Patricija je rođena u Kaliforniji. Njeni roditelji su se doselili iz Meksika u potrazi za boljim životom. Imala je sretno djetinjstvo. Zvali su je princeza. No u njenoj obitelji vjera se nije živjela. Sjeća se priča o Bogu samo iz vremena kad se pripremala na Prvu svetu pričest. Pitala  je mamu kako Bog može čuti naše molitve, pa je slala Bogu poruku u balonu. Kad je balon nestao bila je sigurna da je Bog primio njenu poruku. Poslije pričesti zaboravila je i na Isusa i Gospu. Na misu se nije išlo. Nije viđala krunicu, Bibliju ili nešto slično. Mama joj je kasnije skrenula u New age stranputicu, vještičarenje, prakticirala yogu… Na kraju je ostavila muža i njih troje djece. Mama nije željela život služenja obitelji i smatrala je to ropstvom. U srcu je Patricia zamrzila svoju majku. S vremenom se to promijenilo.

U šestom razredu imali su sat o spolnom odgoju. Predavači iz Industrije pobačaja su im govorili da su oni njihovo riješenje u slučaju neželjene trudnoće, a da otac djeteta o tom nema prava odlučivati jer je to njihovo tijelo. Propagirali su predbračne odnose ne govoreći ni o kakvim lošim posljedicama. Lagali su, jer im je bio važan samo novac. Imala je tada samo 12 godina, ali otada je bila za pobačaj smatrajući da je to stvarno pravo žene.

Patricija je mislila da je sve to istina, a nitko ju nije učio ništa drugačije, jer nitko ne može ni dati ono što nema. Mislila je da je odgovorna ako se upušta u spolne odnose i koristi kontracepciju. Nije mislila da se unatoč tome može zatrudnjeti, ali se to dogodilo.

Bila je u šoku i htjela pobaciti jer to dijete će uništiti sve njene snove o karijeri, ugodnu životu. Kad je rekla momku on ju je želio zaštiti i zadržati to dijete No, njene prijateljice su je uvjeravale da ima još samo malo vremena da učini “pravu stvar” i da pobaci. Nisu nerođeno dijete smatrale djetetom već nakupinom stanica. Slagala je momku da je imala spontani pobačaj, i odlučila se otići u Kliniku učiniti pobačaj. Tamo joj nisu ništa rekli o post-abortivnom sindromu, o suicidalnim mislima, o krvarenjima. Lagali su je.

Dogodilo se i drugi put, unatoč kontracepciji. I opet pobačaj. I treći put – i opet pobačaj.

Treći put je priznala momku da ide na namjerni pobačaj – a on je plakao.

Muškarci također pate od post-abortivnog sindroma – ne samo žene… NI JEDAN POBAČAJ NE BI SE DOGODIO DA SU MUŠKARCI BILI SPREMNI BRANITI ŽIVOT.

Patricija se kasnije zaposlila u klinici za pobačaje (Planned parenthood) a oni su je jedva dočekali jer je govorila španjolski. Za cure koje su govorile samo španjolski ona je bila prava osoba da ih uvjerava kako je pobačaj njihova jedina dobra opcija. Sve se odvijalo u 5 minuta. “Time is money” – bila je njihova parola, a zapravo svaki pobačaj je – OPERACIJA NA SLIJEPO. Doktor ne vidi što radi. Zamislite da vam netko srce operira na slijepo (!) s povezom na očima.

Došao je dan kad je trebala asistirati doktoru i po završetku pobačaja vaditi iz vreće za smeće dijelove beba – TO JE PROMIJENILO SVE. 

Pobačaj se smatrao uspješnim – ako se pronađe u smeću: 2 ruke, 2 noge, i glava. Vidjela je male oči, uši, nos… sve na tom licu… i zaprepastila se… Rekli su joj da nikomu ne smije reći što je vidjela, ali ona je shvatila tada koliko je strašno to što se radi Sve za novac…

U KALIFORNIJI OD PROŠLE GODINE ZAKON DOPUŠTA NE SAMO POBAČAJ NEGO UBOJSTVO DJETETA DO 28.og dana nakon ROĐENJA (!!!)

Mi se nalazimo u duhovnom ratu i svatko može pomoći i uključiti u borbu za život…

***

snimku sa govora na Mejašima možete pronaći ovdje, a ispod je i tekst (nastavak slijedi)

U Hrvatskoj sam po prvi put. Hvala ocu župniku što me pozvao u svoju župu. Nadasve zahvaljujem Blaženoj Djevici Mariji, jer me ona pozvala ovdje danas. I ona je pozvala vas ovdje večeras. Večeras sam s vama jer je to poslanje Blažene Djevice Marije koja je zaštitnica pro- life pokreta i ona je i vas pozvala ovdje. Vidjet ćete ona će i vas pozvati da se uključite u ovaj pokret za život. Nakon ovog govora više nećete biti isti.

I vaše poslanje već u trenutku kad iziđete na vrata ove crkve. Mnogi mojih godina i stariji iskusili su rat u svojoj zemlji, ali sada živimo najveći rat koji nije gotov. To je duhovni rat protiv nerođene djece.

Majka i otac protiv vlastite djece. I to je užasan rat koji je najveća rana Blažene Djevice Marije. Majka vas zove da budete njeni mali ratnici u boju protiv abortusa. Stoga vam zahvaljujem iz dubine srca što ste izdvojili vrijeme kako bi došli ovdje večeras. Na taj način ste jako obradovali Isusa i Gospu. Bog je oprostio mnoge moje strašne grijehe. Svoj život sam posvetila nadoknadi za svoje grijehe i za sve ljude koje sam povrijedila. Ova priča nije o meni velikoj grešnici nego o Božjoj dobroti i Božjem milosrđu, priča o Njemu.

Rođena sam u Kaliforniji. Moji roditelji su se doselili iz Meksika u Kaliforniju da bi svojoj djeci omogućili bolji život. Moja sestra, moja brat i ja kršteni smo u katoličkoj vjeri, ali mi nikada nismo prakticirali vjeru. Nismo molili krunicu, nismo imali Bibliju, ali učila sam o Isusu kad sam se pripremala za Prvu svetu pričest.

Kao djevojčica jako sam ljubila Boga kao svoga oca. I jednoga dana sam rekla svojoj mami da želim Bogu poslati pismo.

Majka mi je kupila balon i ja sam napisala ljubavnu poruku Bogu. Zamotala sam to na mali papir i zavezala za balon. Stajala sam u vrtu i pustila balon da ode, stajala sam tamo dok balon nije nestao u oblacima, i vjerovala sam cijelim svojim srcem da je Bog vidio moju poruku. Ali nakon moje Prve svete pričesti ja sam potpuno zaboravila na Isusa i Mariju, prestala sam govoriti s Bogom Ocem. A moja majka, kad sam još bila jako mala, ona se upetljala u vještičarenje, u New age.

Moja bi majka dovodila vještice u našu kuću, one bi čitale iz karata, čitale bi iz dlanova, majka bi nas tamo vodila, na te tzv duhovne obnove, oni bi prakticirale yogu, na tim obnovama.

Moja sestra i ja smo se zabavljale sa pločom vještica svaki dan nakon škole. Tako da Isus Krist nikad nije bio kralj našeg doma, On nikad nije bio kralj našeg doma, On nikad nije bio kralj našega srca. Mi smo pustili sotonu u našu kuću, u našu obitelj.

 1992 kad nije bilo interneta, youtuba, facebooka, tik toka, Tada sam imala 12 godina. Bila sam vrlo nevino dijete, ali nisam znala da sam stvorena da budem sveta, kod kuće nisam ništa učila o krepostima, roditelji mi nikad nisu rekli da sam dijete Božje, i nisam znala što je krepost čistoće.

Tako da sve što sam naučila kod kuće i u školi mislila sam da je to istina, da nema načina da to istražujem, mi nismo imali internet, nismo imali tehnologiju koju imamo danas.

Industrija abortusa je posjetila moju školu kad sam išla u šesti razred kad sam imala 12 godina, 1992,

Aborcionist je došao, medicinska sestra je došla, učili su nas kako prakticirati siguran sex, koji ne postoji jer industrija pobačaja je krvava trgovina i oni trebaju određeni broj pobačaja svaki mjesec, kao cilj, jer to je biznis, i što oni rade, oni znaju da roditelji ne uče svoju djecu istinu o svetosti spolnih odnosa, i tako oni postaju njihovi učitelji, i idu po školama sa tim krivim informacijama.

Aborcionist nam je rekao da ako ikad nađemo sebe sa neželjenom trudnoćom pobačaj je naš izbor kao žene, to je naše tijelo i momak nema prava na to ništa reći.

Po pitanju pobačaja oni tu nemaju izbora. Učili su nas da dijete nije potpuno formirano u utrobi dok ne napuni 5 mjeseci, a znate da nismo imali tehnologiju koju imamo danas,

Prije 5 mjeseci smatrano je samo nakupinom stanica. Rekli su nam – ako vi cure ikada budete imale neželjenu trudnoću mi smo vaša opcija, mi možemo učiniti pobačaj za vas, mi nikada to nećemo reći vašim roditeljima, mi ćemo to držati u povjerenju.

Nikad nisu govorili o ljepoti majčinstva ili očinstva, Nikada nisu govorili o posljedicama ako imate spolne odnose prije braka, da je tu tragedija, Njih nije bilo briga za nas, lagali su nas. Ali ja sam mislila da je to istina, jer kod kuće nisam imala informacija, a svojoj djeci ne možete dati ono što vi sami nemate. I tako, nakon tog sata, u dobi od 12 ja sam bila ZA POBAČAJ. Mislila sam da je prava ljubav imati spolne odnose sa svojim momkom. Milila sam da je to ljubav.

Ta ista godina 1992, bila je najgora godina mog života. Moja je majka postala toliko uvučena u New-age praksu da je postala kao luda i više nije htjela biti s mojim ocem. 

Moja majka je spakirala kofere, došla je k nama u dnevni boravak, i rekla je mom bratu, mojoj sestri, mom ocu i meni: Ja sam ovdje rob, cijeli dan radim u kući, kuham i čistim, i ne činim ništa drugo u svom životu … – jer zajednica kaže ženama ako ostanu doma kao majke ako kuhaju, čiste, skrbe se za svog muža i djecu, one gube svoj život i zapravo ništa ne čine, i nisu uspješne, to je ono što svijet kaže ženama. A to je laž iz pakla. Jer žena kojoj je poziv za muža i djecu, u domu, kuhajući i čisteći, to je ono gdje postaju svete. I to je PRAVI USPJEH u očima Božjim. I moja majka nas je napustila i nisam je vidjela kroz mnoge godine. Bila sam u srcu tako traumatizirana zbog rastave mojih roditelja da sam kao dijete čupala kosu. Moj san u životu je bio da budem slavna i bogata. Zanimalo me kako izgledam, tko su mi prijatelji, Željela sam putovati svijetom i biti netko. U školi sam bila odlična. Kad sam imala 19 upoznala sam svog prvog pravog momka. Na žalost, otad nisam više bila djevica. Počelo smo prakticirati spolne odnose i mislili da smo odgovorni. Jednog dana sam se osjećala loše, nije mi bilo dobro, i uzela sam test za trudnoću.

I kad sam vidjela da je pozitivan nastao je ne strah nego PANIKA. Prva stvar koju sam pomislila da ću postati kućna ropkinja, da je s mojim životom svršeno, zaglavit ću s mužem s djetetom, moji snovi bit će završeni, Mislila sam da je ta beba ubila moje snove.

Drugi strah je bio moj otac, meksički otac, s velikim meksičkim brkovima, da bi me mogao izbaciti iz kuće.

A onda, treća stvar, mislila sam o svim meksičkim ogovaranjima, jer znate, meksički ljudi vole ogovarati, sigurno u Hrvatskoj nisu takvi :))

Mislila sam kako ne mogu to učiniti svom ocu, svi će misliti loše o meni, i moj život je gotov. Ali kad sam to rekla svom ocu, na moje čuđenje on je rekao: Ne, ne, ja ću te zaštititi, bit ću odgovoran, sa mnom će ti biti dobro, i jer mi je dao riječi zaštite i sigurnosti, nastavila sam sa svojom trudnoćom, jer muškarci su stvoreni da budu veliki zaštitnici kao sv. Josip. Muškarci su stvoreni da zaštite ženu, obitelj, dijete, I mi mislimo da je pobačaj samo nešto što počinjaju žene, ali imamo više muškaraca koji danas odlučuju na pobačaje, i više muškaraca koji upadaju u krizu kad dođe trudnoća,

Jer ako bi MUŠKARCI ŠTITILI ŽIVOT POBAČAJI NE BI POSTOJALI.

On mi je dao mir i sigurnost i ja sam nastavila s trudnoćom. Moj stomak je sve više rastao, bila sam 4 mjeseca trudna.

I moje su mi prijateljice došle jednu noć i rekle: Ti radiš najgoru pogrešku svog života. Ti nisi spreman biti majka. Iako – ja sam već bila majka. I rekle su: Imaš samo jedan mjesec da napraviš pobačaj. Sjeti se što smo učile u školi, da je to samo obično tkivo prije 5 mjeseci, molim te nemoj … I opet se pojavio strah u mom srcu, jer strah je u korijenu svakog pobačaja.

Odlučila sam da ću otići na pobačaj i neću reći momku istinu. Mislila sam da meksički ljudi ne rade pobačaje, da je to nešto američki. Tako da sam odlučila imati pobačaj, i lagati mu da sam imala spontani.

Došla sam u kliniku za abortus sa tako puno straha, a oni ti ne kažu što pobačaj jest,  i sa tako puno srama. I ako je to bilo legalno u mojoj zemlji ima nešto u ženi kroz što ona prolazi, a to je sram, i ja sat to osjećala kad sam ušla u tu zgradu. Nikad nisam pomislila da ću biti trudna jer mnogo mladih ljudi kad vide što im se dogodilo, a mnogo roditelja misle to se njima neće dogoditi.

Nikad nisam mislila da ću imati pobačaj, i ušla sam puna srama. Kad sam ušla unutra gledala sam u pod jer nisam htjela nikog vidjeti, poznatog, jer znate ogovaranja, ali nisam mogla ne primijetiti da je klinika za abortuse puna, oko 30 mladih djevojaka koje su imale oko 13, 14, 15 godina, u utorak jutro kad su trebale biti u školi.

Kad sam upitala na recepciji zašto su ove djevojke tu u utorak jutro, a oni su mi rekli da je legalno za 13-godišnjakinju imati pobačaj a da njeni roditelji o tom ništa ne znaju.  (!)

Bila su dva slučaja u Kaliforniji gdje bi majka iskrcala svoju kćer kod škole, i ona bi milila da je kćer u školi cijeli dan, ali te dvije djevojke su imale pobačaj, i umrle su.

Prošle godine u Kaliforniji prošao je zakon rođena beba, 28.-i dan kasnije, može biti ubijena. (!) Možeš ubiti dijete 28.-i dan nakon što je rođena i to više nije zločin iz nikakva razloga.

Jer Sotona samo treba početi sa pobačajem vrlo malih, slabih, da bi se odobrili ekstremni zakoni nakon toga. I to je ono što se može dogoditi i ovdje za nekoliko godina.

Kad me je aborcionistica uvela u salu za abortuse, izgledala je vrlo profesionalno.

Rekla je: Patricija ne boj se, ne moj biti nervozna, to traje samo pet minuta. Ako te to umiruje, i ja sam imala pobačaj, i ja sam učinila dva pobačaja na mojoj kćeri prošle godine, moja je kćer ok, ja sam ok, i to je i tvoja opcija, bit ćeš slobodna nakon ovoga.

Osjetila sam se bolje nakon toga, Ona je učinila zadnji ultrazvuk, ja nisam mogla vidjeti lice, nisam vidjela ekran, pitala sam je: mogu li vidjeti ekran ultrazvuka,  a ona me pitala: Zašto, gledam samo nakupinu stanica,

Poslije pobačaja lagala me je. Rekla mi je da ću imati malo krvarenja, ali nikad mi nije govorila o post-abortivnom sindromu. Nije mi rekla da ću trpjeti mentalno, emocionalno, i da ću imati fizičku ranu u svojoj utrobi.   (…) 

Patricijino predavanje u Zagrebu možete poslušati na:

Brzina modernog vremena u kojem živimo čini da ponekad zaboravimo i previdimo bitne povijesne događaje, čak i one koji su mijenjali povijest.

Foto: pola milijuna ljudi moli krunicu u San Franciscu 1961.godine /fatherpeyton.org

 U slobodnom govoru, ali i na našoj Radio Mariji često koristimo poznati izraz „Obitelj koja moli zajedno, ostaje zajedno“.

Bitno je spomenuti svećenika koji je popularizirao tu divnu, istinitu rečenicu (pravi autor bio je mladi tekstopisac Al Scalpone koji je donirao svoje usluge radijskoj seriji u okrilju agencije Family Theater 1947. godine. Također je smislio drugu frazu koju je vlč. Peyton volio koristiti: “Svijet u molitvi je svijet u miru”)

Foto: fatherpeyton.org / vlč. Patrick Peyton

Sluga Božji vlč. Patrick Peyton kroz svoje emisije proširio danas široko poznati izraz „Obitelj koja moli zajedno, ostaje zajedno“, kao i brojne druge: “U nevolji? Isprobajte molitvu!”, “Ne odustajte! Molite. Uspijeva!”, “Bog upućuje pozive” i “Bog sluša”

Foto: fatherpeyton.org /  vlč.Peyton uvijek s krunicom u ruci

Sluga Božji vlč. Patrick Peyton, poznat i kao „Svećenik krunice“ bio je jedan od prvih koji se još u 1940-im služio radiom i televizijom kako bi promovirao obiteljsku molitvu, surađujući pri tome i s mnogim hollywoodskim zvijezdama.

Foto: fatherpeyton.org/ hollywodske zvijezde Bobby Driscoll i Rita Johnson s vlč.Peytonom

 Taj “svećenik krunice” organizirao je 260 masovnih molitava krunice u kojima su sudjelovali milijuni ljudi u nekoliko desetaka zemalja.

Foto: fatherpeyton.org/ pola milijuna ljudi mole krunicu

Brojke koje se mogu pronaći na web stranici posvećenoj ovom svećeniku krunice nevjerojatne su i čak gotovo nezamislive:

Sjeverna Amerika (1961)
San Francisco, Kalifornija – 500,000 molitelja

Južna Amerika (1962 – 1964)
Kolumbija – 1 milijun molitelja
Rio de Janeiro, Brazil – 1.5 milijuna molitelja
Sao Paulo, Brazil – 2 milijuna molitelja

Europa (1951-1966)
Engleska – 833,500 molitelja
Španjolska – 2,554,000

Afrika (1955)
Tanzanija – 123,000 molitelja
Uganda – 130,000 molitelja
Kenija – 55,000 molitelja
Južna Afrika – 187,000 molitelja

Azija (1955 – 1985)
Filipini– 2 milijuna molitelja
Tajland – 1,000 molitelja
Singapur- 20,000 molitelja

 Foto: fatherpeyton.org/ vlč.Peyton na javnoj molitvi krunice

Patrick Peyton, rođeni Irac, u SAD se doselio 1928., a za svećenika zaredio 1941. Tri godine prije zaređenja obolio je od tuberkuloze koja je brzo napredovala. U strahu za njegov život, sestra Nellie donijela mu je devetnice posvećene Blaženoj Djevici Mariji, podsjetivši ga kako čitava obitelj redovito moli krunicu za njega.

Ubrzo nakon toga, Peytonova bolest se potpuno povukla, a izlječenje postaje za njega poticaj da posveti život promicanju molitve krunice, posebice u obiteljskom zajedništvu. No u toj molitvi nije vidio samo dobrobit za pojedinu obitelj, nego i za društvo u cjelini. Tako je 1946. u eteru svoga programa rekao:

„Krunica je moćno oružje koje će uništiti komunizam – veliko zlo koje želi uništiti vjeru.”

Foto: fatherpeyton.org/ vlč.Peyton i papa Ivan Pavao II. 1980.g.

Foto:fatherpeyton.org / zatvorenici gledaju film o krunici

Otac Peyton preminuo je 3. lipnja 1992. godine u malenoj sobici držeći u rukama svoj najdraži predmet – krunicu.

 Njegove posljednje riječi bile su: “Marijo, moja Majko, moja Kraljice!”

 Foto: fatherpeyton.org/ posljednje počivalište vlč.Peytona

Nakon što je Sveti Otac odobrio dekret o njegovim herojskim krepostima, sada se traži priznanje čuda po njegovu zagovoru kako bi mogao biti proglašen blaženim.

Izvor: radiomarija.ba

Nakon gotovo 50 dana pješačenja, danas će hodočasnici koji su iz Niepokalanówa krenuli prema Međugorju stići na cilj. Pokornici su Bogu prikazali svoj napor za mir u svijetu i poljske obitelji. S hodočasnicima smo razgovarali dan prije nego su pristigli u Međugorje. Kakvi ih osjećaji prate? Dijele ih sa čitateljima Našeg dnevnika.
Osjećamo veliku radost i mir srca. Uvjeren sam da će taj mir u mom osobnom i obiteljskom životu potrajati još dugo nakon što se vratim kući. Ranije su me pratili slični osjećaji kada sam pješačio do Rima, Fatime i Santigao de Compostele.  Hodočašćenje u sveta mjesta, poteškoće, žrtva, da bi dostigli postavljeni cilj, pješačenjem stotina kilometara s određenom nakanom, pomaže suočiti se s raznim brigama,  problemima svakodnevice i uvijek gledati na život iz perspektive vječnosti – naglašava Michal Sosnicki, Marijin ratnik, inicijator ove jedinstvene inicijative. Skupa s njim putovalo je još sedam osoba, među njima supruga Jolanta, koji se pridružila hodočasnicima u Ostravivu, kao i još jedan od pokornika, Jacek Jaworowski, vojnik, dragovoljac iz Vojske teritorijalne obrane.      – Još nisam bio u Međugorju, jako me zanima to mjesto – priznaje. Od početka gospodin Lešek, kao hodočasnik vozač prevozi prtljagu. – To je čovjek kojeg nam je darovala Providnost. – tvrdi Mihael Sosnicki.

Hodočasnici su krenuli na put pod sloganom “Zajedno s Marijom” iz Niepokalanova 24. lipnja ove godine. Nemajući unaprijed planirana zaustavljanja, noćenja i obroke dnevno su u prosjeku prelazili 30 km.
Pomoć su dobivali od svjetovnih i duhovnih osoba koje su upoznali, a koje su im davale ne samo prenoćište nego su često također dijelili i hranu. Hodočasnici su uvjereni da su zahvaljujući Mariji na svom putu susreli dobre ljude i da su bili vođeni na konkretna mjesta.

Takvih se primjera ima više. Jedan od njih tiče se događaja od prošle nedjelje. Hodajući putem, već oko 9 sati, došli su do crkve u selu Maljkovo. Svake nedjelje našeg hodočašća nastojali smo skratiti dnevnu rutu radi slavlja Dana Gospodnjeg, ali tada je plan bio pješačiti više kilometara. I dogodilo se nešto neočekivano. Posred ljudi s kojima smo razgovarali nakon svete Mise bila je i Marija, koja je, kako se pokazalo, bila 4 godine u Poljskoj, te je osoba Bogu posvećenog života, po uzoru na blaženog Ivana Merza. Izvrsno je znala poljski jezik (osobna ispravka: ne baš…) ali također i Ratnike Marijine. Čak je na hrvatski prevela jednu konferenciju o. Dominika Chmielewskog, SDB, utemeljitelja i prvog duhovnika zajednice, kojeg jako poštuje. Marija nam je ponudila noćenje u svojoj kući, u selu Potravlje. Zahvaljujući tome, imali smo i više vremena za odmor ove nedjelje – kaže Jacek Jaworowski.
Prisjeća se i susreta koji ga se jako dojmio. Jedna starija Hrvatica, koja je slučajno prolazila cestom, molila je krunicu.
– Kad je saznala da idemo iz Poljske u Međugorje, zamolila nas je da se molimo za njenu nakanu – kaže Jacek.

Hodočasnici su većinu puta putovali u samoći, ali uvijek imajući jedni druge na vidiku.
Svaki dan su kad bi stali molili zajedno  sveti Ružarij, u podne Anđeo Gospodnji, a u 15 h Krunicu Božjega milosrđa. Važno je za njih bilo da bi svaki dan bili na svetoj misi. I za to se Gospodin Bog pobrinuo. Euharistija nas je jako osnaživala na putu. Bilo je dana, na sreću jako malo, kada nismo mogli sudjelovati na svetoj misi, ali bilo je također dana kad smo mogli biti i dva puta – naglašava Mihael Sosnicki. Hodali su znajući da na njihove nakane mole mnogi iz zajednice Marijinih ratnika, ali također u zajednici apostola Božjega milosrđa u Koninu. Da ih je svakodnevno pratila molitva duhovnih hodočasnika potvrđuju i objave na Facebooku gdje su na profilu pod nazivom: „Idem zajedno s tobom, zajedno s Marijom” – (Idę Z Wami Razemzmaryją) svakodnevno objavljivane reportaže i fotografije iz dana hodočašća.
Svijest da se netko za nas moli davala nam je nadu i davala nam je da izdržimo nekad tešku iscrpljenost i poteškoće na koje smo nailazili – izražava zahvalnost Mihael S.
Hodočasnici su planirali doći u Međugorje na svetkovinu Velike Gospe. To se ostvarilo i slavit će kod Majke Kraljice Mira. Povratak u Poljsku planiraju 16. kolovoza. Hodočasnici su krenuli na put u duhu zahvalnosti za posvećenje Rusije Bezgrešnom Srcu Marijinu kojeg je učinio papa Franjo. U konačnici iz Niepokalanowa do Međugorja prepješačili su otprilike 1500 km. Ruta hodočasnika vodila ih je preko Poljske, Češke, Slovačke, Mađarske, Hrvatske, a onda su (jučer) prekoračili granicu Bosne i Hercegovine. Cijelo vrijeme pratio ih je barjak s likom Marije Kraljice Mira i ručno izrađen križ jednog od hodočasnika.

Malgorzata Bochenek – 11.8. ,   Nasz Dziennik – pl (Naš dnevnik)

(Prijevod: Marija G. i google translate :))

Nakon objavljenog članka – na stranici (Idę Z Wami Razemzmaryją) možemo vidjeti da su poljski hodočasnici sretno stigli na svoj cilj, kod Kraljice Mira. Evo i nekih fotografija:

Iz Poljskog Niepokalanówa (grada koji je posvećen Bezgrešnoj, a započeo ga je sveti Maximilijan Kolbe)  zaputila se grupa hodočasnika, njih osam, na dalek i iscrpljujući put. Nose svoje molitve Gospi u Međugorje, a tamo se nadaju stići 15.8., na samu svetkovinu. Među njima je i gospođa za koju nitko ne bi rekao da ima 72 godine, a i gospodin kojem je već 77, no ne predaje se nego i mlađima može biti primjer ustrajnosti.

Tu su i Marijini ratnici, njih dvojica, koji ponosno nose Gospin barjak na kojem piše (poljskim jezikom): Molite se. Molite se. Molite se.

Tu su i drugi članovi koji se međusobno nisu poznavali, (osim njih troje), ali ih je povezao internet i ljubav prema Majci Mariji i Međugorju.

Dnevno prijeđu oko 30 kilometara, a kroz dan imaju vrijeme zajedničke i obilje vremena za osobnu molitvu. Prava duhovna obnova. Osim što zajedno mole Anđeo Gospodnji u podne, zajedno mole Gospinu krunicu i krunicu Božjega milosrđa u tri sata. U molitvi im se preko mobitela pridruži i svećenik koji je iz Poljske njihova duhovna pratnja.

Na putu pronalaze crkve u kojima sudjeluju na svetoj misi, a nekad budu i na dvije. Često im ljudi iziđu u susret te im ponude okrepu i smještaj, a imaju i šator u slučaju potrebe. Nisu zahtjevni, vojničkoga kova, jedni i kad imaju izbora biraju radije pod nego mekani madrac.

Fotografije s putovanja mogu se pogledati i na njihovoj facebook stranici: Idę Z Wami Razemzmaryją (Idem s vama, Zajedno s Marijom)

Neki od njih su već bili u Lurdu i Fatimi, pa žele posjetiti i Međugorje. Međugorje, za razliku od spomenutih nije od Crkve još priznato kao mjesto Gospinih ukazanja, no Gospa i tamo udjeljuje svoje milosti, kako se da vidjeti u župnim arhivima gdje su zabilježena i čudesna ozdravljenja.

Bila mi je velika radost Božjom providnošću 6.8., nakon svete mise u Maljkovu, susresti se s njima (Gospin barjak otkrio mi je da su s nama Poljaci) i nakon dugo vremena s braćom i sestrama u vjeri, razgovarati na mom lošem, ali razumljivom poljskom. Nakon ovog susreta jedni su okrijepljeni hranom i snom, a drugi su ojačanom vjerom. Hvala im!

Na slici: Naša braća i sestre u vjeri, Poljaci kod kipa Gospe Fatimske kod nas, u selu Potravlju.
Kip je postavio moj brat Ivica Gašpar prigodom 100.-e obljetnice Gospe Fatimske. 

Draga braćo i sestre želimo vam sretan i blagoslovljen put.

Neka vam naša Majka nebeska daruje sve ono što je dobro za vas i za vaše drage za koje se molite.

(M.G.)

Od Ivana se teško rastati. Meni nije član obitelji, ali na neki duhovan način jest. Susretali smo se na dnevnim misama u sv. Filipa, na duhovnim vježbama i duhovnim obnovama. Pratio me na društvenim mrežama i bio mi podrška na putu vjere, u dijeljenju Istine. Ivana mi ne bi bilo teško zamisliti kao redovnika, dominikanca, ali Bog je htio da bude otac jedne divne obitelji. Ako je ikad bilo potrebno da se brani obitelj kao institucija, onda je to u naše vrijeme kad je obitelj tako napadana.  Obitelji često nose i mučne terete briga i neizvjesnosti o kojima oni u redovničkim zajednicama ne znaju puno. Obitelji su pozvane biti Crkve u malom, a ova obitelj je zaista jedna prava Crkva u malom, jedna zajednica vjernika koja zajedno moli, koja se ne srami svoje vjere nego, naprotiv, ide hrabro putem križa, putem vjere, nade i ljubavi. Neka im Sveta Obitelj, koju danas slavimo, bude u pomoći, da i nadalje svi zajedno do kraja zemaljskog puta – budu vjerni i odani Bogu!

Dragi Ivane, hvala ti što si bio s nama i za nas, s Bogom i za Boga! Voli te tvoja obitelj – oni tvoji po krvi  – i oni tvoji koje si duhovno, svojom dobrotom osvojio i posvojio.  

Riječi Ivanove kćerke Katarine na pogrebu mnoge su od nas natjerali na suze. Potražila sam te riječi da ih mogu podijeliti i s vama, jer Ivan je bio svijetlo koje može i danas svijetliti drugima. 

…

Dragi tata,

Dok stojimo s mamom ovdje pred tvojim zemaljskim ostacima, u mislima nam se niže dugi popis tvoje duhovne ostavštine. Ljubio si Istinu, za njom si tragao dok si širio horizonte svoga znanja. Četiri fakulteta, osam jezika, magisterij i doktorat iz filozofije. Dvije knjige, brojni članci i referati za stručne skupove. K tome za tobom ostaje nedovršeno i velebno djelo o Tomizmu 20. st. Tko god čuje ove stvari ostaje zadivljen. Ali ti nisi išao za postignućima niti si ih namjeravao nizati kao kolajnu vlastite slave. Osvojio te sam Bog preko Mudrosti i Istine. Za Njim si tragao, za Njega si radio i kroz sve ovo Njemu si služio. Sve što si radio bilo je Ad maiorem Dei gloriam – Na veću slavu Božju.

„Tko ne ljubi istinu nije čovjek. A ljubiti istinu znači ljubiti je iznad svega, jer znamo da je Istina sam Bog.“ Jacques Maritain

Uvijek si se trudio držati svjetiljku Istine kako bi je što više ljudi upoznalo. Zbog toga si pisao: od knjiga preko stručnih članaka do tekstova za popularne časopise i portale. Zbog toga si se rado odazivao na pozive da držiš predavanja, formativne susrete, vjeronauk za odrasle. Zbog toga si strpljivo slušao pitanja svih koji su željni Istine k tebi dolazili po odgovore.

Koliko puta smo ostali zadivljeni veličinom tvoga uma gledajući na tvoja stručna djela, ali nikada nismo pomislili da je filozofija nedostižna. Kad si laicima i nama djeci prenosio Istinu ona je uvijek bila razumljiva i svakome dostupna. Prenosio si znanje jednostavnim riječima. Znam, rekao bi da je to zato što je Istina jednostavna i uvijek logična. Ali ja mislim da je tajna u tome što si ti bio jednostavan. Jedna od čestih rečenica u našem svakidašnjem životu je bila: „Nećemo komplicirati.“ Jednostavnost i skromnost u svemu!

Ljubav prema Bogu koji je Istina odražavala se u tvojim mirnim i gotovo uvijek nasmijanim očima iz kojih bi potekle suze ganuća kad god si pričao o tajnama vjere, njenim svjedocima, a posebno kad si čitao iz Svetog pisma. Prenosio si nam vjeru riječju, ali puno više životom. Dok smo gledali kako moliš, prigibaš koljena pred Presvetim, strpljivo podnosiš protivštine, učili smo što znači biti kršćanin. Naučio si nas da je Božja volja glavni princip, a ljubav prema Bogu jedino dobro.

„Od ljubavi kao počela sve potječe, a prema ljubavi kao cilju sve je usmjereno.“

Sv. Toma Akvinski

I zaista, tata, u svemu smo kod tebe mogli vidjeti taj princip. Ljubio si nas riječima i djelima, pogledima i zagrljajima. Ljubav je činila da uđeš u sve potrebe naših života. Od pelena i kašica, preko igranja šaha, nogometa, izleta, do poučavanja i davanja savjeta. Pratio si naše korake od onih prvih nesigurnih dječjih do velikih životnih izbora. Naše radosti bile su tvoje radosti, naše boli bile su tvoje boli.

Ljubav si nam, tata, svjedočio i kroz zajedništvo s mamom u braku: živjeli ste jedinstvo u mislima, riječima i djelima. Zato nismo nikad shvatili tko je koga „slušao“. Mama je za sve pitala tebe, a ti si u svemu govorio „Ženo, kako god ti kažeš!“

Nedostajat ćeš nam, tata, zbog svega što jesi. Nedostajat će nam tvoja ovozemna prisutnost, ali veselimo se druženju s tobom kroz molitvu. Kroz ove dane tvoje posljednje bolesti, naučili smo da molitvom možemo biti zaista blizu, čak puno bliže nego fizički. Kad se ljubav iz srca prelijevala u molitvu za tebe, dušom smo te doticali. Duša k duši leti i tamo sigurno dospijeva lišena prepreka ovoga svijeta.

Vidiš li sve lijepe riječi koje nam ljudi pišu o tebi? Reci im, tata, da ne zaborave moliti za tebe. Nitko bolje od nas ne zna ljepotu tvoje duše, ali i to koliko si bio svjestan ljudske slabosti u sebi. Uvijek te dirao citat tvog omiljenog tomista Jacquesa Maritaina koji je u sutonu svoga života o sebi ovako napisao:

“Tko sam ja, pitao sam se tada. (…) Pisac? Možda. Filozof, nadam se. (…) I također možda, kao i svaki kršćanin, unatoč i usred bijeda i promašaja i svih iznevjerenih milosti kojih postajem svjestan u večeri svoga života, prosjak neba prerušen kao čovjek svijeta, jedna vrsta tajnog agenta Kralja Kraljeva na teritorijima kneza ovoga svijeta.“

Sigurni smo da bi se smatrao nedostojan usporedbe s Maritainom, ali nama se čini da te ove riječi tako dobro opisuju: „…prosjak neba prerušen kao čovjek svijeta, jedna vrsta tajnog agenta Kralja Kraljeva na teritorijima kneza ovoga svijeta.“

I sada, tata, konačno, napustio si teritorij kneza ovoga svijeta i u blaženstvu čezneš za Božjim licem. Zajedno s tvojom ljubljenom ženom, našom mamom, molimo Gospu, nebesku Majčicu, da te često posjećuje i hrabri. A kad sv. Toma navrati, zamoli ga da nam kod Gospodina izmoli makar djelić tvoje mudrosti i vjernosti Bogu.

Dok stojimo danas ovdje pred tvojim zemaljskim ostacima, mama i mi, nadamo se jednom zajedno s tobom slaviti Boga našega pred prijestoljem Njegovim. Obećavamo ti da ćemo sve snage prema tome usmjeriti. Obećavamo ti da ćemo kao dosadna udovica iz Evanđelja neumorno kucati na vrata Neba dok te unutra ne puste kako bi u zajedništvu s Blaženom Djevicom i svim svecima uživao vječno blaženstvo u Božjoj prisutnosti.

Volimo te, tata. Moli za nas!

Uvod

Na jednom mjestu nobelovac Ivo Andrić kaže ovako: “Gubiti je strašno samo tako dugo dok se ne izgubi sve, jer gubiti malo donosi žalost i suze, i dok god možemo na preostalom mjeriti veličinu izgubljenog teško nam je, ali kada jednom izgubimo sve onda osjetimo lakoću za koju nemamo imena, jer to je lakoća prevelikog bola. Lagan sam, lagan da poletim! Sve izgubljeno je u mojoj svijesti, samo bez težine i gorkosti zemaljskih stvari; ja imam opet sve što izgubih, preobraženo i uljepšano – u sjećanju. I još: ja imam veliku slobodu onog koji ništa nema i mir onog koji je prežalio i konačno se rastao” (Ex Ponto). Te Andrićeve riječi kriju u sebi duboku istinu, a ona jednom broju današnjih ljudi postaje kristalno jasna i dragocjena poput onog bisera i onoga blaga o kojima je Isus govorio u svojim prispodobama (usp. Mt 13,44-46), a da bi nas poučio da znamo što staviti na prvo mjesto u svom životu i koju nam je cijenu platiti da sačuvamo to što držimo neizmjerno vrijednim.

Mislimo na one ljude, svuda u svijetu, koji se drže svoje savjesti i iz vjernosti tom Božjem glasu spremni su izgubiti sve. Doslovno sve. Mislimo još uže na one ljude koji se u trenutačnoj situaciji vezanoj oko cijepljenja protiv bolesti COVID-19 nipošto – ni po cijenu najvećih nagrada, ni po cijenu najvećih kazni – ne žele odreći svoje savjesti, a koja im kazuje da je cijepljenje cjepivima koja su okaljana pobačajima duboko moralno pogrešno i ne žele ni na koji način imati udjela u tome.

Savjest u svjetlu prihvaćanja i odbijanja cijepljenja

Pitanje je, dakle, što te ljude danas toliko čini stamenima da su spremni prihvatiti – ako je to cijena koju moraju podnijeti, a čini se da će morati – npr. otkaz na poslu za koji su uložili desetljeća samoodricanja, da su spremni prekinuti školovanje i studij i zapriječiti si put prema akademskom napredovanju i dobrobitima koja iz toga proizlaze, da su spremni prihvatiti izopćenje iz društvenog života na svim razinama i živjeti u kućnim ili nekim drukčijim logorima, da su spremni čak i biti odbačeni i prezreni od strane Crkve, uz vjerojatnost da neće imati ni pristup sakramentima, itd.?

Razum nam govori da to nitko ne bi činio bez neizmjerno velikoga razloga, toliko velikoga da njegova vrijednost nadilazi baš sve drugo. To je ta dubina i ljepota savjesti – najintimnijega dijela ljudskog bića u kojem se živo osjeća Božja prisutnost i ljubav, i poradi kojeg se po svaku cijenu i podnoseći svaku žrtvu želi ostati sjedinjen sa svojim Stvoriteljem i svojim Otkupiteljem. Zaključujemo da je upravo ta vjernost Božjem glasu koji nam govori ovo treba učiniti, a ovo se nipošto ne smije učiniti, ono što tolike vjernike koji se ne žele cijepiti protiv bolesti COVID-19 drži duhovno mirnima i spremnima prihvatiti što god treba. U tom smislu za njih ne postoje nikakvi poticaji i ne postoje nikakve kazne kojima bi ih se moglo uvjetovati ili uvjeriti u promjenu razmišljanja, jer se od vrhunske vrjednote – biti vjeran Božjem zakonu i Božjem glasu – ne odstupa.

Teško je to razumjeti onima koji, najčešće u svojoj dobronamjernosti i dobrohotnosti, na cijepljenje gledaju kao na čin ljubavi prema bližnjemu, sebi i Bogu, jer sami ne propituju moralnu složenost cjelokupne situacije niti se zamaraju problematikom okaljanosti cjepiva pobačajima, štoviše u tome nerijetko vide i plemenitu žrtvu od koje čovječanstvo ima koristi, pa je razumljivo da iz takve perspektive ne mogu ni shvatiti da bi sve to nekoga drugoga moglo duboko i iskreno mučiti u dubini njegova bića. A kad takvi, tj. oni koji su dobronamjerni i koji su iskreni vjernici, ne mogu razumjeti što znači priziv savjesti, kako to očekivati od nekih drugih, koji nemaju ni dobronamjernosti, ni vjerskog znanja ni ljudskog razumijevanja?

Htjeti izgubiti puno da dobiješ sve

Andrić bi nam ovdje vjerojatno lako objasnio da su ljudima polako oduzimane slobode, odnosno polako su gubili, počevši od onih vremena kada se izrijekom tvrdilo da ne postoji baš ni zrnce mogućnosti da bi se netko mogao prisiljavati na cijepljenje, jer bi to značilo sumrak demokracije, sve do iz dana u dan sve većeg stezanja obruča po kojem ubrzano idemo prema stanju da bez cijepljenja nećemo moći baš ništa. To polako gubljenje izaziva u ljudima protivljenje, žalost, suze, borbu…, ali onoga trenutka kada čovjek dođe pred zid i ne bude imao više ništa izgubiti, ostat će mu jedino uprt pogled u ono što je ostalo, što mu nitko ne može oduzeti i što će tada prepoznati kao doista najdragocjenije. Naravno, to je sam Bog, odnosno to je snaga vjere koja ključa iz vrela čiste savjesti i koja se kao takva prepoznaje kao blago i dragocjeni biser, ono što se ne ispušta i što je jedino stvarno sveto. Tada čovjek u poniznosti i iskrenosti srca otkriva veliku istinu po kojoj zaključuje da ako Boga ima u duši zapravo ima sve, odnosno kako to Sveto pismo lijepo kaže: Ako je Bog za nas, tko će protiv nas? (Rim 8,31). Ili kako to kaže blaženi Alojzije Stepinac: “Kad vam otmu sve, ostat će vam dvije ruke. Sklopite ih na molitvu pa ćete tada biti najjači.”

U tom je svjetlu današnja situacija prilično prispodobiva vremenu življenja starca Eleazara i sedmorice braće Makabejaca iz vremena prisilne helenizacije (usp. 2 Mak 6-7 i druga mjesta), a njihov nam plemeniti primjer može biti veliko osnaženje i učvršćenje u vjeri da nam Božja Providnost u gubitku daruje neizmjeran dobitak. Kao što su se u vrijeme prije no što će Eleazar, braća Makabejci i njihova majka podnijeti žrtvu mučeništva najprije zbivala velika otpadništva od vjere, a mnogi Židovi oportunistički išli lakšim putem, zaboravili zakone svojih otaca i počeli prinositi žrtve nepostojećim bogovima, tako i danas mnogi vjernici postaju sljedbenici onoga što su neki nazvali COVID-religijom i vjerojatno ne primjećuju kako uvelike pridonose da se crkveno učenje o poštovanju ljudskog života od začeća do prirodne smrti srozava u bezdan. Kako su to nekad činili obični ljudi, još su više prednjačili svećenici i vjerska elita, a ni danas nije bitno drukčija situacija. S druge strane, unutar svećeničkih redova, i negdašnjih i današnjih, pronalazimo i one druge – koji su bili spremni i koji jesu spremni dati svoj život za Boga i Božje zakone i u tom smjeru voditi vjernike.

Savjest onih koji odbijaju cijepljenje protiv bolesti COVID-19 u svjetlu mučeništva starca Eleazara, sedmorice braće Makabejaca i njihove majke

A kako stvari stoje, dat će i naše vrijeme i starce Eleazare i mnoštvo makabejskih mladića i mnoštvo hrabrih majki Makabejki. Bogu hvala već sada na tom, vjerujemo, skorom mučeništvu dijela Crkve, jer ne sumnjamo da će se i tu obistiniti Tertulijanove riječi da je krv mučenika sjeme novih kršćana. Starac je Eleazar, reklo bi se danas, trebao učiniti samo jednu bezazlenu prijevaru – glumiti da jede svinjetinu i ne bi mu ni dlaka s glave pala. Današnji vjernici također trebaju samo zažmiriti na jedno oko zbog okaljanosti cjepiva pobačajima i samo u ovom slučaju olabaviti obvezatnost Božje zapovijedi: Ne ubij!, odnosno trebaju tek zavrnuti rukav i primiti jednu običnu injekciju (doduše, u nekoliko doza, s vjerojatnošću eksponencijalnog umnažanja). Starca su Eleazara uvjeravali da to može učiniti čiste savjesti, jer on kao pobožan čovjek jako dobro zna da ne postoje drugi bogovi i taj njegov hinjeni izvanjski znak nikako ne bi značio odbacivanje vjere u jednog i jedinog Boga, a nas danas također slično uvjeravaju da možemo čiste savjesti primiti cjepivo, jer je žrtvovanje ljudskih bića na temelju kojih su nastala cjepiva bilo toliko davno, a uz to i bez ikakve naše odgovornosti, da se stvarno ne trebamo time ni na koji način opterećivati. Ukoliko nam ipak ostaje zrnce sumnje, imamo za primjer Svetog Oca.

Međutim, starac je Eleazar odlučno odbio bilo kakvu mogućnost glume, a pri tome je pokazao zašto to čini – iz prave ljubavi prema Bogu i Božjim zakonima te kao poticaj mladićima da ostanu vjerni vjeri svojih otaca i postojani u čuvanju Božjih zapovijedi, svjesni da je Bog Gospodar i ovog i vječnog života. Takvih nam primjera – onih koji ne gledaju samo kako za kratko produžiti svoj i tuđi život, nego gledaju prije svega dobro vjere i spasenje duša – danas uvelike nedostaje u Crkvi, što posljedično vodi do razočaranja mnogih vjernika zbog mlakosti i šutnje (naj)većeg dijela njezinih pastira.

Sedmorica braće Makabejaca su, slijedeći primjer starca Eleazara, poradi potpune poslušnosti svojoj savjesti, jedan po jedan doživljavali ovakav ovozemaljski kraj: odsjekli su im jezik, ogulili kožu s kosom s glave, odsjekli udove te ih tako izmrcvarene i osakaćene pekli na nekim velikim užarenim tavama. Sve je to morala gledati njihova majka, a jedni druge su bodrili da izdrže poradi vjere u uskrsnuće. Na kraju su ubili i majku. Neki bi danas na takvu i toliku žrtvu možda odmahivali glavom i rekli da je to običan fanatizam. Ta samo su trebali progutati koji zalogaj svinjetine i prividno prignuti koljeno pred božanstvima u koja stvarno ne vjeruju. Opet, ako napravimo usporedbu s današnjim vremenom, od vjernika se očekuje samo ubod i ništa više. Sedmorica braće Makabejaca, njihova majka i starac Eleazar jako su dobro znali za što su i s kojom nadom položili svoj život, a čvrsto vjerujemo da i danas ima mnoštvo onih koji istom čvrstoćom i vjernošću Bogu i Božjim zakonima – ni po koju cijenu – ne žele obezvrijediti Božju zapovijed Ne ubij!

Zaključak

Na kraju možemo samo zaključiti da je savjest nešto najdivnije i najintimnije što je Bog darovao čovjeku. Svakome daje njegovu savjest i zato je svatko pozvan djelovati po tom Božjem glasu koji čuje u sebi. Naravno pod uvjetom da ga doista osluškuje. U tom svjetlu onaj kome savjest kaže ne cjepivu treba po toj savjesti postupati, a svatko drugi bi to trebao poštovati. Na to je nedavno upozorio i papa Franjo, rekavši da o prizivu savjesti jednostavno ne može biti pregovora. U praksi to nažalost ne vrijedi – ni u Crkvi ni u društvu – pa nam se valja prisjetiti Andrićevih riječi i bez ikakve tjeskobe gledati na gubitke koji će nam očigledno slijediti, svjesni da nam je onaj zadnji gubitak zapravo cilj koji želimo postići, jer kad nam doista Bog bude na prvom mjestu, sve nam ostalo dođe kao suvišak. U međuvremenu neka nam češće na pameti budu Stepinčeve riječi da će nam ostati dvije ruke koje uvijek možemo sklopiti na molitvu, a ako to činimo bit ćemo najjači.

Izvor: vjera i djela – vjeroučiteljica Snježana Majdančić Gladić

Premda sam, moja Margarito, sasvim svjestan
da je moj prijašnji život bio razlogom da potpuno zasluženo budem napušten od Boga,
ipak ne prestajem pouzdavati se uvijek u njegovu beskonačnu dobrotu.
Stalno se i potpuno uzdam u njegovu milost
koja mi je pružila snagu da sve u duhu prezrem:
bogatstvo, prihode pa i sam život,
radije nego da prisižem protiv savjesti.

On je dobrostivim naukom ponukao i samoga kralja da me zasad samo liši slobode.
(Time mi je Njegovo Veličanstvo u jednu ruku zacijelo iskazalo veliko dobročinstvo
zbog duhovnog napretka moje duše:
nadam se, naime, da ću u ovim prilikama taj napredak bolje postići
nego u svim onim častima i dobrima što su mi se prije tako nagomilala.)

Bog će istom milošću ili tako ublažiti kraljev duh
da za me ne odredi ništa teže
ili će mi trajno pružiti snagu da bih strpljivo podnio sve ono teže što bi moglo doći.

Moja će strpljivost, povezana sa zaslugama pregorke Gospodnje muke
(koja i zaslugom i načinom u beskrajnoj mjeri nadilazi svaku moju podnošljivost),
blažiti kazne što sam ih zaslužio u čistilištu te,
po dopuštenju božanske dobrote, ponešto uvećati i nagradu.

Ne želim, moja Margarito, sumnjati u Božju dobrotu,
iako jasno razabirem da sam slab i krhak.
Čak ako bih i naslutio u tom strahu i nemiru da bih negda mogao posrnuti,
sjetit ću se da je sveti Petar zbog male vjere počeo tonuti i na sam dašak vjetra
pa ću učiniti što je i on učinio.
Zazvat ću Krista: ‘Gospodine, spasi me.’
Nadam se da će ispružiti svoju ruku, dohvatiti me i neće dopustiti da potonem.

Ako pak pripusti da i dalje oponašam Petra
te mi je naglo pasti, kleti se i preklinjati

(neka to Bog po svome milosrđu što dalje odvrati i neka mi iz tog pada radije pripusti štetu nego korist);
uza sve to nadam se da će se obazrijeti na me okom prepunim milosrđa kao što je pogledao i Petra te će me opet pridići da bih iznova mogao ispovijedati istinu i rasteretiti savjest. Snažno ću podnositi kaznu i stid za ranije odreknuće.

Napokon, moja Margarito,
sasvim pouzdano znam da me Bog bez moje krivnje neće ostaviti.

Stoga ću se u svoj svojoj nadi i pouzdanju sav njemu povjeriti.
Ako dopusti da propadnem zbog svojih grijeha,
bar će se na meni proslaviti njegova pravednost.
Ipak se nadam da će preblaga njegova dobrota vjerno čuvati moju dušu
i dati da se na meni radije proslavi njegovo milosrđe nego pravednost.

Budi stoga, kćeri moja, dobrog raspoloženja.
Ne budi zabrinuta za me pa ma što mi se dogodilo u ovome svijetu.
Uostalom, ništa se i ne može dogoditi što Bog ne bi htio.
A što Bog hoće, doista je najbolje,
pa makar se nama činilo ne znam kako zlo.

***

Kralj Henrik VIII je kancelara Thomasa More-a osudio na smrt.
Thomas ga nije priznavao poglavarom Crkve u Engleskoj,
a je Henrik je to zahtijevao i učinio nakon što mu nije dopušteno da se razvede od zakonite žene i oženi drugom, bludnicom.
Thomas je mirno prihvatio presudu, slijedeći hrabro svoju savjest. Iz istog razloga pogubljen je i biskup Ivan Fisher.
Bili su vjerni nasljedovatelji svetog Ivana Krstitelja koji je glavom platio obranu braka, protiveći se kralju Herodu.

U studenom 1534. godine parlament je primio zakon, po kojemu je kralj jedini poglavar Crkve u Engleskoj. Odmah su tražili i od Thomasa More-a da prizna taj zakon.

On je to odlučno odbio s motivacijom da se više neće baviti političkim stvarima  i da ne može raditi protiv svoje savjesti i time upropastiti svoju dušu.

Nagovarali su ga sa svih strana da bi popustio. Njegovi prijatelji nastojali su ga skloniti dokazujući mu “da on ne mora biti drugačijeg mišljenja nego engleski parlament”.

– “Kad bih ja bio sam protiv cijelog parlamenta – reče – tada bih se čuvao, ali ja imam za sobom cijelu katoličku Crkvu, taj golemi parlament kršćana”

Žena i kći su ga molile i prigovarale mu, zato što hoće biti izuzetak, kad su drugi pa i sami neki biskupi priznali taj zakon. Kad ga je žena preklinjala da posluša kralja i da sačuva život poradi djece on je upita:

– “Koliko godina ti misliš da bih ja mogao živjeti?”

– “Više od dvadeset”, reče ona!

– “Ah, draga ženo. Ti bi, dakle, htjela da ja za dvadeset godina pustim vječnost”

A na sve druge prigovore More je uvijek ponavljao:

– “Ja ne mogu drugačije raditi nego kako mi nalaže savjest.”