O tome u knjizi Rat protiv čovjeka, u poglavlju EUGENIKA I SMANJENJE PUČANSTVA – Antihumanizam na djelu – piše ddr sc Josip Mužić.

Na kanalu VJERNI BOGU možete poslušati poglavlje: „Zelena“ pseudoreligija, a ovdje je samo nekoliko citata:

22.4. proglašen je „Međunarodnim danom majke Zemlje, koji se obilježava u preko 150 zemalja. Tako dok najveći vjerski blagdani dobivaju sve manje prostora u javnosti, dotle novi „zeleni“ blagdani dobivaju sve više na važnosti. Zagovaratelji smanjenja pučanstva, borci za prava životinja i feministkinje, svi iz svojih motiva, složno vide u depopulaciji spasonosno rješenje za najveće svjetske probleme“

…

Michael Crichton, poznati američki pisac, u jednom je izlaganju održanom 2003. g ukazao na religioznu transformaciju ekološkog pokreta. Danas je jedna od najmoćnijih religija u Zapadnom svijetu – ekologija. Ekologija izgleda je religija koju izabiru urbani ateisti. Zašto kažem da je religija? Samo pogledajte vjerovanja. Ako pogledate pažljivo, vidjet ćete da je ekologija stvarno u dvadeset i prvom stoljeću jedno savršeno reorganiziranje tradicionalnih židovsko-kršćanskih vjerovanja i mitova. Tu je jedan početni Eden, jedan raj, jedno stanje milosti i jedinstvo s prirodom, tu je pad iz milosti u stanje zagađenja kao rezultat jedenja sa stabla spoznaje, i kao rezultat naših čina tu je sudnji dan koji dolazi za sve nas.

Mi smo svi energetski grešnici, osuđeni na smrt, osim ako tražimo spasenje koje se sada zove održivost. Održivost je spasenje u crkvi ekologije. Kao što je organska hrana njena pričest, to su hostije bez pesticida koje pravi ljudi s pravim vjerovanjima uzimaju.“

…

Važan aspekt ove religije igra na strah i krivnju. To najbolje funkcionira kada je riječ o globalnom zatopljenju. Prvo, problem mora biti globalan – oni vam prijete krajem svijeta. Drugo, svatko troši energiju i stoga se mora osjećati krivim. Prema tome, takozvani pokret klimatske promjene izuzetno je uspješan jer on podrazumijeva da su ljudi uplašeni i da se osjećaju loše i krivcima i smatraju a trebaju dati novac – Crkvi Greenpeacea.

Polovinom dvadesetog stoljeća eugenika se ubrzano zaodjeva u novo, prihvatljivo ruho ekologije, sa sljedećom glavnom porukom: Ako se želi spasiti okoliš, potrebno je uvesti strogu kontrolu populacije. Već 1948. G. Pojavljuju se dvije knjige na tu tom tragu koje se prodaju u milijunskim nakladama. Henry Fairfield Osborn jr., sin istoimenog eugeničara i kućni prijatelj obitelji Rockfeller, objavljuje Naš opljačkani planet, a William Vogt, koji je u razdoblju od 1951. do 1962. bio nacionalni direktor organizacije Planned Parenthood Federation of America, objaljuje knjigu jednako znakovita naslova – Put preživljavanja. Dok Osbor zastupa nešto umjerenije stavove, Vogt se ne ustručava biti izravan. Osvrćući se na sukob između komunista i nacionalista u Kini i mogućnost da taj sukob izazove masovnu glad, zaključuje da će to biti „ne samo poželjno, nego i nužno“. Nije trebalo dugo čekati da njihove ideje ureod plodom, što se posebno pokazalo u slučaju DDT-a (dihlor-difenil-trihloretan). Naime pesticid i insekticid DDT pokazao se ujedno i izuzetnim sredstvom za suzbijanje malarije, tako da je nakon Drugog svjetskog rata, zahvaljujući njegovoj primjeni, bolest u nekoliko godina bila praktički iskorjenjena u Europi i Sjevrnoj Americi; U Indiji između 1951. I 1961. Slučajevi su se smanjili sa 75 milijuna (od kojih 800 000 ilijuna mrtvih) na 50 000 … (…)
No,  u uspješnicama Vogta i Osborna iz 1948. očituje se skeptičnost prema upotrebi DDT-a i uvjerenje da je štetan za prirodu.

Vogt štoviše ne vidi „nikakvu dobrohotnost u tome da se ljude štiti od malarije, kako bi mogli umrijeti sporije od gladi“. Ove stavove preuzima i eugeničar Aldous Huxley u svom djelu Revidirani vrli novi svijet iz 1958. G. Žaleći što je brza smrt koju je donosila malarija zamjenjena sporom smrću koju donosi prenapučenost i glad“.

(…)

Iz knjige “Rat protiv čovjeka”, don Josip Mužić, (Glas Koncila, 2015)

Više iz iste knjige: Rat protiv čovjeka

Početkom prošlog stoljeća (1900) svega 6% američkih djevojaka  bjelkinja do 19 godina starosti imalo je spolne odnose da bi do konca stoljeća taj broj narastao preko dvanaest puta. Djevojke također sve ranije koriste djete za mršavljenje pa čak posežu i za estetskim kirurškim operacijama nezadovoljne svojim izgledom i usljed manjka samopoštvanja. Prehrambene smetnje tijekom 2012. god registrirane su kod 280 000 mladih Talijana, posebno djevojaka, s porastom od 50 tisuća u tri godine. Teorisjki argumenti i empirijski dokazi zajedno ukazuju na to da, osim učinaka koji se javljaju tijekom adolescencije, seksualizacija djevojaka u konačnici može utjecati na seksualnost odrasle žene, doprinoseći da se srame ženskog tijela i samo-opredmećenju. Seksualizacija i objektivizacija žene izaziva negativne osjećaje u djevojaka o njihovim tijelima u adolescenciji, što u konačnici može dovesti do seksualnih problema u odrasloj dobi“. Mediji u tome imaju ključnu ulogu jer ne vode računa o mogućim posljedicama na djecu, nego samo o svojoj zaradi. Američki reality show Toddlers & Tiaras prikazivao se 2009. G. Do 2013. g. i bio je posvećen natjecanju ljepoti djevojčica od tri do šest godina gdje su one u svemu imitirale odrasle. Poznati modni časopis Vogue također je dao svoj doprinos objavljujući 2011. g. fotografije djevojčica koje su izazovnim izgledom i pozama oponašali odrasle modele. Samo tijekom 1997. Godine tinejdžerke u SAD-u, u dobi od 12 do 19 godina, za uljepšavanje su potrošile preko osam milijardi dolara.“

U Italiji je sve raširenija pojava popodnevnih diskoteka za mlade u dobi od 12 do 19 godina i njihov način zabave posve imitira odrasle od droge, alkohola i seksa gdje glavnu ulogu imaju erotske plesačice toga uzrasta zvane baby cubiste“ Ples oko šipki nudi se kao rekreacija i poučava se od najranije dobi pa tako u Engleskoj majke plaćaju pet eura po satu da bi se njihove kćeri od tri godine obučavale u tome. Djevojke se uvjerilo da za biti uspješne trebaju biti seksualno poželjne te da seks gledaju kao jednostavno kao sredstvo društvene afirmacije. Dok su se koncem sedamdesetih godina u SAD-u feministkinje borile potiv pornografije danas je iste doživljavaju kao oblik emancipacije, a pornozvijezde gledaju kao uzore. Pokazatelj ove promjene je takozvana raunch kultura gdje se djevojke natječu u pokazivanju agresivne seksualnosti kao i vulgarnosti, uvjerene da je to napredak. „Ako su Prljavi Muškarci Šovinisti smatrali žene kao komade mesa, mi ih tučemo na njihovu terenu postajući Prljave Žene Šovinistkinje, žene koje čine od sebe same i od drugih žena, predmet seksualne želje.“ Redatelj Marco Pozzi snimio je dokumentarac o popodnevnim diskotekama u kojem otkriva da su se adolescentice od 13 do 16 godina starosti koja će od njih više nepoznatih vršnjaka oralno zadovoljiti u nužnicama diskoteka. Iako je prostitucija maloljetnika zabranjena, istraživanja ipak pokazuju da se u SAD-U većina djevojaka počne time baviti prije šesnaeste godine, to jest između dvanaeste i četrnaeste godine života. U izvještaju američkih psihologa iz 2010. g. Zaključuje se: „Slike prijevremene seksualiziranosti kod djevojčica mogu poslužiti za normalizaciju uvredljivih praksi kao što su zlostavljanje djece, dječja prostitucija i seksualna trgovina djecom. Konačno, seksualizacija djevojaka može također doprinijeti trgovini i prostituciji djevojaka.“. Kao da sve to nije dovoljno želi se provoditi i preodgoj djece.

U tu svrhu služi uvođenje nastave spolnog odgoja u škole i to u pravilu protivno željama većine roditelja. Kod nas u Hrvatskoj na tome se bezobzirno ustrajava preko takozvanog zdravstvenog odgoja, unatoč protivljenja ogromne većine svojih građana. Isto su radili komunisti kada su nametnuli kao obavezne predmete u školama: „Marksizam“ i „Teoriju i praksu samoupravnog socijalizma“. Rezultati su suprotni od očekivanih jer upoznavanje s kontracepcijom ne smanjuje  maloljetničke trudnoće, već ih povećava, pa je tako u Engleskoj broj pobačaja kod djevojaka mlađih od šesnaest godina u četrdeset godina porastao tri puta. Bez obzira na nesupjehe i što se sve ranije stupa u spolne odnose inzistira se na spolnom odgoju te traži još veća explicitnost i sve ranije podučavanje čak i kod predškolske dobi. 1995. G. EU je odobrila projekt Europom Network of Health Promoting School (ENHPS), po kojem spolni odgoj treba započeti već s tri godine. Tu smo došli do oživotvorenja ideja W. Reichovih ideja koji je dvadesetih godina prošlog stoljeća promicao vrtić psihoanalitičarke Vere Schmidt u Moskvi, u kojem se djecu podučavalo i ohrabrivalo da prakticiraju seks, i zalagao se da se generalno usvoji takav model vrtića.

U Njemačkoj, koja je već sedamdesetih godina prošlog stoljeća uvela spolni odgoj u škole, statistike pokazuju kako je u razdoblju od samo pet godina (1996.-2001.) broj pobačaja kod djevojaka ispod 18 godina porastao za za cijelih 35 posto a u samo tri godine prosječna dob stupanja u spolne odnose spustila se s 15,6 (rođeni 1977.) na 13,7 (rođeni 1980.) Ipak u toj istoj Njemačkoj Ministarstvo obitelji uz pomoć Saveze središnjice za zdravstveno obrazovanje (BzgA), ustrajno radi na što ranijoj „seksualizaciji djece“, već od prve godine života, i školskom osposobljavavanju djece od devet godina za korištenje kontracepcije. Homoseksualnost, skupa s biseksualnosti i transeksualnosti, službeno se pak podučava u školama od desete godine života i to ne samo preko spolnog odgoja nego i kroz druge predmete. A u svemu se, kako konstatira G. Kuby, provlači „insinuacija ekvivalencije svakog oblika seksualne prakse – homoseksualne, transeksualne, biseksualne – s heteroseksualnošću. Od 1999. god. to je i dio njemačke službene politike koja se onda provodi sustavno na raznim razinama. Sličan pristup nalazimo i u drugim zemlajma, kao u Engleskoj, gdje se na inicijativu lokalnih vlasti već djecu od pet godina uči o analnom i oralnom seksu i prostituciji ili u Kanadi, gdje su 2006. g. U pokrajini British Columbia, dva homoaktivista dobila zaduženje da svu obveznu nastavu, od vrtića do dvanaeste godine, usklade s ideologijom roda. Uočljivo je da se nije stalo na uvođenju spolog odgoja kao jednog od predmeta, nego se otišlo mnogo dalje, prilagođavajući cijeli nastavni program novom shvaćanju spolnosti. Na taj način onemogućuje se izbjegavanje nastave, jer se ne može izbjeći obavezno školovanje, i daje se indoktrinacija i tamo gdje se ne očekuje te je stoga ona daleko pogubnija. Da ni privatne škole, kao bastion slobodnog odgoja , ne budu izuzete, u nekim se zemljama već mijenja zakon. Tako se u Engleskoj od 2010. prisiljava – pod prijetnjomnovčane kazne – sve škole, pa i one kršćanske, da promiču spolna učenja o homoseksualnosti, pobačaju i slično suprotna njihvim uvjerenjima i vjeri. Sve ovo predstavlja očito i ozbiljno kršenje roditeljskih prava, a da i ne govorimo koje posljedice ima za normalan razvoj djece. Naglasak je baš na djeci jer je s njima lakše manipulirati, a cilj je tako stvarati novog čovjeka.

Uvođenje ideologije roda koja donosi jednu fluidnu i promjenjivu spolnost podržava neizravno i neurofarmakologija. F.Fukuyama ovako opisuje njenu ulogu: „Postoji nelagodna simetrija među prozaca i i ritalina. Prvi se propisuje prije svega deprimiranim ženama kojima nedostaje samopoštovanje, pojačava im osjećaj alfa-mužjaka, koji dolazi s visokom razinom serotonina. Ritalin pak propisuju uglavnom dječacima, koji ne žele mirno sjediti u razredu. Jer ih priroda nije tako oblikovala. Jedno s drugim, oba spola nježno gurkamo prema hermafroditnoj srednjoj osobnosti – samozadovoljnoj, ali društveno savitljivoj. Takva je trenutačno politički podobna osoba u Americi.“

Iz knjige “Rat protiv čovjeka”, str. 24-26

P

• U svojoj knjizi “Rat protiv čovjeka”, u njezinom trećem dijelu naziva Holokaust najmanjih, obrađujete i pitanje pobačaja. Što nam o tome možete reći, u kontekstu ovodobne “kulture smrti”, između ostalog?

– Svakodnevno se pred našim očima događa nasilno oduzimanje života nerođenoj djeci, o čemu se šuti, a fenomen postaje sve veći. Genocid ovako ogromnih razmjera apsolutno je nepoznat u povijesti, a jedinstveni fenomen jest da se opravdava teoretski, postao je ozakonjen, potpomognut je od države i općeprihvaćen od javnog mijenja. Vrhunac jest da je ubijenoj djeci oduzet status žrtve, ne samo u statistikama, nego i u govoru, jer je naziv “dobrovoljni prekid trudnoće” ili “čišćenje” zamijenio riječ ubojstvo.

U polemici koja se povela u Italiji može li se pobačaj zvati holokaustom talijanski sveučilišni profesor Giorgio Israel, koji je za vrijeme nacizma izgubio veliki dio svoje obitelji, o tome nema nikakve dvojbe. “Što se tiče pitanja pobačaja, griješi tko ga nastavlja smatrati kao nekoć: to jest kao jednu dramatičnu pojedinačnu odluku, donesenu u vlastitoj savjesti i često u samoći. Već godinama zavladala je sklonost da se pobačaj smatra praksom društveno priznatom i da se izbrišu njene negativne konotacije. Nije više nešto što treba izbjegavati, prvotna društvena svrha nije više ona da mu se umanji incidencija već, naprotiv, da ga se koristi kao oruđe za programiranje prokreacije, sve do toga da se konfiguriraju obilježja jedne nove eugenike. (…) A da genetsko reprogramiranje ljudske vrste ima veze s eugeničkim nacističkim programom to je jasno i bez objašnjenja Fukuyame”.

• Je li i koliko pobačaj još jedno moralno zlo, da tako kažemo, ovoga našega “liberalnoga i politički korektnoga” svijeta? Što donosi legalizacija pobačaja?

– Suprotno očekivanjima zagovornika pobačaja, s legalizacijom se broj pobačaja povećao u neviđenim razmjerima, pa se primjerice u Rumunjskoj u godinu dana praktički udvostručio, u Japanu u šest godina porastao skoro pet puta, u Bugarskoj u trinaest godina porastao je sedam puta, a u SAD-u kroz trinaest godina od 10 do 12 puta. Istraživanje provedeno u Italiji pokazuje da 32% Talijanki ne bi bile napravile pobačaj da je ostao nezakonit, to znači da je u toj zemlji od 1978. do 1990. život izgubilo 800.000 djece! Paralelno i broj nezakonitih pobačaja, umjesto da se smanjuje, doživio je rapidno povećanje. Samo u Engleskoj, od legalizacije 1968., broj legalnih pobačaja u šest je godina porastao pet puta, a broj ilegalnih čak petnaest puta. I danas, unatoč masovnom propagiranju i dostupnosti svih mogućih kontracepcijskih sredstava, pobačaj i dalje raste, iako prave razmjere tragedije prikrivaju sve učinkovitija abortivna sredstva, kao što je tzv. pilula za dan poslije.

Osim djece, žene su unatoč obećanjima koja su im davana, najveće žrtve pobačaja jer im ostavlja dugoročno negativne posljedice, kako zdravstvene, poglavito reproduktivne, tako i psihičke, kao što su tjeskoba, depresija, sklonost samoubojstvu i ovisnosti. U siromašnim zemljama pobačaj nerijetko uzrokuje i smrt majke. U subsaharskoj Africi računa se da je 2008. godine bilo napravljeno 5.510.000 nesigurnih pobačaja, koji su imali za posljedicu 28.500 mrtvih žena.

Naravno, položaj žene u društvu uvelike se promijenio zadnjih desetljeća. Žena je bolje obrazovana, postigla je “razinu kontrole nad svojom plodnosti bez presedana”, rasterećena je od dobrog dijela kućanskih poslova, bolje je plaćena i ostvaruje rekordnu zaposlenost izvan kuće. Unatoč ovom ogromnom objektivnom napretku u zadnjih 35 godina (1972.-2006.) konstatira se, kako pokazuje znanstveno istraživanje američkih profesora Betsey Stevensona i Justina Wolfersa, na subjektivnom planu apsolutni i relativni pad sreće žena u odnosu na muškarce. Za ovaj paradoks autori nemaju objašnjenje. No, lako je moguće da se odgovor krije u redefiniranju muško – ženskih odnosa. “Oslanjanje na kontracepciju i pobačaj za spletkariti i planirati naše obitelji i budućnost nije ojačalo ženu. Ojačalo je muškarca”.

• Hrvatska je već skoro tri godine u EU – može li se reći i da je podlegla diktatu EU pravila? Što zapravo i ne čudi, budući da EU ionako zaobilazi europsku kršćansku tradiciju ugraditi u svoje dokumente, ustav EU…

– Što više raste svijest ljudi o stvarnosti pobačaja, to više jača i agresija njegovih zagovornika, koja se često okreće izravno protiv kršćana u kojima vide najveću prepreku za ostvarenje svojih ciljeva. Hillary Clinton je na feminističkoj konferenciji održanoj 24. travnja 2015. godine u New Yorku, zatražila da i same vjere promijene svoj nauk o pobačaju: “Vjerska vjerovanja” koja osuđuju reproduktivna prava žene “moraju biti promijenjena”. Pri tome je i otvoreno zaprijetila državnom represijom: “Prava moraju postojati u stvarnosti, ne samo na papiru. Zakoni moraju imati logističku potporu i iza njih mora postojati politička volja. Ukorijenjeni kulturološki kodovi, vjerska uvjerenja, društvene predrasude – sve to mora biti promijenjeno”. Nigerijski biskup Emmanuel Badejo na to je komentirao: “Mislim da postoje tri vrste ljudi u svijetu: Oni koji vjeruju u Boga, oni koji ne vjeruju u Boga i oni koji misle da su bogovi. Hillary Clinton po mom mišljenju je jedna od onih koja misli da je ona Bog. Ja nisam dužan vjerovati u to”.

Na istome tragu je bio i američki predsjednik Barack Obama koji sebi dozvoljava inverzije vjerskih učenja. Naime, na konferenciji Planiranog roditeljstva 2013., Obama je svoj govor završio porukom: “Bog vas blagoslovio!”. Da je to doista i mislio, potvrđuje njegov drugi istup godinu dana kasnije (2014.), kada je poručio srodnoj organizaciji (Organizing for action), koja promiče pobačaj i istospolne brakove, da rade “Božji posao”. Kako ubijanje djece nema nikakve veze s Bogom monoteističkih religija, ovdje se može raditi samo o nekom obliku njegove negacije. Mislili smo da smo nadišli neljudske odnose u društvu, ali smo upali u daleko veću nevolju prihvaćajući da je čovjek djetetu vuk i otvorili Pandorinu kutiju svakog zla. Rezultat je da se ljudski život sve manje cijeni, što svjedoči ogroman porast nasilja, te da su ljudi sve nesretniji, posebno u bogatim zemljama koje snose glavnu odgovornost za svakovrsno zlostavljanje i usmrćivanje djece u svijetu.

• Pobačaj i ljudska prava – kakvo je tu stanje?

– Pobačaj je onaj koji najviše ugrožava ljudska prava kako majke tako i djeteta. Kako upozorava prof. J.Lejeune, time je ugrožena najsnažnija veza između majke i djeteta: “Ako se sjećate svoje mladosti, čak i ako ste vrlo mladi, još prije deset godina, nitko od vas nije nikada ni pomislio da bi našoj majci ikada palo na pamet da nas ubije... Ali danas, sa zakonom o pobačaju, imamo normalnu djecu koja su sada stara nekoliko godina, a kada postanu tinejdžeri, oni će možda razmišljati je li ih se njihova majka htjela riješiti kada su bili u maternici. Psihološki ovo je iznimno važna činjenica. U svim civilizacijama kroz povijest majka je uvijek bila utočište i sigurnost bez obzira u kojoj ste životnoj dobi. A danas se djeca čude što su preživjela, što ih majka nije ubila zbog postojanja mogućnosti njezina izbora hoće li imati dijete radi same sebe, a ne poradi samoga djeteta. Ovo će prekinuti psihološku vezu između zaštitničkog lika i uloge majke u odnosu na dijete. U psihu djece koja se rađaju ugrađujemo novi kompleks, a to je da su mogli biti ubijeni! Ako dodamo tome i činjenicu da možete promijeniti majku i koristiti zamjensku, to dodatno uništava neke od najvažnijih poveznica među generacijama”.

Psihijatri i psiholozi sve više pažnje posvećuju nesvjesnom obiteljskom nasljeđu pa tako Anne Ancelin Schützenberger govori o “transgeneracijskoj memoriji”, neki o “staničnoj memoriji”, a Ivan Böszörményi-Nagy, jedan od osnivača obiteljske terapije, koristi pojmove “obiteljska pravednost” i “velika knjiga obiteljskih računa”. U skladu s ovim hipotezama pobačaj bi – kao teško, bolno iskustvo koje je najčešće neiskazano – imao izravan utjecaj kako na majku tako i na braću i sestre nerođenog djeteta. U međuvremenu i iz prakse dolazi potvrda povezanosti prvih faza života s kasnijim jer veliki broj psihoterapeuta svjedoči o tome. Dr. Ludwig Janus, predsjednik Međunarodnog društva za prenatalnu psihologiju i medicinu (ISSPM), izvještava da su dvije trećine njegovih odraslih pacijenata koji su prolazili kroz psihoterapiju pretrpjeli psihološke traume upravo u prenatalnom i perinatalnom periodu. Kada se radi o spontanom prekidu željene trudnoće, bol radi gubitka jest očita pa postoji i literatura za roditelje kako pomoći braći i(li) sestrama da to prebole. Budući da, kako je dokazano, pobačaj može imati negativne posljedice na psihičko zdravlje žene, jasno je da on također, u većoj ili manjoj mjeri, ima utjecaja i na njenu rođenu djecu.

• Hrvatskoj su stigla i upozorenja iz UN-a, da se ne ometa pristup sigurnom pobačaju. Kako to komentirate?

– Naši političari se trebaju osloboditi podaničkog mentaliteta i imati na umu da trebaju služiti svome narodu bez obzira na vanjske pritiske. Političari imaju odgovornost na više razina – prema svojoj savjesti, prema biračima koje zastupaju te prema svim građanima za čije dobro su pozvani raditi. Njihov odnos prema obitelji i napose prema nerođenima ključan je pokazatelj koliko su dosljedni i koliko se na njih može računati. Agencija USAID je 1995. procijenila opasnim rast stanovništva u Hondurasu i predložila provođenje demografske kampanje i politike dvoje djece. Na to je spremno reagirao predsjednik Carlos Roberto Reina, kazavši: “Odgovor na navodnu demografsku eksploziju ne smije biti zatiranje života u utrobi majke. Obitelji pripada odluka koliko djece želi imati”. Ako antinatalisti ne odustanu nakon ovakvih izjava od svoga programa, u najmanju ruku će usporiti ili odgoditi njegovu provedbu, prisiljeni da makar formalno poštuju suverenost određene zemlje. U svakom slučaju mnogi će ljudi progledati.

Često smo svjedoci nesnošljivosti prema svakom ozbiljnijem pokušaju skretanja pažnje na prava nerođenih. Unatoč tome, raste svijest kod ljudi, bez obzira na njihove svjetonazorske razlike, da se radi o nezaštićenim i nedužnim osobama koje imaju pravo na život. Najnovija istraživanja u SAD-u (2013.) pokazuju da je od nedavno po prvi puta broj Amerikanaca koji podržavaju pravo na život nerođenih (48%) veći od onih koji su za pobačaj (45%). Talijanski publicist i agnostik Giuliano Ferrara tako je 2007. pokrenuo inicijativu da se uvede moratorij na pobačaj poput onoga koji se provodi za smrtnu kaznu.

• Što s prigovorom savjesti? Neki se liječnici pozivaju na to pravo i ne žele vršiti pobačaj…

– Kako protuživotna kultura postaje sve jača, tako ona ima i sve više svojih sljedbenika, često u dobroj vjeri. Postoje milijuni osoba koje nimalo ne uviđaju grozotu pobačaja; to su obične osobe nesposobne shvatiti najočitija argumentiranja, ili ih čak čuti. Međutim, usporedno raste sve više i kultura života, koju mnogi usvajaju na temelju vlastitog negativnog iskustva protuživotne kulture. Jedan od znakovitih pokazatelja jest sve raširenije odbijanje sudjelovanja zdravstvenog osoblja u vršenju pobačaja. U Italiji većina liječnika odbija vršiti pobačaj, pozivajući se na prigovor savjesti i taj broj značajno raste. Godine 2005. 58,7% talijanskih ginekologa su odabrali prigovor savjesti, a 2009. taj se postotak popeo na 70,5%.

U demokratskoj Hrvatskoj ginekolozi su iskoristili svoje zakonsko pravo u ogromnoj većini. Stalni porast liječnika i medicinskog osoblja koje se poziva na prigovor savjesti upućuju na činjenicu da svijest o istini o ubijanju nerođenih svakim danom postaje sve jača. Osobe koje su godinama djelovale u suprotnosti s njihovim poslanjem da liječe i spašavaju živote na koncu ne mogu više izdržati te jednostavno odustanu. Radi se o sindromu poznatom kao “pregaranje” (burn out) u kojem dolazi do emotivne iscrpljenosti, depersonalizacije i smanjene radne produktivnosti. U SAD-u je psihijatar dr. Philip Ney osnovao posebnu udrugu The Society of Centurions koja omogućuje upravo takvim osobama da zaliječe svoje rane i da se međusobno podupiru.

• Zaključno – udruga ‘U ime obitelji’, najavila je referendumsku akciju. Može li se ipak pobačaj zabraniti u RH, bez obzira na trenutačnu odluku (i preporuku Vladi da izradi novi zakon) Ustavnog suda?

– Naravno da može, jer suci nisu iznad naroda i moralnog zakona nego u njihovoj službi.

(Dr. Don Josip Mužić, redovni je profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Splitu, voditelj poslijediplomskog studija “Povijest te ologije i kršćanskih institucija”)

Kontraceptivna pilula označila je povijesnu prekretnicu nakon koje smo se mi počeli ubrzano i nezaustavljivo mijenjati. Profesor Colin Blakemore drži da je upravo ona najvažniji izum u zadnjih dvije tisuće godina jer je „potaknula kulturalnu i spoznajnu revoluciju našega samopoimanja. Pridonijela je našoj sposobnosti da prihvatimo transplataciju organa, pojam umjetne inteligencije, gensku terapiju i, naposljetku, čak manipulaciju spolnim stanicama.“ On je pokrenula pravu lavinu promjena kojoj se još ne vidi kraja.

No, unatoč ropagandi, sve više izlazi na vidjelo i cijena koju za to plaćaju upravo žene. Tijekom zadnjih pola stoljeća otkako je puštena u prodaju kontracepcijska pilula, unatoč njenom usavršavanju, ne prestaje biti opasna. Na temelju dosadašnjih spoznaja i istraživanja, u kojima su milijuni žena poslužili kao zamorci, dokazano je njeno višestruko štetno djelovanje na zdravlje žene. Njeno korištenje povećava dva puta mogućnost moždanog udara, tromboze tri do pet puta, a kardiovaskularnih bolesti dva do pet puta. Drugi rizici su rak jetre i grlića maternice, povećanje tlaka i seksualnih disfunkcija. Godine 1999. Svjetska zdravstvena organizacija kontraceptivne pilule s kombiniranim djelovanjem estrogena i progesterona prepoznala je kao kancerogene prve kategorije. Umanjivanje i prešućivanje ovog štetnog djelovanja na zdravlje žene, djelovanje koje može biti i smrtonosno, dobrim se dijelom može protumačiti ogromnom zaradom. Godine 2012. Preko 12.000 osoba tužilo je farmaceutsku tvrtku Bayer radi zdravstvene štenosti oralnih kontraceptiva Yaz i Yasmin. Bayer je platila čak 402,6 milujuna dolara odštete američkim građanima, no zarada na istim proizvodima bila je samo 2011. godine preko milijardu dolara.

Obmane glede života prije rođenja raširene su na raznim razinama. Jedna od prvih koja je tijekom vremena jačala i širila se jest da kontracepcija smanjuje broj pobačaja. To je uvjerenje bilo prisutno gotovo sto godina kod nositelja eugeničkog pokreta. M. Sanger piše: „Pitanje na koje društvo treba odgovoriti jest sljedeće: „Treba li se ograničenje obitelji postići preko kontrole rađanja ili preko pobačaja?“ M. Stopes istupa s istovjetnim stavom: „Porazni učinci pobačaja i pokušanog pobačaja mogu biti iskorjenjeni samo jakim poznavanjem kontrole začeća.“ Vrlo brzo na znanstvnom skupu1955. g. organiziranom od strane Planned Parenthooda sami su pobornici kontrole rađanja, zaključili da se ne može dokazati smanjenje pobačaja uz bolju dostupnost kontraceptivnih usluga. Štoviše, kako je već 1939. Upozorio Raymond Pearl, liječnik organizacije Planned parenthood, događa se upravo suprotno: „Broj induciranih pobačaja na sto trudnoća tri do četiri puta je veći, općenito, kod onih koji koriste kontracepciju, nego li kod onih koji je ne koriste.“ Činjenice potkrepljuju u cijelosti ovaj zaključak.

Veća proširenost kontracepcije ne smanjuje stopu pobačaja kao što pokazuje slučaj Francuske, već ga čak povećava kao u slučaju Engleske (12,2%) i Španjolske (+60%). Istraživanje provedeno u 20 zemalja pokazuje da neuspješna kontracepcija stoji najvećim dijelom iza rasta neželjenih trudnoća i pobačaja. USAD-u neuspješna kontracepcija rezultira s 48% neželjenih trudnoća i 54% induciranom pobačaju, pokazalo se da svaka treća trudnica (32%) završi induciranim pobačajem, a preko pola ovih pobačaja (53%) su rezultat zakazivanja kontracepcije. Lars Ostby, norveški demograf, drži da što više rastu mogućnosti kontracepcije, paralelno još više raste i želja za smanjenjem plodnosti. Psihološki ova se pojava može tumačiti i takozvanom „kompenzacijom rizika“ po kojoj, kada se usvoje mjere sigurnosti za smanjenje rizika, usporedno se poveća i rizično ponašanje. Švedski su znanstvenici tako utvrdili da je korištenje kontracepcijske pilule kod žena između 20 i 25 godina dovelo do 36% povećanja broja partnera. U Španjolskoj, u razdoblju od 1997. do 2005. porastom korištenja kontracepcije od 2,8 puta, trudnoće su porasle za 84%, a pobačaj 2,3 puta. Dodatnu potvrdu valjanosti teorije kompenzacije rizika nalazimo u interakciji zakonodavstva s kontracepcijom. Nakon legalizacije pobačaja u Danskoj 1973. godine  broj pobačaja se uskoro udvostručio, skočivši sa 16.500 na 28.000 1975.g. što se pripisuje padu korištenja kontraceptivnih pilula s 3,9 milijuna na 2,6 milijuna, padu koji nije bio nadomješten rastom drugih kontraceptivnih sredstava. Nasuprot toga uvođenjem zakonskih ograničenja pobačaja u SAD-u došlo je do porasta upotrebe kontracepcije.

Uvođenje kontracepcije je također, suprotno očekivanom, imalo i negativan učinak na instituciju braka. Posebno je uočljiv porast broja razvoda uvođenjem kontraceptivne pilule početkom šezdesetih godina. U Engleskoj je tako u razdoblju od 1960. do 1980. Broj razvoda porastao za 600%, a u SAD-u za 266%. Druga istraživanja pokazuju da se u SAD-u 15% žena koje koriste kontracepciju razvode naprema 3% koje koriste prirodno reguliranje poroda. Objašnjenje je jednostavno: „Kontracepcija je pogodovala svođenju supružničkog čina s osobnog čina na biološki čin, izblijedila je razliku između bračnog čina i izvanbračnog čina i na koncu je dopustila poravnavanje svakog čina na jednu, istu genitalnu razinu“. Kontracepcija nije bila jedini čindbenik kod porasta razvoda, ali je njen utjecaj bio ključan, čak i veći od zakona koji su pogodovali razvodu.

Iz knjige Rat protiv čovjeka, s dopuštenjem autora

str. 291-294

…

Proizvodnja znatnog broja namirnica već danas uključuje testiranja s tkivom fetusa, a da potrošači o tome ništa ne znaju. Godine 2012. Otkriveno je da u tome sudjeluju i kompanije Pepsi i Nestle, koje surađuju s tvrtkom Senomix koja vrši istraživanja s embrionalnim bubrežnim stanicama HEK-293 u svrhu poboljšanja okusa. Na temelju reakcije javnosti američka državna Agencija za sigurnost i razmjenu presudila je da to ulazi u uobičajeno dozvoljeno poslovanje.

Kinezi su otišli puno dalje. Talijanski list Avvenire 5. svibnja 1995. donosi: „Jedan dnevni list u Hong Kongu otkriva da liječnici bolnica obližnje metropole Shenzhen prodaju fetuse ili se njima hrane kako bi sebi osigurali „jače tijelo“. Samo je jedna skupina katoličkih liječnika ovu stravičnu praksu osudila kao kanibalizam. Pobačeni fetusi korišteni su kao prehrambeni integratori radi dobivanja mekše kože i jačeg tijela. Tjelešca korištena u kuhinji za pripravljanje „juha izvrsnih za zdravlje“. Ovo je izgleda zadnja dijetna „novina“ u Kini, barem sudeći po onome što je zadnjih dana otkrio dnevni list Hong Kong Express Extra, koji je poslao svoje reportere u bolnice Shenzhena, kineskog grada u blizini Hong Konga, odredišta tisuća žena u potrazi za „lakim pobačajima“.

Novinari su utvrdili utemeljenost onoga onoga što je do tada izgledalo kao nevjerojatna glasina: liječnici i bolničari stvarno trguju pobačenim fetusima koje kupci koriste radi poboljšanja općeg stanja organizma. Radi provjere onoga što je tada izgledalo samo kao zbunjujuća glasina četiri novinara Eastweeka (sestrinska publikacija novina Express Extra) otišli su u neke bolnice Shenzhena glumeći da su liječnici i tražeći da dobiju neke fetuse. U Centru zdravlja za žene i djecu jedan liječnik dao je novinarki staklenu bocu. „Ovdje se nalazi deset fetusa, svi su jutros pobačeni. Naravno mi liječnici nosimo ih kući za jelo, ali kako vi ne izgledate u izvrsnoj formi, možete ih zadržati“. U narodnoj bolnici bolničarka je pak na upit odgovorila da su „fetusi na prodaju samo unutar ustanove i nisu na raspolaganju za druge“. Cijena jednog pobačenog fetusa, kako navodi Express Extra, može varirati, ovisno od raspoloživosti, od 10 do 20 dolara svaki, cijena koja je dosta niža od privatnih klinika koje se izgleda „bogate prodajući fetuse. Jedna klinika u ulici Dong Men Lao traži 300 dolara za jedan fetus“.

Kada je liječnica po imenu Yang, iz klinike Sin Hua – nastavlja dnevni list iz Hong Konga – bila pitana jesu li fetusi jestivi, ona je emfatično odgovorila: „Sigurno. Još su bolji od placente. Mogu učiniti kožu glatkijom, tijelo jačim i izvrsni su za bubrege. Kada sam radila u jednoj vojnoj bolnici u Jiangxi provinciji – nastavila je liječnica – često sam nosila fetuse kući. Redovito bi kupovala svinjetinu i kuhala je skupa da napravim juhu. Znam da su ljudska bića i da može izgledati odvratno jesti ih…“

Gospodin Cheng, prenosi list, tvrdi da se hranio juhom od fetusa više od šest mjeseci. Čovjek, četrdesetogodišnjak, odlazio je često poslom u Shenzhen i bio je upoznat s ovom posebnom djetom od prijatelja; neki liječnici su mu pomagali da nabavi fetuse. „Na početku mi je bilo nelagodno, ali su liječnici tvrdili da supstancije sadržane u fetusima mogu doprinijeti izliječenju moje astme…“ Gospodin Cheng bi se nakon svakog putovanja u Shenzhen vraćao u Hong Kong s termosicom koja bi sadržavala od 20 do 30 fetusa. „Redovito bi ih oprao, dodavao povrća, kore od naranče i svinjetinu da bih skuhao juhu. Nakon što sam se tako hranio jedno određeno vrijeme osjećao sam se bolje. Običavao sam uzimati placentu, ali nije bila tako korisna“. Nema problem ni što se tiče rizika infekcije. Gospodin Cheng, doista, uvjeren je da je uvijek nabavljao kvalitetne proizvode. „Opskrbljivao sam se u državnim bolnicama – izjavio je Epressu – Tamo su liječnici kontrolirali trudne žene prije operacije i prodavali su mi fetuse samo ako nije bilo problema. Uz to: kuhao sam ih na visokim temperaturama, tako su bakterije bile uništene.“

Jedna žena od 32 godine, Zou Qin, liječnica u klinici Lou Hou, izvršila je pobačaje na više stotina žena. Prema novinama Express Extra, žena je uvjerena da su fetusi vrlo hranjivi i tvrdi da ih je pojela više od sto u zadnjih šest mjeseci. Zatim tumači „kriterije selekcije“ koji se normalno primjenjuju: „Ljudi više vole fetuse pobačene od mladih žena, posebno ako je prvo dijete; najbolje je kad je još i muško“. Liječnica Zou dodaje da, naposljetku, „bila bi šteta ne jesti fetuse koji bi inače završili na smeću“.

Sličan tekst objavljen je u londonskim novinama telegraph 1995. g., prenose internetske stranice takozvane Eutanazijske crkve gdje njihov osnivač Chris Korda, izjašnjavajući se „za kanibalizam“, ovu praksu s oduševljenjem pozdravlja. Odgovor kineskog državnog odjela za zdravstvo bilo je da ne može zabraniti građanima jedenje ljudskih fetusa sve dok to ne uzrokuje oboljenja.

Godine 2003. Kineska policija u Guangdongu pokušala je spriječiti objavljivanje vijesti po kojima se u nekim restoranima te pokrajine poslužuje ta vrsta specijaliteta, a 2006. policija je otkrila ostatke skuhane djece. The Seoul Times objavio je 2008. g. članak na tu temu, dokumentiravši ga s popratnim fotografijama, navodeći cijene djece, način priprave i pojašnjavajući da se smatra kako ovakva „hrana“ posebno povećava seksualnu potenciju. Doktor Warren Lee, predsjednik udruženja po imenu Hong Kong Nutrition Association, tumači kako je jedenje fetusa „neka vrsta tradicionalne kineske medicine“. Iako se kineska vlada trudi da se u javnosti ne pojvaljuju ovakve vijesti, u Kini je raširena ilegalna trgovina placentom koja se jede jer, prema tradicionalnoj kineskoj medicini, pomaže kod liječenja neplodnosti i impontencije. Istovjetna vijest izlazi ponovo 23. srpnja 2013. g. u listu The Seoul Times. Nepobitni dokaz dolazi koncem 2012. g. Kada je na granici s Južnom Korejom zaplijenjeno preko 17.000 čarobnih „tableta“ iz Kine, koje su 99.7% na bazi sasušenog i samljevenog mesa djece ili fetusa, a u Kini su vrlo popularne jer se drže lijekom za razne bolesti.

S dopuštenjem autora – iz knjige Rat protiv čovjeka, 277-280 str

Na tu je činjenicu upozorio dr. don Josip Mužić, autor knjige ‘Rat protiv čovjeka – ideologije i prakse raščovječenja’, koja je u srijedu 30. studenoga predstavljena u crkvi Sv. Dimitrija u Zadru.

O knjizi u izdanju Glasa Koncila govorio je njen recenzent, dr. Borislav Dadić, rekavši da se autor Mužić činjenicama suočava s najvećim i najtežim izazovima svijeta. Uzroci rata protiv čovjeka sve su razorniji i prijete uništenjem čovječanstva. Nazočnima se obratio i dr. Mužić, svećenik Splitsko-makarske nadbiskupije, pročelnik Katedre filozofije na KBF-u Sveučilišta u Splitu.

Godišnji broj pobačaja u svijetu znači da se u trideset godina ubije milijarda i pol ljudi. „Govori se da je ovo “napredno vrijeme”. Po čemu je to svijetlo doba? Činjenice govore suprotno. To se ne događa samo jer nam tehnologija omogućava to raditi, nego postoji i ideologija koja to sve podržava, eugenika, potekla iz Engleske, pa SAD-a”, rekao je dr. Mužić, upozorivši da taj projekt smatra da je moguće stvoriti “poboljšanu ljudsku rasu”, novog čovjeka.

„Uz moderna dostignuća biotehnike misle da je to moguće. Čovjek je tome smetnja. Zato se želi smanjiti ljudske, biljne i životinjske vrste na minimum. Zamračenje i odstupanje od naravi događa se preko ideologija i moćnih elita koje se smatraju povlaštenim osobama i uzimaju sebi za pravo da mogu odlučivati o sudbini drugih”, istaknuo je dr. Mužić. No izrazio je i uvjerenje da Bog preko jednog pojedinca može promijeniti tijek povijesti.

Sveti Ilija je uporno čuvao vjeru u pravog Boga u okruženju odbacivanja Boga od strane zemaljskih moćnika. Dr. Mužić je istaknuo i značaj naravi koja je zajednička svakom čovjeku. „Narav može biti zajednički jezik u pluralizmu, da se držimo zajedničkih razumskih zasada. Ne postoji samo nadnaravna objava Božja, nego i narav čovjeka. To je drugi dio objave.

Danas je trend da pojedinac sam definira svoju narav. Moderno društvo koje želi izbrisati naravni zakon, kad se nađe u ćorsokaku, izvlači savjest, moralni zakon i narav. Kad su nacistički zločinci na suđenju u Nürnbergu rekli da su postupali legalno, prema zakonu, Sud im je rekao da su trebali postupiti po svojoj savjesti. To je dakle univerzalni, naravni zakon, razlikovati dobro od zla, čije postojanje društvo inače opovrgava u drugim okolnostima”, rekao je dr. Mužić.

Dr. Dadić rekao je da je poticaj autoru koji upućuje na velike razmjere rata protiv čovjeka, rat koji se vodi protiv djece. Citirao je Mužića da je u SAD-u u četrdeset godina od legalizacije pobačaja učinjeno 56 milijuna pobačaja, što znači više od 3 300 ubijene djece dnevno. Od tog broja, 93 % pobačaja je učinjeno zbog društvenih, a ne tjelesnih razloga, što se inače navodi kao razlog za pobačaj.

Novi pojam je i handifobija. Broj živorođene djece s Downovim sindromom se smanjuje, jer se u 90 % slučajeva to dijete pobaci, ako se prenatalnom dijagnostikom ustanovi taj poremećaj. Dr. Dadić istaknuo je značajnim što je Mužić akonfesionalno pristupio problemu, premda je katolički svećenik i duhovnik mladih: „U knjizi koristi citate autora različitih svjetonazora jer smatra da svaki čovjek ima mogućnost raspoznavanja dobra i zla i sposoban je živjeti moralno”.

Nasuprot tome, mediji relativiziraju stvarnost, promičući da nema zadanog moralnog imperativa važećeg za sve ljude. Autor piše jasno o ideološkim zamkama koje se nameću čovjeku i pojave naziva svojim imenom, ističući da su u službi depopulacije eugenika i transhumanizam (graditi ‘istinsku ljudsku sudbinu uništavajući ideje i institucije koje se u tome prepriječe’, kontrola i preobrazba svijeta).

Knjiga je znanstveno djelo na 686 stranica, u kojoj autor u devet poglavlja u četiri dijela, u konzistentnoj misaonoj cjelini opisuje teorije i prakse o životu suvremenog čovjeka. Podloga tome su ljudska patnja i briga za čovjekovu budućnost, s posebnim pijetetom za patnju djece kao najnezaštićenijih bića danas. Prvi dio knjige, Patnja djece, ima dva poglavlja: Ukradeno djetinjstvo i Otuđenja od stvarnosti.

Tu tematizira zločin protiv djece, spolno izrabljivanje, trgovinu organima, liječenje dječje psihe i opijate, farmaceutske surogate sreće. Drugi dio, Eugenika i smanjenje pučanstva, ima tri dijela: Eugenika i njene transformacije, Antihumanizam na djelu te Globalna demografska kontrola. „Eugenika je nastala davno prije nacizma i komunizma, srodila se s njima i nadživjela ih.

Sada ide svome vrhuncu. I pojedini ekološki pokreti su usmjereni antipopulacijskoj politici, Svjetska banka, UN, Svjetska organizacija za zaštitu prirode. Ciljevi smanjenja pučanstva su na globalnoj razini, u toj službi je i ekonomska i bankarska politika. U medijima se prikazuju pod zamamnim imenima. Autor objektivno pristupa problematici i navodi niz izvora”, rekao je dr. Dadić.

Treći dio, Holokaust najmanjih, sadrži poglavlja Provedba, Dehumanizacija i Borba za najmanje, gdje Mužić analizira zločin nemilosrdnog ubijanja nezaštićene djece, zloupotrebu njihovih tjelešaca nakon smrti u kozmetičkoj industriji i moderni kanibalizam. Četvrti dio, Samoostvarenje ili samouništenje sadrži poglavlje Nova biotehnološka antropogonija: dizajniranje djece, kiborgizacija čovjeka (spajanje biološkog organizma i mehaničkog stroja).

Pod naslovom Drugo stvaranje upozorava na trgovinu ljudskim tkivima koji se uzgajaju i patentiranje posebnih pojedinaca i populacija koja privlače sve veća farmaceutska ulaganja. Genetokracija genetskim promjenama dovodi do homogenizacije u kojoj nestaju razlike i vlada jednoobraznost. Biotehnologija omogućuje natjecanje među roditeljima oko genetske obdarenosti njihovog potomstva, što pogoduje imućnima.

„Očuvanje obitelji je posljednja utvrda zaštite čovjeka. Nova biotehnološka antropologija teži da se stvori novi čovjek. Kao da je ovaj čovjek pogrešan, kao da je arhitekt ovog čovjeka pogriješio. Biopolitika i redefiniranje ljudske naravi vode završetku shvaćanja čovjeka kakvog poznajemo”, rekao je dr. Dadić, istaknuvši da autor Mužić „u zaključku knjige izražava optimizam.

Istini prije ili kasnije pripada budućnost. Istinski, novi ljudski svijet jača i prolazi kroz porođajne muke, postajući sve više svjestan da je rođenje blizu”.

Izvor: Dr. Mužić u Zadru: Godišnje se u svijetu učini 53 milijuna pobačaja, Croative.net

Više iz knjige: Rat protiv čovjeka

(preuzeto s dopuštenjem autora)

]]> https://magnifikat.hr/okolis-kao-prijetnja/ Thu, 12 May 2016 19:59:45 +0000 http://magnifikat.hr/?p=1708 Stoljećima je priroda bila netaknuta zajednička baština naraštaja koji su se izmjenjivali. Svi ratovi i razaranja pogađali su čovjeka i njegove tvorevine, ostavljajući prirodu netaknutom. Najveće štete koje je čovjek mogao učiniti u odnosu na prirodu bili su veliki nekontrolirani požari, ali njihove bi posljedice brzo zacijelile. Dolaskom suvremenog tehnološkog doba situacija se puno promjenila. Napredak je, preko nuklearne energije, stvorio mogućnost za samouništenje cijelog čovječanstva. Uz ovu stalno prisutnu strepnju, prvi put se pojavio i problem okoliša koji postaje sve akutniji. Sve veća zagađenost ugoržava sve oblike života na zemlji pa neke biljne i životinjske vrste jdnostavno nestaju. A čovjek našao se izravno na udaru jer su mu postali upitni osnovni uvjeti za život, kao što je čist zrak i voda.

Procjena UN-a iz 2000.-e g. Jest da „preko jednoj milijardi ljudi manjka pristup sigurnoj vodi, a dvije i pol milijarde ljudi nema prikladne sanitarije. Ti čimbenici doprinose smrti preko pet milijuna ljudi od kojih su više od pola djeca.“ UNICEF drži da – samo zbog manjka vode i potrebnih higijenskih uvjeta – svakoga dana umire dvije tisuće djece ispod pet godina. Istodobno se razvijene zemlje razbacuju vodom pa primjerice SAD ima oko 60% svjetskih golf terena koji pokrivaju 700.000 hektara tla te dnevno na njih troši 15 milijardi litara vode, čak i za vrijeme ljeta kada je vodostaj najniži. Sve su glasnija upozorenja da nam prijeti globalna nestašica vode. 97,5% vode na svijetu je lsana voda, a samo 2,5% otpada na slatku vodu od čega se 68,6% nalazi u ledenjacima, 30,1% u podzemlju, a samo 1,3% na površini, od čega ona iskoristiva, u rijekama i jezerima, iznosi svega oko 21% ili 1/150 sveukupne vode. Po sebi ove brojke izgledaju vrlo obeshrabrujuće, posebno ako tome pridodamo rašireno zagađnje pitkih oda, no potrebno ih je sagledati u kontekstu ljudskih potreba da bi ih se ispravno vrednovalo. Potrošnja vode po glavi računa se da u Europi iznosi 566 litara na dan, a u SAD-u 1442 litara, a raspoloživot na svijetskoj razini po osbi je 5.700 litara svaki dan“. Vode dakle u svijetu ima u izobilju. Ako tome dodamo da se modernim tehnologijama može dolaziti do podzemnih voda te da se morsku vodu može desalinizirati, čovječanstvo na raspolaganju ima praktično neograničene količine vode. Problem je što voda nije svima jednako dostupna. Nezamarivi dio odgovornosti za manjak pitke vode snose i razne ekološke udruge koje radi zaštite okoliša priječe podizanje brana i hidroelektrana u zemljama u razvoju.

To je uzrok da skoro dvije milijarde ljudi živi bez struje te da šest milijuna osoba godišnje umre zbog crijevnih bolesti. U bogatim zemljama voda je dostupna svima, ali je često vrlo upitne kvalitete. Naime, mnoge države u vodu za piće dodaju siliko-fluorid, opasni industrijski otpad bogat kancoregenim tvarima (arsen, olovo, uran, kadamij) koji kao takav može uzrokovati razne bolesti. Istodobno, voda nije zaštićena zakonom i podliježe nekonktroliranom zagađivanju. Jedno od zadnjih otkrića jest da usljed sve veće potrošnje lijekova koji, nakon što su probavljeni, zaršavaju u vodi, djeluju štetno na okoliš i na ljudsko zdravlje. Svake godine se bilježi rast prisutnosti antibiotika u otpadnim, podzemnim i površinskim vodama diljem svijeta. Već i male količine izazivaju pojavu na njih otpornih bakterija, koje kada dospiju u čovjeka čine antibiotike nedjelotvornima u liječenju. Uz to se antibiotici u kombinaciji s drugim kemijskim sastojcima prisutnim u vodama, posebno u sredstvima za obradu kao što je klor, prerađuju u nove kemijske spojeve koji mogu biti puno opasniji za okoliš i zdravlje. U SAD-u građani za svoje privatne vrtove koriste godišnje više od 45 milijuna kilograma umjetnog gnojiva i raznih kemikalija protiv nametnika te pritom upotrebljavaju čak 10 puta više pesticida po hektaru negoli poljoprivrednici, pridonoseći zagađenju voda za piće.

Ubrzana urbanizacija zbija ljude u gradove, ostavljajući praznima ogromna prostranstva, a čovjeku ostavlja sve manje prostora za kvalitetan život. Najpogođenija su time djeca koja žive u sve skučenijim uvjetima i sve nezdravijem okruženju. Sve više zdravstvenih problema djece, od astme i raznih alergija do raka i urođenih mana, pojavljuje se radi sve većeg kemijskog zagađnja okoliša, domova i samog tijela. Najnoviji je primjer elektronički otpad kao prateća pojava progresivno rastućeg broja elektroničkih proizvoda, poglavito računala i mobitela. Tijekom 2012. G. U svijetu je proizvedeno 48,9 milijuna tona e-otpada, što je približno sedam kilograma na svakog stanovnika Zemlje.“ Najviše ga se tvara u SAD-u, čak 30 kg godišnje po stanovniku. Ovaj otpad je teže reciklirati i ubraja se u opasne otpade zbog niza materijala štetnih za zdravlje. Mirno se dopušta puštanje u promet tisuća novih kemijskih supstanci, otprilike 86.000, za koje se u 99,8% slučajeva nije dokazalo da su sigurni a neki su se čak i pokazalči štetnima, pa se ne zna kakv će učinak imati za zdravlje ljudi. Zadnjih desetljeća zabilježen je porast od 7500 posto industrijskih kemijskih supstanci u okolišu. Međutim redovito se kreće s pretpostavkom da nisu opasni dok se ne dokaže suprotno. Čak i onda i kada postoje ozbiljne sumnje i značajni empirisjki pokazatelji, korporacije – preko njih plaćenih znanstvenika – minimilaziraju i relativiziraju pogibelji. Sami potrošači tome pogoduju svojim ignoriranjem stvarnosti zbog konformizma. Očiti primjer je upotreba mobitela. On dokazano izaziva zagrijavanje mozga i znanstvenici upozoravaju na kancoregene rizike od zračenja, posebno za djecu. No ipak se sve ranije i sve više koristi, a zanemariv broj ljudi koristi neku mjeru zaštite. Činjenice su međutim neumoljive i one pokazuju da su u istom periodu, otkada smo dopustili ovu kemijsku invaziju, bolesti djece rapidno rasle. U SAD-u je kod djece astma porasla za 50%, leukemija i rak mozga preko 40%, autizam 1000%, prerano rađanje za 30%, smanjenje trudnoće za tjedan dana, ranije pojavljivanje puberteta u djevojčica, udvostručenje teških anomalija na genitalijama. Djeca su dvostruko ugrožena jer je svaki novi naraštaj više izložen, a ujedno jer su njihovi organizmi u razvoju i kao takvi izloženiji i ranjiviji. Agencija američke vlade za zaštitu okoliša (Enviromental Protection Agency, EPA) upozorila je na opasnost onečišćenja kemijskim proizvodima (bisfenol A, ftalati, polibrominat biphenyl-ether i perflourocarboni) koji remete hormonalne procese, a ipak su u ogromnoj mjeri zastupljeni u proizvodima široke potrošnje. Bisfenol A, primjerice, uglavnom se koristi za dobivanje plastike, njegova proizvodnja u SAD-u je porasla u nekoliko desetljeća za skoro 15.000 posto, i štetan je i u najmanjim dozama. Ftalati, glavni sastojak mnogih kozmetičkih proizvoda kao i plastičnih premeta, između ostalog izravno utječu na reproduktivni sustav te predstavljaju ozbiljan uzrok za plodnost i feminizaciju muškaraca. Polibrominat biphenyl-ether (PBDE) je prisutan u raznim kućanskim predmetima, namještaju, robi, zraku, hrani i majčinom mlijeku, a njegova prisutnost u ljudskom organizmu udvostručuje se svakih pet godina. PBDE aditivi su višestruko opasni: „Oštećuju jetru i imunološki sustav, narušavaju ravnotežu hormona štitnjače. Posebno su štetni za fetus i za malu djecu: mogu uzrokovati smetnje u razvoju mozga, poremećaj pozornosti, učenja i pamćenja i sindrom hiperaktivnosti. Nije opasna samo koncentracija ovih spojeva, nego i vrijeme kontakta s tim otrovima“. Perflourocarboni (PFC) se nalaze u teflonu, posebno popularnom u neprijanjajućim tavama, kao i u raznim sredstvima za čišćenje, a povezuju ga s oštećenjima jetre i razvojnim problemima. Mnogi od ovih kemkalija ostaju i gomilaju se u okolišu, ali i u ljudskom organizmu. U pupkovini je kod novorođenčadi pronađena prisutnost 287 industrijskih kemijskih supstanci od kojih je većina dokazano opasna i kancorogena. Svemu ovome treba pridodati utjecaj pesticida, herbicida, fungicida, skupa s konzervansima, elektromagnetskim smogom i tolikim drugim nedovoljno istraženim ili nepoznatim čindbenicima. U ovako zamršenoj situaciji koja postaje sve složenija roditelji mogu malo učiniti, a ni sami znanstvenici ne uspjevaju više pratiti razvoj događaja. Vlade koje bi mogle učiniti najviše povlače se pred ekonomskim interesima korporacija pa ne čudi što je senator Frank Lautnberg 2010. God. ustvrdio je da je „američki normativni sustav za kemijsku industriju propao“.

Odrasli zakazuju sve više u međugeneracijskoj solidarnosti. Tko primjerice u Hrvatskoj ili u Italiji uopće razmišlja o NATO-vim bombama ispuštenim u more za vrijeme bombardiranja Srbije,a koje su punjene osiromašenim uranom. Jednom kada se dovoljno korodira metal, taj uran će završiti u moru i cijeli Jadran će biti zatrovan. Svojedobno je saborski zastupnik HNS-a Mauro Ivačić zatražio od tadašnjeg premijera Ive Sanadera da se prigodom pristupanja Hrvatske NATO savezu otvori pitanje saniranja NATO-vog nuklearnog otpada u Jadranu. Neki deponiji tog otpada nalaze se svega 18 kilometara od Poreča, Lošinja i Zadra. HNS, međutim, dok je bio na vlasti, ništa nije učinio da se počne riješavati ovaj problem. Tiješimo se da do toga još treba proći puno godina i desetljeća te prebacujemo problem na buduće generacije, premda bismo taj problem mogli i trebali sada riješiti. Od kada smo postali članica NATO-a ne samo da se nije pristupilo saniranju problema, nego se on samo povećao. Talijasnki novinar Gianni Lannes tvrdi da zona za odlaganje NATO-vih bombi i raketa u Jadranu nema šest, kako se službeno tvrdi, nego čak 24 i nalaze se kako u međunarodnim tako i u državnim vodama. „Na dnu pred obalom Pesara, pedesetak milja od istarske obale, nalazi se ogromni arsenal bombi iz Drugog svjestskog rata i iz vojne misije NATO-a iz 1999., prilikom bombardiranja Srbije. Koncentracija iperita, fosfora i ostalih otrovnih kemikalija je zastrašujuća, a bombe su podložne mjenama morske struje, radi se o pokretnom arsenalu smrti.“ Ipak, to je sitnica u odnosu na posljedice koje već izaziva nuklearna katastrofa u Fukuchimi koja je onečistila radioaktivnim otpadom morsko dno oceana koji je bio jedan od glavnih lovišta ribe.

Iz knjige: “Rat protiv čovjeka”, Josip Mužić, Glas koncila, 2015.

vidi također: Genetski modificirana hrana

Nove biotehnologije

Ispitivanja rizičnosti GM hrane još su nedovoljna, nesustavna i manjkava da bi mogla zajamčiti sigurnost potrošačima. No kako protječe vrijeme od pojave GM hrane, tako imamo i sve više zananstvenih studija koje dokazuju njen raznovrsni negativan utjecaj na zdravlje ljudi. Prisutnost pesticida, skupa s Monsantovim BT-toksinom, povezanih s GM-hranom pronađeni su u krvi žena, trudnica i njihovih beba. DNA iz GM usjeva putem prehrane može prijeći u ljude, što otvara i mogućnost uzrokovanja raka, a za GM kukuruz se već dokazalo da uzrokuje tumor kod štakora. GM životinjska hrana uzrokovala je razne upale stomaka i proširenje maternice kod svinja koje imaju sličan gastrointetinalni trakt kao i ljudi. Više studija ukazuju na vezu GM hrane s glutenskim poremećajima, skupa s celijakijom, koji su postali masovna pojava. Ruska studija je pokazala da životinje koje se hrane GM sojom postaju potpuno neplodne poslije dvije generacije. Neurološki i psihološki problemi koje uzrokuje GM hrana te postotak pobačaja još su sasvim neistraženi. Od kad je Argentina postala jedna od glavnih uzgajivača GM usjeva, pojavio se niz problema kod novorođenčadi. Dr. Gladys Trombotto u svojoj studiji, ispitujući preko 110.000 djece rođene u toj zemlji u posljednjih 10 godina, utvrdila je dvostruko i trostruko povećanje prirodnih mana i mišićno-koštanog sustava, a drugi znanstvenici ukazuju na 50% povećanje defektnih rođenja.

Američki Centar za kontrolu bolesti (CDC) ukazuje da je nakon dolaska GM hrane na tržište došlo do udvostručenja bolesti u SAD-u (što je u brojkama iznosilo 5.000 mrtvih, 325.000 hospitaliziranih i 76 milijuna bolesnih godišnje). Korporacija Showa Denko proizvela je i pustila u prodaju 1988. Prvi GMO modificirani dodatak hrani (L-triptofan) koji je u SAD-u izazvao širenje do tada nepoznate bolesti Eozinofilija-Mialgija sindrom (EMS), od koje je oboljenlo tisuće Amerikanaca, preko tisuću ih je pretrpjelo trajna oštećenja, a umrlo ih je 37. Zbog toga je ta korporacija bila prisiljena platiti neke dvije milijarde dolara odštete. Bile su potrebne godine za identificirati epidemiju. Bila je otkrivena samo zato jer je bolest bila rijetka, akutna i brzo se pojavila i imala je samo jedan izvor. Da jedan od ova četiri atributa nije bio prisutan, epidemija je mogla ostati neotkrivena. Isto tako, ako uobičajeni GM sastojci hrane stvaraju negativne reakcije, problemi i njihovo podrijetlo mogu ostati neotkriveni.“

Phil Angeli, direktor za odnose s javnošću Monsanto, tvrdi kako nije na Monsantu „da jamči sigurnost biotehnološke hrane. Naš interes je prodati što je moguće više. Zadatak Administracije za hranu i lijekove (FDA) je da brine o njenoj sigurnosti.“

Najveće istraživanje o utjecaju GM usjeva na okoliš naručilo je britansko ministarstvo okoliša, a provodilo se do 2003. Utvrđeno je da GMO uljane repice i šećera uništavaju bioraznolikost, divlje kulture te štete pčelama, leptirimai pticama. Glifosat zagađuje površinske i podzemne vode, tlo te ugoržava mnoge životinjske vrste (korisne insekte, ptice, male sisavce, ribe). Osim što na štetnost GM hrane za ljudsko zdravlje i okoliš znanstvena istraživanja ukazuju i na „rizik neprevidivih genetskih posljedica“, što su prema znanstvenicima, kako ističe pravnik dr. Saby Ghoshray, „daleko opasnije mogućnosti negoli one koje uzrokuju sama prisutnost otrova ili pesticida.“ Zagađenje transgeničnim usjevima bitno je drugačije i strukturno opasnije od tradicionalnog kemijskog zagađenja, kod kojeg nema prijenosa gena niti se događa temeljna izmjena biološkog materijala. Nasuprot tome, neki usjevi dobiveni genetskim inžinjeringom šire zagađenje preko transgeničnih putova, izazivajući raširene kontaminacije, a isto tako mijenjaju i povećavaju protok gena iz usjeva dobivenih genetskim inžinjeringom na ciljane organske entitete i vrste.“ Biotehnologija, kojom se rade zahvati unutar jedne biljne ili životinjske vrste radi njenog mijenjanja ili poboljšanja, u upotrebi je dugo vremena, dok je transgeničnost, kojom se prenose geni iz jedne vrste u drugu, novina povezana s nepredvidivim rizicima i negativnim učincima, kao što je prenošenje alergijskih komponenti i otpornosti na antibiotike. Potrebno je, kako ističe Agostino Marchetto, trajni promatrač pri organizacijama za prehranu i poljoprivredu Ujedinjenih naroda, „raspolagati instrumentima koji će biti u stanju percipirati razine biološke sigurnosti i vrednovati rizike koji se vezuju uz proizvode biotehnologija, sve do uvođenja mehanizama i instrumenata koji će omogućiti kontrolu korištenja ovih proizvoda, neutralizirajući eventualne štetne učinke“. Pored toga, još je važnije da se problemi ne riješavaju selektivno i parcijalno nego, koliko je moguće, sveobuhvatno. „Krajnje je vrijeme da se priznaju prava poljoprivrednika, potrošača i nekorporativnih građana u širem spektru temeljnih prava. Tek tada će inercija u obje paradigme, intelektualnog vlasništva i regulatornoj, biti osujećena i tek tada će ljudi biti ojačani za promijeniti tijek neobuzdane potjere za jesti, piti i biti veseli na umjerenu potragu koja njeguje život, slavlje i još važnije, prosperitet hrane i vode za cijelo čovječanstvo.“

Iz knjige „Rat protiv čovjeka“, Glas Koncila, Josip Mužić, str. 32-35.

…

Ključan dio suvremenog odgoja treba biti ovo: naučiti djecu slobodno i kritički koristiti medije kao oni koji njima gospodare, a ne kao oni koji im robuju. Međutim usporedno s tim jednako je važno pomoći im da znaju prepoznati dobro u mnoštvu svakakvih ponuda i da ga osobno razvijaju. Virtualna stvarnost ne smije postati cilj, nego mora ostati samo sredstvo kojim se treba znati služiti. Svjesni prednosti i napretka tehnologije brinemo se da djeca budu dionici pogodnosti koje ona nudi. Užurbani, a nerijetko i stresni stresni način života, roditeljima ostavlja sve manje vremena za provoditi u obitelji pa e virtualni svijet prepušta na velika vrata u vlastite domove kao svojevrsna kompenzacija, odnosno svojevrsni babysitter. Potrošački mentalitet i nerijetko agresivni marketing učinili su ostalo. Rezultat je da je mnogim odraslima virtualno postalo sastavna dimenzija života, a djeci neophodna. Kritički odlomak, svijest o rizicima i opasnostima, kao da ne postoji, pa onda izostaju mjere opreza i postaje upitna sama sloboda korisnika. Dominacija medija pogoduje širenju pasivnosti i otuđenosti koje opterećuju sadašnjost u ugrožavaju budućnost. Toleriranje sve sofisticiranije psihičke manipulacije djecom, koja se nisu kadra njoj oduprijeti, jest teški propust. Njegova cijena je ogromna. Na osobnoj razini se iskazuje u psihološkoj i fizičkoj destabilizaciji djece koja zna završiti u patološkoj ovisnosti. Na društvenoj razini se očituje u devijantnim ponašanjima i poremećaju međuljudskih odnosa, polavito obiteljskih. Prije nekoliko godina u Južnoj Koreji, koja spada među najdigitaliziranije zemlje, liječnici su utvrdili kod  mladih pogoršanje spoznajnih sposobnosti (memorije, pažnje i sabranosti) i emotivnu podrazvijenost, što su nazvali „digitalnom demencijom“. Bolest koja je pogađala u pravilu samo stare ljude danas tako pogađa i mlade,a paradoksalno je da se to događa usljed korištenja novih digitalnih tehnologija za koje se držalo, a mnogi tako i dalje misle, da će unaprijediti učenje i socijalni život. Prema ministarstvu obitelji broj oboljelih u Njemačkoj je 1,3 milijuna osoba, za njihovu skrb se godišnje izdvaja 30 do 40 milijardi eura, a 2050.g. sve bi se ove brojke trebale udvostručiti. Ako želimo zaštiti djecu i pomoći im da se zdravo razvijaju, potrebno je da im se pomogne preuzeti NADZOR NAD EKRANOM. U uvjerenju da će pospješiti školski uspjeh djece, roditelji, posebno oni slabijeg imovinskog stanja, kupuju im računalo već u ranoj dobi, kada njegova upotreba polučuje upravo suprotne učinke, jer se KORISTI ZA VIDEOIGRE, POGORŠAVAJUĆI poglavito SPOSOBNOST ČITANJA I RAČUNANJA. Na koncu, zaključuje Manfred Spitzer, ugledni njemački psihijatar, jaz između bogatih i siromašnih mjesto da se smanji, postaje sve veći. Mozak je organ koji se razvija – kao i svaki drugi – upotrebom, a to uključuje TRUD. U protivnom, kao što se događa u digitalnom svijetu, atrofira.

Ne čudi što sami tvorci elektronskih medija, poput Stevea Jobsa, poznatog osnivača tvrtke Apple, Chrisa Andersona, urednika internetskog magazina Wired, Evena Williamsa, osnivača Bloggera, Twitterai Mediuma, i mnogih drugih, SVOJOJ DJECI POSTAVLJAJU STROGA OGRANIČENJA U UPOTREBI INTERNETA. Starijoj djeci ograničavaju korištenje računala na 30 MINUTA DNEVNO, kao što to čini Alex Constantinople, izvršna direktorica marketinške agencije OutCast Agency, a mlađoj zabranjuju, ČEKAJUĆI DA NAVRŠE ČETRNAEST prije nego im kupe TZV. PAMETNI TELEFON (smartphone).

Djecu treba naučiti da vole i otkrivaju LJEPOTU STVARNOSTI, kako bi mogli rasti i sazrijevati u iskustvu autentičnog života u kojem će virtualni svijet biti samo pomagalo bez kojeg se može. U protivnom, velike će korporacije nesmetano promicati svoje interese na štetu svih nas. M. Spitzer njemačkom je ministarstvu zdravstva predstavio podatke po kojima „televizijsko oglašavanje za djecu u Njemačkoj svake godine košta 15 milijardi eura javno zdravstvo i uzrokuje 20.000 žrtava, reakcija ministarstva bila je nikakva. Nikakvo pokazivanje čuđenja, nikakva neugoda, nikakav interes. Apsolutno ništa.“ Na osnovu svoga zauzetog javnog i stručnog djelovanja on je izveo porazni zaključak da NIJEDNA GRAĐANSKA, VJERSKA I NEVLADINA INSTITUCIJA NE VODI BRIGU O ŠTETNOM UTJECAJU DIGITALNIH MEDIJA, VEĆ ŠTOVIŠE da JAVNI NOVAC I UTJECAJ zna biti korišten za PODRŽAVANJE određenih videoigara koje potiču NASILJE.“

Na odraslima je odgovornost da prepoznaju prednosti i nedostatke modernih medija te da se osposobe za služenje njima kako bi tako mogli PRENIJETI VRIJEDNOSTI novim naraštajima.