Starac Šimun je čekao Spasitelja. Za to je živio. To je bio njegov cilj. Mi u Zadru imamo njegovo neraspadnuto tijelo (!) a to je znak koji traje, rekao je don Josip Mužić na svetoj misi u devetnici svetom Šimunu. I mi iščekujemo Njegov dolazak, jer je obećao da će opet doći, u slavi. Šimun nam je uzor u postojanosti. Ovaj svijet, naprotiv, sprema se na dolazak Antikrista koji želi iskorijeniti Krista iz srca čovjeka… 

___

„Sv. Šime je Isusov suvremenik. Njegovo u cijelosti sačuvano tijelo je čudo koje traje. Poruka toga dara među nama je da otvorimo oči i prepoznamo što imamo. Da budemo ponosni i svjesni da nas Bog kao narod voli, da mu je stalo do nas i da je on učinio da opstanemo. Bez obzira što su nas kroz povijest otimali i tlačili, nisu nas uspjeli uništiti. To je znak da je, unatoč svih slabosti, izdaja i zavjera, Bog onaj koji vodi povijest i nemamo se čega bojati“, poručio je don Josip, potaknuvši da trebamo misliti kako se svidjeti Bogu i kako udovoljiti Bogu, a ne političarima, jer „to nas može skrenuti s onoga što je bitno“.

Rekavši kako su apostoli dobili poslanje propovijedati Evanđelje i tako pripremati Kristov dolazak, don Josip je naglasio da upute koje Isus daje učenicima idu za tim da učenici „ostanu usredotočeni na cilj, kako bi njihovo poslanje donijelo što više ploda, da se pouzdaju u Providnost“. Isusova riječ da ništa suvišno ne nose sa sobom znači da se ne osiguravaju zemaljskim stvarima, nego da se pouzdaju u Boga, Bog će providjeti. Važno je znati koji je cilj.

„Naš život je hodočašće. Ako ne znamo koji nam je cilj i gdje idemo, natovarimo se s puno toga, putem zastanemo, izgubimo snagu i ne možemo dalje, ili skrenemo s puta. Imamo pred očima čovjeka koji je bio usredotočen na cilj. Sv. Šime imao je pred očima da mu je obećano da će vidjeti Gospodina, Mesiju i on je živio za to. Šime je najveći dio života proveo u iščekivanju Krista, da doživi to da može vidjeti Isusa“, rekao je don Josip.

I nama je obećano i znamo da će Gospodin opet doći na ovu zemlju, ovaj put u slavi. Stoga nam je „Šime primjer i uzor kako bismo mi morali iščekivati Gospodina. Drugi su bili zaokupljeni svim mogućim stvarima, karijerama, novcem, svojim ljudskim planovima; bili su odsutni kad je Isus došao u hram i nisu prepoznali Mesiju, iako su svoj život predali Bogu. Nitko od tadašnjih svećenika, farizeja, pismoznanaca nije bio sa starcem Šimom ili staricom Anom. Samo su njih dvoje prepoznali Gospodina, čak kao neki ‘rubni’ sudionici štovanja u hramu. A to je zato jer su samo oni bili spremni! Samo oni su bili budni, samo su ga oni istinski očekivali. Nisu bili opterećeni nečim drugim, nego su bili usredotočeni na Gospodina – zato im Isus nije promaknuo“, poručio je don Josip.

Propovjednik je istaknuo da je „Šime bio postojan u budnosti i spremnosti da dođe do susreta s Isusom“. „Trebalo je izdržati sve te godine. Nije dovoljna samo spremnost, nego je potrebno da čovjek bude i postojan u spremnosti, da u toj spremnosti izdrži do kraja. Gospodin ima svoje planove. On se Šimi objavio kad je Šime bio na kraju života, star, nemoćan, kao što je učinio i s Mojsijem. Kad je Mojsije u naponu snage htio izvesti Izraelski narod iz ropstva, doživio je debakl. A onda ga je Gospodin pozvao s 80 godina, kad je već imao svoj uhodan život, stado ovaca… Onda ga poziva da oslobodi narod. I Mojsije nema volje, snage, ne da mu se, razočarao se; osjeća se izdan i odbačen od naroda i opire se. Međutim, Bog zna što hoće i on Mojsija prisiljava da bude onaj preko kojeg će Bog izbaviti svoj narod“, rekao je don Josip.

Trenuci milosti kad je Šime primio Isusa na svoje ruke, razmjena rečenica s Marijom i Josipom, „taj susret obilježio je cijeli njegov život. Sve što je prethodno čekao desetljećima, sada je imalo svoje ispunjenje. A što je s nama? Nakon pretvorbe, misni usklik kaže: ‘Tvoj slavni dolazak iščekujemo’. Time obnavljamo spremnost i budnost da dočekamo Gospodina. Da imamo želju za njim, da nam je stalo, da priželjkujemo da dođe što prije, kao što su živjeli prvi kršćani koji su molili Maranatha – Dođi, Gospodine Isuse“, rekao je don Josip, upozorivši da je u naše vrijeme u mnogima ugušeno pripremanje za susret s Isusom i vječni život.

„Kad se u čovjeku ubije spremnost za vječnost i za zemaljski dom, događa se razaranje duhovnog dijela čovjeka. Čovjek odrađuje što se od njega traži, ali nema srce koje izgara, cilj za kojim ide.

Ovaj svijet u procesima globalizacije ima svoje iščekivanje, ali ne sprema se za dolazak Krista, nego za dolazak Antikrista, o kojem govori i Knjiga Otkrivenja. Sustavno se radi na tome. To je u naše vrijeme očitije nego prije. Antikristu će biti glavno iskorijeniti Krista iz srca čovjeka. Mali antikristi su bili kroz povijest i prošli. Ali na kraju vremena, Antikrist kao direktna opozicija Kristu će biti samo jedan. Nakon njega slijedi kraj povijesti“, rekao je don Josip, istaknuvši kako se danas u svijetu mrzi samo Isusa i kršćanstvo.

„Ono što se napada je ono što valja. Ako se napadaju i ruše obitelj, domoljublje, Krista, to su osnove za koje se moramo uhvatiti i sačuvati. Šime je dočekao svog Spasitelja, jer vjernost uvijek biva nagrađena. Pa tako i naša vjernost, nas kao naroda, bez obzira što nas stoljećima tlače i ponižavaju. Šime je bio zahvalan i sretan zbog milosti koju je doživio. I rekao je da je spreman za prijelaz u vječni dom. Budimo i mi zahvalni na milostima koje nam je Bog udijelio, počevši od tijela sv. Šime. Takvih milosnih znakova i iskaza ljubavi našem narodu imamo puno – od Gospinih ukazanja do relikvija svetaca i čuda u našem narodu. To bi trebalo biti naše nadahnuće, svjetlo i vodilja.

Borimo se i pobjeda nam je zajamčena, iako svijet već smatra da smo izgubili rat. Sveto Pismo kaže: ‘Ne žalostite se. Jer radost Gospodnja vaša je jakost’. Ako je čovjek u milosti Božjoj, ako zna da je mirne savjesti, što nam tko može? Mogu nas mučiti i oduzeti što žele, ali ne mogu nam oduzeti dušu i Boga. Imamo najvažnije, iza nas će ostati svijetli trag. Svi smo pozvani biti Kristove svjetlonoše, da ostavimo duboki trag iza nas i za vrijeme našeg života“, potaknuo je don Josip Mužić.

Na misi su sudjelovali i župan Zadarske županije Božidar Longin te članovi braniteljskih udruga i udruga civilnih stradalnika Domovinskog rata, u danima obilježavanja 32. godišnjice Dana obrane grada Zadra u Domovinskom ratu.

Izvor: ika.hkm

Krsno ime Majke Tereze je Agnes, što bi u prijevodu bilo Janja. Rođena je 26.8.1910. god. u Skoplju, (glavnom gradu Makedonije), a svojim rođendanom je uvijek smatrala svoj DAN KRŠTENJA koji je bio samo jedan dan nakon rođenja.

Agnes Gondža Bojadžiju (Agnes Gonxha Bojaxhiu) Porijeklom je Albanka, a rođena je u skromnoj i pobožnoj obitelji.

Njena majka je pobožna žena Drana, koja je svojih troje djece odgajala u katoličkoj vjeri.
Otac Nikola je radio u ljekarni u Beogradu, borio se za prava Albanaca, a onda je tamo iznenada umro, nakon obroka. Agnes je tada imala osam godina.

U Skoplju su išli u crkvu Srca Isusova gdje je Majka Tereza polako otkrivala svoj duhovni poziv da postane časna sestra tj. da svoj život potpuno posveti Isusu, u samostanu kao redovnica.

Imala je starijeg brata Lazara i stariju sestru Agu.
Odgajani su u kršćanskom duhu.

Njihova majka Drana učila ih je da se čuvaju lošeg društva jer ih može iskvariti kao što se od jedne gnjile jabuke sve druge mogu pokvariti.

Najprije je otišla u samostan sestara Loretanki u Irsku, gdje je naučila engleski jezik, a potom u Indiju. Uzela je redovničko ime Tereza po uzoru na svetu malu Tereziju. Sestre loretanke bile su misionarke koje su se bavile odgojem djece, a sestra Tereza nakon što je bila učiteljica postala je i ravnateljica.
1946, godine, nakon što je 18 godina bila sestra loretanka, Majka Tereza prima ono što naziva: poziv unutar poziva.
Čula je unutarnji glas (zvan lokucija), koji ju je zvao da ide iz sigurnosti samostana i pođe na ulice Kalkute, onima koji nikoga nisu imali i koji su pružali ruke prema njoj želeći da im bude svjetlo.
Doživjela je na putu vlakom iskustvo Isusa prisutnog u siromahu, Isusa koji s križa govori njoj: Žedan sam! Shvaćala je da je najgora vrsta siromaštva biti ostavljen i sam te da Isus u siromasima ne žeđa samo za vodom nego za ljubavlju.
Odluka nije bila jednostavna jer je voljela sve ono što je imala u samostanu, a odjednom mora opet napustiti sve i krenuti u nepoznato, k onima koji su živjeli i umirali na indijskim ulicama u mraku duhovne i materijalne bijede.

Obukla je siromašno indijsko odijelo – sari – te je uz dopuštenje poglavara otišla služiti Isusu u najsiromašnijima od siromašnih.
To je postao i četvrti zavjet Misionarki ljubavi koje osnovala
(od sveg srca služiti najsiromašnijima od siromašnih) uz uobičajena tri: poslušnost, čistoća i siromaštvo.
Malo po malo pridruživale su joj se i druge sestre, ponajprije njene bivše učenice, te je osnovala MISIONARKE LJUBAVI.
Misionarki ljubavi prepoznatljive su po bijelom sariju sa tri plave crte koje ih podsjećaju na Gospu i zavjete. Ima ih preko 5000 u raznim državama svijeta. I u Hrvatskoj imamo sestre Misionarke koje žive i djeluju u Zagrebu.

Budući da je Makedonija nekada bila dio Jugoslavije u kojoj se učio hrvatsko-srpski jezik, pa kad je zaboravila albanski s bratom je pričala na hrvatski jezik. U Albaniju se, nakon odlaska nije vraćala 50 godina.
I njene sestre, jednom kad odu od kuće, nemaju posjete svojoj obitelji sve do pred vječne zavjete, tj. gotovo deset godina.

Misionar koji je puno pomagao Majci Terezi i sestri u misijama je naš sunarodnjak o. Ante Gabrić.
Unatoč tomu što je u početku služenja na ulicama Kalkute imala duboko iskustvo Isusove prisutnosti kasnije je imala jako dugo razdoblje duhovne suhoće (čak 20 godina) tj. osjećaj kao da joj je Bog daleko.
Upravo to je razdoblje u kojem se vidi snaga njene vjere. Nitko tko bi je susretao ne bi pomislio da prolazi kroz duhovnu tamu.

Majka Tereza i papa Ivana Pavao II bili su u isto vrijeme dva velika svijetla u Katoličkoj Crkvi.

Često se spominje kako je Majka Tereza bila velika humanitarka, no njen poziv i poziv misionarki nije da budu socijalne radnice nego da služe Isusu služeći siromasima.
Često je znala govoriti: Sve za Isusa!
I papa Ivan Pavao II je poticao Majku Terezu da osigura sestrama vrijeme i za učenje svoje vjere (Katekizam Katoličke Crkve) kako bi mogle bolje ispunjati svoje misionarsko poslanje.
Među mnogim svećenicima koji su u duhovnoj formaciji pomagali sestrama osobito se ističe sluga Božji o. John Hardon.

Sestre su posjećivale siromahe posvuda: u siromašnim četvrtima, na kolodvorima, u kanalizacijama, u zatvorima, sirotištima, itd.… Otvarale su prihvatilišta za njih i kuće za umiruće u dubokoj svijesti da je prelazak iz ovog života u vječnost najvažniji trenutak našeg života.

Krivo bi bilo misliti da su sestre po cijeli dan samo u službi siromasima. One su pola dana bile u molitvi, a pola dana u poslu. Primjerice, svaki dan imaju razmatranje Svetog Pisma, svetu misu, klanjanje i krunicu. Iz molitve i zajedništva s Bogom dobivaju snagu za svoje djelovanje.
Osim aktivnih sestara Misonarki ljubavi postoje i one koje su konteplativne, tj. one koje su gotovo cijeli dan u molitvi. Postoje i braća misonari ljubavi, svećenici misionari ljubavi i drugi ogranci iste karizme.

Majka Tereza je živjela je 87. godina, tj. do 1997. a njen grob je u Kalkuti.
Svetom je proglašena 2013. Njen spomendan slavimo 5.9., na dan njenog preminuća.

Izgubila je oca u djetinjstvu, ali se Eutihija, njezina majka, posebno brinula da joj podari nježne i uzvišene osjećaje pobožnosti i vjere. Po ranim dojmovima koje je Lucija primila i snažnom utjecaju božanske milosti, Lucija je bila još vrlo mlada kad je ponudila Bogu cvijet svog djevičanstva. Taj je zavjet, međutim, držala u tajnosti, a njezina majka, kojoj je to bilo strano, natjerala ju je da se uda za mladog gospodina koji je bio poganin. Svetac je tražio prilike da spriječi ovaj plan da stupi na snagu, a njezinu je majku mučilo dugo krvarenje od kojeg je trpjela četiri godine, a da nije pronašla nikakav lijek obilazeći liječnike. Na kraju ju je Lucija nagovorila da ode u Catanu i iznese svoje molitve Bogu za pomoć na grobu svete Agate. Onamo ju je pratila sveta Lucija, a njihove su molitve bile uspješne.

Nakon toga je naša svetica otkrila svojoj majci svoju želju da se posveti Bogu u stanju trajnog djevičanstva i da svoje bogatstvo podari siromasima: a Eutihija ju je, u znak zahvalnosti, ostavila punu slobodu da slijedi svoje pobožne sklonosti. Mladi plemić, s kojim je majka razgovarala o udaji za nju, shvatio je to prodajom njezinih dragulja i dobara, te raspodjelom cijene među siromasima, te ju je u svom bijesu optužio pred namjesnikom Pashazijem kao kršćanku , Dioklecijanovo progonstvo tada je bjesnilo s najvećim bijesom. Sudac je zapovjedio da sveta djevica bude izložena prostituciji u bordelu; ali Bog ju je učinio nepomičnom, tako da je stražari nisu mogli onamo odnijeti. Također ju je učinio nadmoćnom kod sve okrutnosti progonitelja, u svladavanju vatre i drugih muka. Nakon duge i slavne borbe umrla je u zatvoru od zadobivenih rana, oko 304. godine. Bila je počašćena u Rimu u šestom stoljeću među najslavnijim djevicama i mučenicima, čije trijumfe crkva slavi, kao što se vidi iz Sakramentar svetog Grgura, Bede i drugih. Njezin se blagdan držao u Engleskoj sve do promjene vjere, kao sveti dan drugog reda, u kojem nije bio dopušten nikakav rad osim oranja zemlje ili slično.

Njezino je tijelo ostalo u Sirakuzi mnogo godina; ali je naposljetku prevezeno u Italiju, a odatle po ovlaštenju cara Otona I. u Metz, kako pripovijeda Sigebert od Gembloursa. Tamo je izložena javnom štovanju u bogatoj kapeli crkve sv. Vinka. Dio njezinih relikvija prenesen je u Carigrad, a odatle u Veneciju, gdje se čuva s osobitim štovanjem.

Sv. Lucy je često slikana s očnim jabučicama položenim u zdjelu: možda su joj oči bile oštećene ili iščupane, iako njezina sadašnja djela ne spominju takve okolnosti. Na mnogim mjestima njezin se zagovor osobito moli za očne bolesti.

***

Od najveće je važnosti koje su ideje utisnute u fleksibilne umove djece, koji su osjećaji utisnuti u njihova srca i prema kojim su navikama najprije oblikovani. Neka se naviknu na mala odricanja, kako u svojoj volji tako i u osjetilima, i neka nauče da se užitaka koji zadovoljavaju osjetila moraju čuvati i upotrebljavati s velikim strahom i umjerenošću: jer njima se duša može pokvariti…

Malo je Lucija danas među kršćanskim damama, jer su senzualnost, ponos i taština usađeni u njihov um lažnim maksimama i pogubnim primjerom onih s kojima su najprije razgovarale.

Na žalost, osim ako stalna budnost i suzdržanost ne proizvode i ne jačaju dobre navike, sklonosti naših duša same od sebe naginju prema pokvarenosti.

Izvor: ewtn

Mučeništvo svetog Januarija, biskupa Beneventa, dogodilo se za vrijeme cara Dioklecijana, početkom 4. st. Prema predaji, njegov prijatelj je bio uhićen jer je bio kršćanin. Januarije ga je, sa još dvojicom, otišao posjetiti u zatvor tražeći da ga se oslobodi. Sudac, međutim nije slušao nego je i njih osudio na smrt. Kazna bacanja zvijerima promijenjena je  u kaznu odrubljivanja glave.

Pravu reformu radili su sveci, a ne oni koji su otpali od Crkve, kao Martin Luther kojeg (krivo) nazivaju “reformatorom”. Jedan od  svetih reformatora bio je PETAR DAMIANI, koji se borio protiv zla u Crkvi u svoje vrijeme, a i tad je bilo raskalašenosti i nemorala među svećenstvom

—-

Sveti Petar Damiani jedan je od najvećih reformatora svojega vremena, pogođenog dvjema smrtonosnim ranama: simonijom i nemoralnošću velikoga dijela klera, koji je rado i često kršio obvezu celibata

Zajedno s Hildebrandom od Soane, odnosno papom Grgurom VII., čiji je bio veliki prijatelj i savjetnik, sveti Petar Damiani jedan je od najvećih reformatora svojega vremena, pogođenog dvjema smrtonosnim ranama: simonijom i nemoralnošću velikoga dijela klera, koji je rado i često kršio obvezu celibata.
Petar Damiani proputovao je čitavu Europu istjerujući poroke, umirujući prepirke, te izmirujući zemlje rastrgane nasiljem i neslogom. Njegov bi odabir, istini za volju, bio drugačiji život: život tišine i molitve u samostanu, što ga je opisao pjesničkim izričajem: “O, pustinjački živote, kupelji duša, smrti prijestupa, pročišćenju svake prljavštine! Ti čistiš dubinu duše i približuješ duh bjelini anđeoske čistoće. Tvoj miomiris nadilazi sve druge mirise, pa i one najljepšega cvijeća.” No, Gospodin je – kao što ćemo vidjeti – za nj’ bio predvidio nešto posve drugo.

Petar Damiani rođen je u Ravenni god. 1007., kao posljednji od brojne djece. O njegovu se obrazovanju skrbio stariji brat Damjan (čije je ime Petar naknadno pridružio svome, u znak zahvalnosti).

Unatoč nebrojenim poteškoćama koje su pratile tako brojnu, a uz to i siromašnu obitelj, uspio je poći na studij, prvo u Ravennu, a potom u Faenzu i Parmu. Završivši studij, kratko je vrijeme proučavao elokvenciju i govorništvo.

Godine 1035. u želji za samoćom, razmatranjem i molitvom, povlači se u jedan samostan na granici Umbrije. No, bila su to odveć teška vremena za Crkvu, a da bi se čovjek, koji se odlikovao ćudoređem i umnošću poput Petra Damianija, mogao nadati mirnome životu u samostanu. Već je bilo uzornih redovnika i svećenika koji su kanili stati na kraj dvama zlima što su se bila uvukla u Crkvu, a što smo ih spomenuli na početku, i tako započeti novo razdoblje evanđeoske čistoće.

Među njih se ubrajao i biskup Ravenne, koji je Petra Damianija pozvao k sebi, izvukavši ga tako iz samostanskoga mira… Petar je toliko uspješno djelovao u Ravenni, te ga je sam papa pozvao neka zajedno s njime organizira reformu Crkve i ishodi izmirenje s carstvom, koje je u to vrijeme bilo u sukobu s Rimom oko pitanja moći.

Tako je poslan u “mirovni pohod” u Milano, u kojemu je upravo vladala pobuna krivovjeraca, a potom u Cluny, kako bi podržao prava tamošnjih čuvenih opata, te nakon toga u Firenzu, Francoforte, Montecassino…

Njegova je sposobnost posredovanja bila tolika, te je gotovo redovito uspijevao postići cilj.

Najbolje od sebe dao je u vrijeme dok se nalazio uz bok pape Grgura VII. Ova dvojica velikih i plemenitih crkvenih velikodostojnika, ujedinjeni željom podariti Crkvi novo, posve evanđeosko lice, upustili su se s nevjerojatnom odlučnošću u reformaciju Crkve, okončavši tako dugu i zamornu “borbu za položaje”, kao jedan od najproblematičnijih vidova simonije (car si je bio prisvojio pravo imenovanja biskupa i opata).
Štoviše, pogođen odlukom pape Grgura VII. o ekskomunikaciji, car Henrik IV. došao je u Italiju, te se u pokorničkoj odjeći bacio do nogu pape i zamolio za oprost. Bilo je to u zamku Canossa, 28. siječnja 1077. g.

Papa je nagradio revnost i plodnu mirotvornu djelatnost Petra Damianija proglasivši ga prvo biskupom Ostije, a potom kardinalom. No, bile su to za nj’ tek počasne titule, budući da – čim su mu to prilike dopustile – kao običan monah vratio u mir svoga samostana, uvijek spreman ponovo ga napustiti kada bi ga poslušnost i dobrobit Crkve zvale na neko drugo mjesto.

Monah Petar Damiani svoj je život završio prigodom nebrojene mirovne misije. Iako već vrlo poodmakao u godinama, bio je poslan izmiriti žestok sukob, koji je bio podijelio stanovnike njegova rodnoga grada. Sukob su bili započeli sljedbenici protupape, koji su u Ravenni bili veoma brojni. I tom je prigodom Petar Damiani uspio u

se – čim su mu to prilike dopustile – kao običan monah vratio u mir svoga samostana, uvijek spreman ponovo ga napustiti kada bi ga poslušnost i dobrobit Crkve zvale na neko drugo mjesto.

svom poslanju. Radostan se vraćao u svoj samostan, kada ga je u Faenzi zatekla smrt. Zahvaljujući prevladavajućem mišljenju među pukom, smjesta je proglašen svetim.

Budući da je u miru spokojnog samostana sveti Petar Damiani napisao brojne, vrlo vrijedne tekstove iz područja teologije i askeze, papa Leon XII., godine 1828., uvrstio ga je u povlašteni popis crkvenih naučitelja.

Izvor: bitno.net

Već na prvim stranicama don Boskovih uspomena čitamo njegov prvi san koji je snivao u devetoj godini života.
Svetac ovako pripovijeda:
Po prilici u dobi od devet godina usnuh san koji mi se da cijeli život duboko usjekao u pamćenje.
U snu mi se pričini kako sam u blizini kuće, u jednom prostranom dvorištu gdje se sakupilo mnoštvo dječaka.
Neki su se smijali, neki igrali, a mnogi i kleli. Kad sam čuo kletve smjesta pojurih među njih nastojeći ih ušutkati šakama i riječima.

Uto se pojavi častan čovjek u muževnoj dobi, sjajno odjeven. Bijeli plašt pokrivaše mu tijelo, njegovo lice bijaše tako sjajno, nisam ga mogao gledati. On me pozove po imenu, naloži mi neka se postavim na čelo dječacima i reče mi:
– “Ne udarcima, nego blagošću i ljubavlju morat ćeš svladati svoje neprijatelje. Odmah ih počni podučavati o ružnoći grijeha i o dragocijenosti kreposti”
Zbunjen i prestrašen odgovorih:
– “Siromašan sam i neuk, nisam sposoban dječacima govoriti o vjeri.  Na to se dječaci prekinuvši svađu, buku i kletve, sakupiše oko onog tko je govorio.
Gotovo i ne znajući što govorim, zapitah:
– “Tko si ti, te mi zapovijedaš ono što je nemoguće”?
– Upravo zato jer ti se čini nemoguće, moraš to s poslušnošću i sticanjem znanja učiniti mogućim.
– Gdje i kojim sredstvima ću pribaviti znanje?
– Dat ću ti Učiteljicu. Pomoću Njezina nauka možeš postati mudar: bez nje je svaka mudrost – ludost.
– Ali tko si ti koji tako govoriš?
– Ja sam Sin One koju te tvoja majka naučila svaki dan triput pozdravljati.
– Majka mi moja reče neka se bez njezina dopuštenja ne družim s onima koje ne poznam; zato reci mi svoje ime.
– Za moje ime pitaj moju Majku.
“Toga časa vidjeh pokraj njega Ženu veličanstvenog izgleda, ogrnutu plaštem koji odsijevaše sa svih strana kao da je svaka njegova točka blistava zvijezda”. Opazivši kako sam sve zbunjeniji u pitanjima i odgovorima, dade mi znak neka joj se približim, a onda me ljubazno primi za ruku i reče:
– Gledaj!
Pogledavši opazih kako su svi dječaci pobjegli i umjesto njih vidjeh mnoštvo jarića, pasa, mačaka, medvjeda, i nekoliko drugih životinja”. – To je tvoje polje na kojem trebaš raditi nastavi ona Gospođa.
Budi ponizan, jak, čvrst: ono što vidiš da se sada događa s ovim životinjama, ti ćeš morati učiniti s mojim sinovima.
“Svrnuh pogled i gle, umjesto okrutnih zvijeri pojavi se isto toliko krotkih janjaca koji skakutahu naokolo blejeći i želeći ugoditi onome Čovjeku i Gospođi.”
Onda, još uvijek u snu počeh plakati te zamolih Gospođu nek mi govori tako kako bih mogao razumjeti. Nisam znao što to sve znači. Tada mi ona položi ruku na glavu i reče: Sve ćeš u svoje vrijeme shvatiti”.
“U tom trenutku probudi me neka buka i sve iščezne.
Ostadoh zbunjen. Osjećao sam još uvijek bol u rukama od udaraca koje sam davao, ali me u isto vrijeme boljelo lice od zaušnica koje sam primao od derana.”
Silno uzbuđen te noći više nisam mogao zaspati. A onda, ona Osoba, ona žena, ono što sam čuo i vidio, tako zaokupi moj duh, one noći nije mi bilo moguće više zaspati.” god 1825.

Pavlova zaslijepljenost nije se zadovoljila time što su kršćani bili protjerani iz Jeruzalema. Zalazio je u okolinu jeruzalemsku i u daljnje gradove da uguši tu, kako je mislio, krivu vjeru. Goreći od mržnje na kršćane i od želje da ih zatre, zatraži od istoga onog Velikog svećenika Kajfe, koji je Isusa osudio na smrt, punomoć da pođe u glavni grad Sirije Damask, gdje je bilo mnogo Židova. Tu će potražiti kršćane i ako nađe koga dovest će ga svezana u Jeruzalem, bio muško ili žensko. Dobivši zatraženu pomoć, krene Pavao s nekoliko naoružanih ljudi na put.  Da prispije u Damask trebalo mu je prevaliti 213 kilometra, a to je još dalje nego cestom iz Zagreba u Rijeku. …

A što se događalo na putu u Damask, kako se Pavlu (tada poznatijem kao Savlu), ukazao uskrsli Isus i što mu je rekao čitamo u Djelima apostolskim u 9 poglavlju:

9

Više o svetom Franji Saleškom:

Franjo je rođen 21. kolovoza 1567., a zaređen je za svećenika 1593. godine. Od 1594. do 1598. radio je na teškom i opasnom zadatku propovijedanja protestantima iz Chablaisa i izvršio povratak oko 70 000 duša u katoličku vjeru. Godine 1602. postao je biskup. Njegova revnost za duše posvjedočena je u 21 000 sačuvanih pisama i 4 000 propovijedi koje pokazuju kako je primijenio riječi svetog Pavla: “Svim ljudima sam postao sve.” Možete utjeloviti njegov karakter u dvije riječi, ljubaznost i simpatičnost – vrline koje su bile tajna njegova uspjeha. Njegovi spisi odražavaju njegovu dobrodušnost i ljupko raspoloženje.

Kako je Franjo razvio blagu i ljubaznu narav, priča je za sebe. On nije rođen kao svetac, kao što nisu ni drugi.

Po naravi je bio vatren; malo je trebalo da ga baci u stanje bijesa. Prošle su godine prije nego što je svladao svoje nestrpljenje, svoju neposlušnu ćud. Čak i nakon što je postao biskup, bilo je trenutaka kad bi planuo, kao na primjer, kada je netko pozvonio prije nego što je završio propovijed. Važno je, naravno, da je stalnom ustrajnošću s vremenom postigao savršeno samosvladavanje.

Izvor: Crkvena godina milosti , Pio Parsch

O Bože moj! Kada bismo mi, dragi moj Teotime, nebeska nadahnuća primali sa svim opsegom njihove snage, u kako malo vremena bismo mi brzo i daleko doprli u svetosti. Kolikogod obilan bio izvor i kakogod snažno tekle njegove vode, one će natapati vrt ne prema svojemu tijeku već prema tome, kako je malen ili velik kanal kojim one protječu. Tako i Duh Sveti kao najbolniji izvor žive vode sa svih strana prodire u naše srce, osim po slobodnom pristanku naše volje. I radi toga će on svoju milost izliti u nj jedino prema onoj mjeri, u kojoj se njemu svidi i prema našoj vlastitoj pripravnosti i suradnji. Tako nas uči i sveti Tridentinski koncil koji kako ja mislim baš radi te potrebne suglasnosti našeg pristanka s Božjom milošću govori o dragovoljnom prihvaćanju milosti. (Šesta sjednica, peta glava) 

U tom smislu opominje nas sv. Pavao da ne primamo Božju milost uzaludno. 2 Kor 6,1. Jer, bolesnik koji bi primio lijek u svoju ruku, a ne bi ga progutao u želudac, primio bi doduše lijek u svoju ruku, a ga uistinu ne bi uzeo, tj uzeo bi ga ali na nekoristan i neplodan način. Tako isto i mi uzalud primamo Božju milost, kada je primamo samo na vratima srca, a ne primimo je pristankom srca. Na taj način mi je primamo, a da je ne primamo, to jest mi je primamo bez ploda, jer nema nikakve koristi od toga da osjetimo Božje nadahnuće, a ne pristanemo na nj.

Ako bi nadalje bolesnik, kojemu smo lijek stavili u ruku, taj lijek uistinu uzeo u želudac, ali samo jedan njegov dio, a ne sav lijek, tada bi lijek doduše djelovao, ali njegovo bi djelovanje bilo samo djelomično a ne potpuno. Tako je isto i kada nam Bog šalje veliko i snažno nadahnuće, da prigrlimo njegovu ljubav, a mi ne prihvatimo to nadahnuće u svom njegovom opsegu, nego samo jedan njegov dio. Ono će nam tada koristiti samo tim svojim dijelom, koji smo mi prihvatili. Katkada nas Bog nadahnjuje, da njemu za ljubav učinimo mnogo, ali mi ne pristajemo na cijelo nadahnuće, već samo na neki njegov dio. Mi se ponašamo kao i oni dobri ljudi u evanđelju, kojima je Spasitelj uputio nadahnuće, da idu za njim, ali oni su sebi pridržavali pravo da rade još i nešto drugo, tako da primjer jedan da ide najprije pokopati svojega oca Mt 2,21, drugi da se ide oprostiti sa svojom obitelji Lk 9,59

Po Elizejevoj molitvi na čudesan način umnoženo ulje nije nikada prestalo teći, sve dok je siromašna udovica imala praznih posuda. A kada ona više nije imala praznih posuda, u koje bi primila ulje, njegovo je ulje presušilo. 4 Kr 4,26. U onoj mjeri u kojoj se ono dade rastezati i širiti, u kojoj ono ne zatvara prazninu svojega pristanka Božjoj ljubavi, ona će uvijek u nj lijevati i bez prestanka širiti u njemu svoja sveta nadahnuća, koja trajno rastu i postaju uzrok, da i u nama sve više i više raste sveta božanska ljubav. Pa kada više nema praznine i kada mi više ne dajemo svoj pristanak, ona jednostavno stane i prestane dalje teći.

Gdje dakle leži razlog, što u ljubavi prema Bogu nismo napredovali tako daleko kao sv. Augustin, sv. Franjo, sv. Katarina Genovska, sv. Franciska? Teotime moj, razlog leži u tome da nam Bog nije dao u tu svrhu potrebnu milost. A zašto nam Bog nije dao tu milost? Jer mi nismo odgovorili njegovim nadahnućima, kako smo trebali odgovoriti. A zašto nismo odgovorili* Jer smo slobodni i jer smo zlouporijebili svoju slobodu. A zašto smo tako zloupotrijebili svoju slobodu? Dragi moj Teotime, nije potrebno da idemo dalje, jer kako veli sv. Augustin, pokvarenost naše volje ne dolazi ni od jednoga uzroka, nego od slabosti uzroka, koji počinja grijeh. A ne smijemo misliti ni to da možemo naći razlog za pogrešku, koja počinja grijeh, jer pogreška ne bi bila grijeh kada ne bi bila bez razloga.

Pobožni brat Rufin u jednome od viđenja gledao je nebesku slavu do koje je sv. Franjo došao svojom poniznošću. Tada je brat Rufin upitao sv. Franju:
“Dragi moj oče, molim vas, recite mi po istini, što vi mislite sami o sebi?”

Nato mu svetac odgovorio: “Svakako ja se držim za najvećega grešnika na svijetu i za čovjeka koji najmanje služi našemu Gospodinu!” Na takav odgovor Rufin uzvrati svecu: “Kako vi to možete govoriti po istini i po savjesti, kada mnogi drugi ljudi, kako se to očito vidi, počinjaju mnoštvo velikih grijeha, od kojih ste vi, hvala Bogu izuzeti? Sv. Franjo odgovori dalje: “Da je Bog toliko išao na ruku tim drugima o kojima ti govoriš, i pomagao im tolikom milošću, kolikom je pomagao meni, ja sam siguran da bi oni kakogod bili zli, bili mnogo zahvalniji za Božje darove nego sam ja i da bi mu mnogo bolje služili nego mu ja služim. I kada bi Bog mene ostavio, ja bih učinio mnogo više navaljalština nego itko drugi. (Chron Fratr. Minorum 1.10, 6.68)

Vidiš dakle, dragi moj Teotime, tako je mislio i govorio čovjek, koji gotovo više i nije bio čovjek, nego seraf na zemlji. Siguran sam da je on tako govorio sam od sebe i da mu je taj govor stavila u usta njegova poniznost. Ali to, što je rekao, on je držao za čistu istinu, to jest da jednaku milost danu jednakim milosrđem jedan grešnik može upotrijebiti korisnije nego drugi.

Izvor: Teotim – Rasprava o Božjoj ljubavi, sveti Franjo Saleški, pogl. 11.

Kapelan Ivan Zuuca o malom  Dominiku Saviu je posvjedočio sljedeće: Kad sam došao u selo Morialdo, često sam vidio jednog petogodišnjeg dječaka kako s majkom dolazi u crkvu. Njegov me bistar pogled i pobožno držanje privlačilo, kao i druge, da mu se približim. Kada je našao crkvena vrata zatvorena, tada bi se prolaznicima pružio lijep prizor. Ne misleći na to da se s ostalim prijateljima naokolo igra, kao što običavaju činiti djeca u toj dobi, on je obično kleknuo pred crkvena vrata te se, sagnute glave i sklopljenih ruku na prsima, pobožno molio Bogu dok nisu otvorili Crkvu. To je činio čak i kad je padao snijeg. Zamazano tlo nije mu ni najmanje smetalo kleknuti na nj i pomoliti se Bogu. Neka me osobita radoznalost neprestano gonila saznati tko je dijete kojemu sam se toliko divio. Napokon sam saznao da je to sinčić kovača Karla Savia.

Budući da je bio veoma nadaren i marljiv, jako je dobro napredovao u školi. Rado se družio s vršnjacima. Premda se morao družiti s raspuštenim i razuzdanim dječacima ipak nisam nikada opazio da bi se ikada s bilo kime posvadio. Ako je nastala kakva svađa, on je strpljivo podnosio pogrde pogrde svojih prijatelja te se udaljavao iz njihove sredine. Ne sjećam se da bi on ikada sudjelovao u pogibeljnim zabavama ili da bi prouzročio u školi i i najmanji nered. Naprotiv, kadgod su ga prijatelji htjeli nagovoriti da se zajedno s njima izruguju starijima, da baca kamenje, da nešto ukrade ili da se počini kakvu štetu, uvijek je javno i otvoreno osuđivao njihovo ponašanje i nikada nije htio sudjelovati u takvim mladenačkim pustolovinama.

Dominiku bijaše dopušteno da primi svetu pričest prije predviđenih godina. Na selima su naime djeca tek nakon jedanaeste godine primala svetu pričest. Osim svoga djetinjega izgleda bio je još k tome tako malena stasa te se činilo da je mlađi nego što je zapravo bio. Zbog toga je kapelan još dugo razmišljao bi li mu dopustio poći na prvu svetu pričest ili ne. Posavjetovao se s drugim svećenicima ikoji su vidjevši dječakovu ranu spoznaju njegovu dosadašnju pouku i živu želju savjetovali da mu dopuste ranije primiti prvu svetu pričest od propisanih godina. U predvečerje prvopričesničkog dana dođe on k majci pa joj reče:

– Majko, sutra idem na prvu svetu pričest! Oprosti mi molim te svo ono čime sam te do sada ražalostio. Obećavam ti da ću biti puno bolji , u školi ću biti marljiviji i izvršavat ću svaku tvoju zapovijed.

To je izrekao s velikim ganućem te zaplakao. I majka kojoj je on bio jedina utjeha, bila je ganuta, te se morala suzdržati kako ne bi pokazala ganuće.

– Znaj, dragi Dominiče, reče ona, da ti je sve oprošteno. Moli dragoga Boga da uvijek ostaneš dobar. Moli također za svog oca i za mene.

Ujutro je tog znamenitog dana (Uskrs 8.4.1849.) usto rano, obukao najljepše odijelo i pošao u crkvu. Vrata su još bila zatvorena. Po svom je običaju kleknuo na crkveni prag i molio dok nisu došla druga djeca i dok se crkva nije otvorila. Čitav sveti čin, to jest sveta ispovijed, priprava i zahvala za svetu pričest trajala je kod njega pet sati. Dominik je bio prvi u crkvi, a zadnji je izišao iz nje. Cijelo vrijeme nije znao je li na nebu ili na zemlji. Kada bi nakon više godina pripovjedio o svojoj prvoj svetoj pričesti, radost je obasjavala njegovo lice. često je znao reći: “O to, je bio moj najljepši dan veliki dan.”

U jedan molitvenik koji je pozorno čuvao i nije pokazivao ni jednom od svojih prijatelja napisao nekoliko dobrih odluka i često ih čitao

Ja sam tu knjižicu dobio, priča don Bosco, i ovdje ispisujem odluke, jednostavne i iskrene.

“Odluke koje sam ja, Dominik Savio , načinio godine 1849. na dan svoje prve svete pričesti, u dobi od sedam godina:
Ispovijedat ću se često i ići na pričest svaki put kada mi ispovjednik dopusti.
Slavit ću svečano blagdane.
Moji će prijatelji biti Isus i Marija.
RADIJE ĆU UMRIJETI NEGO SAGRIJEŠITI.”

To su bile odluke kojih se držao cijeloga života.

(str 13-14)