…

Marksizam – (…) Tada su roditelji bili obuzeti politikom. Otac Louis-Oscar Frossard izgubio je svoje mukotrpno stečeno zvanje učitelja radi revolucionarnih aktivnosti. Time je obitelj doduše posve ostala bez sredstava, ali se njemu ipak počeo ostvarivati davni san o životu novinara i parlamentarnog zastupnika. Obitelj se preselila u Pariz, a Andréa su već u dobi od pet godina vodili po skupovima i demonstracijama, jer nije bilo nikoga kome bi ga se moglo povjeriti na čuvanje. Slušao je brojne političke govore i obvezno pjevanje Internacionale. U malenom stanu spavao je pod slikom Marxa. Marksizam nije upoznao kao gospodarstveni sustav, već kao religiju koja je za sebe postavila zahtjev istinitosti. Roditelji nisu dopustili sinovljevo krštenje, već su ustvrdili da on sa 20 godina sâm može tražiti svoju religiju, ukoliko bi je on (neočekivano) i htio imati (str. 34).

Tu se gotovo nazire poruga, jer mu je sâm Bog stao na put upravo kada je imao 20 godina i očito uopće nije mislio na takav izbor!

Socijalisti oko Frossarda smatrali su Marxa velikim spasiteljem, vođom u mirni bratski svijet. Jedva je netko od njih čitao Marxa, kao što ni katolici nisu čitali Tomu Akvinskog, ali su poznavali poruku: čovjek je dobar, čak i ako pojedinci nisu uvijek dobri, a sada je čovjek „pitanje svog spasenja sam uzeo u svoje ruke“ (str. 66). To je bila nova vjera, a zajedništvo vjernika bila je nova crkva. „Naš bratski odnos bio je častan i dubok, ali bio je to odnos siročadi“, piše Frossard, „i to je vjerojatno razlog zašto smo se radije zvali drugovima nego braćom“ (str. 67). Jer, u ovoj religiji samoodređenog čovjeka nije postojao otac. Mistik ove vrste socijalizma izgubio se u kolektivu za kojeg on žrtvuje svoj život, kao što se kršćanski mistik gubi u Bogu. „Razlika je samo ta“, kaže Frossard, „da socijalistički mistik više ne pronalazi samog sebe“ (str. 85).

Povjerenje u budućnost „opće dobrote i bratstva“ ocrtavalo je školsku svakodnevicu djece. Da bi se postao tako slobodnim, bilo je potrebno znanje, za to se moralo učiti; nastavnici i učenici osnovne škole koju je pohađao mali André bili su puni takvih ideja. Kada je André s devet i pol godina zbog svoje nadarenosti prešao u gimnaziju, doživio je to poput zle kobi. Prerano se našao izloženim jednom posve drugačijem okružju, čija ga je nepoznatost krajnje uplašila i dovela u bezizlazno očajanje. U suučenicima iz dobrostojećih obitelji nije više – kao u osnovnoj školi – mogao prepoznati rođake i prijatelje. Činili su mu se zaigranima te nisu učili s njemu poznatim žarom. I nastavnici, koje je u osnovnoj školi smatrao nasljednicima učenjaka iz prošlosti i kojima se trebalo iskazivati dužno poštovanje, ovdje su postali profesorima koji su s uljudnom ironijom pokušavali uzdrmati samopouzdanje onih učenika koji su bili iznad njih u društvenom pogledu. Ovdje se nije učilo „biti slobodnim, već vladati“ (str. 89).

Od sada za Andréa počinje put izbjegavanja i odbijanja, također i kada ga roditelji zbog sklonosti umjetnosti konačno premjeste u školu umjetničkog obrta. Ovdje je markirao s nastave i umjesto nje posjećivao muzeje i izložbe, prije svega one arhitekture. On govori o „besciljnim mladenačkim godinama, potraćenima u dokolici“ (str. 101). Ipak, on bez sumnje o tome sudi na pretjerano strog način. Jer, postojali su i rani uspjesi koji su dokaz začuđujuće nadarenosti i nutarnje raznolikosti: njegovi objavljeni crteži, prije svega karikature; kada je imao 15 godina, njegova prva novela bila je objavljena na značajnom mjestu u jednom velikom tjedniku. Frossard to sve svodi samo na zaštitu utjecajnog oca koji je u međuvremenu ostvario karijeru.

Napokon je njegov otac ustvrdio da 17-godišnjak nakon tolikih uzaludnih pokušaja za završenim školovanjem, sâm treba zarađivati za život te mu je posredovao namještenje u lokalnoj redakciji jednog večernjeg lista (str. 103). Ovdje su ga stariji kolege od jutra uvodili i u tamnije i neprozirnije strane života odraslih. Ipak, od najgorih padova na području morala očuvali su ga, što je kasnije zahvalno priznao, dobar primjer vlastite obitelji kojeg je nesvjesno nosio u sebi, te prije svega „ božanska zasjeda“, u koju je uskoro trebao upasti (str. 105).

Obraćenje

Kao mladi reporter Frossard je jednog jutra čekao ispod Morgue, pariškog instituta za sudsku medicinu, na rezultat autopsije o kojoj je trebao izvijestiti. Ovdje je započeo razgovarati s jednim 25-godišnjim kolegom iz drugih novina, koji ga je ispitivao o njegovom životu i napokon želio znati što je njegov „životni ideal“. André o tome još nikada nije razmišljao; ideje da, ali ideal – što je to? Obojica su se naslonila na ogradu mosta ispod Seine i gledali kako rijeka protječe; vođen pogledom na veslački čamac i sjećanjem na vlastiti najdraži odmor, mladić je neodređeno odgovorio: „veslanje“, i time provocirao nevjerojatan napad smijeha koji ga je u potpunosti tresao. Morao je to biti savlađujući smijeh, jasan i istovremeno savršeno dobroćudan, tako da Frossard pri time nije samo vidio samo komičnost svog priznanja, već i da se nakon kraćeg oklijevanja mogao od srca složiti s njim. Jer, odjednom je vidio sebe „da ne dolazi niotkuda – veslati u svu vječnost, da se nikamo ne prispije“ (str. 107).

I ova gotovo pjesnička slika ostavila je Frossarda bez tumačenja: mladenačko svjež smijeh ujutro i pitanje o smislu života u čijoj je pozadini mrtvačnica za neidentificirane i nezaustavljiva rijeka, slika i prilika prolaznosti. Primijetio je samo da su u okružju Morgue „napadi vedrine“ rijetki i da nema slučajnosti (str. 107-108).

Godinu kasnije, nakon promjene radnog mjesta, ponovno se susreo sa sugovornikom i tek tada doznao njegovo ime: André Willemin. Štoviše, sjedili su u redakciji istih novina i tada je započelo odlučujuće prijateljstvo. Bile su to „najljepše godine moje mladosti“, izvještava Frossard, „kao sretnog posjednika jednog brata koji je s ljubavlju bdio nad mojim radom i mojim zdravljem“ (str. 111). Ovaj stariji brat, kojega je zvao i svojim sijamskim blizancem, ipak je bio posve drugačiji nego prema sebi orijentirani Frossard: „vitalan, izuzetno nadaren, pun životne radosti“, bogate imaginacije i smijeha; i bio je uvjereni katolik. „Život s njim bio je poput fantastične pjesme“ (str. 109).

Willemin je s 15 godina napustio vjeru. Ipak, tada ga je obuzelo izlaganje jednog kršćanskog filozofa (Stanislasa Fumeta). Ovaj je s velikim divljenjem govorio o piscima 19. stoljeća (npr. o Ernestu Hellu), o kojima Willemin još nikada nije čuo. Tada si je rekao: Ako ja ne poznajem čak ni imena tako značajnih mislioca, tada to znači: da znam vrlo malo, štoviše ništa! Nakon toga otišao je na ispovijed te se „ponizno iznova priznao vjernikom“ (str. 111 f.). Napustio je crkvu, prepun „radosti“ i svijesti o „duhovnoj slobodi“, u svjetlosti koja ga od tada nikada više nije napustila i koju je iz ljubavi prema bližnjima želio učiniti dostupnom i drugima koji su „pored Beskonačnog slijepi tapkali u mraku“. Willemin je to pripovijedao mladom Frossardu, a da ga nije mogao uvjeriti. Posve suprotno, u svojim predodžbama i političkim nazorima obojica su se stalno zaplitali u raspravama, na čijem je kraju ipak svaki ustrajavao u svojim stajalištima, „odvojeniji i rastavljeniji nego ikada“, kaže Frossard (str. 113). Njemu je to očito bilo vrijeme nutarnjeg i vanjskog oporavka, u kojem je došao do lijepe ravnoteže.

Knjiga ruskog filozofa Nikolaja Berdjajeva (Novo srednjovjekovlje; Berdjajev je tada živio u Parizu, u kojem je i umro 1948. g.) na neočekivani je način postalo okidačem za obraćenje Andréa Frossarda. Posudio mu ju je Willemin koji se neumorno brinuo za njega. No unatoč misaonom bogatstvu kojeg je i Frossard priznao, argumentacija na njega nije ostavila niti najmanjeg utiska, jer je Berdjajev u svojim promišljanjima pretpostavljao Božje postojanje. Stoga Frossarda uopće nisu dirnuli zaključci o marksizmu, te Francuskoj i Oktobarskoj revoluciji. Oni ga se jednostavno nisu ticali. Stoga je prijatelju prethodno dao do znanja da se o ovoj knjizi uopće ne može raspravljati, jer ako ona pretpostavlja Boga, sve ostalo posve samorazumljivo proizlazi iz toga. Willemin je svakako ovaj sud shvatio kao pozitivan, radovao se od srca da je André pridobiven te je veliki događaj želio proslaviti zajedničkim objedom. I Frossard je na svoj oklijevajući način vjerovao da tijekom ovog druženja još uvijek ima vremena da se razjasni nesporazum.

Na putu za večeru Frossard se potpuno prepustio Willeminovu vodstvu koji je naposljetku zastao na ulici, izašao i upitao da li ga André želi pratiti ili ga pričekati nekoliko minuta. Tek kada je Willemin nestao iza jednih neuglednih vrata, Frossard je shvatio da se radi o ulasku u jednu kapelu. „Lijepo“, mislio je, „prijatelj se želio moliti ili ispovijedati, nakratko se posvetiti bilo kojoj od onih aktivnosti koje kršćanima uzimaju mnogo vremena. Razlog više da ostanem tamo gdje sam bio“ (str. 128). Uskoro mu je ipak vrijeme postalo predugo te je zaključio da treba Willemina treba izvesti iz crkve.

I tako je Frossard 8. srpnja 1935. g. u 17,10 h ušao u crkvu koja je pripadala sestrama „pomirbenog klanjanja“, kako je kasnije doznao, jednoj od kontemplativnih kongregacija čije su članice „odabrale zatvoreništvo da bi nas učinile slobodnima, tamu da mi imamo svjetlo, i za koje materijalistički svjetonazor kaže su posve beskorisne za svijet“ (str. 133). Frossard se te vedre ljetne večeri osjećao posve neopterećeno, bez čežnji ili slutnji, „jedan neopterećeni ateist“ koji je bio savršeno ravnodušan prema stvarima vjere (str. 132).

Pet minuta kasnije napustio je kapelu kao čovjek kojemu su se po prvi put otvorile oči, čiji život upravo započinje, život čovjeka ponovno rođenog iz vjere.

Prije nego što će se Frossard odvažiti opisati što mu se dogodilo, još jednom zastaje i prisjeća se nezanimljive arhitekture male crkve, upravo da bi potcrtao da ona uopće nije bila sposobna za pobuđivanje njegovih religioznih osjećaja. U polumraku vidio je obrise koji kleče, redovnice i vjernike, među kojima nije odmah mogao pronaći svog prijatelja.

Slušao je pjevanje časoslova, te na bijelom, osvijetljenom glavnom oltaru usred cvijeća i svijeća konačno ugledao jedan veliki križ od bogato ukrašenog metala s bijelim okruglim kolutom u sredini. Nije znao što je to bilo, još nikada nije vidio ni monstrancu ni hostiju. Tako mu je promaklo značenje onoga što je imao pred sobom, a nije se niti pitao za njim, jer je svoju pažnju usmjerio na traženje prijatelja. Ipak, njegov pogled koji je tumarao između svijetlog prostora oltara i mračne crkvene lađe, naposljetku se zaustavio na jednoj svijeći kojoj se uvijek iznova morao vraćati: bila je to druga svijeća lijevo od monstrance, ne prva i ne treća, već druga. I tada je preko njega prešlo nešto poput oluje, „val čuđenja…, čija je neminovna silovitost u čuđenju apsurdnog bića poput mene razderala prekrivač te iznijela na svijetlo dana dijete koje ja nikada nisam bio, dijete zaslijepljeno sjajem“ (str. 135).

Ponajprije je čuo riječi „duhovni život“ koje izgovara osoba pored njega, osoba koja vidi nešto što on još ne može vidjeti. Upravo je shvatio da se ovdje „iznova obrušava lavina. … Ne otvara se nebo, ono se ruši na mene, iznenada se diže poput tihog sijevanja munje, iz kapele u kojoj se – kako sam to mogao slutiti? – ono nalazilo tajanstveno zatvoreno. Kako da to opišem… ? … Bio je to neuništivi kristal beskonačne prozirnosti, gotovo neizdrživog svjetla (samo jedan stupanj više uništio bi me), gotovo plave svjetlosti, … jedan drugi svijet takvog sjaja i gustoće da naš svijet pred njim tone u raspršene sjene nedosanjanog sna. To je stvarnost, to je istina, vidim je s tamne obale na kojoj sam još vezan. To je poredak u svemiru na čijem je vrhu, s one strane ovog blistavog zastora od magle, očevidnost Božja, očevidnost koja je sadašnjost, očevidnost koja je Osoba, Osoba Onoga kojega sam nijekao još prije jedne sekunde, kojega kršćani zovu Oče naš i čiju sam iskusio blagu dobrotu prema meni, nježnost s kojom se ne može usporediti nijedna druga, koja nije ona nježnost ponekad nazvanom pasivnošću, već aktivna, prodiruća nježnost koja nadilazi svu silu, koja je sposobna slomiti najtvrđi kamen i ono što je tvrđe od kamena – ljudsko srce.

Njen nadmoćni prodor prati radost koja nije ništa drugo nego klicanje čovjeka spašenog od smrti, radost brodolomca kojeg su pokupili na vrijeme, s tom razlikom svakako, da mi je tek u trenutku u kojem sam došao u susret spasenju, došlo do svijesti u kojem sam blatu tonuo, a da to nisam ni znao – te se pitam, ja koji sam još uvijek polovicom tijela zatočen u blatu, kako mogu u njemu živjeti, u njemu disati.

Istovremeno mi je bila darovana nova obitelj: Crkva, čiji je zadatak voditi me ondje kamo moram ići, jer postaje toliko jasno da mi je unatoč oprečnom bljesku ostao još jedan dio puta koji se može prijeći samo kroz preokret sile teže“ (str. 136-138).

Kada su napustili kapelu, Willemin je pri pogledu na prijatelja zapitao: „Što je bilo?“ A André je odgovorio: „Ja sam katolik“, i, kao da se bojao da se nije izrazio dovoljno jasno, dopunio: „apostolski, rimski“ (str. 139).

Sljedećih se mjesec dana iz dana u dan nalazio u čudu božanskog svjetla koje sve razumije, i još više: može sve voljeti, te u „osjećaju blage dobrote“ (str. 140) koju nikada nije zaboravio. Kako je svjetlo polagano blijedjelo, otvorio mu se drugi pristup istini kroz nastavu koja ga je pripremala za krštenje. Sve što je doživio učinilo mu se uvjerljivim, primio je s radošću i lakim pristankom. Samo jedno ga je iznenadilo: Euharistija – ne stoga jer bi mu se učinila neuvjerljivom, već stoga jer je božanska Ljubav pronašla ovaj jedinstven put da bi se objavila. Upravo je to pobudilo njegovo najveće divljenje, prije svega jer je Ljubav za to odabrala kruh, „jelo siromaha i najdražu hranu djece. Od svih darova kršćanstva ovaj je bio najljepši“ (str. 141).

Frossardovi roditelji su, naprotiv, ovaj veliki događaj u više pogleda doživjeli kao katastrofu. Ovaj buntovni i povremeno drzak, ali ipak posve normalan mladić, u roku jednog dana preobrazio se u „nježno dijete puno čuđenja“, kako on zapisuje, u dijete „prepuno ozbiljne radosti, čije se obilje moralo prelijevati u uznemirenu okolinu“ (str. 115). Roditelji su zamolili jednog prijatelja liječnika, ateista i uvjerenog socijalista, da procijeni ovu uspjelu, nepojmljivu promjenu. Nakon nekoliko razgovora s Andréom došao je do zaključka da se ovdje radi o djelovanju „milosti“; liječnik je o „milosti“ govorio kao o jednoj još neistraženoj bolesti. Smatrao je da nema razloga za ozbiljniju brigu, jer vjera ne dotiče razum. Takve krize u ovoj bi dobi trajale oko dvije godine, naposljetku bi prošle same od sebe i iza sebe ne bi ostavile nikakvu štetu.

Otac je pomirljivo primio ovu dijagnozu. No, unatoč svoj predviđenoj Andréovoj diskreciji, vijest o obraćenju morao je jednog jutra pročitati u krajnje desničarskim novinama, u kojima je bila podvučena primjedba da je njegov sin socijalističkom krugu prijatelja očito pretpostavio „društvo svetog Franje Asiškog“. Bijesni je otac odmah naslutio intrigu, u kojoj je politička desnica pomoću jednog „podmuklog svećenika“ podjarmila njegovog sina da bi tako zadala udarac ocu (str. 117). André mu jedno vrijeme nije smio stupiti pred oči; majka mu je donosila hranu u sobu. Nakon razgovora s liječnikom ove su se kaznene mjere ublažile. André, koji je tako rado dijelio svoju nutarnju uvjerenost i sreću te je „dao svima da ga oplijene“ (str. 118), obvezao se na šutnju iz obzira prema očevom položaju. Prije svega bio mu je zabranjen svaki utjecaj na mlađu sestru, koja se kasnije ipak obratila.

Ujutro bi André neopažen kliznuo iz kuće, te zajedno s Willeminom išao na ranu Misu. Osim njih dvojice u crkvi je većinom bilo samo nekoliko sjedokosih gospođa koje su za svoja klecala bile zalijepljene „kao na malim Jakovljevim ljestvama“ (str. 118). Frossard je smatrao, da možda upravo vjernosti ovih gospođa, vjernosti koje su se čvrsto držale iz generacije u generaciju, treba pripisati da je on u danom trenutku pronašao jednu toliko neokrnjenu religiju.

Obuzeo ga je osjećaj beskonačne zahvalnosti prema tim gospođama i prema svima koji su očuvali vjeru, sačuvali je za njega, kao i užas pri predodžbi da je religija „prije njegovog dolaska na svijet mogla nestati s lica zemlje“ (str. 119).

Izvor: Bog postoji, ja sam ga susreo (bitno. net)

ISLAM & KUR’AN: Rašid je jako je dobro poznavao sadržaj Kur’ana, za razliku od prosječnih muslimana kojima je taj sadržaj poprilično nerazumljiv.  Muslimani vjeruju da je Kur’an “vječan, nestvoren, čudo Božje, nepogrešiva Božja riječ.” Rashid se malo dublje pozabavio tim pitanjem u uvidio da je u Kur’anu puno pogrešaka, kako povijesnih tako i geografskih te se sam od sebe nametnuo zaključak da to nije nepogrešiva knjiga kako uči islam. Rashid je povjerovao Isusu u svojoj 19.oj godini i postao kršćanin no to je držao u tajnosti kroz 15 godina, jer je islamski zakon u muslimanskim zemljama jako strog prema onima koji napuste islam.  

Rashid nikad nije mislio da su muslimani loši ljudi, ali je bio uvjeren da je islam pogrešan i da su muslimani zapravo “žrtve islama”. Upravo zato jer je želio dobro svojoj braći želio započeo je i projekt prevođenja Kurana na njima razumljiviji jezik. Naišao je na velik otpor i prijetnje, no postao je neumoran APOSTOL MUSLIMANA,
u želji da ih dovede k Istini – koja je u ISUSU.  

Možemo li iz ovoga izvući i za sebe neku POUKU:  

Mnogi muslimani riskiraju živote kako bi postali kršćani. Maroko i Egipat bilježe ogroman porast onih koji sa islama prelaze na kršćanstvo. U Africi oko 6 milijuna kršćana napušta islam svake godine. S druge strane, u Europi gdje (još) možemo slobodno biti kršćani i gdje možemo slobodno čitati Bibliju sramota je za nas kršćane da Biblija, koja jest Božja Riječ, ostaje knjiga koja se jako jako rijetko čita. A nije li istina što je rekao sv. Jeronim: “Ignoriranje Biblija je ignoriranje Isusa”.  

                                                                                                                              ***

Poruka Evanđelja ostaje uvijek na snazi, a namijenjena je svim narodima; Međutim, postoje područja u svijetu gdje učenja Krista nailaze na prepreke, pa čak i otvoreno neprijateljstvo. Tim područjima prije svih pripadaju muslimanske zemlje.

Napuštanje vlastite vjere Islamisti obično kažnjavaju smrću, ako ne o snazi zakona zemlje onda se oslanjaju na Shariat – kodeks zakona na osnovi Kurana, koji je svaki musliman dužan poštivati. Većina tih zemalja također nameće oštre kazne za one koji su dovoljno odvažni propovijedati Kršćansku vjeru. Ipak, unatoč tim ograničenjima, učenja Krista privlače sve više i više sljedbenika Islama svake godine. Riskirajući svoj društveni položaj, financijsku sigurnost, zdravlje, pa čak i svoje živote, veliki broj muslimana koji traže Put, Istinu i Život preobraćuju se na Kršćanstvo.

Među onima koji su iskusili milost obraćenja je Rashid al-Maghribi. Rođen je 1971. godine u Maroku u pobožnoj muslimanskoj obitelji. Njegovi su otac, djed i stric bili imami (riječ `imam` u islamskom svijetu označava vođu, koji vodi muslimane u molitvi, a vjernici mu se mogu obratiti ako imaju pitanja vezana uz religiozni život, u manjim sredinama imam je glava za sva pitanja), mladi Rashid došao je u kontakt sa Kuranom od najranije dobi. Znao je mnoge dijelove napamet, kao i brojne muslimanske molitve. Da nije čuo o Kristu preko radio emisija, bez sumnje, i on bi preuzeo crkveni ured u jednoj od džamija Casablance (arapski: ad-Dar al-Bayda ‘) gdje je živio s obitelji. Rashid je tada imao 16 godina. Njegov je mladi um razvio interes za osobu Učitelja iz Nazareta. Interes je ubrzo zamijenilo očaranje. Počeo je tražiti informacije o Kršćanstvu i uspoređivati Bibliju s Kuranom. Nakon četiri godine unutrašnje borbe postao je u potpunosti oduševljen s Radosnom Vijesti. Taj je događaj bila prekretnica u njegovom životu. Kasnije je često znao ponavljati: “Isus je dodirnuo moje srce i potpuno me preobratio.”

Rashid se preobratio 1990. u dobi od 19 godina. On je kao i većina marokanskih muslimana koji se odreknu Islama i “idu preko” Kristu, zadržao tu činjenicu tajnom i to 15 godina. To vrijeme je proveo u prevođenju i distribuciji primjeraka Biblije. U 2005. godini, u strahu za svoj život, napustio je Maroko i zatražio azil u SAD-u. Tamo je započeo aktivniju evangelizacijsku kampanju usmjerenu na svoje nekadašnje istovjernike. Istaknuo se svojim programima koji su tada bili u tijeku; Kashf al-Kina (Skidanje maske) i Su’al Jari (Odvažna pitanja) koji su emitirani na TV stanici Al-Hayat (Život) i na kojima on predstavlja različite probleme koji se tiču Islamske doktrine i Kršćanstva. Ovi su tjedni programi, pripremljeni sa dužnim poštovanjem, naveli milijune muslimana otkriti prava lica Kršćanstva i Islama, koja se uvelike razlikuju od onoga što su ih muslimanski klerici poučavali.

Evanđeoski rad Rashida al-Maghribi-a kao i rad drugih misionara, posebno fra Zakaria Butros-a, vrlo je učinkovit. U posljednjih nekoliko godina, milijuni su muslimana u južnoj Africi i na Bliskom Istoku postali deklarirani Kršćani. Njihov točan broj izmiče statističarima s obzirom na oštre kazne i od strane svjetovnog kao i šerijatskog zakona, za one koji napuste Islam. Procjenjuje se da je u Maroku oko 150.000 ljudi prešlo na Kršćanstvo, dok je njihov broj u Egiptu otprilike dva milijuna. Već 2003. godine, muslimanski su klerici iznosili svoje negodovanje na poznatoj Arapskoj TV postaji Al-Jazeera, govoreći kako samo u Africi oko šest milijuna muslimana napušta Islam svake godine.

Očito postoji velika glad za Kristovim naukom u zemljama koje stoje u sjeni polumjeseca.

Presudna stavka Rashidovog obraćenja bila je njegovo usporedno proučavanje Kur’ana i Biblije. Kao sin imama i potencijalni kandidat za muslimanskog svećenika bio je savršeno upoznat sa svetom knjigom Islama. Bio je svjestan da je službena doktrina podržavala Kuran s vjerovanjem kako je nestvoren i vječan. Kako bi opisali poseban karakter knjige, muslimani koriste termin i’jaz – tj. savršenstvo, čudo, nepogrešivost u svakom pogledu. Pa ipak, kada je Rashid počeo proučavati Kur’an i uspoređivati ga s Kršćanskom Biblijom, otkrio je niz povijesnih i jezičnih grešaka. 2009. godine objavio je svoja razmišljanja u knjizi pod nazivom I’jaz al-Qur’an ( Nepogrešivost Kurana). Rad predstavlja sintezu posljednjih koraka njegovog obraćenja i sumnji na koje je naišao na tom putu. On to jasno ističe u svom uvodu u kojem navodi da je ono što ga je najjače vezalo za Islam u to vrijeme bila njegova vjera u savršenost i nepogrešivost Kur’ana. Međutim, svojom analizom različitih dijelova ove knjige uvjerio se kako su mnoga izvješća Kurana jasno temeljena na Biblijskim povijesnim događajima, pa čak i drevnim Kršćanskim legendama, iako su ista često bila izmjenjivana i modificirana prema aktualnim političkim i vjerskim potrebama u počecima Islama. Ostali dijelovi Kurana jasno otkrivaju autorovo nepoznavanje povijesnih i geografskih činjenica. Sve je to poništilo Islamsku dogmu, koja je tvrdila da je ono što je Muhamed rekao savršenije i pouzdanije od svih ostalih postojećih izvora informacija. Prema muslimanskoj teologiji, istinitost svakog detalja sadržanog u Kuranu bio je glavni dokaz koji potkrepljuje vjerodostojnost Prorokove poruke.

Uvjeren u neutemeljenost Kuranskog zahtjeva da Božja riječ bude objavljena i svjestan da je velika većina arapskih muslimana neupućena u pravi smisao sadržaja ove knjige, a to iz jednostavnog razloga – njihovog nerazumijevanja (klasični arapski Kur’an u usporedbi s modernim arapskim dijalektima je kao latinski u usporedbi s modernim francuskim ili španjolskim), Rashid se osjetio potaknut prevesti velike dijelove Kurana u marokanskom dijalektu i objaviti ih na Youtube. Jasno je kako je to izazvalo oluju negodovanja i prosvjeda od strane muslimanskog svećenstva.

Zaista, Rashidova je aktivnost izazvala prilične kontroverze u Islamskom svijetu. Osim svjedočanstava obraćenja koje dobiva tijekom svojih programa, on prima uvrede i prijetnje. To ga ne sprječava, dapače, on udvostručuje svoje napore da upozna svoje nekadašnje istovjernike sa spasonosnom porukom Krista. Iako, on nikada nije tvrdio da su muslimani loši ljudi.

Nije problem u ljudima već u ideologiji Islama.

Muslimani su, po njegovim riječima, “žrtve Islama.” Prema tome im treba netko tko im može pomoći da ih oslobodi od ropstva i straha.

U većini slučajeva, muslimansko poznavanje Kršćanstva je daleko nedostatno, i to je žalosno. Jedna od najrasprostranjenijih zabuna među sljedbenicima Islama je da se Kršćansko Trojstvo (tj. Sveto Trojstvo) sastoji se od Boga Oca, Krista i Marije (čak i arkanđela Gabriela). U predstavljanju osobe Isusa, muslimanski se klerici isključivo oslanjaju na promijenjene odlomke Evanđelja. Oni ga odbijaju priznati kao Sina Božjega i poriču Njegovu smrt na križu. Tako je muslimanska pomisao na ´Good News` (Moderna verzija Biblije na jednostavnom engleskom jeziku, objavljena od strane Američkog Biblijskog Društva) prvobitno pogrešna. Štoviše, oni optužuju Kršćane jer vode nemoralan način života, a njihovo se osnovno uporište najvećim dijelom ugleda na primjerima iz holivudskih filmova.

Dakle tu stoji pred Rashidom – kao uostalom i pred svakim kršćaninom kojeg Krštenje nalaže da naviješta Evanđelje – veliku žetvu.

Koju ulogu ćemo izabrati?

Prije svega, prisjetimo se u molitvi naše Kršćanske braće i sestara koji žive u muslimanskim zemljama. Oni pripadaju mnogim Crkvama, ali svi su združeni u vjeri u jednoga Gospodina Isusa Krista, pravoga Boga i pravoga čovjeka. Već njihova prisutnost u društvu, koje se često neprijateljski odnosi prema njima, je samo po sebi oblik evangelizacije. Pomolimo se za one koji se obvezuju kao misionari na tešku zadaću naviještanja Krista sljedbenicima Islama. Također našim molitvama obgrlimo one muslimane koji su unatoč prijetnjama smrću priznali Krista kao svoga Spasitelja, ali moraju skrivati svoju vjeru, kao što su stari Kršćani u rimskim katakombama. Uključimo se, što je više moguće u dobrotvorne akcije usmjerene na dovođenje potpore Kršćanima na Bliskom Istoku i Africi, koji često pate zbog ratova, progona i siromaštva.

Evangelizacija muslimanskih zemalja također se ostvaruje kroz naše vlastito produbljivanje našeg odnosa s Kristom i Crkvom.

Mora biti ogromna sramota za mnoge Kršćanske obitelji u Europi i Americi koje ne čitaju Bibliju ili čak nemaju primjerak kod kuće, dok postoje područja u svijetu (npr. Saudijska Arabija), gdje svako posjedovanje Svetog Pisma može tu osobu koštati zatvora. Isto vrijedi i za sudjelovanje na Misi, podređivanjem nas samih Crkvenim sakramentalnim potrebama, uvjetujemo nečije ponašanje u životu.

Mlakost vjere mnogih Kršćana, nedovoljno zahvaljivanje na dragocjenosti koju posjeduju i, još gore, njihovo otvoreno protivljenje nauku Krista – sve to nesumnjivo odgađa trenutak susreta muslimana s Crkvom.

Izvor: Časopis “Love one another”, Apostol muslimana

…

Tijekom služenja vojnog roka Mohammed, mladi irački musliman iz vodeće šijitske obitelji, zaprepašteno otkriva da je čovjek s kojim će dijeliti sobu – kršćanin. Otkriva, međutim da nije nimalo nalik onomu kako je zamišljao kršćane. Postao mu je čak i simpatičan. Mohammed dolazi na ideju da obrati kršćanina na islam, no on biva taj čija je vjera duboko poljuljana. Pita svog prijatelja Evanđelje, ali Massoud ne žuri s evanđeljem. Savjetuje mu da prije pažljivo čita Kuran i da razmišlja o onom što čita, tražeći Istinu. Mohammed je pun sumnja već na samom početku, videći kako se žene omalovažava. Ono što ga je tjeralo da bolje upozna kršćanstvo i Isusa Krista je i jedan upečatljiv san kojeg se i godinama kasnije živo sjećao. Sanjao je Isusa na drugoj strani potoka koji mu je smiješeći se govorio da može doći tamo, ako bude jeo od Kruha života. U glavi mu je bila samo jedna misao – želja da odbaci islam i postane kršćanin. Trebao je ići kući u posjet i čak je razmišljao o tom da svoju želju povjeri svojoj brojnoj obitelji. Bilo ih je dvadesetero djece. Massoud ga je ozbiljno upozorio da to ne čini, da im ništa ne govori jer će ga ubiti. Mohammed nije mogao vjerovati da bi njegova obitelj to bila kadra učiniti, ali ipak se držao savjeta i nikom ništa nije govorio. Svoju novu vjeru držao je za sebe, a sa svojima je išao na molitvu pretvarajući se da moli. Srećom, molitva je bila bez riječi pa mu je lakše bilo izdržati. Inače, u svojoj obitelji bio je jako ugledan i od oca izabran za nasljednika, makar nije bio najstariji od braće. Prema njihovim običajima braća i sestre bili su mu već sad podložni, ne bi nitko jeo dok se on ne bi pojavio, a i majka ga je morala slušati. Uživao je kao kakav kralj. No to ga nije činilo sretnim. Pogotovo sad kad je sve to gledao kao jednu veliku laž i licemjerje. Jedva bi čekao vratiti se u vojarnu. A onda je s novim prijateljem nastojao neopazice pričati o kršćanstvu. Prijatelj je iznenada nestao (tri dana kasnije je stradao u automobilskoj nesreći, ali Mohammed to dugo nije znao), a on je ostao bez potpore na svom novom putu, shvaćajući da se mora osloniti na Isusa od kojeg je na neobičan način primio – poziv. Ono što ga je ubrzo šokiralo bio je očev dar za njega: našao mu je ženu! Mohammed se čudio kaku se zaruke mogle dogoditi bez da se pita bilo njega bilo zaručnicu, ali se ocu nije smjelo prigovoriti. Za sedmicu dana bilo je vjenčanje. Prema očevu savjetu može sebi slobodno naći drugu ženu, a ovu držati kao namještaj u sobi ako mu se ne sviđa, ali oženiti se mora. Pojma nije imao ni kako žena izgleda. Dok se nije oženio mogao se lakše iskrasti i otići na nedjeljnu misu kršćanima, a sada će to biti teže. Tražio je crkvu u kojoj bi ga primili i gdje bi se krstio ali je nailazio na odbijanja, pa se često osjećao kao da je kakav gubavac. No, svhaćao je da je svaka zajednica koja bi njega primila bila u opasnosti da strada. Jednog dana supruga ga sumnjiči govoreći da sigurno odlazi drugoj ženi. A on, ne mogavši se savladati, odgovori joj da nije to po srijedi nego da je postao u duši kršćanin i da odlazi kršćanima, na misu. Žena se šokirala. Otišla je sa sinom kod svojih. On je na kratko osjećao kako je olakšao dušu i kako mu je savjest čista, ali je shvatio da je u životnoj opasnosti. Ako žena kaže svojoj braći, oni ga mogu doći ubiti. Uskoro, smogne snage da otiđe po ženu i dijete, pa što bilo. Iznenađuje ga da ga nitko ne napada. Uviđa da žena nikom ništa nije rekla. Vraća se s njim i čuva tajnu. Zapravo, i ona je sanjala nešto neobično što ju je zadržavalo da ga ne odaje. Skupa nedjeljom odlaze na misu. No, njihova tajna biva otkrivena. Mohamedova braća su ispitivala njihova sina gdje to odlaze nedjeljom. Dječak je napravio znak križa i time im dao do znanja da je Mohammed možda postao kršćanin. Napravili su pretres i pronašli Bibliju. Bilo je to dovoljno da ga uhvate, dovedu pred oca, istuku, ubace u prtljažnik automobila i odvedu njihovom najvišem sucu. Mohammed se branio da to što su naveli nije nikakav dokaz da je postao kršćanin i za dlaku izbjegao smrtnu kaznu, ali ne i zatvorske torture. Tukli su ga bjesomučno tražeći da im oda imena kršćana s kojima se družio. Unatoč velikim bolima nije ih odao. Nakon godinu dana puštaju ga na slobodu, ali samo prividnu slobodu. Pomisao da bježi bez žene i djeteta mu se ne sviđa, a ako se vrati ne zna što ga čeka. Ipak se vraća. Na njegovo iznenađenje dočeka ga velika gozba. Sve je trebalo izgledati kao da je greškom uhićen, a sad se vratio konačno kući. Svi glume bratsku ljubav, grle ga i ljube. A njemu je muka od njihova pretvaranja. Shvaća da  je pouka zatvora bila da mu više ne pada na pamet ostaviti islam. A onda uviđa i da je pod stalnom prismotrom i da su mu oduzeli sva prava i sredstva koja je imao. Potpuno je ovisan o njima. A da bi pobjegao morao je nešto imati. Žena daruje svoje dragulje u zamjenu za lažne kako bi mogli nešto imati za bjeg. No nisu bježali odmah nego kad im je to savjetovao i zapravo naredio svećenik koji ih je duhovno vodio. Morali su napustiti Irak, a to nije bilo ni malo jednostavno, s obzirom na moć i utjecaj njegova oca, strica i braće. I kad se uspio domoći Jordana braća su ga našča na ulici, ugurali u auto i otišli na razgovor. Cilj je bio da ga prisile na povratak islamu. A ona je uslijedila kiša metaka. Stric je gađao iz neposredne blizine i nekim čudom promašio. Samo jedan metak ga je pogodio u nogu, a i taj je, na neobjašnjiv način – nestao.

Mohammed je sa ženom i dvoje djece dočekao dan krštenja (uzeo je krsno ime Ivan, prema evanđelistu kojeg je prvog čitao…), taj dan kad je konačno mogao primiti i Kruh života kojem se toliko veselio.  Iako je to bilo u tajnosti njegovoj sreći nije bilo kraja. A onda je uslijedio bijeg avionom u Francusku. Njihov izlazak nije bio nimalo jednostavan, pun prepreka, napetosti, strahova ali i znakova da ih Bog štiti.

Nakon mnogo muke, uspjeli su doći u Francusku, ali i tamo zbog stalne opasnosti da ga se kazni smrću, sa ženom i četvero djece, živi u skrovitosti,  kad ima predstavljanje knjige i kad drži predavanja onda ga čuva i policija. Njegovo novo ime je Joseph Fadelle.

Ovaj čovjek je i mnogim kršćanima ojačao vjeru. Neka i nama njegov primjer pokaže koliko žrtve je vrijedno – biti kršćanin i primati Kruh života kojeg mi tako često ne znamo cijeniti i uzimamo „zdravo za gotovo“… Smiluj nam se Gospodine i učvrsti našu vjeru…

Kao dvomjesečna beba završio je u izbjeglištvu što ga je već u djetinjstvu ispunjalo mržnjom prema židovima koje je za to smatrao krivima. Postao je obožavatelj palestinskog vođe Jasera Arafata s kojim se sprijateljio i postao mu vozač. A kako je taj radikalni islamist došao do spoznaje o milosrdnom Isusu? Napisao je o tom i knjigu “Once an Arafat man” … 

…

„Nepodnošljiv teret grijeha mi je pritiskao srce. A onda sam začuo glas: „Čak sam ti i to oprostio!“ I onda se u moje srce počeo vraćati spokoj. Bog mi nije ubrajao krivnju zbog grijeha, nije provjeravao koliko teže moja dobra djela i jesu li veća od težine grijeha, kako nas je učio Kur’an. On mi je potpuno oprostio. Misao na veličinu Božjeg milosrđa me potpuno preplavila.“ Tim riječima TAYSIR SAADA bilježi dramatične trenutke svog života, njegov susret s Bogom koji je osoba, s Bogom koji je jedini kadar nositi teret njegovih grijeha.

ODRASTAO U MRŽNJI

Taysir, također poznat kao TASS je odrastao u palestinskoj muslimanskoj obitelji, rođen 1951. god u izbjegličkom kampu u Gazi. Tamo, nakon što je država Izrael nastala, njegov obitelj dolazi živjeti na iznajmljenoj zemlji, u Jaffi. Imao je tek dva mjeseca kad se njegova obitelj odlučila na put u Saudijsku Arabiju. Kao palestinske izbjeglice, u ovoj jakoj muslimanskoj zemlji, očekivali su naći mir i bolje mjesto za život. Njegov otac je počeo posao izgradnje garaža i popravljanja auta, a među njegovim klijentima bio je i sam kralj Saudijske Arabije. Kako bilo palestinci nisu  bili dobro tretirani. Često su im davali do znanja da nisu dobrodošli. Nastojali su im nametnuti svoju radikalnu verziju islama (vehabizam). Specijalne postrojbe religijske policije ponekad su upotrebljavale brutalne metode kako bi natjerali lokalne muslimane da skrupulozno slijede odredbe Kur’ana. Tass se sjeća  kako je policija jednom došla i istukla njegova oca jednostavno zato što se nije pojavio u džamiji na molitvi. Tass je za sve nevolje i trpljenja u izbjeglištvu okrivljavao židove. Imami su također često optuživali židove za zločine, te otvoreno pozivali na ubojstvo. U mladom palestincu počela je rasti mržnja. 1960.-e Tassov otac se na naredbu kralja Saudijske Arabije preselio u Katar gdje je pronašao zaposljenje kod princa Abdula Rahmana. Od tada je tu bio dom obitelji tog mladog čovjeka. Tass nije odustajao od svog plana da se bori protiv izraelaca i nakon šest dana rata, u 1967, protiv očeve želje skupa s nekoliko prijatelja pobjegao je od kuće i priključio se palestinskoj vojsci. Započinje novo poglavlje njegova života.

HLADNOKRVNI UBOJICA

Nakon vojne obuke Tass je postao snajperist. Od tada pa nadalje jedini njegov cilj bio je postati ubojica. Nije imao skrupula i ne sjeća se koliko je ljudskih života oduzeo. Ovaj mladić je postao zapažen i od strane samog Arafata koji ga je uzeo kao svog vozača. Kroz neko vrijeme Tass je bio blisko povezan s ovom ikonom pokreta za oslobođenje Palestine. Kasnije je dobio zadaću da trenira Palestinske momke. Osim što ih je poučavo vještinama učio ih je mržnji prema izraelcima. Kao što je kasnije priznao, bez ikakve grižnje savjesti je u toj djeci uništavao njihov duh poučavajući ih da ubijaju i usmjeravajući ih  prema misiji ubojstava preko samoubojstva. U 1970 god Tass je otišau u Katar posjetiti svoje roditelje, a tamo mu je otac oduzeo putovnicu i tako ga spriječio da se vrati u Jordan te mu isto vrijeme rekao da nastavi sa studijem. Zahvaljujući tomu je vjerojatno spašen njegov život, jer ubrzo nakon toga je pokret za oslobođenje Palestine propao, a Jaser Arafat je protjeran iz Jordana. Mržnja koja je u njemu rasla potpuno ga je obuzela. Frustriran zbog nedostatka šanse da se bori protiv židova sad je počeo s mržnjom na učitelje. Nije imao moralnih skrupula,  a htio je čak ubiti i učitelja religije koji je bio musliman. Problemi koje je stvarao natjerali su njegova oca da ga pošalje u Ameriku. Zahvaljujući tomu što se oženio mogao je tamo dobiti stalni boravak. Završio je svoj studij i počeo zarađivati  perući suđe, a završio radeći u administraciji exkluzivnog restorana. No usprkos svemu, ni njegova obitelj ni profesionalni uspjeh nisu u njemu izliječili mržnju prema Izraelcima. Čak i tamo, u Americi, pitao se bi li bilo moguće kojeg židova otrovati u restoranu. Radikalna promjena dogodila se kad je upoznao Jednog od njih…

MORAŠ NAUČITI VOLJETI JEDNOG ŽIDOVA

Tijekom njegova boravka u Americi Tass je stekao prijatelja koji se zvao Charlie Sharpe. Jednog dana u razgovoru dođu na temu religije, te na pitanje straha od smrti. Charlie je rekao da je to posljedica manjka vjere u Boga i nedostatak povjerenja u Njega. A onda, pokazujući na nebo reče da ima prijatelje tamo gore. Od tog trenutka Tass je počeo izgarati od radoznalosti. Žarko je želio znati na kakvu je to povezanost njegov prijatelj mislio. Napokon je to i saznao, nakon tri mjeseca. Tass je tada začuo riječi koje su ga do srži protresle: „Ako želiš iskusiti isti mir koji ja imam moraš naučiti voljeti jednog židova!“ Za njega, bivšeg palestinskog pobunjenika to se činilo NEMOGUĆE!  Charlie je dakako imao na pameti – ISUSA. Uzeo je Bibliju, otvorio nasumice stranicu i počeo čitati. Bio je to prolog evanđelja po Ivanu: „U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše kod Boga i Riječ bijaše Bog“ (Iv 1,1) Kad je čuo Riječ Božju Tass je najednom vidio svjetlo objave odkud mu je došao glas:

„Ja sam put, istina i život. Nitko ne dolazi Ocu osim po meni. (Iv 14,6). Tek je kasnije saznao da su to bile Isusove riječi.

Tada, u svijetlu, pojaviše se dvije ruke sklopljene u molitvi. Na jednoj je bio istetoviran mali križ. Tass se prisjetio da je već vidio isti križ na ruci njegove dadilje u Saudijskoj Arabiji, koja je došla iz Filipina i koja je prema njemu bila jako ljubazna. Bez sumnje, ona se molila za njegovo obraćenje. Tijekom ovog događaja, Tass je shvatio da je Bog Trojstvo, da je pun ljubavi, da je Onaj koji daje život. Počeo ga je pitati za oproštenje od zala koja je počinio ubijajući ljude. Tek je onda počeo osjećati mir, kao nikada prije. Charlie koji je tomu svjedočio bio je potpuno zbunjen. Prepoznao je DJELO BOŽJEG MILOSRĐA i predložio je zajedničku molitvu: „Dragi Bože, ja sam grešnik i žao mi je zbog mojih grijeha, tražim da mi oprostiš i opereš moje grijehe svojom predragocjenom krvlju. Gospodine, ne mogu se spasiti sam. Ne mogu sam sebe osloboditi grijeha, ali Ti možeš. Ti si jedini Spasitelj svijeta i ja želim da budeš i moj Spasitelj. Želim da mi oprostiš i postaneš dio mog života. Promjeni me i daj mi novo srce. Uvijek ću te voljeti i slijediti. Čuj moju molitvu i spasi moju dušu. Toliko znam da si učinio ono što si obećao. Od sada pa zauvijek moja duša i tijelo pripadaju Tebi. Svoj život od sada želim posvetiti Tebi.“

Od tog trenutka, od kako je upoznao Isusa, njegov život više nije bio isti.

„Čuli ste da je rečeno starima: ‘Voli svoga bližnjeg, a mrzi svog neprijatelja!’ a ja vam kažem „Volite svoje neprijatelje i molite za one koji vas progone da možete biti sinovi svoga Oca na nebesima, jer on daje da njegovo sunce izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednima i nepravednima. (Mt 5,43-45).

Upoznavanje Isusa, živuće ljubavi Boga prema čovjeku – nije moglo ne ostaviti traga na Tassu. Već sljedećeg jutra kad je poželio moliti spontano je započeo s molitvom za Izrael. Isprva ta želja da židovima želi dobro prestrašila ga je. Kako je moguće da se on, Palestinac ponaša na ovaj način?! Kao da se ne drži svog naroda i svojih vrijednosti? Ove sumnje su raspršene pažljivim čitanjem Svetog Pisma, molitvom i približavanjem Isusu Kristu.

„Charlie Sharpe mi je rekao jednom da ću pronaći svoj mir ako naučim voljeti jednog židova. Taj je židov, Isus Krist, odmaknuo s moje duše duboko ukorjenjenu mržnju prema drugim židovima. Prestali su biti moji neprijatelji. Umjesto toga, postali su moja šira obitelj preko Abrahama. Primjetio sam, da što sam bliži Isusu to sam više pronalazio zajedništvo. Moje je srce bilo oslobođeno mržnje.“ – govorio je Tass kasnije.

Nije se samo promjenio stav prema bivšim neprijateljima. Posvećujući svoj život Isusu popravio se i njegov život sa ženom, Karen. Oženio ju je samo kako bi mogao dobiti dokumente za život u Americi, a onda ju je planirao napustiti. Karen je osjetila da ju je želio prevariti i iskoristiti, a onda je saznala kako želi okončati brak. Proces rasta i zaliječenja bio je dug i spor ali se događao. Zahvaljujući stalnoj molitvi i čitanju Svetog Pisma te iskreno uvjerenju Tass je uspio vratiti povjerenje svoje žene koja mu je oprostila što ju je bio povrijedio svojim krivim ponašanjem.

ISUS KRIST, SJEME NADE ZA IŠMAELA

Poslije obraćenja, Tass je uvidio da je njegov poziv nositi zastavu Uskrslog Krista. On bi posjećivao džamije i sinagoge i tamo prepričavao svoju priču. Dogodilo se da unatoč neprijateljstvu kojeg je obično sretao također je susreo mnogo muslimana, koji su kao i on – povjerovali Isusu. Tass je bio ispunjen radošću zbog obraćenja njegove djece. Njegov sin, tinedžer Ben, postao je kršćanin tri mjeseca prije nego li je njegov otac susreo Isusa. Skrivao je svoju vjeru iz straha od oca i neželjenih posljedica koje bi mogle uslijediti. U isto vrijeme, kako mu je svećenik savjetovao, svom je ocu pokazivao poštovanje i ljubav, moleći za njega. Njegova kćerka Farah je postala kršćanka godinu dana nakon svog oca. Život mu se promjenio i nakon što je otišao živjeti na Bliski Istok. Vratio se kao utemeljitelj organizacije: „Nada za Išmaela“, vraćajući se tradiciji Abrahamova prvorođenog sina, koji je smatran praocem arapskog naroda. Ta organizacija imala je za cilj pomirenje židova i arapa, umjesto mržnje u kojoj su odgajane generacije Palestinaca. Tu mržnju nekoć je i sam Tass sijao među palestinskom mladeži.

Tass se smjestio sa svojom ženom u Gazi gdje je i dalje istraživao Evanđelje. Dogodilo se da su baš u toj regiji koja je bila naseljena skoro stopostotnim muslimanskim stanovništvom – živjeli i kršaćni koji su se, baš kao i on, obratili pod utjecajem nadnaravnog susreta s osobom Isusa Krista. Mnogo njih došlo je u susret s Isusom preko snažnog sna u noći. Jedan od njih je bio dvadesetdvogodišnji član Hamasa, koji je bio volonter za samoubilački bombaški napad – dok mu se Isus nije u snu obratio. Posjetilo me to na proroštvo proroka Izaije (Iz 65,1) „Obavio sam se onima koji me nisu tražili…“

Za političke vođe koji žele kontrolirati narod ovakvo nešto je razdražujuće. Oni mogu zaustaviti događaje evangelizcije, emitiranja, mogu ograničiti putovanja, mogu uništavati kopije Biblije, ali što mogu učiniti protiv snova u kojima se Isus ukazuje osobi dok spava i govori – Dođi i slijedi me!“

Božja poruka ljubavi i opraštanja prolazi kroz najveće bokade. Tass o tom piše u svojoj knjizi „Once an Arafat man“ Takva izvanredna obraćenja mogu biti opravdana na sljedeći način: „veliki broj muslimana je došao do vjere u Isusa Krista zahvaljujući objavi tijekom sna ili drugog nadnaravnog iskustva. Uvjeren sam da to nije stoga jer smo mi posebno otvoreni nego baš naprotiv jer smo bili uporni u svom. Drugi koji bi se obratili nakon što su čuli Evanđelje vjerojatno su više blagoslovljeni. Njihovo obraćenje može biti razumski proces jer su u svojim mislima prihvatili najznačajniju činjenicu Evanđelja i onda počeli to živjeti, duboko u svojim srcima.“

UBIJ OTPADNIKA

Najteža stvar za Tassa bila je njegov odnos s obitelji u Palestini. Kratko nakon obraćenja pisao je svojoj široj obitelji dugačko pismo u kojem objašnjava razloge svoje odluke. U odgovoru dobio je njihovo pismo koje bi se ukratko moglo sažeti u riječi: „Ti si poludio! Ako se odmah ne vratiš na islam ubit ćemo te prvom prilikom!” Ovo odvajanje od obitelji bilo je za nj posebno teško i bolno. Unatoč opasnostima odlučio je da se susresti sa svojim starim ocem. Shvaćao je da bi mogao biti ubijen i zato je tražio od kršćana koje je poznavao da mole za njega. Na aerodromu u glavnom gradu Katara njegova braća već su ga čekala. Vidjevši pištolj kako visi o opasaču u starijeg brata, Tass je postajao sve svjesniji ozbiljnosti situacije u kojoj se nalazi. „Prisutnost ostale trojice, znao je, služi kao dokaz o činu časnog ubojstva.“ Tako je to zahtjevao Sharia-zakon („Once an Arafat man“, Tyndale 2008)  Svakog časa njegov brat je mogao uzeti pištolj i nanišaniti glavu pitajući: „Hoćeš li se vratiti na islam?“ „Ako bih rekao ne, on bi me pitao opet. Ako bih opet rekao ne pitao bi me treći put. Nakon trećeg ne upucao bi me na mjestu, tu na aerodromu“. Kako bilo tu se susreće s roditeljima, gdje nakon rasprave njegov otac neočekivano uzvikne da će prokleti svaku osobu koja se usudi nauditi njegovu sinu. Uvjeren da svaki musliman treba znati istinu o Isusu Kristu, Sinu Božjem i Spasitelju svijeta, Tass je zadobio snagu da obraća i samog Jassera Arafata komu se kao tinejdžer jako divio kao njegov vozač i na čiju naredbu bi ubijao židove.

UZDAJ SE U GOSPODINA

Tassovo  svjedočanstvo pokazuje da samo Isus može izliječiti čovječanstvo od grijeha i njegovih tragičnih posljedica koje su odvodile u sukobe i mržnju među ljudima. Uzdaj se u Gospdina svim svojim srcem i ne oslanjaj se na vlastitu mudrost. U svim svojim putevima priznaj Njega i on će izravnati tvoje puteve (Izr 3,5-6). Ove su riječi učinile snažan utjecaj na Tassa nakon što je upoznao Krista čitajući Bibliju. One su postale njegov životni moto: Ovo je ključ ispravnog življenja – UZDAJ SE U GOSPODINA. Svaki put kad se nađem u nezgodnoj istuaciji kao da čujem Gospodina koji kaže: „Uzdaj se u mene!“. I svaki put kad se nađemo u nekakvoj zapetljanoj situaciji odgovor nije toliko u našem shvaćanju koliko je u oslanjanju i pouzdavanju u Njega. Tako krivi putevi postaju ravni, u našim obiteljima, u našim zajednicama, širom svijeta.“

Zašto je to tako? Zato jer Isus koji je došao u ovaj svijet donijeti mir i pomirenje jest i danas aktivan kao što je to bio prije dvije tisuće godina. On govori kroz Sveto Pismo otvorenim srcima i mislima, svima koji čitaju kopiju Biblije ili je nađu na interentu.  Ukazuje se posebno muslimanima kroz snove i viđenja. On nudi DAR SVOG OPROSTA širom zemalja i kultura. On  pokazuje dobrodošlicu svakom ljudskom biću koje želi biti dio Njegove obitelji. I kad smo jednom unutra imamo privilegij širenja Radosne vijesti svima koji se čude o tomu – tko je taj Isus.“

Izvor: Časopis LOVE ONE ANOTHER

autor: Sebastian Bednarowicz

Muslimanima nije lako odreći se islama jednom kad po savjesti vide da su u krivu. Čekaju ih razna progonstva i mučenja od strane vlastitog naroda te ih nerijetko žele ubiti. Posljednjih godina ipak se tisuće muslimana obraća na kršćanstvo, osobito u Egiptu… unatoč opasnostima… 

…

Čitatelj časopisa „Ljubite jedni druge“ pisao je kako često čita svjedočanstva obraćenja, pa se pita

je li se ikada koji musliman obratio na kršćanstvo.

…

Problem sa obraćenicima sa islama je što se odluka o odreknuću od islama smatra najvećim grijehom prema Kuranu. Na žalost ni jedan musliman ili muslimanka koji su se odrekli islama ne osjećaju se sigurnima. Mnogi žive skrivajući se. Mnogi od njih nastoje otputovati na Zapad, ali čak i tamo su terorizirani od strane pripadnika nekad iste religije. Unatoč tomu, sigurno je da značajan broj muslimana napuštaju Muhamedovu religiju i biraju spasenje po Isusu Kristu.

Na primjer od vremena arapskih osvajanja Berbera koji žive u Tunisu, 18 puta su odbacili islam, ali svaki put su krvavim progonima bili prisiljeni vratiti se u krilo „religije mira“.  U vrijeme strašnih pokolja kršćanske populacije u Turskoj tijekom Prvog svjetskog rata nestalo je oko tri milijuna Armenaca, Asiraca i Grka dok su njih na tisuće priznavali Muhamedovu vjeru iz straha za živote. Danas su njihovi potomci tajno kršteni, ali su prisiljeni napustiti svoju domovinu i promjeniti imena. “Svjetovna” Turska država ne namjerava im pružiti zaštitu od odmazde zbog napuštanja islama, a to je u skladu s Kuranom.

Najveća grupa muslimana koja se obratila na kršćanstvo (za koju znam) i prihvatili Isusa jesu Egipćani. Tradicionalna koptska Crkva ima nekoliko milijuna sljedbenika i stalno je pod napadima od strane islamista. Crkve su zapaljene i dignute u zrak, opljačkane trgovine, kršćanske djevojke se otimaju, siluju i odvede u hareme. Međutim, njihovo mučeništvo nije uzaludno. Gledajući njihovu nepokolebljivu vjeru u trenutcima takvog nasilja, učinilo je da su se mnogi muslimani počeli pitati – je li islam zapravo religija mira? Tko je taj Isus, koji im daje snagu da ustraju i oproste?

…

Posljednjih godina je barem nekoliko tisuća egipatskih muslimana izabralo Isusa, riskirajući izopćenje iz obitelji i progon od strane egipatske države (koja tvrdi da garantira slobodu savjesti), pa čak riskirajući život. Sigurno ih ima i  više, ali tih nekoliko tisuća je imao hrabrosti da napiše otvoreno pismo predsjedniku Egipta, zahtijevajući pravo da ispovijedaju vjeru u skladu sa svojom savješću. Prema nekim podacima oko 10 tisuća egipatskih muslimana postali su članovi Katoličke Crkve.

Poznato mi je svjedočanstvo obraćenja bivšeg predavača na najpoznatijem islamskom sveučilištu Al – Azhar akademiji, u Kairu. Ovaj čovjek, koji je također radio kao imam u Gizi, nije mogao pomiriti svoju savjest s nasiljem a za koje se poziva na Kuran i njegove vjerne sljedbenike. Nije mogao poučavati o islamu kao o “religiji mira”, na način kako je to zahtijevala politička korektnost, vidjevši što se događa u praksi. Kad je to pitanje postavio na predavanju bio pozvan u sveučilišnim tijelima i – kao bogohulnik – dobio je otkaz. Iste noći su ga uhitili. U njegovu obiteljsku kuću je upalo desetak naoružanih muškaraca koji su opljačkali sve i doslovno iz kreveta izvukli “otpadnika”.

Egipatski zatvor izgleda drugačije nego zatvor na Zapadu. Ljude tamo more glađu, muče, bacaju lavovima, štakorima i psima… Predavač poznatog sveučilišta optužen je za napuštanje islama, unatoč činjenici da to nije bilo tako. Mučenjem su ga prisiljavali da prizna svoje otpadništvo i da prizna tko ga je evangelizirao (jer i za evangeliziranje muslimani također predviđaju smrtnu kaznu). Ali on je inzistirao: “Nisam izdao islam. Samo kažem ono što mislim. Ja sam znanstvenik, mislilac. Imam pravo raspravljati. To je dio mog posla, dio svake znanosti. Nisam čak ni sanjao o odlasku s Islama – Islam je u mojoj krvi, to je moja kultura, moj jezik, moja obitelj i moj život. Međutim, ako me se za ono što kažem, optužuje za izdaju islam, onda me za takav islam nije briga. “

Nakon teškog mučenja na čudesan način je bio oslobođen. Godinu dana kasnije je otkrio Tko je bio taj koji ga je oslobodio iz ruku mučitelja. On više nije mogao ostati u mraku i ispovjedio je svoju vjeru u Isusa kao Gospodina i Spasitelja. Ubrzo nakon toga dvojica islamista su ga napali noževima, pokušavajući ga ubiti, ali im to nije uspjelo. Kada se nakon nekog vremena odvažio o svojoj novoj vjeri reći ocu ovaj je izvukao pištolj i počeo pucati na njega. Hvala Bogu, nije ga pogodio, ali od tada ovaj obraćenik nije mogao ostati u Egiptu.

Ovaj slučaj nije, na žalost, jedini. Često se dogodi da neki musliman počinje primjećivati ​​kontradikcije u Kur’anu, kao i temeljni sukob između avjesti i Kur’anskog naputka o svetom ratu (džihadu).
Kuran zaista obavezuje svakog muslimana na džihad: “Dakle, kad susretnete nevjernike, udarite ih po šijama” (Sura 47: 4); “A ako se okrenu u otpadnike usužnjite ih i pobijte gdje god ih nađete“ (4:89); “Propisana vam je borbamada vam nije po volji” (2: 216). Prema Kuranu, ako se nečija savjest protivi islamu – tada je treba ušutkati. Međutim, oni koji slušaju glas savjesti, obično napuštaju islama. Bog ih ne ostavlja bez pomoći i šalje im kršćane koji su spremni navještati Radosnu vijest o Isusu.
Dopustite mi navesti samo nekoliko primjera. Walid, izraelski arap koji je rođen u Betlehemu, prisjeća se kako je kao student pitao islamskog profesora je li muslimanima dozovljeno da, kad poraze židove,  siluju židovske žene? Profesor je odgovorio sljedeće: “Žene koje su prisvojene u borbi nemaju izbora – oni su robovi i moraju slušati svoje nove gospodare. To, dakle, nije stvar u kojoj rob ima zbora” Doista, to je u skladu s Kur’anom, koji kaže: “Zabranjeno je (za ženidbu) uzeti udanu ženu, osim onih koje su uzete kao robovi – to je Alahov zakon za vas” (Sura 4,20). Na drugom mjestu Kur’an kaže: “O Vjerovjesniče, Mi smo ti dozvolili da budu žene tvoje one kojima si dao vjenčane darove njihove, i one u vlasti tvojoj koje ti je Allah dao iz plijena, i kćeri amidža tvojih, i kćeri tetaka tvojih po ocu, i kćeri daidža tvojih, i kćeri tetaka tvojih po materi koje su se s tobom iselile, i samo tebi, a ne ostalim vjernicima – ženu-vjernicu koja sebe pokloni vjerovjesniku, ako se vjerovjesnik hoće njome oženiti – da ti ne bi bilo teško. Mi znamo šta smo propisali vjernicima kada je riječ o ženama njihovim i o onima koje su u vlasništvu njihovu. – A Allah prašta i samilostan je. Allah prašta i samilostan je “(33:50).

Muhamed koristiti ovu povlasticu, a imao je 14 žena a i velik broj priležnica stečenih u osvajačkim bitkama. Teško je znati koliki je taj broj žena i studentima uvijek govorio o tome. Poznato je da je jedna od njegovih žena uzeta od Zeda, Muhamedova sina, jer ju je Alah namjenio za Poslanika. Ostale su bile židovke koje su otete kao ropkinje, nakon što je Muhamed pobio njihove muževe i obitelji.

Walid je stalno bio hranjen idejom kako će se Muhamedovo proročanstvo jednom ispuniti, da će muslimani osvojiti Svetu zemlju i da će svi židovi biti istrebljeni.

U jednom proročanstvu piše: „Dan suda neće doći dok muslimani ne proaze židove“ (Sahi Muslim, Hadis 6985, za oslobađanje Sahih al-Buhari, svezak 4, str 177..)

Walid je stoga aktivno sudjelovao u džihadu, vjerujući da može postati mučenik. U Islamu je mučeništvo jedini suguran način da se postigne raj. Alah i njegov poslanik Muhamed obećaje to u Kur’anu (3: 169). Walidov idol bio je Hitler, jer je jednom u povijesti ubio mnoge Židove.

Walid je postao terorist samo zato što se uplašio vizije pakla iz Kurana, a što je mogao izbjeći ako sudjeluje u džihadu. Srećom je dobio u ruke knjigu koja ga je ohrabrila da čita Bibliju. Bog ga je vodio u tom čitanju, pokazujući proročanstva koja su se ispunila do posljednjeg slova. Nakon nekog vremena, Walid počeo shvaćati da je izvor ljudskih problema je grijeh, a najgori neprijatelj čovjeka je vrag, a ne Židovi.

 Milijuni muslimana danas žive u istoj bolesnoj ideji da će jednog dana učiniti sa židovima u Svetoj zemlji isto kao što je i Muhammed učinio Židovima u Arabiji. U stvari, dopuštenje za ubojstvo Židova i kršćana i uzimanje njihovih žena kao priležnica ukorijenjen je u muslimanskom “svetom Kurana” i to je glavni razlog za muslimansku mržnju prema židovima u današnjem svijetu!

Kad je Walid saznao istinu o Isusu, vidio je islam u pravom svjetlu i više nije ne mogao ispovijedati Muhamedovu vjeru. Kasnije je saznao da je njegova majka već neko vrijeme tajno kršten i molio za njega. Ona je to morala sakriti kako bi ostala živa.

Drugi primjer je Abdul iz Saudijske Arabije. Poznato je da je u ovoj zemlji je zabranjeno javno nošenje kršćanskih simbola, držanje Biblije te okupljanje na molitvama koje ne bi bile upućene Alahu. Čak je i telefonsko čestitanje Božića nekom razlog da se završi u zatvoru, a razgovarati s muslimanom o Isusu zaslužuje smrtnu kaznu. U takvim okoonostima, iskreno tražeći Boga, Abdul nije imao s kim razgovarati o Isusu. No Isus mu se obratio u noćnom viđenju i rekao: “Moj sine, ja sam Put, Istina i Život. Posveti svoj život meni, slijedi me i ja ću te spasiti od pakla.“ Nakon ovog događaja Bog je doveo Abdula do koptskog kršćanina u Saudijskoj Arabiji.  Sprijateljili su se i od njega je Abdul dobio Bibliju na dar. Čitanjem Riječi Božje Abdul je odlučio slijediti Isusa i služiti Njemu. Policija je brzo za to saznala (vjerojatno im je dojavio netko od njegove rodbine) pa je završio u zatvoru gdje su ga mučili i prisiljavali da se vrati na islam. Odbio je. Bio je određen dan i sat njegova smaknuća. Ali umjesto da mu bude odrubljena glava – on je oslobođen.

Prema različitim izvorima, više ili manje pouzdanima, broj muslimana koji napušta religiju Kurana i odabire Isusa dostiže desetke ili čak stotine tisuća godišnje. Većina obraćenja događa se u Europi i Americi, gdje su muslimani manje sputani tradicijom, kulturom i obiteljskim vezama i gdje država ne pribjegava represiji „otpadnika“.

Međutim, ni ovdje se ne osjećaju sigurno jer džihadisti koji žive u ideji ”globalnog džihada“ su prisutni i na Zapadu, gdje  bez poteškoća mogu terorizirati, ili čak ubiti novo obraćenike.

Društvo i države Zapada nisu navikle na to da njihovi građani mogu biti ubijeni zbog osobnih uvjerenja i vjere. Zato, tisuće takvih vjernika, koji su kršteni u Engleskoj, Francuskoj i Njemačkoj, i dalje su u bijegu, te žive u stalnom strahu da zbog svog izbora mogu biti ubijeni.

Pomolimo se za njih – ali prije svega za one koji se – u svom vjerskom žaru i strahu od vječne kazne – bore sa svojom savješću, kršćanstvom i sa samim Bogom, a koji je iz ljubavi prema svoj svojoj djeci prihvatio smrt na križu.

Abd Jasu

Izvor: (poljski) Časopis ”Ljubite jedni druge”, Muzułmanie otwierają się na Prawdę (Muslimani se otvaraju Istini)

god. 2010., br. 1

…

/2. dio/

Zahvaljujući dobrim vezama svoga ujca, nakon dva tjedna provedena u zatvoru i mnogih bolnih tortura Mustafa je oslobođen optužbi i pušten iz zatvora. No, povratak u normalan život nije bio nimalo lagan. Njegov život postao je ruševina. Za stanovnike Bliskog Istoka nedostatak religije ili nijekanje nasljeđa zapravo je nešto strašno.  Islam je od strane ovog čovjeka, koji je bio u traganju za istinom, bio potpuno diskreditiran, počevši od njegova utemeljitelja do fakultetskih predavača. Zato on počinje istraživati druge religije a posebno hinduizam i budizam, ali tu nije pronašao odgovore na svoja traženja. Muhamed je prošao razdoblje jake kušnje i tame – gore nego u egipatskom zatvoru. U isto vrijeme iz njegova srca je izvirala glad za poznavanjem Boga, onoga koji ga nije ostavio nego je dopustio da čudesno preživi mučenje u zatvoru te je tako dokazao da se brine za Njega. „Sjedio bih na krevetu ili za stolom moleći za objavu pravog Boga koji me spasio dok sam bio u zatvoru, tko god On bio. Ponekad nisam mogao reći nit riječi. Samo sam plakao.“

U to vrijeme povećavale su se Mustafine glavobolje i noćne more iz zatvoreništva su se vratile. Tijekom dana bol je bila podnošljiva i Mustafa bi mogao raditi u očevoj firmi, ali navečer od boli nije mogao zaspati. Počeo je redovito posjećivati apoteku. Jednog dana, apotekarka – kršćanka, videći njegov unutarnji konflikt počela mu je govoriti o vjeri. Budući da ga je poznavala kao religioznog musimana iznenadila se kad je čula njegovu priču o potrazi za Bogom. Razumjela je da je u svojoj religiji naišao  na prazninu koju nije mogao ispuniti. Odlučila mu je dati Bibliju. „Prije nego večeras uzmeš tablete pokušaj pročitati jedno poglavlje pa vidi kako ćeš se osjećati.“ – rekla je pacijentu. To veče bila je za njega odlučujuća noć, noć obrata u Mustafinu životu. „Bila je ljetna noć, oko deset sati. Imao sam strašnu glavobolju, ali nisam uzeo tablete, ostavio sam ih na stol i pogledao u Bibliju. Nisam znao gdje bih pogledao pa sam otvorio nasumice. Bila je to osobna Biblija od apotekarke sa bilješkama na marginama stranica. Otvorio sam peto poglavlje evanđelja po Mateju – Govor na gori. Počeo sam čitati, vidio sliku Isusa koji poučava mnoštvo okupljeno oko njega na vrhu brda… Moj mozak je počeo raditi kao kompjutor. U knjizi koja je bila na stolu preda mnom vidio sam sliku Isusa, a u svojim mislima gledao sam sliku Muhameda. Cijelo vrijeme sam uspoređivao ova dva karaktera. Tako dobro sam poznavao Muhamedov život da nisam morao činiti nikakav napor da to sve prizovem u pamet. Jednostavno je bilo tu.

Sve do tada Isus je za Mustafu bio samo Isa, jedan od proroka koji je opisan u Kur’anu koji Mustafu nije interesirao. Čitajući Bibliju to večer uvidio je da je Isus Krist pravi Bog kojeg je cijeli svijet tražio. Najšokantnije riječi za njega bile su Isusove riječi: „Volite svoje neprijatelje.“ Sve do sada Mustafa je bio uvjeren da neprijatelji moraju biti ubijeni. Isus je dotakao njegovo srce snagom opraštajuće ljubavi koja više ničim nije mogla biti zaustavljena. Čitajući evanđelje Mustafa je otkrio moć ljubavi Sina Božjega prema grešnicima kojima On nije osuđivao na smrt kamenovanjem, nego bi ih zagrlio i prihvatio njihove suze i obraćenje.

Čitanje evanđelja toliko ga je zaokupilo da je čitao do zore. Bio je toliko fasciniran osobom Isusa Krista da je cijeli svoj život povjerio Njemu – znajući da bi za to mogao patiti veliku cijenu. No znao je da ga Isus Krist neće iznevjeriti. Iskusio je to u zatvoru i kako je čitao Sveto Pismo njegovo je pouzdanje raslo. Čitanje psalma 91 doživio je kao riječ upućena njemu osobno. „On će te osloboditi od zamke ptičarske… „ Tijekom sljedeće godine Mustafa je nastojao pristupiti jednoj kršćanskoj zajednici u njegovoj regiji. Kako bilo susreo se sa velikim razočaranjem. Odbijali su ga jedni za drugim iz straha za svoje živote i za život zajednice. Kao bivši predavač na Al-Azheru bio je vrlo dobro poznata figura u mnogi krugovima. Konačno, netko mu je povjerovao i pozvao ga u crkvu. Na putu u crkvi Mustafa bi izmjenjivao sredstva prijevoza. Također je izbjegavao mjesta na kojima je bio prepoznatljiv. Kako bilo da bilo – bilo je „nemoguće sakriti svijetlo“. (Usp Mt 5,15). Bilo je samo pitanje vremena kad će moja obitelj saznati sve. Jednoga dana neplanski sam sve otkrio svom ocu a on je odmah izvadio pištolj i prema meni ispalio pet metaka. No ni jedan metak me nije pogodio. Bogu hvala, opet me zaštitio.

Mustafa je morao napustiti zemlju u brzo organiziranom bijegu, kroz tri mjeseca prolaženja Afrikom, od Egipta do južne Afrike. Ali ni tamo nije bilo lako.

Mustafa je ponovo iskusio izvanrednu zaštitu Isusa Krista koji ga je vodio na putu spasenja prema njegovu obraćenju. „Onaj koji povjeruje u mene bit će spašen.“ (Mt 16,16)

Tek sa u jednoj crkvi u Johanezburgu mogao je biti kršten. U čast svetog Marka evanđelista uzeo je ime Marko. I zbog prijatelja koji mu je u Africi pomogao uzeo je prezime Gabriel. Uronjen u smrt Kristovu bio je rođen na nov život, njegovim uskrsnućem. Postajući novi čovjek, prihvaćajući novi identitet poželio je Isusu služiti cijelim svojim životom.

Upoznajući Isusa Krista Mustafa ga je nastavio uspoređivati sa Muhamedom dok konačno u njegovu životu Sin Božji nije potpuno pobijedio muslimanske učitelje. On je taj koji je pobijedio smrt i rekao: „Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo ali ne mogu ubiti dušu (Mt 10,28). Mark izabire teški put vjere u Krista. Svjestan da je na njemu  „fetva“  tj. smrtna osuda zbog napuštanja islama – on hrabro dijeli svoje svjedočanstvo vjere kako bi privukao što više braće muslimana Spasitelju.

Mark ispovijeda: „Trideset i četiri godine živio sam u strahu od kazne. Budući da sam svoj život dao Isusu otkupljen sam Njegovom krvlju. Upoznavanjem Isusa osjetio je po prvi put neko oslobođenje jer je bio oslobođen tereta krivnje koji je bio nad njim iako je obdržavao odredbe islama.”

Dok je proučavao muslimansku tradiciju Mustafa je otkrio da ni sam Muhamed nije bio siguran hoće li biti spašen i primljen u raj (!),  pa ako prorok islama nije imao tu sigurnost kako bi onda običan musliman? Mark A. Gabriel se obraća ljudima: „Braćo i sestre, samo Isus Krist vam može dati mir i oprostiti vam grijehe. Pogledajte u kakvim jadnim uvjetima žive muslimani diljem svijeta, u mržnji, krvoproliću, ubojstvima, konfliktima, terorizmu… Jedini put iz ovog kaosa jest prihvatiti Isusa Krista kao Gospodina i Spasitelja. Najveća nesreća čovječanstva je grijeh od kojeg možemo biti oslobođeni samo od strane bezgrešnog Sina Božjega

Isus Krist je riješenje svih problema, kako za pojedince tako i za sve ljude. Vjerujmo mu, pomirimo se s njim i navještajmo drugima spasenje preko Njega.”

Velika odgovornost je na nama za spasenje svih koji nisu imali priliku čuti za evanđelje,

a mi ne moramo platiti takvu cijenu kao Mark A. Gabriel.

Izvor: Katolički časopis LOVE ONE ANOTHER

autor članka: Bartlomiej Grysa

za prvi dio klikni na: Mustafine sumnje o islamu, potraga za istinom i čudesna Božja pomoć

…

Više od dva dana biliona ljudi u svijetu nisu nikad čuli istinu o Isusu Kristu. Mustafa je bio jedan od njih. Njegovo je djetinjstvo bilo provedeno u religioznoj atmosferi muslimanskog doma u južnom Egiptu. U dobi od pet godina dječak je započeo svoje školovanje pod vodstvom svog ujaka. Sastojalo se to od čitanja i memoriziranja cijelog Kur’ana na klasičnom arapskom. Prije toga Mustafa je ovu knjigu slušao više puta u džamiji i na radiu. Također bi i njegovi roditelji pozivali u kuću ljude koji su bili sprecijalizirani u recitiranju Kur’ana, a za to bi ih dobro i platili.
Mustafa je bio talentiran student, unatoč tome što se jezik kojeg je svakodnevno upotrebljavao uvelike razlikovao od onoga u Kur’anu. Iako je puno znao ipak nije razumio značenje mnogih riječi dok nije završio srednju školu. Onaj koji se brinuo za muslimanske studente i bio neka vrsta malog šeika, muslimanski vođa, bio je prema njemu otvoren.
Kad je imao trinaest godina dogodilo se nešto što je jako utjecalo na njegov kasniji život. Kao što Mustafa priznaje u jednom intervjuu osjećao je popričan bijes prema kršćanima i židovima a koji se u njem pojavio pod utjecajem školovanja kojeg je u školi primio. Puno puta bi čuo, osobito od učitelja religije, da su svi problemi Egipta došli od od židova i kršćana (!). Mladi dječak je to počeo u sebi skupljati. Šansa da nadoknadi za ”štetu” koju je pretrpio od strane kršćana došla je poprilično brzo. U Mustafinom susjedstvu živio je koptski svećenik. Svaki dan hodao je od svoje kuće do crkve. Mustafa je odlučio uzeti ovo kao šansu. Jednoga dana počeo ga je gađati kamenjem. Svećenik je završio u bolnici s krvarenjem glave. Kad je napustio bolnicu došao je u Mustafin dom jer je poznavao njegovu obitelj kako bi razgovarao sa dječakovim roditeljima. Za Mustafu je ovo ovaj razgovor bio iznenađenje. Po prvi put je vidio da kršćanin ne traži osvetu niti je imao želju tretirati ga kao što je Mustafa njega. Svećenik je došao reći da mu – OPRAŠTA! Rekao je dječaku: „U tebi je vatra, no ta vatra treba prije zapaliti tebe radije nego druge.“ Ovaj savjet je uvelike impresionairao Mustafu.
…
U srednjoj školi Mustafa je nastavio učiti muslimansku tradiciju memorirajući duže ili kraće djelove Muhamedova života i života njegovih sljedbenika. Tijekom tog vremena memorirao ih je nekoliko tisuća. Nije stoga čudno da je poslije srednje škole bio prihvaćen u Al-Azhar, fakultet koji je uživao najveći ugled u muslimanskom svijetu.
Prvi dan lekcija na fakultetu je za njega bilo veliko iznenađenje. Predavač je rekao: „Što vam ja kažem ima biti smatrano istinom. Ne dopuštam nikakve diskusije u učionici. Ono što vam ja ne kažem nije ni vrijedno da znate. Slušajte i budite poslušni i ne pitajte nikakva pitanja.“ Ovakav stav predavača duboko je potresao Mustafu da je digao ruku i upitao: „Kako možete naučiti, a da ne pitate pitanja?“ Umjesto odgovora čuo je uvredljive riječi. Student je negodovao. Od ovoga vremena, kako on piše, krenuo je putem tišine i podređivanja što se na fakultetu zahtjevalo. Metoda studiranja bila je bazirana na čitanju muslimanskih učenjaka, a ključna stvar je bila da se uči – napamet.

Kritika i diskusija nije bila dopuštena. Uskoro je usljedio novi nesporazum između Mustafe i njegovih predavača. Jedan od njih bio je Omar Ar-Rahman, organizator bombaškog napada na Svjetski trgovački centar, 1993., a koji je imao veze s tim kako se interpretira Kur’an na fakultetu Al-Azhar. Za čudo, dao je studentima mogućnost da mogu postavljati pitanja. Mustafa je stao pred 500 njih i upitao: „Zašto nas učite o džihadu cijelo vrijeme? Što je s drugim rečenicama u Kur’anu koje govore o miru, o ljubavi, o opraštanju?“ kao odgovor čuo je: „Džihad i ubijanje je temelj islama…“ (!) Ovakav zastrašujući odgovor nije Muhamedu dao mira. Nakon četiri godine Mustafa je bio drugi između 6000 studenata. Počeo je raditi na fakultetu, odlučio je od sada odgovore tražiti sam, uočavajući rastuće neslaganje između stvarnog islama i onog kojeg mu je nalagala njegova savjest. Njegov stručni rad bio je vezan uz povijest i kulturu islama. Skupljajući i proučavajući materijale o muslimanskim vladarima Muhamed je bio suočen s činjenicom da je muslimanska povijest puna nasilja i krvoprolića, od vremena Muhameda pa do današnjeg vremena. Unatoč tomu, odlučio je da neće otvoreno kritizirati islam iako je u njega imao sve više i više sumnji. Njegovo istraživanje je počelo zanimati i egipatske vlasti. …
…

U njegovom religioznom okruženju Mustafa je postigao veliki uspjeh. Počeo je pisati doktorat i predavati na Al-Azharu i drugim fakultetima na Bliskom Istoku. Kako bilo, odlučio je dopustiti studentima da postavljaju pitanja u namjeri da ih otvori kritičkom razmišljanju, bez straha. Ubrzo ga je jedan radikalni student prijavio vlastima. Ovi su se osjećali uvrijeđenima činjenicom da je islam prikazuje kao okrutan i kao religijska ideologija. Mustafa je bio pozvan i na sastanak, skupa s komisijom fakulteta, u vezi uvođenja kurikuluma. On je tada prisutnima izrazio svoju sumnju u božanski izvor Kur’ana. Rekao je kako ga je počeo promatrati više u terminima ideja nego božanskih riječi. Nije trebao dugo čekati na reakciju. Jedan član skupa je ustao i pljunuo mu u lice govoreći: „Bogohulitelju“.
Nekoliko sati kasnije, usred noći, Egipatske vlasti su došle Mustafinoj kući i privele ga na ispitivanje. Završio je u zatvoru zbog sumnji da je „izdao islam“ i da je postao kršćanin. Takva zločin u Egiptu se kažnjava smrću. On je, kako kaže, silam doveo u pitanje i prije nego je dospio u zatvor. „Moja pitanja nisu bila bazirana na djelima muslimana, nego na djelima Muhameda i njegovih sljedbenika i učitelja Kur’ana.
U zatvoru su mu htjeli prouzrokovati prirodnu smrt, zatvorivši ga u bačvu punu gladnih štakora. Policajci su govorili: „Pustimo da mu štakori pojedu glavu!“ Ali, kad je došlo jutro – ni jedan štakor ga nije ugrizao. Onda su ga zaključali u ćeliju sa velikim divljim psom. Pun očaja Mustafa je molio: „Ti si mog Bog. TI se moraš pobrinuti za me. Ne znam što ovi ljudi žele učiniti sa mnom, ali zna da ćeš ti biti sa mnom i da ću te vidjeti i upoznati!“. Sljedećeg dana začuđeni policajac vidi kako Mustafa moli a pas sjedi do njega. (!!!) Policajci su govorili začuđeni: „Ovoga čovjeka štiti neka nevidljiva sila. Ali koja to sila? Ta on je otpadnik od vjere a Alah ne bi štitio otpadnika! „

…

Izvor: Bartlomiej Grysa – Katolički časopis LOVE ONE ANOTHER

za 2. dio klikni na: Fasciniran Isusom iz evanđelja Mustafa se obraća

U vrijeme Drugog svjetskog rata Oswald je sanjao da će ga od njemaca sakriti časne sestre. I uistinu jesu. Skrivale su ga 15 mjeseci riskirajući život zbog toga herojskog čina. A upravo to djelo potaklo je Oswalda da razmisli – o Onom koji ih je potakao na to djelo. U skrovištu je čitao Bibliju, (šest puta), knjige o svecima, pleo džempere, cijepao drva… Tu se odlučio krstiti, a uskoro i postati redovnik, (karmelićanin), imenom Daniel, svećenik, želio otići u Svetu zemlju svojim zemljacima pričati o tomu da je Isus – Mesija kojeg očekuju. Bio je revan svećenik, neizmjerno zahvalan Isusu i Mariji za milosti koje je primio živeći u Poljskoj.

…

 UTOČIŠTE U SAMOSTANU

Bila je noć pa je Oswald mogao prijeći grad neopaženo. Ušao je u vrt samostana koji je bio odmah u blizini židovske žandarmerije. Previše u strahu da bi kucao, čekao je jutro skliznuvši u prolaz koji je povezivao kuću u kojoj su sestre živjele i spremište. Rano ujutro sestra je išla pomusti krave. Zatečena Oswaldovim pozdravom uzviknula je: „Isuse i Marijo!“ Promrzao i gladan Oswald je bio primljen u sobu gdje je dobio doručak dobrodošlice. Kad je Oswald radio u policijskom zapovjedništvu on je bio u kontaktu sa sestrom poglavaricom, Euzebijom Bartkowiak, te joj je potajno dao papire za židove koji se skrivaju. A sad – on je bio taj koji ju je pitao da se sakrije tu kroz nekoliko dana. Dobio je odgovor kad su sestre došle natrag s nedjeljne mise u crkvi koja je bila udaljena 16 km. Tijekom svete mise sestre su svim srcem molile da spoznaju Božju volju. Te nedjelje evanđelje je bilo  o milosrdnom samaritancu. On je bio jedini prolaznik koji je pokazao milosrđe i dao konkretnu pomoć čovjeku koji je bio ranjen i opljačkan. Sestra Euzebija je razumjela te Isusove riječi: „Idi pa i ti čini tako!“ (Lk 10,38) kao zapovijed koju daje upravo njoj. Kad se vratila rekla je Oswaldu da će ga sestre sakriti koliko dugo bude potrebno. Treba imati na umu da je u ono vrijeme Drugog svjetskog rata i njemačke okupacije za pomaganje židovima i za skrivanje prijetila smrtna kazna. Sestre su se vodile nesebičnom ljubavlju i njihova odluka bila je herojska. Riskirajući svoj život pružile su Oswaldu sklonište i brinule se za njega. U svojoj autobiografiji Oswald je napisao: „Ne samo da nisam ozljeđen na bilo koji način, zato što sam židov,  nego su drugi riskirali svoje živote da spase mene, i to žandarmeriji ravno ispred nosa.“

OBRAĆENJE I KRŠTENJE

Oswald je morao boraviti u skladištu većinu vremena. Tamo je provodio vrijeme čitajući knjige koje su mu sestre donosile. Bio je impresioniran čudesima u Lurdu. Oswald je bio uvjeren da su čudesa koja su se tu spominjala – djela Božja. Nakon što je tu proveo dvadeset dana pitao je sestre da mu donesu Bibliju. Prva knjiga koju je čitao je bilo je evanđelje po Mateju. A ovako se Oswald prisjeća vremena koje mu je promijenilo život: „Borba je započela. Čitao sam polako i pažljivo. Neke odlomke sam čitao iznova i uspoređivao sa drugima. Kroz tri dana sam čitao evanđelje po Mateju, čitao ga sve dublje,  i sve više u tome uživao. Riječ Božja me uvjerila. Shvatio sam da je ta Riječ upućena i suvremenim židovima također. Uopće nisam bio povrijeđen sa oštrim riječima upućenim farizejima. (…) Vjerovao sam da je evanđelje istinito. Na kraju krajeva bilo je pisano na hebrejskom, od židova za židove. (…) Ne mogu reći da je Isus u krivu. Mogu li? Ne mogu zanijekati čudesa i da su ona bila istinita. Mogu li? Oni koji su Isusu povjerovali iskusili su čudesa i u današnje vrijeme, dok u židova nema čudesa još od Isusova vremena…“

Oswald se suočio sa najvećom odlukom svog života. Čitajući i analizirajući evanđelje da sva starozavjetna proroštva o dolasku Mesije jesu ispunjena rođenjem Isusa Krista, pravim Bogom koji je postao pravi čovjek i koji je na sebe uzeo grijehe i patnju svih ljudi, koji je zaista umro i uskrsnuo od mrtvih opraštajući ljudima njihove grijehe.

„Obratio sam se“ – piše Oswald, „skupa s onima koji se vraćaju s Kalvarije i skupa sa stotnikom ispovijedam: „Uistinu ovaj čovjek bijaše Sin Božji“ (Mt 27,54). I to je bilo sve. Ništa više nije bilo potrebno nego samo prepoznati Isusa Krista i povjerovati. Zapravo, u svom srcu, postao sam kršćanin … kao onaj koji je čuo riječi Filipove i povjerovao da je Isus Mesija. (Dj 8, 26-39). Ali nisam još želio biti kršten. Želio sam vjerovati u Isusa bez krštenja. Bilo mi je rečeno da bez krštenja ne možemo primiti milost, što mije bilo apsolutno nevjerovatno. I što je to uopće milost? I što mi treba milost ako sam upoznao Isusa Krista? Bio sam tvrdoglav kao Petar kod Posljednje večere, vjerujući da je moj razum dovoljan jer ako u bilo kojem trenutku i posumnjam mogu opet uz pomoć Biblije dokazati da je Isus – Krist. Nisam znao da je to meni bilo tako jasno upravo zbog milosti Božje, i da bez nje ne bi vjerovao kao što ni moji preci nisu vjerovali iako je među njima bilo puno pametnijih od mene. Ali Bog u svojoj neprevarljivoj i vječnoj odredbi odlučio da skine tamu s mojih očiju tako da bih mogao znati, prihvatiti i voljeti.

U kolovozu 1942. God Oswald je pitao sestru Euzebiju je li napisano u Bibliji da je krštenje neophodno za spasenje. Sestra mu je pokazala na riječi: „Onaj tko povjeruje i krsti se bit će spašen; ali onaj koji ne povjeruje bit će osuđen:“ (Mk 16,16). Ova jedna rečenica ga je potpuno uvjerila. Tri dana kasnije je sestri Euzebiji očitovao jedan zahtjev: „Jako bih volio biti kršten. Preklinjem Vas, nemojte mi uskratiti tu milost. Čekao sam sestru poglavaricu od jutros pa vas molim za tu veliku uslugu.“ Sestra je odgovorila razdragano: „Kad sam molila u kapeli, nešto mi je podsvjesno govorilo da moram puno moliti za tebe jer ćeš postati svećenik!“ Ja sam odrješito odbila tu misao misleći: „Što? On? Židov?“ Ali misao ne bi odlazila. Još se nisam toga riješila a evo ti govoriš da bi se krstio. Mogu osjetiti Božju ruku u ovome.”

Jedini svećenik živio je 10 km grada, a Oswald je bio u smrtnoj opasnosti. U takvoj situaciji s. Euzebija je odlučila da će ga koristiti bez svećenika. Oswald je primio sakrament svetog krštenja na rođendan svog oca, 25.8.1942. god. Preko sakramentalne kupelji i obnovu života u Duhu Svetomu (Tit 3,5) postao je novo stvorenje, oslobođen robovanja sotoni, grijehu i smrti. Postao je član mističnog Tijela Kristova i član zajednice Katoličke Crkve. Nakon primanja krštenja Oswald je bio pun radosti i zahvalnsti za Božje neizmjerno milosrđe i što ga je Bog toliko volio unatoč njegovoj grešnosti i bijedi. Sestra Euzebija je bila njegova kuma, a dala mu je Bibliju i krunicu. Nakon što je kršten Oswald je napisao: „O moj Bože prva i najveća Istino! Ja, Oswald Joseph Rufeisen, vjerujem svim svojim srcem, ispovijedam svojim ustima i potvrđujem svojim djelima da vjerujem i želim vjerovati do zadnjeg daha svog života sve i svaki pojedini članak vjere koji nam nalaže vjerovati Katolička Crkva. Iako ovo ne mogu razumjeti (jer tko bi mogao i razumjeti) podlažem svoje misli službi Kristovoj, ponizno častim sveta otajstva i ponizno tražim da mi posluže na spasenje.”

Na pitanje sestre Euzebije što ga je najviše uvjerilo da prihvati katoličku vjeru odgovorio je „Ljubav prema bližnjem. Uvidio sam da sestre riskiraju svoj život da spase mene, ne dopuštajući mi da se osjećam kao židov. To me navelo na razmišljanje kako mora postojati nešto više, neka vrsta Istine koja im je dala snagu (289.str). Nakon primanja krštenja Oswald je odlučio ostati skroman i siromašan te se povući iz javnih zabava i plesova jer to su bile prigode za mnoge grijehe, bilo u odnosu prema sebi bilo prema drugima.

DUHOVNA OBNOVA (povlačenje u tišinu)

Onih 15 mjeseci kod sestara Oswald je nazvao – duhovna obnova. To je bila, kako on reče, najveća milost koju je primio od Boga. Skriven u spremištu podijelio je vrijeme na molitvu, čitanje i ručni rad. Svijetlo koje je dopiralo kroz rupu na dasci bilo je dovoljno da može čitati i promatrati dvorište žandarmerijskog zapovjedništva. Kroz tih petnaest mjeseci Oswald je pročitao Bibliju šest puta. Ovo čitanje bila je za njega najveća duhovna hrana. Također je čitao živote svetaca i obraćenika. Priča obraćenja sa ateizma poznatog pijanista Hermana Cohena, Povijest jedne duše – sv. Terezije od Djeteta Isusa... puno je doprinijelo Oswaldovu otkrivanju svećeničkog poziva u karmelskom redu. Naučio je da se vjera izražava i produbljuje svakodnevnom molitvom,  a što je privilegij i dar. Zanemarivanjem molitve, osoba gubi osoban odnos s Bogom  gubi blago vjere! Gospu je volio tako puno da je svaki dan prikazivao sebe njenoj majčinskoj brizi, kako bi ga ona majčinski vodila putevima vjere u Isusa. Svaki dan je molio krunicu i tiho pjevao Gospi. Također je molio krunicu Božanskog milosrđa i molitvu ranama Isusovim. Čitajući svaki dan tekst sv. Mise svaki dan je sudjelovao na misi koja se slavi u crkvama – na duhovan način te primao  duhovnu sv. pričest. Vršio je pokoru i postio. Svoje svakodnevne molitve je obavljao sa velikim entuzijazmom. Postigao je i veliku vještinu u pletenju džempera, a također je i sjekao drva za sestre. Sestre su ga tretirale kao blisku osobu, kao brata. Ovako taj odnos opisuje u svojoj autobiografiji: „Osjećao sam da sam u Isusu Kristu bio jedno s njima. Tu je rođen moj osjećaj za Crkvu – nadnaravni osjećaj za zajedništvo u Crkvi, za suživot. Crkva je postala moj dom, cijeli svijet je postao moja domovina, jer imao sam braću u Kristu posvuda. O blažena Crkvo, majko svih ljudi, kako si mi bliska postala beć ovdje na zemlji. Samo ti proviđaš uvjete za miran i bratski suživot ljudi. 

Njemci su prisilili sestre da se presele u drugu kuću. Da bi prikrio svoju prisutnost Oswald je morao obući odoru časnih sestara. U više slučajeva morao se sakriti u zahod kada bi u samostan došli žandari ili koji drugi gosti. Činjenicu da nikada nije bio otkriven Oswald pripisuje posebnoj brizi sv. Josipa. Situacija je postajala sve opasnija pa je Oswald, 2.12.1943. napustio samostan. Opet je bio sam ne znajući mjesta u koje bi krenuo. A ovaj put bilo je čak i gore budući da je bilo jako hladno i puno snijega. Nakon mnogih zgoda u kojima je zamalo poginuo, konačno se mogao pridružiti grupi branitelja gdje su se branili židovi iz Mira. Tu su mnogi za svoj život mogli zahvaliti njemu. A zahvaljujući njihovim svjedočanstvima izbjegao je smrt, pridružio im se i tu bio do lipnja 1944. U to vrijeme otpora Oswald je puno molio i kad je god bilo moguće evangelizirao bi primjerom života i riječju. Sjeća se: „Svaki put kad sam bio u prilici da prolazim kroz područje odakle sam mogao vidjeti crkvu, pa makar i sa velike udaljenosti, u kojoj je čuvan Presveti sakrament, ja bi mu se iz daljine poklonio i svojom željom Ga pozivao da dođe. Mislim da je svarno i dolazio.

U KARMELSKOM REDU

Nakon oslobođenja prva stvar koju je Oswald učinio bila je da je posjetio sestre Uskrsnuća. Podijelio je s njima svoju radosnu vijest da je odlučio postati karmelićanin kako bi sudjelovao na Kristovu djelu spasenja, kao redovnik i svećenik. Dok je čekao da bude primljen u red Oswald je radio u župnom uredu u Novoj Vilejki. Tamo je upoznao dvije židovske djevojke, blizanke, koje su se obratile nakon što su čitale „Paskalove misli“… 29.3.1945. imao je sreću da se može priključiti grupi povratnika i doću Krakov.

Na putu se zaustavio u Čestohowi. Po prvi put je molio u kapeli čudotvorne slike Jasnogorske Gospe. Evo kako se on sjeća tih trenutaka: „Stajao sam tamo dugo vremena, od sedam sati ujutro do pokrivanja slike i lio sam suze (…) Cijelo vrijeme sam proveo u žarkoj molitvi, u radosti i zahvalnosti za ono što jesam, iz povjerenja u Djevicu Mariju i njeno vodstvo, u želji da joj dovedem izgubljenu ovcu doma Izraelova, doma njezina. Također sam njenom zagovoru preporučio tu naciju u kojoj sam živio i koja je moju sudbinu dovela u Njene ruke.“

Iz Čestohove je otišao u karmelski samostan u Černu blizu Krakova, gdje je primljen u novicijat i gdje je dobio redovničko ime Danijel. Kad je završio svoj studij teologije i položio vječne zavjete, za svećenika je bio zaređen 29.6.1952. (…) Sestre Uskrsnuća su bile tamo umjesto njegove rodbine, a one su bile i te koje su ga primile kad je slavio svoju prvu svetu misu, 5.7.1952. O. Danijel je misu slavio za svoje roditelje i članove obitelji koji su poginuli u vrijeme rata. Poslije ređenja služio je kao svećenik s velikom revnošću u Vadovicama. Kasnije je djelovao i u misijama. Glasio je i kao izvanredan propovjednik i voditelj duhovnih vježbi. Imao je jaku želju da ode u Svetu zemlju kako bi o Kristu propovjedao svojim zemljacima. Nakon što je prošao mnogo prepreka koje su mu postavljale komnističke vlasti, o. Danijel je dobio dopuštenje da napusti Poljsku i 9.7. 1959. je stigao u Haifu i odsjeo je u samostanu Stela Maris na gori Karmel. Počeo je služiti katolicima židovskog porijekla. Izraelske vlasti nisu mu davale građanstvo komentirajući da židov koji se obratio na kršćanstvo nije više smatran židovom. O. Danijel ovaj predmet daje na sud, a to je onda privuklo pozornost javnosti širom svijeta.

1965. O. Danijel je našao kršćansku zajednicu u Haifi koja se služila hebrejskim jezikom u liturgiji. Namjeravao je stvoriti zajednicu vjernika po uzoru na prvu zajednicu u Jeruzalemu predvođenu svetim Jakovom, apostolom. O. Danijel je uvjeren da je odbijanje Isusa Krista kao očekivanog Mesije glavni razlog tragedije ne samo Izraelaca nego i drugih naroda.

Bio je blizak i sa svetim Ivanom Pavlom II i sa kardinalom Josephom Ratzingerom. Bio je pozivan da drži razna predavanja na raznim fakultetima u Americi i Europi, a svrh svega bio je revan svećenik do smrti, 30.7.1998. U njegovoj autobiografiji piše: “Vrlo sam zahvalan Bogu što je dopustio da živim u ovo vrijeme, da iskusim život onakvim kakav jest, da se suočim s dilemama koje sam imao, i što sam došao – do Istine. (…)

Nije li ovo vrijeme u kojem je zlo u porastu, u kojem raste vladavina sotone, nije li ovo bezbožno vrijeme kad je Isus razapinjan, bičevan, huljen, više nego ikada prije, nije li u ovo vrijeme svakog kršćanina da moli za povratak židova Bogu?

Ovo je moj sadašnji Sionizam! Hvala Ti Bože Siona. Ponizno ti zahvaljuje tvoj sluga, jadni grešnik, najsretniji čovjek kojeg su izbavio sa dna pakla, što si me poučavao i iznutra preobražavao u katoličkog Sionista, što mi nisi dopustio da vidim cilj života, ni nagradu za žrtve, za znoj i krv u židovskom Sionizmu. Stotinu zahvala ti dajem danas što si me oslobodio iz zamke, tisuću zahvala … za svetu Crkvu katoličku, u kojoj ima mjesta za sve.“

Iskrena i ustrajna potraga za Istinom dovela je oca Oswalda R. do otkrića radosne istine da je Isus Krist Mesija najvaljen u SZ i očekivan od židova. Vjerovao je da je on pravi Bog koji je postao pravi čovjek da bi nas spasio. Vjeruje da je Isus uistinu uskrsnuo od mrtvih i ustanovio zajednicu, katoličku Crkvu. Samo u toj zajednici, možemo doći do potpune Istine o isusu Kristu i ostvariti odnos s njim, te postići spasenje.

(Iz autobiografije o. Danijela Marije)

Izvor: LOVE ONE ANOTHER

O. Dominik Oswald Rufeisen, bosonogi karmelićanin (1922-1998) pokazuje da  UPORNO TRAŽENJE ISTINE uvijek završi u osobnom susretu s Isusom Kristom, koji živi, poučava, oprašta grijehe i vodi nas u Nebo preko Crkve katoličke.

Piše: O. Mieczyslaw Piotrowski

…

DJETINJSTVO I ODRASTANJE

Oswald R. Rođen je 29.1.1922. god. u selu Zadziele, u Krakovskoj regiji. Njegovi roditelji bili su „napredni židovi“. Nisu nosili tradicionalnu odjeću i kod kuće su govorili Poljski. Kad mu je bilo dvanaest godina učlanio se u mladenačku organizaciju AKIBA koja je radila na povratku židova u Palestinu i na povratku židovske države u granice nekadašnjeg Kraljevstva, u vrijeme kralja Davida. Zahvaljujući tom članstvu postiže samokontrolu, odbojnost prema veselicama, plesu, udobnošću i luksuzu. Nakon obraćenja Oswald nije imao nikakvog problema da prihvati istinu kršćanskog života koji je sa sobom nosio i odricanja, samokontrolu, žrtvu, asketizam…

U svibnju 1939.-e godine Oswald je završio srednju školu. 1. Rujna iste godine njemački nacisti neočekivano su napali Poljsku i počinje Drugi svjetski rat. Sljedećeg dana Oswald je bježao od njemaca skupa s roditeljima i bratom Leonom. U Krakovu su se ukrcali na vlak koji je išao na istok, u Lvov. Njemci su bombardirali i pucali na bespomoćne kolone civila u bijegu. Nakon sedam dana putovanja vlakom morali su nastaviti pješice. Nakon dva dana roditelji su se odlučili vratiti kući, a Oswald i Leon su ušli u područje okupirano Rusima. Stigli su u Vilnus s namjerom da pobjegnu u Palestinu. Gledajući svu okrutnost rata Oswald vidi ekstremno bezakonje i zvjerstvo a što je došlo sa novom demokratski izabranom vladom koja je odbacila Boga i Njegov zakon. Postao je svjestan da jedino zajednica vjernika, spremnih na žrtvu, na krepostan i pravedan život, vođena izgrađenim ljudima, garantira mir te da su to neophodni uvjeti da bi se zajednica uspješno razvijala i vodila sretan život.

U mladosti, iako je vjerovao u Božju opstojnost, Oswald je imao i sumnji. Mislio je kako Bog koji je stvorio cijeli svijet ne treba naše molitve niti religiju i da je daleko od ljudskih zbivanja. Kao dječak čitao je razne knjige protivne kršćanstvu  što je uzburkalo njegove misli. Konačno, zaključio je da su sve religije krive i da je dovoljno vjerovati u jednoga Boga. No nastavio je i dalje tražiti odgovor na pitanje o smislu života. Tek nakon obraćenja shvatio je da su duhovne nedoumice i zbunjenost koju je iskusio u to vrijeme bila poticana od nemoralnih novinara i pisaca čije ideje je usvajao iz knjiga i članaka.

Kako bilo, Oswald je sebe najviše okrivljavao zbog toga što „mudrost ne ulazi u dušu opaku i ne nastanjuje se u tijelu grijehu podložnu“. (Mudr 1,4) U svojoj autobiografiji je napisao „kroz svoju ovisnost ja sam pokvario svoju dušu, misli i srce na najgori mogući način. Moja sljepoća je bila tako velika da sam nenamjerno imao poštovanja za bezboža razmišljanja i poglede, dok sam istovremeno osjećao odbojnost prema onome što je bilo usmjereno na Boga i što je Boga uključivalo. Ipak, nastojao sam se voditi svojom savješću, barem u onom gdje sam imao dovoljno snage da nadvladam sotonske napade, ali tako često sam bio nadvladan. Da nisam bio odgajan u zajednici koja je u meni stvorila odbojnost za zabave i udovoljavanje sebi bio bih potpuno pao i slijedio zahtjeve svog  pogleda na ponašanja. U svojim memoarima Oswald piše da je u svojoj mladosti patio od teških ovisnosti što ga je učinilo sličnim životinji. One su vezale moje misli i srce sve više, a i moja osjetila, čega sam se oslobodio tek kad sam se krstio (…). Riješio sam se toga, a to dugujem posebno blaženoj i Prečistoj Djevici Mariji (…) i ako ponovo dođu jedan pogled prema Blaženoj Djevici je dovoljan da odu bez povratka.

BORAVAK U VILNUSU

U veljači 1941. God., u Vilnusu, Oswaldov brat Leon prima vizu za Palestinu. Oswald je nije uspio dobiti. 22.6. 1941. Njemačka je navijestila rat protiv Rusije. Vilnus je bio teško bombardiran. Oswald je riskirao život da bi pomagao ljudima u kućama koje su paljene i rušene. Kad su Njemci okupirali Vilnus počelo je masovno istrebljenje židovskih stanovnika, poljske inteligencije. Opkolili su ih i upucali u susjednim šumama. Oswald je tražio način kako da pobjegne. Neopažen, ušao je unutar građevine, ispitao jednu plohu ne bi se li uspio uvući i uspio je. Sakrio se iza razbijene starudije. Svjestan svoje beznadne situacije počeo je moliti Boga za pomoć svim svojim srcem. Čuo je skriku žandara, pucnjeve, jaukanja pretučenih i ranjenih ljudi. Poslije nekog vremena, svi ljudi su bilu kšćani na neki kamion i odveženi. Osjećala se mrtva tišina. Oswald je odahnuo. Nitko ga nije primjetio. On je ovo doživio kao jasan znak Božje zaštite. Zahvaljujući Bogu iz sveg srca što ga je spasio, skinuo je s ramena Davidovu zvijezdu i izišao van. Kad je došao do stana uzeo je samo najpotrebnije stvari i 1.11.1941. preprušen u seljaka uputio se prema Bjelorusiji. Tamo je dobio posao kao domar. Uskoro  zapovjednik njemačke policije, u četvrti grada Mir, uvidio je da Oswald savršeno govori njemački i ponudio mu je posao.

POSAO U MIRU

27.11.1941. Oswald je primio njemačku policijsku uniformu i otišao unutra sa šefom žandarmerije – Meister Reinhold Hein – kao njegov osobni prevoditelj i tajnik. Svi su bili uvjereni da je novi prevoditelj poljak i katolik. Uskoro je Oswald zadobio veliko povjerenje Heina koji se prema njemu odnosio kao prema sinu. Neočekivano, on je s Oswaldom dijelio najpovjerljivije tajne. Kao prevoditelj Oswald je bio prisutan kod ispitivanja ratnih zatvorenika. Koliko je to bilo u njegovoj moći on je njihova svjedočanstva prevodio na takav način da bi mogli biti oslobođeni i prebačeni u Njemačku, na posao. Oswald je došao u kontakt sa otporom boraca i upozorio ih na doušnike i vojne operacije. Također je spasio nekoliko stotina sovjetskih ratnih zarobljenika. (…) Kad je od Meistera čuo da je get u gradu Mir određen za likvidaciju 13.8.1942. on je odmah ovu vijest proslijedio židovskim vođama. To je bila tako povjerljiva informacija da čak ni žadarmerija za nju nije znala. Oswald se uključio u pripremanje bijega židova iz geta. Dao im je deset pušaka, streljivo, dvije bombe i pet pištolja. Nekoliko dana prije datuma određenog za uništenje preko 300 ljudi je pobjeglo i sakrilo se u šumama. Mnogi drugi su izabrali ostati pozadi. Njemci su odlučili okružiti geto kako bi spriječili bilo koga da pobjegne. Na nesreću, jedan mladi židov iz geta je otišao Meister Heinu i rekao mu u povjerljivu razgovoru da je to bio Oswald koji ih je informirao o planiranoj likvidaciji geta i opskrbio ih s oružjem. On je naivno vjerovao da će izdajući Oswalda spasiti sebe i židove koji su ostali u getu.

Hein i žandarmerija nisu vjerovali informacijama. Pozvao je Oswalda na razgovor i upitao ga: „Taj židov (spomenuo je njegovo ime) kaže da si ti dao datum židovima za likvidaciju geta. Je li to istina?“ Oswald je sagnuo glavu i rekao tiho: „Da, to je istina“… Hein je nastavio tužnim glasom: istina… a ja sam mislio da on laže. Zašto si mi to učinio? Ja sam te tretirao kao sina, tako sam ti vjerovao, nisam li…“ Hein je nadalje upitao: „Zašto si priznao? Zar misliš da bi vjerovao židovu više nego tebi? Da je to bio netko drugi ja bi ga uništio, ali tebe? Volio sam te, vjerovao ti, ništa nisam krio od tebe, zašto si mi to učinio?“ Oswald je odgovorio: „Iz suosjećanja prema njima“… „Kažeš da ti ih je žao… Meni ih je također žao“ – Hein je odgovorio – ali zašto si im dao oružje?“ „odgovorit ću jedino kad mi daš pištolj tako da se mogu ubiti“ „Dogovoreno, govori onda“ – Hein odgovori.

„Učinio sam to jer nisam Poljak nego židov.“ – Oswad reče. „Ti si stvarno židov?“ – Hein upita iznenađeno. Oswald mu onda ispriča priču svog života. Nakon svršetka on uze pištolj. Hain priđe i reče: „Ti si jako mlad. Već si to učinio dva put… Možda ti se posreći i treći put…“ Heinove oči su bile crvene i ispunjene suzama zbog osjećaja koji su ga obuzeli. Tražio je od Oswalda potvrdu na koju će napisati da je židov. A tada nije bilo sumnje da je određen za osudu… Nakon što su skupa večerali Hain ga je odveo u sobu i ostavio ga pod nadzorom žandarmerije. Kad je Oswald ostao sam u sobi pokušao je pobjeći. Napustio je kuću neopažen i kad je prošao kroz vrata počeo je trčati da spasi život. Nakon nekoliko stotina metara čuo je viku žandarmerije koja ga je trebala čuvati. Neki su se dali u potjeru. Umalo mrtav od iscrpljenosti, nastavio je trčati naprijed, slušajući pucnjeve i zviždanje metaka. Sa svakim uzdahom je molio: „Moj Bože! Spasi me!“ Konačno je došao do snopova naslaganih kukuruza pa se sakrio u jedan snop. Progonitelji su ga mimoišli. Kad se snop raspao, Oswald je jurnuo u neposječeno polje kukuruza i molio svim srcem: „Bože, ako me spasiš sada, znat ću da postojiš. Hvalit ću te dok sam živ i svima ću reći to si učinio za mene!“. Svo vrijeme je čuo žandarmeriju koja ga traži. Jedan je od njih prošao blizu njega ali ga nije primjetio. Počelo se smračivati. Konačno, jedan od njih viknu: „Vidite, uspio je!“ Pala je noć. Oswald je gledao uokolo ne znajući kud bi krenuo. Na posljetku iscrpljen je zaspao u stablu. Sanjao je da je došao u zajednicu sestara Uskrsnuća u gradu Mir i tamo našao utočište. Probudio se s novom nadom i željom za život, ustao je i krenuo prema zajednici. Bila je subota, blagdan Uznesenja Blažene Djevice Marije, 15.8.1942.

U svojoj Autobiografiji Oswald je napisao: „Sluša li Bog molitve grešnika u potrebi za milošću? Da, sluša! Čuo me je kad sam molio: „Bože, spasi me!“ (…) Dao mi je da upoznam Njega, koga sam i ne znajući tražio“.

…

Izvor: časopis: LOVE ONE ANOTHER , br. 30

…
(Nastavlja se)

Pitao se zašto se Isus spominje više od Muhameda, zašto je Isus tako hvaljen kao netko tko je činio čudesa i koji će ponovo doći, za razliku od Muhameda koji je umro kao i svi ljudi i neće ponovo doći; zašto se od svih žena hvali samo Isusova majka; zašto se za Isusa govori da je Riječ Božja, (i je li Riječ tvorevina ili Storitelj … )… Došao je u nedoumicu. Komu da se moli? Otvara Kur’an da nađe odgovor, ali Kur’an ga je uputio na Bibliju. Ode potom proučavati Bibliju. Odlučio je slijediti Isusa.

OTAC GA ŽELIO UBITI

Tada su počeli problemi u obitelji. Brat se iživljavao na njemu, otac ga je svezao u jednu sobu, stavljali su mu čili u nos, oči, na rane, ostavili bez hrane i vode više od dvadeset dana, a onda je otac došao s nožem i uhvatio ga vrat htijući ga dokrajčiti ako se i dalje ne odrekne Isusa. Kur’an naime na više mjesta o kršćanima govori kao o neprijateljima, a poznajući svog oca znao je da ga je spreman i ubiti ako ne kaže da treba Alaha a ne Isusa. Međutim, bio je uvjeren da je Isus živ i da će i on živjeti s njim pa je bio spreman umrijeti.

ISUS MU DAO SNAGU & BIJEG

U tom trenutku uzviknuo je Isusovo ime i dobio neobjašnjivu snagu koja ga je ispunila. Otac je pao i porezao se nožem.. Ukućani su dotrčali, oca odvezli u bolnicu i zaboravili zaključati vrata. Iskoristio je priliku, navukao očevu odjeću te pobjegao. Zaustavio je taksista i želio se odvesti što dalje. Otada se skriva od muslimana koji su ga već nekoliko puta pokušali ubiti.

Tako priča Sulaiman ibn Ahmed, sada pod imenom Mario J.

…

Ne morate čitati Kur’an da zavolite više svoju Bibliju.

Ipak, za svaku je pohvalu, koliko je truda uloženo u internetsku stranicu svete knjige muslimana – Kur’ana. (http://quran.ksu.edu.sa/)

Kad bi barem takva slična bila i za – Bibliju.

…

Video (makar nema prijevoda na hrvatski) može se pronaći na youtube