Starac Šimun je čekao Spasitelja. Za to je živio. To je bio njegov cilj. Mi u Zadru imamo njegovo neraspadnuto tijelo (!) a to je znak koji traje, rekao je don Josip Mužić na svetoj misi u devetnici svetom Šimunu. I mi iščekujemo Njegov dolazak, jer je obećao da će opet doći, u slavi. Šimun nam je uzor u postojanosti. Ovaj svijet, naprotiv, sprema se na dolazak Antikrista koji želi iskorijeniti Krista iz srca čovjeka… 

___

„Sv. Šime je Isusov suvremenik. Njegovo u cijelosti sačuvano tijelo je čudo koje traje. Poruka toga dara među nama je da otvorimo oči i prepoznamo što imamo. Da budemo ponosni i svjesni da nas Bog kao narod voli, da mu je stalo do nas i da je on učinio da opstanemo. Bez obzira što su nas kroz povijest otimali i tlačili, nisu nas uspjeli uništiti. To je znak da je, unatoč svih slabosti, izdaja i zavjera, Bog onaj koji vodi povijest i nemamo se čega bojati“, poručio je don Josip, potaknuvši da trebamo misliti kako se svidjeti Bogu i kako udovoljiti Bogu, a ne političarima, jer „to nas može skrenuti s onoga što je bitno“.

Rekavši kako su apostoli dobili poslanje propovijedati Evanđelje i tako pripremati Kristov dolazak, don Josip je naglasio da upute koje Isus daje učenicima idu za tim da učenici „ostanu usredotočeni na cilj, kako bi njihovo poslanje donijelo što više ploda, da se pouzdaju u Providnost“. Isusova riječ da ništa suvišno ne nose sa sobom znači da se ne osiguravaju zemaljskim stvarima, nego da se pouzdaju u Boga, Bog će providjeti. Važno je znati koji je cilj.

„Naš život je hodočašće. Ako ne znamo koji nam je cilj i gdje idemo, natovarimo se s puno toga, putem zastanemo, izgubimo snagu i ne možemo dalje, ili skrenemo s puta. Imamo pred očima čovjeka koji je bio usredotočen na cilj. Sv. Šime imao je pred očima da mu je obećano da će vidjeti Gospodina, Mesiju i on je živio za to. Šime je najveći dio života proveo u iščekivanju Krista, da doživi to da može vidjeti Isusa“, rekao je don Josip.

I nama je obećano i znamo da će Gospodin opet doći na ovu zemlju, ovaj put u slavi. Stoga nam je „Šime primjer i uzor kako bismo mi morali iščekivati Gospodina. Drugi su bili zaokupljeni svim mogućim stvarima, karijerama, novcem, svojim ljudskim planovima; bili su odsutni kad je Isus došao u hram i nisu prepoznali Mesiju, iako su svoj život predali Bogu. Nitko od tadašnjih svećenika, farizeja, pismoznanaca nije bio sa starcem Šimom ili staricom Anom. Samo su njih dvoje prepoznali Gospodina, čak kao neki ‘rubni’ sudionici štovanja u hramu. A to je zato jer su samo oni bili spremni! Samo oni su bili budni, samo su ga oni istinski očekivali. Nisu bili opterećeni nečim drugim, nego su bili usredotočeni na Gospodina – zato im Isus nije promaknuo“, poručio je don Josip.

Propovjednik je istaknuo da je „Šime bio postojan u budnosti i spremnosti da dođe do susreta s Isusom“. „Trebalo je izdržati sve te godine. Nije dovoljna samo spremnost, nego je potrebno da čovjek bude i postojan u spremnosti, da u toj spremnosti izdrži do kraja. Gospodin ima svoje planove. On se Šimi objavio kad je Šime bio na kraju života, star, nemoćan, kao što je učinio i s Mojsijem. Kad je Mojsije u naponu snage htio izvesti Izraelski narod iz ropstva, doživio je debakl. A onda ga je Gospodin pozvao s 80 godina, kad je već imao svoj uhodan život, stado ovaca… Onda ga poziva da oslobodi narod. I Mojsije nema volje, snage, ne da mu se, razočarao se; osjeća se izdan i odbačen od naroda i opire se. Međutim, Bog zna što hoće i on Mojsija prisiljava da bude onaj preko kojeg će Bog izbaviti svoj narod“, rekao je don Josip.

Trenuci milosti kad je Šime primio Isusa na svoje ruke, razmjena rečenica s Marijom i Josipom, „taj susret obilježio je cijeli njegov život. Sve što je prethodno čekao desetljećima, sada je imalo svoje ispunjenje. A što je s nama? Nakon pretvorbe, misni usklik kaže: ‘Tvoj slavni dolazak iščekujemo’. Time obnavljamo spremnost i budnost da dočekamo Gospodina. Da imamo želju za njim, da nam je stalo, da priželjkujemo da dođe što prije, kao što su živjeli prvi kršćani koji su molili Maranatha – Dođi, Gospodine Isuse“, rekao je don Josip, upozorivši da je u naše vrijeme u mnogima ugušeno pripremanje za susret s Isusom i vječni život.

„Kad se u čovjeku ubije spremnost za vječnost i za zemaljski dom, događa se razaranje duhovnog dijela čovjeka. Čovjek odrađuje što se od njega traži, ali nema srce koje izgara, cilj za kojim ide.

Ovaj svijet u procesima globalizacije ima svoje iščekivanje, ali ne sprema se za dolazak Krista, nego za dolazak Antikrista, o kojem govori i Knjiga Otkrivenja. Sustavno se radi na tome. To je u naše vrijeme očitije nego prije. Antikristu će biti glavno iskorijeniti Krista iz srca čovjeka. Mali antikristi su bili kroz povijest i prošli. Ali na kraju vremena, Antikrist kao direktna opozicija Kristu će biti samo jedan. Nakon njega slijedi kraj povijesti“, rekao je don Josip, istaknuvši kako se danas u svijetu mrzi samo Isusa i kršćanstvo.

„Ono što se napada je ono što valja. Ako se napadaju i ruše obitelj, domoljublje, Krista, to su osnove za koje se moramo uhvatiti i sačuvati. Šime je dočekao svog Spasitelja, jer vjernost uvijek biva nagrađena. Pa tako i naša vjernost, nas kao naroda, bez obzira što nas stoljećima tlače i ponižavaju. Šime je bio zahvalan i sretan zbog milosti koju je doživio. I rekao je da je spreman za prijelaz u vječni dom. Budimo i mi zahvalni na milostima koje nam je Bog udijelio, počevši od tijela sv. Šime. Takvih milosnih znakova i iskaza ljubavi našem narodu imamo puno – od Gospinih ukazanja do relikvija svetaca i čuda u našem narodu. To bi trebalo biti naše nadahnuće, svjetlo i vodilja.

Borimo se i pobjeda nam je zajamčena, iako svijet već smatra da smo izgubili rat. Sveto Pismo kaže: ‘Ne žalostite se. Jer radost Gospodnja vaša je jakost’. Ako je čovjek u milosti Božjoj, ako zna da je mirne savjesti, što nam tko može? Mogu nas mučiti i oduzeti što žele, ali ne mogu nam oduzeti dušu i Boga. Imamo najvažnije, iza nas će ostati svijetli trag. Svi smo pozvani biti Kristove svjetlonoše, da ostavimo duboki trag iza nas i za vrijeme našeg života“, potaknuo je don Josip Mužić.

Na misi su sudjelovali i župan Zadarske županije Božidar Longin te članovi braniteljskih udruga i udruga civilnih stradalnika Domovinskog rata, u danima obilježavanja 32. godišnjice Dana obrane grada Zadra u Domovinskom ratu.

Izvor: ika.hkm

Krsno ime Majke Tereze je Agnes, što bi u prijevodu bilo Janja. Rođena je 26.8.1910. god. u Skoplju, (glavnom gradu Makedonije), a svojim rođendanom je uvijek smatrala svoj DAN KRŠTENJA koji je bio samo jedan dan nakon rođenja.

Agnes Gondža Bojadžiju (Agnes Gonxha Bojaxhiu) Porijeklom je Albanka, a rođena je u skromnoj i pobožnoj obitelji.

Njena majka je pobožna žena Drana, koja je svojih troje djece odgajala u katoličkoj vjeri.
Otac Nikola je radio u ljekarni u Beogradu, borio se za prava Albanaca, a onda je tamo iznenada umro, nakon obroka. Agnes je tada imala osam godina.

U Skoplju su išli u crkvu Srca Isusova gdje je Majka Tereza polako otkrivala svoj duhovni poziv da postane časna sestra tj. da svoj život potpuno posveti Isusu, u samostanu kao redovnica.

Imala je starijeg brata Lazara i stariju sestru Agu.
Odgajani su u kršćanskom duhu.

Njihova majka Drana učila ih je da se čuvaju lošeg društva jer ih može iskvariti kao što se od jedne gnjile jabuke sve druge mogu pokvariti.

Najprije je otišla u samostan sestara Loretanki u Irsku, gdje je naučila engleski jezik, a potom u Indiju. Uzela je redovničko ime Tereza po uzoru na svetu malu Tereziju. Sestre loretanke bile su misionarke koje su se bavile odgojem djece, a sestra Tereza nakon što je bila učiteljica postala je i ravnateljica.
1946, godine, nakon što je 18 godina bila sestra loretanka, Majka Tereza prima ono što naziva: poziv unutar poziva.
Čula je unutarnji glas (zvan lokucija), koji ju je zvao da ide iz sigurnosti samostana i pođe na ulice Kalkute, onima koji nikoga nisu imali i koji su pružali ruke prema njoj želeći da im bude svjetlo.
Doživjela je na putu vlakom iskustvo Isusa prisutnog u siromahu, Isusa koji s križa govori njoj: Žedan sam! Shvaćala je da je najgora vrsta siromaštva biti ostavljen i sam te da Isus u siromasima ne žeđa samo za vodom nego za ljubavlju.
Odluka nije bila jednostavna jer je voljela sve ono što je imala u samostanu, a odjednom mora opet napustiti sve i krenuti u nepoznato, k onima koji su živjeli i umirali na indijskim ulicama u mraku duhovne i materijalne bijede.

Obukla je siromašno indijsko odijelo – sari – te je uz dopuštenje poglavara otišla služiti Isusu u najsiromašnijima od siromašnih.
To je postao i četvrti zavjet Misionarki ljubavi koje osnovala
(od sveg srca služiti najsiromašnijima od siromašnih) uz uobičajena tri: poslušnost, čistoća i siromaštvo.
Malo po malo pridruživale su joj se i druge sestre, ponajprije njene bivše učenice, te je osnovala MISIONARKE LJUBAVI.
Misionarki ljubavi prepoznatljive su po bijelom sariju sa tri plave crte koje ih podsjećaju na Gospu i zavjete. Ima ih preko 5000 u raznim državama svijeta. I u Hrvatskoj imamo sestre Misionarke koje žive i djeluju u Zagrebu.

Budući da je Makedonija nekada bila dio Jugoslavije u kojoj se učio hrvatsko-srpski jezik, pa kad je zaboravila albanski s bratom je pričala na hrvatski jezik. U Albaniju se, nakon odlaska nije vraćala 50 godina.
I njene sestre, jednom kad odu od kuće, nemaju posjete svojoj obitelji sve do pred vječne zavjete, tj. gotovo deset godina.

Misionar koji je puno pomagao Majci Terezi i sestri u misijama je naš sunarodnjak o. Ante Gabrić.
Unatoč tomu što je u početku služenja na ulicama Kalkute imala duboko iskustvo Isusove prisutnosti kasnije je imala jako dugo razdoblje duhovne suhoće (čak 20 godina) tj. osjećaj kao da joj je Bog daleko.
Upravo to je razdoblje u kojem se vidi snaga njene vjere. Nitko tko bi je susretao ne bi pomislio da prolazi kroz duhovnu tamu.

Majka Tereza i papa Ivana Pavao II bili su u isto vrijeme dva velika svijetla u Katoličkoj Crkvi.

Često se spominje kako je Majka Tereza bila velika humanitarka, no njen poziv i poziv misionarki nije da budu socijalne radnice nego da služe Isusu služeći siromasima.
Često je znala govoriti: Sve za Isusa!
I papa Ivan Pavao II je poticao Majku Terezu da osigura sestrama vrijeme i za učenje svoje vjere (Katekizam Katoličke Crkve) kako bi mogle bolje ispunjati svoje misionarsko poslanje.
Među mnogim svećenicima koji su u duhovnoj formaciji pomagali sestrama osobito se ističe sluga Božji o. John Hardon.

Sestre su posjećivale siromahe posvuda: u siromašnim četvrtima, na kolodvorima, u kanalizacijama, u zatvorima, sirotištima, itd.… Otvarale su prihvatilišta za njih i kuće za umiruće u dubokoj svijesti da je prelazak iz ovog života u vječnost najvažniji trenutak našeg života.

Krivo bi bilo misliti da su sestre po cijeli dan samo u službi siromasima. One su pola dana bile u molitvi, a pola dana u poslu. Primjerice, svaki dan imaju razmatranje Svetog Pisma, svetu misu, klanjanje i krunicu. Iz molitve i zajedništva s Bogom dobivaju snagu za svoje djelovanje.
Osim aktivnih sestara Misonarki ljubavi postoje i one koje su konteplativne, tj. one koje su gotovo cijeli dan u molitvi. Postoje i braća misonari ljubavi, svećenici misionari ljubavi i drugi ogranci iste karizme.

Majka Tereza je živjela je 87. godina, tj. do 1997. a njen grob je u Kalkuti.
Svetom je proglašena 2013. Njen spomendan slavimo 5.9., na dan njenog preminuća.

Dok je studirao teologiju imao je strašne kušnje očaja, a koje su bile uzrokovane raspravama tadašnjih teologa o pitanju predestinacije (predodređenosti za raj ili pakao)., od kojih je iznenada bio oslobođen kad je kleknuo pred čudotvornom  Gospinom slikom. Dao je tada zavjet čistoće i posvetio se Blaženoj Djevici Mariji.

Otišao je studirati pravo u Padovu. Doktorirao je i trebao biti imenovan za senatora. Otac mu je našao i suputnicu za život, jednu od najplemenitijih nasljednica Savoje, no Franjo mu je izjavio da želi svoj život posvetiti Bogu. Otac je bio strašno razočaran, ali nije mogao ništa protiv Franjine želje. Pomirio se s tim da će Franjo biti svećenik.

Franjo se javio za dušobrižnika u regiji koja je bila preplavljena kalvinima i koji su bili jako nesnošljivi. Svojom hrabrošću mnogo je  bio u pravoj životnoj opasnosti, svojom blagošću, sposobnošću uvjeravanja, a osobito živom i jakom vjerom uspio je 70.000 duša privesti natrag katoličkoj vjeri.

Bio je to izvanredan uspjeh, a za ona teška vremena gotovo nevjerojatan.

Izišavši na glas kao izvanredan dušobrižnik, a papa ga je imenovao ženevskim biskupom. Kao biskup radio je nesmanjenim žarom te skupa sa sv. Franciskom de Chantal osnovao novi ženski red Sestara od pohođenja. Za svećenike je osnovao Družbu oblata, koja i danas postoji i djeluje. Razvio je i izvanrednu spisateljsku djelatnost jer je imao dara za pisanje, pa njegova djela postadoše baština čitavoga kršćanstva. Umro je razmjerno mlad g. 1622. u 55. godini života.

U svojim propovijedima, pismima, a nadasve u knjigama Filotea i Teotim pokazao je genijalnu dušobrižničku sposobnost. Bio je odgojitelj koji je odgajao osobno, tj. svakoga prema njegovu karakteru, a ne prema jednom te istom kalupu. Znao je dobro da ima raznih vrsta pobožnosti, da u nebo vode mnogi putovi i da su sredstva za postignuće savršenosti najrazličitija. Tu je stvarnost ovako izrazio: “Pobožnost se mora očitovati na različit način: drukčije kod čovjeka na visokom položaju a drukčije kod nadničara, drukčije kod kneza, drukčije kod podanika, drukčije kod djevojke, a opet drukčije kod žene ili udovice. Bilo bi neprikladno da jedan biskup živi kao pustinjak, da plemići žive kao kapucini koji se moraju odricati vremenitih dobara, ili ako bi jedan trgovac čitav dan htio provoditi u crkvi.”

Prema Sv. Franji Saleškom prava pobožnost mora biti moguća na svakom mjestu, položaju, zvanju, poslu, samo mu uvijek mora biti primjerena i prilagođena. To je, doista, velika životna mudrost!

Toliko ima vrsta svetosti koliko ima svetaca, jer je svaki svetac svoj, izvoran, i tako to treba biti. Bog u svomu vrtu nije htio imati ni dva jednaka cvijeta, već da svaki cvijet ima svoj originalni sjaj i ljepotu. Stara je kršćanska nauka da se čovjek može spasiti i posvetiti u svakom staležu, ali je u srednjem vijeku monaški i redovnički ideal bio tako naglašen da se mogao steći dojam: prava se savršenost može postići jedino u samostanu. To je shvaćanje svojim spisima koji su se širili po čitavom kršćanstvu sv. Franjo Saleški razbio. Svetost nije za mali broj izabranika, koji iz svijeta pobjegoše u samostane, već cilj svih kršćana bez razlike. Baš kao da čitamo V. poglavlje Konstitucije o Crkvi II. vatikanskog sabora. I zato je sv. Franjo Saleški bio moderan i suvremen ne samo za svoje već i za sva kasnija vremena.

Još jedna izvanredna vrlina resi nauku sv. Franje Saleškoga: ljudskost i širina srca. S pravom stoga piše J. Chapman: “Nauka je sv. Ivana od Križa stroga, a sv. Franjo Saleški uči posve isto samo na vedriji način.” Sv. Franjo Saleški nije oduzeo nijednu crtu od svega onoga što Krist od nas u Evanđelju traži, a ipak je sve to prožeto takvom ljudskošću da se čovjek samo divi. I tu je opet moderan, jer je odlično uočio da je Evanđelje radosna poruka, koja čovjeka oslobađa i uzdiže. Za njezino ostvarenje nije potrebno ostaviti svijet i poći u samostan. Ona se može ostvarivati i u svijetu i u vremenitim poslovima. Sv. Franjo Saleški je naučitelj koji pobožnost unosi u svijet i svijet u nju.

Najraširenije djelo Sv. Franje Saleškoga Filotea bilo je za ono doba tako novo, nečuveno, da su ga neki uski duhovi počeli strašno napadati. No, istina sadržana u njemu brzo je pobijedila, počela se čitati i širiti. Dok se Toma Kempenac sa svojim Nasljeduj Krista obraćao u prvom redu samostancima, sv. Franjo Saleški sa svojom Filoteom obraća se izričito onima koji su u svijetu, u obiteljima, u jurnjavi poslova i života i zbog toga misle da svetost nije za njih. Da, potrebna je neka samoća da se čovjek može sabrati, lakše moliti, ali ona je moguća i u svijetu. Čovjek mora stvoriti samoću u duši i usred najveće zaposlenosti da bi svoje srce podigao k Bogu. O tome svetac piše ovako: “I kad bi se nalazio usred jedne ljudske vreve, opet bih mogao biti sam sa svojim Bogom.”

Pobožnost u svijetu, koja je mnogo teža nego bijeg iz svijeta, postala je po sv. Franji Saleškom novi ideal – zapravo stari, ali koji je tijekom vremena, na žalost, pao u zaborav. Zato i njegovi duhovni spisi označuju jedno novo razdoblje puno obećanja.

Velik utjecaj duhovne nauke Sv. Franje Saleškoga očituje se, možda, ponajviše u povijesnoj činjenici da je njegovo djelo Filotea doživjelo više od tisuću izdanja. Već je godine 1656. bilo prevedeno na 17 jezika. Danas jedva da u Europi ima jezika koji ne bi imao u svome duhovnom blagu i Filoteu. Knjigu Theotimus ili Raspravu o Božjoj ljubavi smatra velik poznavalac duhovne literature Henry Bremond jednom od najljepših knjiga XVII. stoljeća. Obje knjige dostupne su nam, Bogu hvala, i u hrvatskom prijevodu, kao i brojna svečeva pisma. Nije čudo što ga je Crkva zbog njegovih djela proglasila naučiteljem i zaštitnikom katoličkih pisaca i novinara.

Knjigu Filotea možete pronaći i OVDJE

Audio članak možete pronaći na na yt – VJERNI BOGU

Izgubila je oca u djetinjstvu, ali se Eutihija, njezina majka, posebno brinula da joj podari nježne i uzvišene osjećaje pobožnosti i vjere. Po ranim dojmovima koje je Lucija primila i snažnom utjecaju božanske milosti, Lucija je bila još vrlo mlada kad je ponudila Bogu cvijet svog djevičanstva. Taj je zavjet, međutim, držala u tajnosti, a njezina majka, kojoj je to bilo strano, natjerala ju je da se uda za mladog gospodina koji je bio poganin. Svetac je tražio prilike da spriječi ovaj plan da stupi na snagu, a njezinu je majku mučilo dugo krvarenje od kojeg je trpjela četiri godine, a da nije pronašla nikakav lijek obilazeći liječnike. Na kraju ju je Lucija nagovorila da ode u Catanu i iznese svoje molitve Bogu za pomoć na grobu svete Agate. Onamo ju je pratila sveta Lucija, a njihove su molitve bile uspješne.

Nakon toga je naša svetica otkrila svojoj majci svoju želju da se posveti Bogu u stanju trajnog djevičanstva i da svoje bogatstvo podari siromasima: a Eutihija ju je, u znak zahvalnosti, ostavila punu slobodu da slijedi svoje pobožne sklonosti. Mladi plemić, s kojim je majka razgovarala o udaji za nju, shvatio je to prodajom njezinih dragulja i dobara, te raspodjelom cijene među siromasima, te ju je u svom bijesu optužio pred namjesnikom Pashazijem kao kršćanku , Dioklecijanovo progonstvo tada je bjesnilo s najvećim bijesom. Sudac je zapovjedio da sveta djevica bude izložena prostituciji u bordelu; ali Bog ju je učinio nepomičnom, tako da je stražari nisu mogli onamo odnijeti. Također ju je učinio nadmoćnom kod sve okrutnosti progonitelja, u svladavanju vatre i drugih muka. Nakon duge i slavne borbe umrla je u zatvoru od zadobivenih rana, oko 304. godine. Bila je počašćena u Rimu u šestom stoljeću među najslavnijim djevicama i mučenicima, čije trijumfe crkva slavi, kao što se vidi iz Sakramentar svetog Grgura, Bede i drugih. Njezin se blagdan držao u Engleskoj sve do promjene vjere, kao sveti dan drugog reda, u kojem nije bio dopušten nikakav rad osim oranja zemlje ili slično.

Njezino je tijelo ostalo u Sirakuzi mnogo godina; ali je naposljetku prevezeno u Italiju, a odatle po ovlaštenju cara Otona I. u Metz, kako pripovijeda Sigebert od Gembloursa. Tamo je izložena javnom štovanju u bogatoj kapeli crkve sv. Vinka. Dio njezinih relikvija prenesen je u Carigrad, a odatle u Veneciju, gdje se čuva s osobitim štovanjem.

Sv. Lucy je često slikana s očnim jabučicama položenim u zdjelu: možda su joj oči bile oštećene ili iščupane, iako njezina sadašnja djela ne spominju takve okolnosti. Na mnogim mjestima njezin se zagovor osobito moli za očne bolesti.

***

Od najveće je važnosti koje su ideje utisnute u fleksibilne umove djece, koji su osjećaji utisnuti u njihova srca i prema kojim su navikama najprije oblikovani. Neka se naviknu na mala odricanja, kako u svojoj volji tako i u osjetilima, i neka nauče da se užitaka koji zadovoljavaju osjetila moraju čuvati i upotrebljavati s velikim strahom i umjerenošću: jer njima se duša može pokvariti…

Malo je Lucija danas među kršćanskim damama, jer su senzualnost, ponos i taština usađeni u njihov um lažnim maksimama i pogubnim primjerom onih s kojima su najprije razgovarale.

Na žalost, osim ako stalna budnost i suzdržanost ne proizvode i ne jačaju dobre navike, sklonosti naših duša same od sebe naginju prema pokvarenosti.

Izvor: ewtn

Mučeništvo svetog Januarija, biskupa Beneventa, dogodilo se za vrijeme cara Dioklecijana, početkom 4. st. Prema predaji, njegov prijatelj je bio uhićen jer je bio kršćanin. Januarije ga je, sa još dvojicom, otišao posjetiti u zatvor tražeći da ga se oslobodi. Sudac, međutim nije slušao nego je i njih osudio na smrt. Kazna bacanja zvijerima promijenjena je  u kaznu odrubljivanja glave.

Pravu reformu radili su sveci, a ne oni koji su otpali od Crkve, kao Martin Luther kojeg (krivo) nazivaju “reformatorom”. Jedan od  svetih reformatora bio je PETAR DAMIANI, koji se borio protiv zla u Crkvi u svoje vrijeme, a i tad je bilo raskalašenosti i nemorala među svećenstvom

—-

Sveti Petar Damiani jedan je od najvećih reformatora svojega vremena, pogođenog dvjema smrtonosnim ranama: simonijom i nemoralnošću velikoga dijela klera, koji je rado i često kršio obvezu celibata

Zajedno s Hildebrandom od Soane, odnosno papom Grgurom VII., čiji je bio veliki prijatelj i savjetnik, sveti Petar Damiani jedan je od najvećih reformatora svojega vremena, pogođenog dvjema smrtonosnim ranama: simonijom i nemoralnošću velikoga dijela klera, koji je rado i često kršio obvezu celibata.
Petar Damiani proputovao je čitavu Europu istjerujući poroke, umirujući prepirke, te izmirujući zemlje rastrgane nasiljem i neslogom. Njegov bi odabir, istini za volju, bio drugačiji život: život tišine i molitve u samostanu, što ga je opisao pjesničkim izričajem: “O, pustinjački živote, kupelji duša, smrti prijestupa, pročišćenju svake prljavštine! Ti čistiš dubinu duše i približuješ duh bjelini anđeoske čistoće. Tvoj miomiris nadilazi sve druge mirise, pa i one najljepšega cvijeća.” No, Gospodin je – kao što ćemo vidjeti – za nj’ bio predvidio nešto posve drugo.

Petar Damiani rođen je u Ravenni god. 1007., kao posljednji od brojne djece. O njegovu se obrazovanju skrbio stariji brat Damjan (čije je ime Petar naknadno pridružio svome, u znak zahvalnosti).

Unatoč nebrojenim poteškoćama koje su pratile tako brojnu, a uz to i siromašnu obitelj, uspio je poći na studij, prvo u Ravennu, a potom u Faenzu i Parmu. Završivši studij, kratko je vrijeme proučavao elokvenciju i govorništvo.

Godine 1035. u želji za samoćom, razmatranjem i molitvom, povlači se u jedan samostan na granici Umbrije. No, bila su to odveć teška vremena za Crkvu, a da bi se čovjek, koji se odlikovao ćudoređem i umnošću poput Petra Damianija, mogao nadati mirnome životu u samostanu. Već je bilo uzornih redovnika i svećenika koji su kanili stati na kraj dvama zlima što su se bila uvukla u Crkvu, a što smo ih spomenuli na početku, i tako započeti novo razdoblje evanđeoske čistoće.

Među njih se ubrajao i biskup Ravenne, koji je Petra Damianija pozvao k sebi, izvukavši ga tako iz samostanskoga mira… Petar je toliko uspješno djelovao u Ravenni, te ga je sam papa pozvao neka zajedno s njime organizira reformu Crkve i ishodi izmirenje s carstvom, koje je u to vrijeme bilo u sukobu s Rimom oko pitanja moći.

Tako je poslan u “mirovni pohod” u Milano, u kojemu je upravo vladala pobuna krivovjeraca, a potom u Cluny, kako bi podržao prava tamošnjih čuvenih opata, te nakon toga u Firenzu, Francoforte, Montecassino…

Njegova je sposobnost posredovanja bila tolika, te je gotovo redovito uspijevao postići cilj.

Najbolje od sebe dao je u vrijeme dok se nalazio uz bok pape Grgura VII. Ova dvojica velikih i plemenitih crkvenih velikodostojnika, ujedinjeni željom podariti Crkvi novo, posve evanđeosko lice, upustili su se s nevjerojatnom odlučnošću u reformaciju Crkve, okončavši tako dugu i zamornu “borbu za položaje”, kao jedan od najproblematičnijih vidova simonije (car si je bio prisvojio pravo imenovanja biskupa i opata).
Štoviše, pogođen odlukom pape Grgura VII. o ekskomunikaciji, car Henrik IV. došao je u Italiju, te se u pokorničkoj odjeći bacio do nogu pape i zamolio za oprost. Bilo je to u zamku Canossa, 28. siječnja 1077. g.

Papa je nagradio revnost i plodnu mirotvornu djelatnost Petra Damianija proglasivši ga prvo biskupom Ostije, a potom kardinalom. No, bile su to za nj’ tek počasne titule, budući da – čim su mu to prilike dopustile – kao običan monah vratio u mir svoga samostana, uvijek spreman ponovo ga napustiti kada bi ga poslušnost i dobrobit Crkve zvale na neko drugo mjesto.

Monah Petar Damiani svoj je život završio prigodom nebrojene mirovne misije. Iako već vrlo poodmakao u godinama, bio je poslan izmiriti žestok sukob, koji je bio podijelio stanovnike njegova rodnoga grada. Sukob su bili započeli sljedbenici protupape, koji su u Ravenni bili veoma brojni. I tom je prigodom Petar Damiani uspio u

se – čim su mu to prilike dopustile – kao običan monah vratio u mir svoga samostana, uvijek spreman ponovo ga napustiti kada bi ga poslušnost i dobrobit Crkve zvale na neko drugo mjesto.

svom poslanju. Radostan se vraćao u svoj samostan, kada ga je u Faenzi zatekla smrt. Zahvaljujući prevladavajućem mišljenju među pukom, smjesta je proglašen svetim.

Budući da je u miru spokojnog samostana sveti Petar Damiani napisao brojne, vrlo vrijedne tekstove iz područja teologije i askeze, papa Leon XII., godine 1828., uvrstio ga je u povlašteni popis crkvenih naučitelja.

Izvor: bitno.net

Već na prvim stranicama don Boskovih uspomena čitamo njegov prvi san koji je snivao u devetoj godini života.
Svetac ovako pripovijeda:
Po prilici u dobi od devet godina usnuh san koji mi se da cijeli život duboko usjekao u pamćenje.
U snu mi se pričini kako sam u blizini kuće, u jednom prostranom dvorištu gdje se sakupilo mnoštvo dječaka.
Neki su se smijali, neki igrali, a mnogi i kleli. Kad sam čuo kletve smjesta pojurih među njih nastojeći ih ušutkati šakama i riječima.

Uto se pojavi častan čovjek u muževnoj dobi, sjajno odjeven. Bijeli plašt pokrivaše mu tijelo, njegovo lice bijaše tako sjajno, nisam ga mogao gledati. On me pozove po imenu, naloži mi neka se postavim na čelo dječacima i reče mi:
– “Ne udarcima, nego blagošću i ljubavlju morat ćeš svladati svoje neprijatelje. Odmah ih počni podučavati o ružnoći grijeha i o dragocijenosti kreposti”
Zbunjen i prestrašen odgovorih:
– “Siromašan sam i neuk, nisam sposoban dječacima govoriti o vjeri.  Na to se dječaci prekinuvši svađu, buku i kletve, sakupiše oko onog tko je govorio.
Gotovo i ne znajući što govorim, zapitah:
– “Tko si ti, te mi zapovijedaš ono što je nemoguće”?
– Upravo zato jer ti se čini nemoguće, moraš to s poslušnošću i sticanjem znanja učiniti mogućim.
– Gdje i kojim sredstvima ću pribaviti znanje?
– Dat ću ti Učiteljicu. Pomoću Njezina nauka možeš postati mudar: bez nje je svaka mudrost – ludost.
– Ali tko si ti koji tako govoriš?
– Ja sam Sin One koju te tvoja majka naučila svaki dan triput pozdravljati.
– Majka mi moja reče neka se bez njezina dopuštenja ne družim s onima koje ne poznam; zato reci mi svoje ime.
– Za moje ime pitaj moju Majku.
“Toga časa vidjeh pokraj njega Ženu veličanstvenog izgleda, ogrnutu plaštem koji odsijevaše sa svih strana kao da je svaka njegova točka blistava zvijezda”. Opazivši kako sam sve zbunjeniji u pitanjima i odgovorima, dade mi znak neka joj se približim, a onda me ljubazno primi za ruku i reče:
– Gledaj!
Pogledavši opazih kako su svi dječaci pobjegli i umjesto njih vidjeh mnoštvo jarića, pasa, mačaka, medvjeda, i nekoliko drugih životinja”. – To je tvoje polje na kojem trebaš raditi nastavi ona Gospođa.
Budi ponizan, jak, čvrst: ono što vidiš da se sada događa s ovim životinjama, ti ćeš morati učiniti s mojim sinovima.
“Svrnuh pogled i gle, umjesto okrutnih zvijeri pojavi se isto toliko krotkih janjaca koji skakutahu naokolo blejeći i želeći ugoditi onome Čovjeku i Gospođi.”
Onda, još uvijek u snu počeh plakati te zamolih Gospođu nek mi govori tako kako bih mogao razumjeti. Nisam znao što to sve znači. Tada mi ona položi ruku na glavu i reče: Sve ćeš u svoje vrijeme shvatiti”.
“U tom trenutku probudi me neka buka i sve iščezne.
Ostadoh zbunjen. Osjećao sam još uvijek bol u rukama od udaraca koje sam davao, ali me u isto vrijeme boljelo lice od zaušnica koje sam primao od derana.”
Silno uzbuđen te noći više nisam mogao zaspati. A onda, ona Osoba, ona žena, ono što sam čuo i vidio, tako zaokupi moj duh, one noći nije mi bilo moguće više zaspati.” god 1825.