iz propovijedi – Magnifikat.hr

Tijelo svetog starca Šimuna u Zadru je ZNAK KOJI TRAJE – Don Josip Mužić

M.G. — Sat, 07 Oct 2023 19:41:23 +0000

Starac Šimun je čekao Spasitelja. Za to je živio. To je bio njegov cilj. Mi u Zadru imamo njegovo neraspadnuto tijelo (!) a to je znak koji traje, rekao je don Josip Mužić na svetoj misi u devetnici svetom Šimunu. I mi iščekujemo Njegov dolazak, jer je obećao da će opet doći, u slavi. Šimun nam je uzor u postojanosti. Ovaj svijet, naprotiv, sprema se na dolazak Antikrista koji želi iskorijeniti Krista iz srca čovjeka…

___

„Sv. Šime je Isusov suvremenik. Njegovo u cijelosti sačuvano tijelo je čudo koje traje. Poruka toga dara među nama je da otvorimo oči i prepoznamo što imamo. Da budemo ponosni i svjesni da nas Bog kao narod voli, da mu je stalo do nas i da je on učinio da opstanemo. Bez obzira što su nas kroz povijest otimali i tlačili, nisu nas uspjeli uništiti. To je znak da je, unatoč svih slabosti, izdaja i zavjera, Bog onaj koji vodi povijest i nemamo se čega bojati“, poručio je don Josip, potaknuvši da trebamo misliti kako se svidjeti Bogu i kako udovoljiti Bogu, a ne političarima, jer „to nas može skrenuti s onoga što je bitno“.

Rekavši kako su apostoli dobili poslanje propovijedati Evanđelje i tako pripremati Kristov dolazak, don Josip je naglasio da upute koje Isus daje učenicima idu za tim da učenici „ostanu usredotočeni na cilj, kako bi njihovo poslanje donijelo što više ploda, da se pouzdaju u Providnost“. Isusova riječ da ništa suvišno ne nose sa sobom znači da se ne osiguravaju zemaljskim stvarima, nego da se pouzdaju u Boga, Bog će providjeti. Važno je znati koji je cilj.

„Naš život je hodočašće. Ako ne znamo koji nam je cilj i gdje idemo, natovarimo se s puno toga, putem zastanemo, izgubimo snagu i ne možemo dalje, ili skrenemo s puta. Imamo pred očima čovjeka koji je bio usredotočen na cilj. Sv. Šime imao je pred očima da mu je obećano da će vidjeti Gospodina, Mesiju i on je živio za to. Šime je najveći dio života proveo u iščekivanju Krista, da doživi to da može vidjeti Isusa“, rekao je don Josip.

I nama je obećano i znamo da će Gospodin opet doći na ovu zemlju, ovaj put u slavi. Stoga nam je „Šime primjer i uzor kako bismo mi morali iščekivati Gospodina. Drugi su bili zaokupljeni svim mogućim stvarima, karijerama, novcem, svojim ljudskim planovima; bili su odsutni kad je Isus došao u hram i nisu prepoznali Mesiju, iako su svoj život predali Bogu. Nitko od tadašnjih svećenika, farizeja, pismoznanaca nije bio sa starcem Šimom ili staricom Anom. Samo su njih dvoje prepoznali Gospodina, čak kao neki ‘rubni’ sudionici štovanja u hramu. A to je zato jer su samo oni bili spremni! Samo oni su bili budni, samo su ga oni istinski očekivali. Nisu bili opterećeni nečim drugim, nego su bili usredotočeni na Gospodina – zato im Isus nije promaknuo“, poručio je don Josip.

Propovjednik je istaknuo da je „Šime bio postojan u budnosti i spremnosti da dođe do susreta s Isusom“. „Trebalo je izdržati sve te godine. Nije dovoljna samo spremnost, nego je potrebno da čovjek bude i postojan u spremnosti, da u toj spremnosti izdrži do kraja. Gospodin ima svoje planove. On se Šimi objavio kad je Šime bio na kraju života, star, nemoćan, kao što je učinio i s Mojsijem. Kad je Mojsije u naponu snage htio izvesti Izraelski narod iz ropstva, doživio je debakl. A onda ga je Gospodin pozvao s 80 godina, kad je već imao svoj uhodan život, stado ovaca… Onda ga poziva da oslobodi narod. I Mojsije nema volje, snage, ne da mu se, razočarao se; osjeća se izdan i odbačen od naroda i opire se. Međutim, Bog zna što hoće i on Mojsija prisiljava da bude onaj preko kojeg će Bog izbaviti svoj narod“, rekao je don Josip.

Trenuci milosti kad je Šime primio Isusa na svoje ruke, razmjena rečenica s Marijom i Josipom, „taj susret obilježio je cijeli njegov život. Sve što je prethodno čekao desetljećima, sada je imalo svoje ispunjenje. A što je s nama? Nakon pretvorbe, misni usklik kaže: ‘Tvoj slavni dolazak iščekujemo’. Time obnavljamo spremnost i budnost da dočekamo Gospodina. Da imamo želju za njim, da nam je stalo, da priželjkujemo da dođe što prije, kao što su živjeli prvi kršćani koji su molili Maranatha – Dođi, Gospodine Isuse“, rekao je don Josip, upozorivši da je u naše vrijeme u mnogima ugušeno pripremanje za susret s Isusom i vječni život.

„Kad se u čovjeku ubije spremnost za vječnost i za zemaljski dom, događa se razaranje duhovnog dijela čovjeka. Čovjek odrađuje što se od njega traži, ali nema srce koje izgara, cilj za kojim ide.

Ovaj svijet u procesima globalizacije ima svoje iščekivanje, ali ne sprema se za dolazak Krista, nego za dolazak Antikrista, o kojem govori i Knjiga Otkrivenja. Sustavno se radi na tome. To je u naše vrijeme očitije nego prije. Antikristu će biti glavno iskorijeniti Krista iz srca čovjeka. Mali antikristi su bili kroz povijest i prošli. Ali na kraju vremena, Antikrist kao direktna opozicija Kristu će biti samo jedan. Nakon njega slijedi kraj povijesti“, rekao je don Josip, istaknuvši kako se danas u svijetu mrzi samo Isusa i kršćanstvo.

„Ono što se napada je ono što valja. Ako se napadaju i ruše obitelj, domoljublje, Krista, to su osnove za koje se moramo uhvatiti i sačuvati. Šime je dočekao svog Spasitelja, jer vjernost uvijek biva nagrađena. Pa tako i naša vjernost, nas kao naroda, bez obzira što nas stoljećima tlače i ponižavaju. Šime je bio zahvalan i sretan zbog milosti koju je doživio. I rekao je da je spreman za prijelaz u vječni dom. Budimo i mi zahvalni na milostima koje nam je Bog udijelio, počevši od tijela sv. Šime. Takvih milosnih znakova i iskaza ljubavi našem narodu imamo puno – od Gospinih ukazanja do relikvija svetaca i čuda u našem narodu. To bi trebalo biti naše nadahnuće, svjetlo i vodilja.

Borimo se i pobjeda nam je zajamčena, iako svijet već smatra da smo izgubili rat. Sveto Pismo kaže: ‘Ne žalostite se. Jer radost Gospodnja vaša je jakost’. Ako je čovjek u milosti Božjoj, ako zna da je mirne savjesti, što nam tko može? Mogu nas mučiti i oduzeti što žele, ali ne mogu nam oduzeti dušu i Boga. Imamo najvažnije, iza nas će ostati svijetli trag. Svi smo pozvani biti Kristove svjetlonoše, da ostavimo duboki trag iza nas i za vrijeme našeg života“, potaknuo je don Josip Mužić.

Na misi su sudjelovali i župan Zadarske županije Božidar Longin te članovi braniteljskih udruga i udruga civilnih stradalnika Domovinskog rata, u danima obilježavanja 32. godišnjice Dana obrane grada Zadra u Domovinskom ratu.

Izvor: ika.hkm

Molitva farizeja i carinika, propovijed – don Josip Mužić

M.G. — Tue, 25 Oct 2022 19:09:39 +0000

30.-a nedjelja kroz godinu, propovijed, Zrin – 23.10.2022.

Vidimo u prispodobi o cariniku i farizeju kako je lako zastraniti i u dobru i u zlu. … Kad se dođe do zastranjenja u dobru to se teže prepoznaje.

Farizej čini pokoru, odvaja milostinju za potrebne, uzor je. Ljudi zakazuju u molitvi, zakazuju u pokori, u dobrim djelima prema bližnjima. I to je dobro koje mu treba priznat. Ne popušta. No, srce mu je zastranilo. On se na temelju toga uzoholio. Kao što se čovjek može uzoholit jer ima novca, jer ima moć, jer je slavan, jer je lijepa,… Čovjek se uznese tako i u dobru i zato je oholost najveći od grijeha i najteže ga je svladat.

Postoji ona izreka da „oholost umire nakon što je čovjek pokopan“. No pitanje je li umire i tada, jer čovjek ostavlja iza sebe nadgrobne spomenike, titule, spomenike…

S druge strane imamo carinika koji je svjestan svoje grešnosti radi za okupatora… ubire veće carine nego treba, opet radi protiv naroda. On je svjestan svoga grijeha i kaje se. I zato Gospodin vidi raskajano srce i oprašta mu. Problem je da je grijeh toliko zastupljen, toliko je kolektivnih zabluda da se ne prepoznaje što je grijeh. Grijeh se uznosi i reklamira kao dobro. Kakva se sve promidžba radi s grijehom protiv naravi, sodomita, koji u nebo vapije u nebo, časti se kao „in“, kao dobro, poželjno, nešto što treba poučavati djecu u školama. Došli smo do toga da je čovjeku teško priznati se grešnikom. Trebamo moliti milost da nam Bog da ispravnu savjest da reagira svaki put kad se padne, da se možemo odmah pokajati.

Kod ovog carinika fali onaj nastavak kojeg imamo kod Zakeja (davanje zadovoljštine). Tamo vidimo je da ljudi prigovaraju zašto ide kod njega. On je rekao da daje polovinu potrebnima, ali daje četverostruko onomu koga ga je oštetio, ako ga je oštetio. A kod ovoga farizeja fali zadovoljština…

Više na: VJERNI BOGU

Slaviti Boga u zgodno i nezgodno vrijeme! (propovijed na Okitu; don Josip Mužić)

M.G. — Mon, 20 Dec 2021 20:26:12 +0000

Prije 2000 godina vijest o Isusovu rođenju prošla je nezapaženo. Nije bila vijest da je začet Bog. Što bi zanimalo medije onog vremena? Zanimalo ih je kakva je društvena, politička situacija, koliko imaju vojnika, koliko imaju četa, koliko je moćan Herod, koliko sinedrij, veliki svećenik. U tim odnosima moći ispalo bi da Bog nema nikakve šanse: „Što On može promijenit da postane čovjek? Moć je već podijeljena, nema šanse da se išta promijeni“.

Gospa se oko toga ne zamara. Ona zna da nosi Boga i da je nitko i ništa ne može rastaviti od Boga. Ide neopterećena kod rodice Elizabete, ne samo da ima Boga, ona ispunja one ljudske obaveze i ne zamara se što će biti što neće biti. A to je program i cijelog našeg života. Ne moramo se zamarat o tome što govore mediji, što svjetska zdravstvena organizacija, što razne institucije moćnika. Jer što to znači u Božjim očima? Ništa, osim da li sam povezan s Bogom i jesam li spreman to zadržati po cijenu bilo čega?… VIDEO-AUDIO

Bogu ćemo odgovarat što nismo prenosili vjeru! (Propovijed, don Josip Mužić, 27.11.2021.)

M.G. — Sun, 28 Nov 2021 16:30:10 +0000

Na blagdan Gospe od čudotvorne medaljice – u župi sv. Josipa Radnika, u Zadru, don Josip Mužić je predvodio misno slavlje. Njegovu propovijed prenosimo sa stranice IKA:

Don Josip je u propovijedi rekao kako „živimo u vremenu koje je skeptično i rezervirano prema čudima“.

„To je zahvatilo i neke teologe i svećenike, pa bi oni htjeli tumačiti Sveto pismo drugačije, na način da ono što jasno stoji kao čudo u Svetom pismu, oni to protumače kao neku sliku, alegoriju ili daju neko polu-znanstveno, pseudo-znanstveno tumačenje da se čudo zapravo nije dogodilo, nego da to treba shvatiti samo slikovito“, rekao je don Josip, upozorivši da na taj način „izbacujemo ono nadnaravno u Svetom pismu“.

A „kruna čuda na kojem stoji naša vjera je Uskrsnuće Gospodinovo“, naša vjera počiva na najvećem čudu, uskrsnuću Isusa Krista, naglasio je don Josip. „Ako niječemo istjerivanje đavla – da su to bile psihičke bolesti; ako niječemo ozdravljenje bolesnih, govoreći da su to bila samo prividna ozdravljenja; ako niječemo pretvaranje vode u vino, zanijekat ćemo i uskrsnuće i reći da je to samo jedna lijepa, plemenita poruka i ništa drugo. Što onda ostane od naše vjere? Ništa. Ako Isus nije uskrsnuo, kaže apostol, naša vjera je uzaludna. U što mi onda vjerujemo? Ako nema pobjede nad smrti, ako nema dokaza da je Isus Bog koji je pobijedio smrt, dao nam otkupljenje i vječni život, čemu naša vjera“ upitao je propovjednik, istaknuvši da se onda „naša vjera svodi na propovijedanje dobrotoljublja, humanizma, filantropije. Postajemo produžena ruka građanskog društva, kao jedna nevladina udruga, kao neki produžetak civilne vlasti koja nam kapne nešto sredstava jer obavljamo društveno korisne stvari: pomažemo ovisnima, propovijedamo da se čini dobro, a ono što je važno jest da ne propovijedamo više Isusa Krista, raspetoga i uskrsloga. Da više ne donosimo Evanđelje u punini, ne donosimo vjeru, nego donosimo nešto ovozemno, horizontalno, da se potpuno suobličujemo svijetu. Onda ovome svijetu donosimo bljutavu sol po kojoj svijet može samo gaziti“, poručio je don Josip, rekavši: „Zato danas neki napuštaju Crkvu – jer su razočarani s onim što propovijedamo, s vjerom koju donosimo. Razočarani su što vide mlakost, osrednjost, stalni kompromis, podilaženje onima koji imaju moć, vlast i kapital. To je kompromizam. Kakva je ta vjera? Kad gledamo samo nakon Drugog svjetskog rata kakva je bila vjera u našem narodu, u našim svećenicima, našim biskupima – to je bila herojska vjera! Svi su tada bili spremni ići u mučeništvo“ istaknuo je don Josip, prisjetivši se tadašnje generacije bogoslova. Jedan stariji svećenik, don Špiro Vuković tada je rekao: „Blago nama jer možemo u cipelama ući u nebo“.

„Dakle, on je bio spreman tada s 18… 20 godina, položiti život za Krista. A zašto smo mi danas spremni“ upitao je don Josip, poručivši: „Moramo čuvati vjeru i za nju se boriti“.

U svjetlu navještaja Prvog čitanja, kad su suočeni Žena i zmaj, don Josip je rekao da je zmaj uvijek bio simbol zla. Poganstvo pak naučava da su dobro i zlo pomiješani u čovjeku i božanstvima. „Krist je donio razdjeljenje i rekao: ovo je dobro, ovo je zlo. Ako smo mi slabi, obilježeni posljedicama Istočnog grijeha, to ne znači da se ne zna gdje je dobro, a gdje zlo. Mi smo dužni boriti se protiv zla i napredovati u dobru. Zato je naš život na zemlji stalno vojevanje, stalna borba“, rekao je don Josip, upozorivši da, ako se prestanemo boriti, postajemo dio ovoga svijeta. „Onda Krist od nas nema koristi, nemaju od nas koristi duše koje traže istinu i Boga. I odgovarat ćemo za propuštene prilike, za nepotrošene talente, odgovarat ćemo za to što nismo prenijeli vjeru i odgajali za vjeru“, rekao je don Josip, podsjetivši da se sv. Juraj borio protiv zmaja, boreći se tako protiv poganstva. „Poganstvo je zmajevima prinosilo krvave žrtve, ljudske žrtve, i to je ono što je kršćanstvo iskorijenilo – ne samo molitvom i pokorom, nego i konkretnom borbom, korištenjem oružja“, rekao je don Josip.

„Mi smo danas došli u situaciju da se ne može prihvatiti da kršćanin mora biti ratnik, bojovnik. Nego ispada da kršćanin mora biti neki mlakonja koji stalno klima glavom i prihvaća sve što se od njega traži. To je nespojivo s onim što donosi Krist. On kaže, došao sam da donesem razdjeljenje. Donosimo li mi razdjeljenje? Kad gledamo kako se ophodimo prema vjeri za koju su naši stari krvarili, polagali živote, imamo cijelu povijest popločanu mučenicima – kako se mi prema tome ophodimo? Kao da je nešto usputno, kao da je nešto s čime se uvijek može trgovati, što je stalno na rasprodaji“, upozorio je don Josip.

„Ako se mi sramimo Krista, onda nas Krist neće prepoznati svojima pred svojim Ocem, kad dođemo na Posljednji sud. Posljednji sud čeka svakog od nas nakon smrti kao i sveopći sud na koncu svijeta. Od toga ne možemo pobjeći. Moramo sebi postaviti pitanje: prihvaćam li ja Sveto pismo i svoju vjeru cjelovito, potpuno, da vjerujem u sve što je objavljeno. Ako to prihvaćaš, onda ćeš od nositelja ovosvjetovnog razmišljanja dobiti etiketu da si integralist. Integrale znači cjelovit, a to je nešto što se danas shvaća negativno. Bit ćeš omražen, možda i progonjen zbog toga. To je već prvo gdje se moramo konfrontirati. Ako želimo sačuvati temelje naše vjere, onda smo fundamentalisti. Fundamento znači temelj. Ako želimo ići do kraja, onda smo radikali, korjeniti. Prema tome, svijet se osigurao da nas razvodni, da nas utopi u svjetovnom načinu razmišljanja gdje nam je unaprijed prišio razne etikete“, rekao je don Josip, naglasivši da je rezultat toga ozračje relativizma: „Sve je relativno. Nema istine za koju sam ja spreman položiti život. U vjeri. Nema istine za koju sam se spreman izložiti“, poručio je propovjednik.

Don Josip je rekao da su u mnogim situacijama vjernici i svećenici postali mlaki. „Mi smo jedno tijelo. Bolest na jednom dijelu tijela prenosi se i na druge udove. Zato, ako želim ozdravljenje, trebamo krenuti od sebe, svoje obitelji i bližnjih, tu staviti Krista na prvo mjesto. Odatle ćemo živjeti kao od oaza, obitelji će postati kućne Crkve, živjet ćemo Evanđelje dalje. Tu nas nitko ne može pokolebati. Možemo imati i teologe koji krivo naučavaju, svećenike koji svakako žive, možemo imati vjernike koji nas sablažnjavaju jer žive dvostrukim životom – ali ako ti znaš da je Krist jedini Bog, da se jedino po njemu može spasiti, onda ćeš se držati Njega i tu nema više nikakvog kompromisa. Ne zanima te kako drugi žive i što drugi misle. Nego po Evanđelju i Katekizmu prepoznaješ da je netko u krivu“, rekao je don Josip.

Propovjednik je istaknuo da su hrvatski narod kroz povijest očuvali vjera i pobožnost prema Majci Božjoj koja je „na temelju vjere običnog puka i svećenika stalno činila čuda“.

Istražujući, don Josip je uvidio kako je nakon rata u krajevima gdje žive Hrvati u Hrvatskoj i u BiH „bilo više od deset ukazanja Majke Božje koja su bila progonjena od tadašnje vlasti, a ljudi su završavali na robijama i robijali zbog toga. To se nije smjelo istraživati jer se to smatralo neprijateljskim djelovanjem. Je li moguće da su ljudi tada, posebno djeca, bili spremni riskirati život i materijalnu sigurnost svoje obitelji, da im se sve oduzme? Je li moguće da su bili spremni riskirati zatvore i živote“, upitao je don Josip, rekavši da je i to primjer kako „onda kad nam je bilo najteže, Gospa nam je bila najbliža. Zato se ne trebamo nikad pokolebati. Ako se držimo Krista i njegove Majke, onda ćemo i u najtežim okolnostima, u najtežim vremenima, imati i najveće milosti koje će nas činiti sposobnima da se nosimo s tim izazovima i iskušenjima, da iz njih izađemo kao pobjednici. Ako se nekad ta pobjeda ne vidi odmah, vidjet će se kasnije. Vukovar je izgledao kao naš poraz. No, preko Vukovara mi smo došli do Oluje. I baš na Gospin blagdan, 5. kolovoza, ostvarili smo oslobođenje od okupacije, od neprijatelja i dobili smo slobodu“, poručio je don Josip, rekavši da se naše vojevanje treba nastaviti, kako bismo „pobjeđivali zlo koje se ne zaustavlja, koje nadire preko zakona, medija, politike i koje potkopava temelje naše vjere, obitelji i naroda“.

„Ne smijemo se uljuljati u ono što su postigli naši branitelji i naši stari kroz povijest. Moramo biti svjesni da smo sada mi na prvim crtama bojišnice, da se moramo boriti za svoju vjeru, ako je želimo sačuvati i prenijeti svojoj djeci. Neka nam u tome bude zagovornica i pomoć Majka Božja“, poručio je don Josip Mužić.

Jedan je BOG i On nas sve POZIVA NA SVETOST. Ne na relativizam. (Don Josip Mužić)

M.G. — Thu, 04 Nov 2021 18:30:01 +0000

… Pozvani smo biti djeca Božja, sinovi i kćeri Kraljevi, a to je nešto neusporedivo s onim što može ponuditi ovaj svijet.

Bog nikad ne zakazuje, On ispunja svoja obećanja, a mi smo oni koji postavljamo granice.

Kad gledamo pitanje svetosti – Svi imamo poziv na svetost i to ne da smo pozvani biti sveti u raju – nego već za života! Mi bi htjeli da je „to za neke druge, za zatvorene samostane i sl., a za mene je dovoljno da da završim u čistilištu, pa ću preko čist doći do svetosti. Poštedi ti me ne svetosti!“

Postavljajući takve granice dovodimo u pitanje spasenje svoje duše, jer kad idemo s minimumom i stavljamo sve niže granice onog što je potrebno da živimo po Božjem, onda naš život postane nikakav. Uvijek se možemo tješit da smo bolji nego pogani, nego oni koji žive u javnom grijehu. Sigurno da je, ali ako je tebi Bog više dao onda od tebe više i traži.

S tim dolazi i drugi problem – mi koji smo pozvani biti sveti to ne ispunjavamo i tako onemogućavamo Božji plan koji on ima s nama

Ako je Bog svakog od nas pozvao da bude svet – to bi značilo jednu pravu revoluciju u svijetu. To ne bi moglo proći neopaženo, to bi mijenjalo ljude i svijet oko nas i spašavalo tolike duše. A kad mi stavimo granice. Gospodine ja želim samo do čistilišta…

Prosječnost nikoga ne privlači, mlakost nikog ne može vodit do Boga. Tu nastaje problem.

Mi ćemo doć do Gospodina, On će nas pitat račun: Koliko se duša zbog tebe izgubilo – jer ti nisi htio … primio si milost na zemlji, da meni dovodiš duše…To je ogromna odgovornost koju imamo i možemo reći da strah od svetosti koji nam je strah od Boga tj. nepouzdanje u Boga – jer mi ne vjerujemo da nama Bog želi dobro, da On najbolje zna što je za me dobro. Bojimo se svetosti jer mislimo da će nam to zagorčati život, kao rak, da će to uništiti sva naša mala zadovoljstva, da možemo ić na internet, restoran, družit se ljudima… Ispada kao da sve to nećemo moć. Kao da je svetost za duhovne bogalje, koji su se odrekli svih ljudskih radosti. To je krivo, jer oni koji su bili sveci – donosili su drugima radost.

Jedna Majka Tereza koja je imala godine suhoće, sumnjala ima li vjeru, to je prikazivala Bogu ali je drugima donosila radost i ljudi su je prepoznavali kao nositelja radosti. U ovome svijetu toga nam najviše treba.

Ne one patvorene radosti koja je jedino moguća kad se čovjek napije, uzme opojna sredstva, napuši, otkači se, ne sudjeluje u toj radosti sa svojim razumom, tu je bezuman, ne sudjeluje u toj radosti ni svojom voljom. A s čim tu sudjelujemo pitanje je. Koliko tu sudjeluje i osjećaj? Što može osjećat s onom tehno-glazbom (tum-tum-tum) Tako čovjek može dodatno otupit savjest – sve mu je ravno… Gdje je tu radost?

Bog nas ne vara, želi da stalno budemo uključeni u odnosu s njime.

Bog želi da mi stalno budem uključeni u odnos s Njim, svim silama, razumom, srcem i svim drugim na raspoloženjem, da živimo puninu života već ovdje na zemlji.

Svetost je poziv na sreću koliko je to moguće čovjeku na zemlji. Nije moguće potpuno, jer imamo posljedice istočnog grijeha, grijeha bližnjih, vlastitih grijeha, i moramo to ispaštat, ali onoliko koliko je to moguće, a moguće je jedino po Bogu i preko Boga.

I zato vratimo kao prioritet svoga života i svoga svakoga dana: Jesam li se danas trudio biti svet? Jesam li se borio za svetost, što je odstupilo od tog cilja? Što sam dobrog učinio što me približava tom cilju? Svetost treba biti mjerilo svega što čovjek čini.

Pa i kad je teško – ako nosimo s povjerenjem u Boga Bog sve okreće ne dobro, bilo za naše bilo za duše koja nam je povjerena.

Ne treba čak ni znati svih 10 zapovijedi, ali ako znamo prve dvije tu je sadržan cijeli Zakon, tu je sve što je čovjeku potrebno za život.

Još nešto u što Izabrani narod nije sumnjao iako je upadao u krize, a to je da je Bog jedan jedini. Jedini je Spasitelj Krist. To znači da se čovjek po nikom drugom ne može spasiti. Ni po Budi, ni po Muhamedu, ni po drugim religijama. Mi to možemo kulturološki poštivat, poštivat ljude, ali to moramo prepoznavat kao zablude, koje ne vode k Bogu nego odvode, djelomično ili višestruko. Jedan je pravi put jer je jedan pravi Bog.

I u današnje vrijeme ono što je papa Benedikt nazvao „diktatura relativizma“ prodire i u Crkvu. Papa Pavao VI je rekao prije 70 godina da je u Crkvu ušao Sotonin dim. A danas imamo u mnogim crkvama ne samo dim nego pravi požar. Ono što je puno opasnije – diktatura relativizma se polako uvlači i u Crkvu. I u Crkvi se počelo sve relativizirati, počevši od prve Božje zapovijedi da je jedan Spasitelj.

Dugo sam odlazio u Italiju, dva puta godišnje gdje sam i imao sam priliku vidjeti, i na to sam se već navikao, da u kućama za duhovne vježbe imate skupa i neke druge tehnike, kao što su joga i transcendentalna meditacija. Što je to? To je relativizam pred Presvetim. Mi u biti tu vodimo ljude drugim religijama, jer „sve je to dobro, sve je relativno“…

Koliko smo toga na moralnom planu relativizirali.

Jedino nije prihvatljivo da ne daj Bože rečeš da “ne postoji relativno nego – Apsolutna Istina od koje se ne može odstupit.”

Sablažnjivo je reći da je Krist jedini Spasitelj, sablažnjivo je reći da postoji pakao, da duše mogu propasti za vječnost, sablažnjivo je reći da su predbračni odnosi grijeh, da je preljub grijeh, da je masturbacija grijeh, da je preljub grijeh, sablažnjivo je reći za nekog da je djevac ili djevica, počinju se sablažnjavati što nikad nisi probao drogu…

U takvom okruženju moramo biti spremni na etiketiranje – da nam prišiju razne negativne etikete: „netolerantni, radikalni, fundamentalisti, talibani…“ Ako nismo spremni primit to, onda nemamo šta tražit u Crkvi. Ona je bolje vratit se u Crkvu za deset godina kad budeš vjernik, jer se ne može sjediti na dvije stolice.

To je zavaravanje. Mi tako možemo sebe kuhati ko što kažu da se žaba može skuhati i pripremati sebi put za propast.

Nismo savršeni. Bog je savršen. Nismo svemogući. Bog je svemoguć. Imamo ograničene mogućnosti i te mogućnosti trebamo iskoristiti do kraja.

Imamo nesavršene sposobnosti, ali smo to pozvani iskoristiti do kraja. Bog preko toga radi.

Kao što mala Terezija spominje sliku male djevojčice na dnu skala, koja se želi popeti gore gdje je mama, ali ne može hodat, digne nožicu pa ne uspje; Mama to vidi, spusti se i odnese je gore. Mi smo dužni ne odustajat. Kao što mala djeca puzaju, pa hodaju, pa počnu trčat i postanu brži od nas. Tako u svetosti – najprije pužemo, pa se držimo na nogama, pa ćemo prohodat, pa onda i trčat. Bog nas neće napustiti.

Bog nam je namijenio više nego što mislimo. Važno je da se pouzdajemo i da milosti koje nam je namijenio – primimo. One će donijeti plod u naš životu i vidjet ćemo da će Bog daleko nadmašit naša očekivanja.

Poslušaj: audio- propovijed

Bog nas voli, ali nas neće spasiti bez nas (propovijed, don Josip Mužić)

M.G. — Wed, 02 Oct 2019 18:32:08 +0000

Primjer studenata kojima je zagarantirana prolazna ocjena; Kako se odnosimo prema vječnom spasenju – kao da nam je zagarantiran raj?! Bog nas voli ali nas neće spasiti bez našeg angažmana. Primjer iz Noina vremena; Primjer Sodome i Gomore; Isusove riječi: Širok je put koji vodi u propast…

Pavlove riječi Timoteju: Bij dobar boj vjere!…

Primjeri svetaca…

pokora, molitva

Gracija Kotorski…

Gospa…

(VIDEO)

Hoće li svi doći u raj? (iz propovijedi; don Josip Mužić)

M.G. — Wed, 02 Oct 2019 18:06:09 +0000

O narodu i grijehu pobačaja (don Josip Mužić)

M.G. — Thu, 28 Mar 2019 19:31:51 +0000

Iz propovijedi u Zemunu, u župi Uznesenja Marijina:

Narod koji želi blagoslov mora se obratiti – osobito od grijeha pobačaja! – To je ono što je sada bitno i o čemu ovisi opstanak našeg naroda i naša vječnost. Svi smo odgovorni, makar i time što činimo propust i ne posvješćujemo drugima o čemu se tu stvarno radi…

Više na videu:

VIDI također s hodočašća:

Najvažnije je da nam DUŠA bude ZDRAVA!

M.G. — Thu, 17 Jan 2019 18:47:24 +0000

Propovijed don Josipa Mužića, 8.1.2019. (bilješke MG)

Isus i drugi pastiri

Isus u svom javno djelovanju propovijeda, ozdravlja, čini čudesa. U ovom događaju kreće od toga da je vidio silan svijet. Nisu se okupili tek tako. Imali su oni i druge učitelje, ali hrle Isusu ne zato što trebaju ozdravljenje nego zato jer su kao ovce bez pastira. Oni imaju pastire formalno, ali su zakazali, ne daju ovcaa ono što treba, ponašaju se kao najamnici i ovcama škode. I ti pastiri ne mogu se mjeriti sa Isusom. To je druga razlika. Jasno im je da im je Bog potreban. I kad čovjek u svom životu ostane bez Boga, vez vjere, osjeća se izgubljen, ne zna kako dalje. Neki izgube i nadu. I kako dalje?

Nije dovoljno biti sit i zdrav. Prije svega važno je – ZDRAVLJE DUŠE

Ne živi čovjek samo o kruhu. Nije dovoljno biti sit i zdrav. Znamo da i Švicarska spada u najbogatije zemlje Zapadnog svijeta pa opet ima najveći postotak samoubojstava. Nije dakle najvažnije biti sit i zdrav, nego je najvažnije da DUŠA BUDE ZDRAVA, na mjestu. To može dati samo BOG. Isus kaže: Tražite najprije Kraljevstvo Božje i sve drugo će vam se nadodati. Okrenimo redosljed prioriteta. Svjesno ili nesvjesno živimo po diktatima ovoga svijeta: dugo školovanje, karijera, briga za sebe, za potomstvo, za ovo i ono, a nikad vremena za Boga! I duša se tada osjeća gladna, napuštena i zapuštena. U takvoj situaciji kad čovjek ne može dalje, čovjek se preda, sve se raspada,… Visoku standardi (život u Njemačkoj, u inozemstvu…) nije garancija sreće. Ako nema Boga i povezanosti s Bogom a za što se treba boriti svaki dan, kroz molitu svakodnevnu, ne može se nositi taj teret koji nam svijet nameće i čovjek pada. Ali ne kao što Isus pada pod križem. Čovjek ne vidi smisao zašto mu se to događa. I bol je nekad izlaz. Mnogi se razbole jer im je dosta. A bolest duše je najopasnija.

Isus se brine za ljude i čini pravo čudo

Kad su ljudi u miru s Bogom onda u miru prelaze u drugi svijet. Onda i najveće izazove nose drugačije. Isus vidi potrebe duše. Daje im pouke da im vrati nadu da izbavi narod od očaja i osposobi ih za borbu. Oni su došli iz daleka, ako su išli dan hoda to je ožda 20-30 km, i sad ne traje ta pouka 10 minuta kao što se propuča da traje propovijed, već jeda sat, dva sata, jer za neke to je jedina prilika… Isus to zna i govori. Djeca u školi stoje po 5-6 sati… a evo i oni su ovde stali i nije im bilo dugo. Znali su da im je to hrana do kraja života i vrednovali su taj treutak. No, prošlo je vrijeme, kasno je, ljudi su bez hrane, trebaju misliti na tijelo. Prva briga je za dušu, a onda za tijelo. Svi koji su ga slušali ostali su puni povjerenja. Isus skrbi za to. Ako je tu 5000 muškaraca, ne računajući žene i djecu, onda ih je ukupno moglo biti 15-20 000. Kao na jednom stadionu. S onim što se ima – što se može? Što se može s 5 kruhova i 2 ribe? Ali Isus traži da daju što imaju i njihovo pouzdanje je nagrađeno.

Čudo umnažanja kruha kao priprema na čudo euharistije

Ne treba taj događaj (Isus hrani mnoštvo) shvaćati samo slikovito, kao da je to bila samo metafora. Tako neki protestantski egzegete niječu da se tu radi o čudu. Pet kruhova i dvije ribe – to se namnožilo i nahranilo oko 15 000 ljudi – to je ČUDO! I to je priprema na ČUDO EUHARISTIJE, koja nije samo simbolika Posljednje večere. Mogli smo se toga sjećati i u kući, za ručkom i večerom, ali nije to poanta. Poanta je da se tu uprisutnjuje ona ISTA ŽRTVA kad je Isus umro na križu u patnjama. Jedna jedina žrtva uprisutnjuje se svaki put u pretvorbi. OLTAR – je žrtvenik. Nije to stol. Kuhinjski stol nije žrtvenik. Pravi žrtvenik je od kamena.

Zato je za nas kršane ovo čudo umnažnaja kruha jedna priprema na euharistijsko čudo. Ako Bog može umnažati kruh kada je to potrebno isto tako može učiniti i ovo DRUGO ČUDO – to je da se kruh promijeni u svojoj biti i da POSTANE TIJELO I KRV KRISTOVA. I to imamo u pričesti, njegovo tijelo i njegovo božanstvo je tu, hranimo se Bogom.

Grijeh se ne smije ohrabrivati

Stoga, ne možemo dozvoliti svakakva ponašanja na pričesti. Prva stvar na pričest se može ići svakako, ne može se ići u smrtnom grijehu. Jer to je onda svetogrdna pričest, na propast. Svetogrdna pričest je dvostruko zlo. Ne ići na pričest ako se nismo ispovijedili i ako nismo slobodni od teškog grijeha. Za svetu misu se treba i pripremiti, a onda i zahvaliti. (Jedan primjer bratske opomene u bogosloviji…) Djeca znaju u crkvu doći sa žvakom, ljeti neki dolaze polugoli, muški u kratkim hlačama, žene u majicama na špaline,… po savjesti ne možemo im dati svetu pričest (!). (Primjer kad na pričest dolazi tako neprimjereno obučena… reći ispod glasa, bez da se ponizi, … ) Ne živi se od forme, nego od bitnog. Forma mora biti prilagođena bitnom.

Svatko od nas će odgovarati Bogu za ono što čini. I svećenik će odgovarati i svi mi imamo pravo na priziv savjesti. Nitko od nas ne može tražit ono što je protiv naše savjesti. Tu prestaje poslušnost. Jer ostaje samo poslušnost Bogu. I Isusovi učenici nisu popuštali, jer „treba više ugađati Bogu, a ne ljudima“,. Kad se traži što se ima pravo tražit dužni su slušat, ali ako je nešto protiv Bože Riječi onda ne. Treba odbiti poslušnost. I ne samo da se treba prizvati na savjest nego treba i pružiti aktivan otpor. Ako i treba ljubiti grešnika treba se boriti protiv grijeha, ne ohrabrivat ga, borit se protiv njega, na razne načine, ali ne možemo dopuštati grijehu da se širi i biti njegovi pokrovitelji.

Svoje tegobe možemo prikazati Bogu, a on onda to može upotrijebiti na razne načine

Čudo umnažanja kruha – Sastavni dio Isusova djelovanja je i činjenica da je činio čuda. Mnogi su mu dolazili, ali nisu svi ozdravili, bolesti je bilo prije i poslije. To je posljedica pada i nakon prvog grijeha ljudska narav je takva da traži izbjeći tegobe, ali treba tražit kako da te tegobe okrene na dobro, kako to prikazat Bogu i preobraćat se, jer „onom koji Boga ljubi Bog sve okreće na dobro!“ . Preko boli mučenici su dopuštali da mogu spašavati druge,… Možemo davati zadovoljštinu za svoje grijehe, za duše u čistilištu, … Bog to može iskoristiti na razne načine. Samo treba dati Bogu da On upravlja. Trebamo znati da sve ovisi o Njemu, a opet činiti sve što možemo da ustrajemo. Neka nam Bogorodica bude u pomoći.

Ponoćno hodočašće na OKIT (mjesto Božićnog čuda) & don Josip Mužić – propovijed

M.G. — Tue, 25 Dec 2018 01:12:36 +0000

Okit je brdo iznad Vodica. Gore je crkvica Gospe Karmelske, a pred crkvom je nekad rastao KLEN koji je u ponoć – NA BOŽIĆ – pupao, listao i CVJETAO, i sve to u nekoliko minuta. I to samo jedan ogranak okrenut prema crkvi. To se događalo svake treće godine, kroz 70 godina. Sve dok ga KOMUNISTI nisu posjekli. To čudo je tako palo u zaborav. Ali zahvaljujući don Jozi spomen na to Božićno čudo biva življi, pa i preko ovog ponoćnog hodočašća (22.12.) na koje se iz Splita uputilo nas više od 50. Do brda smo hodali oko 4 kilometra i u ponoć imali svetu misu. Na taj način htjeli smo doživjeti Božić sa više vjere, nasljedujući primjer vjernika koji su imali priliku biti svjedoci Božićnog čuda na Okitu.

Da bi i to hodočašće ostalo bolje u sjećanju bilježim i ovu propovijed don Josipa Mužića, koju vrijedi zapamtiti.

Na polnoćkama se često nađu mnogi koji idu na misu samo tada, ali dođu i oni koji idu svake nedjelje. I kome onda dati prednost? Tu mi svećenici često imamo problem i onda se najčešće prednost opet da „godišnjacima“ da se spasi što se spasit da.

Mi ovdje (na Okitu) imamo mogućnost doživjeti Božić kao vjernici, kao oni kojima je stalo do vjere, do Isusa. Nismo kao oni koje se mora moljakat da bi išli na misu, i da se pomole Bogu. Bog ne želi ništa na silu. Silu treba primjenit nad samim sobom. Takvi siloviti će osvojit Kraljevstvo Božje.

Živimo u vremenima u kojima nije lako biti kršćanin, nije lako biti Kristov. Ne samo da nije lako nego možemo reći da se borimo za opstanak.

Kad čitamo kako je našima bilo u Bosni pod Turcima onda nalazimo na jedan zapis kako su crkve bile porušene, kako su se svećenici morali skrivat i prerušavat u civile da bi tako opstali. I kad bi svećenik dolazio služiti svetu misu obavijestio bi 4-5 mjesta u blizini, odabrao bi neku livadu koja se nalazila između njih i rekao da će tu imati misu. Tu bi čekao, a oni bi onda dugo pješačili da bi došli. Kad bi misa završila još bi se tu družili i tako su zapravo cijeli dan žrtvovali da bi imali svetu misu. To ih je jačalo i to ih je držalo. I opstali su uz razna mučenja i iživljavanja.

Jesmo li mi svjesni što je to sveta misa? Kako se to danas doživljava – ispada da je to samo događaj slavljenja, u smislu nekog zabavnog karaktera. Zaboravlja se onaj žrtveni karakter mise. Zaboravlja se da se događa žrtva svaki put, Isus je tu na izdisaju svaki put i onda uz takav događaj ne uklapa se onakva crnačka glazba, kao u protestantskim filmovima, … Takve pjesme su prikladnije kad se nađemo izvan svetog prostora.

Ljudi ne posvešćuju taj aspekt žrtve, a to je vrlo važno, možemo reć i prevažno. Jer mi se znamo zabavljat. Vidimo to i kad mladi hodaju. Oni se znaju zabavljat, ali ne znaju se žrtovat, ne znaju ostat zajedno, rastavljaju se… a to je zato jer nisu odgajani za žrtvu. Žrtva je potrebna kako za ljubav supružnika, tako i za ljubav prema Bogu.

Ako se nismo spremni žrtovat da bi bili vjernici – onda nećemo dugo ni ostati vjernici. Onda će nas ovaj svijet „pojest“.

Jedan hercegovac reče kako su Turci odvodili naše dječake sa devet godina pa bi ih odgajali da se bore protiv svog naroda… Mi to danas imamo u drugom obliku podižemo djecu, po 26 godina ih školujemo, onda odu van u tuđinu i bore se protiv svog naroda, protiv Krista i Domovine.

Ako dopustimo da nam ovaj svijet oduzme dušu naše djece – onda smo ono temeljno promašili. Što je danas potrebno našoj djeci? Da savladaju znanje, nauče jezike?… I ako oni radi toga napuste svoje bojno mjesto i svoju Domovinu i počnu služiti Antikristu onda smo promašili.

A to se događa i nama svećenicima. Brinemo se da svakom udovoljimo, političarima, a ne da pokrenemo srca… Pitanje je koliko mi vjerujemo i živimo Evanđelje koje bi trebali navještati? Koliko smo danas spremni biti radikalni? Teško je vjernicima na misi reći: „Evo od vas tu, 90 % nije uopće dostojno da uđe u crkvu jer se podržavaju pobačaj, spiralu, rastavu braka, blud svoje djece – kao nešto sasvim noramalno. Po čemu ste onda kršćani?“ Po čemu sam ja kršćanin ako se dodvoravam ovom svijetu? Po čemu sam dostojan propovjedati i navještati Krista? To su stvari koje nas nadilaze…

Sigurno da je Isusovo milosrđe veliko, On zna da smo mi slabi i samo se po Njemu možemo spasit, ali on traži i da s Njim surađujemo. Zato moramo biti svjesni da živimo u vremenu koje se najbolje može definirat kao VRIJEME IZDAJE. Od vjernika do svećenika, kardinala, biskupa. Izdajemo Krista – da bi se dodvorili ovom svijetu.

I kad gledamo našu državu, našu zastavu – srce ti se stegne kad pomisliš šta iza toga stoji? Truli, korumpirani političari koji zlorabe moć i zapravo služe tuđinu. Možemo reći da su na čelu države izdajice i dušmani.

A to se može reći za mnoge svećenike. Ne može biti kompromisa. Zlo moramo nazivat svojim imenom. Ako mi u ime ljubavi prema grešniku, zločincu počnemo ljubiti grijeh onda smo promašili. Gori smo od starozavjetnih farizeja koji su kamenovali proroke, a njihovi sinovi im podizali spomenike.

U 20 stoljeću imamo 650 svećenika žrtava komunizma. Stoputa više je klerika koji su stradali u Drugom svjetskom ratu i poslije, zbog vjere. A o njima se ne govori. I to da bi se održali bezbošci oni koji se žele prikazati kao Hrvati, kršćani, katolici. Oni koji prodaju sve što je naše, i bogatstvo i naše sinove i sve.

Ako mi pođemo od toga da vladaju izdajice onda moramo biti svjesni da smo mi crkva u katakombama. I moramo krenuti od toga. U Hrvatskoj možda postoji 1 ili 2 % onih koji su stvarno vjernici. Ali su kvasac i svjetlo. Kad smo dolazili ovamo vidjeli smo osvjetljenu crkvu na Okitu. Tako se i s nama Bog može poslužiti, bez obzira koliko nas malo bilo, da od toga počnemo jednu obnovu.

Gledati svece i živjeti u skladu s onim kako su oni živjeli. To je naš put. Naši stari su nam ostavili u nasljedstvo jednu stvar – a to je da su se držali Majke Božje kao što svjedoči i ova crkva. Pobožnost prema Majci Božjoj ih je sačuvala. Oni su ostali katolici, nisu se pokolebali …ni pod protestantizmom koji se pokušao nametnut posebno u sjevernim krajevima Hrvatske, nisu poklekli ni pred drugim izazovima, tuđinima… to ih je spasilo. Nama ništa drugo ne treba, Krist na križu i njegova majka Marija… i mi ćemo ispuniti ono što se od nas očekuje.

Neka ova noć i ova sveta misa bude poticaj svima nama da dozvolimo Gospodinu da nas vodi u životu, da nas oslobodi svakoga straha, od okova ovoga svijeta i bez obzira na grešnost, da svatko od nas bude Kristov svjedok danas, da donosi Kristovu vijest, radosno i uvjereno. …

(za VIŠE o Božićnom čudu na Okitu – vidi link)