9. prosinca 2004. Associated Press je izvijestio da najpoznatiji svjetski ateist, profesor filozofije Antony Flew, vjeruje u postojanje Boga. Cijeli svoj prethodni život proveo je dokazujući da Bog ne postoji. Objavio je preko 30 knjiga koje su oblikovale agendu modernog ateizma.

Antony Flew (1923.-2010.) nedvojbeno je bio najistaknutiji ateistički filozof u posljednjih 100 godina. Razvio je originalnu i urednu ateističku doktrinu, dao nove argumente protiv teizma. Ušao je u panteon najvećih ateističkih filozofa kao što su D. Hume, A. Schopenhauer, L. Feuerbach i F. Nietzsche. Stoga je njegovo obraćenje nesumnjivo bio veliki događaj.

Put u ateizam

Antony Flew rođen je u Londonu 1923. i odrastao je u Cambridgeu. Njegov je otac bio metodistički pastor, predavao je teologiju Novoga zavjeta na metodističkom koledžu u Cambridgeu i godinama je bio njegov rektor.

A. Flew je priznao da je kao dječak bio vrijedan i iskren kršćanin, ali ne baš revan. Molitve i odlazak u crkvu smatrao je teškom dužnošću.

Do kraja srednje škole, Antony je izgubio vjeru u Boga. Priznao je: “Kućna sredina u kojoj sam odgojen usadila mi je žar za kritičko istraživanje, što me je na kraju nagnalo da odbacim očevu vjeru” (Bog postoji , str. 39).

Jedan od glavnih razloga zašto je A. Flewa odbacio vjeru u Boga bio je problem postojanja zla. Mladić je tvrdio da je postojanje svemoćnog Boga punog ljubavi nespojivo s manifestacijama zla i patnje u svijetu.

Dječak je dugo skrivao svoj ateizam od roditelja. O svom odlasku iz vjere obavijestio ih je tek u siječnju 1946. godine.

Studij i akademska djelatnost

Antony je započeo studij na Sveučilištu Oxford 1942. Poziv u vojnu službu prekinuo je njegovo školovanje. No, u siječnju 1946. nastavio je redoviti studij. Diplomske ispite položio je s najvišom ocjenom 1947., a godinu dana kasnije počeo je predavati na Christ Church Collegeu u Oxfordu.

A. Flew je bio impresioniran znanjem poznatog pisca CS Lewisa, kojeg je mnogo puta susreo u Oxfordu. Smatrao ga je najuvjerljivijim kršćanskim apologetom.

U Oxfordu je Antony upoznao svoju buduću suprugu Annis Donnison. Iako Flew nije vjerovao u Boga, poštovao je moralna načela koja je primio od roditelja. Nikad prije braka nije pokušao imati odnos sa svojom zaručnicom, jer je bio uvjeren da su odnosi prije i izvan braka moralno zlo. Strpljivo je čekao nekoliko godina da Annis završi studij i tek su se tada vjenčali.

Godine 1950. Antony je počeo raditi kao profesor moralne filozofije na Sveučilištu u Aberdeenu. Nakon četiri godine preselio se u Englesku i preuzeo odjel za filozofiju na Sveučilištu Keele, gdje je predavao 17 godina.

U siječnju 1973. pridružio se Sveučilištu Reading, gdje je radio do kraja 1982. Potom je šest godina, do umirovljenja, predavao na Sveučilištu Bowling Green.

Profesor Flew bio je fasciniran trima velikim filozofskim temama: Bogom, slobodom i besmrtnošću.

Kao ateist A. Flew je tvrdio da: “1. Znam da Bog ne postoji; 2. Sklon sam vjerovati da svemir nema početka ni kraja; zapravo, ne znam ni za jedan dobar razlog za sumnju u istinitost bilo koje od ovih hipoteza; 3. Uvjeren sam da su se živi organizmi razvili iz nežive materije u iznimno dugom vremenu” (ibid., str. 97).

Bog postoji

Profesor Antony Flew neprestano se borio s pitanjima o postojanju Boga, ustrajno je tražio istinu i konačno ju je pronašao. Tijekom svog akademskog djelovanja često je vodio javne rasprave s filozofima drugačijih pogleda.

U svibnju 2004. održana je javna rasprava na Sveučilištu New York na kojoj su sudjelovali Antony Flew, izraelski znanstvenik Gerald L. Schroeder (autor najprodavanijih knjiga o znanosti i vjeri, posebice The Science of God ), te škotski filozof John Haldane .

Svi su očekivali žustru raspravu između najpoznatijeg ateista i dvojice znanstvenika koji vjeruju u Boga. Na samom početku skupa, na veliko iznenađenje svih, prof. A. Flew je izjavio da odbacuje ateizam i prihvaća postojanje Boga.

Rekao je: “Pa, sada vjerujem da je svemir nastao zahvaljujući beskonačnoj Inteligenciji. Vjerujem da zamršeni zakoni koji upravljaju svemirom otkrivaju ono što znanstvenici nazivaju Božjim umom. Vjerujem da život i njegova reprodukcija počinju u Božanskom izvoru” ( Bog postoji, str. 118).

Tijekom rasprave, znanstvenik je tvrdio da najnovija istraživanja o početku života ukazuju na postojanje kreativne Božje inteligencije.

Izjavio je da je istraživanje DNK “otkrilo tako nevjerojatnu složenost struktura potrebnih za stvaranje života da, po mom mišljenju, to dokazuje da je kombiniranje ovih nevjerojatno različitih elemenata na takav način da ih natjera da rade zajedno mora uključiti inteligenciju.

Riječ je o kolosalnoj složenosti svih tih elemenata i izuzetnoj suptilnosti načina na koji oni međusobno djeluju. Mogućnost slučajne kombinacije ova dva aspekta jednostavno je zanemariva. Sve je stvar ogromne složenosti koja proizvodi te efekte i koja mi daje dojam nečega što je stvorila Inteligencija” (ibid., str. 104).

” Napravio sam značajan ‘zaokret ‘, priznao je Flew”, naime, nakon više od šezdeset godina priznavanja ateizma, javno sam objavio da sam promijenio klupske boje. U isto vrijeme, iako sam gledao s drugog stajališta, s istim angažmanom i poštenjem, nastavio sam igrati, da tako kažem, istu igru” (ibid., str. 93-94).

Odbacivanje ateizma prof. Flewa je bila šokantna vijest za sve, a među ateistima je izazvala pravu histeriju. Bilo je komentara punih fanatične mržnje i totalne netrpeljivosti. Međutim, mnogi znanstvenici izrazili su zahvalnost za intelektualno poštenje istraživača.

Profesor Alvin Plantinga je napisao: “Ovo je dobar dokaz poštenja profesora Flewe. Iako je toliko godina odbijao ideju o Stvoritelju, mogao je priznati da je više govorilo u prilog suprotnog stava” (ibid., str. 101).

“Majmunski teorem”

Tijekom poznate debate u kojoj je sudjelovao prof. Flewa na Sveučilištu New York u svibnju 2004. bio je neprocjenjiv u argumentaciji Geralda Schroedera, koji je usporedio tvrdnju da je život nastao slučajno s vjerovanjem da će krdo majmuna koji bez razlike udaraju po tipkovnici računala napisati Shakespeareov sonet . Za profesora, ovo je “teorem majmuna”, samo gomila smeća. Prema njegovom mišljenju, tvrdnja da je nastanak života djelo slučajnosti potpuno je apsurdna u kontekstu najnovijih znanstvenih istraživanja.

A. Flew je nakon 60 godina obrane ateističkog svjetonazora odustao od njega jer suvremena znanost prikazuje tri aspekta prirode koji ukazuju na postojanje Boga.

Prvi aspekt, napisao je istraživač, jest da se priroda pokorava zakonima. Drugi aspekt je život, odnosno inteligentno organizirana i djelujuća bića nastala iz materije. Treći aspekt je samo postojanje prirode.

Antony Flew postavio je ključno pitanje ateistima, svojim bivšim kolegama: “Koji biste mogući ili nemogući događaj smatrali da vas prisiljava da barem razmotrite mogućnost višeg Uma?” (ibid., str. 118).

Flew je kritizirao Richarda Dawkinsa zbog potpunog zanemarivanja i ignoriranja 50 godina genetskih istraživanja. A njegov Sebični gen “knjiga je koja je krajnje zbunjujuća i zbunjujuća za obične ljude. Čak i kao ateistički filozof, smatrao sam ovaj popularizacijski rad jednako štetnim na svoj način kao i Goli majmun ili Ljudski zoološki vrt Desmonda Morrisa ” (ibid., str. 109).

Intelektualno poštenje

Tijekom svojih filozofskih istraživanja, profesor A. Flew zadržao je svoje intelektualno poštenje.

“Moj način da otkrijem Boga”, napisao je, “još uvijek je hodočašće razuma. Slijedio sam svoju misao gdje god me vodila. I to me navelo da prihvatim postojanje neovisnog, nepromjenjivog, nematerijalnog, svemoćnog i sveznajućeg Bića” (ibid., str. 189).

Flew je neprestano analizirao rezultate prirodnih znanosti i iz znanstvenih podataka izvlačio logične zaključke.

Slijedio je Sokratovo pravilo: “moramo slijediti zadano razmišljanje kamo god ono vodilo”, tj. načelo slijeđenja dokaza koji vode do istine.

Napisao je: “Uvijek me je vodila volja da tragam za logički ispravnim zaključivanjem koje je vodilo do istinitih zaključaka” (ibid., str. 111).

Uporno je tražio odgovore na najvažnija pitanja: Odakle zakoni prirode? Kako je život nastao iz nežive materije? Kako je stvoren svemir?

“Što znači da je nešto živo i kako se to odnosi na sveukupnost činjenica kemije i genetike u cjelini?” (ibid., str. 120).

Flew je prihvatio logičan zaključak da je nemoguće objasniti porijeklo života samo na temelju materije.

Napisao je: “ Tijekom proteklih 100 godina najeminentniji znanstvenici, uključujući neke od najboljih modernih znanstvenika, razvili su filozofski zadivljujuću viziju racionalnog svemira koji proizlazi iz božanskog Uma.

Slučajno baš tu sliku svijeta smatram najboljim filozofskim objašnjenjem za mnoštvo pojava kojima se bave i znanstvenici i laici“ (ibid., str. 121).

Profesor Flew vjerovao je u postojanje Boga putem racionalnog istraživanja, bez pozivanja na nadnaravne pojave. Božje postojanje otkrio je kao rezultat “hodočašća razuma”.

Značajan utjecaj na odbacivanje ateizma prof. Flewa je imao dvije knjige: Ponovno otkriće mudrosti Davida Conwaya i Svjetsko čudo Roya Abrahama Varghesea.

Prema Flewi, najuvjerljiviji argument koji ukazuje na postojanje Boga iznio je ugledni britanski profesor David Conway, koji je napisao: dobrota i nužno postojanje.

Ovaj skup atributa je zapanjujuće sličan onima koji se pripisuju Bogu u judeo-kršćanskoj tradiciji. Ova sličnost u potpunosti opravdava pretpostavku da je, govoreći o uzroku svijeta, Aristotel mislio na ovo božansko Biće koje se štuje u objema religijama […].

Objašnjenje svijeta i njegovog bogatog oblika je da je to djelo više, svemoćne i sveznajuće Inteligencije, koju obično nazivamo Bogom, i koja je stvorila svijet da dovede u postojanje i održi inteligentna bića” (D. Conway, The Ponovno otkrivanje mudrosti , str. 74).

Za A. Flewa postalo je očito da se postojanje Boga Stvoritelja može zaključiti iz prisutnosti vrlo preciznog dizajna prisutnog u prirodi. Jer mi u prirodi opažamo veliki red i postojanje stalnih racionalnih zakona, pravilnosti koje su matematički egzaktne, univerzalno primjenjive i međusobno povezane. Einstein ih je nazvao “utjelovljenim razumom”.

Odakle sklad i racionalni red u prirodi? Ovo važno pitanje postavljali su najveći znanstvenici: Newton, Einstein, Heisenberg i drugi. 

Jedini racionalni odgovor na to bilo je zapažanje da je izvor reda u svemiru – Božji um.

Istaknuti znanstvenici nisu ateisti

Profesor Antony Flew naglasio je činjenicu da mnogi istaknuti moderni znanstvenici smatraju zakone prirode “mislima Božjeg uma”. Optužio je R. Dawkinsa da u svojoj knjizi The God Delusion koristi laž, tvrdeći da je Albert Einstein bio ateist.

Jer kad su Einsteina nazivali ateistom, on je uvijek protestirao:

“ Stvarno se naljutim kada me oni (ljudi koji kažu da Bog ne postoji) citiraju mene u prilog svojim stavovima.  […]  Nisam ateist i ne mislim da se mogu nazvati panteistom.

Nalazimo se u položaju malog djeteta koje ulazi u golemu knjižnicu punu knjiga na mnogim jezicima. Dijete zna da je netko morao napisati te knjige. Ne zna kako. On ne zna jezike na kojima su te knjige napisane. Dijete pretpostavlja da su knjige posložene prema određenom tajnom redu, ali to ne razumije.

Mislim da se i najinteligentniji čovjek pred Bogom nađe u ovoj situaciji.

Vidimo svemir prekrasno uređen i njime upravljaju određeni zakoni, ali ti se zakoni samo nejasno razumiju. Naši ograničeni umovi svjesni su tajanstvene sile koja pokreće zviježđa” (M. Jammer, Einstein and Religion , Princeton 1999., str. 44).

Einstein je tvrdio da zakoni svemira govore o postojanju Boga koji, budući da je duh, “beskonačno nadilazi ljudski duh i pred kojim se čovjek, svjestan koliko skromnih mogućnosti ima, mora osjećati ponizno”.

Prema Einsteinu, kada upoznajemo prirodu, upoznajemo Boga. I premda priroda nije Bog, iskreno znanstveno ispitivanje prirode uvijek vodi do religije (usp. ibid., str. 148).

U jednom od svojih pisama Einstein je priznao: “Nikada nisam pronašao bolji izraz od “religiozan” za vjerovanje u racionalnu prirodu stvarnosti i njezinu posebnu dostupnost ljudskom umu. Tamo gdje ta vjera nedostaje, znanost se degenerira u standardni postupak ”(A. Einstein, Lettres a Maurice Solovine … , Pariz 1956., str. 102-103).

Tvorci kvantne fizike: Max Planck, Werner Heisenberg, Erwin Schrödinger i Paul Dirac vidjeli su jasan odnos između zakona prirode i Božjeg uma.

Planck je tvrdio da ne postoji nikakva suprotnost između znanosti i religije, “budući da jedno nadopunjuje drugo … religija i prirodne znanosti bore se rame uz rame u beskrajnom križarskom ratu protiv skepticizma i dogmatizma, protiv nevjere i praznovjerja [.. .] (i stoga) »Za Bogom« ” (M. Panck, citirano prema: Ch. C. Gillespie, Dictionary of Scientitic Biografhy, New York 1977., str. 168).

Slično stajalište zauzimaju i mnogi istaknuti suvremeni znanstvenici, kao što su: Paul Davies, John Barrow, John Polkinghorn, Freeman Dyson, Francis Collins, Owen Gingerich, Roger Penrose, Richard Swinburne i John Leslie.

Paul Davies, najvažniji tumač moderne znanosti, piše: “Ateisti kažu da zakoni prirode postoje bez razloga i da je svemir u konačnici apsurdan. Ja se kao znanstvenik s tim ne mogu složiti. Mora postojati nepromjenjiva racionalna osnova koja je korijen logične i uređene prirode svemira.”  

Svi znanstvenici koji se vode intelektualnim poštenjem slažu se da je svemir u svim svojim dimenzijama logičan i racionalan, dakle ukazuje na postojanje Boga.

Sv. i nauk Katoličke Crkve prenose istu istinu da se  “Bog, početak i svršetak svega, može sa sigurnošću spoznati prirodnim svjetlom ljudskog razuma iz stvorenih stvari” (II. vatikanski sabor Dei Verbum , 6).

Tko god iskreno traži Boga i intelektualno je pošten, sigurno će ga naći, kao što se to dogodilo u životu prof. A. Flewa. No, upoznavanje Boga, koji otkriva svu istinu o sebi, odvija se samo na razini vjere – uspostavljanjem osobnog odnosa ljubavi s njim.

Međutim, ako “čovjek, unatoč svojoj inteligenciji, ne može prepoznati Boga kao Stvoritelja svega “, rekao je sv. Ivan Pavao II. – razlog nije toliko nedostatak odgovarajućih sredstava, koliko prepreke nastale njegovom slobodnom voljom i grijehom” ( Fides et ratio , 19).

Stoga, kako kaže sv. Pavao, “ne mogu se opravdati od krivnje” svi oni koji “sputavaju istinu bezakonjem” (Rimljanima 1,18-20).

Izvor: Love one another, časopis; autor svećenik o. Mieczyslaw Piotrowski 

Sažetak članka u formatu fotografije-jpg možete pronaći na: HVALJEN ISUS I MARIJA

SIMONIN ŽIVOT UKRATKO: SADA I NEKADA

Simona u razgovoru za Laudato TV priča o svom obraćenju i novom životu, sa mužom i troje djece. Za svoju obitelj kaže da je to jedna mala obiteljska molitvena zajednica koja se radosno i zahvalno utječe Gospodinu. Ističe, također da je za njihov molitveni obiteljski život imaju zahvaliti i svakodnevnoj misi i pričesti.

A kakav je bio Simonin život „prije Krista“? Bio je to život, kako ona sama kaže, život bluda, nemorala, droge, prostitucije, bulimije… Život u kojem su joj bili zarobljeni duh i tijelo. „Bogu hvala  – kaže ona – što je ušao u taj ponor pakla i potražio svoju izgubljenu ovčicu koja ga sada drži čvrsto i ne pušta Ga.“

DIJETE RASTAVLJENIH RODITELJA KOJE JE LJUBAV TRAŽILO NA KRIVIM MJESTIMA

Ona je dijete rastavljenih roditelja, što je danas velika problematika, kad roditelji ne žive svoj brak kao sakramenat, sa Gospodinom – govori Simona – i onda se tu druga strana uplete i raspadne se nešto što je trebalo biti sveto – obitelj. Tako se dogodilo i njoj. Otišla je s mamom u Sloveniju. I vrlo rano počela ići krivim putem. Sa 12 godina počela je pušiti, probati drogu, ići u disko, griješiti bludno, ušla je u svijet mode u koji ju je uvela mama, bulimija… Mama ju je prijavila u taj svijet mode, ali to je, svjedoči ona, svijet u kojem nema Boga, tu vlada lažna slava, oholost, taština, laž, a znamo tko je Otac laži. Gdje nema istine, kad te laž vodi ideš prema ponoru. Ideš širom cestom, ali na rubu te ceste je ponor. Netko misli: Blago Simoni, ali ne – blago onima koji slušaju Božju Riječ i vrše je. Mi se trudimo svaki dan oko toga naravno da je teško. Uvijek dođu i razmirice. Isus je rekao: Ljubite jedni druge kao sami sebe. To je sav zakon. Ljubav je nad svim zakonima. Ljubav koju sam tražila na krivim mjestima, s krivim ljudima, mislila sam da sam je pronašla. Padala sam u svijet droge, mislila možda ću naći čovjeka mog života, možda će moda biti moja ljubav, možda dečko s kojim hodam, možda će to društvo biti prava ljubav, … no Isus je ljubav koja me spasila, oprostio moje grijehe, dao mi život pun ljubavi, ljubav muža i djece, i danas radosno svjedočim tu ljubav unatoč svoj mojoj bijedi, pokušajima da nešto učinim, nisam ništa mogla sama… tek kad sam rekla: Da, Gospodine, želim te slušat, želim biti tvoja mala olovčica, Gospodin je rekao: Idemo Simona u avanturu života! I to je put obraćenja… Ima onih koji komentiraju kako se to ona obratila sad… Put obraćenja je da Gospodine, trudit ću se, ako padnem dolazim ti reći molim te oprosti mi, čvrsto ga držat za ruku, gledat ga u oči, gledat istini u oči, ljubavi u oči…

TABOR, ISPOVIJED, MISA

Na pitanje kako se našla kao Božja olovčica u njegovoj ruci – Simona govori o svom bivšem mužu Anti od kojeg je dobila poništenje braka i kako joj je on rekao za Tabor i pater zvjezdana Linića. U to vrijeme nije o Isusu znala ništa. On je bio samo neki lik iz filma. Bilo joj je čudno da je on živ, da postoji Duh Sveti, da je Bog Trojedini Otac, Sin i Duh Sveti…  Nije znala da je i ona ljubljeno dijete Božje, nije znala apsolutno ništa, bila je “spužvica koja sve upija, kao cvijet koji je žedan i koji se zalijeva”, prepoznala je svog Spasitelja u sakramentu ispovijedi koji joj je oprostio i pozvao da više ne griješi.

Moje srce svjedoči – idite na misu svaki dan jer tu je sva snaga, milost, mir I živi Isus. Kad primaš Isusa svaki dan ti si njegovo svetohranište, ti njega nosiš svuda sa sobom, siromasima, bolesnicima, zarobljenima, neprijateljima, makar ne volim reći da su to neprijatelji, nego dušice koje nisu upoznale Božje milosrđe, duboko su ranjeni … (…)

Poslušajte i nastavak Simonina svjedočnastva na videu!

Thomas Martin je bio luteran (ogranak protestantizma) koji se obratio na katoličku vjeru. Počeo je čitati knjigu “Ispovijesti” od svetog Augustina, jer je on važan učitelj o “Milosti” na kojoj protestanti inzistiraju, pa je zaključio da baš i ne zvuči kao luteranski biskup, nego više kao – katolički… i počeo se zanimati za katoličku vjeru.

Onda ga je jednom neki dječak pozvao na katoličku misu. Otišao je i bio fasciniran tim zajedništvom u pjevanju “Slava Bogu na visini”, jer sva ta djeca koja su se okupila sa raznih strana i prvi put su se sreli znali su tekst sasvim dobro, i osjećao je njihovo zajedništvo, što nije viđao kod luterana, jer oni su stalno na svoje luteranske službe nosili hrpe papira, bez kojih se teško mogu snaći, i takva atmosfera se  kod njih nije mogla zamisliti.

… Jednom prigodom jedan ga je gospođa pitala je li katolik, a on je mislio da je, jer  ga je ta vjera sve više počela zanimati, ide nedjeljom na mise… pa je i rekao da je. A onda je shvatio da to nije kao kad su luteran, pa odeš kod drugih protestanata, metodista npr. Gospođa ga je pitala kad je primljen u katoličku Crkvu, pa se čudio… a onda je shvatio… I tako, postao je član Katoličke Crkve, a ne samo to nego i redovnik, dominikanac…

Više na videu

O životu do obraćenja

Rođen sam u Kolumbiji u Južnoj Americi. Rođen sam u gradu u kojem uzgajaju kavu u planinama Anda, u katoličkoj obitelji s katoličkom tradicijom.
Odrastao sam uz sva učenja i tradiciju Katoličke crkve u mnogobrojnoj obitelji.
Mogao bih reći da sam imao prilično veselo djetinjstvo.
Kad sam imao 14 godina poslali se me u glavni grad Kolumbije, Bogotu da završim srednju školu.
A to su bile 60.-e godine prošlog stoljeća.
Vrlo skoro sam prigrlio sve pokrete 60.-ih godina, svu pogansku filozofiju, sve okultne prakse i proricanja i sve one prakse koje mi danas zovemo New age ili Novo doba.
I tako sam odlutao od katoličke vjere, prestao sam vjerovati da je Isus Gospodin, postao sam anti – kršćanin.
S 20 god sam se oženio i odselio u Njemačku.
Na sveučilištu u Hamburgu studirao sam umjetnost, postao sam glumac i skladatelj.
Moja dva sina su rođena tamo i nakon 6 godina sam se preselio u Kaliforniju.
Tamo živim od 1976. god. Tamo sam se priključio svijetu zabave.
Radio sam kao glumac na TV i filmovima i 1985.-e sam potpisao ekskluzivni ugovor sa kompanijom Sony iz New Yorka.
Kroz mnogo godina sam putovao po svijetu, imao sam koncerte i izdavao sam ploče.
Tako 33 god. do 1997 živio sam život usredotočen na slavu, novac i zadovoljstva, potpuno daleko od Krista.
Mogao bi reći da sam bio progonitelj kršćanstva.
Za sebe sam mislio da sam najbolja faca u gradu.
Pripadao sa mnogim dobrotvornim ustanovama. Ja i kolege smo skupljali mnogo novca za siromašne. Zato sam o sebi mislio kao o vrlo dobroj osobi. Ali sam živio vrlo dekadentan život. Život promiskuiteta, droge, alkohola.
U godini 1997.-e sve se promijenilo u mom životu.
Te godine sam otišao u Božićno vrijeme svojoj obitelji u Kolumbiji.
A taj Božić je bio jako tužan Božić za nas.
U četiri godine prije tog Božića smo izgubili petero dragih ljudi u našoj obitelji:
Najprije je umrla moja žena od raka, a onda par mjeseci kasnije je moj mlađi brat poginuo u prometnoj nesreći na Bahamima.
Nekoliko mjeseci kasnije umro mi je otac. Tri mjeseca kasnije jedan je moj brat počinio samoubojstvo.
Samo nakon nekoliko mjeseci i moja je majka umrla.
Nakon tih smrti smo ostale samo moje četiri sestre i ja.
Vjerovao sam u reinkarnaciju. Toliko sam izgubljen bio.
Moje sestre su vjerovale u uskrsnuće jer su prakticirale svoju katoličku vjeru.
One su tako napravile kršćansko bdijenje. Još su uvijek bile u žalosti.
Jedan moja sestra je mislila – kako su stvari krenule – da će nas Bog sve uzeti k sebi.
Ona je mislila da je ona sljedeća jer je jedino ona od nas petero bila bolesna.
Ona nas je zamolila da pođemo u crkvu moliti devetnicu djetetu Isusu.
Ja sam inače prakticirao tu pobožnost koja je bila tradicija u mojoj obitelji, ali samo do moje 14. e godine. Tog Božića sam ima 47 godina. Do tada je prošlo već 33 godine otkako sam ušao u katoličku crkvu. No otišao sam u crkvu samo kako bih udovoljio svoje sestre.
Kad sam ušao u crkvu svećenik nas je uveo u devetnicu: ”Onaj tko moli devetnicu s pobožnošću, s vjerom – dijete Isus će mu udijeliti milost.’
Kako sam bio poganin riječ ‘milost’ je značila ‘sreća’. Mislio sam – možda dobijem nešto od toga.
Upitao sam svoju sestru kako je snažna ta ‘beba’, ali nisam mislio da je to dijete Bog, mislio sam da je to nešto magično, kao i sve ono što sam činio.
Tako sam u svom umu – zamolio dijete Isusa da promijeni moj život.  (!!!)
Uopće nisam imao pojma da pričam s Bogom.
I tog Božića Gospodin je promijenio moj život ali ga je promijenio na svoj način.
Ono što sam ja od njega tražio nije ono što vi gledate večeras.
Devetnica započinje navečer 16.og 12.-og i završava 24.og, misom u ponoć.
Moja sestre nisu znale koliko sam daleko odlutao od vjere, jer sam cijeli život živio izvan Kolumbije.
I ono malo puta kad bi se sastali nismo pričali o vjeri.
Samo je moja mama znala da sam potpuno odlutao od vjere. Ali ona je umrla godinu dana prije toga.
Kroz devetnicu one su saznale da sam potpuno ‘otišao’. Jer prije nego bih išao na pobožnost otišao sam popiti nekoliko viskija. Rekle su mi to nakon mog obraćenja. Mnogo su patile tog Božića. 25.-og te godine sam otišao u svoj rodi kraj u planinama. To je bilo 1 h od grada u kojem su udaljene moje sestre, od mjesta gdje je bila devetnica. Ja sam proveo dan Božića na svjetovan način, samo se zabavljajući.

OTMICA

Tu večer sam odlu
čio provesti na jednom ranču izvan grada. Vozio sam džip. Kad sam prešao ulaz ranča šestorica momaka su me zaskočili iz šume s oružjem i oteli me. Pao sam u ruke urbane gerile Kolumbije. Tako su mi stavili kapuljaču na glavu, zavezali ruke i oteli me kao zatvorenika u šumu. Farmeri koji su bili svjedoci otmice su prijavili slučaj policiji.

objavljeno u listu “Damask”, Božić, 2009.

Još uvijek sam imao zavezane ruke i kapuljaču preko glave. Vojska me s prekidima tražila jedno petnaest dana. Gerilci nisu mogli zaći dublje u šunu. Sve skupa moja otmica je trajala šest mjeseci, ali mojih prvih petnaest dana bilo je u toj pećini.
U tih 15 dana jednom dnevno, izveli bi me van iz pećine i hranili me divljim voćem, divljim korijenjem i davali mi prljavu vodu. Tako sam sve više slabio, bio sve očajniji i ispunjao se mržnjom prema njima.
U mom srcu nije bilo Boga. Petnaestog dana su me izvukli iz te pećine i našao sam se usred gomile mladih pobunjenika. Bili su naoružani do zubiju. Jedan od njih mi je rekao da je on zapovjednik.
Rekao mi je uvjete otmice, i da je trebalo platiti poprilično visoku svotu otkupnine.
Pokazao mi je da imaju sve podatke o mojim sestrama i ako im ne platim sve će ih pobiti.
Oni su me već osudili na smrt jer sam vidio lica momaka koji su me oteli. Opet su me zavezali i bacili u natrag u pećinu.

MISTIČNO ISKUSTVO
Te noći, 15.e od moje otmice, imao sam MISTIČNO ISKUSTVO koje me promijenilo zauvijek.
Bio sam potpUno uništen kao ljudsko biće.
Najveći moj bog bio je novac. Oni su mi ionako htjeli uzeti novac, koji me neće spasiti, jer su me ionako htjeli ubiti. I tako se taj moj bog srušio na zemlju.
Moji drugi bogovi su bili moja filozofija, ideologija, umjetnost. I to se srušilo na zemlju jer se nisam mogao ni za to uhvatiti.
I upravo kad sam bio potpuno shrvan do pepela, to je bio trenutak u koji je unišao Bog.

Prvi dio mog mističnog iskustva možemo nazvati iluminacija svijesti. (prosvjetljenje) to je ono kroz što bi trebali proći u trenutku smrti. Iskusio sam svoj život od trenutka do 47.-e godine….

Drugi dio iskustva mogli bismo nazvati vizija Boga.
U prvom dijelu mogu reći da sam potpuno bio budan kao mi sad ovdje, osim to sam se nalazio u mračnoj pećini s kapuljačom na glavi i zavezanih ruku.
I uza svu tu muku odjednom sam sebe ugledao kao trogodišnje dijete u svom rodnom gradu u Kolumbiji.

Vidio sam sebe kao dijete, imao štap u ruci i udarao cvijeće. Čuo sam sluškinju koja mi govori da to ne radim. Zapao sam u stanje panike. Nisam mogao shvatiti kako je moguće da ja u dobi od 47 godina mogu proživljavati nešto kad sam imao 3. Bio sam u stanju potpune budnosti u pećini i potpuno svjestan onog što se dešavalo prije. Prvi poriv je bio da pobjegnem iz pećine ali znao sam da to ne mogu učiniti jer bi me gerilci ubili misleći da bježim i tako sam morao ostati gdje jesam.
Nastavio sam ići kroz svoj život i kad sam došao do dobi 11, 12 počeo sam osjećati neizdrživu bol. Nije to bila fizička nego duhovna bol – zbog mojih grijeha. A ja sam bio čovjek koji nije vjerovao u grijehe. Moja majka koja me znala posjećivati u Kaliforniji znala je reći da je jako zabrinuta za moj život. Rekla mi je da ako umrem u takvom stanju u kojem jesam da ću završiti u paklu. Ja sam se smijao mojoj majci govoreći joj da joj je religija isprala mozak. Zapravo ono što sam prolazio bila je bol mojih grijeha. Prolazio sam također i kroz dobro u svom životu. Ali ono što je bilo dobro prolazilo je bezbolno. A ono što je bio loše izgledalo je da se nikada neće maknuti, kao smrznuto i skamenjeno. Mislim da sam proživio cijeli svoj život.
Sjedeća stvar je bila još mističnija.

Grad svijetla i Božji milosrdni glas…

Našao sam sebe u viziji, ležao sam licem prema dolje na travi na nečem što se činilo kao vrlo visoka planina, a kada sam pogledao ispred vidio sam još veću planinu, a na vrhu te planine vidio sam najdragocjeniji grad svjetla i savršeno sam mogao vidjeti unutar i izvan tog grada iako je bio jako daleko od mene. Nikad to neću moći staviti u riječi. Ali to je bio pre-dragocjen pogled. Znao sam nekako da sam morao biti tamo a li sam znao da nisam mogao. Dvije planine nisu bile povezane. Mogao sam vidjeti svoje tijelo u pećini, ali ne slično kao izvantjelesno iskustvo. Iskusio sam to potpuno povezan sa svojim tijelom. Zato ne znam kako to objasniti. Kako sam proživio to tijelo, u duhu ili tijelu. Samo Bog zna. Ali znam da sam čuo Božji glas koji mi govori. A taj glas je bio tako snažan da se činilo da dolazi odasvud iz svemira. Činilo se da dolazi i iz mene i to je bio najmilosrdniji, pun opraštanja i ljubavi i ja ga nisam mogao podnijeti,. Nisam se mogao nositi s njim. Samo sam želio da ga ne čujem. Kao da me palio. I u tom trenutku jako žalosno shvatio sam da sam potpuno ‘prazan od ljubavi’. Nikad nikog nisam volio i zato me prava ljubav pržila. Cijeli moj život je bio sebeljublje. Sva dobra djela koja sam mislio da radim cijeli život radio sam da proslavim samo sebe. Bio sam ‘prazan od Boga’. Bio sam pun sebe. Pre-strašno. Tako sam odbacio Boga. On je utihnuo. Kad je prestao govoriti upao sam u nevjerojatnu usamljenost. I tišina je bila kao vječno umiranje. Izgledalo je kao da nikada neće završiti. Znao sam da ako On ponovo progovori da ću se raspasti. Ali on više nije govorio.

Planina na kojoj sam stajao je potpuno nestala i pretvorila se u ocean magle i ja sam znao što je to ali nisam htio pogledati jer za 33 godine sam se svađao sa svima služeći se svim ideologijama i filozofijama govoreći da pakao ne postoji, a sad sam znao da lebdim nad paklom. I večeras stojim pred vama u prisutnosti Gospodina i svjedočim vam svojim životom da pakao postoji ne jer sam pročitao u knjizi i ne jer mi je netko od ljudi rekao, jer kad sam čitao o tome u Katekizmu katoličke Crkve smijao sam se tome, kad su me učili u školi, u crkvi, obitelji ismijavao sam to. Ali večeras ja se više ne smijem tome Pakao postoji – jer ja sam bio tamo. I znam da zvuči vrlo čudno ali to JE istina. Ne pretvaram se i ne mislim da ćete zbog toga povjerovati jer ni ja nisam vjerovao 33 godine i znam da je to jedino milost., ali došao sam ovdje samo da udovoljim Gospodinu koji me poslao.
I vi sami znate da je nemoguće opisati nešto nadnaravno na naravni način. Ali pokušat ću vam dati ideju. Počeo sam tonuti u tu maglu i kad sam mogao vidjeti gledao sam iz bližeg i mogao sam vidjeti da je svaka molekula prokleta duša a njih je bilo toliko mnogo da su sačinjavali maglu. Znao sam da su to demonizirane ljudske osobe. Ali na površini su još zadržavale crte ljudskog obličja ali su bile izobličene grijehom. Bio sam u savršenom stanju znanja. Mogao sam shvatiti sve. Znao sam sve moguće oblike grijeha koji ih je izobličio. Razumio sam nešto vrlo teško. Nisam znao da kad duša iziđe iz tijela i stigne do spasenja i čak je ako je u stanju čišćenja (čistilište) ona još uvijek ima glas, ali kad idete dublje u ponor prokletstva duša nema više glas. Tamo je toliko ljutnje i toliko mržnje i oni tako jako žele to izraziti, ali jedino što iziđe iz njih su samo zvjerski krici, a ja sam razumio što oni govore. Postoje mnogi stupnjevi osude. Tamo sam otkrio demonsku hijerarhiju. Nju sačinjavaju pali anđeli. To su duhovi koji nikad nisu bili ljudi koji su pali s neba. A ljudske duše su njihovi robovi u vječnosti. Počeo sam čuti iz velike daljine glas koji je postao sve bliži i jasniji. Ponovo sam se našao licem prema zemlji na planini i Gospodin je nastavio govoriti. Ako bi živio još 100 godina ne bi bio sposoban podijeliti s vama ni dio tog mističnog iskustva jer ono je vječno.

I od mnogih stvari koje mi je objavio ono što je Gospodin s mnom podijelio je i nešto što ću večeras s vama podijeliti. Govorio mi je o čovječanstvu. Rekao je da idemo kroz vrlo mračno duhovno razdoblje i koje će postati sve tamnije duhovno. Svijet nije nikada bio zavodljiviji i nikad tako očaravajući kao danas.

Rekao je da će svijet postati sve više materijalističan. Rekao mi je da će današnji svijet obitava milijuni pothranjenih duša zahvaljujući materijalizmu. Ove duše nisu sposobne ljubiti. Nisu sposobne oprostiti niti imati ljubavi ni milosti. Ove duše se vrte samo oko sebe. One nemaju snage dijeliti. Nemaju snage da daju. Gospodin kaže da svijet danas je vrlo opasno mjesto za duše. Ali u isto vrijeme Njegovo milosrđe je veće nego ikakav duhovni mrak. Jer ako sam išta došao podijeliti s vama nije mračna poruka o kraju vremena- došao sam podijeliti s vama poruku Milosrđa i praštanja. Jer ja sam primjer kako je Gospodin milostiv. Ako je on meni oprostio koji sam bio veliki grešnik i progonitelj može spasiti svakog. Ali unatoč tome moramo biti svjesni s kakvim se svijetom suočavamo. U Otk 14 kad čitamo o bitci među anđelima čitamo da je trećina anđela pala na zemlju i u pismu piše ‘jao vama zemlja i more’ … i to je bio objavljeno sv. Ivanu prije 2000 godina. Gospodin kaže mi smo vrlo blizu kraja vremena ali to nije vezano za naše ljudsko vrijeme.

Tu se radi o jednom duhovnom razdoblju borbe dobra i zla. Gospodin je rekao da on ima svoj savršen plan I oni koji žive po njegovoj volji oni su u tom planu. A oni koji žive izvan njegove volje su kao ribe na obali. Rekao mi je da je točan broj osoba koji će ući u Kraljevstvo Nebesko ali svako stvoreno ljudsko biće stvoreno Bogom je pozvano da bude u tom broju. Bog ima vrlo malo prijatelja. Mnogo ljudi izabiru svijet. Ekonomija spasenja kaže da postoji točan broj osoba. Pavao nam to jasno objašnjava. Kad broj pogana koji će ući u Kraljevstvo je dosegnut, Izrael će se obratiti. Rekao mi je da je posljednji znak prije Isusova povratka – obraćenje židova i to će se dogoditi preko noći. To će biti posljednji znak.
Sotona svakako pokušava eliminirati židove, jer misli ako se njih riješi da se Isus neće vratiti. Ali on to ne može učiniti. Ali jer je sotona 100 posto zao prema tome 100 posto je glup. Ali tako imamo što imamo, ali Gospodin ima svoj plan.
On me ponovo pozvao u svoju katoličku vjeru rekao mi je da smo mi nastavak židovstva i pokazao mi je da je crkva počela na oltaru Melkisedekovu, u vrijeme Abrahama. Rekao je da je prisutnost Melkisedekova koji je nadnaravni svećenik je najavljenje božanskog svećenstva. Konzumacija tj. ispunjenje tog svećenstva je utjelovljenje Isusa Krista. Isus Krist kaže da ne može nitko postati katolik ljudskom voljom. stvoreni smo da bi smo bili jedno. I način na koji mi je objasnio je da Abraham nije bio Abraham dok nije ima 75 godina. Živo je kao poganin i zvao se Abram ali je rođen da bude Abraham. Zato je stvoren. Mojsije nije postao veliki prorok nego tek u 50.-oj god. Čak je bio ubojica, ali rođen je da bi bio Mojsije. Za to je stvoren. Mi smo stvoreni da bi bili – tko jesmo. Katolik koji postane katolik u 60.-oj je rođen da bude katolik.
A razlog je taj što smo mi euharistijske posude za naknadu. Kovčeg saveza koje je pleme Levija nosilo toliko godina je isti kovčeg za kojeg je Salomon napravio veliki hram, taj kovčeg saveza je postao čovjekom i mi ga imamo u svetohraništu i ta euharistija je centar sve Božje moći, novog stvaranja. Gospodin mi je rekao da sam bio dezerter jer sam otišao iz njegove vojske. Crkvu je nazvao svojom vojskom.

Rekao je da kad umremo i kad dođemo u njegovo sudište neće nam suditi po religiji nego po ljubavi. To je ono što je rekao sv. Ivan od Križa: “Na kraju ćemo biti suđeni po ljubavi.”
Oni indijanci koji nikad nisu čuli o Bogu ni nj zapovijedima imaju uliveno znanje zakon dobra i zla i ako žive prema zakonu ulivenom u srce kad umre doći će pred Isusovo sudište i prepoznat će da je Isus njegov Gospodin jer on je Ljubav.
Ali onaj kojem je mnogo dano tražit će se mnogo od njega.
Rekao mi je da mi je dao veliku odgovornost, najveću koja se može dati jednom ljudskom biću.

Rekao je da mi je dao puninu istine i da mi koji smo euharistijske posude za naknadu grijeha mi smo odgovorni za ostatak čovječanstva. Kad uzmemo pričest mi jedemo kruh život da možemo hraniti i one koji ga ne mogu uzeti. Kad idemo na ispovijed i kad kleknemo i tražimo odrješenje mi to činimo za onog koji nije sposoban ići ili ne zna za to. Kad molimo – molimo i za one koji ne mole. Kad vjerujemo – vjerujemo i za one koji ne vjeruju. Postajemo svijetlo i hrana čovječanstva. Postajemo nada. Postajemo tvrđave svijetla. Mi smo živi kamenovi hrama Božjeg. Naša poslanje u životu je da budemo vjerni, ostalo će učiniti Bog.

Rekao mi je da oduzeo od mene vjeru kad mi je oduzeo ispovijed. Mislio sam da je smiješno ići ispovijed. Drugom grješniku. On mi je objasnio tajnu koja se krije iza tog sakramenta. To je vrlo snažan sakrament. On je ustanovio taj sakrament kad je uskrsnuo i pojavio se pred apostolima iza zatvorenih vrata. Rekao im je da im daje moć da otpuštaju grijehe ili da ih zadrže. I da će im dati snagu posredništva. Naša priroda ima na sebi mrlju– istočnog grijeha. Iako se za vrijeme krštenja nad nama moli mali egzorcizam Pavao nam kaže da je u nama zakon koji nas naginje ka grijehu. On kaže ‘radim upravo ono što ne želim’. Gospodin nam daje sakramente, jer za nas da bi bili vjerne euharistijske posude mi moramo držati naša srca spremna za euharistiju.
Sakramenti ispovijedi nas ponizuje, jer takva je naša pobunjenička narav – da stalno rastemo u oholosti i prestajemo praštati i pitati za oproštenje i zato da naše srce ne otvrdne mi moramo ići pitati za oproštenje na koljenima. Rekao mi je da je i svaki smrtni grijeh je u nadležnosti jednog palog anđela i duže mi tamo stojimo u smrtnom grijehu više on dovodi više pomoćnika, Postoje samo dva područja: teritorij Božji i teritorij sotone. Ne postoji ništa u sredini. Sotona želi biti sigurna da mi budemo u okviru područja mraka. Tako da nas zapravo iznenadi da na kraju života vidimo da stojimo u okvirima njegova područja. Jer ona zna da smo nijemi, gluhi i slijepi za duhovne stvari zbog istočnog grijeha. Ali Gospodin nam daje milost sakramenata i kada nas svećenik odriješi mi smo oslobođeni od zlog duha. Raskinuli smo lance i kad bismo znali mi bismo išli osloboditi sebe od tih okova i onda kad smo primili oproštenje duša je ranjena ranom grijeha i mi moramo iscijeliti tu ranu i zacjeljenje dolazi preko najčudesnijeg dara, Boga koji je sve stvorio, svakog od nas, zna svaku i najmanju stvar o nama, ovdje je prisutan među nama i toliko je snažna da može biti i ovako malen kao bezokusan mali komad kruha i u tom malom neukusnom komadu kruha je Bog i to je apsolutna stvarnost.

Vidio sam Isusa u hostiji. Kad mi stvarno vjerovali u to kad dođemo u crkvu mi bismo bili u ekstazi. Jer ovdje – mi smo u prisutnosti Gospodina koji nas je stvorio. On dolazi izliječiti rane naše duše i jačati nas da bismo mogli ponovo ljubiti i da bismo oprostili i ponovo imali samilosti i ljubavi i tako je euharistija naš život. Mi bismo trebali preklinjati Gospodina da nam da glad za euharistijom. Da prestanem o biti gladni za sobom.
Gospodin me doveo u stanje čišćenja. Ali prije mi je pokazao crkvu. Kaže da župa ima svoje određeno područje.
To je kao neko zemljopisno područje ali ima i mistično područje tabernakula.
Tako kad dođemo u crkvu po pričest ili na klanjanje mi smo kao Petar, Jakov i Ivan u Getsemanskom vrtu. Mi smo svjedoci pred Ocem s Isusom koji spašava ljude. Kad uzimamo pričest tu u tom trenutku postoje duše koje umiru i mnoge su u opasnosti da propadnu i kroz euharistiju koju uzimamo Gospodin može spasiti duše koje su osuđene na propast*. U mističnom području svetohraništa su sve duše koje žive tu u okolici bez obzira tko su: budisti, hinduisti, … i recimo da ima neki čovjek koji razmišlja o samoubojstvu ali vi ste tu kao euharistijski vojnik za nadoknadu …. zbog vaše krvi koja postaje kristolika u trenutku pričesti Gospodin može otkupiti tog čovjeka koji je htio sebe ubiti to se zove ekonomija duše. Jer najveće blago koje možemo donijeti pred Gospodina pred kraj našeg života to su mnoge duše koje su spašene zbog našeg života. Govorim ovdje o dostojnom uzimanju pričesti, a ne o mlakim kršćanima. Gospodin prezire osrednjost i mlakost!

Postavio me u jezero s vodom koja je dopirala do pojasa. Ispod tog jezera je bila stijena. Znao sam da je Isus u toj stijeni ali znao sam da ne mogu gledati u nju zbog stanja smrtnog grijeha u kojem sam se nalazio.
Cijelo vrijeme sam pokušavao pobjeći od njega ali on me tjerao da proživljavam sve to. Kad sam pokušao pobjeći zapravo sam se našao među svim grijesima u 33 godine a ti grijesi su bili ‘duhovi’ i znao sam ih osobno … i znam da ovo zvuči jako čudno jer kad griješimo mi ne vidimo duhove ali svaki put kad griješimo mi imamo partnera ali kad sam gledao u duha vidio sam točno iskušenje i posljedice svog grijeha i kako sam grijehom utjecao na obitelj, crkvu, na buduće generacije, duše u čistilištu. Naprosto razarajuće. Mogao sam vidjeti punu dimenziju grijeha. Gospodin mi je dao snagu da pogledam u stijenu. Stijena i jezero nisu bili povezani. Kao da se stijena nalazila na obali jezera. Ne znam gdje je bilo jezero ni stijena, ali ja sam bio u jezeru gledajući stijenu i kad sam gledao u stijenu gledao sa najblještavije svijetlo i ono me zasljepljivalo ali znao sam da je Isus u tom svijetlu. Vrlo polako Isus se počeo ukazivati. I ukazao mi se kao osoba kao vi i ja s fizičkim tijelom. U njegovu božanstvu. Siguran sam da pošto sam bio u smrtnom grijehu da sam imao najmanju moguću viziju Gospodina, ali moj život se promijenio od kad sam ga ugledao. Ništa na ovom svijetu više da može biti privlačno za me nakon to sam vido Isusa, jer sam vidio pravo bogatstvo, s mojim vlastitim očima. Vidite da ja nisam neko specijalno ljudsko biće. Vjerojatno sam jedan od najgorih grešnika i zato sam naprosto shrvan njegovom ljubavlju. Niti jedan trenutak on nije gledao u moju bijedu, On me volio iznad toga. I cijeli moj život ja sam naprosto tragao za blagom ovog svijeta i nakupio sam ga puno, mogao sam kupiti što sam htio i putovati gdje sam htio, ali danas – mogu mi donijeti sve blago ovog svijeta a ja vam garantiram ja ga ne bi takao ni štapom, jer sam vidio blago. Gospodin je imao otvorene ruke pozivajući me k sebi. Bio sam paraliziran u jezeru. Objasnio mi je zašto sam paraliziran. Jer sam prazan od Njega. Nisam volio nikog. Kaže da je jedni način za vrijeme ovog života da možemo donijeti pravi život u naše duše, tako da na kraju života mogli isijavati svijetlo koje je Bog sam, to može biti samo kroz ljubav koju dajemo jedni drugima, ljubav koju dajemo svojim bližnjima, to je ljubav koja prolazi kroz nas prema bližnjemu, ojačava dušu našeg bližnjeg i nas ispunja ljubavlju. Tako što se više ispunjamo Božjom ljubavlju – više nam rastu krila, naročito u času smrti i poletjet ćemo prema Njemu. Ali ja nisam imao krila. No Gospodin mi je ipak dao šansu i dao mi je da pogledam u jezero i bio sam kao ptica bez krila, gledajući iz jezera u slavu. On mi je dozvolio da vidim beskrajan ocean i taj ocean je bio sačinjen od duša koje su bile savršene. Shvatio sam nešto predivno. Mi smo već stvoreni kao osobe i mi ćemo biti ista osoba zauvijek, samo što ćemo biti savršeni ako umremo u milosti Božjoj, ako dođemo do spasenja. Kad gledam večeras vas ovdje ja vidim nadu koju sam vidio kod onih osoba u nebu. Mi smo u procesu postajanja kao oni.

Među njima Gospodin je doveo najdivniju osobu i rekao mi je da ću naučiti da mu vjerujem i dao mi način da mu se mogu približiti. Doveo mi je Blaženu Djevicu Mariju. Ugledao sam predivnu osobu. Imala je predivni autoritet poniznosti i čistoće. To je bilo upravo ono što ja nisam imao. Nisam imao niti čistoće, niti poniznosti. I tako je nisam mogao gledati. Pogledao sam u vodu a ona se pojavila tamo. Rekla mi je da ona je moja majka i da me nikad nije ostavila i da me neće ostaviti. Rekla mi je da vjerujem u Isusa i da će me on spasiti od moje paraliziranosti. Našao sam sebe u utrobi kao dijete i bio sam povezan s njom kao s duhovnom pupčanom vrpcom. I sve što je izlazilo iz mene i išlo prema Isusu išlo je kroz njenu utrobu. I sve što je dolazilo od Isusa prema meni išlo je kroz njenu utrobu. Od nje sam učio o hijerarhiji anđela. I o svetoj tradiciji. O otajstvu prvih mučenika. O tajni hijerarhije svetaca. o tajni crkvene hijerarhije na zemlji. Moć poslušnosti. Moć molitve. Tajna bitke kršćanstva koju proizvodi krunica. Mnogo je bitki kroz stoljeća koje su stvorile krunicu. Bog je svako zrnce krunice nizao s krvlju mučenika. Pripremao je oružje za svršetak svijeta. Ona je došla s oružjem za nas. To je rezultat mnogih bitaka koje su pobijeđene. Rekla mi je toliko stvari da sam ponekad na duhovnim vježbama govorio samo o Mariji.

Gospodin me vratio u tijelo a to se dogodilo kao da je munja prošla kroz glavu. Trgao sam se. I dalje u pećini svezan s kapuljačom na glavi. Znao sam da mi se nešto divovsko dogodilo. Nisam to mogao dozvati u sjećanje. Jako sam se borio i mislio da sam izgubio. Vrlo uskoro sam shvatio da je naprosto uliveno u mene.
Gerilci su me izvukli iz pećine. Shvatio sam da sam cijelu noć proveo u mističnom iskustvu. Oko 8 – 9 sati. Ali ne mogu to mjeriti duhovno jer svaki dio je vječan. Još 5 ipo mjeseci nakon ovog bio sam zatvorenik. Svaki dan sam molio sam Gospodina da mi da milost da ne umrem bez ispovijedi.

Nešto ću podijeliti s vama što mi je Gospodin rekao o svećenicima – jer ovo je godina svećenika.
Gospodin mi je rekao da onaj prvi put kad je poslao apostole među njima je bio i Juda Iškariotski i kad su oni njemu vratili bili su u čudu što su učinili u ime Isusovo – uključujući Judu – oslobađali su opsjednute i liječili bolesne i iako je Juda bio izdajica imao je dar.
Gospodin je rekao kad idemo na ispovijed trebate se sjetiti da možete ići kod sveca ali možete ići na ispovijed i kod Jude ali to nije važno jer svećenik ima pomazanje svećenika i zato vas molim da vam sotona nikad ne oduzme taj sakrament jer kaže on – svećenik je najmoćnije oruđe na zemlji, on su najomraženije sredstvo od pakla. Kad se svećenik oblači u sakristiji, stavljajući liturgijsku odjeću pokrivaju svoju ljudskost i donose božanstvo Gospodina neovisno u kakvom su odnosu oni s Bogom – i pakao se trese. Dakle, trebamo se sjetiti svog spasenja kao katolika ovisi o svećenicima jer oni donose nama sakramente ispovijedi i euharistije. Ako bismo znali kako su oni važni molili bismo za njih svaki dan. Zašto nemamo dovoljno svećenika – mi smo svi krivi za to. Mnoge obitelji žele imati samo odvjetnike, ekonomiste, … ali ne svećenike.. jer su se zaljubili u svijet. Moramo moliti za zvanja.
Molio sam da ne umrem bez ispovijedi.
Tako sam svaku fizičku i duhovnu bol pružao Gospodinu za svoje grijehe. Šest mjeseci nakon toga nešto čudesno se dogodilo.

Gerila je upala u paniku jer je čula na radiju da se vojska približava.
Tako su se uspaničili i raspršili po grupama po 4. Mene su poslali sa četvoricom. Cijeli dan smo trčali po džungli, mi smo u stvari bježali od vojke. Duboko u sebi ja sam znao da nas nikakva vojska ne slijedi ali oni su bili uvjereni.
Na kraju dana smo završili na nekoj prljavoj cesti i oni su se odmakli od mene da bi nešto tajno razgovarali preko radija. Kad su se vratili rekli su mi da samo hodam ravno i da se ne okrećem. Bio sam siguran da će me ubiti.
Hodao sam, hodao i uglom svoga oka sam ugledao sam da su otišli natrag u džunglu. Mislio sam možda sam slobodan ali nisam bio siguran.
Dugo sam nastavio hodati. Bilo je jako mračno. Odjednom se pojavio neki stari autobus. Bio sam vrlo sretan jer sam bio siguran da će me pokupiti. Kad su se vrata otvorila istrčala je neka gerilka i otrčala u džunglu. Pokušao sam ući u autobus ali su mi zatvorili vrata pred nosom. Izgledao sam kao luđak iz šume. Brada do prsa, ista odjeća već 6 mjeseci, izgledao kao kostur, nisu me takvog htjeli primiti u autobus. … I nakon duge vožnje odveli su me u civilizaciju. Sestra je došla po mene i nakon što sam se malo fizički oporavio otišao sam u ispovijed u franjevačkom samostanu. Tamo sam se ispovjedio jednom redovniku talijanu. Možete samo zamisliti kako je duga bila ta ispovijed.

Vratio sam se nakon toga u Katoličku crkvu da bi naučio kako biti ponovo katolik. Moj se život radikalno promijenio. Kad sam uzeo Katekizam katoličke Crkve i počeo čitati čitao sam sve što mi je Gospodin rekao o svojoj vojsci i o svojoj crkvi. Bio sam tako sretan jer sam znao da sam u kući.
Kad sam počeo čitati Sveto pismo ono mi je samo potvrđivalo ono o mističnom iskustvu. Dvije godine sam šutio i nisam nikom govorio o mističnom iskustvu.
Ni mojim sinovima mislio sam tko će meni vjerovati da sam vidio Isusa. Mislio sam osim toga da je to velika tajna između Boga i mene.
Tako sam težeći za dubljom duhovnošću otišao u Kolumbiju u toku velikog tjedna.. U vrijeme mise na cvjetnicu u podne bio sam u crkvu prepunoj ljudi. Kolumbija je katolička zemlja. Bio sam vani u atriju i gledao kroz glavna vrata. Sve što sam mogao vidjeti iznad glava ljudi divovski križ iznad oltara. Odjednom mi se počelo mantati mislio sam da ću se onesvijestiti. U stvari sam proživljavao iskustvo Isusa na križu.

Za vrijeme prinosa darova dok je bila izgovor jedna riječ Gospodin mi je rekao misiju za koju sam rođen. Rekao mi je da moja misija tek počinje. A imao sam 49 godina. Rekao mi je da će me voditi svuda po svijetu. Svako mjesto u koje ću otići on je već unaprijed odabrao. Svaka osoba koja će me slušati već ju je odabrao po imenu. I da će sve osobe biti odgovorne za ono što ću im reći. Tako sam u čudu izišao iz crkve. Nisam ništa razumio. Zamislite mene najgoreg grešnika, progonitelja Crkve, sad odjednom misionar Crkve.
Sjećam se franjevca-svećenika u samostanu gdje sam se ispovjedio u gradu gdje živi moja sestra – otišao sam na avion i potražio ga i našao ga. Rekao sam mu sve. Kad je sve čuo – idi u natrag u Kaliforniji i živi poslušnosti Bogu. Ako je sve što si mi rekao od Boga bog će učinit sada se to ostvari. Otišao sam još zbunjeniji. On je bio u pravu. Vrlo kratko poslije toga Gospodin je na jedna vrlo jednostavan način otvorio put moga poslanja.
Gospodin me je stavio u situaciju da sam mogao posvjedočiti bar mali dio svog iskustva međutim to se razbuktalo u vatru koja se proširila.
Moja žena je umrla davno prije mog iskustva.
Moji sinovi su odrasli i neovisni i ja sam bio spreman. Ostavio sam sve što sam radio i postao laik misionar – puno vrijeme. Osnovao sam misiju koja se zove hodočasnici ljubavi. Već deset godina putujem svijetom. Do sada sam posjetio 90 zemalja i ovo ću raditi svakog danas svog života do trenutka kad me Gospodin bude pozvao sebi. Neki ljudi koji me poznaju pitaju me kad će se odmoriti izgorjet ćeš
Rekao sam odmor ću naći u grobu jer 47 sam živio za sebe želim biti siguran da ostatak života – živom samo za Njega.
Živim u vjeri, ništa mi ne nedostaje, imam duge dane, ali ispunjen sam životnom snagom, mirom i radošću. Tako ću ja puhati u tu trubu govoreći ljudima da se probude, jer ovaj život je samo tren u cijeloj vječnosti i u tom malom trenu milijun duša propadne jer se zaljubljuju u prolazan život i tako ja vas pozivam da se zaljubite u vječnost,… Budimo dovoljno pametni.

Evo za kraj:

Postoji pakao, postoji čistilište, postoji čudesna slava koja nas čeka u Isusu Kristu. To je pravo obećanje za sve koji se usude biti mu poslušni.
Zapamtite: mi smo živa kamenja Božjeg hrama.
I kad bismo shvatili to otajstvo bili bismo sposobni dovesti milijune duša u raj.
Za kraj mogu samo zamoliti Gospodina da nam da najveću moguću milost – za sve nas prisutne – da se jednom sretnemo u raju, jer to je naš pravi dom.

izvor: facebook

usp. članak u 1. broju lista “Damask”

Devetnica Djetetu Isusu

(Marino Restrepo, svjedočanstvo u crkvi sv. Filipa Nerija 1.10.2009.)

Što čitate?

Sve do svoje dvadeset pete živio je obuzet takvim ispraznim mislima. Ništa čudno. Bio je vitez, (dvanaesto dijete!) u plemićkoj obitelji. A onda jedna bitka, jedna rana na nozi, jedna dosada i dvije knjige: Život Kristov i Život svetaca mijenjanju cijeli njegov svijet. Vidi da su postojali ljudi koji su se toliko žrtvovali za puno veći i plemenitiji cilj. Služili su Kralju čije kraljevstvo nije bilo od ovoga svijeta. Uvidio je razliku između štiva koje je do tad čitao i ovoga sada. Ono prije bi mu pružalo samo privremeno zadovoljstvo, i poslije ga ostavljalo praznim. Ovo što je sada čitao davalo mu je pravu okrepu za dušu. Navikao je diviti se hrabrim vitezovima s mačem i kopljem, a evo ovdje više od tih vitezova. Isus – Bogočovjek. Njegov Spasitelj. A onda svi ti ljudi koji su zaboravljali sebe i živjeli za druge i za Nebo. Za Boga i Njegovu slavu.

Ne slava ljudi, već slava Božja. To mu je postao i životni moto: „Sve na veću slavu Božju!“ Za tog Kralja, za Njegovu slavu i on se želi boriti. I kad je želja tu i volja je tu. Nije mu bilo teško godinu dana provesti u molitvi i pokori, četiri dana u tjednu strogo postiti, spavati na podu, bičevati se…  Nije mu bilo teško sa trideset tri godine sjesti u studentske klupe, u želji da postane svećenik. A nije želio biti bilo kakav svećenik. Želio je svijet osvajati za Isusa. Životom, prije svega, a onda riječju. Oko sebe je vrlo brzo okupio mladiće koji su kao i on imali iste svete želje. I među njima danas imamo svece.

Sveti Ignacije se nekad nadahnjivao na životima svetaca, a danas se mnogi nadahnjuju na njegovu životu. Neke je možda nadahnula i njegova knjiga: „Duhovne vježbe“ (koju je pisao dok je godinu dana boravio u špilji, u Manresi), a mnogi su sudjelovali na „ignacijevskim duhovnim vježbama“ u šutnji i tamo mijenjali svoje živote…

Sv. Ignacije je umro u 65. god života, a slavi se 31.7.

/više o sv. Ignaciju; a i ovdje /

Zaključimo na kraju samo to – da ono što čitamo i te kako može utjecati na naš izbor. A što čitamo? Kao kršćani ne samo da nam je preporučljivo da čitamo duhovno štivo, već nam je i obaveza da upoznajemo svoju vjeru. Ne kaže se bez razloga da nitko ne može voljeti ono što ne poznaje“, tako isto „Nitko ne može voljeti Onog koga ne poznaje“. To vrijedi i za našu ljubav prema Isusu i prema svecima. To vrijedi i za našu ljubav prema Crkvi katoličkoj.

Sjetimo se da je čitanje promjenilo život i sv. Augustina. Začuo je glas djeteta koje govori: „Uzmi, čitaj!“ i poslušao je. A onda ga je odlomak iz Novog zavjeta tako pogodio da je osjetio kako je ta Živa Riječ upućena direktno njemu. I prominjenio se…

Nikad nije kasno. I nikom nije kasno.

„Uzmi, čitaj…“

Dr. Carrel je u tijeku studiranja postao ateist. Bio je vrsni student, a kasnije izuzetan kirurg. Čuvši za čudesa u Lurdu smatrao je da nekako moraju biti znanstveno objašnjiva, da su rezultat autosugestije... A onda je bio pozvan na put u Lurd – i svjedočio nevjerojatnom čudu ozdravljenja djevojke koja je bila na samrti, a za koju se pred špiljom pomolio, tražeći od Gospe da njoj vrati život, a njemu vjeru. To se i dogodilo.

…

GUBITAK VJERE

Aleksis Carrel je rođen u bogatoj obitelji, blizu Liona. Otac mu je umro kad je imao pet godina, a majka je nastojala kršćanski odgajati troje djece. Pohađao je školu kod isusovaca i pokazao izvanrednu darovitost za znanosti.  Na studiju medicine se opet pokazao izvanredno darovit i imao je snažnu želju da se usavršava u svom znanju.  Ubrzo je postao jako vješt u najsloženijim operacijama. Bio je prvi koji je razvio metodu šivanja arterija. Objavljivao je članke, držao predavanja, provodio istraživanja no njegov trud nije naišao na razumjevanje kolega. Glavni razlog bio je – zavist. Tijekom studija Carrel je pao pod utjecaj racionalističke filozofije koja je pitanje poznavanja Boga stavljala pod upitnik. Tako je počeo vjerovati da Bog ne postoji i da čovjek sam može odlučiti je li nešto dobro ili ne.

Zbog ovog gubitka vjere njegova majka je jako patila. Ne znajući što da drugo čini počela mu je govoriti o ukazanjima Blažene Djevice Marije u Lurdu i o čudesima. Katolički tisak je dobar dio prostora posvećivao čudesnim ozdravljenjima u Lurdu, no on to nije smatrao čudesima nego rezultatom autosugestije. Susreo se i s knjigom koju je napisao dr. Gustave Boissaire, direktor medicinskog ureda u Lurdu koji je dokumentirao znanosti neobjašnjiva ozdravljenja. Kako bilo, on je ostao u uvjerenju da znanost mora imati neko objašnjenje za to. Nakon svega u njemu je porasla želja da otiđe u Lurd i iz prve ruke ispita te izvanredne događaje.

PUTOVANJE U LURD

U svibnju, 1903. dr. Alexis je pozvan da prati grupu bolesnika na hodočašću u Lurd. Krenuo je vlakom sa 300 putnika iz Liona u Lurd. Pažljivo je pregledao bolesnike, među kojimaje bila i Marie Bailly u završnoj fazi tuberkuloze. Razgovarao je sa svećenikom koji je kroz 25 godina organizirao hodočašće za bolesnike i čuo da iz grupe od 300 njih oko 60 doživi iskustvo milosti ozdravljenja. Ostali se vrate kući sa iskustvom ojačane vjere, ispunjeni radošću, i u uvjerenju da je i njihovo trpljenje milost kad biva prikazana Isusu. Kad osobe koje trpe ujedine svoje trpljenje sa trpećim Kristom  – objasnio je svećenik – oni primaju milost da s Isusom sudjeluju u spašavanju svijeta, tako doprinose obraćenju grešnika i ateista, pomažući da se spase od vječne propasti.

Carrel je bio zamoljen da da injekciju morfina za 21. -godišnju Marie Baily koja je bila u posljednjem stadiju tuberkuloze i bila je u teškim bolovima. Njeni roditelji i brat umrli su od iste bolesti. Marie nije mogla sjesti, pljuvala je krv, često je povraćala, a njen stomak je bio jako natečen. Jako je trpjela a svoju bol prikazivala je za obraćenje rođaka koji je bio novinar. Njeni doktori i njena obitelj su se protivili njenom putovanju u Lurd. Na kraju su popustili jer su to smatrali kao njenu posljednju želju, prije smrti. Dr. Carrel joj je dao injekciju za ublažavanje boli. Vidio je da ima visoku temperaturu, da su joj noge i stomak otečeni, da oko pupka ima veliki mjehur ispunjen vodom, što su bili simptomi koji su nagovještali skori kraj. Dr. Carrel je znao da je Marie mogla umrijeti svakog trenutka.

Putovanje je trajalo oko 14 sati. Među putnicima je bio i njegov nekadašnji školski kolega. Alexis se čudio njegovoj djetinjoj vjeri. Ostale hodočasnike je promatrao sa sažaljenjem. Bio je uvjeren da oni žive u nekom svijetu samo-načinjenog vjerovanja. Unatoč tomu u njemu je postojala želja za ljubavlju koja bi bila jača od smrti. Njegov kolega mu je pričao o Lurdskim ozdravljenjima koja je vidio svojim vlastitim očima. Alexis je i dalje vjerovao da je to plod autosugestije. Kolega mu je nastavio pričati o slučaju čovjeka koji je imao slomljene kosti u nogama koje kroz osam godina nisu mogle zarasti. Doživio je trenutačno  ozdravljenje moleći se i posvećujući sebe Gospi, ispred Gospina svetišta u Lurdu. To čudesno zarastanje kostiju dokumentirano je i rendgenskom snimkom. Carrel je priznao da je to tajnovito, ali prema njegovu mišljenju treba biti skeptičan čak i u takvim slučajevima. „Ako bi Bog postojao onda bi takva čuda bila moguća. No, budući da Bog ne postoji onda će znanost eventualno dokazati čak i takve događaje.“ – tvrdio je Carrel.

Došao je u Lurd kako bi snimao situaciju i ako bi svojim vlastitim očima vidio ozdravljenje, obnovu amputirane noge, nestanak raka, ožiljka rane i sl. tek onda će vjerovati da Bog postoji!

Pokazao je rukom na djevojku Marie Bailly i rekao: „Ako bi ova djevojka ozdravila, e to bi stvarno bilo čudo. Ja bih sve povjerovao i postao monah.“

ČUDESNO OZDRAVLJENJE

Dr. Carrel je pregledao Marie B. Čije stanje je bilo kritično. Bila je u stanju smrtne agonije. Carrel nije smatrao da je dobro odvesti je takvu do špilje, ali činilo se okrutno ne dopustiti joj takvo što budući da je to bila njena posljednja želja prije smrti. Carrel ju je pratio ne napuštajući je niti trenutka. Nisu je zaranjili u izvor, samo su je poprskali s vodom i postavili je pred špilju. Pokrili su je smeđim pokrivačem. Njeno lice je bilo blijedo, a njen otečeni stomak se primjećivao kroz pokrivač. Alexis je bio dirnut njenom patnjom pa je počeo moliti:

„Sveta Djevice kako bih ja želio vjerovati! Kao svi ovi nesretnici… da ovaj čudesni izvor nije samo plod mašte! Ozdravi ovu jadnu djevojku! Ona toliko trpi! Daruj njoj život, a meni vjeru! Ako ova djevojka ozdravi, što se čini apsurd, daj mi da vjerujem.“

Započela je molitva za bolesnike. Svećenik je počeo moliti najprije za one koji boluju na duši i koji su u opasnosti da izgube za uvijek vječni život, zbog odbacivanja Boga i pristajanja uz grijeh. A onda je uslijedila molitva za ozdravljenje od razno raznih oboljenja tijela.

Gledajući u Marie, dr. Carel je primjetio da je njeno blijedo lice počelo dobivati rumenu boju. Nije mogao vjerovati svojim očima! U njeno lice se počeo vraćati život. Oteklina na njenom stomaku je postajala sve manja. Osjećao je da sudjeluje u izvanrednom događaju. Njeno srce kucalo je mirno, a njeno disanje bilo je normalno. Upitao ju je kako se osjeća a ona mu reče: „Mislim da sam ozdravila!“

Marie je popila čašu mlijeka i ustala bez pomoći. Carrel je bio izvan sebe. Postao je svjedok trenutačnog ozdravljenja djevojke koja je bila na samrti. Ono nezamislivo se dogodilo! Smjesta je otišao izvjestiti medicinski ured i pregledati Marie. Na putu je susreo mnoge koji nisu ozdravili od raka i drugih bolesti ali je na njihovim licima čitao neku tajanstvnu radost. Tada Carrel to nije razumio, ali to je bio znak njihova duhovnog ozdravljenja.

Kad je Carrel došao do njenog kreveta ona je sjedila smješeći se. „Doktore“ – uzviknula je – „ja sam potpuno ozdravila!“ Doktor Carrel ju je pregledao. Puls je bio normlan, na stomaku nije bilo znakova natečenosti, i sve ostalo bilo je u redu. Potpuno ozdravljenje! S medicinske točke gledišta ovo je bila neupitna činjenica. Još dva doktora su izvršila pregled i ustavnovila isto – dogodilo se potpuno ozdravljenje. Svi su bili uvjereni da su svjedočili velikom čudu.

…

nastavit će se…

Izvor: časopis  Ljubite jedni druge, god 2012, br, 22

Bez obzira gdje si bio, što ti se dogodilo i što si učinio, nitko nije izvan Božjeg milosrđa. Sv. Cloude de la Colombiere je jednom rekao, govorio je našem Gospodinu, „Slavim Te zato što si obznanio kako si dobar prema grešnicima, da Tvoje milosrđe nadjačava svu zlobu, da ga ništa ne može uništiti, da koliko god puta pali, koliko god krivično ili sramotno, grešnik nikada ne treba sumnjati u Tvoje oproštenje“.

Još kaže o Sotoni: „Uzaludno je što mi Tvoj nepriajtelj i moj postavlja zamke svaki dan. Može me natjerati da izgubim sve ostalo, prije nego izgubim pouzdanje koje imam u Tvoje milosrđe.

Želim vas ohrabriti kao brat, ako ste učinili određene stvari, ako ste bili uključeni u nečistoću, ako ste činili stvari na koje niste ponosni, nešto što niste nikom rekli, želim vas potaknuti, iz dubine svoga srca, da pristupite ispovjedaonici, koja je sudište Milosrđa, i potražite izliječenje i ljubav i sućut našeg Gospodina Isusa koji ne samo da Te voli na obvezujući način, već mu se sviđaš i on uživa u tebi.

Izvor: svjedočanstvo, na fb stranici Mladi misionari

Znala je da je duhovno mrtva i da je samo pitanje dana kad će i tijelo uvenuti.  Kroz deset godina je sakramentima okretala leđa. Ako bi i otišla na ispovijed otišla bi pijana, a na svetu pričest otišla bi svetogrdno. Bila je svjesna da je jedino neko čudo može spasiti.

Otišla je s mužem na susrete anonimnih alkoholičara i to je trajalo 4 mjeseca. Nakon toga vratila se na stari način života.

A onda se dogodila bolest. Imala je strašne bolove u kičmi. Doktor joj je rekao ako ne ode na operaciju da možda neće moći ni hodati. U ovomu je vidjela Božje prste i Njegov način da je spriječi da ponovo dolazi do pića i droge.

Prijateljica joj je donijela časopis: Ljubite jedni druge. Tamo je pronašla članak o Torinskom platnu. Razmišljala je o Isusovoj ljubavi koja ga je nagnala da to sve pretrpi za svakog od nas. Shvaćala je da su i njeni grijesi ti koji su Isusa razapinjali na križ, koji su ga pljuvali, koji su Ga prezirali…

Devet godina nakon toga, kako je shvatila koliko je Isus voli nije uzela nikakav alkohol. 

Uvjerena je da svakva ovisnost proizlazi iz nedostatka spoznaje o tomu koliko Bog voli čovjeka. Svjesna je da onaj tko Isusa odbija taj Ga u svom srcu nadomješta s nečim drugim.

Nakon što shvaća Isusovu ljubav ne želi ništa drugo nego ostati mu vjerna do kraja života. U tomu joj pomaže majka Marija. S njom uči kako sudjelovati na svetoj misi svaki dan, kako se klanjati Isusu u Presvetom sakramentu, kako se žrtvovati.

Osim što joj je Bog podario troje djece, oslobodio ju je od ovisnosti, od osjećaja neželjenosti, od nedostatka ljubavi. Više od toga nije mogla poželjeti. Svjesna da je milosrđe Božje veće od svake kuge našeg vremena dijeli svoje svjedočanstvo susreta s Bogom.

Dorota

Izvor: Časopis: Ljubite jedni druge; Upoznala Čovjeka sa Torinskog platna

Dio knjige (str. 15-16):
…Nakon jednog mjeseca došli su mi liječnici i rekli: „Gle, draga Gloria, čudo koje je BOG na vama učinio, tako je veliko i nevjerojatno. To je jednostavno predivno da je već gotovo čitava koža ponovno narasla. Doista ona je još tanka kožica, koja je ovdje i ondje narasla, i još ima mnogo otvorenih mjesta izmeñu. Ali ta mjesta, gdje je narasla tanka kožica, bude nam nadu da će se ponovno čitavo  tijelo prevući zaštitnom kožom. Ali brigu nam zadaju Vaše noge. Mi tu ne možemo više ništa učiniti. Moramo nažalost otkinuti Vaše noge.“

Ja sam se ranije veoma bavila športom (AerobicFan). I kada su mi sada rekli da mi moraju odrezati noge, ja sam jedino i samo mislila: Ja moram što je moguće prije pobjeći iz ove bolnice. Ja moram otići odavde, moram to učiniti, da spasim svoje noge. Izišli su dakle liječnici iz sobe i ja sam se digla iz svojeg bolesničkog kreveta da odatle pobjegnem. Ali već kod prvog koraka moje noge nisu izdržale i ja sam pala na trbuh kao žaba koja prvi put skače i trbuhom na zemlju pada. Oni su me dakle morali dignuti s tla i odnijeli su me s 5. kata na 7. kat bolnice. I znate li koga sam tamo srela? Srela sam jednu ženu kojoj su već odrezali noge ispod koljena. I sada je ona čekala da njezine noge još više – dakle ispod kuka – odrežu. I kada sam tako vidjela tu ženu, pomislila sam na to koliko bi novca ovoga svijeta trebalo da se kupi nove noge. Čitavo zlato svijeta ne može nabaviti nove noge. Kakvo čudo su noge. Kada su mi htjeli odrezati noge, zahvatila me je neopisiva tuga, i prvi put mi je došla na pamet misao da nikada nisam zahvalila GOSPODINU za čudo svojih nogu. Posve suprotno ja sam svoje noge i čitavo svoje tijelo mučila da bih se oslobodila svoje debljine i dobivanja na kilogramima. Gladovala sam kao nepametna, trošila novac punim rukama na dijete i ostale kure, samo da bih izgledala vitka i da imam vitke noge. To me je koštalo ne samo jedan imutak, nego sam više imutaka na to potrošila. I sada najednom vidim svoje noge bez mišića, vrlo tanke, posve crne, na svim stranama posute rupama. I sada zahvaljujem GOSPODINU BOGU na tim iznakaženim nogama. One su najednom za mene postale tako vrijedne. Nije mi bio važan njihov izgled, nego njihova uloga. Bilo mi je važno jedino da ih imam. I na tom sam zahvalila GOSPODINU. I rekla sam dragom BOGU:

„GOSPODINE, zahvaljujem TI za ovu drugu šansu, koju SI mi dao! Hvala, velika hvala na toj šansi, koju stvarno nisam zaslužila. Ali, dragi BOŽE; molim TE iz dubine srca, za jednu uslugu, posve malenu uslugu. Ostavi mi barem ove moje iznakažene noge! Ostavi mi ih da se mogu barem na pol micati, da se mogu barem na pola uspraviti. Pusti mi ih, molim, pusti mi ih barem tako, kako su sada. Bit ću TI zauvijek zahvalna.“

I najednom počinjem osjećati svoje noge. Bilo je to u petak. I od petka do ponedjeljka ova moja crna vretena, koja su bila bez života, koja su izgledala kao čaša tamne limunade sa zračnim mjehurima, polako  su postajala crvenkasta i svijetla. Izravno sam osjetila kako sve više krvotok uzima moje pougljenile noge. Uvijek sve više osjećam svoje vlastite noge. I kada su u ponedjeljak liječnici došli uz moj bolesnički krevet u vizitu da obave zadnje ispitivanje prije moje amputacije, začudili su se kada sam ustala s kreveta i stavila se na svoje vlastite noge, koje su me također držale. Ja dakle nisam pala natrag. Pregledali su me, uvijek su ponovno dirali moje noge i nisu mogli vjerovati i nisu imali povjerenja u svoje vlastite oči. I pokazala sam im pokrete koje sam mogla učiniti nogama. Imala sam doista neopisive boli u svojim nogama. Ali vjerujem, ja još nisam nikada bila toliko sretna, usprkos tako velikim bolima, koje sam u nogama osjećala, kao tog časa. Moje noge su se vratile natrag mojem tijelu. I sve to na način koji se medicinski ne može protumačiti i nad čime su se liječnici jednostavno mogli čuditi.

više na:

Gloria Polo, svjedočanstvo – knjiga, pdf