomislio – Ovaj je najprikladniji za Judu. Djelovao je izgubljeno. Kad ga je upitao bili mu bio model za slikanje, ovaj beskućnik je pristao.

Tijekom slikanja siromah se najednom rasplakao.

Leonardo ga je upitao što mu se dogodilo.

– Zar me ne prepoznajete? – govorio je tužno. Ja sam isti onaj kojeg ste imali kao model prije nekoliko godina. Tada ste slikali – Isusa.

I Leonardo se nije mogao načuditi tome da je isti čovjek mogao doživjeti toliku promjenu u svom životu. Od života blaženog mira do života očajnika.

Je li ova priča istinita ili je samo legenda, manje je važno. Činjenica je da se ljudi u svom životnom vijeku uistinu mogu drastično promijeniti. Toliko, kao i ovaj čovjek iz priče – da vas najprije podsjećaju na Isusa, a kasnije – na Judu.

„Sudjelovao sam na stotinama sastanaka, susreta, seminara karizmatskog tipa i najiskrenije tvrdim da je kleveta i laž da karizmatici neprestano straše đavlom ili samo o toj zvijeri pričaju. Štoviše, smatram da premalo govorimo. I još manje radimo. A izvor svega je u našem vjerovanju…“

(…) Da đavao uistinu postoji, običnim i normalnim ljudima nije ništa neobično i nenormalno. Dosta je pogledati današnji svijet, te u moru ljudske patnje koja pogađa kako onog još nerođenog tako i onog vrlo starog čovjeka, otkriti kako iza „otajstva zla” (2 Sol 2,7) mora postojati biće koje je samo zlo i koje upravlja svim zlima i koje ne može činiti ništa osim zla. I to zlo čini lukavo i bezobzirno, inteligentno i prikriveno. Od nanošenja zla, taj Zli je učinio umjetnost. Ima dostup do svih ljudskih dimenzija, do duše, duha i tijela, a bježi samo ako mu se čovjek „odupre u vjeri” kako kaže apostol (Jak 4,7). Iako Biblija samo u Novom Zavjetu 147 puta spominje đavla, u svim varijacijama njegova imena, u moderno se vrijeme, a kad kažem „moderno” mislim na vrijeme od Drugog vatikanskog sabora do danas, rasplamsala (oh, kako prigodna riječ) tvrdnja među mnogim katoličkim teolozima i misliocima (drugi nas sada ne zanimaju) da đavao, kao osoba, satkana od zla, u biti – ne postoji! Nije čudo da je Gospodin naš bio raspet na mjestu koje se zove „Lubanja”, tj. Golgota, jer samo, izgleda, veleučeni mogu zaključiti da đavla nema; naše bake i djedovi koji su orali, kopali, sadili i plijevili njive nikada ne bi došli do takve sjajne, emancipirajuće spoznaje.

„SVUGDJE VIDE VRAGA”

Sjedim ti ja tako o, Dnevniče, na jednom skupu nekih duhovnih autoriteta, koji je po mišljenju seoskog župnika poput mene, sigurno bio duhovan i autoritativan, samo u kojem smislu? Na tom skupu uvaženi profesor doktor XY, uz mnoštvo otrova bačenog na Katoličku karizmatsku Obnovu u Duhu Svetom kao i na neke druge pokrete danas u Crkvi (priznate, potvrđene, hrabrene, hvaljene, promicane od Svete Stolice, ali to nije izgleda važno: ta, papa je star i bolestan i umoran i krivo savjetovan, a onaj prijašnji zaveden ultra-rimo-katoličkim poljskim mentalitetom) mudro ustvrđuje kako karizmatici „svugdje vide vraga” te kako su egzorcizam i slične prakse stvar zatucane prošlosti i tome slično. Njegovo je izlaganje u mnogočemu sličilo mnogim današnjim medijskim izvještajima, poput: „Kako neslužbeno doznajemo od anonimnog slučajnog prolaznika, moguća sumnja pada na neimenovanog brata stričeva poznanika…” Kriv si, pa makar ti i dokazali nevinost, da opet izvrnem onu našu poznatu izreku. Radi lakšeg praćenja teksta, kako me naučila moja profesorica hrvatskog jezika iz osnovne škole (džez’ba drugarice Vero!), ubacujem događaj, koji nam može pomoći u orijentaciji, tek toliko da vidimo gdje se nalazimo.

OČAJNA MAJKA

Elem, početkom 2012. zove me očajna majka, koja više od trpljenja njezine cijele obitelji pa i šire, zaista ne može dalje. Svekrva joj je proklela utrobu, jer je njezin savršeni gradski sinčić oženio jadnu seljanku, strašno i nezamislivo. Kad se tisuću puta zaziva i čuje (od starice majke koja redovito ide, kako doznajem, na misu) „Prokleta ti i to što nosiš” ili „Dabogda ti se utroba osušila” ili „Vrag nosi tebe i tvoje kopile” ili „Idi đavlu skupa sa svojom djecom” i još sočnije, uz upotrebu glagola na „j” i pridjeva „pm” itd., onda, braćo i sestre, đavao i dolazi. Tako, ova žena-mučenica na jedvite jade, uz grozne boli, rađa sina, kojega odmah po rođenju napadaju mnoge bolesti, da jedva preživljava. Mali progovara tek s pet godina, a njegove su prve riječi: „Sotona je tako lijep” što bližnje baca u tjeskoban strah. Ima vrlo velike otpore pri odlascima na svetu misu i vjeronauk, a na prvoj svetoj pričesti pljuje hostiju iz usta. U školi zbog hiperaktivnosti i agresivnosti prolazi teške probleme, da bi nakon mnogih bolnih peripetija završio u jednoj, pa u drugoj, pa u trećoj psihijatrijskoj bolnici, bez jasne dijagnoze. Danas ima dvadesetak godina, permanentnu nesanicu i konstantne izljeve bijesa. Osobito kad vidi svećenika, crkvu, kad se mole u kući. Potrgao je više križeva, proklinje kao što je i sâm bio predan prokletstvu, a na poseban način vrijeđa svoju baku. Izbezumljena mama priča mi kako je bila kod desetak svećenika i kod svoga biskupa, ali nitko joj nije mogao/želio/htio pomoći. Svi joj tvrde kako je mali samo bolestan. Na njezin upit postoji li u biskupiji egzorcist, dobiva čudne poglede, zgražanje, kaotične odgovore i nevjericu. Očito je da je i ova tužna i pretužna mama također psihički bolesna. Naravno. Pita me, uplakana, što da radi? Nazvao sam poslovnog kolegu (tako se mi između sebe danas nazivamo) od povjerenja, čovjeka koji vjeruje u postojanje Zloga i u moć molitve Crkve nad pogođenima zlom, koja se naziva egzorcizam, a on mi kaže da joj odgovorim: „Draga majko, uzmite dijete i ostale ukućane i idite pred svoju crkvu. Štrajkajte glađu. Kad vas pitaju zašto to činite, recite da od svog duhovnog pastira očekujete da vrši ono za što je pozvan, ali kako ne želi, ostaje Vam samo ovaj izraz protesta, jer Vaša je obitelj iznemogla i na rubu propasti. Protestiraju branitelji, seljaci, sindikati, pa mogu i vjernici.”

„A SIN IM JE ‘KRIŽ, KOJEGA MORAJU NOSITI, KAO I SVI OSTALI LJUDI’“

Kolegijalno napominjem kolegama, da ovo nisam ja rekao, već jedan kolega. Zaboravih naravno koji. Kako nisam čitao u novinama o dotičnom protestu, mislim da je obitelj i dalje u svojoj muci i tuzi. Ili, još vjerojatnije, obilaze sve moguće bioenergetičare, vračare, gatare, kupuju čudotvorne piramide, talismane, ogrlice i narukvice, stavljaju končiće i igle na vrata, prelijevaju olovo i sinu mijenjaju položaj kreveta, jer možda je bolestan od podzemnih voda. Neka, važno da imaju sve sakramente, u slučaju da moraju postati kumovi na krštenju ili krizmi. A sin im je „križ, kojega moraju nositi, kao i svi ostali ljudi”. Ovo, naravno, nije po Kristu, Gospodinu našemu, amen. Ovo je primjer naše jadne ignorancije, koja dolazi još od studiranja, na kojemu u šest godina nikada, ponavljam nikada, nisam čuo riječ „egzorcizam” a kamoli bio upućen kako i zašto i kada se vrši. Jer, nema potrebe. Halo! Isus je izgonio demone! Apostoli su izgonili demone! Sveci su im naređivali! Svaki kršćanin ima vlast i moć u Imenu Gospodnjem prepoznati i odbaciti zloduha! Zadnje su Isusove riječi, dakle testament Gospodina, koji uzlazi k Ocu upravo ove: „U moje ćete ime izgoniti zle duhove!” (Mk 18,17). Crkva ima pravo i obavezu to činiti. A onda dođe neki s titulicom i kaže da pretjerujemo, da izmišljamo, da manipuliramo i da krivo naučavamo. Baš lijepo. Plješćem njegovoj „pameti”. A plješću i demoni.

„BRAĆO SVEĆENICI, ZAKLINJEM NAS, PROGLEDAJMO, PRIJE NEGO LI BUDE PREKASNO!”

Hajmo uzeti još ovu ilustraciju: moj dobar prijatelj Marino Restrepo, Kolumbijac koji je prakticirao sve vrste poroka, od droga do bludničenja, mrzio Crkvu, ismijavao vjeru, zaglibio u magijama i okultnome, nakon nevjerojatnog iskustva razgovora s Isusom, koji mu je pokazao drugi svijet i rastumačio duhovne stvarnosti, doživljava temeljito i autentično obraćenje i sada putuje cijelim svijetom propovijedajući Krista i Božje Kraljevstvo. Dakle, on mi je pri posljednjem susretu rekao kako mu je sâm Gospodin pokazao kako u vrijeme abortusa umire nevino dijete, a u istom se trenutku iz pakla „rađa” poseban demon kojemu je zadatak mučiti i uništiti sve koji su u tom istom pobačaju imali svoju ulogu: roditelje, prijatelje, medicinsko osoblje… E sada, prošle se godine u svijetu izvršilo oko 50 milijuna namjernih, kirurških abortusa; neopisiv pokolj nerođene djece. Po Marinu, 50 milijuna demona „rođeno je” iz ovog „užasnog zločina” (Katekizam Katoličke Crkve) i pušteno u svijet… A gdje su još zlodusi nasilja, silovanja, bludnosti, alkohola, droge, kocke, ljubomore, zavisti, mržnje, proklinjanja, magije… Jedino učenici Isusa iz Nazareta imaju autoritet u Njegovom Imenu da im se odupru i da ih izgone. Crkvo, probudi se! Braćo svećenici, zaklinjem nas, progledajmo, prije nego li bude prekasno!

NEPRIJATELJ BR. 1!

Apsolutno je krivo đavla svugdje vidjeti kao što je krivo njega nigdje ne prepoznati. Znamo da se „pretvara u anđela svjetla” (2 Kor 11,14) te lako zavede one koji misle da su pobrali svu pamet svijeta. Sudjelovao sam na stotinama sastanaka, susreta, seminara karizmatskog tipa i najiskrenije tvrdim da je kleveta i laž da karizmatici neprestano straše đavlom ili samo o toj zvijeri pričaju. Štoviše, smatram da premalo govorimo. I još manje radimo. A izvor svega je u našem vjerovanju. Ako ne vjerujemo Pismu (Bože, sačuvaj) onda možda vjerujemo Papi? Jer, papa Pavao VI., 15. 11. 1972., ovako govori u svojoj homiliji u srcu Vatikana: „Koje su danas najveće potrebe Crkve? Ne čudite se kako je naš odgovor jednostavan ili izgleda čak praznovjeran ili nerealan jer jedna je od najvećih potreba obrana od onog zla kojega nazivamo Sotona (ja podebljah)… Izlazi iz okvira biblijskog i crkvenog nauka onaj tko odbacuje priznati postojanje Sotone… Ili onaj tko ga tumači kao pseudo-stvarnost te nekakvu konceptualnu i fantastičnu personifikaciju nepoznatih uzroka naših zala… On je neprijatelj broj jedan (opet ja podebljah) i u pravome smislu napasnik. Znamo da to mračno i zbunjujuće biće zaista postoji i da djeluje podmuklom lukavošću. To je skriveni neprijatelj, koji sije zablude i nesreće u ljudskoj povijesti.” (Iz sjajne knjige „Tajne Karola Wojtyle, Benedikta“, Zagreb 2012., str. 79.) Štujemo svece i molimo im litanije i nosimo kipove u procesijama, ali slušamo li ih i nasljedujemo li njihove životne stavove, motive i vjeroispovijedanje? Tako, glasoviti i slavni sv. Otac Pio, talijanski kapucin, u svoje vrijeme u kojem se već dobrano bilo ušlo u teološke puste rasprave o (ne)postojanju đavla, dramatično opaža: „Šuti se pred zlom! Ne govori se o vječnosti, niti o četiri posljednje stvari: smrti, sudu, paklu i raju!” Njegova je jedna duhovna kćer prenijela riječi nekog vatikanskog prelata: „Otac Pio umro je od velike tuge zbog onoga što se događa u Božjoj Crkvi”. (Ondje, s. 101) Jedan je moj poznanik lijepo zaključio: „Ako nema đavla, tko nam je Isus onda? On je došao goniti Sotonu, a ne „maglu po Mostaru”. Ispričavamo se Mostarcima.

„O KAKO TREBAMO SVETE EGZORCISTE!“

Za sada bih ovdje završio. Đavao postoji, vjerujte mi. I on nije igračka koju možemo kupiti u svakom dječjem dućanu. Nije ni lik iz nekih današnjih reklama. Nije ni simpatična maskota tolikih klubova i škola i udruga. On je neizreciva, užasna kreatura koja mrzi, muči i ubija, svirepo, polako. I koja to isto besmrtnim dušama želi činiti CIJELU VJEČNOST. Zahvalan sam karizmatskoj Obnovi koja mi je to posvijestila i koja mi je objasnila da kao svećenik imam autoritet u Isusovom imenu nad svakim zlom pa i nad samim Zlim. Jako, zaista mi je jako žao što nemamo službenih i poznatih egzorcista, a imamo službenih i poznatih teologa koji egzorciste svrstavaju u ljude koji vjeruju u vile i nimfe. Trebamo, o kako trebamo svete egzorciste! Poučene, vođene Duhom Svetim, u poslušnosti Crkvi, svećenike koji će postom i molitvom te silnom riječju izganjati demone. Znam da je lakše sjediti u župnom uredu i piskarati ovakve uratke kao ja sada, ali đavao se pisanja ne boji. Završavam riječima svetog isusovca Franje Ksaverskog: „U paklu je mnogo izvrsnih propovjednika”. Hvala Bogu na isusovcima. I pavlinima. I franjevcima. Ne daj, Bože, da se nađemo tamo. Jer, odjeća ne čini svećenika. Služba ga čini. Autor: p. Marko Glogović;

Izvor: book.hr

Isus ima dvije naravi, ljudsku i božansku. Obje su te naravi ujedinjene u Bogu. Možda to možemo pojasniti tako da uzmeš olovku u ruku. Ta olovka ima narav, zar ne? Drugim riječima to je priroda stvari koja piše.

Primjećuješ li da pred sobom imaš dvije naravi. Jedna je narav olovke, a druga je narav tvoje ruke. Kako su ujedinjene? U tvojoj jednoj osobi. Tako je moguće imati jedinstvo dviju naravi u jednoj osobi.

Vratimo se sad našoj olovci. Sama olovka ne može pisati…

(više na videu)

Svi se darovi sastoje u vršenju volje Božje. I kad se pitamo što je to volja Božja za nas, onda je to za većinu nas, (za većinu nije da postanu svećenici, redovnici, nego da imaju obitelj) za ogromnu većinu, možda 99% , volja Božja se sastoji u tomu da prihvate i savjesno vršenje svoje dužnosti, … da to nose vjerno, postojano i s ljubavlju prema Bogu i bližnjemu. To našu svakodnevnicu može učiniti drugačijom i to može biti naša prilika za posvećivanje, za bit malo bliži Bogu. U konačnici, Od toga se sastoji cijeli naš život, vjernosti i postojanosti. Mi često ne vidimo vrijednost u tomu, te vjernosti u malom. To čini naš život i to čini svetost dostupnu svakomu. To često nije jednostavno. Stvari možemo obavljati mehanički, grubo, napeto, bez ljubavi… ali ako je to činimo s ljubavlju onda će to naši najbliži osjetiti. Čovjek može preobraziti običan život u nešto izvanredno. Kao što vidimo u životu Majke Tereze koja je bez izvanrednih darova, živeći u jednom malom samostanu, Bog je učinio da preko ljubavi to postane jedna velika avantura s Bogom, da preko svakodnevnog života spašava duše pa i velike grešnike,… .

Poznati talijanski katolički novinar Vittorio Messori 2o godina je čekao poništenje braka, ali je u međuvremenu dok je to postigao živio u grijehu s djevojkom. I nakon 11 godina žena s kojom je živio ga je napustila govoreći da je njoj ipak na prvom mjestu Bog, i to je prije njega, a onda ne samo Bog nego i Gospa i mala Bernardica). I onda su se razišli. A kasnije su, nakon postignutog poništenja braka, ponovo bili zajedno, no ovaj put u sakramentalnom braku. I ona kaže da je biti u sakramentalnom braku nešto sasvim drugo nego živjeti u braku bez sakramenta.

To su kušnje koje Bog dopušta da ljudi vide svoje granice. Da nije bilo toga supruga od Vittoria M. ne bi bila praktična vjernica kakvu poznamo danas, a niti bi on bio onakav kakvog ga poznajemo danas.

Bez obzira što nama stvari mogu izgledati promašaj, neuspjeh, … očima vjere mi vidimo da sve to ima neku drugu dimenziju. To bolje vidimo kasnije. Mi znamo biti nestrpljivi i želimo stvari da se riješe preko noći. Što smo tvrđi orah, što smo ponosniji, oholiji, ogrezli u lošim stvarima to je više potrebno da Bog više radi na nama. Važno je imat povjerenje djetata, pustit Bogu da radi, znajuć da on zna, ne povlačit se pred zahtjevima života, to je nešto što čini razliku.

Sv. Benedikt je tražio od svojih redovnika da kad uđu u jedan samostan da cijeli svoj život ostanu i ne muču se i osuđivao je tzv lutalice koji su se stalno premještali iz jednog mjesta u drugo, iz jedne župe u drugu, a da nigdje nisu uspjeli pustiti korijenje. Ostati na svom mjestu, ne napuštati poziciju koju imaš, to može imati dalekosežne posljedice. To ne znači samo ostati u sakramentalnom braku, to znači ostati u svojoj Crkvi, ostati u svojoj Domovini, … To čini razliku. Preko toga postajemo sveti.

Sv. Pavao kaže: „Dobar boj sam bio, vjeru sačuvao…“ On je svoju vjeru sačuvao. Čak kaže na jednom drugom mjestu –  „Ako vam netko donosi neko drugo evanđelje – neka je proklet…“  Ne može bit neko drugo evanđelje. Evanđelje je samo jedno. I treba ostat vjeran tome. To može biti jako zahtjevno. Vidimo to na primjeru Ivana Krstitelja. Kad je on prekorio Heroda što živi sa ženom svoga brata, da je to preljub, i to su znali svi ali su se bojali reći, šutili ko zaliveni… Tako i sv. Thomas Moore, koji je bio premijer kod kralja, koji nije htio da Henrik VIII promijeni ženu. Tada su i svi biskupi izdali – osim Fishera. Kapitulirali su. Vjerovatno je bilo puno onih koji su razmišljali: ako budem ostao vjeran Crkvi, papi, izgubit ću mjesto, kuću, namještenje, možda ću postat izvan zakona… i sl. Svi smo slabi, ali ako znamo da nam Bog daje dovoljno milosti … pitanje je samo hoćemo li mi Njemu vjerovat ili nećemo, da će mi on dati snagu koju nemam i da to ne bude nikakva tragedija…

Posljednje godine svoga života Alojzije Stepinac provodio je običan život, u kućnom pritvoru, zabranjeno mu je primati goste, stalno je imao stražu, milicionere, udbaše, koji su činili da i cijeli Krašić bude pod opsadom. Nitko mu nije mogao prići da se ne pregledaju dokumenti, tablice i sl. ili pomagati mu, a bez da upadne u nevolje. I kad bi išao u šetnju bila je tu milicija koja je ometala. I u takvim okolnostima, ne popustiti nikada, … do zadnjeg časa je osuđivao komunizam, i pokušaj komunizma da odvoje Katoliču Crkvu od Rima, … da Hrvatsku Katoličku Crkvu preda u ruke partije…

On je u više navrata rekao da proklinje takvog svećenika koji je ušao u pakt sa državom. Nema tu kompromisa. Na njega su pokušali utjecati čak i svećenici. No, ostao je dosljedan. Zato se često spominje „Stepinčeva Crkva“. To je ona sveta radikalnost. U vjernosti prema Bogu ne popušta ni malo. I to je on platio životom. To čini razliku od drugih. Svaki dan je govorio: Ne bojte se! Ja sam svjedok koji pokazuje put i može se ostat vjeran Bogu.

Kad su komunisti došli na vlast onda se narod još nije snašao, što nas je sve snašlo, … kad je bila Velika Gospa u Sarajevu, na Stupu (predgrađe Sarajeva), katolici su išli Gospi, kao što se ide Gospi u Sinj tako su i oni išli tamo na Stup gdje su i karmelićanke, izvan grada, ljudi su se te 45.-e, odazvali na tisuće, … Nakon mise su spontano u procesiji otišli u grad Sarajevo i ušli u katedralu. Komunisti nisu ništa poduzeli, zatekli su ih, ušli su pjevajući: Hoćemo Boga!  Dočekao ih je svećenik isusovac koji je održao propovijed i rekao im da budu spremni na mučeništvo, i doista znali su da će to imati posljedice.  Znao to od svjedoka… jedan je tada imao 18 godina i rekao je – Ja sam tada bio spreman položiti život za Boga. Njega su zatvorili na šest mjeseci robije zato jer je bio u procesiji i jer je umnažao apostolsko pismo od Alojzija Stepinca i prokazivao zla komunizma. …Ljudi su platili veliku cjenu.

Tako se slično dogodilo i u Zagrebu. Kad je bilo zavjetno hodočašće ljudi su se vratili u grad i ušli u katedralu. Dočekali su ih komunisti… organizirali su javne manifestacije… pozivali su tada i Alojzija Stepinca… Tko bi pokazao otpor… završio bi na robiji. Zbog jedne izjave, zbog jedne pjesme moglo se dobiti 5-6 godina robije. Mi se čudimo pobjedi u Domovinskom ratu, slobodi vjeroispovijesti… Nije to naša zasluga! To je zasluga onih koji su polagali svoje živote zato da mi imamo ono što sada imamo.  …

Kad vidimo kako se ponašaju ljudi kad im je dobro, kad žive u bogatstvu i blagostanju.. vidimo da je to duhovna pustinja! Kad pogledamo naše obitelji koje su takve postali su potpuni bogalji. Postali su pogani. U teškoćama možemo izvući ono najbolje od sebe…

Nedavno sam susreo jedan par zaručnika …. Njegovi su izbjegli iz Banja Luke, on je rođen u Berlinu… pričao je o razredu u kojem je od 32 učenika 28 muslimana. Rekao je – „Mi sanjamo o tom da se vratimo u Hrvatsku!“. Ali tko o tome govori?

Ako imamo pouzdanja da Bog može sve okrenuti u dobro, onda se ne treba ničega bojati, ni bolesti ni smrti, ni progona. Sve je to za ljude. Sve to može poslužit onome cilju da budemo sveti. Ima ljudi koji vide kud to sve vodi, ima ih koji se vraćaju. Vide što ne funkcionira.

Jedan svećenik kojeg sam susreo u Međugorju mi je rekao da je njegova jedina dužnost da pomaže supružnicima u krizi, da se ne razvedu.

U Italiji postoji udruga za one koji su napušteni od strane muža ili žene a koji žele ostati vjerni. To je jako zahtjevno. Ali kad vide da drugi ustraju onda uspjevaju.

Kao da je našim precima bilo lako?! I oni su se borili za vjeru i izborili se. Koliko smo se mi spremni boriti sa unutarnjim neprijateljima i sa samim sobom? Preko straha nas neprijatelj drži u ropstvu. Sve treba staviti u Božje ruke! Može doći jedan potres.. i što onda? Jedna mističarka u Italiji je rekla kako će se Italija rascijepiti u dva dijela. Pa onda to može zahvatiti i nas. Ne znamo kad će to biti. Može se dogoditi i druga kataklizma, može doći rat, može svašta… No Bog zna kako i iz toga izvući neko dobro. On nije poštedio ni svoju Majku, a ni svetog Josipa. Ona je prošla opasnost da bude kamenovana, jer je ostala trudna, a nema objašnjenja… Bili su odbačeni. Nitko im nije dao smještaj pa se Sin Božji rađa u štali. Morali su bježati pred Herodom. Sve su proživljavali iznova. Anđeo obavještava Josipa da se sad može vratiti u Nazaret. .. na kraju Gospa ostaje postojana pod križem, vidi muku svoga sina… završava život u Efezu. To je puno za jedan život, ali ona se nije tužila. Preko prihvaćanja Božje volje postala je Majka Božja, suotkupiteljica. Marija je sa svojom nutarnjom patnjom bila suotkupiteljica. Sve su to stvari koje su se događale i drugima, ali Gospa je prihvaćala Božju volju. Nosila je to do kraja vjerna.

Biti vjeran do kraja života – to je naša zadaća. Svatko ima svoje poslanje: neka to posvijesti, što mu je Bog povjerio i dao, i preko toga će se događati da budemo sveti, da dođemo Bogu, … Neka nas u tome prati i zagovor Majke Božje.

(Izvor: bilješke s duhovne obnove, voditelj: don Josip Mužić, 23.9.2018.)

?????????????

?????????????

A – Anđeo…

B – Biblija… BOG

C – Crkva…

?????????????