Knjiga „Svjetlo u bezakonju“ autora Ivana Mužića (1934.-2021.) predstavljena je u četvrtak, 20. veljače, u Domu kulture Zvonimir u Solinu.

Na predstavljanju su sudjelovali urednik i priređivač knjige prof. dr. sc. Josip Mužić, filozof izv. prof. dr. sc. Borislav Dadić, Branimir Stanić, glavni urednik Glasa Koncila u čijoj je nakladi knjiga objavljena, te povjesničar i publicist Marino Erceg. Promociju knjige moderirala je voditeljica Tiskovnog ureda Splitsko-makarske nadbiskupije doc. dr. sc. Silvana Burilović-Crnov. (ika.hm)

Ovdje je tekst don Josipova govora:

Ovo je neobična knjiga jer nije klasična autobiografija, a nije ni životopis napisan od nekog drugog, nego predstavljanje jedne osobe preko njegovih napisanih knjiga koje obrađuju teme koje su bile dominantne, kojima se on bavio kao povjesničar, protkan osobnim uspomenama koje omogućuju da se dobije slika o samom autoru.

Te su knjige izišle, kako je već rečeno, kao bibliofilska izdanja,  u malom broju primjeraka, 50 primjeraka, koje je on davao knjižnicama da ostanu za one koji se bave proučavanjem povijesti, i dijelio prijateljima i poznanicima.

To je bio dodatni razlog da se te knjige učine dostupnima javnosti,  ne bi li tako trud uložen u njihovo stvaranje donio pravi plod, a to je da budu poticaj i nadahnuće drugima.

Moj doprinos se sastojao u priređivanju ovog djela, pisanju predgovora i kratkih uvoda na početku svakog poglavlja, u cilju njihova povezivanja i dodatnog osvjetljavanja autora.

Neposredni poticaj za pisanje mi je došao od jedne karmelićanke iz zatvorenog samostana koja je s njim bila bliska zadnjih godina njegova života i izvrsno su se razumjeli, iako je od nje bio stariji nekih 50 godina bili su u bliskom kontaktu i ona ga je onda potaknula da bi trebalo nešto napraviti.

I onda su mi se stvari posložile pa sam došao na ideju da knjiga iziđe u ovakvom obliku na ovakav način. Neobičnost ove knjige odgovara i osobi autora komu je povijest bila ljubav, i radi koje je napustio odvjetništvo zarana. U prijevremenu mirovinu je išao sa malo više od 40 godina, sa nakanom da se posve posveti pisanju. Pisao je strastveno i predano, a ne po dužnosti kako se često događa po našim sveučilištima i takvo pisanje onda dovodi do inflacije riječi jalovih uradaka, koji donose profesorima potrebne bodove za napredovanje ali koje, praktički, nitko ne čita, skupljaju prašinu i ne otvaraju se. 2:38

On je tražio istinu i odgovore u prvom redu za sebe njega je to osobno zanimalo i tražio je da to raščisti, da njemu to bude jasno, i zato se upuštao u istraživanje, kupovao literaturu i slično. Dakle, nije ga motivirala zarada, pa je nabavljao literaturu o svom trošku ulagao potrebno vrijeme u pisanje, a da zato nije od nikoga primao plaću, sam je plaćao lektore, tražio izdavače, tiskare, i kad je mogao prikupljao donacije kako bi napisano moglo biti i objavljeno i cijelo to vrijeme – u medijskom bojkotu ili progonu okružen zavišću i ljubomorom režimskih intelektualnih najamnika pod nadzorom sigurnosnih službi, kako u komunizmu, tako i u demokraciji, kažnjavan zbog pisanja – suđenjem, zabranom rada, i zatvorom. Upravo zato mislim da zavrjeđuje da ga upoznaju mlađi naraštaji kako bi nastavili tamo gdje je on stao, ljubeći i boreći se za Istinu

Zahvaljujem Glasu Koncila i njihovu uredniku što su to prepoznali i podržali. Dvije su glavne odrednice njegova djelovanja.

 U prvom redu to je DOMOLJUBLJE, koje nalaže da izađemo iz mentalne uškopljenosti i sluganstva što prvotno zahtjeva zbacivanje okova laži koji nas čine i dalje robovima, osuđenicima i krivcima za sva zla na ovim prostorima. Mi smo kao narod stalno na optuženičkoj klupi. Ustaše, Jasenovac,… Katolička Crkva – Stepinac, sve je razlog da nas se sudi, da nas se proziva i etiketira, i to se nastavlja i dan danas

I nije da po tom pitanju puno čine naši dužnosnici da stvari promijene nego možemo reći da čak pogoršavaju posebno financiranjem tzv. Srpskog svijeta koji aktivno radi protiv Hrvatske Zato je presudno upoznati istinu o svom narodu i njegovoj povijesti u odnosu na svijet koji nas okružuje i na duhovnu borbu koja se na tom svijetu nesmiljeno odvija 4:58

Druga odrednica je VJERA. On nije bio svetac, i nije krio svoje mane, bio ih je svjestan

Nekad su mu se sviđale, nekad se šalio na svoj račun a ono što je kao zaključak znao reći je da je on još uvelike poganin da pripada više Starom zavjetu nego Novom zavjetu. Nije imao teološku izobrazbu, a ipak je zadržao djetinju pobožnost i jak osjećaj za pravovjernost koji su mu omogućavali da sačuva vjeru da se bori protiv neprijatelja kršćanstva i zabluda te da unatoč svega ostane na strani preostalih kršćana koji ljube BOGA iznad svega i da ne pristupi bezbošcima koji ljube SEBE iznad svega.

Ono što ga je resilo je velika LJUBAV PREMA SLOBODI. Kad već nije mogao živjeti u slobodnoj i neovisnoj Hrvatskoj, svojski se trudio da osigura svoju neovisnost, materijalnu i duhovnu. Nije pripadao nikakvoj strukturi ni javnoj, kao što je bila Partija, ni tajnoj kao što je tajna služba ili Loža, nije se uhljebio ni u Crkvi, ni radio u nekoj firmi, već je bio neovisan i sam je zarađivao sebi kruh, kako odvjetništvom, tako kasnije privatnim obrtom svoje supruge.

To mu je omogućavalo da na tragu seljačke samosvojnosti našeg naroda bude istinski SLOBODNI MISLILAC. U tome se naučio dobro braniti u neprijateljskom okruženju, ali i napadati kad je bilo potrebno uvažavajući okolnosti i razborito koliko je mogao. Nije se ustručavao pred nikakvim autoritetom, ići u napad. Bio je svjestan svojih slabosti, ali nije dao da strah ima zadnju riječ pokazujući hrabrost kad je to bilo potrebno. Od Hrvatskog proljeća bio je prijatelj s Tuđmanom, kojeg se ja sjećam kao dijete, bio je mjesec dana kod nas u kući, pisao je tada recenziju za njegovu knjigu, i usput se odmarao, Bio je također prijatelj i sa bivšim predsjednikom vlade Ivom Sanaderom, a ipak nije ušao u HDZ. To je, moramo priznat, znakovito. Tuđman mu je ponudio da sudjeluje u vladi, no on je to odbio.

U privatizaciji mu se nudilo da sudjeluje i obogati se, ali ni to nije prihvatio. Nije se okoristio svojim hrvatstvom nego je zbog njega bio na gubitku materijalno i egzistencijalno. Jednako tako, nije se okoristio ni svojom vjerom iako je bio prijatelj sa nadbiskupom Franićem, a sa nadbiskupom Jurićem je bio rodbinski vezan, jer je on bio ujac mojoj majci.

Dozvola od nadbiskupa Franića da prvih godina braka živi u župskoj kući ovdje na Gospinom otoku, bila je vezana uz protu uslugu – da njegova supruga, nećakinja župnika, nastavi biti njegova domaćica. Moja je majka bila tu i domaćica. Tako da sam ja imao priliku, privilegij, da prvih godina života od rođenja, provedem ovdje, na Gospinu otoku.

Štoviše, radi vjere je više puta materijalno bio oštećen jer ga je već kao studenta šetnja sa župnikom, preko Starina, koštala gubitka stipendije. Nije ga spasilo ni to što je imao dva ujca prvoborca, niti to što su talijani spalili kuću njegova djeda i babe u Rupotini, svejedno je odmah bio suspendiran i oduzeta mu je stipendija. Kao odvjetnik je pomagao svećenicima u pravnim postupcima, kao npr. što je bilo franjevcima oko brošure sa Širokobriješkim mučenicima. On ih je branio u procesu koji se vodio protiv njih. Omogućavao je izgradnju novih crkava u privatnim kućama izigravajući tadašnje zakone, jer Split se bio raširio i povećao značajno, a vlasti nisu dozvoljavale gradnju novih crkava. Kad bi dolazili stranci oni bi se zadržavali u povijesnom centru vidjeli bi da je povijesni centar pun crkava i onda bi zaključivali da imamo mi vjersku slobodu, a nisu znali da svi ovi kvartovi koji su izgrađeni nisu imali crkvu. Nije im bilo dozvoljeno da izgrade crkvu, nisu bili predviđeni u urbanističkim planovima, i on je našao način da to zaobiđe tako što je pomagao svećenicima da kupe privatne kuće, pretvori ih onda u crkve i tako smo onda imali crkvu na Kmanu, crkvu na Brdima, na Visokoj i sl. i to su onda bili zametci prvih crkava. To je, jasno, radio u dogovoru sa nadbiskupom.

Davao je svoj obol, kao povjesničar, crkvenoj povijesti kroz knjige o Stepincu, konkordatu i mnoge druge.

 Evo, postavlja se pitanje: Zašto pročitati ovu knjigu? Ona nije samo govor o prošlosti, nego još više o sadašnjosti i budućnosti.

–       Prvo poglavlje govori o Solinu u 1. svjetskom ratu i poraću, što odgovara njegovu djetinjstvu i osvjetljava drugu cenzuriranu stranu povijesti, jer mi još ni danas ne znamo što se događalo, koje su zločine činili komunisti za vrijeme Drugog svjetskog rata i nakon rata. To je još zabranjena povijest, i tu nas još istina nije oslobodila.

–       Drugo poglavlje govori o njegovu mladenaštvu i prvim progonima i uhićenju za vrijeme studija radi priključenja ilegalnom hrvatskom pokretu otpora.

–       Treće govori o odnosu sa slugom Božjim Antom Antićem, koji je čudesno zahvatio nekoliko puta u njegov život i gdje je on doživio čudo na temelju njegova zagovora. Kad je kao student radio pravosudni ispit i mislio odustat, jer mu se to činilo preteško, prezahtjevno, onda je došao Antiću i rekao da će izaći na pravosudni ispit jedino ako mu on kaže da će ga položit. Nakon dugo nagovaranja, Antić se izjasnio i on je na temelju toga izašao i položio.

–       Četvrto poglavlje o Hrvatskom proljeću, u kojem je kao jedan od vodećih ljudi bio suđen i proces je trajao 5 godina, na kraju je bio oslobođen, ali tih 5 godina nije mogao radit. U tom poglavlju je cijela tema posvećena razotkrivanju Damira Petrića koji je važio kao jedan od nositelja Hrvatskog proljeća, kao jedan od lidera studentskog pokreta tada, a u biti je bio ubačeni doušnik KOS-a, i on ga razotkriva da je on radio tada protiv Hrvatske i da je to nastavio radit u emigraciji.

–       Peto poglavlje je sjećanje na Franu Franića koji je zajedno sa Stepincem spriječio širenje svećeničkih staleških udruženja, i to je trebalo biti kukavičje jaje, kad već nisu uspjeli odvojit Katoličku Crkvu od Rima, od Svete stolice, kao što se to učinilo u Kini, sa patriotskom crkvom, onda su pokušali preko

staleških udruženja, gdje su svećenicima davali materijalne beneficije, omogućavali da tiskaju knjige, izdanak toga je Kršćanska sadašnjost, koja se nikad nije pokajala za svoju kompromitiranu prošlost,

Oni su se zagovarali za kompromis, za suradnju s Partijom, bili su dio socijalističkog saveza i objavljivali su klasike Teologije oslobođenja, i razne druge knjige koje su širile hereze i razdor u Crkvi.

Nadbiskup Franić je tu odigrao ključnu ulogu skupa sa kardinalom Stepincem.

– Šesto poglavlje: Odnos sa Udbom, koja je bila svugdje infiltrirana, pa tako i u Crkvi i koja je nastavila vladati i nakon uspostave Hrvatske države.

– Sedmo poglavlje su polemike sa režimskim i masonskim intelektualcima.

-Osmo poglavlje je odnos prema masoneriji o kojoj je prvi pisao u bivšoj državi i ukazao na njenu ključnu ulogu u sarajevskom atentatu, stvaranju Jugoslavije, koja je bila pilot – projekt kako će izgledat Europska unija, i njenoj ulozi u suđenju kardinalu Stepincu. Nisu samo komunisti Srbi tome kumovali nego je masonerija (!) odigrala veliku ulogu da Stepinac bude osuđen. I vjerojatno igra i danas – da Stepinac ne bude proglašen svetim.

– Deveto poglavlje ukazuje na protukatoličko djelovanje masonerije, pokušaju da se stvori Hrvatska domoljubna masonerija, i njegovom osobnom odbijanju pristupa masoneriji.

Čak mu je bilo predloženo da on osnuje ložu, nakon što se konzultirao sa Vatikanom, i zauzeo stav da je to za katolika jednostavno neprihvatljivo.

–       Deseto poglavlje o novom svjetskom poretku, o ulozi Židova u svjetskoj povijesti i ubrzanim pripremama da dolazak Antikrista i izgradnju novog Jeruzalemskog hrama.   14.54.

Zašto sam izabrao Solin za ovo predstavljanje?

 Prvo poglavlje je, kako je rečeno posvećeno Solinu, on je Solinjanin, a upravo ovdje, na Gospinu Otoku je proveo svoje prve godine braka i Solin mu je uvijek bio u srcu. Ono Isusovo: Nitko nije prorok u svom zavičaju, vrijedi i ovdje jer ga je komunistički Solin smatrao svojim neprijateljem, a demokratski Solin ga nije upoznao, pa je ovo jedna vrsta posthumne rehabilitacije

Završit ću sa jednom značajnom i znakovitom anegdotom.

Za vrijeme Hrvatskog proljeća najuže Partijsko vodstvo tvornice Dalmacijacementa vijećalo je o likvidaciji moga oca. Presudan je bio glas Solinskog komunista Orela Jurića, koji je bio protiv toga da ga se likvidira jer mu je bilo žao njegove troje djece. To sam doznao kad sam prvi put stupio u njegov dom, dom Orelov tijekom priprema njegova sina za krštenje.

Tako je Bog učinio da pošteđeni život mome ocu bude nagrađen primanjem kršćanstva Orelova sina Mile baš posredstvom mene. Ovom prilikom zahvaljujem pokojnom Orelu i pozdravljam njegova sina koji je večeras ovdje među nama. To je primjer kako Dobro pobjeđuje, jer je Bog gospodar povijesti koji sve okreće na dobro onima koji ga ljube. Hvala.

Vjernički progon čuda

Čudo je događaj izvan i mimo prirodnih zakona ili uzroka koji je moguć samo Bogu kao stvoritelju i svemogućem držitelju svega. Đavao ne može stvarno učiniti čudo, nego ga mole samo oponašati, što i čini s ciljem da čovjeka prevari. Kako posjeduje veću inteligenciju i znanje nego ljudi, može prikazati kao čudo ono što naša znanost još nije otkrila. Đavao također može i stvoriti privid čuda slično kao što to čine mađioničari. Bog je prvi uzrok čuda, no time nije isključena mogućnost sudjelovanja čudotvorca, koji radi kao suradnik Božji. Primjer je Jošua koji je svojom moli tvom dobio od Boga produžetak dana kako bi mogao poraziti neprijatelje (Jš 10,12-14) i zaustavljanje Jordana kako bi narod na suhu mogao uči u Obećanu zemlja (143).

Nevjernici isključuju mogućnost čuda kao takvoga, dok vjernici prihvaćaju stvarnost čuda, ali se razlikuju u pristupu istom. Općenito uzevši u naše vrijeme, pod utjecajem sekularizacije, među vjernicima se pristup nadnaravnom bitno promijenio. Ako su vjernici bili skloni lakovjernosti i brzom proglašavanju nečega čudom, danas su im čuda često nepoželjna i to se očituje u raznim stavovima koji se po našem mišljenju, mogu svesti na tri glavna.

Ignoriranje

Vjernici racionalisti ne usuđuju se izričito tvrditi da se čuda ne događaju, ali se ponašaju kao da ne postoje. No tako upadaju u nerazumnost jer praktično niječu očite činjenice koje svjedoče milijuni ljudi u svim vremenima. Razumijevanje nije uvijek nužan uvjet za znanje pa tako možemo nešto znati što ne znamo objasniti kao u slučaju nadnaravnoga događaja.

Ignoriranje nadnaravnoga, pa i protiv dokazanoga iskustva, dovodi do hotimične sljepoće. Takvi stoga ne primjećuju čuda koja se događaju pred njihovim očima niti ih ona zanimaju. Primjerice sveti oganj se čudesno pali svake godine na Kristovu grobu u Jeruzalemu i prolazi nezapaženo. Ne pridaje se važnost ni onome što je znanost proglasila čudima kao Torinsko platno koje svjedoči lsusovu muku i uskrsnuće, nerukotvorena slika Gospe Guadalupske u čijim zjenicama je trinaest ljudskih likova, Lanciano gdje i nakon trinaest stoljeća imamo sačuvano meso i krv nastalih od hostije i vina…

Posljedica ovakvoga shvaćanja jest današnje rašireno prešućivanje čuda u Crkvi iako, zahvaljujući modernim medijima i prijevoznim sredstvima, nikad nisu bila dostupnija. Tako se više u našim svetištima ne prikuplja dokumentacija o čudesnim uslišanjima molitava. Iznimke su tek Lurd i Medugorje dok je prije praktički svako veće svetište to imalo. Ne izlažu se više zavjetni darovi ili svjedočanstva o primljenim milostima kao što su štake, slike, makete brodova i slično. To obeshrabruje ljude da se obraćaju Bogu u svojim potrebama za čudesna uslišanja kojih onda i ima sve manje. Ubrzano se gube sjećanja na čuda iz prošlosti, relikvije i na Božje ugodnike po kojima su se događala. Povezano s time sve se teže prepoznaju čuda iz sadašnjosti. Bog se nije promijenio, ali mi jesmo jer se naša vjera smanjila.

Reinterpretacija

Moderni bezvjerci sa sa svojim idejama o kršćanstvu utjecali na brojne protestantske, a onda i katoličke teologe koji se u ime prilagođavanja svijetu odriču nadnaravnoga. Čuda su za njih samo prividno takva, a u biti iza njih stoji neznanje, lakovjernost i prirodno objašnjenje. Tako je u Bibliji razdvajanje Crvenoga mora bilo oseka, gorući grm koji ne sagorijeva zapaljena nafta, opsjednutost padavica ili psihička bolest… Slično prolaze i čudesa svetih tijekom povijesti. Ispada kao da su ovi egzegeti razvodnjene vjere otkrili toplu vodu, a sva ta tumačenja su bila poznata i tadašnjim suvremenicima i nisu za njima posegnuli. No ipak puke pretpostavke se nude kao dokazi.

Pobožna varijanta reinterpretacije čuda je da se Bog poslužio nekom prirodnom pojavom kako bi pomogao potrebnima. Primjerice kod opsade Sinja Bog je pripustio Turcima dizenteriju kako bi ih natjerao da se povuku. Pri tome se prešutno zaobilazi ukazanje Gospe kao da se nije dogodilo odnosno da je plod mašte. Tako se prividno zadovoljava senzibilitet vjernika, a u biti se maksimalno podilazi ateističkom tumačenju koje onda prevlada. Završno je tumačenje, koje okončava svaku raspravu, da čuda spadaju u mitologiju. Dakle ne radi se o stvarnim događajima, nego o pobožnim pričama za odrasle u kojima je važna poruka. Tu poruku treba sačuvati i ona je jedino vrijedna. Tako u slučaju uskrsnuća Kristova nije bitno li se dogodilo stvarno, nego je važna poruka nade koja se preko toga šalje. Na to je već Pavao odgovorio: ako Krist nije uskrsnuo, uzalud je propovijedanje i vjera vaša (1 Kor 15,14). Po kršćanskom nauku čudo je razumski shvatljivo i može biti dokazano da ono što se dogodilo krši empirijske zakone. Sasvim pogrešno je nuditi tumačenja koja se svode na nijekanje čuda jer se time osporava i razara kršćanstvo. Čak i shvaćanje da su čuda sporedna u vjeri je neprihvatljivo se sam Krist poziva na čuda koja imaju dokaznu snagu prvoga reda. Bez čuda bi povijest spasenja bila velika laž, a Isus prevarant.

Zamjena

Na koncu mnogi vjernici prihvaćaju, često i nesvjesno, zamjenu nadnaravnoga s naravnim koje im nudi svijet. Isticanjem prirodnih fenomena kao čudesnih slavi se prirodu umjesto njezina Stvoritelja.

Nova dostignuća znanosti, tehnike, medicine, robotike, informatike proglašava ju se čudima. Tako se uči da autor čuda nije više Bog nego samo čovjek. Širi se vjera u napredak koji će s vremenom dati objašnjenja za sve što sada još neki smatraju očitovanjem nadnaravnoga. Sve je veća ponuda lažnih čuda od znanstvene fantastike, superjunaka i izvanzemaljaca, preko raznih tehnika New age, do ezoterije i magije.

Svim ovim patvorinama, koje pokrivaju raspon od čudnovatoga do čudovišnoga, zajednički je senzacionalizam i prodaja magle: nove pseudoznanstvene mitologije, samodostatnosti čovjeka i njegova pobožanstvenja. Oni koji ih usvoje smatraju se modernima, ali od vjere im ostane malo ili ništa. Posljedica je u velikoj mjeri gubitak sposobnosti zapažanja nadnaravnoga i tvrdokornost srca koje nije kadro prihvatiti ni empirijski nepobitna čuda.1 Poznat mi je slučaj gospode iz Cesene kojoj su davali još nekoliko mjeseci života. Otišla je u Međugorje i na povratku su liječnici utvrdili ozdravljenje, no tražili su od nje da ipak, za svaki slučaj, uzima kemoterapiju. Ona ih je poslušala, nakon pola godine bolest se vratila i žena je umrla. Ovdje je bilo nijekanje čuda od strane liječnika, a od strane žene nezahvalnost i izazivanje Boga. Ishod je bio tragičan.

***

Čuda smetaju suvremenom čovjeku jer ga suočavaju s Bogom koji mu otkriva neugodnu istinu njegove grešnosti i traži obraćenje2, a on drži da mu je dobro ovako i ne želi ništa promijeniti u svom životu. Navezan je na komfor, potrošnju, blagostanje, užitke i Boga doživljava kao ugrozu pa mu onda i čuda izazivaju nelagodu. U prošlosti su čuda izaziva- la i masovna obraćenja. Primjerice 100 000 krivovjeraca Pavličana se u kratko vrijeme obratilo pred čudima kopije slike Gospe Olovske u Bugarskoj.3 Danas je tako nešto teško zamislivo jer medu vjernicima prevladava stav nelagode i zatvorenosti pred nadnaravnim.

Kad netko osobno doživi čudo, kao u slučaju iskustva kliničke smrti, to mu u pravilu promijeni život, ali nerado o tome govori jer se boji nerazumijevanja i osude drugih. No čuda se događaju i u redovitim okolnostima kao primjerice u prometu kad čovjek u zadnji trenutak izbjegne nezgodu koja je mogla biti kobna. U tome trenutku najčešće i bude svjestan da se radilo o zahvatu odozgo pa čak i zahvali Bogu, ali se sve brzo zaboravi, umanji i na koncu pripiše slučaju i sreći.

„Vjernički” progon čuda pokazatelj je, ali i uzrok sve veće nevjere. Potrebno se suočiti sa zabludama i krenuti u ponovno otkrivanje nadnaravnoga preko kojega se dolazi do Krista i dobiva život u izobilju.

(Isticanje teksta; admin)

————————————————————-

1To je zorno prikazano u romanu Bruce Marshalla, Čudo oca Malahije, Verbum, Split, 2023.

2Jao tebi, Korozaine! Jao tebi, Betsaido! Da su se u Tiru i Sidonu zbila čudesa koja su se dogodila u vama, odavna bi se već oni u kostrijeti i pepelu bili obratili. Ali kažem vam: Tiru i Sidonu bit će na Dan sudnji lakše negoli vama.” (Mt 11,21-22)

3Josip Mužić, Gospa i Hrvati. Pučka pobožnost, vjera Božjih ugodnika i čula, Split, Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja – Zaklada Vigilare. Split, 2020, 44-45.

Promjena strategije
Donedavno je đavlova strategija bila uvjeriti nas da ne postoji kako bi mogao uspješnije djelovati. Što se dogodilo da on sada „izlazi iz ormara” i obznanjuje svima da postoji? Promijenile su se okolnosti jer je sada, nakon dugoga i mukotrpnoga rada koji je trajao stoljećima, đavao došao vrlo blizu ostvarenja svoga cilja da vlada Zapadom i da preko njega uspostavi svoj novi svjetski poredak. Zato se više ne skriva, nego procjenjuje da mu je isplativije da se javno očituje pred svima. Bolje reći, sada se bahato razmeće svojim „sjajem” svjestan da ga u tome nitko ne može spriječiti. U tu svrhu bira događaje koji imaju veliku simboličku vrijednost i utjecaj, kao primjerice Eurovizija 2024. ili otvaranje Olimpijskih igara u Parizu. Taj proces samo-promidžbe je sustavan, kontinuiran i progresivan. Događa se preko svetogrdnih izrugivanja sa svetinjama paralelno s veličanjem đavla u raznim inačicama. Više nego znakovito je da se ovi izljevi netrpeljivosti i mržnje odnose samo na kršćanstvo, a druge religije se ostavlja na miru. Razlog je svijest da će pripadnici drugih religija reagirati a da kršćani, makar na Zapadu, neće jer su brojčano desetkovani, demoralizirani i obezglavljeni. No to je ujedno i potvrda da sotonizam drži jedino kršćanstvo za istinskoga neprijatelja i tako neizravno svjedoči da ga prepoznaje kao jedinu pravu vjeru.

Razlozi

Što se želi postići ovim paklenim marketingom? Sotona je svjestan da je ljude pretvorio u praktične bezbošce na Zapadu i sada kreće u svoj proces masovne regrutacije. Dosada se objavljivao, uglavnom podmuklo, preko podzemne kulture, a sada to čini kroz popularnu kulturu kao i kroz sport, politiku, ekonomiju i sva druga područja života. Ova demonska očitovanja su demonstracija sile u kojoj najveći predstavnici javnoga života i vlasti spremno prihvaćaju izljeve mržnje na kršćanstvo za koje paradoksalno mnogi od njih kažu da mu pripadaju. Svi ti dužnosnici odgovorni su pred Bogom i pred ljudima ako ništa drugo onda za grijeh propusta. Jer kakvi su to kršćani političari koji se, primjerice u Parizu kada se zbivala LGBTQ parodija posljednje večere, nisu digli, napustili svoja počasna mjesta ili na bilo koji način protestirali? Oni ni nominalno ne drže do kršćanstva kao ni do kršćana koji su za njih glasovali. Štoviše, oni svojim sudjelovanjem u ovakvim nakaradnim svetogrđima obznanjuju da su prodali, ili se spremaju prodati, dušu i da im nije sporno služiti đavlu.
Kapitulacija elite pred sotonskom demonstracijom sile je također snažna poruka upravljena običnim ljudima koja bi ih trebala paralizirati i obezglaviti. Daje im se do znanja da su premaleni i preslabi da pruže otpor, da imaju cijeli sustav sa svojim strukturama protiv sebe te da ne mogu ništa učiniti. Nudi im se da se, preko jednostavnoga poklona Sotoni, priklone pobjedničkoj strani koja ima novac, medije i moć,
pa će biti nagrađeni. Prijeti im se da će u protivnom biti kažnjeni. Ruganje i „umjetničko” iskazivanje mržnje prati već sada sustavno paljenje crkava u Francuskoj i drugdje. Sljedeći korak, koji se time najavljuje, osobni je obračun u kojem nitko neće biti pošteđen ako se ne pokori. Svaki neistomišljenik bit će etiketiran, osramoćen, progonjen, procesuiran kao fanatik, osuđen, novčano kažnjavan, zatvoren, a neki će biti i fizički eliminirani.

Javni sotonizam ima i obrednu funkciju koja je možda u ovome i najvažnija. Naime, kako se kod krštenja kandidat odriče Sotone i svih djela njegovih da bi mogao postati Kristov, sada se događa obratno. Prihvaćanjem, makar samo pasivnoga, sotonizma događa se odreknuće od Krista i tako utire put za primanje demonske inicijacije odnosno izokrenutoga krštenja. Nešto od toga se događalo u komunizmu preko para-sakramenata, kao što su bili primanje u pionire i omladince, što je bilo nametnuto svima, ali ogromna većina ljudi nije na to davala svoj nutarnji pristanak.

No sada se, zahvaljujući ovisnosti o medijima i prevladavajućem praktičnom materijalizmu, postiže da se ljudi masovno, bez ikakva otpora i kritičnosti, svrstavaju na stranu đavla.

Ljudima se nudi da se, preko jednostavnoga poklona Sotoni,
priklone pobjedničkoj strani koja ima novac, medije i moć,
pa će biti nagrađeni, a prijeti im se da će u protivnom biti kažnjeni

Otajstvo bezakonja

Pavao piše Solunjanima: „Doista, otajstvo bezakonja već je na djelu, samo ima tko da ga sada zadržava dok ne bude uklonjen” (2 Sol 2,7). Kako raste otpad i mlakost među kršćanima to i zadržavanje đavlova djelovanja sve više slabi pa se on sve drskije otkriva i u samoj
Crkvi. Najnoviji primjer dogodio se u Linzu kada je mjesni biskup u katedralu dao postaviti eksplicitni prikaz Majke Božje kako rađa, raširenih muških nogu i obnaženu u donjem dijelu tijela. Tako nešto nismo imali nikad u povijesti. To je s naravnoga gledišta prosto, sramotno i nakaradno jer nitko ne radi sliku svoje majke u trenutku poroda i izlaže je na zid. S vjerskoga pak gledišta posrijedi je bogohuljenje jer se vrijeđa Bogorodicu. Ovakva bezakonja spadaju u najveća svetogrđa jer ih promiču javno Bogu posvećene osobe, koji umjesto da brane vjeru ustaju protiv nje, i to još u Božjem hramu. Iza toga stoji i krivovjerje tih kle-
rika, koje je pogubnije od nemorala jer opravdava i veliča naravnu i nadnaravnu izopačenost. Najizravnija posljedica toga je velika sablazan zbog koje će mnogi napustiti Crkvu i dovesti u pitanje svoje spasenje. Posrijedi je izdaja koja sadrži sve elemente sotonizma: protunaravni grijeh, svetogrđe, uvreda Boga, mržnja na sveto, sablazan. Čudi što se još ustručavamo nazvati stvari svojim imenom.
To je najava ili jedan od načina uvođenja grozote pustoši (Mt 24,15-17). Odnosno zloguka prijetnja koju đavao upućuje vjernicima da je njegova moć toliko porasla u Crkvi da je samo pitanje vremena kada će je „vrata paklena” nadvladati. Demonska demonstracija sile u
Crkvi je daleko pogubnija za duše od one u svijetu. No, kako je to unutar-crkveno pitanje nema nikakvih zapreka da se tome odlučno i brzo ne stane na kraj.
Pasivnost, ravnodušnost i ignoriranje od strane svih onih katolika koji su dužni i mogu očistiti ovu đavolsku ljagu njih same čini dionicima istoga grijeha. Zagonetka je zašto Sveta Stolica nije odmah kaznila toga biskupa oduzevši mu službu, svevši ga na laički stalež i izopćujući ga iz Crkve? Toleriranje ovakvoga sramotnog zločina ostavlja dojam da je to dopušteno i prihvatljivo te ohrabruje druge Jude da poduzmu još gora svetogrđa. Pohvalno je što se u međuvremenu našao jedan odvažni vjernik koji je kipu otkinuo i odnio glavu. No to nije dovoljno, već vjernici trebaju odgovornoga biskupa bojkotirati na sve legitimne načine, pa i ekonomski, dok se ne pokaje i javno okaje svoj grijeh, a u dotičnu katedralu ne treba ulaziti u nikakvoj prigodi dok se ne da odgovarajuća zadovoljština.
Križ

Zašto Bog dopušta ovo drsko izazivanje đavla? Bog koji upravlja svime služi se i ovim opačinama za dobro. Zlo se samo razotkriva, svatko ga može jasno prepoznati, izići iz pogubne bolesti relativizma i vratiti se na pravi put. Nema više prostora za nesvrstane, sada se otkrivaju namisli srdaca, i svaki kršćanin ima priliku izići iz mlakosti i opredijeliti se za dobro.

Kome je stalo do Krista ima brojne prilike za posvjedočiti za njega i tako steći izobilne milosti. „Tko god se dakle prizna mojim pred ljudima, priznat ću se i ja njegovim pred Ocem, koji je na nebesima. A tko se odreče mene pred ljudima, odreći ću se i ja njega pred svojim Ocem koji je na nebesima” (Mt 10,32-33).

Ovo su milosna vremena koje nam pružaju tolike prečice do raja da moramo biti beskrajno zahvalni. Molimo za hrabrost kako se ne bismo dali zastrašiti ni od čega. Budimo ponosni što se borimo pod znamenom križa koji donosi pobjedu.

Prof. ddr sc don Josip Mužić, rujan 2024, Svjetlo riječi

(Isticanje teksta: admin M.G.)

Možemo reći da je naše vrijeme – vrijeme znakova, znakova dobra i znakova zla. Ovi znakovi zla su glasniji. Dovoljno sjetiti se zadnjeg Eurosonga pa sad Olimpijade, i tako unazad. Vidimo da stvarno imamo znakove gdje Sotona proglašava da on vlada ovim svijetom. I da mu ne možemo ništa. I više je dosadan sa tim izljevima mržnje, ali to je činjenica koju izgleda teško prihvaćamo – da mi imamo sotonističke vlasti, da imamo sotonizam koji vlada. Nitko se, na ovoj Olimpijadi, nije ustao od naših političara, a bili su Europski predstavnici, nitko se nije ustao protiv toga da se učinilo svetogrđe sa Posljednjom večerom. To pokazuje da oni to odobravaju, da podržavaju, da se s tim slažu. Nemaju hrabrosti. Prema tome da sutra ti isti vlastodršci u Bruxelles-u i drugi proglase progon kršćana, naši bi digli ruku i glasali bez problema. Prema tome to su znakovi koji nas pozivaju da se probudimo, da posvijestimo da živimo u gorem vremenu nego što je to bilo pod Turcima. Vidimo da su sad i muslimani ustali  i protestiraju protiv ove blasfemije u Parizu i da je tu ustao i Erdogan, i u Iranu, – rekli su da je Isus i njima svet i da je tako nešto nedopustivo.

Prema tome, dok su naši stari živjeli, oni su bili diskriminirani, bili su građani druge klase, imali su veće namete, imali su manju slobodu bogoslužja, ali opet je to bio bolji život nego sotonizam, jer smo imali prirodni zakon koji se poštivao, bila je obrana obitelji, bila je obrana Boga, svetinje su nisu dirale  i evo to je ono što vidimo da je islam, islamistički teror bolji nego SOTONISTIČKA DIKTATURA.

Vidimo isto tako da smo U KOMUNIZMU bili proganjani, diskriminirani, također, ali opet je i to bilo bolje nego ovo što sada imamo. SOTONIZAM uništava sve. Ne samo da oduzima slobodu nego on uništava obitelji, uništava Božje zakone, uništava razlike, muško žensko, ne samo da zabranjuje vjeru nego on se bori da iskorijeni vjeru do kraja i da više nitko uopće ne bude vjernik. I kako vidimo stvari se samo pogoršavaju. Možemo samo očekivat da će osim ovog medijskog progona, od ovog kulturološkog progona, zakonskog  progona vrlo brzo doći do toga da nas i FIZIČKI PROGONE I MALTRETIRAJU.

Nije slučajno da U FRANCUSKOJ svaki tjedan izgori neka crkva. Pa kažu: islamisti. A tko kaže da nisu sotonisti?! Sotonisti su oni koji danas vladaju Europom.

To su znakovi koji nas trebaju držati budnima, da budemo svjesni vremena u kojem živimo.

S druge strane imamo ZNAKOVE BOŽJE koji nas pozivaju da budemo hrabri u današnje vrijeme. Ako se mi okupljamo ovdje već drugu godinu, to nije slučajno, to je isto jedan znak, znak zahvalnosti Bogu što je poslao svoju Majku ovdje, da ona se očituje narodu onda kad je narodu bilo najteže, da nas ohrabri, podrži, znak da smo mi nasljednici toga naraštaja. Da cijenimo te žrtve, te suze i patnje koje su bile podnesene da bi se obranila vjera. Mi vidimo da je GOSPA bila uz nas uvijek kad nam je kroz povijest bilo najteže. Tada se to pokazalo i u 20.-om st. Da je ona iza Drugog svjetskog rata, na više od 10 mjesta ona se ukazivala i hrabrila svoj narod. Vidimo da se dogodilo Međugorje – koje je postalo svjetski fenomen. Koliko je ljudi koji su bili vjernici cijeli svoj život Bogu i žrtvovali se za vjeru u našem narodu koliko je njih koji su to izmolili svojim žrtvama, svojim suzama, svojom prolivenom krvlju. Imamo znak da je Gospa s nama, a preko Gospe da je Isus s nama. To su veliki znakovi koji bi nas trebali hrabriti. Imamo i da je na današnji dan (5.8.) bila Oluja pa je oslobođena naša zemlja od agresora, da je završen rat, pobjednički. Mi obnavljamo to da smo izvojevali pobjedu. I ne samo s oružjem nego prije svega s molitvom i borbom duha. To je nešto što trebamo obilježavat na način da budemo zahvalni.

Može se reć: Što mi možemo obilježiti ovdje (Roško polje; mjesto Gospina ukazanja). Malo nas je  u jednom malom mjestu. To kao da nije važno. Pred Bogom nije važan broj. Važna su srca i s kakvom nakanom mi dolazimo.

Danas se službeno proslavlja Oluja, pa službeno idu u crkvu u Kninu i službeno prisustvuju. Niti vjeruju u Boga, niti im je stalo do Hrvatskog naroda niti do Hrvatske. Prema tome oni tu odrade jednu kazališnu ulogu, sutra da je tu neki druga vlast oni bi radili isto. Čast iznimkama. Ali, oni su kompromitirali sve one žrtve koje su se dogodile za vrijeme Oluje, koje su se dogodile u Domovinskom ratu.

Tako da su ovo rezervni položaji, oaze gdje mi možemo susresti ljude koji čista srca vjeruju u Boga, koji žele dobro svome narodu, koji ljube svoj narod.

Možemo se osjećati svoji na svome, bez obzira na titule, bez obzira na govornike, bez obzira na medije. Ali to je ona stvarnost. I Bog vidi ono što je u srcima i Bog cijeni to unutarnje.

Zato trebamo  ustrajati u tome da obilježavamo ovaj dan sa zahvalnošću, Majci Božjoj i Bogu na daru slobode, i Bogu na svim onim darovima koje nam je Gospa davala kroz povijest kad nam je bila blizu i da u tome crpimo nadahnuće da se ne bojimo i da se borimo.

Naše je da se borimo do kraja svim raspoloživim snagama a Bog će učinit ono što nama nije moguće. Bog će učinit nemoguće. Zato, ako je Oluja označava jedno čudo Božje kad se dogodilo nemoguće, znači to je nešto čega se svi možemo još sjećat, dakle, Božja moć se nije smanjila. Bog se nije umorio čineći čuda. On samo traži suradnike preko kojih će činiti čuda.

I ako je židovski narod hranio 40 godina čudesno u pustinji s manom evo i nama može činiti svaki dan nova čuda koja su nam potrebna da budemo svoji na svome da živimo svoji na svome, da obranimo obitelj, da obranimo narod da obranimo prije svega vjeru. I da možemo kao narod živjeti punim plućima, kao katolici i kao Hrvati.

Evo, neka današnji dan i ovo naše okupljanje bude ne samo zahvalnost Bogu neka bude zahvalnost svima onima koji su svojim žrtvama svojim životom, mukama pridonijeli da mi danas možemo biti ovdje, da smo baštinili vjeru, da smo baštinili narod i da možemo slobodno ispovijedat svoju vjeru.

Neka nas u tome podrži i pomogne zagovor Majke Božje. Amen.

Danas puno kompliciramo kada je riječ o obitelji katehetski, pedagoški, psihološki, teološki i svakako, a stvari su u konačnici vrlo jednostavne. Mi kršćani trebali bismo vjerovati ne samo da nas je Bog stvorio nego i da nam je objavio kako živjeti.Bespotrebno zapetljavanje je ništa drugo nego posljedica grijeha koji zamračuje ispravno rasuđivanje.

Početak

Na upit farizeja o dopuštenosti otpuštanja žene Isus ukazuje da je rješenje sadržano u samom početku stvaranja (Mt 19,3-12). To vrijedi ne samo za brak nego i općenito jer je tada Bog ukazao kakav bi trebao biti ljudski život na zemlji. Logično je da se to nalazi na samom početku stvaranja jer Bog nije stvarao slučajno nego s ciljem. On nam je dao život, održava nas neprestano u njemu, ali i ima plan kako se možemo u njemu ostvariti. U Knjizi Postanka imamo izložen Božji naum za svakoga čovjeka koji nam je dostupan i ima neprolaznu vrijednost. Vremena i okolnosti se mijenjaju, ali ljudska narav ne, a ni Božji zakoni jer Bog sve što čini, čini dobro. Prema tome nema mjesta kod Boga za promjenjivost, preinake, popravke.

Relativizam je izum paloga čovjeka i grešnih struktura našega vremena pa mi više ne znamo ne samo što je brak i obitelj nego ni što je ljudska narav ili muško i žensko.

Bog samo za čovjeka kaže da ga je stvorio na svoju sliku i to kao muško i žensko (Post 1,26-27). Čovjek je stoga bogolik i kruna stvaranja. Jedinstvo muškarca i žene, po istoj ljudskoj naravi, u različitosti dva spola tvori sliku Božju. Zato rat koji vodi rodna ideologija protiv spolne različitosti ide za tim da iznakazi sliku Božju u čovjeku odnosno to je rat protiv Boga. Radi samoga čovjeka „nije dobro da bude sam” i zato je pozvan da ostavi roditelje i bude „jedno tijelo sa svojom ženom (Post 2,15,18-25). Ovo jedinstvo nije samo tjelesno nego pretpostavlja ono spoznajno, voljno, čuvstveno a poglavito duhovno. Pali ljudi to stalno sabotiraju i gledaju kako drugoga ne gledati kao sebe nego kao drugog ili čak i sredstvo. Danas se to pretvorilo u nesmiljeni rat između muškarca i žene.

Poslanje muškarca i žene

Nakon stvaranja čovjeka Bog blagoslivlja muškarca i ženu i izlaže što od njih očekuje:

„Plodite se, i množite, i napunite zemlju, i sebi je podložite!” (Post 1,28).

Blagoslov je ovdje vezan s rađanjem i predstavlja jamstvo Božje pomoći. Istina, Bog jednako postupa i sa životinjama, no one se razmnožavaju nagonski, a jedino čovjeku je dano da može spoznati što se traži od njega i slobodno se odlučiti da ima potomstvo. Dragovoljno ispunjenje ovoga naloga jedno je od najvećih djela što čovjek može učiniti na ovoj zemlji jer time postaje sustvaratelj Božji. Kako jedino čovjek ima besmrtnu dušu, njegovo potomstvo ostaje u vječnosti. Ova, kronološki gledano, prva Božja zapovijed izražava se trima glagolima gdje svaki nosi svoju poruku. Sam broj tri označava puninu kao kada slavimo Boga govoreći tri puta svet.

„Plodite se”: izraz plodnost danas izaziva određeni zazor za razliku od prije jer, pod utjecajem negativne promidžbe, podsjeća na nešto životinjsko i kao da je protivna ljubavi dok je u Božjoj namisli ona dana da jača i uvećava ljubav među supružnicima. Suvremeni čovjek, poglavito „kulturom” ubijanja nerođene djece, ugrozio je funkcioniranje naravi jer se sve manje zna radovati djetetu. 

To je naš najveći narodni grijeh i hvala Bogu što nam šalje kazne za njega: ratove, neprijateljske susjede, križne putove, komunizam, protunarodnu demokraciju, bezbožni globalizam…

Το znači da za nas još ima šanse i da nas Bog nije otpisao kao neke druge narode koji su se posve odmetnuli.

„Množite”: označava brojčani rast a ne minimalizam jedno ili dvoje djece. Moglo bi se zaključiti, posebno imajući na umu koliko traje plodnost čovjeka, da je optimum dvoznamenkasti broj djece. Istina da je to teže ostvariti u modernom načinu života koji je upravo zamišljen tako da se nema djece. No tko nam brani da se vratimo na stari način života: odemo živjeti na selo, tehnologiju svedemo na minimum kao Amiši, obnovimo obiteljske veze, ponovno uspostavimo mrežu uzajamne solidarnosti, nasljedujemo konkretnu ljubav prvih kršćana…

Ipak, brojno potomstvo se donedavno držalo Božjim blagoslovom što u stvarnosti i jest. Danas je i veliko svjedočanstvo da je Bog jedan i da je svemoguć jer se ide protiv struje i zato mu pripada i posebna nagrada.

„Napunite zemlju”: nismo to ispunili jer s postojećom tehnologijom i obradivim površinama mogli bismo smjestiti i prehraniti pet puta više ljudi.

Štoviše, ide se zatim da se stanovništvo na zemlji desetkuje svodeći ga na jednu milijardu ili čak na svega pola milijarde. Provodi se, kako je ukazao Ivan Pavao II., „zavjera protiv života” koja se sada očituje i u sustavnom uništavanju proizvodnje hrane. Razlog je navodno briga za planet Zemlju čije se štovanje širi svugdje kao božice Geje. Bog nije rekao da se klanjamo zemlji jer je to idolopoklonstvo, nego da je napučimo i sebi podložimo. To smo dužni činiti i onda kada je to zakonski prijestup i zločin kao u slučaju Židova u egipatskom ropstvu koji su i tada, unatoč zabranama, nastavili rađati djecu.

Nakon istočnoga grijeha prva Božja zapovijed nije opozvana, samo se ženi s porodom vezuju muke a muškarcu s radom trud i napor (Post 3,16-19). Nakon potopa na novom početku ljudskoga roda Bog Noi i njegovoj obitelji nakon blagoslova daje istu zapovijed. Njezinu bitnu važnost naglašava i time što ju tom prigodom ponavlja dva puta: „Plodite se i množite i zemlju napunite” (Post 9,1;7).

Svetost

Kad imamo dobre temelje, onda se na njima może graditi dalje. Isus od nas traži Budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski” (Mt 5.48). Ovo je poziv na svetost, a Crkva nam je Drugim vatikanskim saborom osvijestila da se odnosi na svakoga kršćanina. Vjerujemo u općinstvo svetih što podrazumijeva da nitko ne može doći u raj ako prije ne postigne svetost. To je zadaća koja nadilazi ljudske sile, ali Bogu je sve moguće. Svetost nam je Krist omogućio svojim otkupljenjem. No Bog koji nas je stvorio bez nas, ne želi nas spasiti bez nas. Potrebna je naša suradnja a ona se sastoji, kako je pojasnio Benedikt XV. samo u sukladnosti volji Božjoj koja je izražena u stalnom i savjesnom ispunjavanju svojih staleških dužnosti. To traži maksimalni i postojani angažman u onome što nam je povjereno od Boga. Uspjeh se procjenjuje snagom koju ljubav dostiže u duši, upravo jer se savršenstvo kršćanskoga života sastoji bitno u ljubavi. U naše vrijeme to nam je zorno pokazala Mala Terezija.

Za supružnike je glavna staleška dužnost po kojoj, uz pomoć Božju, postižu svetost otvorenost prema životu i odgoj djece. Upravo jer Bog zna da je to zahtjevno, brak je sakrament po kojemu kršćani dobivaju potrebnu milost da mogu iznijeti sve izazove i okrenuti ih na dobro.

Nažalost, sve manje ljudi danas zasniva obitelj pa tu, u pravilu, griješe propustom i otežavaju sebi postizanje svetosti. Neki su se onesposobili za rađanje fizički, primjerice promjenom spola, a neki psihički jer se boje djece (pedofobija) i odgovornosti, a ljubav su zamijenili jalovim spolnim užitkom.

Mnoga ova pogrešna shvaćanja su prisutna i kod oženjenih kršćana do te mjere da se sve više proglašava ništavost ženidbe jer se ne želi imati djecu. Potrebno je stoga ponovno otkriti ljepotu braka i ljubav prema djeci kako bi se vratile neophodne pretpostavke za ostvariti volju Božju. Ipak za bračne drugove nije dovoljno da se ima djecu samo zato da se ispuni dužnost jer su kršćani pozvani na više. Od vjernika se traži da ono što Bog traži prihvate s uvjerenjem, velikodušno i zahvalno provode u djelo svjesni da je to dobro. Bog, kako kaže Pismo, ljubi radosna darivatelja” (2 Kor 9,7). No nadasve djeca trebaju biti plod ljubavi muža i žene, a ujedno i njihove ljubavi prema Bogu. To je za sve one koji imaju bračni poziv redoviti put savršenosti.

Izvor: svjetlorijeci.ba

(Isticanje tekst: admin)

Prije nekoliko dana više od 25 biskupija diljem svijeta izrijekom su zabranile blagoslov istospolnih parova, odnosno implementiranje Deklaracije Fiducia supplicans, dvosmislenoga i ne jasnoga Dokumenta Dikasterija za nauk  vjere. Biskupi su se izjasnili negativno oko navedenoga dokumenta i odbacili napomenute smjernice, a među žešćim kritičarima bio je i bivši predstojnik Kongregacije za nauk vjere kardinal Gerhard Ludwig Müller koji je u svome osvrtu na Fiducia supplicans rekao kako je ‘blagoslivljanje homoseksualnih parova hula na Boga’.

Do zaključenja ovoga broja Hrvatska biskupska konferencija još se nije oglasila, ali je njihova izvještajna agencija donijela priopćenje za javnost napisano da bi se, navode, ‘razjasnila primjena Deklaracije te se istovremeno preporuča cjelovito i pažljivo čitanje navedene Deklaracije kako bi se bolje razumjelo njezino značenje i svrha’.

Na novu vatikansku Deklaraciju u kraćem razgovoru osvrnuo se don Josip Mužić, svećenik Splitsko-makarske nadbiskupije, upravitelj crkve sv. Filipa Nerija u Splitu i redoviti profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu, jedan od rijetkih svećenika koji je pristao komentirati novi papin dvosmisleni dokument.
Osvrćući se nedavno na Deklaraciju Fiducia supplicans mons. Dražen Kutleša, zagrebački nadbiskup, kazao je kako se ‘blagoslov podjeljuje osobama te ako je netko u grešnom stanju – tada Crkva želi na poseban način imati brigu i pažnju o toj osobi. Prema njemu, ‘blagoslivlja se osoba, a ne stanje osoba koje žive u toj a ne stanje osoba koje žive u toj situaciji.

•  Što zapravo donosi ova Deklaracija i ako ne pruža ništa novo, kako tvrde, čemu onda potreba za njom? 

Mjerodavno je tumačenje nadbiskupa Kutleše, koje slijedi i nadbiskup Križić, da se blagoslov podjeljuje osobi, a nikako ne bilo kojemu grješnom stanju. Drugim riječima s Fiducia supplicans ništa se nije promijenilo jer se doista ništa ni ne može promijeniti iako svijet, potpomognut nekim vjernicima i teolozima koji su se sekularizirali, svesrdno pritišće Crkvu da mijenja svoja učenja u vjeri i moralu i tako prigrli diktaturu relativizma. Katolička Crkva to i kad bi htjela ne može učiniti jer je samo jedna Objava – ona koju nam je ostavio Isus Krist i ona je nepromjenjiva. Crkva može samo produbljivati primljeni polog vjere, a ne može ga mijenjati jer bi to onda bila neka druga vjera koja ne bi imala veze s Kristom. Nitko u Crkvi, bez obzira na položaj koji zauzima, ne može se staviti iznad Krista, bio on svećenik, biskup, kardinal ili čak i sam papa.  Zato svaku izjavu ili dokument, pa tako i ovaj zadnji, koji nastaje u Crkvi treba prihvaćati onoliko koliko je i onako kako je u skladu s Objavom.

Večerašnja tema je Sveta Pričest. Znamo da smo nedjeljom dužni ići na svetu Misu i kad nismo u teškom grijehu pozvani smo pristupiti Svetoj Pričesti. Ako smo u teškom grijehu treba iz toga izići na način da se ispovjedimo kod svećenika, a kod lakog grijeha dovoljno je ono pokajanje na početku Mise.
Za Pričest imamo mogućnost nedjeljom, a oni koji idu i preko tjedna imaju mogućnost pričestiti se i preko tjedna.
Postavlja se pitanje – što za nas pričest JEST? Što za nas ona danas znači?
Kad gledamo kako u nekim zapadnim zemljama gdje je vjera na niskim granama kako pristupaju pričesti onda vidimo i izvanjski da do toga ne drže, da jednostavno to jedna FORMALNOST, OBRED koji im ništa posebno ne znači. I to se pomalo počinje pojavljivat i kod nas, pa se svećenik onda pita da li onaj koji prima pričest VJERUJE i to je jedan poziv da mi obnovimo svoju vjeru u Euharistiju i svoj odnos sa Gospodinom. Kao katolici vjerujemo da je Isus stvarno prisutan pod prilikama kruha i vina, nazočan u svome čovještvu i svome božanstvu. svi drugi u to me vjeruju. pripadnici drugih religija u to ne vjeruju. Pripadnici protestantizma ne vjeruju u euharistiju, oni vjeruju u obred posljednje večere i oni vjeruju da je to običan komad kruha,

To imamo samo mi katolici i pravoslavci. Pravoslavci dijele s nama istu vjeru u Euharistiju, iste sakramente, svih sedam sakramenata. Protestanti imaju samo jedan sakrament a to je krštenje. I evo mi smo baštinici tog najvećeg bogatstva kojeg nam je Bog ostavio, – samoga sebe, povjerio je to nama, slabim ljudima, i mi ga blagujemo u Pričesti. Jedan svetac kaže – “U Euharistiji možemo naći sve pa i tjelesno zdravlje. Spasitelj je božanski balzam za svaku ranu. Nije li iz njegova presvetog čovještva proizlazila snaga koja je liječila svaku slabost. Trebalo bi ga se samo dotaknuti, a sada Njegova se moć se nije smanjila i kontakt s njime je jednako spasonosan.” Vidimo da se oko Isusa za vrijeme njegova javnog djelovanja tiskalo mnoštvo, okupljalo se mnoštvo svijeta, koji su gledali kako će ga dodirnuti da bi dobili ozdravljenje i onda se ozdravljenje i događa kad je bilo vjere. Kad je ona žena koja je bolovala od krvarenja, kad se progurala nekako do njega, i dodirnula ga u čas je OZDRAVILA – JER JE TO TRAŽILA S VJEROM. A svi oni drugi koji su se tiskali oko Njega – jer kažu kad on pita: Tko me je dodirnuo? – Učenici govore: Vidiš li koliko se naroda tiska oko tebe, svatko te dira, kako da to pitaš? Svi oni drugi koji su imali potrebe i bolesti koje je trebalo izliječit NISU GA DODIRIVALI S VJEROM, nego gužvali su se oko njega da ga bolje čuju, da mu budu što bliže i nisu dobili milost ozdravljenja. Tako da Gospodin uvijek kad čini čudo traži da mi s tim čudom SURAĐUJEMO, da s Njegovom milošću, s tim nadnaravnim darom, da surađujemo sa svojom VJEROM, da jednostavno tražimo i primamo s vjerom i onda se događa da običčna da obična jedna riječ može učinit čudo kao kod onoga satnika, on se zalaže za svoga slugu, Isus mu kaže: Doći ću kod tebe, kući. On kaže: Ne treba, samo reci jednu riječ i sluga će moj biti zdrav! I Isus to čini. Zato je pitanje da pazimo na način KAKO PRISTUPAMO GOSPODINU. Da se PRIPREMIMO. Ne možemo mi u zadnji čas doći na misu i očekivat da ćemo primit one darove koje nam je Bog namijenio u toj misi, a nismo se sabrali, nismo posvijestili gdje dolazimo ni što primamo. Potrebno da izdvojimo jedno vrijeme prije da se pripremimo. Zato je dobro kad ljudi imaju PRIJE MISE KRUNICU ili neku DRUGU POBOŽNOST da se ljudi mogu SABRATI, pripremiti za Misu. U protivnom – dođemo zadnji čas i dok se mi saberemo misa već gotova. I onda to ne pomaže. Znači, zato je važno vidjeti što je potrebno i što nam pomaže. Jedna priprema pomaže. I u toj pripremi mi pokušavamo ostaviti sve one brige i doći, usredotočiti se na usredotočiti se na Gospodina i onda pratimo misu i kroz misu ona nas priprema da dođemo do vrhunca, do Pričesti. I na koncu je važno da ako smo se pričestili da se onda i ZAHVALIMO. Način Kristove prisutnosti pod euharistijskim prilikama, kaže KATEKIZAM je jedinstven. Uzdiže euharistiju iznad svih sakramenata i čini je tako reći vrhuncem duhovnog života i ciljem kojem teže svi sakramenti. Misa je ne samo spomen na posljednju večeru, kad je ona ustanovljena nego je ona, kaže se: “spomen-čin”. Ona je i čin kojim se ta posljednja večera, na neki način, ponavlja. To jest, kako kaže Crkva – tu se aktualizira, uprisutnjuje ona Isusova žrtva na križu. Kao što je on na svojoj posljednjoj večeri na neki način anticipirao ono što će se dogoditi dan kasnije na Golgoti, to je ista žrtva koju je On učinio da se dogodi, evo već unaprijed – dan prije – da može svoje tijelo dat svojim učenicima za blagovanje. Tako On može učiniti i ne samo kao što je učinio prema apostolima nego on može učiniti DA TA ISTA ŽRTVA BUDE PRISUTNA I KASNIJE, i učinio je da bude u svim našim MISAMA, učinio je da se ta ŽRTVA UPRISUTNJUJE. I zato mi OLTAR zovemo oltarom jer je on ujedno i ŽRTVENIK. To nije samo stol posljednje večere nego je to i žrtvenik gdje se događa Isusova žrtva. Kršćanski oltar je SIMBOL SAMOGA KRISTA koji je u zajednici svojih vjernika, prisutan i kao žrtva prinesena za naše pomirenje, da nas otkupi i spasi i koja je prinesena i kao nebeska hrana koja nam se dariva. O zahvali se žrtava blagovalo. Tako je i Euharistiju naredio Krist da se blaguje. I ovo blagovanje tijela i krvi Kristove zove se Pričest. To je hrana duše. Onda možemo mislit – koje je OTAJSTVO tu sadržano ako je tu sam ISUS i On nam je dao SEBE da se hranimo njime. On je tu CJELOVIT I ŽIV. Mi kad jedemo hranu običnu, meso ili bilo što drugo, mi jedemo meso mrtvih životinja. I s tim se hranimo, a ovdje se HRANIMO SA ŽIVIM ISUSOM. I On je živ. I euharistijska čuda to potvrđuju. S druge strane, on je cjelovit, u svakoj kosti je cijeli, on nam se daje cijeli u toj maloj hostiji i mi. primamo njega u njegovu čovještvu i u Njegovu božanstvu i on se sjedinjuje s nama na svim razinama. Pošto je to hrana duši i hrana koja nas preobražava čini da mi BUDEMO VIŠE OD LJUDI, da postajemo stvarno Božji, da se PREOBRAZUJEMO U BOGA, i onda ono što nam je ljudski nemoguće postaje moguće. Zato je Isus to zapovjedio i pozvao nas na Pričest. I to je rekao riječima: Zaista, zaista vam kažem, ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete Krvi Njegove nećete imati Života u sebi. I to nam nalaže četvrta crkvena zapovijed. Potrebno je hranit se tom Hranom i to je, dapače još UVJET da bi mogli imati život u sebi.
I kada se pitamo. A kako? Puno toga ne mogu, posebno ne mogu ono što Bog traži od mene, …, živjet kreposti, živjet čistoću, bit svet, biti krepostan, savršen. Dakle jasno, ne mogu to ljudski, ali mogu s Bogom, mogu prije svega – preko Pričesti, preko dostojne pričesti mogu, dopustiti Bogu da preobrazi se nemoguće. Crkva nas obvezuje da nedjeljom sudjelujemo u svetoj misi. I također nas obvezuje i također nas obavezuje da Pričest primamo najmanje jedanput godišnje po mogućnosti u uskrsno vrijeme i da na to budemo pripravljeni sakramentom ispovijedi. To je onaj minimum koji se traži – da se jednom godišnje ispovjedimo i pričestimo (dostojno). Jasno, preporuča se da to činimo puno više- Zato imamo je pobožnost devet prvih petaka, – Isus je dao objave da daje posebne milosti onima koji se ispovjede i pričeste 9 mjeseci uzastopce na 1 petak. Imamo i pet prvih subota gdje je Majka Božja dala isto velika obećanja za one koji se 5 mjeseci uzastopce na prvu subotu ispovjede i pričeste. Dakle, Nebo nam preporučuje, poziva nas da se češće pričešćujemo. Crkva je dopustila da se možemo svaki dan pričvršćivati, čak i dva puta. Ako na drugoj Misi sudjelovali od početka do kraja možemo se i dva puta pričestiti. Imamo to na raspolaganju i možemo stvarno danas kad su velike protivštine, kad je zlo ojačalo, kad se strukturiralo, kad se organiziralo i kad pravi promidžbu sebi na razne načine – mi imamo s druge strane milosna sredstva koja su puno veća nego prije, jer Bog zna da živimo u izazovnim vremenima. i zato nam daje i POSEBNA SREDSTVA, kao objave svete Faustine, Dakle, pobožnost prema Milosrdnom Isusu, prve petke, prve subote, škapular i razne druge stvari to susret pomagala, kratice da brže dođemo do milosti koje su nam potrebne, da brže rastemo, da steknemo imunitet i da se možemo boriti protiv zla kao odrasli ljudi, da možemo promicati dobro. Sveta Pričest se daje samo pod prilikama Kruha, ali Crkva uči da je Isus nazočan ipod prilikama Kruha i vina. Ovaj način – SAMO POD PRILIKAMA KRUHA – se proširio samo iz pastoralnih razloga. I ustalio se u rimskom obredu kao najredovitiji. Može se pričesti pod obje prilike, to vidimo prilikom vjenčanja i prilikom nekih svečanosti, obljetnica braka i slično, da svećenik daje Pričest pod obje prilike, ali redoviti način je samo pod prilikama kruha. U pravoslavnoj Crkvi imamo Pričest s pod obje prilike – i to je redoviti način pričvršćivanja, kod nas to rade grkokatolici, da se sa onom žličicom uzme onaj komadić Kruha – Tijela Kristova pod prilikama Kruha, umoči se u Krv Kristovu i daje se vjernicima.
I za vrijeme u vrijeme korone, kada smo se mi bojali davat vjernicima pričest na usta u to isto vrijeme su pravoslavni vjernici primali i kod nas u Hrvatskoj i drugim zemljama primali su pričest sa tom jednom žličicom koja bi se davala svim vjernicima. I sad ako nas je ovdje sto – dođete na Pričest, on nas sve pričesti sa istom žlicom, i nitko nije obolio – To je pitanje vjere. U što mi vjerujemo? Ako je to stvarni Bog – pa nije Isus nikoga zarazio, kad je one gubavce dodirnuo i ozdravljao dodirom, nije on kasnije postao gubav, i širio gubu oko sebe, jasno da ne treba bit nerazborit, ali pitajmo se – Gdje je vjera? Ovaj način da se pričešćujemo samo pod prilikama kruha nastao je samo iz pastoralnih razloga, da se sveta Krv ne bi oskvrnula, jer bi se pod prilikom vina mogla lako proliti, a teško čuvati. I također iz razloga da se olakša primanja svete pričesti svakome – jer se mnogi boje piti iz zajedničkog kaleža ili ne podnose okus vina. I također zadnji razlog je da se time očituje Crkva protiv krivih učitelja koji su tvrdili da je Isus nije nazočan nego pod obje prilike. Crkva uči da je pod svakom prilikom Isus cijeli nazočan.

Već u prvo vrijeme Crkve dijelila se Pričest samo pod jednom prilikom – onima kojima se nosila kući kao bolesnicima, mučenicima u tamnicama, pustinjacima. No, Crkva dopušta da se možemo pričešćivati pod obje prilike kad je to prikladno i zgodno.

KOJI SU PLODOVI PRIČESTI?

Prvo – Pričest povećava naše sjedinjenje s Kristom Dakle, to je onaj prvi plod, ono najvažnije – sjedinjenje s Kristom. Može se sjediniti s drugim najviše tjelesno u bračnom činu, u braku, kad postaju jedno tijelo, a ovdje se događa puno više – ne događa se samo sjedenje tjelesno, a i to tjelesno je puno više od onoga što se događa u bračnom činu, jer tu Isus ulazi u svaku stanicu našeg bića, našeg tijela, nego se događa i sjedenje duša. Isus je, dakle i dušom nazočan pod prilikama kruha i vina. Prema tome to je ono što se događa kad imamo neku srodnu dušu koja nam je prijatelj u potpunosti, da se tu događa sjedinjenje duša, i to je ono na što su pozvani supružnici, da porade na tom da budu jedna duša, a ne samo jedno tijelo. To je veliko bogatstvo koje se rijetko susreće. Malo je ljudi za koje možemo reći da su pravi prijatelji, ali to je ono što mi prepoznajemo kao vrijednost i to dobivamo u Pričesti i dobivamo sjedinjenja s Bogom – To je ono što nam ne može dat. nitko na svijetu i to je nešto što nadilazi bilo kakvo ljudsko očekivanje. Jer ako je Isus kao Bog tu nazočan, onda mi hraneći se uzimajući njegovo čovještvo, hraneći se njegovim čovještvom, mi u biti primamo i samoga Boga u sebe i i mi se onda preko toga pobožanstvenjujemo. Mi postajemo nositelji Krista, Kristofori dok je On tu nazočan pod prilikama kruha sigurno15 minuta, znači, svetohranište. To je ogromno blago. Drugo – Pričest nas odvaja od grijeha, jer kako se kaže u Misi: Ona je prolivena za mnoge na otpuštenje grijeha. On je došao da nas sve spasi kako kaže pjesma. Spasitelj svih ljudi, ali nisu svi prihvatili niti će svi prihvatiti to spasenje koje nam On nudi i zato je njegova krv prolivena za spasenje MNOGIH, a ne za sve jer oni koji su odbili, koji odbijaju i koji će odbiti spasenje za njih onda dakle Njegova krv ne vrijedi. Zato nas euharistija ne može sjediniti s Kristom, a da nas u isto vrijeme ne čisti od početnih grijeha i ne čuva od budućih grijeha. Ona jednostavno razvija jedan imunitet, otpornost, daje nam snagu da se možemo borit. Danas, kad vidimo pitanje bludnosti koje već u najranijoj dobi, preko mobitela, preko raznih elektronskih stvari, ekrana, pogađa već djecu – kako se s tim nositi? To nije moguće bez Božje pomoći. Trebamo se čuvati prigoda, ali treba rasti u milosti posebno primajući svetu pričest. Kao što tjelesna hrana služi da se obnove izgubljene snage, Euharistija učvršćuje ljubav koja se u svakodnevnom životu iscrpljuje i lako slabi. Mi vidimo da je naša ljudska ljubav slaba, da se umorimo, da postanemo sami sebi teški, a kamoli drugi, i oni koji su najbliži postanu još prije teški i onda je teško ljubiti. Nemamo snage, ne da mi se, izmoren sam, izranjen i slično i onda bi digli ruke od svega. Tu je važno imati na umu da mi TREBA BOG, i zato ona prva zapovijed kaže Ljubi Boga svoga – to je prvo – svim svojim silama, a onda dolazi druga zapovijed koja prema sebi i prema bližnjem, jer ako ljubiš Boga, onda u toj Božjoj ljubavi dobivaš snagu da možeš ljubiti sebe i onda kad si u najgorim izdanjima, kad ti je najteže, kad si najdublje pa se možeš dignut, pa se možeš vratit, ih samo još vratite se, može prihvatiti svoje slabosti i pomaže ti da ljubiš druge unatoč njihovih izdaja, slabosti i svega. Jasno, ljubimo druge, ne ljubimo ono zlo koje oni čine, ne ljubimo grijeh, ali ljubimo njih, ljubimo kriv, ljubi njih. Na taj način ih onda možemo spasiti tom ljubavlju i vratiti ih na pravi put. A to je, u biti, zato jer smo dopustili da Isusova nadnaravna ljubav bude prisutna u nama i da se onda prelijeva, obuhvaća ljubav prema sebi i ljubav prema bližnjemu. Zato je i brak sakramenat jer ljudska, naravna ljubav muža i žene ima svoje granice. I oni ne mogu samo svojim silama, no ako računaju na Boga, ako se oslanjaju na Boga, ako se hrane Kristovim tijelom, onda oni mogu pobjeđivati svoje slabosti, mirit se, dizat se, i rast zajedno u dobru i na kraju stvarno postići jedan uspješan dobar brak gdje će zahvaljivat Bogu jedno na drugom.

Snagom te ljubavi koju zapaljuje u nama EUHARISTIJA NAS ČUVA OD BUDUĆIH SMRTNIH GRIJEHA. Što više sudjelujemo u Kristovu životu i napredujemo u njegovu prijateljstvu, to nam je teže prekinuti s Njim zbog smrtnog grijeha, to nam i dalje, ta mogućnost smrtnog grijeha sve više nam grijeh postaje odbojan. Što je čovjek više svjetovan, u logici ovog svijeta, u grijehu to mu je sve ono Božje – odbojnije, a što je više u Bogu događa se suprotno. Ono što je grešno postane sve odbojnije i na kraju postaje zazorno i na kraju , ne možemo zaključit – ne možemo služit dvojici gospodara – sušiti. I zato ako se opredijelimo za Boga onda se promjena neće vidjet odmah ali će biti vrlo brzo vidljive i vidjet će se razlika, samo je potrebno ustrajati.

EUHARISTIJA – PRIČEST NAM DAJE JAMSTVO DA ĆEMO SLAVNO USKRSNUTI jer Krist kaže – tko jede moje tijelo i pije moju krv ima život vječni i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. Znači, mi već sada nakon Pričesti dobivamo pred-okus tog vječnog života.

preko toga dobivamo obećanje da će nas Isus uskrisit na vječni život. Tako da je to jedan predokus ili pred-udioništvo u Nebeskoj slavi. EUHARISTIJA, također, STVARA CRKVU. Koji primaju Euharistiju s Kristom se tješnje sjedinjuju. On ih sjedinjuje u jedno Tijelo i čini od njih Crkvu. TKO PRIPADA CRKVI? Tu često imamo krive predodžbe o tome tko pripada Crkvi. Crkva, kako kaže Katekizam, sastoji se od tri djela,: sastoji se od one – PROSLAVLJENJE Crkve u nebu, dakle, to su sveci i pravednici koji su spašeni, koji su došli u raj, sastoji se od one TRPEĆE Crkve u čistilištu, to su oni za koje smo pozvani molit da što prije dođu u raj, i sastoji se od pravednika ovdje na zemlji, a to je ona VOJUJUĆA CRKVA. Zaboravljamo, najčešće na onu Crkvu u Raju i na onu Crkvu u čistilištu, a to je većina pripadnika Crkve. Mislimo samo na ovu Crkvu na zemlji. Ono što mi vidimo vara nas.

Jer svi oni koji su u smrtnom grijehu oni su svojevoljno prekinuli vezu sa Kristom. Dakle, onaj koji se nalazi u smrtnom grijehu nije u milosti Božjoj, da umre u tom stanju otišao bi u pakao i prema tome – nije pripadnik Crkve (!!!) – on se sam izopćio, izdvojio iz Crkve.

Crkvi pripadaju samo oni koji su u milosti Božjoj, koji nisu u teškom grijehu. To vrijedi za svakoga, za vjernike, za svećenike, za biskupe, za kardinale, za samog papu. Znači, ako ja kao svećenik umrem, a nalazim se u smrtnom grijehu – ja se ne mogu spasit; nisam se pokajao, ne mogu se spasit. Ne može se tako spasiti ni papa ni kardinal. Ne pomaže to što imamo časti, odgovornosti, autoritet. Prema tome – stvarno stanje Crkve je da CRKVI STVARNO PRIPADAJU ONI KOJI SU U MILOSTI BOŽJOJ (!) a to znači da na žalost 90 % onih koji se zovu kršćanima da u biti – ne pripadaju Crkvi. Scott Hahn u svojoj knjizi o Gozbi Jaganjčevoj, o Euharistiji, spominje da 85 % katolika u Americi koristi KONTRACEPCIJU. Ako redovito koriste kontracepciju u braku ili žive PREDBRAČNE ODNOSE oni su u stalnom teškom grijehu. I još kad se naviknu to NE ISPOVIJEDAT nego se naviknu da je to normalno, onda idu na SVETOGRDNU PRIČEST, – onda je i veliki upitnik koliko će se njih spasit!?

EUHARISTIJA – je put po kojem možemo doć do jedinstva kršćana. Što su bolnije podjele Crkve to su više potrebne molitve Gospodinu da se vrate potpunom jedinstvu oni koji su otpali od Crkve.

Ove MILOSTI EUHARISTIJE prima samo ONAJ TKO SE DOSTOJNO PRIČEŠĆUJE, znači onaj tko se nalazi u milosti posvetnoj. Onaj koji je u teškom grijehu, a pričešćuje se njemu to ništa ne koristi. Dapače, to mu je dodatni grijeh. Tko se nedostojno pričesti on čini teški grijeh SVETOGRĐA i krivac je, kako kaže sveti Pavao Korinćanima: krivac je Tijela i Krvi Gospodnje, sud sebi jede i pije. Dakle, on se ogrješuje o Krista, konkretno o Njegovo tijelo i krv, i sam sebe osuđuje. Mnogo puta se dogodilo već na ovom svijetu da onaj tko je nedostojno primio svetu Pričest otvrdnulo srce kao Judi – koji je onda svetogrdno primio svetu Pričest – presjekao konačno u sebi da će Isusa izdat – tada u nj ulazi Sotona. Ili ih je stigla nagla smrt ili neke druge vremenite kazne. Tako je Kovčeg saveza donosio Izraelcima sreću i blagoslov, a poganima nesreću i prokletstvo. Kad su se Izraelci domogli Kovčega saveza nije im donosio blagoslov nego im je bio na propast. Zato je važno da imamo pripravu. Kod toga treba voditi računa…  Crkva je tražila da se pripremimo i postom, da se od ponoći do mise ništa ne jede, samo se moglo pit i zato je misa bila uvijek ujutro i ljudi su dolazili na tašte, a danas je to samo SAT VREMENA PRIJE PRIČESTI, EUHARISTIJSKI POST. Ako imamo nedjeljnu misu i ako je propovijed duža, 10:15, to znači praktički da vodimo računa da ne jedemo nekih 15 – 20 minuta do početka Mise. To je lako izvodivo, ali svakako i to ispada da mnogi zaborave. Tu spada i žvaka. Ne može netko doći. u crkvu sa žvakom i onda na kraju ići na Pričest. To mu se računa kao da je jeo. Za Pričest treba da smo uredno. čisto i čedno odjeveni. Neki način i odijevanja jednostavno nisu prikladni za Kuću Božju. I tu treba razlikovati odjeću koja je prikladna za crkvu od one koja je prikladna za sportski teren ili plažu. Mi danas imao posebnu tute – vidimo da to lako nosimo svi, i sve više sliče na pidžame – ne razlikuju se od pričama. Znači, prije smo imali ljude koji su u svom siromaštvu imali baš – misno ruho – svečano su dolazili nedjeljom i čuvali to samo za nedjelju. Potrebno je da dolazim na pričest sa čistim rukama, posebno ako primaš na ruku svetu hostiju. I konkretno, na koncu, stolu Gospodnjem treba pristupati što smjernije, sklopljenih ruku i oborenih očiju. Crkva odobrava Pričest na dva načina: na jezik i na ruku. Primajući svetu hostiju na jezik treba jezik spustiti na donju usnicu, jer ako ne spustimo jezik, nema svećenik gdje odložiti hostiju. Čim primimo svetu Hostiju, treba je što prije progutati, a ne ostavljati u ustima. AKo se ona prilijepi za nepce treba je odlijepiti jezikom, a ne prstom, ako to učinimo prstom onda dijelovi Hostije mogu ostati na prstu. Ako pak primaš pričest na ruku onda je važno da ne držiš u rukama krunicu ili bilo koji drugi predmet i da skineš rukavice, ako ih nosiš. A to često pobožne žene znaju nositi krunicu u ruci i onda ako joj daš Pričest odložit ćeš je i dotaknut krunicu, a to treba izbjeći. Pred svećenikom je tada potrebno ispružiti lijevi dlan, a desni okrenut prema uvis – Znači, kad se Hostija stavi u lijevu ruku, onda se s desnom uzme, sa dva prsta, i pred svećenikom se pričesti. Ako ti odeš i okreneš leđa svećeniku da to ne vidi – onda ti možeš ukrasti, ti ili bilo ko drugi može ukrast Hostiju i onda se događa svetogrđe. Da bi se to izbjeglo potrebno je da se pričesti pred svećenikom, da ga on vidi, odmah tu, ili ako je gužva da se odmakne par koraka sa strane, i tu se pričesti, da bude vidljivo da se pričestio. Kad svećenik izgovori: “Tijelo Kristovo” treba odgovoriti: Amen. Nakon što je svećenik stavio hostiju na tvoj dlan, odmah pred njim je malo pomaknut stavlja se hostija u usta. uzimajući pažljivo prstima desne ruke. Ne uzimaj svetu hostiju iz svećenikovih ruku, nego pričekaj da ti on sam stavi Hostiju na ruku. Znalo se dogodit nekad da dođe vjernik i onda dođe ovako s dva prsta da mu damo Pričest. To nije prikladan način. Ako se pričešćuje na ruku onda treba ispružiti lijevu ruku i na nju se onda odloži, a ako je lijevak onda će ispružiti desnu, ali tu se vidi ako ostanu dijelovi hostije na dlanu i onda se to može polizat i onda neće bit nikakvih rasipanja čestica. Poslije Pričesti treba se vratiti na svoje mjesto i ondje neko vrijeme moliti u tišini, Isusu se klanjati, Njemu prikazivati se i moliti ga za milost. Znamo da je Isus u nama prisutan dokle se god ne raspadnu te prilike Kruha, tih 10-15 minuta, to je najviše sjedinjenje s Bogom, i tu ga možemo molit i tražit najrazličitije stvari. To je ono dragocjeno vrijeme i zato je važno da nađemo neki način da se zadržimo u crkvi da ne izjurimo odmah iz crkve van. Pa i cijeli onaj dan kad smo se pričestili, treba što je više moguće misliti o svetoj Pričesti, uživati duhovnu radost u razgovoru s Gospodinom, a kloniti se onih stvari koje nas rastresaju.

Htio bih napraviti jednu paralelu

Vidimo da ne trebamo imati neku posebnu MISU OZDRAVLJENJA, nego da je svaka misa višeslojna prilika za ozdravljenje. Danas nas privlači ono senzacionalno, posebni darovi, polaganje ruku, govor u jezicima, sve to može biti dobro, a svemu tome treba pristupati i s oprezom. Onaj govor u jezicima to je onaj najniži dar. Težite za onim višim darovima, najveći dar je ljubav. Dati se razapeti. I kod toga dara jezika (kao i kod drugih) moraš biti oprezan u smislu da ti govoriš riječi koje ne razumiješ. I zato, kaže Pavao, treba biti netko drugi tko će ti protumačit što ti govoriš. Tvoja nakana može biti dobra, ali riječi ne moraju odgovarati nakani, može se umiješati zao duh, možeš izgovarati psovke i bogohule – i što onda? Onda smo u problemu. I zato je važno da bude uvijek netko tko će tumačiti. Vidimo da sa tim nadnaravnim darovima treba biti oprezan.

Pričali su mi za jednu karizmatsku grupu blizu Splita, to je vodio jedan laik, dobronamjeran čovjek, i ljudi bi se okupljali u velikom broju i kad bi došli poznati karizmatici da mole, onda bi taj molitelj rekao: „Evo, Isus sad ozdravlja nekog od te i te bolesti…“, i taj voditelj zajednice kad bi vidio da se nitko ne ustaje na tu bolest koja je bila rečena, onda bi on pretpostavio evo sad je stvarno netko ozdravio, ali taj se ustručava izići van, onda bi se on digao – da je njega Isus ozdravio. Tu je dobra nakana, ali to nije dobro. Kad ljudi vide da se to nije dogodilo toj osobi, onda će to diskreditirati sve ono drugo dobro koje se tu događa. Ne možemo se služit lažima ni u maloj stvari, treba se do kraja držati istine. Zato Crkva traži da u svim tim zajednicama bude razborit i pobožan svećenik koji će pomoć da se tu stvari ne otmu kontroli, da ne odu krivim putem. Mi možemo tražiti duhovne senzacije, ali to nije smisao duhovnosti. Smisao duhovnosti, konačni cilj na kraju, jest da postanemo sveti. Svetost uključuje i križ. Uključuje i uskrsnuće, ali uključuje i muku i križ.

Misu možemo podijeliti u 5 dijelova i svaki dio mise povezat sa jednim ozdravljenjem.

Ona misa svakodnevna, ona misa na koju idemo nedjeljom, ona u sebi sadrži najmanje 5 karizmi koje nama prolaze nezapaženo.

1.Na početku imamo ozdravljenje duše. To je onaj POKAJNIČKI ČIN.

U tom pokajničkom činu, znamo da možemo dobiti oproštenje za male grijehe. Velike grijehe treba ispovjediti. Ne može se dobit oproštenje bez odrješenja koje Isus daje preko svećenika. Za teške grijehe se moramo ispovjediti, da bi mogli pristupiti pričesti. No za sve druge grijehe, koji nisu teški, koji nisu smrtni, jer teški i smrtni je jedno te isto – a zove se smrtni jer tako zavrjeđujemo pakao – i za te lake grijehe mi tražimo oproštenje od Boga, kajemo se. U staroj misi, pred-koncilskoj, tzv. Tradicionalnoj, puno se više prostora ostavljalo za taj obred pokajanja. Svećenici bi prolazili kroz crkvu, škropili ljude… Neki su svećenici to radili u vrijeme korone, škropili bi i ljude bi blagoslivljao na taj način. Prije je bilo više molitava koje je svećenik sam molio, koje je molio skupa s narodom, a mi smo to sada sve skratili. Bilo je to nekih deset minuta, a još ako se malo stane, napravi pauza, i više. A pošto mi danas svi trčimo, brzo stvari obavljamo, onda mi nemamo vremena za to. Pa i svećenici požure, evo i ja sam zastao – koliko – 30 sekundi. Zato je dobro da se mi sami organiziramo, dođemo prije, saberemo se, predamo Bogu sve te male grijehe s vjerom da će nam on ozdraviti dušu od svih tih malih stvari, ali se nakupi toga puno.

Mi kažemo ono što smo sagriješili mišlju, riječju, djelom i propustom. Svatko od nas sagriješi na tim područjima malim grijehom. I čovjek ne bi htio. Krenimo od misli. Kad vidiš nekog tko je debeo, pomisliš da je neumjeren, a možda je čovjek bolestan i debeo je radi toga. Možda ima neke probleme, možda je u depresiji, ali možemo stvoriti krivi sud. Vidiš neku ženu izazovno obučenu pa počneš razmišljat; kako, zašto, pobude se neke želje, osjećaji i vidiš da to nije dobro, htio bi da toga ne bude; slušaš vijesti nekog od naših političara, kako su nadmeni, kako se bahate, koliko puti bi ljudi ispovijedali za to, da bi se ljutio, kleo, psovao za vrijeme dnevnika. Ne bi čovjek to htio, ali krene. Misao mu pobjegne. Koliko puta čovjek sebe uhvati da o drugom stvori sud, a nije ga čuo, nije ga saslušao, zaključio je, odmakao se od njega, odbacio ga je. Logično, da nije to sve grijeh, ti pokreti u našoj misli dođu spontano. Grijeh su kad mi vidimo da je to loše i na to pristanemo. Nije grijeh osjetiti, grijeh je pristati. Ali mi vidimo da lako na to pristanemo. Prema tome na početku mise trebamo Bogu to predati, da mi misao krene pozitivno, u dobrom smjeru, da vidim koje su mogućnosti, potencijali, darovi u toj osobi, da vidim u toj osobi muku, nevolju, jad, potrebu, da drugi stav imam. Stav koji otkriva ono što je dobro, a ne da vidim samo ono što može biti loše.

Riječju. Sveti Jakov kaže se da je najteže kontrolirat jezik. Ali nije samo to ženama, to je jednako i muškarcima. Muškarci na svoj način, žene na svoj. Žene će više komentirat, pretresat, prepričavat, upast u ogovaranje, a mi se muškarci brzo naljutimo pa će to završit u psovci, ponekad u bogo-psovci, i onda ljudi kažu: to je navika, temperament, nagao sam, imam kratak fitilj i sl. Sve to je ali se to može i mijenjat. To mogu predat Bogu i tražit da me ozdravi od toga! Da mi da da budem blage naravi, da mi da da kontroliram svoje riječi, da me ozdravi od tih brzih startova. Sveti Franjo Saleški je bio poznat kao kolerik, kao onaj koji se lako naljuti, i na kraju postao primjer blagosti. Svetom Jeronimu je to izgleda slabije išlo od ruke. Jer on kad se makao od Rima, od svih ovih blještavila svijeta, ipak je tamo u pustinji u Betlehemu, vidimo kako ga prikazuju da se tuče s kamenom i govori: „Oprosti mi Gospodine, jer sam Dalmatinac“. I ako mi takvu narav dajemo Bog da nas ozdravi, ozdravit će. Sjetit se kakvih se sve nedostataka skupilo, predaj to Bogu, sa živom vjerom, i ako ne bude ozdravljenje odmah vidljivo vidjet ćeš, kao kad uzimaš antibiotik, treba popit cijelu dozu lijeka, a to traje sedam dana. Ali onda se pokaže da je djelovalo, da je terapija bila pogođena. Ne očekuj da će rezultat biti vidljiv, ali s vjerom predaj to Bogu i vidjet ćeš da se stvari mijenjaju. Traži oproštenje za to. Ako smo imali neku neugodnost na poslu ili težak dan onda smo  živčani u kući, pokažemo to izvana na neki način. I skupi se tih sitnica i za sve to možemo tražiti Gospodina da nas ozdravi od toga. Da ne zakazujemo u tim djelima.

I ono što vidimo da zauzima najviše prostora u našem životu je – pitanje propusta.

Bl. Ivan Merz, kao i toliki drugi sveci su imali takozvanu jednu asketsku vježbu već na početku dana, Znači, kad ti zazvoni sat nemoj se rastezat u krevetu nego se ustanu u roku od jedne minute. To je ona tzv. „herojska minuta“ . Ustani i krenuo si u dan sa jednom malom pobjedom. Sad kad je zima to se vrlo lako propusti pa ostanemo u krevetu 5-6 minuta. Možda i više i to se skupi. Vidimo da preko dana susretnemo nekoga tko je u potrebi. Ako je naporan ne javimo se na telefon. Ili nekoga sretnemo na ulici, pa nemamo vremena sjesti na kavu, a znamo da se čovjek želi pojadati i sl. a takvih slučajeva bude puno. Ili u samoj obitelji. Djeca traže da im se posveti više vremena, a ti odeš na mobitel. Ili, kad si zadnji put sa suprugom da vas dvoje u miru prošetate, popričate i sl. za to se nema vremena, trči se, ali se za dnevnik ima vremena, za mobitel ima vremena. To su propusti koji slabe obiteljski život, obiteljsku povezanost, ljubav. I to mogu predat Bogu. Bog će me ozdraviti i od toga. Ovo ozdravljenje duše je veliko, važnije nego ozdravljenje tijela. Jer ako mi u duši dobro funkcioniramo onda nije problem ni bolest. Jedna svetica, Talijanka, umrla je kao djevojka u teškoj bolesti – (Benedeta Boro?) – ona je bolovala nekih 8 ili 9 godina teško, bila je u kolicima, ona je na koncu svog života zahvaljivala Bogu što joj je dao jedan lijepi život. Zamislite da je imala toliko ozdravljenu dušu, da ju je to ispunjalo da joj ono tjelesno nije predstavljalo nikakvu prepreku da bude sretna. A što bi više htjeli u životu? To je put svetosti.

Dakle, misa ozdravlja dušu. Može ozdraviti dušu. Ako mi obratimo pažnju, ako mi to tražimo od Boga. Donesimo mu sve ono što smo vidjeli da nam je taj dan opteretilo dušu.

2. Drugo ozdravljenje je ono koje se događa preko SLUŽBE RIJEČI.

Preko čitanja. (Evo danas, prvo čitanje, psalam, drugo čitanje, evanđelje; običnim danima prvo čitanje, psalam, evanđelje) To je dio koji služi za ozdravljenje uma. Tu možemo tražiti od Gospodina da nam ozdravi razum. Mi smo bombardirani informacijama, predozirani smo informacijama, postali smo ovisni o informacijama. I to su najčešće bespotrebne, glupe informacije koje opterećuju našu memoriju, naš zdrav razum, i onda mi mislimo da to nije važno. Objektivno, to nije važno, ali kad je velika količina toga onda to šteti. Jer onda oduzima prostora za ono dobro. Božja riječ je ona koja nas može vratiti na mentalno zdravlje. Može nas vratiti na one prave postavke. Može jednostavno oblikovat dušu, oblikovat razum drugačije, da u svemu vidi Boga na djelu. Da razmišlja pozitivno, da ga ta Istina Božja oslobađa. Istina će vas oslobodit, kaže Isus. Obratit pažnju na čitanja koja smo čuli, propovijed… ne moramo mi to sve popamtiti što je pročitano u čitanjima ili rečeno u propovijedi. U Italiji u mnogih crkvama imate one listiće za misu, Donesene su sve molitve koje vjernici mole na misi, donesena su čitanja, i to imate sve na onoj preklopnici A4, i onda čovjek može pratit sve ono što je čitano i ništa mu ne mora pobjeći. No, nije to poanta. Poanta je da se mi zadržimo na onom što nas je posebno pogodilo, od svih tih čitanja, od svih tih riječi koje smo čuli. Što nam je Gospodin poručio preko jedne riječi, možda jedne rečenice, dvije rečenice, to je ono što je bilo da mi otvori srce za Gospodina, da dade prosvjetljenje mom razumu da mogu vidjeti koji mi je sljedeći korak.

Jednom mladom svećeniku je rekao jedan vjernik da ga se duboko dojmila njegova propovijed. I nakon toga što je rekao u propovijedi počeo je redovito dolaziti na misu. I onaj svećenik je bio ponosan što se to dogodilo, pomislio je ulagao sam truda, vidi se da se to isplati, zahvalio mu je na svjedočanstvu i onda kad je pošao upitao je: možete li mi reći koja vas je stvar baš pogodila? A on kaže: pa jedna rečenica koju ste rekli u propovijedi da „treba svake nedjelje ići na misu!“ On nije išao na misu osim jedan put, dva puta godišnje, slučajno je tu bio, nije planirao ići na misu, to je čuo i doživio je kao da je to poruka za njega. I on je od tada krenuo svake nedjelje ići na svetu misu. Kad je svećenik razmišljao kako je uopće rekao tu rečenicu, kaže – „pobjegla mi je slučajno, nisam uopće to planirao reć, tema je bila neka druga“, i Bog se poslužio tim, Duh Sveti je dao te riječi jer su bile potrebne za tog čovjeka. Jedna talijanska poslovica kaže: „Pametniji su čovjek i magarac nego sam čovjek.“

Prema tome uvijek možemo od drugoga nešto naučit, posebno u homiliji, uvijek možemo dobit nešto što će nas stvarno potaknut. Dopustiti Gospodinu i tražiti da nam ozdravi misli, da nas ozdravi preko svoje Riječi preko Službe Riječi. To je drugo ozdravljenje.

3. Treće ozdravljenje je PRIKAZANJE DAROVA.

Mi tada na oltar donosimo kruh i vino koji će poslužiti kao materija, nad kojom će svećenik molit pa će se dogoditi pretvorba, …  … Mi donosimo tu svoj doprinos da Gospodin učini čudo i bude nazočan pod prilikama kruha i vina. Ali mi tu možemo donijeti i cijeli svoj život, sve ono što se događalo taj tjedan, sve to prikazat Bogu, sve to predat Bogu, sve brige, i to je ozdravljenje srca. Vidimo da je kod svetog padre Pia misa trajala 2 sata. A nije bilo propovijedi. Evo mi smo sinoć ostali s onom hladnoćom i s Ivom od 6 do 8 ipo, ostali smo dva i pol sata, ali je tu bilo i klanjanje, bila je kateheza, bila je Misa, bilo je više stvari. Kod njega sama misa, bez propovijedi, dva sata. To je bio prosjek. Onda su ga makli tamo sa strane da jednostavno ne odudara toliko od drugih, On bi za prikazanje darova odvojio preko 20 minuta. To je koliko u našim župama inače cijela misa traje. Jedan župnik bivši u Splitu je bio poznat po tome što bi mu bisa trajala 14… 15 minuta. Express A padre Pio 20 minuta samo na prikazanju darova. I ljudi su se okupljali oko te svet mise, vidjeli su da je to nešto drugačije, da je tu Bog na djelu, da tu Bog čini velike stvari. Dakle tu Bogu možemo predat sve ono što mi imamo u životu, imetak, posao, zdravlje, brige, sve ono do čega mi je stalo. Sve ću to na kraju morat ostavit. Evo, Gospodine, donosim ti to sve na oltar, primi sve to, primi moje uspjehe, rezultate, sve ono što činim, … Zašto je to važno? Važno je za to da naše srce bude slobodno.

Sjetimo se onog (Isusova susreta) sa bogatim mladićem. On je tražio više i tako je došao do Isusa. Isus mu kaže – obdržavaj zapovijedi. A on kaže sve sam to čuvao od svoje mladosti. Nije to lako. Nisu Židovi držali samo 10 zapovijedi, nego su imali još 623 propisa koja su morali držat. I on, mladić u naponu snage on je to sve držao. čuvao. I onda mu Isus kaže: Idi prodaj sve što imaš, razdijeli siromasima i dođi i slijedi me. I mladić ode tužan, jer je imao veliko bogatstvo.

Svetom Antunu Pustinjaku je došao jedan koji je htio biti pustinjak – i prodao je sve što je imao, ali je jedan mali dio imetka zadržao za sebe. I pita on svetog Antuna: Što ja trebam činit da postanem pustinjak?

Rekao mu je da otiđe u grad, da kupi 5-6 kg mesa, zaveži to sebi oko pasa, dođi ovdje pa ćemo popričat. Tada je to trajalo malo duže, nije bilo mogućnosti da on koristi kola, konje, auta i sl i on je putovao na povratku možda i dan, dva.

I putem su ga napadale ptice i ranjavale ga, uzimajući nešto od tog mesa da nešto pojedu. Vjerojatno je počelo puštat i neke mirise, i sl. I kad je došao svetom Antunu pita ga on: Jesi li napravio ono što sam rekao? On kaže: Jesam.

I kaže mu: Vidiš koje ti je to posljedice donijelo. Tako isto – ako misliš bit pustinjak moraš biti slobodan od svega. Moraš se svega odreć i onda te sotona neće imat zašto hvatat, zašto napastovat.

U zamjenu mu daje puno više: da bude njegov učenik, da bude s njim stalno. I obećava svojim učenicima – Vi koji ste sve ostavili dobit ćete stostruko već na ovoj zemlji, ne samo život vječni. Neće mu falit ništa.

Narod prepozna ljude koji žive za Boga, koji žive za Krista. Bog će providit. Ako ništa providit će preko onog gavrana da mu donosi hranu. Ali to daje jednu slobodu, da je čovjek oslobođen briga, ne mora mislit o osiguranju, o osiguranju auta, o osiguranju kuće, od lopova, o ovome, onome, kako ćeš kad dođe inflacija, sve te stvari koje moraš riješavat i onda čovjek nema slobodno srce, čovjek ne može bit sretan, ne može bit ispunjen Bogom. Ne mora svatko od nas (biti pustinjak) Nismo svi pozvani biti pustinjaci, biti svećenici, redovnici. Ne traži se od većine kršćana da to stvarno materijalno i naprave. – da sve prodaju i razdaju siromasima, al se traži da u svakom trenutku mogu to ostavit, da budu ne navezani na to, da budu od toga slobodni. To se traži od svakog kršćanina. Zato mi možemo sve to Bogu predat. Bog će nam to vratit uvećano. Sigurno je da će svatko od nas morat umrijet i sve će to morat ostavit. Važno je da mu srce ne ostane ovdje na zemlji, nego da bude spremno za Nebo.  Važno je i zato ako dođu progonstva – da te ne mogu ucjenjivat, moraš napravit kompromis, moraš izdat Isusa, ako želiš zadržat kuću, ako želiš zadržat posao, ako želiš zadržat socijalno, ako želiš primat penziju, Onda ćeš se prodat – ako nisu unutra slobodan. Bog nudi mogućnost kad smo na svetoj misi da oslobodimo svoje srce, da ponovo sve predamo Bogu, da budemo slobodna srca. Da možemo ljubit svim svojim snagama, i Boga, i bližnjega i sebe.

4. Imamo i četvrto ozdravljenje – koje odgovara četvrtom dijelu mise, a to je EUHARISTIJSKA MOLITVA.

To je sama Isusova molitva, to su njegove riječi. On tu moli Oca da se dogodi čudo pretvorbe. zahvaljuje Ocu. Isus čini Pretvorbu preko svećenika. Svećenik na oltaru slavi misu „in persona Christi“, u osobi Isusa Krista. On je poslužitelj. Tu se mi možemo spojit s njegovom molitvom i tu možemo otkriti molitvu hvale koja daje pravu radost – onu koju je imao sveti Franjo. Sveti je Franjo, znamo, živio evanđelje radikalno. Nije bio svećenik bio je cijeli život redovnik, propovijedao je po ulicama, nije mogao po crkvama, jer nije bio svećenik, po trgovima. Živio je siromaštvo i bio je zaljubljen u siromaštvo tako da on bi prosio ostatke od ručkova večera njegovih mještana, u gradovima gdje bi djelovao. I što bi mu ljudi mogli dat. Mogli bi mu dat okrajke, nije on prosio samo od bogataša, prosio je i od siromašnih ljudi, tada se živio nizak standard života. koji su radili težačke poslove, mogao je tražit malo kruha, malo juhe, i ostatke ostataka, imali su brojne obitelji. I on je s tim bio sretan. U njegovim molitvama mi nalazimo samo hvalu. Nigdje ne traži od Gospodina da mu da ni zdravlja ni imetka ni uspjeha. ni novih samostana ni slično, nego zahvaljuje, slavi Boga. Evo zato je potrebno uključit se u Isusovu molitvu, da naša molitva bude ozdravljena, da ne molimo samo za ono što je meni potrebno, nego da otkrijemo ljepotu Boga da se možemo radovat u Bogu, da možemo slavit Boga, zahvaljivat Bogu na dobru, da nas to dobro ojača, potiče da idemo naprijed. To je četvrta dimenzija ozdravljenja mise. I zato je dobro da se tu isto odvoji više vremena. zato sam ja večeras izbrao prvu euharistijsku molitvu, ona je najduža, a ona je i najbogatija sadržajem.

5. I peto ozdravljenje mise imamo U PRIČESTI.

 Imali smo *ozdravljenje duše, *ozdravljenje razuma, *ozdravljenje srca, pa smo dobili *ozdravljenje molitve i sad imamo *POTPUNO OZDRAVLJENJE. Tu dobivamo živog Isusa. Što su ljudi činili da dođu do Isusa dok je bio u Palestini? Donijeli su onog bolesnika, raskrili su krov, spustili su ga, jer nisu mogli drugačije doći pred njega, spustili su ga pred njega da ga Isus ozdravi. Bili su sretni ako mogu dodirnut njegove haljine jer se na dodir haljine oni bi ozdravili. A mi se možemo sjedinit s Njime. Tu se sad događa ne samo da jedemo njegovo tijelo i krv, nego jedemo živoga Isusa. On je tu prisutan svojim božanstvom. Tu se sad događa da je to otajstvo toliko veliko da nije da mi jedemo Njega nego ON preobražava nas u sebe. I tu možemo tražit da nas ozdravi od bilo čega, da nam da potpuno ozdravljenje, i sve one tjelesne nedostake: boli me zub, smeta me kralježnica jer sjedim previše za računalom, boli me ovo i ono  – pa sve to predaj Bogu: „Gospodine, ozdravi me od svega toga, ako je to Tvoja volja.“ I zašto ne – događat će se čuda. Treba dolaziti s vjerom.

Evo vidimo koje se bogatstvo krije u svetoj misi, a prolazimo mimo nas a da mi to ne registriramo. Tražimo senzacije, a ono pravo bogatstvo prolazi nam mimo nas i mi to ne znamo kapitalizirat, ne znamo se time okoristit, ne znanom od toga živjet. Zato je važno razmišljat o Božjim otajstvima sadržanim u Misi, sabirat se u misi, molit, zahvaljivat, i evo zato je ona zahvala nakon Pričesti, kad smo od Gospodina tražili da nas ozdravi, zahvalit se na onomu što smo mogli primit.

I evo s tim ću završit večeras.

Don Josip Mužić

Izvor: Video/ audio – s trodnevnice Sv. Nikoli, u župi svetog Nikole (Rijeka)

Naslov današnje teme je PROGON EUHARISTIJE U CRKVI.

Prvo: Euharistija je živi Bog i znamo da je on nakon Pretvorbe prisutan u prilikama Kruha i vina u svom čovještvu i božanstvu. To je pravi Bog i pravi čovjek kojeg imamo u Euharistiji. I živi Bog. I zato u Crkvi euharistija ima središnju važnost i beskrajnu vrijednost. Ivan Pavao II je kazao Crkva živi od euharistije. II Vatikanski ističe da je Euharistija izvor i vrhunac cijelog kršćanskog života. Euharistija, kaže papa Ivan Pavao II izgrađuje Crkvu, a Crkva čini euharistiju.

I kako smo onda mogli doć do toga da se događa da možemo govoriti o progonu euharistije u Crkvi?

Put je bio dugačak, ali vidimo da je ostavio dubokog traga. To je proces koji traje.

Blagujući euharistiju u stanju milosti mi se sjedinjujemo s Bogom i suobličujemo s njim, zato kažemo za nju da je to Kruh Nebeski koja nam omogućuje puno više od mane koja je hranila tijelo Izraelaca 40 godina u pustinji. Ovdje dobivamo hrani duši i zato se zove kruh nadnaravni. Neki sveci kažu kad molimo u Očenašu: Kruh naš svadanji da se to u biti misli da Euharistiju. Da bi se to moglo prevest kao Kruh naš nadnaravni daj nam danas. Ona je najveće čudo od početka svijeta koje je proizišlo iz ljubavi Isusove. Preko euharistije Isus se najprisnije sjedinjuje s osobom i postaje dio nas i omogućava nam ako pristupamo Pričesti u stanju milosti da nam tako postaje moguće ono što je po ljudskome nemoguće – kako u življenju kreposti i odupiranju napadima Zloga tako i u postizanju svetosti. Budite savršeni kako što je savršen Otac vaš nebeski. Taj Isusov zahtjev – kako se može ostvariti? Ljudski, vidimo da smo nemoćni, da su naše snage ograničene i da uz najbolju volju ne možemo doći do toga. Međutim, Bog zna što govori i on nam omogućava da to i ostvarimo i to prije svega preko Euharistije – jer tu primamo i blagujemo Njegovo Tijelo, dušu, krv i božanstvo i suobličujemo se s Njim na najprisniji način. To je razlog zašto je Euharistija glavna zapreka pobjedi đavla. I zato se na ovom terenu već sada odvija odlučujuća borba o kojoj zavisi sudbina tolikih duša. Dokaz za to je mržnja koju iskazuju sotonisti kojima je vrhunac crne mise upravo skrnavljenje euharistije. Znači, sotona vjeruje u stvarnu nazočnost, mrzi Isusa, prisutnog u euharistiji i od toga je učinio vrhunac svoga obreda – nakaradne, izokrenute svete mise. Toga bi se puno puta trebali sjetiti oni mlaki kršćani koji dvoje oko euharistije ili koji su ravnodušni prema euharistiji.

Crkva, kako uči katekizam, slijedi sudbinu Isusa. Pa stoga i ona mora otići na križ. To je sastavni dio njenog poslanja i do konca vremena je to ono što nas čeka. Zato Isus kaže – Kad Sin čovječji dođe na zemlju hoće li naći vjere na zemlji? Jer – Crkva će proći istu sudbinu kao i Krist – bit će razapeta, izgledat će da je nestalo. No, valja vidjeti što će se dogoditi prije toga. Za vrijeme Isusova javnog djelovanja, prvi masovni otpad zbio se zbog propovijedanja euharistije. Sjetimo se tamo je umnožio kruh, nahranio 5000 odraslih muškaraca i oni ga htjedoše zakraljit, on im pobjegne, oni ga nađu u Kafarnaumu i tamo im on navješta da – tko se hoće spasiti mora blagovati njegovo tijelo i piti njegovu Krv i oni to shvaćaju kako on to i govori – i to ne mogu prihvatiti. I zato masovno otpadaju od Njega. U tolikoj mjeri da Isus postavlja pitanje i dvanaestorici žele li i oni otići. U tom pitanju stoji da što je rekao to ne povlači i s druge strane – da imaju slobodu. I sada – nije se tada radilo o nekoliko desetaka ili stotina ljudi, radilo se o tisuće ljudi koji su do tada bili prionuli uz Isusa a kad su čuli njegov nauk, kad su vidjeli čuda koja je činio, kad je uvjerio svojim moralnim, neporočnim životom, te tisuće ljudi su otpale od njega. I to možemo reći da je onda sav taj trud koji je Isus uložio oko tih duša bio uzaludan – makar je tako izgledao.

No, ovaj prvi masovni otpad od Isusa navijestio je ono što će se dogoditi na Golgoti – kad je uslijedio drugi masovni otpad kad je izgledalo da više nitko nije ostao uz njega. Ostali su Gospa, Ivan i nekoliko žena. I od Crkve od njegovih sljedbenika kojih je bilo na desetke tisuća – jer ako su ga osudili bojeći se da će cijeli narod poći za njim – nakon uskrsnuća Lazara čak su se i oni najtvrdokorniji obraćali – radilo se onda o desecima tisuća ljudi i stotine tisuća ljudi koji su ga sad napustili. Tako da se drugi otpad masovni vezuje uz prvi. Prvi se vezuje uz navještaj Euharistije, a drugi otpad se vezuje uz događaj Otkupljenja i kad Euharistijska žrtva bila prinesena.

U povijesti Crkve se događa slično. Prvi otpad se događa zbog Pretvorbe, u kojoj se uprisutnjuje žrtva na križu i vjernici su pozvani na Gozbu Jaganjčevu i predvodnik ovog prvog otpada je Luther koji se smješta na početku moderne povijesti i ovaj prvi otpad sada već zahvaća cijelu Crkvu i tu ćemo vidjeti kasnije iz odnosa kakvog većina vjernika ima prema Euharistiji kao da Isus nije tu. U biti su izgubili vjeru u Njegovu nazočnost. U praksi su otpali. Drugi masovni otpad će biti na kraju povijesti kad će Crkva morati na križ i kada će izgledati da je poražena i činit će se da više nema euharistije na zemlji. Kardinal Sarah kaže – „Doista, rat između Mihaela i njegovih anđela s jedne strane a s druge Lucifera nastavlja se u srcima vjernika. Sotonina meta je Isusova žrtva i Isusova stvarna prisutnost u posvećenoj Hostiji. Ukidanje euharistije krajnji je cilj đavla i on to provodi na razne načine.

Ovdje sam ih pronašao tri.

1. Prvo je: obeščašćenje. To je način koji je poprimio masovne razmjere na Zapadu gdje se događa postupno sve veće obeščašćenje ovog sakramenta što onda smanjuje i priječi njegovo blagotvorno djelovanje. Mi smo već kod slavljenje svete žrtve navikli na razne zloupotrebe, improvizacije i promjene, kao da nas više ništa ne može iznenaditi. Svako malo naiđemo u medijima nešto egzotično i skandalozno kako se sve slavila sveta misa, u kojim sve mjestima, okolnostima i slično. Pred time je očito da je puno puta očito da je po srijedi gubitak vjere u euharistiju, kako vjernika tako i pastira. Jer kad bi imali vjere ne bi se tako ponašali. Znači da su izgubili vjeru. Sjećam se u jednim talijanskim kat novinama jedan vjernik komentira da mu je svećenik rekao da ide na odmor i kad je naveo zemlju gdje ide – pitao ga je – pa kako ćeš tamo služit misu? – a on kaže: nema veze pa odmorit ću se od mise. Kao da se može bez mise. I to još svećenik.

Paralelno se događa da se sustavno obezvrjeđuje i ukida sakrament ispovijedi, da se masovno prima Pričest u teškom grijehu – upadajući u svetogrđe. Dovoljno je vidjeti što se događa u crkvama u Belgiji, Švicarskoj, Francuskoj… Sakramenat ispovijedi nije samo savjet nego i obveza koja se nalaže zakonikom kanonskog prava u kojemu piše:

 Tko je svjestan teškoga grijeha neka ako prije neka ako prije ne obavi sakramentalnu ispovijed ne slavi misu i neka se ne pričešćuje Gospodinovim tijelom osim ako ima važnog razloga. A nema li pogodne prigode za ispovijed u tom slučaju neka se sjeti da je dužan pobuditi čin savršenog pokajanja koje uključuje na nakanu da se ispovijedi što prije.

To se odnosi na svećenika.

Jasno za laike, za obične vjernike to znači da ne mogu pristupiti Pričesti ako su u teškom grijehu, ako se prije ne ispovijede.

Scot Hann u svojoj knjizi o euharistiji kaže: da 90 posto američkih katolika koristi kontracepciju, što je teški grijeh a znamo da većina njih pristupa pričesti. To se događa i širom Zapadnog svijeta. Znači, oni su svi u grijehu i to teškom grijehu. Najmanje dvostrukom.

Svećenici su pod sve većim pritiskom da podjeljuju Pričest onima koji žive u javnom grijehu kao što su to rastavljeni koji žive u civilnom braku, ili oni koji su u istospolnim zajednicama. Ako podlegnu pritisku onda i oni obeščašćuju euharistiju a ujedno i sakrament ispovijedi i sakrament braka. Djeluju protiv Božjeg zakona i vlastite savjesti, a upadaju u višestruki teški grijeh. Tada se događa materijalna suradnja svećenika sa Zlom. To se danas sve više želi opravdati „Milosrđem“, inkluzivnošću, razlučivanjem, pratnjom, i sl.  Tako se želi umiriti ili bolje reći eutanazirati savjest svećenika, ozakonivši ovakvu svetogrdnu praksu, i podižući na stupanj više – suradnju sa Zlom – odnosno – ako se to to prihvati onda sudjelovanje u grijehu postaje i formalno. Makar se opravdavalo „poslušnošću“ laika prema svećenicima, svećenika prema biskupima, i tada je pad potpun – jer se pristalo na materijalnu suradnju sa Zlom i na formalnu.

U svim ovim slučajevima euharistija se promeće od blagoslova u prokletstvo u skladu sa proroštvom starca Šimuna o Isusu koji je tu nazočan.

Kardinal Sarah piše – Naravno, Isus trpi za duše onih koji ga profaniraju a za koje je prolio krv, koju su tako bjedno i okrutno prezreli.

Ali Isus više pati kad dar njegove božanske i ljudske Prisutnosti ne može donijeti svoje potencijalne učinke u dušama vjernika i tako možemo shvatiti da se najpodmukliji đavolski napad sastoji u pokušaju gašenja vjere u euharistiju sijanjem pogrešaka i poticanjem neprikladnog načina primanja.“

S druge strane, sveci uče da duše koje se dostojno pričešćuju jesu strah i trepet zlih duhova.

To je  prvi način kako se progoni Euharistija a koji je daleko rasprostranjen – profanacija, obeščašćenje.

2. Drugi način je zabrana svete mise. Sveto pismo govori o ukidanju svagdanje žrtve i mnogi drže da se radi o svetoj misi. Iz povijesti dobro znamo da se to može dogoditi voljom svjetovnih vlasti koji se izrode u protubožju diktaturu o čemu svjedoče katakombe, kućne crkve i oltari na otvorenom, kao što ih imamo kod nas u Bosni i Hercegovini. Ne bi bilo potrebe za tim da se misa mogla slobodno slavit. To se događa i danas u nekim islamskim zemljama gdje je zabranjeno slavljenje svete mise ili u Kini gdje je to strogo ograničeno i djelomično zabranjeno. No, ono što iznenađuje jest da je danas moguće da takva bezbožna vlast pridobije ili prisili crkvenu vlast na takvo nešto pada onda udruženim snagama provode tu odluku. Đavao se danas već osjeća dovoljno jak u samoj crkvi gdje se infiltrirao preko svojih slugana, da cilja na potpuno ukidanje euharistije milom i silom.

Milom se događa sa službom riječi kad u nekim Zapadnim zemljama zbog manjka svećenika (služba Riječi) zamjenjuje misu. I ljudi se pomalo navikavaju da nema svećenika ni Pretvrobe. Dovoljno je otić u Njemačku da to vidite. Pitajte naše koji tamo rade. Silom se dogodilo kao što smo vidjeli za vrijeme pandemije kad su se prvi put u povijesti zatvorile crkve (!) Obavezni smo ići na svetu misu, ali preporučljivo je ići i svaki dan i dostojno primati Isusa, posebno u ovo sadašnje vrijeme kad ne znamo koliko dugo ćemo imati tu milost na raspolaganju. Bogoubojstvo se dogodilo jednom na Golgoti i ne može se ponavljati, ali se mržnja na Boga može iskaljivati i dalje na njegovu čovještvu pod prilikama kruha i vina, i može se ukloniti Njegovu nazočnost u euharistiji. To je ujedno i najučinkovitiji put da se uništi Crkva jer se tako uništava njezin temelj, njezino središte, njezino srce. No, zabrana ima nedostatak a to je da će tada biti previše očito što je po srijedi, i da će biti previše mučenika koji će tada proslaviti Boga.

3. Zato imamo i treći način a to je Ovaj treći način je puno perfidniji i opasniji, a to je hipotetska mogućnost. To se nije, Bogu hvala, do sada dogodilo nego u nekim pojedinačnim slučajevima svećenika koji su eksperimentirali sa euharistijom. Dakle, ova hipotetska mogućnost koju ne možemo isključit da se može dogodit jest da Crkveni autoritet pod pritiskom krivovjerja i poganstva odluči promijeniti formu sakramenta. Pa onda više ne bi bilo Pretvobe i stvarne Isusove Prisutnosti – nego bi se blagovao samo običan kruh i vino kao što to imaju protestanti. Danas kad su mnogi izgubili vjeru, kad se žele po svaku cijenu približiti svijetu, kad govore o ekumenizmu, na nekritičan način, ne bi bilo čudno da se i ovo dogodi i tada se događa ova prevara. Naime, za svaki sakramenat pa tako i za euharistiju, potrebna je materija, a to je pravi kruh i pravo vino, a uz materiju je potrebna i forma, to jest da valjano zaređeni svećenik izgovori riječi Pretvorbe sa Posljednje večere. Mi unutar Katoličke Crkve imamo razne obrede mise: m.arapski, ambrozijanski (na sjeveru Italije) bizantski, siromalabarski, rimski. Osim toga u novom obredniku imamo i razne euharistijske molitve, tako u hrvatskom misalu imamo četiri glavne euharistijske molitve. No unatoč razlika obreda u svim ovim slučajevima vidimo da forma ostaje ista i materija ostaje ista. Ista je materija – kruha i vina i nepromjenjena ostaje forma Pretvorbe. I nakana svećenika da posvećuje u vjeri Crkve. Ako se promijeni forma – ako se promijene riječi Pretvorbe onda više nemamo Misu i svećenik koji bi u tome sudjelovao pristaje na prevaru sebe i vjernika, pretvara se u prevaranta. Ako se nastavi ovo stanje onda možemo pretpostaviti da će mnogi svećenici na to pristati posebno jer je uznapredovala sekularizacija, i gdje mnogo svećenika homoseksualaca ili konkubitaraca – dakle žive u smrtnom grijehu i slave svetu misu (!) Za vjernike je misa valjana ali oni čine još jedan teški grijeh – a to je da čine svetogrđe prema euharistijskom Isusu. To ih je tijekom vremena dovelo do toga da više ne drže do euharistije i da ne vjeruju u nju pa je onda za zaključiti – ako bi došlo do ove promjene da njima ne bi bio nikakav problem to prihvatiti. Njima bi se tada pridružio jedan broj konformista i slabića, i rezultat bi bio da bi samo mali broj svećenika bio kadar se tome oduprijeti i jasno za to bi platili cijenu jer bi im tada nadležne vlasti zabranile vršiti svećeničku službu i ni u jednoj crkvi ne bi mogli slaviti misnu žrtvu…

(do minute min 24)  (…) 

Ime Isusovo ima posebnu snagu. Ime Isusovo znači da je samo ime Božje prisutno u osobi Njegova Sina…. To također znači da jedino božansko ime donosi spasenje. I od sada ga mogu zazivati svi jer se utjelovljenjem On ujedinio sa svim ljudima.

Tako čitamo u Djelima apostolskim da nema ni u kome drugom spasenja, „nema uistinu pod nebom drugog imena dana ljudima po kojemu se možemo spasiti.“ Tako je ime Isus ono najkraće i najpotrebnije što predstavlja naše spasenje.

I vidimo da onda nije slučajno što se javlja pobožnost Imenu Isusovu. IHS (Isusov monogram) se stavljao na ulazu u kuće, na vrata, u kućama, u crkvama. To pokazuje da je ime Isusovo pomagalo ljudima… To ima svoju poveznicu i sa Starim zavjetom, jer vidimo kad se u Egiptu trebala prinijeti žrtva Jaganjca, da se onda sa krvlju tog Jaganjca označavalo te kuće vjernika, pa je anđeo koji je pomorio prvorođence zaobilazio te kuće i izraelski prvorođenci bili spašeni, zahvaljujući tome znaku. U Jeruzalemskom hramu svećenik koji je prinosio žrtvu u svetinji nad svetinjama zazivao je samo jednom godišnje ime Boga Spasitelja da okaje Izraelov grijeh. Tu se škropi krvlju i zaziva ime Boga Spasitelja, jednom godišnje. Onda su i za samo ime Jahve Židovi bili vrlo oprezni i puni strahopoštovanja tako da su izbjegavali izgovarati to ime i jednostavno bi koristili sinonim: Gospodin ili Bog nad vojskama i sl. ali samo ime Bog su izbjegavali, jer su bili svjesni svetosti koja je tu sadržana. Zato jednom godišnje izgovarati ime – i to je izgovarao veliki svećenik kako bi se okajali Izraelovi grijesi snagom Božjeg imena. A pomirilište je bilo mjesto Božje prisutnosti. Bog je bio posebno nazočan u hramu. Sveti Pavao kaže o Isusu da ga je Bog izložio da krvlju svojom bude pomirilište  (Rim 3,25) Time želi potvrditi da je u njegovu čovještvu Bog u Kristu svijet pomirio sa sobom. Tu vidimo snagu svećeničke službe, mogućnosti izgovarati ime Isus, kako je je to činio Veliki svećenik, i to je nešto što daje snagu našemu životu, radost, jasno ako izgovaramo s vjerom. …Ne bilo kako… Čovjek može sa raznim nakanama moliti i izgovarati riječi. Jasno da se traži ispravna nakana, sabranost i onda nas same riječi upućuju na to otajstvo. Mi o tom razmišljamo, ulazimo u to otajstvo, razvijamo prisan odnos sa Gospodinom. Zato je to jedno pomoćno sredstvo i to je nešto što nam je svima na raspolaganju.

Isusovo uskrsnuće, proslava Boga Spasitelja, jer samo ime Isusovo već očituje vrhovnu moć, kako kaže Pavao u poslanici Filipljanima, „Ime nad svakim drugim imenom“. Nije to više ono obično židovsko ime. To je sad ime koje je proslavljeno, i zato se zli duhovi boje Njegova imena, i zato u ime Isusovo učenici čine čudesa, ozdravljanju bolesne, uskrisuju mrtve…

Isus kaže „I sve što zatražite u moje Ime, dobit ćete.“ … Traži se vjera i onda samo ime Isusovo ima ogromnu snagu, mijenja zakone.

Nije čudo, stoga, što je ime Isusovo u središtu kršćanske molitve.

Sve liturgijske molitve završavaju molitvom: „Po Gospodinu našem Isusu Kristu!“. Molitva Zdravo Marijo dosiže vrhunac u riječima: plod utrobe tvoje – Isus. Molitva kod istočnjaka, zvana Isusova molitva kaže: „Gospodine Isuse Kriste, Sine Božji smiluj se meni grešniku!“ Vidimo u Ispovijestima ruskog hodočasnika – to je nešto što oni izgovaraju, … Oni koji nemaju obitelji, imaju duhovni poziv i ta se molitva svede na to da da bez stajanja izgovaraju ovaj zaziv imenu Isusovu.

Drugi kršćani, kao sv. Ivana Arška umiru sa samo jednom riječju na usnama, a to je ISUS.

I kroz povijest Crkve su se događala velika čudesa preko imena Isusova.

Nedavno sam naišao na informaciju kako su se pravoslavni monasi za vrijeme komunizma u Rusiji skrivali u planinama, i onda je vlast odlučila 70-ih godina da tome stane na kraj pa su poslali vojsku, poslali su helikoptere, navodili su vojsku da ide za njima i oni su došli u stupicu, na jedno brdo, nisu više imali kuda, vojska je bila iza njih, tu je odmah počinjao ponor. I onda krajnji epilog – jedan je od njih napravio veliki znak križa i hodao je po zraku (!) Drugi su krenuli za njim. On se nakon toga obratio.

Bog može činiti čuda, ako je potrebno, kad postoji vjera. Čudo je već samo to što smo mi danas živi. Bog je mogao učinit da se bura razmaše još više i sve nas odnese. Mogao je bilo kome od nas uskratiti svoju podršku i mi ne bi bili živi. Bog podržava svakoga od nas svake sekunde u životu. To je nešto na čemu doista možemo bez prestanka zahvaljivat. Čudo je sve ono što nas okružuje, ali mi kao posebno čudo Božje prepoznajemo one izvanredne zahvate Božje koji odudaraju od onih redovitih zakona.

Da je Isus Krist Sin Božji, pravi Bog, jedne naravi s Bogom Ocem to nam svjedoče PROROCI koji obećanom Spasitelju daju imena …Bog.

Tako kaže Izaija: Bog sam će doći i spasit će nas. Zovu ga Emanuel, s nama Bog, Iz 7, 14. Presveti, Mirotvorac. Zemaljsko mu je ime dao sam Bog preko anđela.

Osim proroka i Nebeski Otac je posvjedočio da je Njegov Sin.

To imamo na početku javnog djelovanja, na Jordanu, kad ga Ivan Krstitelj krsti, događa se teofanija – objava Boga, očituje se Druga Božanska osoba u liku goluba, i da se čuje glas Očev: Ovo je Sin Moj ljubljeni. Drugi put je otac posvjedočio za njega na gori Tabor kod preobraženja: „Ovo je Sin moj ljubljeni!“ U nekim drugim situacijama, vidimo da se otac također očitovao i da su to … nisu razumjeli riječi, … jasno očituje da je Isus Njegov Sin.

Svjedočanstvo Očevo se pribraja svjedočanstvu Isusovu – što je on sam o sebi tvrdio: da je On Sin Božji.

Kad su židovi pitali Isusa – ako si ti Krist reci nam jasno (je li Mesija, pomazanik Božji) Isus im govori jasno. Da im je to Isus rekao na početku tko bi mu vjerovao? Postupnim učenjem, čudima, da su ga mogli upoznati, vidjeli su da živi neporočno i malo pomalo ih je vodio do toga da im može obznaniti istinu da je on  – očekivani Mesija. No, vidimo da je to kod Samarijanke bilo drugačije. Samarijanki je to otkrio u razgovoru koji je mogao trajati 15 minuta, pola sat, on je otkrio njoj ono za što su židovima trebalo mjeseci i godine.

Petar i apostoli su došli do toga, bili su uz Isusa nekoliko godina, kad Petar govori: Ti si Krist, Sin Božji. Imamo različite ljude, različitu raspoloživost, različitu otvorenost, i ona koja je bila grešnica bila je spremnija nego židovi koji su živjeli čestito, jer u tom ispravnom, moralnom načinu života, pitanje je koliko je Bog bio na prvom mjestu, koliko su tražili Boga. A ona koja je bila grešnica iz dna duše vapi za Bogom. Kad su ga Židovi pitali: ako si ti Krist reci nam jasno, onda im on odgovara: „Govorim vam pa ne vjerujete, djela koja ja činim u ime Oca svojega ona svjedoče za me, ja i Otac jedno smo.“

Poziva se na djela. Djela su riječita. Ona govore da to što Isus čini može činit samo Bog. A onda kaže i više od onoga što su ga pitali: Oni su ga pitali je li Pomazanik, Mesija, a on kaže: Ja i Otac, jedno smo. Izjednačuje se s Bogom i zato ga oni optužuju da bogohuli, da se pravi bogom. Kako čovjek sebe može pravit bogom. I kad su mu židovi to progovorili reče im: Kako vi kažete onom koga je otac poslao … ako meni ne vjerujete, djelima vjerujte, da je Otac u meni i ja u Ocu.“

Znači, imamo da Isus to očituje riječima, i da se poziva na djela koja govore isto. Pred velikim vijećem, kad ga ne mogu tužiti, ne pronalaze dovoljan broj svjedoka koji će se složiti u istome svjedočanstvu, onda ga veliki svećenik pita izričito: Ti si dakle Sin Božji?

Isus odgovara: Vi velite, JA JESAM. (Ja jesam – to je Jahve) i na temelju toga biva osuđen. Ako je prije toga taktizirao i pripremio učenike i one koji su ga slijedili da prihvate tu istinu da je On Bog, kad je došao njegov čas, da ne ostane nikakve dileme on se dakle očitovao jasno i zato je bio osuđen. I to je glavni razlog njegove osude. Ono što su ga lažno pred Pilatom da želi preuzeti zemaljsko kraljevstvo, i da ne priznaje rimskoga cara, to je bila izlika. Oni su ga osudili prije toga. Već mnogo prije toga on se nazvao sinom koji poznaje Oca, koji je različit od slugu što ih je Bog prethodno slao, …samih anđela. On je razlikovao svoje sinovstvo od sinovstva svojih učenika. Ne govori Oče naš, osim kad je njima naredio: Vi dakle ovako molite: OČE NAŠ… Tada je naglasio tu razliku: Bogu mojemu i Bogu vašemu. Razlikovao je to sinovstvo od onog na koje smo svi pozvani u Kristu od onoga koje on sam ima odvijeka. Taj svoj nauk Isus je posvjedočio na tri načina: svojim životom, vidimo u njegovu životu da se ne može pronaći ni najmanji grijeh, zato i predstavnik Rimske vlasti Pilat kaže: ne nalazim na njemu nikakve krivice!

Nije on to rekao samo zato što je Isusa upoznao, nego je on imao i informacije od drugih, Rimljani su bili okupatori, oni su pazili na sve što se događa, ¸bojali su se nemira jer su se židovi stalno bunili i onda oni su imali špijune svugdje. I Isus koji je oko sebe okupljao veliko mnoštvo i prolazio kroz razna mjesta i gradove i jasno da im je upao u oko. Oni su sakupljali informacije o njemu, dostavljali ih Pilatu. Pilat je odavno stekao sliku o Njemu da je on za njega politički bezopasan, jer ne poziva na revoluciju, ne poziva na rat, da je njegovo poslanje duhovno, i rimljani nisu u njega dirali. Slušali su o njemu tri godine, nije im smetao, jedino je smetao židovima. Tu mislimo na farizeje i pismoznance, Oni su ga doživljavali kao onog koji njih ugrožava, i oni su se organizirali protiv njega. Pilat je imao jedan sud o njemu, i na temelju informacija taj sud je samo bio potvrđen. Sam njegov izdajica Juda je priznao da je izdao pravednu krv, da je izdao pravednika. Isus sam je mogao upoznati svoje neprijatelje. Koji će me od vas ukoriti za grijeh, recite imate li koji grijeh protiv mene? Oni koji su ga optužili nisu ni pomišljali da ga osude za nešto nemoralno, nisu mogli ništa nać, Znali su da je bio transparentan, poznat svima, ljudi su ga slijedili, ništa mu se ne može prigovoriti. Optužba je bila: pravi se bogom. Naprotiv u Kristovu životu nema kreposti koja … dosljedan, brinuo se za slavu Božju i za svačije spasenje, …onima koji su u potrebi… bio je poslušan…

Bio je takva veličanstva da takvoga svijet nije nikoga vidio, učitelji u hramu se dive njegovoj mudrosti, čude se otkud mu toliko znanje da se ravnopravno može nositi s njima, raspravljati i pokazuje veću mudrost nego oni. Kad je počeo javno djelovati nakon krštenja, vidimo da kao magnet vuče učenike za sobom. I narod se u velikom mnoštvu skuplja oko njega gdje god se pojavi. Ljudi i djeca traže od njega blagoslov. To je bi jedan masovni pokret. U Hrvatskoj 71 masovni pokret naroda … a evo ovo je u Isus je stvarno za sobom povukao mase. Tako da su se farizeji prepali, ako ga ne zaustave, da će cijeli narod otići za njim. Nije se radilo više o nekoliko stotina učenika, nego se radilo o nepreglednom mnoštvu, koji su ga nakon umnažanja kruha

htjeli zakraljit. Nisu to bili ljudi koji su sebi umišljali da će učinit nešto što je nemoguće nego su vidjeli da je to izvodivo. Da ih ima brojčano toliko da su već jedna većina u narodu i da to mogu provest, da je to provodivo. Bez obzira što imaju tu rimljane, da će cijeli narod, da će većina naroda krenuti za njima i da će oni to moći ostvariti.

Sluge poslane da ga uhvate u hramu ostaju zapanjeni od njegovih riječi i kažu – nikad nije čovjek govorio kao što govori ovaj čovjek. Oni su služili praktički cijeli život u hramu, čuli su sve moguće, učitelje, pismoznance, jer je tu bilo stjecište cijelog židovskog naroda iz Izraela, iz cijele Palestine, ali i iz dijaspore, oni su se toga nagledali i naslušali.

Kad je netko sakristan u jednoj župi cijeli život upozna sve moguće svećenike. No kako vidimo kod Isusa su uočili jednu bitnu razliku – nitko nikad nije tako govorio. Zaključuju da takav nauk, takav način govora jednostavno dotad svijet nije upoznao.

Oni koji su ga došli uhititi u vrtu – na riječi Ja sam – oni padnu na zemlju. „Ja sam“ (Ja jesam) pokazuje da je on Jahve, Bog, ima snagu koja pokazuje da oni njemu ne mogu ništa, ako se On ne želi predat njima u ruke, daje im do znanja kakav je tu odnos koji postoji, i čudesa potvrđuju Kristovo božanstvo. Čudo je jedno izvanredno vidljivo djelo koje nije izazvala nikakva prirodna sila nego samo svemogućnost Božja, npr. da oživi čovjek koji je umro, to sotona ne može učiniti, to ne mogu učiniti ni ljudi. Da bi se nekog proglasilo svetim traži se da su se dogodila čuda – jedno čudo za proglašenje blaženim – jedno za proglašenje svetim, jer preko tih čuda Bog daje potvrdu da se tu radi o svecu.

Bog ne može posvjedočiti što ne bi bilo istina.

 Isus je činio mnogo čudesa, pretvorio vodu u vino, kad je počeo javno djelovanje, s nekoliko kruhova je nahranio tisuće ljudi, utišao je vjetar i valove, jednom riječju je liječio bolesne, slijepe, hrome, nijeme, gluhe, i to samo na jednu riječ uskrisiva mrtve, u više navrata, kao mladića u Nainu, kći Jairovu, i na koncu Lazara koji je najduže bi mrtav, izgonio je nečiste duhove. Ta je čudesa činio da preko njih pokaže svoje božansko poslanje i da dokaže da je pravi Bog, zato se poziva na djela i kaže: Djela koja činim svjedoče za mene da me Otac poslao, djelima vjerujte da je Otac u meni i ja u Ocu – kaže na drugom mjestu. To Ivan donosi oba puta.

Mi danas imamo umjetna čuda, kao mađioničari, to je  neka vrsta opsjene – koriste se raznim trikovima da stvore privid čuda. Danas imamo i tehnologije koje mogu to učiniti. Mogu sa projekcijama na nebu učiniti da mi na nebu vidimo razne stvari i da nam se to čini stvarno. To se događa preko moći tehnologije, ali to su sve prividi – nisu čuda u pravom smislu riječi.

Isus je svoj nauk potvrdio i svojim proroštvima. Sve ono što je prorekao to se doslovno i izvršilo.  Time je Isus pokazao da je pravi Bog. On je prorekao samo ono što je Bog unaprijed mogao znati: da će biti predan glavarima svećeničkim, da će ga osuditi na smrt, to je više puta prorekao. Da će ga  predati neznabošcima, poganima, predali su ga rimljanima. Prorekao je Judinu izdaju, Petrovo zatajenje, odreknuće, Prorekao je da će se njegovo evanđelje propovijedati po svemu svijetu. O Jeruzalemu je rekao unaprijed da će ga neprijatelji opkoliti i da neće ostati ni kamen na kamenu. Prvi kršćani su prihvatili ovo proroštvo, i kad su prvi kršćani vidjeli da se bliži njegovo ostvarenje svi su se spasili tako da su pobjegli u gore kako je Isus i tražio.  Mnogi će od naroda židovskoga pasti od mača, a drugi će se raspršiti po cijelome svijetu. Sva su se ta proroštva izvršila. Neka se i danas ispunjaju kao npr. da Crkvu neće nadvladati vrata paklena.

Isus svojim životom, čudima, proroštvima i na koncu – svojom smrću potvrđuje svoje božanstvo. Kad ga veliki svećenik zapita pod zakletvom: „Jesi li ti Krist Sin Božji?“ – Odgovori Isus – Ti kaza. To znači – da. Ali od sad vidjet ćete Sina čovječjega koji sjedi s desne i dolazi na oblacima nebeskim.

Kasnije će i Stjepan reći (prilikom mučenja) da ga vidi s desne strane Bogu – ispovijeda vjeru u Kristovo božanstvo i zato će biti kamenovan.

To su dakle nedvojbeni dokazi na temelju kojih možemo mirno prihvatiti vjeru da je Isus pravi Bog i pravi čovjek.

Vjera nije nerazumna, traži sudjelovanje našeg razuma onoliko koliko razum može dat. I zato prva zapovijed kaže da ljubimo Boga svim svojim umom, znači, onoliko koliko čovjek može spoznat Boga, dužan je to učinit, da bude razumno utemeljena da može i s tom jednom moću duše koja je izuzetno važna da može prihvatit Boga i da može izgrađivat odnos s njime.

Bilješke: M.G. – duhovna obnova, 26.11.2023.