Jednom prilikom Luka prenosi da se Gospa neće ukazati taj dan jer je među nazočnima jedan veliki grešnik, mason. Dakle, glavni razlog zašto se nekima ukazuje  a drugima ne, zavisi od toga da li su u milosti ili u grijehu. Djeca su u prednosti upravo zato jer uglavnom još ne poznaju teški grijeh. I onda su u milosti. Ista logika vrijedi i za druga ukazanja. Tako Bog Otac kaže da se neće drugima ukazati zato jer nisu dostojni, a sveta Bernardica odgovara Marici da se neće ukazati Milanu i Vinku zato jer su grešnici, ali da hoće djeci. U špilji su dobrodošli samo oni koji su u milosti Božjoj. Jednom zgodom Isus šalje sve vani zato jer su svi grešnici. A drugi put glas dva puta poručuje: grešnici van, pravednici unutra. Bezbožnici se lišavaju mnogo milosti tako sv. Jakov poručuje: –Ja ću čuvati pravednike, grešnike neću!

Možemo reći da je to u skladu sa učenjem kršćanskim koje kaže da se grešnik svojevoljno odvraća od Boga i lišava se milosti i Božje pomoći, a oni koji su u milosti imaju tu milost i poseban blagoslov i zaštitu u životu.

Najvažniji razlog ukazanja je poziv na molitvu za obraćenje grešnika. Gospa na to poziva u više navrata i na razne načine. Tako jednom traži da se na tu nakanu moli Zdravo Marijo, a drugi put tri puta Oče naš, Zdravo Marijo i Slava Ocu. Na upit zašto se ukazuje Gospa odgovara: nek se grešnici obrate. Anđeli sa svoje strane opetovano šire poziv na molitvu za obraćenje grešnika. Tome se pridružuje sveci koji se ukazuju. Tri hodočasnika iz Supetra bivaju ispraćeni upravo sa porukom da mole za obraćenje grešnika. Isus u liku Dobrog pastira kaže: Ja sam Sin Božji, i odmah zatim: Želim da se obrate grešnici. Žalostan je jer ga oni vrijeđaju i traže molitvu za njih. Jednu Zdravo Kraljice, a drugi put poručuje da se moli dan i noć. 11.7. Luka vidi Isusovu muku od bičevanja do razapinjanja. Duboko potresen dječak pita Isusa zašto toliko trpi, a Isus mu odgovara: za grešnike. 8. 8. Isus je propet, ali bez križa, sav je u krvi, neki ga bodu u prsa, u noge, u ruke, odasvud mu teče krv. Govori: Molite za obraćenje grešnika. Vidite što meni čine grešnici. Vaši grijesi vrijeđaju moje rane. Sada se vidi da se ne radi samo o onima koji su otpali od vjere nego da su svi ljudi grešnici i da svojim grijesima muče Isusa. Doista teologija uči da je Isus umro za svakog pojedinog čovjeka kako bi ga spasio. Ne spašavaju se samo oni koji svojevoljno odbace njegovo otkupljenje. Nakon njihove molitve malo kasnije opet se ukazuje propeti Isus, no sad samo krvi, gdje su čavli, i daje objašnjenje: Nije mi lakše samo me malo manje bodu grešnici. Ovdje se očituje moć molitve koja slabi snagu grijeha, i time ublažuje Isusovu muku koja se pred djecom uprisutnjuje. I po treći put, isti dan, ponavlja se viđenje Isusove muke. Hvataju ga, vežu, tuku, krune. I kad ga pitaju – Tko ga to muči – on odgovara: Vaši grijesi. 24-9. Isus umire na križu i govori: Ja umiren za vas na križu. Zašto mi ne vjerujete? Zašto me ne slušate? Na ovaj način Isus upućuje bolni vapaj svima da se obrate. 

No Gospa obećaje i obraćenje grešnika. Tako 8.7. kaže Luki da će se grešnici postupno kroz 3 godine obratiti. Na koga se točno misli ne znamo ali očito ne govori o obraćenju svih grešnika i za pretpostaviti je da misli na one koji imaju mogućnosti doći na mjesto ukazanja. Dva dana kasnije kaže da će se grešnici obratiti da će mir zavladati svijetom i da će se svi vratiti svojim kućama. Ni ovdje se ne govori izrijekom o svim grešnicima, ali se daje povod za zaključivanje da se radi o velikom broju. Kako se ne spominje nikakav vremenski rok teško je odrediti na koga se to odnosi. Drugi svjetski rat je završio pred godinu dana i mir je doista zavladao svijetom, a svojim domovima su se doista vratili svi preživjeli. 29.7. Tatjana  Vučić vidi vrpcu koju drže dva anđela i na čijoj stražnjoj strani piše: Više se od polovice bezvjernih obratilo. Ovdje se može raditi o onima koji su bili otpali od vjere, ali su se nakon ukazanja ponovno vratili. U prilog tom tumačenju je što je manje od tjedan dana kasnije Isus kazao da sada ima mnogo ljudi poput Jude te da treba moliti da se taj broj smanji. Izjava anđela od 6.8. da će se svi grešnici obratiti ne stoji ako se primjeni na cijelo čovječanstvo. Ali stoji ako se odnosi na neku pojedinu skupinu. Primjerice onih koji su tada bili nazočni u špilji. U prilog toga da se misli prvenstveno na obraćenje mještana, te onih koji dolaze kao hodočasnici imamo više potvrda.

8.8. ukazuje se glava Božja i govori: Hoćete se obratiti svi. U špilji su svi grešnici, samo su 4 pravednika. 10.8. Isus kaže da mu je želja da se svi obrate, da okupljeni svojim dolskom pokazuju da su se obratili te da je ostalo samo nekih 20-ak neobraćenih.

22.8. Gospa sa žalosnim pogledom poručuje: Još ima mnogo grešnika u vašoj okolini. Nastojte da se skoro obrate. Dan iza toga Gospa najavljuje da će se svi Boljani obratiti. 8.8. Sv Tereza od Djeteta Isusa kaže da se pola grešnika u Bolu općenito obratilo, da bi htjela da se i druga polovica obrati. Taj proces ne završava brzo jer 23.9. Gospa kaže da je mnogo žalosna radi Boljana koji je vrijeđaju. Kao rješenje, osim molitve traži se i evangelizacija i to u globalnim razmjerima. 4.8. čuje se glas: Recite narodi moji, recite po cijelom svijetu da se obrate grešnici, i činite pokoru i Isus će svima oprostiti. Ovim se želi uključiti sve kršćane u poslanje obraćenja grešnika. Osim toga i vidioci sa drugom djecom koja mole s njima u špilji osobno dobivaju poziv. 22.8. Isus u pratnji tri anđela kaže: Djeco, idite širom svijeta i širite moju vjeru. Kako je to izvodivo? Ako imamo na umu da su se neki od njih, poput Luke Juginovića kasnije odselili i imali prilike biti u raznim zemljama, onda to može biti jedno makar djelomično objašnjenje. Onima koji unatoč svega ostaju tvrdokorni u svome grijehu upućuje se oštra opomena. 4.8. Gospa dva puta ponavlja: Recite grešnicima da se obrate što prije jer vas hoće Isus sve pomoliti. Dva dana kasnije jedna svetica poručuje: Dragi Isus će vas pokositi strašnom smrću ako se grešnici ne obrate. 7.8. poslije podne Marica vidi vrpcu sa natpisom: Obratite se grešnici, obratite, bit će vam bolje. Obratilo se više od pola bezvjernika. Do pet mjeseca, ako se ne obratite dragi Isus hoće da vas pokosi teškom smrću. Do pet mjeseci kleknite na gola koljena i bit ćete sretni i zadovoljni kad me vidite. Malo kasnije Isus u liku Dobrog Pastira dodatno pojašnjava: Obratite se, obratite i bolje vam se obratiti. Vidite što vas čeka. Prvo kuga, drugo srdobolja, treće glad, najveća nevolja. Kazna kako vidimo, će se odvijati stupnjevito, ali ona je navještena uvjetno, pa znači kako se nije ostvarila da se na poziv obraćenja odgovorilo. Zadnja kazna sa kojom ide kraj svijeta sa kojom ide poruka: kršćani neka se ne boje, grešnici neka se boje! Ako opomene i vremenite kazne ne poluče učinak onda slijedi polaganje računa pred Bogom nakon smrti.

Agent Ozne pita Isusa preko Marice Lalić: – Što će biti s onima koji su klali i ubijali? – Čekam da im sudim, odgovorio je Isus.

Čudesna obraćenja

Na mjestu ukazanja mnogi su dolazili iz znatiželje, bez vjere. Tako Mina Cvitanić zapisuje 9.7. u 18 h. Mnogo naroda. Neki omladinci prave smetnje, nepristojno se ponašaju, padaju razne neumjesne primjedbe o svetim ukazanjima. Pobožni posjetioci se zgražaju, neki ih karaju. Sutradan narod koji je ostao pred špiljom galami, tako ometa molitvu. Na upit Marice da li da prekine molitvu zbog buke Gospa odgovara: neka se mole da se može moliti uvijek i na svakom mjestu.

11.8. dolazi neki čovjek iz Supetra koji ulazi u špilju, bjesni, vrijeđa, psuje i ruga se svemu. Isus nalaže Marici da odmah iziđe radi nazočnih grešnika i ona to čini plačući, a s njom odlaze i svi drugi. 20-7- Luka vidi Gospu sa mnogo medalja na prsima, koja kaže da je čudotvorna Gospa Sinjska. I odgovara mu da će se ukazati i onima koji ne vjeruju. Nekoliko dana kasnije Gospu ujutro vide Vice Elezović i Marija Barhanović koji prije nisu vjerovali u istinitost ukazanja. A s njima i Vinka Paušić koja vjeruje u ukazanja ali nije vidjela ništa. Vjera je presudna za svakoga pa stoga Gospa poručuje: Tko vjeruje taj će se spasiti.

U drugoj prigodi kad je mole za čudo Gospa kaže: Tko ne vjeruje ovo ovdje ići će u pakao. Kako ovo protumačiti ako Crkva uči da privatne objave nismo dužni vjerovati. Zavisi na koga se ovdje misli. Sigurno se ne misli da cijelo čovječanstvo jer ne mogu vjerovati ako ne znaju uopće za ukazanja. Dvojbeno je koliko se to može odnositi na one koji su o tome čuli samo površno ili negativnu informaciju. Očito je da se to može odnositi u prvom redu na one koji su imali viđenja i u manjoj mjeri na one koji su bili izravni svjedoci događanja i milosti. Onoga tko prima Božje milosti one i obvezuju i što ih više ima to mu je veća i odgovornost.

29.7. Gospa kaže Tatjani da će učiniti čudo u špilji. 1.8. okupljeni mole Gospu da što prije učini čudo, Možda se nadaju da će to uvjeriti i one zadnje sumnjivce. Vjerojatno je čudo i znak kojeg Isus naviješta Isus Marici 5.8. kad kaže ja ću vam dati znak ali ne sada. 7.8. poslije podne u špilju ulaze neki koji ne vjeruju i rugaju se s ukazanjima među kojima je Venka Dulčić i Solinka Katica Katić, njena gošća. Marica ulazi i vidi Dobrog pastira sa 31 ovcom koji joj kaže da nije zadovoljan sa svima jer između vas su dva velika grešnika i poziva na obraćenje. Marica vidi razne prizore muke Isusove, a nazočne u špilji mole: Smiluj nam se, oprosti nam naše grijehe! Isus govori: Obratite se, obratite, šutite i gledajte kako ja trpim na ovom križu, kako se mučim za vas. Molite za obraćenje grešnika. Ja sam umro za vas na križu. Sada, zbogom. Nestaje ga. Molimo. Čuje se glas: Sada idite kući jer će se sada u ovoj špilji jedno veliko čudo dogoditi i sad zbogom. Izlazimo, ali sumnjamo da je to varka nečistog Duha i opet se vraćamo. A Marica pita – U ime Boga reci nam koji je ono glas rekao da idemo kući. Isti glas: ono je rekao tvoj drugi sveti anđeo čuvar. Izlazi. Tada neki opet neki ulaze u špilju jer žele vidjeti čudo a nesvjesni su da će oni sami biti protagonisti čuda.

Venka ima viđenje Presvetog, Gospe s Isusom , Gospe Karmelske koja joj kaže da je Blažena Djevica Marija. Za to vrijeme Katica vidi polumjesec, zvijezdu i raspetog Isusa. Zatim krik, vika u pećini. Dulčić i Solinka izlaze prestravljeni iz pećine. Viču: Ponor, ponor crveni. Dulčić pada onesvještena. Druga priča: vidjeli smo obadvije isto: Veliki debeli križ, na njemu Isus sav u ranama, krv izlazi iz rana, žile na rukama napete, tijelo se trza od boli, zrake rasvjetljuju križ, ispod križa strahoviti ponor kao more, crven, pun ognja. Jezoviti prizor za koji kaže da ga neće nikada zaboraviti. Katica je kako je sama ispripovjedila pobjegla iz sljedećeg razloga. Ona kaže: Krist koji je gledao pred sebe u onaj užas krvi i vatre, polako je polako podizao glavu i pogled usmjerio k njoj. Kristov pogled upućen njoj bio je blag, milostiv, nježan. I ona ga nije mogla izdržati. Pobjegla je na cestu zajedno s Venkom sa glasnim vapajem, usklikom iznenađenja, tajanstvenim, velikim, lijepim otkrićem. Isuse.

Venka nije bila u pravoj nesvijesti nego u stanju sličnom komi, s oduzetim nogama pa su je zato stavili na konja i odveli kući. Putem uzbuđeno priča boji se da neće moći hodati. Tješimo je. Sutradan ujutro kad idu obadvije u crkvu ispovijede se. Venka je kao mala bila pobožna vjernica, znala na pamet sve crkvene blagdane, i htjela biti redovnica no 1943.-e je evakuirana pred Njemcima na Vis gdje je pristupila Prvoj Dalmatinskoj i prošla ratni put do Trsta. Katica, 19.-ogodišnjakinja, već je 1941.-e sa 13 godina primljena u Savez komunista. A u vojsci je bila od kapitulacije Italije, 1943.-e sveukupno nešto više od 2 godine. Spremna je svjedočiti pred svima pa i pred Oznom o istinitosti onoga što je doživjela. Pa i pod cijenu otpuštanja s posla ili zatvora. Bodrila je druge: Nemojte se plašiti, ne odstupajte od ovoga. 10.8. su Katica i Venka ponovo u špilji i sada vide razne prizore iz Isusova života. Imala je također viđenje žena koje idu po vodu na bunar među kojima se posebno isticala jedna žena koju je pratilo malo dijete. Žarko je molila da čuje Gospin glas iako to ne zaslužuje. A u zamjenu je dobila objašnjenje onog što je vidjela ispisano na bijelom platnu. Mali Isus nudi pomoć svojoj majci. On bi joj pomogao nositi vrč s vodom.

Progoni

Dominikanci koji su imali gimnaziju na Bolu su se držali po strani i nisu se izjašnjavali znajući da mogu imati problema sa vlastima. Tako nalazimo zapisano: jedna je ujutro bila procesija. Padre Bepi je bi župnik tada i onda su svi došli u crkvu. Govori: ja ću vam otvorit crkvu, ali ja nemam ništa s tim. To je bilo strašno vrime za svećenike i tako to. Kako vidimo svećenici se drže na distanci. Luka je bio pozvan na razgovor kod Udbe u Supetar gdje ga je ispitao Jure Burazin davši mu čokoladu. Tadašnje vlasti su osudile trojicu intelektualaca koji su se istakli u sudjelovanju na ukazanjima na godinu i pol zatvora. Najveću kaznu je dobio Božidar Jakšić. Nekim kazivačima prva asocijacija na ukazanje Majke Božje je stavljanje stroge mjere gušenja tog ukazanja. Kako sami ističu mnogi su zbog tog događaja završili na neko vrijeme u zatvoru. Božidar Jakšić je Boljanin koji je kao student došao svojoj kući za vrijeme ljetnih praznika i tako se susreo sa ukazanjima. Osobno sam nikad nije imao nikakva ukazanja ali je čvrsto vjerovao u njih i postao glavni njihov svjedok. On je uhapšen u Bolu 25.8. 1946.-e gdje je pritovren. Uvečer je premješten u Supetar, a sutradan odveden u Split na Katalinića brig gdje je bio sam u ćeliji. Uz njega je, kako se kasnije doznalo, bili uhapšeni: Toni, Franko, Dinko i Zdenka. Titov govor u Splitu protiv Gospinih glasnogovornika u Bolu unaprijed je odredio ishod suđenja. Glavni lokalni list Slobodna Dalmacija, sukladno tome piše, da se radi o prijevari. Sudac Marijani osudio ih je za prevaru i igranje sa vjerskim osjećajima, širenju laži i kao takvi su neprijatelji države i ruše državni poredak. Zdenku su izdvojili jer je ona krivnju prebacila na Božidara i rekla da se ona ne slaže s politikom optuženih. Zanimljivo je da je ona ostala pri tom da nije lagala o onom što je vidjela. Ali da ne zna kako je to vidjela i čula. Na pitanje suca tko je držao svjetlo ona nije mogla dati nikakav odgovor jer je to bilo ne izvedivo. Glavni optuženi je bio Božidar i proglašen je krivim za organiziranje i širenje laži o čudima te je osuđen na 4 godine prisilnog rada i 2 godine gubitka građanskih prava. Franko je osuđen na dvije godine prisilnog rada. Dinko na jednu, a Zdenka na 6 mjeseci. Kad su Gospu pitali što će biti sa uhapšenima ona im je rekla da će se svi vratiti živi i zdravi svojim kućama, Toni u srijedu, Franko ubrzo nakon njega, Dinko odmah nakon Franka i Božidar nešto kasnije od Dinka. Istina je da su se svi vratili živi. Toni, koji se navodi, uopće nije bio suđen pa je kao takav prvi izišao iz zatvora, a odgovara i redoslijed puštanja na slobodu. No, teško je pomiriti godine zatvora sa najavom brzog izlaska. Božidar za razliku od drugih sudionika ukazanja je jedini vjerovao do kraja, a ostali su se povukli pod pritiskom vlasti. O netrpeljivosti političkog okruženja tog vremena prema tom događaju ali i o ustrajnosti vjernika govori Petar: I onda se umišala politika pa su tu djecu proganjali, zatvarali i tako dalje, ali su ljudi išli gore i hodočastili i dalje. Rezultat progona je bio da se u Bogu do 1990.-e godine uopće nije pričalo. Samo su rijetki doznali o tome. Tako je Nenad tada doznao od drugih da mu je baka bila vidjelica. A da mu ona, iako još živa, nije nikad govorila o tome. On stoga zaključuje: Jednostavno ne živi kao nešto što je postojalo. To je zaboravljeno. Sustav je to satro, satro u glavama ljudi.

Okupljanja vjernika

7.7. Gospa kaže da je izabrala špilju za svoja ukazanja. I to djeci. Vijest se brzo proširila i ljudi su se počeli okupljati u sve većem broju. Svaki dan poslije podne se odlazilo pješke do špilje gdje bi se molilo i primalo poruke. Preko tjedna znalo je biti oko 150 ljudi, a preko vikenda broj se udvostručio jer su brodovima dolazili hodočasnici iz drugih mjesta. Tadašnji župnik Postira 5.8. 1946.-zaapiso: Noćas u tri sata krcata Darinka – brod koji može primiti 75 osoba, otišao u Bol. Ne toliko na fjeru koliko da ispitaju istinitost ukazanja u jednoj špilji, o čemu već par mjeseci govori čitav Brač. Da se navodno jednom dječaku i djevojčici ukazuje Majka Božja, kao i mnogim drugi sveci.

Hodočasnici se vratili oko 11.30. od njih nitko nije vidio ali da su osim djece vidjeli odrasli. Vidjeli su zanos onih koji su navodno imali milost gledati Gospu. Vratili su se oduševljeni pjevajući Gospine pjesme. Sva ta pričanja treba uzeti s velikom rezervom. 10.8. skupilo se preko 550 vjernika sa raznih strana koji su spontano priredili u redu i pobožno procesiju od crkve Gospe od Karmela pa oko Gospojice do špilje. Cijelim putem se molilo i pjevalo a narod je vrlo sabran i miran. Vratili su se opet u procesiji opet u redu i s velikim ganućem. Dan koji se ne zaboravlja po sveopćem mišljenju. Hodočasnici s Brača su bili došli posebnim brodom. Sutradan su stigli hodočasnici sa Supetra, Sutivana, Miraca, Sumartina, Vrboske, Jelse, i nekih drugih mjesta s Brača. Znamo još za druge procesije koje su bile kasnije. Ukazanja su se nakon ljeta premjestila bliže mjesta pokraj crkvice svete Lucije. 8.7. na upit Luke Gospa se prvi put predstavlja sa riječima: Ja sam Majka Božja. Isti dan u dva navrata poručuje da će se svima ukazati u nedjelju kroz pola godine i da će to biti u špilji. 10.7.opet kaže da će je moći vidjeti svi nakon 6 mjeseci. I to u prvu nedjelju te da tada narod ne ulazi u špilju nego ostane na cesti odakle će je svi moći vidjeti gdje će ona biti na vratima špilje. Špilja, kako je rečeno, može primiti vrlo mali broj ljudi, 10ak, dok je ispred moglo stati puno više. Sutradan ponavlja da će se ukazati svima na prvu nedjelju, za 6 mjeseci, te da će to biti tijekom velike mise. Za taj mjesec najavljuje također 15 čuda. Ovdje i drugdje na svijetu. 1.8. Gospa pojašnjava da se 6 mjeseci računa od njenog prvog ukazanja. Ne znamo što se dogodilo za 6 mjeseci, ali kako je prvo ukazanje bilo 25.6. to je trebalo biti točno na Božić, iste 1946.-e godine. Doista, pred Božić 1946.-e Luka je najavio 3 dana tmine. Tada se svaka kuća u Bolu, bez obzira na vjerska uvjerenja, opskrbila svijećom, pripremivši se za izvanredno stanje. Kako se na Božić nije dogodilo ono što je bilo najavljeno praćenje ukazanja se značajno smanjilo. Kada su se točno završila ukazanja nije poznato. Neki drže nakon godinu dana, a neki nakon nekoliko godina.

Prvi vidioc Luka Jugović je počeo živjeti poput svojih drugih vršnjaka. S bratom Pjerinom osnovao je prvi vokalno-instrumentalni sastav „hobotnica“. Udaljio se od vjere, a neki čak drže da je pod utjecajem vjere postao ateist. Kada je imao 20 godina mjestom je odjeknula vijest da je komitet iz Supetra pozvao i upisao u školu, da je dobio smještaj za dom  i stipendiju. Sve to na temelju pisma kojeg je bio uputio predsjedniku Titu. Naslovio ga je: „Dragi oče“ i pitao „Kako je moguće, da mladi, talentirani ljudi u Jugoslaviji, ako su siromašni nemaju mogućnosti za školovanje? Plačem nad svojom sudbinom. Da učinak bude bolji nanio je na pismo i malo vode da izgledaju kao prolivene suze. To mu je omogućilo da se školuje. U Zagrebu je završio srednju glazbenu školu. Kako je bio sposoban brzo je diplomirao, a onda apsolvirao i nastavio poslijediplomske studije na Bečkoj akademiji za glazbu i kazališnu umjetnost. Elfi, Lukina udovica nije htjela govoriti o ukazanjima. Luka je kao odrastao, u najmanju ruku, zatajio ukazanja a svojoj supruzi je na samrti na pitanje o ukazanjima odgovorio: Da, sve je bila istina!

Za suvremenike, vjernike događaji su bili utješni i ohrabrujući. Danas mnogi mještani uopće ne znaju o ukazanjima, a od onih koji znaju mali broj njih vjeruje u njihovu autentičnost. Svi su vidioci mrtvi, a nitko od živućih svjedoka ne želi pričati o tome.

Na pitanje jedne mještanke: Zašto se dogodilo ukazanje? Ona je kazala da nas podsjeti tko smo. 1994. Božidar Jakšić održao je mali prikaz u mjesnom kinu o ukazanjima, a kasnije je predvodio svečanost otkrivanje spomen ploče  na mjestu ukazanja. Tada nitko od živih sudionika nije došao. Špilja ukazanja je bila porušena radi proširenja ceste, 1976,-e tako da je ovo ta spomen ploča jedino obilježje ukazanja i za koju i danas vode brigu neki vjernici. Jakšić je šutio o ukazanjima sve do dolaska Hrvatske države, a kad je mogao govoriti, onda kao da nikoga nije bilo briga.

Danas, sa vremenskim odmakom, kad su se promijenile ne samo okolnosti, nego i svjetonazor ljudi pa i vjernika, može se uočiti da neki spominju ove fenomene u kontekstu vjerskog turizma, žaleći što nisu postali svetište poput Međugorja. No, to je materijalističko poimanje koje je daleko od vjere. Pravi razlozi ukazanja su neki drugi: da ohrabre ljude u tom teškom poratnom vremenu, da im obnove vjeru i da mogu unatoč svega bit apostoli.

Crkva treba donijeti pravorijek o tim događanjima, ali na nam je da ih iznesemo u javnost i budemo upoznati sa tim svojevrsnim svjedočanstvom vjere iz naše nedavne prošlosti.

Bol je poznato turističko mjesto na otoku Braču i dana 25.7. pa sve do kraja rujna 1946. tu su se događala ukazanja u špilji udaljenoj nekih 3 km od središta mjesta. Sve skupa je to bilo jedno ljeto, nekoliko mjeseci.

Nije po srijedi polušpilja poput one u Lurdu nego prava špilja sa ulazom širine od nekih 80 cm i dužine od nekih 5 m koji završava u prostoriji širokoj dva i dugoj dva metra. Dakle, prava špilja sa svojim posebnim ulazom.

Dva su glavna izvora o tadašnjim događanjima. Jedan je dnevnik učiteljice Mine Cvitanić koji pokriva razdoblje od 7.7. do 24.9. 46.-e, a drugi je dnevnik tadašnjeg studenta Božidara Jakšića od 24.7.-238iste godine. To su dva glavna izvora koja su vođeni odmah neposredno kad su se događala ta nadnadnarvna događanja i zapisivana i tako da je to prvorazredno svjedočanstvo.

Luka Jugović Pirula rodio se 1937.-e a umro 2017.-e, potječe iz siromašne obitelji u Bolu. Majka mu je bila revna vjernica … bojao se povratka majke sa nedjeljne mise jer bi joj tada župnik nabrojio sve njegove tjedne nepodopštine a je slijedila kazna. Upravo on je bio glavni protagonist ovih zbivanja.

U dobi od devet godina loveći pticu ušao je za njom u pećinu povrh Bola i izišao nakon nekog vremena rekavši prijateljima koji su bili s njim da je vidio Gospu. To je bilo kako pojašnjava Božidar Jakšić 25.i lipnja 46.-e, a ne dan poslije. To je bio prvi dan ukazanja. Samo dan ranije Crkva slavi rođenje Ivana Krstitelja, kada će 35 godina kasnije početi ukazanja u Međugorju. Lukin prijatelj iz djetinjstva Ivica Karinčić po uvjerenju ateist kao svjedok ovih događanja drži da Luka nije bio nagovoren ili manipuliran od nikoga i da je doista imao nadnaravno iskustvo. Luka nije imao nikakve materijalne koristi od hodočasnika niti se njegova narav promijenila. Njegovi roditelji mu nisu pravili smetnje a oca su mještani podbadali – kako to da se baš njegovu sinu ukazala Gospa.

Nakon nekog vremena još su neka djeca posebno tvrdila da imaju ukazanja.

Luka se držao na distanci od ove druge djece i iskazivao određenu sumnju u njih. Prvi dan o kojem posjedujemo zapise je 7.7. kad se Gospa prvi put riječima obraća Luki. Taj dan su i neka druga djeca vidjela Gospu. Djeca su ona koja redovito imaju viđenja. Osim Luke tu spadaju i 12-ogodišnja Marica Lalić, Tatjana Vučičić, Jerko Malvazija i Lucija Karmelić.

Neka djeca su imala viđenja samo jednom. Tako je 9.7. ujutro djevojčica Mirjana Marinković vidjela Gospu s jednim anđelom a popodne dječak Tonći Bezgrešnu u oblaku.

24.7. 10-ogodišnji Vinko Hrepić vidio je glavu vraga i ruku koja prijeti.

Dan kasnije dvije djevojčice iz Čišća, Franka Eterović i Marija Eterović također su vidjele Gospu.

29.7. 14.-ogodišnja Ecija Marinković vidi dijete kako gori u vatri.

4.8. 9.-ogodišnja Ina Nušić iz selaca vidi zvijezde, trnovu krunu i tri čavla, štap, tri ovce, i tri zvijezde. A Stipe Gamulin vidi vraga, anđele i dva sveca.

I odrasli znaju imati ukazanja više puta, kao Zdenka Karmelić, Nada Kraljević, Katica Katić i Venka Dulčić. No, u pravilu imaju ukazanja samo jednom i puno je tih ukazanja koji su imali samo jednom.

Za neke imamo potpune podatke, za neke nepotpune, ili se znaju samo imena i mjesta boravišta. Neki ipak ne vide ništa ali imaju neki drugi doživljaj. Tako su mladići Ivo Soljačić i Tonko Florio u Špilji osjetili opojan miris ruža. Marici Lalić je Gospa dopustila da joj poljubi ruku. Ali joj nije dozvolila da to učini umjesto jedne nazočne žene. Gospa se ukazuje na razne načine. Kao Bezgrešna, Gospa od sedam žalosti, Gospa od milosrđa, Gospa od Ružarja, Gospa od Karmela, Gospa Lurdska, Gospa Sinjska, Bezgrešno Srce Marijino, ili jednostavno bez ikakve posebne oznake.

Tako Marica Lalić 10.7. vidi Gospu u pratnji dva anđela i svetog Nikole, sa smotanom krunicom oko ruke koju kasnije prebire dok narod moli. A drugu krunicu, što je neobično, nosi oko vrata.

Lice joj je dugo, rumeno, a oči i obrve crne, glava pokrivena velom, ozbiljna, sklopljenih je ruku, a povrh glave su joj zvijezde.

Luka Juginović vidi pak čudotvornu Gospu Sinjsku prepoznatljivu po medaljama kojima su joj okićena prsa. I Gospa za medalje oko vrata kaže da se radi o darovima.

1.8. na upit Gospi zašto je vidi kao malu ona mu odgovara preko Marice: Ja sam malena i velika. A na upit djece Gospi zašto se pokazuje u više oblika kaže: Ja se mogu na više načina pokazivati.

To je doista svojstvo preobraženog tijela. A znamo da je samo u nebu tijelo Isusovo i tijelo Marijino. Viđenja prizora iz Isusova života su česta posebno rođenja, krštenja na Jordanu, posljednje večere, muke i smrti, uskrsnuća, uzašašća ali i Dobrog pastira, Srca Isusova i Svete obitelji.

Bog Otac se pokazuje sa dugom bradom, pokazuje mu se samo glava ili jednostavno samo u liku oka. Duh Sveti se pokazuje u obliku golubice, a Trojstvo liku tri ptice.

Djeca gledaju pojedine ključne događaje iz Povijesti Spasenja, kao što je stvaranje, istočni grijeh ili ubojstvo Abela. Tako da možemo reći da imaju jednu katehezu iz povijesti spasenja. Imaju također i viđenja anđela i demona, te raja, pakla i čistilišta. Tako jednom Luka vidi punu špilju zvijezda koje padaju i tumači mu se da će tako biti na Sudnjem danu. Nekada se ukazuje Presveto, ako i prizori Mise, klanjanja, pričesti, molitve, procesije. 22.8. Zdenka Karmelić ima viđenje svećenika kako diže hostiju u kojoj se vidi krvavi Isus, krv mu kapa u kalež, od velike hostije nastaje mnogo hostija, koje same idu k djeci a svećenik ih uzima i pričešćuje. Sveukupno gledano vidiocima se daje uvid u Božja otajstva ali i u otajstvo grijeha i zla kao i zagrobnog života.

Ukazuju se i sveci posebno sveta Tereza od Djeteta Isusa, ali i mnogi drugi kao sveti Josip, sveta Elizabeta, Ivan Krstitelj, sv. Ana, sv. Petar, sv. Pavao, sv. Ante, sv. Filip, sv. Liberat, sv. Roko, Bartul, Dominik, Marija Magdalena, Jeronim, Alojzije, Franjo, Augustin, Jakov, Jure, sv. Ivan Leonardi i sv. Andrija Bobola. Cijela jedna plejada svetaca.

Pojava svete Bernardice može se objasniti sličnošću njenog viđenja u špilji sa iskustvom vidioca u Bolu, a pojava svetog Nikole i sv. Lucije jer su bliski djeci, kao i bl Imelda Lambertini koaj je zaštitnica prvopričesnika.

Znakovito je da im se ukazuje u nekoliko navrata i poznata stigmatičarka Tereza Neuman, koja je dugo godina živjela samo od Euharistije, i koja nije proglašena svetom.

1.8. postavlja se pitanje: u ovoj špilji pokazuju se prizori iz muke Isusove, i svetog Pisma, blažena Gospa, razni sveci, a tko se zapravo pokazuje u ovoj špilji? Doslovni odgovor je: U ovoj špilji pokazuje nam se Gospa. Znači Gospina viđenja su u prvom planu.

Ukazanja nisu statična kao da je po srijedi slika ili fotografija, iako je bilo viđenja i kipova. Nego su ukazanja dinamična i uključuju vidioce koji kao da su preneseni u dotična događanja i tako dionici nekog virtualnog svijeta nego stvarnog svijeta. Kao da su prebačeni u taj događaj. Okolina u kojoj se nalaze biva skroz promijenjena. Oko 15.7. Marica vidi špilju skroz rasvijetljenu dok su drugi u potpunom mraku. Jedan od nazočnih je testira, pokazujući joj ruku u raznim položajima i ono toćno pogađa u kakvim se položajima ruka nalazi. Potvrđuje njen iskaz da je sve osvjetljeno iako je sve u mraku. Vidioci vide različite prizore a nekad i iste. Pod jakim su dojmom onoga što doživljavaju pa kod nekih viđenja plaču od ganuća, a kod nekih kao što su susreti s vragom žele pobjeći. Sve je to svojevrsna kateheza za djecu i za odrasle ali i za one koji ništa ne vide nego samo prisustvuju ukazanjima. Kada ono što se vidi nije dovoljno jasno daje se objašnjenje bilo preko nekog natpisa bilo usmeno od osobe koja se ukazuje bilo da se dobiva kroz popratne pjesme anđela ili glasa čije se porijeklo ne zna. Djeca ili odrasli preko njih mogu postavljati pitanja na koja u pravilu dobivaju odgovore. Tako primjerice 15.7. na upit Marice dok gleda muku – da li trpi mnogo Isus odgovara da ne trpi. Teološki ispravno jer on ne može u slavi trpjeti više. No, djeci se nekad odgovori uskraćuju ili odgađaju. Bivaju im objavljene i stvari koje ne smiju dijeliti s drugima. Luki je tako 7.7. Gospa povjerila dvije tajne. A u viđenju 13.7. Isus mu povjerava nešto što će moći kazati drugima tek za pola godine. Sve ono što ovako doživljavaju jako iskustvo

Poduke i poruke

Za vrijeme prvih ukazanja Gospa ne govori ništa, a na upit Luke želi li da joj se tu izgradi kapelica odgovara samo sa smiješkom. 7.7. prvi put da je izabrala tu špilju gdje će se ukazivati djeci. I nekoliko dana kasnije opet ponavlja da je špilju odabrala radi djece. 4.8. Isus kaže da bi želio da se u špilji uvijek moli Boga, no ipak svega nekoliko dana kasnije, Marica vidi tablu na kojoj piše: Oče naš, Zdravo Marija i Slava Ocu za obraćenje grešnika. Narode čujte, ne dolazite u ovu špilju prije 5 ujutro, od 5 do 12 dolazite. Od 2 poslijepodne nemojte dolazit. Od 2 do 7 dolazite. Poslije 7 nemojte dolazit. Znači, određeno je vrijeme kad hodočasnici mogu dolazit: od 5 ujutro do 12. i od 2 do 7 popodne. Poručuje im se da je Isusu i Gospi drago što dolaze moliti u špilju i preporučuje im se da drže potrebnu pobožnost. Raspored koji im se daje vodi računa o potrebi počinka, hrane i molitvenog reda. 24.9. Jerku Gospa kaže da ne smijemo po zidovima pećine nego kad ona kaže. Veli dalje da je žalosna što se ulazi i izlazi iz špilje a da se ne prekriži. Isti dan ukazuje se umirući Isus na križu koji kaže da je žalostan što nisu došli u većem broju kako je sinoć rekla Gospa.

13.7. Gospa Luki na neka pitanja poput onog želi li da dolaze odrasli – ne odgovara. Za dolaženje djece odgovara: ja okupljam malene, oko sebe. 14.7. Isus kaže Luki da želi da mu maleni dolaze, anđeli pjevaju: Sred te se pećine Marija javi. 1.8. Isus s ovcama ukazuje, a Marica pita: Jesmo li mi tvoje ovčice. Isus odgovara da jesu. No djeca, uz pohvale znaju primiti i prijekore. Tako Gospa 22.9. na pitanje je li zadovoljna s njima odgovara da nije sa svima. 5.8. na Gospu Snježnu Isus kaže Marici da će im udijeliti blagoslov za 15 minuta, a da kroz to vrijeme šute. Blagoslov je dan u određeno vrijeme koje se točno podudaralo sa blagoslovom sa Presvetim koji se tada udjeljivao u župnoj crkvi. Isus blagoslivlja i u drugim prigodama a nekad i više puta tijekom dana. Djecu i nazočne često blagoslivlje i Gospa, a i mnogi sveci.

24.9. Gospa traži da svi iziđu kako bi blagoslovila Jerka i Maricu, a onda se mogu vratiti i ostali koji će tada nakon njih primiti blagoslov. Isti dan blagoslov udjeljuju i sveti Josip, sveta Bernardica i sveti Jakov.

Ako imamo na umu da su se vjernici okupljali u špilji od jutra do navečer, i da su se kroz skoro cijelo to vrijeme događala ukazanja, onda to nije neobično, posebno jer u špilju može stati ograničeni broj ljudi, a hodočasnika je puno više pa se onda moraju izmjenjivat.

Taj dan sv. Jakov stalno ponavlja da se stalno moli za nazočne, da će se uvijek za njih moliti te da će uvijek dolaziti u ovu špilju. Blagoslov se daje i za nabožne predmete pa tako sveti Alojzije blagoslivlja krunice. Nekad se blagoslov dobiva i za one koji nisu nazočni. Tako Postirani na Veliku Gospu poslije podne traže blagoslov za sebe, ali i za svog župnika koji je odsutan. Gospa im ga daje.

22.8. Zdenka Karmelić vidi anđela kako blagoslivlje s vodom i maslinovom grančicom. I kaže: Tri anđela  zakasnila na blagoslov i mole oprost. Bog se grozi, ali Gospa i Isus mole te ih Bog blagoslovi.

Ovo je neobično jer su anđeli savršeni i ne mogu više sagriješiti, traže oproštenje za ljude na zemlji za koje su zaduženi i koji su zakazali. Nisu došli i zakasnili su na blagoslov.

Glavna poruka koja dolazi preko raznih viđenja je poziv na molitvu. Tako sv. Bernardica poručuje da joj je želja da mole a sv. Terezija tome dodaje i pjevanje vjerskih pjesama. Sveti Roko uz traženje molitve upozorava: molite, molite, mnogo molite – teška vam nevolja prijeti.

Gospa od ružarja poziva na neprestanu molitvu preko dana i noći. Isus je jednom nezadovoljan što malo mole pa traži da iziđu iz špilje, a na njihovu povratku im veseo kaže: Ako hoćete moju milost molite svaki put kao do sada. Drugom prilikom Isus iz hostije poručuje: Ja nagrađujem one koji mi se mole.

Sveti Jeronim na molbu da čuva i obrati Dalmaciju odgovara da moli za nas i da će uvijek moliti. Vjernicima se daje poduka kako snažiti molitvu i izvanjskim činima. Tako na Veliku Gospu, u 2 sata poslije podne Gospa poziva prisutne u špilji da se pridruže župskoj procesiji a onda da se vrate u špilju. Kad su se vratili Gospa izražava zadovoljstvo s održanom procesijom no Gospa traži procesije do špilje. 23.8.  sv. Alojzije želi da se dođe u što većem broju popodne u procesiji kako je tražila Gospa. Taj dan se ukazuje procesija anđela i 20 duša obučenih u crno sa svijećama u rukama koji se preporučuju u molitve. Kad je tog dana popodne procesija stigla, Gospa izražava zadovoljstvo, a Isus poručuje: tko štuje moju Majku majku štuje i mene.

22.9. narod opet dolazi u procesiji do špilje i Gospa poručuje da je Isus zadovoljan time i da želi da i sutra prirede procesiju, ali do crkve sv. Josipa. Sutradan Gospa određuje dan za redovitu procesiju. I kaže: Sinci moji meni je drago da ste učinili ovu procesiju, činite tako svake nedjelje. Osim procesija traži se i paljenje vatri kao čin pobožnosti. Po sebi to nije ništa neobično, jer se to u crkvi običava uoči nekih blagdana pa se tako pali uskrsni krijes na veliku subotu, a 23.6. uoči blagdana sv. Ivana Krstitelja, užiže svitnjak. Ovdje paljenje vatri nije vezano uz određene datume nego samo je jedan iskaz štovanja. Tako na veliku Gospu, Gospa osim procesije traži da se zapali vatra taj dan i sutradan. Dakle, na sami blagdan, ali i dan iza njega. Nakon prve vatre kaže da su je time razveselili. 22. 9. Isus traži da se naloži vatra  tu večer. Sutradan neki sveci traže da se zapale vatre njima u čast. 24. 9. dolazi do vrhunca jer Isus traži da se tu večer zapali 12 vatri oko špilje. Isti dan Gospa traži 5 vatri u čast Isusa i nje, a sveta Bernardica traži jednu malu vatru za sebe. Oboje se pokazuju veseli kad im je ispunjena molba. Taj dan je sveti Jakov tražio da mu otpjevaju njegovu pjesmu a kako je nisu znali upalili su vatru i njemu u čast. Tako da je taj dan gorjelo čak 19 vatri. Preko ukazanja vidioci bivaju poučeni u učvršćeni u vjerskim istinama. 7.8. poslijepodne Marica Lalić vidi vrpcu s natpisom: „Bog postoji u i uvijek će postojati.“ U vremenu službene vladavine bezboštva to je važna poruka i ohrabrenje da se ustraje u vjeri. Zdenka Karmelić vidi kako Bog zaustavlja i onemogućuje kugu i bolest. Time se pokazuje da je Bog gospodar svega i da se ničega ne treba bojati osim odvojenosti od njega. To je važno jer dosta hodočasnika dolaze sa molbama za bolesnike. Na upit Marice Lalić o bolesnoj majci Gospa odgovara da će ona ozdraviti za 6 mjeseci ali da treba puno moliti. Za bolesnika Pravdana Soljačić Isus kaže ozdravit će ozdravit, samo nije preša. I rukom pravi kretnju: polako. Sveti Josip poručuje za jednu bolesnicu da će ozdraviti ako bude dolazila u špilju. Na prošnje za slijepca iz Jelse Gospa Sinjska kaže da se moli za njega da ona i njezini sveci misle na njega. Dakle, većini se obećaje ozdravljenje, a nekima se daje samo duhovna utjeha i potpora. U nekim slučajevima se ne radi o bolesti nego o brigama i duševnim mukama. Pa tako Luka prenosi Gospi želju jedne žalosne majke i dobiva potvrdan odgovor. Kada se radi o pokojnima onda Gospa za neke objavljuje da su u raju, a za druge se pak otkriva da su u čistilištu. I da su potrebni molitve. Neka se vidi duša pokojnika kako iz čistilišta ide u raj. A drugi put jedna duša traži jednu misu i tri ružarija, jer da njezini ne vjeruju. U drugoj prigodi Gospa poručuje da ne pitaju za ozdravljenja. Djeci se također daju i konkretni naputci koje trebaju slijediti. Jedan koji se često ponavlja je da ne ostaju u špilji iza 19 h nego da idu kući. Osim raznih kratkih poruka imamo i jednu dužu koju je zapisala Zdenka Karmelić 22.8. Tada je Gospa rekla: Na dan Presvetog Srca Isusova želim da se napravi mala svečanost tj. da svi prisustvuju svetoj Pričesti. Zatim da dođu ovamo u procesiji. Hoću da ovdje imam sutra čista srca i molim tebe da sutra paziš koga sutra puštaš u špilju. Puštaj samo čiste duše, pošto je sutra moj žalosni dan želim s time biti razveseljena. Drugo, želim da se ovo mjesto oko špilje drži kao sveto mjesto, kao moj dom. Treće, obraćam se preko tebe svoj mladeži, i molim ih da čine pobožnost presvetom Srcu Isusovu. Pošto on sada mnogo trpi. Nakon što je primila poruke Zdenka je izišla ispred špilje i pročitala ih, a nakon toga su se ukazanja nastavila.

Anđeli

Anđeli se pokazuju u raznim situacijama i tako osvjetljavaju i približavaju svima koji prate viđenja –    ulogu koju im je Bog namijenio na nebu i na zemlji. Oni su tako čuvari koji se pokazuju za pojedine osobe koje su im povjerene, a nekad i za sve nazočne u špilji.

8.8. ukazuje se jedan anđeo iznad glave Željka Ivka iz Dubrovnika. Pitamo – čiji je to anđeo čuvar. I dobivamo odgovor – Ja sam njegov anđeo čuvar. Ja sam uvijek uz njega i ja ga uvijek čuvam. Ja ću do njegove smrti biti uz njega i ogrli ga rukom. Svatko ima anđela čuvara.

Malo kasnije dolaze 15 anđela čuvara, koliko ima djece u špilji, kako raste broj ljudi u špilji tako se razmjerno povećava i broj anđela.

Sutradan se opet pokazuju anđeli čuvari obučeni u bijelo, onoliko ih je koliko ima prisutnih u špilji. 10.8. ukazuje se puno anđela čuvara koji kažu da ih je više od 500. A kako je porastao broj ljudi i njihov broj prelazi 550. taj dan je doista bilo puno vjernika.

U svojstvu čuvara štite i brane nazočne od zlih duhova kojima priječe pristup u špilju ili upozoravaju nazočne da napuste špilju jer vragovi dolaze.

U tome ih nekada znaju pomagati i sveci. Kao sv. Jeronim ili sv. Petar koji kaže: ja sam onaj koji vas čuva od zla. Ako vidite vraga, ne bojte se, to je samo njegova slika. Anđeli ponekad izravno tjeraju zle duhove ili ih tuku, prepiru se s njima, pa tako za zemlju kažu da je njihova, a vragovima koji je prisvajaju poručuju: mi ćemo još mnoge obratiti. Anđeli se bore za spasenje duša koje su im povjerene posebno kad su u pogibelji da izgube vjeru ovdje na zemlji ili iza smrti kad se odlučuje o njihovoj vječnoj sudbini.

Anđeli razotrkivaju obmane đavolske. Nadi, 10.8., kad ima viđenje dviju prijetećih žena, koje za sebe govore da su Gospa, anđeo čuvar govori da su to vragovi pretvoreni u žene. Anđeli podučavaju narod kako će se boriti. Pa tako jednom veliki anđeo traži da se pred špiljom zapali vatra kako bi se otjerali zli dusi.

Ovi nebeski zaštitnici pjesmom i plesom slave Bogu na nebu i na zemlji, donose Božji blagoslov i prenose poruku koja – jedna od njih – 22. 8. glasi – Držite se 10 zapovijedi njegovih, Božjih.

Potiču vjernike da pjevaju skupa s njima: U ponoći se Bog rodi i pjesmu Sred te se pećine.

Služe Gospi koja se 1.8. ukazuje okružena njima i oni je na koncu uznose na nebo. Vjernike pozivlju na molitvu, posebno krunice kako bi se spasili i kao glavni razlog svoga ukazivanja navode da se okupljeni puno mole. Traže pripravu za ukazanja pa tako 24. 9. kažu da sutra u špilju mogu doći samo oni koji su se prethodno ispovjedili i pričestili.

Uz anđele imamo i ukazanje demona.

Vidioci bez obzira što su bili djeca nisu bili pošteđeni ovih dramatičnih iskustava, kao što to nisu bili ni djeca u Fatimi. Bog u svojoj svemogućnosti dopušta i okreće i to na dobro. Zli dusi se pokazuju kod prvog grijeha u Edenu. Za razliku od anđela koji bodre i blagoslivljaju, dusi kad se pojave prijete i pljuju na blagoslovljenu vodu ili na okupljeni narod. To zna djecu i prepasti. Nekad ih se vidi kako tuku nazočne ali to dotični ne osjeća. Protiv zlih duhova vjernici se bore molitvom Vjerovanja i pjesmom Hoćemo Boga i tako ih razotkrivaju i otjeruju. Suprotno od dobrih duhova zli duhovi stražare u špilji zato da se grešnici ne obrate. Uz to imaju nakanu da upropaste vjernike pa i vidioce i odvedu ih u pakao. Kad je jedan čovjek upitao đavla – hoće li ga vidjeti – odgovorio mu je da hoće i to vrlo brzo zato jer je grešnik. To se može objasniti i time da zlom duhu nije skriveno stanje grijeha, ali i njegovim nastojanjem da obeshrabri i odvrati dušu od obraćenja. Na upit hoće li ga druge duše moći vidjeti odgovara da hoće, ali ne danas. Značenje je vjerojatno kao i u prvom slučaju.

Kada 3.8. vjernici traže da se ukaže vrag – on samodopadno odgovara – svi ćete me jedanput vidjeti. U tome se krije prijetnja da će svi jedan put završiti u njegovoj vlasti – u paklu. Zli dolazi u raznim obličjima koja nisu ista nego su drugačija. Razliku u viđenjima može se objasniti i time da se time želi pokazati da svi zlodusi nisu ista i time da i među njima postoji hijerarhija. Djeca imaju viđenja pakla i grešnika koji se u njega strovaljuju i pretvaraju se u anđele s rogovima. Dobivaju i slikovite uvide u to kakvi odnosi vladaju u tom mjestu propasti. Nekada sotona jednostavno prijeti paklom i protivnicima. Pobjeda je zajamčena unatoč svega pa tako Zdenka Dulčić vidi Gospu sa zmijom pod nogama, a na pojasu joj piše Ja sam Bezgrešno začeće, majka puna milosrđa. Marica vidi velikog Zmaja, a onda svetog Mihovila koji ga ubija. A kasnije vidi tri đavla vezana konopcima i njihove prijetnje više ne straše. Njihov dolazak je vezan posebno sa dolaskom u 19 h kad je vidiocima rečeno da idu kući. Zna se dogoditi da nekad stupaju u razgovor s vidiocima ili daju samouvjerene izjave. Tako 10.8. ukazuje se puno zlih duhova, a jedan od njih kaže: „Ja sam onaj koji upravlja svijetom. Ja sam Bog Lucifer Kaferium.“ Drugom prigodom kaže da je Bog i viši od Boga koji je stvorio sam sebe, te da ne postoji drugi Bog. Ova đavolska oholost da sotona sebe stavlja na mjesto Boga je i bio razlog da je zbačen s Neba. Lucifer je poznati predvodnik palih anđela. Naziv kaferium koji se dodaje njegovu imenu je zagonetan i možda dolazi od turske riječi kaferi koja znači: nevjernik. Za njega jedan zloduh kaže da je njihov zapovjednik Bog. On želi nametnuti štovanje sebe. Đavlu smeta molitva i želi odvratiti vjernike od njih. Predstavlja se kao nositelj slobode pa tako 2.8. govori Zovite djecu da dođu k meni, bit će im sve slobodno. Sutradan kaže za sebe da je promicatelj slobode koju ovako definira: Sloboda je stanje u kojem svatko može činiti što je koga volja i može slobodno psovati. Kraj citata. Ne želi prihvatiti poraz pa tako kaže da nije izbačen iz raja. Ne priznaje da trpi nego kaže da uživa. A to što vidioci vide u paklu da ne odgovara istini.

Drugi dio:

“Znak osporavan”

Josip i Marija su Isusa, malo nakon rođenja, u skladu s Mojsijevim zakonom, obredno prikazali Bogu u hramu. Tom prigodom starac Šimun je blagoslovio Svetu obitelj i kazao Gospi: „Ovaj je evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan – a i tebi će samoj mač probosti dušu da se razotkriju namisli mnogih srdaca!” (Lk 2,34-35). Ako ovo proroštvo sagledamo izvan židovskoga naroda, to znači da se svatko treba odlučiti prihvatiti ili od baciti Isusa i time određuje svoju vječnu sudbinu: raj ili pakao. Sam Isus u obraćanju svojim protivnicima razlaže istu tvrdnju predstavljajući sebe kao kamen koji su oni odbacili i koji je postao kamen zaglavni (Mt 21,42). I još dodaje “I tko padne na taj kamen, smrskat će se, a na koga on padne, satrt će ga” (Mt 21,44). Zato apostol Petar poručuje svima: Pristupite k njemu, Kamenu živomu što ga, istina, ljudi odbaciše, ali je u očima Božjim izabran, dragocjen, pa se kao živo kamenje ugrađujte u duhovni Dom za sveto svećenstvo da prinosite žrtve duhovne, ugodne Bogu po Isusu Kristu. Stoga stoji u Pismu: Evo postavljam na Sionu kamen oda brani, dragocjeni kamen ugaoni: Tko u nj vjeruje, ne, neće se postidjeti. Vama dakle koji vjerujete čast! A onima koji ne vjeruju kamen koji odbacile graditelji postade kamen zaglavni i kamen spoticanja, stijena posrtanja; oni se o nj spotiču, neposlušni Riječi, za što su i određeni” (1 Pt 2,4-8). Dakle, onima koji ga prihvate vjerom Krist je „kamen zaglavni” i preko njega primaju svaku milost, a onima koji ga odbace nevjerom Krist je kamen spoticanja koji će ih „satrti” odnosno donijeti im propast. To vrijedi za svakoga čovjeka, bez iznimke, kao što je i logično jer je Krist jedini spasitelj čovjeka. U biti, sam Krist je na blagoslov ili prokletstvo zavisno kako se prema njemu postavimo. Sukladno tome Pavao poručuje: „Ako tko ne ljubi Gospodina, neka bude proklet. Maranatha!” (1 Kor 16,22). Drugom zgodom još dodaje: „Ali, kad bismo vam mi, ili kad bi vam anđeo s neba navješćivao neko evanđelje mimo onoga koje vam mi navijestismo, neka je proklet! Što smo već rekli, to sad i ponavljam: navješćuje li vam tko neko evanđelje mimo onoga koje primiste, neka je proklet!” (Gal 1,8-9).

Potreba obraćenja

Isus se susretao s grešnicima i mnogi su se obraćali dok se danas kršćani ustručavaju naviještati nužnost obraćenja za spasenje. Takozvane neredovite situacije parova, a posebno istospolnih, jesu ništa drugo nego život u teškom grijehu. Nikada do sada Crkva nije predviđala mogućnost blagoslova. takvih parova već štoviše izrijekom ih je zabranjivala jer kao što stoji u izjavi istoga Dikasterija iz 2021: Crkva ne raspolaže, niti može raspolagati, vlašću da blagoslivlje zajednice osoba istoga spola. Sam Isus se suočio s neredovitom situacijom u slučaju Samarijanke koja je imala pet muževa i živjela sa šestim u suložništvu (Iv 4.18). Nju je Isus obratio i ukazao joj na njezino stanje, a ona je odmah privela vjeri mnoge svoje sumještane. U Crkvi se štuje kao svetica i to je potvrda njezina potpunoga raskida s grijehom i kreposnog života iz ljubavi prema Kristu.

U “neredovitim” situacijama je ne- prihvatljivo bilo podilaženje alu kao što vidimo u susretu Isusa s Herodom Antipom koji živi u braku protivnom židovskom zakonu. Ova veza je bila incestuozna jer je Herodijada bila Herodova nećakinja. Herodijada je uz to bila žena kraljeva polubrata radi koje je on otjerao ženu. Ivan Krstitelj je ukazao na nedopuštenost ovakvoga braka” i bio zbog toga pogubljen. Da je Isus blagoslovio ovu vezu, odmah bi bio pušten na slobodu i obasut svim mogu čim častima. No time bi posve diskreditirao sve svoje djelovanje i nauk, išao protiv jasnoga Božjeg nauma o braku te proturječio Ivanu Krstitelju i izazvao sablazan u narodu. Zato je Isus sa svo jom šutnjom pokazao da s grijehom ne može biti nikakva kompromisa. Zato ni Crkva nije mogla ni htjela blagosloviti bludništvo Henrika VIII. plativši zato veliku cijenu progonstva i mučeništva.

Apostol Petar ukazuje da blagoslov koji donosi Krist traži obraćenje svako ga od njegovih opačina (Dj 3,26). Tamo gdje nema raspoloživosti za promjenu, već štoviše tvrdokornost u zlu, imamo u pozadini oholost koja se izravno protivi Bogu na tragu palih anđela. Tada se blagoslov ne prima jer Bog poštuje slobodnu volju čovjeka. Štoviše, u nekim slučajevima blagoslov se može premetnuti u svoju suprotnost ako bi ga dotični par tražio i primio kao ohrabrenje da nastave živjeti u grijehu. Kardinal R. Sarah objašnjava: „Da izbjegnem isprazna naklapanja o značenju riječi blagoslov. Jasno je da možemo moliti za grešni ka, očito je da možemo od Boga tražiti njegovo obraćenje. Jasno je da možemo blagosloviti čovjeka koji se polako obraća Bogu kako bi ponizno isprosio milost istinske i korjenite promjene u svom životu. Molitva Crkve nikome se ne odbija. Ali nikada se ne može zloupotrijebiti da ona postane legitimizacija grijeha, strukture grijeha ili čak bliže prigode za grijeh. Srce skrušeno i raskajano, čak i ako je još daleko od svetosti, mora biti blagoslovljeno. Ali sjetimo se da, nasuprot odbijanja obraćenja i tvrdoći, iz usta svetog Pavla ne izlazi nikakva riječ blagoslova, nego pak ovo upozorenje: “Tvrdokornošću svojom i srcem koje neće obraćenja zgrćeš na se gnjev za Dan gnjeva i objavljenja pravedna sada Boga koji će uzvratiti sva kom po djelima (Rim 2,5-6)

Anatema

Osim blagoslova Crkva raspolaže i drugim sredstvom koje može biti učinkovito u slučaju okorjelih grešnika a to je anatema. U Starom zavjetu izraz se odnosi na potpuno uništenje ratnih neprijatelja. U Novom zavjetu označava prokleta čovjeka. Kod svetoga Pavla je prokletstvo koje izražava sud Božji o nevjernicima (Gal 1.8-9, 1 Kor 16,22) i odvajanje od Krista (Rim 9,3). Crkva je koristila anatemu kako bi proglasila da formalni heretik više ne pripada Crkvi. U dvadesetom stoljeću ova mjera se prestala primjenjivati.

Naime, Ivan XXIII. je na početku Drugoga vatikanskog sabora rekao da se u sadašnje vrijeme u borbi protiv za bluda više voli koristiti lijek milosrda, mjesto oružja strogosti”. No blagost se nije pokazala dostatnom jer su se od tada hereze, skupa sa sablaznima, opasno umnožile i uzrokovale masovnu apostaziju. Stoga je potrebno ponovno posvijestiti da je i osuda nužna kao i izricanje kazni kako bi se tvrdokorni grešnik mogao pokajati i spasiti dušu. Ova dužnost je ujedno i istinsko djelo milosrđa i to posebno zaslužno jer jasno razdvaja istinu od laži. To je od presudne važnosti u današnje vrijeme kada diktatura relativizma sve više prodire i u samu Crkvu. Uporište za anatemu pružaju i riječi Gospodina: Jao svijetu od sablazni! Neizbježivo dolaze sablazni, ali jao čovjeku po kom dolazi sablazan. Pa ako te ruka ili noga sablažnjava, odsijeci je i baci od sebe. Bolje ti je ući u život kljastu ili hromu nego s obje ruke ili s obje noge biti bačen u oganj vječni. I ako te oko sablažnjava, izvadi ga i baci od sebe. Bolje ti je jednooku u život uči nego s oba oka biti bačen u pakao ognjeni” (Mt 18,7-9).

U prilog korištenja anateme izjasnila se i Medunarodna teološka komisija 1990. Apostolska funkcija udaranja anatemom čini dio, i danas, prava Učiteljstva Crkve, i upotrijebiti je može postati i dužnost za nju. Shodno tome sveti Pavao kad se susreo s neredovitom situacijom odlučno nalaže da se osobu koja živi u vezi s očevom ženom isključi iz Crkve i traži da se takav preda Sotoni na propast tijela da bi se spasio duh u Dan Gospodina Isusa” (1 Kor 5,1-5),

Blagoslov osobe bez obzira na to koliko duboko bila u grijehu nikad nije bio sporan, no svećenik ne može blagosloviti stanje koje ne samo da izlazi iz Božjega nauma već mu se i protivi. Zato Fiducia supplicans s pravom kaže: „Ne smije se promicati niti predvidjeti obred blagoslova parova u neredovitoj situaciji. Nitko nema vlast da zlo učini moralno prihvatljivim ili da ga pretvori u dobro jer bi tako sebe stavljao iznad Boga. Sve ono što Krist ne bi blagoslovio ne smije mo ni mi jer će nam biti na propast. Sjetimo se riječi proroka Malahije A sad vas opominjem, svećenici! Ako ne budete poslušali, ako ne budete k srcu uzeli da proslavite ime moje govori. Jahve nad vojskama – kletvu ću na vas svaliti i proklet ću vaš blagoslov” (Mal 2,1-2). Umjesto da se pokušava nemoguće s blagoslovima, danas bi bio čin istinske ljubavi vratiti anatemu kao provjereno i učinkovito sredstvo bor be protiv grijeha krivovjerja koje bi pomoglo da se spriječi daljnje širenje zla, da mnogi iziđu iz moralne i doktrinalne pomutnje u kojoj se nalaze i da istina donese oslobođenje potrebno isključi iz Crkve i traži da se takav preda Sotoni na propast tijela da bi se spasio duh u Dan Gospodina Isusa” (1 Kor 5,1-5).

***

Blagoslov osobe bez obzira na to koliko duboko bila u grijehu nikad nije bio sporan, no svećenik ne može blagosloviti stanje koje ne samo da izlazi iz Božjega nauma već mu se i protivi. Zato Fiducia Supplicans s pravom kaže: „Ne smije se promicati niti predvidjeti obred blagoslova parova u neredovitoj situaciji. Nitko nema vlast da zlo učini moralno prihvatljivim ili da ga pretvori u dobro jer bi tako sebe stavljao iznad Boga. Sve ono što Krist ne bi blagoslovio ne smijemo ni mi jer će nam biti na propast. Sjetimo se riječi proroka Malahije: „A sad vas opominjem, svećenici! Ako ne budete poslušali, ako ne budete k srcu uzeli da proslavite ime moje – govori Jahve nad vojskama – kletvu ću na vas svaliti i proklet ću vaš blagoslov” (Mal 2,1-2).

Umjesto da se pokušava nemoguće s blagoslovima, danas bi bio čin istinske ljubavi vratiti anatemu kao provjereno i učinkovito sredstvo borbe protiv grijeha i krivovjerja koje bi pomoglo da se spriječi daljnje širenje zla, da mnogi iziđu iz moralne i doktrinalne pomutnje u kojoj se nalaze i da istina donese oslobođenje potrebno za spasenje duša.

1 Dikasterij za nauk vjere, ‘Fidacia supplicans-Molitveno povjerenje o pastoralnom značenja blagoslova, IKA, 19. prosinca 2023, na https://ika.hkm.hr/novosti/deldaracija-fidacia supplicams-molitelji povjerenja-o-pastoralnom znacenju-blagoslova, (9. siječnja 2024.).

2 Kongregacija za nauk vjere, Responnen, Boletina, 15. ožujka 2021, па:

https://press vatican.va/content/salastampa/it/rollettino/pubblico/2021/03/15/0157/00330.html#ita, (11. siječnja 2004.). (9. siječnja 2024)

3 Sandro Magister, “Fiducia supplicans. Icardinale Sarah: Ciopponiamos a unieresiache mina gravemente la la Chiesa, Diakoneche, 8. siječnja 2024, na: https://www.diakonox.be/fiducia-supplicam-il-cardinale sarah-ci-opponiamo a aneresia-che-mina-gravemente-la-chieu/,

4 Ivan XXIII, Discorso, 11. listopada 1962, br. 7.2, n

https://www.vatican.va/content/john-xxiii/it/speeches/1962/documents/hfj-xxsi spe 19621011 opening-council.html, (9. siječnja 2024).

5 Medunarodna tenkoika komisija. L’asterpretazione dei dogmi, 1940, br 6, na https://www.vatican.va/roman_curia/congregations/claith/cti_documents/rc, cti 1989 interpretazione dugni ithul, (9. siječnja 2024).

6 Dikasterij za nauk vjere, Fidacia supplicans”, br. 38.

Izvor: Svjetlo riječi

Naslov današnje teme je PROGON EUHARISTIJE U CRKVI.

Prvo: Euharistija je živi Bog i znamo da je on nakon Pretvorbe prisutan u prilikama Kruha i vina u svom čovještvu i božanstvu. To je pravi Bog i pravi čovjek kojeg imamo u Euharistiji. I živi Bog. I zato u Crkvi euharistija ima središnju važnost i beskrajnu vrijednost. Ivan Pavao II je kazao Crkva živi od euharistije. II Vatikanski ističe da je Euharistija izvor i vrhunac cijelog kršćanskog života. Euharistija, kaže papa Ivan Pavao II izgrađuje Crkvu, a Crkva čini euharistiju.

I kako smo onda mogli doć do toga da se događa da možemo govoriti o progonu euharistije u Crkvi?

Put je bio dugačak, ali vidimo da je ostavio dubokog traga. To je proces koji traje.

Blagujući euharistiju u stanju milosti mi se sjedinjujemo s Bogom i suobličujemo s njim, zato kažemo za nju da je to Kruh Nebeski koja nam omogućuje puno više od mane koja je hranila tijelo Izraelaca 40 godina u pustinji. Ovdje dobivamo hrani duši i zato se zove kruh nadnaravni. Neki sveci kažu kad molimo u Očenašu: Kruh naš svadanji da se to u biti misli da Euharistiju. Da bi se to moglo prevest kao Kruh naš nadnaravni daj nam danas. Ona je najveće čudo od početka svijeta koje je proizišlo iz ljubavi Isusove. Preko euharistije Isus se najprisnije sjedinjuje s osobom i postaje dio nas i omogućava nam ako pristupamo Pričesti u stanju milosti da nam tako postaje moguće ono što je po ljudskome nemoguće – kako u življenju kreposti i odupiranju napadima Zloga tako i u postizanju svetosti. Budite savršeni kako što je savršen Otac vaš nebeski. Taj Isusov zahtjev – kako se može ostvariti? Ljudski, vidimo da smo nemoćni, da su naše snage ograničene i da uz najbolju volju ne možemo doći do toga. Međutim, Bog zna što govori i on nam omogućava da to i ostvarimo i to prije svega preko Euharistije – jer tu primamo i blagujemo Njegovo Tijelo, dušu, krv i božanstvo i suobličujemo se s Njim na najprisniji način. To je razlog zašto je Euharistija glavna zapreka pobjedi đavla. I zato se na ovom terenu već sada odvija odlučujuća borba o kojoj zavisi sudbina tolikih duša. Dokaz za to je mržnja koju iskazuju sotonisti kojima je vrhunac crne mise upravo skrnavljenje euharistije. Znači, sotona vjeruje u stvarnu nazočnost, mrzi Isusa, prisutnog u euharistiji i od toga je učinio vrhunac svoga obreda – nakaradne, izokrenute svete mise. Toga bi se puno puta trebali sjetiti oni mlaki kršćani koji dvoje oko euharistije ili koji su ravnodušni prema euharistiji.

Crkva, kako uči katekizam, slijedi sudbinu Isusa. Pa stoga i ona mora otići na križ. To je sastavni dio njenog poslanja i do konca vremena je to ono što nas čeka. Zato Isus kaže – Kad Sin čovječji dođe na zemlju hoće li naći vjere na zemlji? Jer – Crkva će proći istu sudbinu kao i Krist – bit će razapeta, izgledat će da je nestalo. No, valja vidjeti što će se dogoditi prije toga. Za vrijeme Isusova javnog djelovanja, prvi masovni otpad zbio se zbog propovijedanja euharistije. Sjetimo se tamo je umnožio kruh, nahranio 5000 odraslih muškaraca i oni ga htjedoše zakraljit, on im pobjegne, oni ga nađu u Kafarnaumu i tamo im on navješta da – tko se hoće spasiti mora blagovati njegovo tijelo i piti njegovu Krv i oni to shvaćaju kako on to i govori – i to ne mogu prihvatiti. I zato masovno otpadaju od Njega. U tolikoj mjeri da Isus postavlja pitanje i dvanaestorici žele li i oni otići. U tom pitanju stoji da što je rekao to ne povlači i s druge strane – da imaju slobodu. I sada – nije se tada radilo o nekoliko desetaka ili stotina ljudi, radilo se o tisuće ljudi koji su do tada bili prionuli uz Isusa a kad su čuli njegov nauk, kad su vidjeli čuda koja je činio, kad je uvjerio svojim moralnim, neporočnim životom, te tisuće ljudi su otpale od njega. I to možemo reći da je onda sav taj trud koji je Isus uložio oko tih duša bio uzaludan – makar je tako izgledao.

No, ovaj prvi masovni otpad od Isusa navijestio je ono što će se dogoditi na Golgoti – kad je uslijedio drugi masovni otpad kad je izgledalo da više nitko nije ostao uz njega. Ostali su Gospa, Ivan i nekoliko žena. I od Crkve od njegovih sljedbenika kojih je bilo na desetke tisuća – jer ako su ga osudili bojeći se da će cijeli narod poći za njim – nakon uskrsnuća Lazara čak su se i oni najtvrdokorniji obraćali – radilo se onda o desecima tisuća ljudi i stotine tisuća ljudi koji su ga sad napustili. Tako da se drugi otpad masovni vezuje uz prvi. Prvi se vezuje uz navještaj Euharistije, a drugi otpad se vezuje uz događaj Otkupljenja i kad Euharistijska žrtva bila prinesena.

U povijesti Crkve se događa slično. Prvi otpad se događa zbog Pretvorbe, u kojoj se uprisutnjuje žrtva na križu i vjernici su pozvani na Gozbu Jaganjčevu i predvodnik ovog prvog otpada je Luther koji se smješta na početku moderne povijesti i ovaj prvi otpad sada već zahvaća cijelu Crkvu i tu ćemo vidjeti kasnije iz odnosa kakvog većina vjernika ima prema Euharistiji kao da Isus nije tu. U biti su izgubili vjeru u Njegovu nazočnost. U praksi su otpali. Drugi masovni otpad će biti na kraju povijesti kad će Crkva morati na križ i kada će izgledati da je poražena i činit će se da više nema euharistije na zemlji. Kardinal Sarah kaže – „Doista, rat između Mihaela i njegovih anđela s jedne strane a s druge Lucifera nastavlja se u srcima vjernika. Sotonina meta je Isusova žrtva i Isusova stvarna prisutnost u posvećenoj Hostiji. Ukidanje euharistije krajnji je cilj đavla i on to provodi na razne načine.

Ovdje sam ih pronašao tri.

1. Prvo je: obeščašćenje. To je način koji je poprimio masovne razmjere na Zapadu gdje se događa postupno sve veće obeščašćenje ovog sakramenta što onda smanjuje i priječi njegovo blagotvorno djelovanje. Mi smo već kod slavljenje svete žrtve navikli na razne zloupotrebe, improvizacije i promjene, kao da nas više ništa ne može iznenaditi. Svako malo naiđemo u medijima nešto egzotično i skandalozno kako se sve slavila sveta misa, u kojim sve mjestima, okolnostima i slično. Pred time je očito da je puno puta očito da je po srijedi gubitak vjere u euharistiju, kako vjernika tako i pastira. Jer kad bi imali vjere ne bi se tako ponašali. Znači da su izgubili vjeru. Sjećam se u jednim talijanskim kat novinama jedan vjernik komentira da mu je svećenik rekao da ide na odmor i kad je naveo zemlju gdje ide – pitao ga je – pa kako ćeš tamo služit misu? – a on kaže: nema veze pa odmorit ću se od mise. Kao da se može bez mise. I to još svećenik.

Paralelno se događa da se sustavno obezvrjeđuje i ukida sakrament ispovijedi, da se masovno prima Pričest u teškom grijehu – upadajući u svetogrđe. Dovoljno je vidjeti što se događa u crkvama u Belgiji, Švicarskoj, Francuskoj… Sakramenat ispovijedi nije samo savjet nego i obveza koja se nalaže zakonikom kanonskog prava u kojemu piše:

 Tko je svjestan teškoga grijeha neka ako prije neka ako prije ne obavi sakramentalnu ispovijed ne slavi misu i neka se ne pričešćuje Gospodinovim tijelom osim ako ima važnog razloga. A nema li pogodne prigode za ispovijed u tom slučaju neka se sjeti da je dužan pobuditi čin savršenog pokajanja koje uključuje na nakanu da se ispovijedi što prije.

To se odnosi na svećenika.

Jasno za laike, za obične vjernike to znači da ne mogu pristupiti Pričesti ako su u teškom grijehu, ako se prije ne ispovijede.

Scot Hann u svojoj knjizi o euharistiji kaže: da 90 posto američkih katolika koristi kontracepciju, što je teški grijeh a znamo da većina njih pristupa pričesti. To se događa i širom Zapadnog svijeta. Znači, oni su svi u grijehu i to teškom grijehu. Najmanje dvostrukom.

Svećenici su pod sve većim pritiskom da podjeljuju Pričest onima koji žive u javnom grijehu kao što su to rastavljeni koji žive u civilnom braku, ili oni koji su u istospolnim zajednicama. Ako podlegnu pritisku onda i oni obeščašćuju euharistiju a ujedno i sakrament ispovijedi i sakrament braka. Djeluju protiv Božjeg zakona i vlastite savjesti, a upadaju u višestruki teški grijeh. Tada se događa materijalna suradnja svećenika sa Zlom. To se danas sve više želi opravdati „Milosrđem“, inkluzivnošću, razlučivanjem, pratnjom, i sl.  Tako se želi umiriti ili bolje reći eutanazirati savjest svećenika, ozakonivši ovakvu svetogrdnu praksu, i podižući na stupanj više – suradnju sa Zlom – odnosno – ako se to to prihvati onda sudjelovanje u grijehu postaje i formalno. Makar se opravdavalo „poslušnošću“ laika prema svećenicima, svećenika prema biskupima, i tada je pad potpun – jer se pristalo na materijalnu suradnju sa Zlom i na formalnu.

U svim ovim slučajevima euharistija se promeće od blagoslova u prokletstvo u skladu sa proroštvom starca Šimuna o Isusu koji je tu nazočan.

Kardinal Sarah piše – Naravno, Isus trpi za duše onih koji ga profaniraju a za koje je prolio krv, koju su tako bjedno i okrutno prezreli.

Ali Isus više pati kad dar njegove božanske i ljudske Prisutnosti ne može donijeti svoje potencijalne učinke u dušama vjernika i tako možemo shvatiti da se najpodmukliji đavolski napad sastoji u pokušaju gašenja vjere u euharistiju sijanjem pogrešaka i poticanjem neprikladnog načina primanja.“

S druge strane, sveci uče da duše koje se dostojno pričešćuju jesu strah i trepet zlih duhova.

To je  prvi način kako se progoni Euharistija a koji je daleko rasprostranjen – profanacija, obeščašćenje.

2. Drugi način je zabrana svete mise. Sveto pismo govori o ukidanju svagdanje žrtve i mnogi drže da se radi o svetoj misi. Iz povijesti dobro znamo da se to može dogoditi voljom svjetovnih vlasti koji se izrode u protubožju diktaturu o čemu svjedoče katakombe, kućne crkve i oltari na otvorenom, kao što ih imamo kod nas u Bosni i Hercegovini. Ne bi bilo potrebe za tim da se misa mogla slobodno slavit. To se događa i danas u nekim islamskim zemljama gdje je zabranjeno slavljenje svete mise ili u Kini gdje je to strogo ograničeno i djelomično zabranjeno. No, ono što iznenađuje jest da je danas moguće da takva bezbožna vlast pridobije ili prisili crkvenu vlast na takvo nešto pada onda udruženim snagama provode tu odluku. Đavao se danas već osjeća dovoljno jak u samoj crkvi gdje se infiltrirao preko svojih slugana, da cilja na potpuno ukidanje euharistije milom i silom.

Milom se događa sa službom riječi kad u nekim Zapadnim zemljama zbog manjka svećenika (služba Riječi) zamjenjuje misu. I ljudi se pomalo navikavaju da nema svećenika ni Pretvrobe. Dovoljno je otić u Njemačku da to vidite. Pitajte naše koji tamo rade. Silom se dogodilo kao što smo vidjeli za vrijeme pandemije kad su se prvi put u povijesti zatvorile crkve (!) Obavezni smo ići na svetu misu, ali preporučljivo je ići i svaki dan i dostojno primati Isusa, posebno u ovo sadašnje vrijeme kad ne znamo koliko dugo ćemo imati tu milost na raspolaganju. Bogoubojstvo se dogodilo jednom na Golgoti i ne može se ponavljati, ali se mržnja na Boga može iskaljivati i dalje na njegovu čovještvu pod prilikama kruha i vina, i može se ukloniti Njegovu nazočnost u euharistiji. To je ujedno i najučinkovitiji put da se uništi Crkva jer se tako uništava njezin temelj, njezino središte, njezino srce. No, zabrana ima nedostatak a to je da će tada biti previše očito što je po srijedi, i da će biti previše mučenika koji će tada proslaviti Boga.

3. Zato imamo i treći način a to je Ovaj treći način je puno perfidniji i opasniji, a to je hipotetska mogućnost. To se nije, Bogu hvala, do sada dogodilo nego u nekim pojedinačnim slučajevima svećenika koji su eksperimentirali sa euharistijom. Dakle, ova hipotetska mogućnost koju ne možemo isključit da se može dogodit jest da Crkveni autoritet pod pritiskom krivovjerja i poganstva odluči promijeniti formu sakramenta. Pa onda više ne bi bilo Pretvobe i stvarne Isusove Prisutnosti – nego bi se blagovao samo običan kruh i vino kao što to imaju protestanti. Danas kad su mnogi izgubili vjeru, kad se žele po svaku cijenu približiti svijetu, kad govore o ekumenizmu, na nekritičan način, ne bi bilo čudno da se i ovo dogodi i tada se događa ova prevara. Naime, za svaki sakramenat pa tako i za euharistiju, potrebna je materija, a to je pravi kruh i pravo vino, a uz materiju je potrebna i forma, to jest da valjano zaređeni svećenik izgovori riječi Pretvorbe sa Posljednje večere. Mi unutar Katoličke Crkve imamo razne obrede mise: m.arapski, ambrozijanski (na sjeveru Italije) bizantski, siromalabarski, rimski. Osim toga u novom obredniku imamo i razne euharistijske molitve, tako u hrvatskom misalu imamo četiri glavne euharistijske molitve. No unatoč razlika obreda u svim ovim slučajevima vidimo da forma ostaje ista i materija ostaje ista. Ista je materija – kruha i vina i nepromjenjena ostaje forma Pretvorbe. I nakana svećenika da posvećuje u vjeri Crkve. Ako se promijeni forma – ako se promijene riječi Pretvorbe onda više nemamo Misu i svećenik koji bi u tome sudjelovao pristaje na prevaru sebe i vjernika, pretvara se u prevaranta. Ako se nastavi ovo stanje onda možemo pretpostaviti da će mnogi svećenici na to pristati posebno jer je uznapredovala sekularizacija, i gdje mnogo svećenika homoseksualaca ili konkubitaraca – dakle žive u smrtnom grijehu i slave svetu misu (!) Za vjernike je misa valjana ali oni čine još jedan teški grijeh – a to je da čine svetogrđe prema euharistijskom Isusu. To ih je tijekom vremena dovelo do toga da više ne drže do euharistije i da ne vjeruju u nju pa je onda za zaključiti – ako bi došlo do ove promjene da njima ne bi bio nikakav problem to prihvatiti. Njima bi se tada pridružio jedan broj konformista i slabića, i rezultat bi bio da bi samo mali broj svećenika bio kadar se tome oduprijeti i jasno za to bi platili cijenu jer bi im tada nadležne vlasti zabranile vršiti svećeničku službu i ni u jednoj crkvi ne bi mogli slaviti misnu žrtvu…

(do minute min 24)  (…) 

Čuda su zajamčena u svakom dobu, a posebno za posljednja vremena pa tako Otkrivenje najavljuje dolazak dva moćna svjedoka i drugi Kristov dolazak. Dajući sve od sebe, vjernici trebaju uvijek računati na nadnaravnu pomoć. Zato nas se sile zla boje jer znaju da po jednom pravedniku Bog može promijeniti sve pravedniku Bog može promijeniti sve.

Svakome tko malo pažljivije analizira očito je da se okončava proces razaranja takozvanoga ,,starog” svjetskog poretka. On se odvija na više područja istodobno iz kojih ćemo izdvojiti najvažnija. Kao prvo uništava se osoba u svome temeljnom dostojanstvu i pravima i to poglavito preko kulture smrti. Njezini najočitiji primjeri su masovni pobačaji, koji službeno prelaze sedamdeset milijuna godišnje u svijetu,’ trgovina djecom, koja godišnje u svijetu uzrokuje nestanak osam milijuna djece, te sve raširenija eutanazija starih, nemoćnih, bolesnih i umornih od života. Iako smo u prošlosti imali robovlasništvo i žrtvovanje djece idolima, razmjeri sadašnje tragedije neizmjerno ih nadilaze. Na drugom mjestu dolazi razgradnja obitelji preko obeshrabrivanja zasnivanja braka i radanja djece raznim mjerama poput ukidanja obiteljske plaće i nedostižnosti kupnje stana. Na to se nadovezuje ugrožavanje sklopljenih brakova razvodima i sada ozakonjenjem istospolnih zajednica. Treće je područje uništenje naroda preko navođenoga i potpomognutoga useljavanja s kojim ide demografska kriza i iseljavanje domaćega stanovništva.
To se zorno vidi na primjeru  Hrvatske ali i Hrvata u Bosni i Hercegovini gdje bi uskoro mogli nestati kao konstitutivni narod. Na koncu imamo specijalni rat protiv kršćanstva koje je podvrgnuto nesmiljenim napadima izvana, kao što je isticanje slučajeva pedofilije samo kod katoličkih svećenika dok se ono prešućuje u drugim vjerskim zajednicama, ali i iznutra promicanjem  raznih krivovjerja. Rezultat je da osobe lišene obitelji, naroda i vjere ostaju bez ikakve  zaštite u borbi protiv zla i izložene svim  mogućim ucjenama i poniženjima.

Cilj

Najočitiji cilj ovoga smišljenog i sustavnog procesa razaranja jest potpuni nadzor nad čovjekom izvana, preko kamera i mobitela, i iznutra, preko čipa ugrađenoga u tijelo svakoga pojedinca.

Porobljavanje postaje sve gore pa se već najavljuje kontrola disanja, hrane i kretanja te oduzimanjem privatnoga vlasništva. Sloboda sve više postaje posve nepoznat pojam i nedostižan san. No to još nije sve jer se modernim robovima želi oduzeti ljubav kao najdublja veza koja postoji među ljudima. Ljubav se relativizira i svodi samo na spolni čin, a sve vodi prema njezinoj zabrani kao što je to najavio Huxley u svom distopijskom Vrlom novom svijetu. Krajnji cilj je da se jednom kad se čovjeku zarobi duša lišavajući ga slobode i ljubavi, u njemu ,,ubije” Boga. Ateistička ideologizacija tijekom školovanja i doživotna preko medija, skupa s poganskom praksom koja otuđuje od morala i nadnaravnoga trebala bi se okruniti fizičkim ili transhumanističkim onesposobljavanjem čovjeka za istinsku vjeru.

Neprijatelj

Kod svega ovoga treba imati na umu da se ne borimo prvotno protiv zla, koje je na vrhuncu svoje moći, ni struktura grijeha, koje su sve jače, ni protiv malih ili velikih zlotvora koji su samo prodane duše piramidalno ustrojene. Pravi neprijatelj je osobno duhovno biće, Zli, odnosno Sotona, neprijatelj čovjeka od početka, otac laži i ubojica ljudi (Iv 8,44). Sukob nije toliko fizički nego prvenstveno metafizički. U skladu s time i zaziv u molitvi Oče naš može se prevesti i Oslobodi nas od Zloga“. Imajući u vidu o kome se radi neophodno je osloniti se na Boga i oboružati se duhovnim oružjem: pokorom, molitvom i sakramentima.

Otpor

Ne možemo se boriti oponašajući neprijatelja jer ćemo postati onda kao i oni. Ljudi opredijeljeni za dobro još su većina, ali od toga nema koristi jer su međusobno podijeljeni, izmanipulirani i premreženi izdajnicima. To treba pretvoriti u prednost što znači ne oslanjati se na udruge, pokrete i institucije, nego treba biti razdružen odnosno djelovati pojedinačno. Uzor nam mogu biti uskoci, hajduci, kamišari ili urbani pustinjaci koji žive medu drugima, ali su slobodni i zbog toga neshvaćeni i sami. Za takav način života potrebno je ispuniti neke uvjete odnosno postići samodostatnost, kako fizičku (energija, voda, hrana, gotovina…) tako i još više duhovnu, koja zna birati dobre sadržaje i održavati mentalnu higijenu odbacujući sve ono što je štetno. No najvažnije je ponovno otkriti i oživjeti sposobnost ljubavi iz koje se obnavlja osoba, obitelj, narod i vjera. Tako se, unatoč svim nepovoljnim okolnostima, vraća radost življenja i svjetlo razgoni tamu.

Otkrivanje vjere

Naša vremena donose brojna ispunjenja biblijskih proročanstava posebno iz knjige Otkrivenja. Tako nakon dvije tisuće godina imamo ponovno državu Izrael što je jedinstvena stvar i dokaz da Bog upravlja poviješću. Događa se masovni otpad od kršćanstva koji čini sve aktualnijim Isusovo pitanje hoće li naći vjere na zemlji kod svoga drugog dolaska. Žig zvijeri koji omogućava potpuni nadzor nad ljudima prvi je put u povijesti tehnološki sada izvediv preko čipa i bezgotovinskoga plaćanja. Ubrzano se uvodi novo normalno” i već se uspostavlja globalna vlast nad svijetom kao što smo imali prilike vidjeti u vrijeme korone. Kad se i službeno proglasi svjetska vlada, onda je sve spremno za jednoga vladara. On će se ustoličiti kao gospodar svijeta i za njega nam Biblija kaže da će biti Antikrist. Sve do sada smo imali samo njegove blijede najave, male antikriste u liku tolikih tirana i diktatora koji su mrzili Krista.

Sva ova proročanstva koja se ostvaruju nakon toliko stoljeća dokazi su istinitosti Svetoga pisma i stoga prilika za obraćenje. Oslobođenje od vanjskih i nutarnjih okova ima smisla ako promijenimo sebe i držimo se Boga jer inače isti uzroci dovest će opet do istih ishoda. Sotona u svijetu ima moć preko i ljudi koji mu služe preko raznih grijeha. Odričući se njega, svih djela njegovih i svega sjaja njegova, vraćamo svoje dostojanstvo i slobodu. Konačni cilj borbe nije izbavljenje od zemaljskoga ropstva vi uništenja nego od vječne muke i propasti u paklu. Odnosno, treba osvojiti raj i tome sve drugo podrediti.

Pobjeda

Odnos snaga je takav da su snage dobra poražene i potisnute u katakombe. To je jedinstvena prilika da onda kada je sve izgubljeno shvatimo da se bez Boga ne možemo spasiti. Od nas se traži djelovanje koje računa na milost odozgor i samoprijegor koji uključuje spremnost na gubitak svega (dobroga glasa, imetka, života) kao kod naših ratnika tijekom povijesti. Već imamo jasne nagovještaje promjene. Zli je na vrhuncu svoje moći nakon kojega slijedi pad i zato mu se žuri jer zna da im je ostalo malo vremena.

Ljudski je nemoguće preokrenuti sadašnje stanje, ali Bogu je sve moguće. Čuda se i danas događaju kao što smo vidjeli u Domovinskom ratu gdje smo unaprijed bili osuđeni na propast od vanjskih neprijatelja i domaćih izdajnika. Čuda su zajamčena u svakom dobu, a posebno za posljednja vremena pa tako Otkrivenje najavljuje dolazak dva moćna svjedoka i drugi Kristov dolazak. Dajući sve od sebe, vjernici trebaju uvijek računati na nadnaravnu pomoć. Zato nas se sile zla boje jer znaju da po jednom pravedniku Bog može promijeniti sve.

Krist je Kralj kraljeva, Gospodar povijesti i njegova konačna pobjeda nad zlom i Zlim samo je pitanje vremena.

Napomena: isticanje teksta – admin. ; Članak u časopisu Svjetlo riječi – prema predavanju u Zagrebu na znanstvenom slupu

Audio: (objavljen 2.10.2023.)

Nepovjerenje prema pokori je rašireno i u redovničkim sredinama gdje su prije prednjačili u pokori i tu se često stvari onda pravdaju i teološkim putevima. U nekim slučajevima se jednostavno pokora reinterpretira pa ispada da sve ono što živimo u životu pokora. Mi možemo život doživljavat kao pokoru, ali to nije ova pokora koja se od nas traži. Na kraju, iako je suvremeni život zahvaljujući tehnološkom napretku daleko lakši nego što je bio prije, imamo manje pokore nego prije, kad je život bio teži. Do  Drugog Vatikanskog koncila mi smo imali korizmenu pokoru sasvim drugačiju od one koju imamo danas, a ona se događala skoro 15 stoljeća, na način da je kroz korizmu se ne bi mrsilo, ne bi se jelo meso, ali ni sve one prerađevine od mesa. To mi sad činimo, zapovjedni nemrs, dva puta godišnje. Na veliki Petak i Čistu srijedu, i preporuča se preko godine petkom. Dakle, tada je to bilo cijelu korizmu i plus toga, jelo se samo jedanput, jedan obrok dnevno, bez mesa, bez mlijeka, bez sira. Jedan obrok dnevno, zamislite kako je to izgledalo. To je daleko zahtjevnije nego što mi to danas imamo na Čistu srijedu ili na Veliki petak. I ljudi su tada radili težačke poslove jer su bili zemljoradnici. I svejedno nije bio problem da tako prožive cijelu korizmu. Nama je to, kako vidimo, jednostavno neshvatljivo. U mojoj obitelji su pričali da su moja prababa i pradjed, tako obdržavali korizmu i to se danas čudimo, kako je to moguće, a opet to su bili ljudi kao i mi. Ono što je bilo dostupno njima, dostupno je i nama. Međutim, promijenio se način našeg razmišljanja, oslabila je volja, ohladila se ljubav, i često puta je upitna i vjera – što je ostalo od vjere.

Svaki kršćanin, kaže apostolska konstitucija Pavla VI, Paenitemini, treba posjedovat sensusum penitentiale odnosno smisao za pokoru i pokornički duh. Znači, ne samo redovnici, ne samo oni koji su se povukli iz ovoga svijeta, nego svaki kršćanin bi trebao posjedovat pokornički duh i osjećaj za pokoru – da je to nešto vrijedno. Da je to nešto pozitivno, nešto što mu pomaže. Ovaj pokornički duh će mu omogućit da čini pokornička djela u skladu sa svojim unutarnjim obraćenjem. Znači, izvanjska djela imaju smisla ako su povezana s ispravnim raspoloženjem, s ispravnom nakanom, i zato je važno da to bude povezano s pozivom na obraćenje koje posebno odjekuje kroz korizmu. I onda nam to pomaže da u duhu pokore prihvatimo protivštine svoga života. Da u biti kroz pokoru koju obavljamo možemo uhvatit tu pokorničku dimenziju svog života i sve ono što nam je teško, protivno, opterećujuće da možemo preobrazit, dat jedan vjerski smisao, da to bude oni mali i veliki blagoslovljeni križevi koji će bit za naše spasenje i za spasenje drugih duša. Pokornički duh može doista prožeti i oplemeniti sve vidove života.

Mi vidimo samo kod upotrebe jezika kad se čovjek naučio mrtvit svoj jezik koliko dobra može učinit drugima, ne samo da se savlada, ne samo da ne govori loše, nego da govori dobro, da podiže ljudima raspoloženje, da im vraća nadu, i tješi ih i krijepi.

Zato, jer pokornički duh može prožeti sve vidove života imamo i razne izraze koji pokazuju da se pokora može očitovati na razne načine. Tako imamo izraze: odricanje, trapljenje, prikazivanje, podnošenje, mrtvljenje, žrtva. Sve su to razni izrazi koji ukazuju na pokoru. Tj na različite vidove pokore. To je bio jedan bogati rječnik kojeg smo mi danas izgubili i sam ovaj pojam koji se zadržao često puta nam ostaje izvan dosega. Najpoznatiji pokornički čini su post, molitva i djela ljubavi i tako takvi su od početka prisutni u Crkvi. Pokora da molitva može bit pokora to vidimo najbolje u Isusovoj molitvi u Getsemanskom vrtu. On je bio svjestan da će ga tu noć uhititi, ali nije išao da se odmori, naspava, nego je išao moliti i u toj molitvi se on mučio jer se znojio krvavim znojem, bilo mu je teško. Možemo reć da je on tu proživio jednaku muku kao onu koju je proživljavao kasnije u svom tijelu. Zašto je to tako? Jer je uzeo ljudsko tijelo u kojem je trpio ono trpimo i mi na tjelesnom planu ali isto kao Bog je mogao vidjet i tolike grijehe koje su ljudi činili do kraja svijeta i za koje će Njegovo otkupljenje i Njegova muka biti uzaludni. I zato je to moglo izazvati nutarnju muku koja se onda pokazala izvanjski. Molitva, kad nemam osjećaj koji potpomaže, koji prati kad se bazira samo na volji, može bit stvarno zahtjevna i naporna. I može biti stvarno pokora. I to je nešto normalno. Nije molitva samo da molimo onda kad nam se moli. Molitva je pitanje odluke. I djela ljubavi kako vidimo znaju tražit pokoru, ne samo kad njegujemo bolesne, umiruće, nego i kroz duhovna djela milosrđa kao što je podnošenje dosadnih, ili druge stvari, to je također, podnositi takve ljude koji su teški sami sebi i koji vide samo negativno, oko sebe pustiti da se izjadaju da istresu tu negativnost ima jednog odraza i na nas da i nas to jednim djelom optereti, ali ako to činimo iz ljubavi prema Bogu znamo da to ima smisla i da je to jedan vid pokore.

U našem potrošačkom društvu tijelo sa svojim potrebama se cijeni daleko više od duše i njenih potreba. A čovjek je i duša i tijelo. Štoviše duhovno se i od strane vjernika se zanemaruje i ignorira kao da i ne postoji.

Kažemo da smo vjernici a u praktičnom životu najčešće živimo kao praktični nevjernici, kao da je materija jedina stvarnost života.

To pokazuje i činjenica da učinit nešto za dobro duše posebno ako to traži neko tjelesno odricanje, kao spavat na podu i postiti – to je danas neprihvatljivo, a istodobno trapiti tijelo puno većim pokorama, radi kičme, stalno ležat na dasci, ići u teretane, gladovat radi boljeg izgleda ili zdravlja to je nešto poželjno i za to se izdašno i plaća, pa imamo i klinike za gladovanje, gdje u biti bogati ljudi plaćaju da imaju liječnika koji će ih pratit, osoblje koje ih prati da gladuju. To bi mogli i kući ali nemaju snage da sami to naprave. Imamo sad i psihijatre koji se orijentiraju prema tome da bi pomogli ljudima oko gladovanja. To je nešto prihvatljivo i za što je čovjek spreman potrošiti i puno novaca. A za post – to je neprihvatljivo jer post je radi dobra DUŠE, ne radi dobra tijela, iako donosi i dobro tijela.

(Više na yt kanalu: POKORA – Sjaj istine, don Josip Mužić – YouTube)

“Od kuge, gladi i rata oslobodi nas Gospodine!” – Tako se molilo kod blagoslova polja i nekad je to ljudima bilo na pameti kao tri najveća zla koja mogu snaći zajednicu pa su zajednički tako molili. Prošlih godina imali smo zlo Covida, a sad rat – pa POSTOJI MNOGO ZNAKOVA DA DO GLADI MOŽE DOĆI… Ako do toga ne dođe još bolje, ali postoji mogućnost da dođe i dobro je da budemo PRIPRAVNI.

“Prediktivno programiranje” svjetskih moćnika – u biti planiraju da se dogode određene stvari, puste to u javnost, pripremaju nas, tako da s moralne strane čine ljude suodgovornima za svoje naume u ovom slučaju Veliki reset-a ili preslagivanja (na hrv.) …jer kad bi sve radili na samo na svoju ruku grijeh bi bio samo njihov, a ovako je i naš ako se u to uklopimo.

Planirano  “mijenjanje prehrambenih navika” – posljedica toga je i glad – i na to se pripremaju.

Kako su brzo mogli detektirali problem i to 2 mjeseca nakon što je najavljen Veliki reset, 4 mjeseca nakon što je krenulo s Cov. ?

Postoji suglasje na području svjetske moći.  Promicanje blagodati JEDENJA INSEKATA i jedenja hrane proizvedene umjetno u laboratorijima. Treba se riješiti životinja: krava, ovaca, koza… jer troše ugljični dioksid i zagađuju okoliš. Da to nije šala, kao što je izgledalo, pokazuje i činjenica da su u to uključene i OSOBE IZ SVIJETA FILMA, jer promiču takav način prehrane (Australija, Novi Zeland – plan da se ponudi djeci u vrtićima; Samo je pitanje vremena kad će se to pojaviti i kod nas…)

Nije postavljena stvar tako DA SE OBRADE NEOBRAĐENE POVRŠINE, nego se još ide za tim da se stoka koja sad postoji smanji ili onemogući, a da se umjesto daju insekti…

Više na: VJERNI BOGU

Tekst u časopisu “Svjetlo riječi”

Prvo da krenem od osobnoga: U Italiju, u Rim samo otišao sa 16 godina, nakon reforme školstva. Završio sam klasičnu gimnaziju tamo, kao civil sam studirao filozofiju, na državnom sveučilištu, doktorirao tu filozofiju, i tek onda se pojavilo svećeničko zvanje.

Dolazim iz obitelji u kojoj je otac bio odvjetnik i povjesničar. Bio sam situiran, u Italiji sam dobio papire, mogao sam tamo ostat i živjet, ali jednostavno Božji poziv je bio jači.

To govorim zato jer nisam postao svećenik niti da se uhljebim, niti da radim neku karijeru, nego da se odazovem na Božji poziv i da služim Bogu.

Vjerujem da takvih svećenika u našem narodu ima puno.

To je onaj glavni motiv koji me naveo da uđem i u ovu temu, jer je tu pitanje mog osobnog odnosa s Bogom: Što sam ja spreman učinit za Istinu pisanu velikim slovom? „Ja sam Put, Istina i Život!“ – To je Krist, pisan velikim slovom. On je Bog. Ovdje u vremenima kad se gazi Istina, to postavlja prozivlje moju osobnu vjeru – Jesam li ja Kristov ili sam se ja jednostavno omekoputio, uklopio, spreman na razne kompromise, bojim se za sačuvati posao, bojim se da se neću imat di liječit jer neću imat Covid-propusnicu, pa neću moć ić u bolnicu i slično, ili sam spreman za Onim za kojim sam pošao – ić za Njim do kraja, kao što su išli toliki sveti u prošlosti.

Ređen sam 1992., vratio sam se 1993., kad je praktički Domovinski rat bio gotov, kao bogoslov i budući svećenik nisam bio podoban za to da sudjelujem u ratu jer je moj rat druge naravi, ali mogu reć da ono što nisam mogao sudjelovat ’91., da je to došlo na tapet sada, dočekalo me, ja sam se osjetio pozvanim, … (podrška!!!!!!!!!) da budem u prvim redovima one manjine koja brani ona svoja osnovna prava koja su ugrožena. Ko što je dr Marović rekao, nisam našao da je igdje Crkveno učiteljstvo reklo nešto sporno, s čim se ja ne mogu složit ili što moram osporavat. Nije ništa bilo rečeno sporno. Međutim bilo je puno diplomacije, puno šutnje, puno prešućivanja, puno naglašavanja jedne strane istine, ali najgore je padala šutnja naših pastira, koji onda kad je trebalo govorit nisu govorili. To je ono što možemo reći da je bilo problematično. Sadržaj onoga što je rečeno nije po sebi problematičan, nego onoga što nije rečeno, i vrijeme kad se progovorilo.

Sad smo dočekali izjavu koja daje jako uporište od strane biskupa, da su se javno izložili za dobrovoljnost, po pitanju cjepiva pokazuje da molitve, žrtve i rad onih koji su ustrajali sve ovo vrijeme i nisu se dali pokolebat u svojoj privrženosti Istini, da je sad to urodilo plodom. I moramo ih nastavit podržavat da nastave tim putem.

Ono što mislim da može biti korisno u ovoj knjizi jest što je ona prva knjige ove vrste u našem narodu i pisana je tako da prije svega se obraća vjernicima, ali mislim da može poslužiti i onima koji nisu vjernici.

Jer pitanje moralne okaljanosti cjepiva – to je u prvom dijelu knjige, one koje to ne zanima koji to drže nevažnim, jer nisu vjernici pa ih ne zanima, to mogu preskočit, a onda imamo druga dva djela, koja se zdravorazumski gdje se kroz prizmu dostojanstva čovjeka govori se o tome da se čovjek ima pravo odrediti slobodno hoće li primiti cjepivo ili neće. To je ono što se gazi ta temeljna sloboda, gazi se savjest i od nas se očekuje da mi prednjačimo u ime tzv. poslušnosti podložnosti stožeru. Pa nije stožer Učiteljstvo Crkve. Nije stožer iznad pape, iznad 2000 godina tradicije i Predaje Crkve, iznad Svetog Pisma.

Stožer je jedno tijelo koje je izmišljeno, koje sad trenutno postoji, kojeg nema nigdje u Ustavu, u zakonu, i sl. i koje će kad ovo prođe – nestat. (!!!!!!!!!) Ono je nešto što je prolazno.

Mi svi imamo zdrav razum, slobodnu volju, da nas to čini ljudima i da nam je to dano od Boga. I ja se sad u ovoj krizi osjećam puno bliži ljudima koji možda nisu vjernici i koji su raznim drugih opredjeljenja, a koji su čvrsto ustali protiv toga temeljnog dostojanstva čovjeka, u obranu slobodnog razmišljanja, zdravog razuma i u obrani slobodne volje. Onih drugih unutar Crkve koji se slijepo pokoravaju i ne žele koristit svoj razum, ne žele koristit svoju slobodnu volju, nego se pokrivaju poslušnošću, njih se jednostavno prepoznaje kao strance. Vidimo da je ta podjela došla i unutar naših obitelji i naših župa. I tu je jedno veliko razdjeljenje koje je bolno, ali evo od kojega ne možemo pobjeći i s kojim se moramo nosit.

Također ono što se zaboravlja da smo mi često bili fokusirani samo na temu moralne okaljanosti cjepiva. Moralna okaljanost je nedvojbena. Znači kad Crkva kaže da je dopušteno uzeti takva cjepiva, ona ne niječe da su ona moralno okaljana. Jer kaže da tu postoji – materijalna, daleka i stvarna suradnja. Znači, ta daleka, pasivna suradnja je uvijek suradnja. To je suradnja sa zlom. Znači, možemo se mi zavaravati, ali to je tako.

Znači, Crkva kaže da je to jedna suradnja sa zlom, ali da je ona u ovom slučaju dopuštena. Dakle, to je ono što kako vidimo da je fokusiralo našu preokupaciju, našu pažnju dugo vremena, i onda jednostavno kad je došao taj stav Crkve onda se zaboravilo puno toga drugoga. Zaboravilo se da Crkva unutar toga ostavlja SLOBODU – da ti imaš pravo – ako je dopušteno, to ne znači da je obavezno. Svatko od nas ima SLOBODU NE POSEGNUT ZA TAKVIM CJEPIVOM. I to je ono što mora svima biti jasno. Drugo što se zaboravlja – da nije to jedini aspekt. Ostaje pitanje dostojanstva čovjeka, tj treće – pitanje – u kojem svijetu ćemo se mi nakon ovih mjera probuditi. To je ono što tvorci ove krize ne kriju – da oni žele stvoriti jedan novi svijet, novi svjetski poredak, novi reset ili novo normalno. Kažu – nema više povratka na staro, na dosadašnje normalno. To znači, da nas čeka nešto sasvim drugo, jedan sasvim drugi život. To je ono što dolazi od najviših instanci moćnika ovoga svijeta. Znači, to je nešto što ne možemo shvatit neozbiljno, nego moramo shvatiti ozbiljno.

Mi vidimo da nas stalno iznenađuju sa novim mjerama i stalno na sto zaprepasti: Jel to moguće? Kad su počeli s mjerama nezamislivo je bilo da će ljudi prihvatit nosit maske, pa smo prihvatili, (mnogi su prihvatili), onda su rekli da će zaključavanje trajat dva tjedna, pa evo mi smo zaključani godinu ipo dana, skoro dvije, pa Covid-potvrda je izgledala fantazija, a sad nam je to postala stvarnost, a onda već u onim naprednim zemljama kao Kanada, Australija, možemo vidjeti što nam se sprema sljedećih tri-četiri koraka, znači sutra nas mogu smještat kao Kanađane ili Australce u karantene, koje su jedna vrsta modernih logora, jer si prisilno odveden od svoje kuće, stavljen u taj kamp, koji je čuvan od policije, šta je to nego jedna vrsta modernog logora… Oni planiraju i puno drugih koraka, da se ukine gotovina, da se sutra ukine privatno vlasništvo, … To je nešto što se događa izuzetno brzo i što nas sve iznenađuje.

Da li sam ja spreman živjet i prihvatit takav novi svijet, novi poredak koji ima totalitarne konotacije? To je u biti jedna diktatura koja je gora od diktature u komunizmu.

Ako se mi ne odupremo, bori se, čini pokoru, bori se svim mirnim, dopuštenim sredstvima, oni će nas jednostavno poklopit potpuno – Mi ćemo se probudit u jednom novom poretku, novom resetu, koji će biti duboko nekršćanski, tj. poganski.

I zato je ovo pitanje cjepiva nije samo pitanje cjepiva nego je pitanje naše budućnosti koja se tiče svakog od nas osobno, tiče se naše djece, i tiče se nas kao vjernika. Mi sutra u jednom takvom društvu možemo zaboraviti na vjerske slobode, bit ćemo sretni ako budemo tada živi, ako budemo mogli slavit mise, kao što smo imali za vrijeme Turaka, kad su se ljudi okupljali u prirodi i u privatnim kućama, i onda skrovito slavili euharistiju.

Jedno takvo totalitarno društvo koje se rađa – rađa se vrlo agresivno, bahato, i traži da mi kao ljudi, kao vjernici na to damo odgovor. Hvala!

…

Video na: Vjerni Bogu

UVOD u knjigu

Cjepivom protiv korone počeo sam se baviti silom prilika – kada su nastupila zaključavanja, a posebno zatvaranja crkava u Hrvatskoj. Naime, osobno sam se u toj nezavidnoj situaciji trebao snaći i kao čovjek i kao svećenik. Također, htio sam pomoći svim ljudima dobre volje  razlučivanju i zauzimanju ispravnog stava.

Od tada sam svakoga mjeseca jednu radioemisiju na Radio Mariji posvećivao toj temi. Emisije su imale vrlo dobar odaziv pa sam neke kasnije dodatno obradio i objavljivao i u pisanom obliku, potkrijepljene bilješkama, sve kako bi pravodobno došle do zainteresiranih.

Istodobno, sve je izraženija potreba da se s moralnoga stajališta sustavno obradi ta tema. To su razlozi koji su me potaknuli na pisanje ove knjige. Napominjem da sam iskoristio već objavljene radove koji su ostali  nepromijenjeni izuzev što su prošli novu lekturu i prilagodbu bilješki cjelokupnom tekstu njih sam dopunio novim poglavljima (trećim, četvrtim, osmim, devetim i desetim) i tako dobio jednu zaokruženu cjelinu.

Naziv Covid-19 u tekstu je pohrvaćen i jednostavno skraćen u kovid. Knjiga je podijeljena u tri dijela. Prvi se bavi problematikom moralne okaljanosti cjepiva pobačajem; drugi je posvećen pitanjima odgovornoga i slobodnoga donošenja odluke o cijepljenju, a treći se bavi razlozima koji opravdavaju odbijanje cjepiva.

Knjigom želim omogućiti svakom tragatelju za istinom da dobije potreban uvid u temu cijepljenja kako bi mogao donijeti argumentiranu i moralnu prosudbu te osobnu odluku želi li se cijepiti ili ne želi.

Kako smo okruženi svestranom često nekritičnom promidžbom cijepljenja više sam naglasio problematične aspekte koji se zaobilaze i prešućuju  u glavnim medijima. Tema se mogla još produbljivati i proširivati, ali sam potaknut mišljenjima drugih držao da je knjigu važno što prije objaviti i učiniti ju dostupnom javnosti.

Naime, događaju sustižu jedan drugoga i ne uspijeva ih se pravo ni popratiti, a kamoli o njima mirno razmisliti. Pitanje je hoće li, uslijed uvođenja sve veće neslobode govora, uskoro uopće biti moguće objaviti ju.

Dosadašnja moja izlaganja i objavljeni radovi o cijepljenju izazvali su brojne reakcije kako pozitivne tako i negativne. Susreo sam se s omalovažavanjem i neskrivenim prezirom, prešućivanjem pa čak i mržnjom, cenzurirali su me i Youtube, ali neki katolički mediji.

No sve to nije usporedivo sa zadovoljstvom da sam se mogao boriti za istinu i pomagati ljudima koji su to primali sa zahvalnošću, molili za mene i iskazivali mi podršku na razne načine.

Od samoga početka korone u pitanju nije samo spašavanje zdravlja nego i osnovnih ljudskih prava koja su sustavno ukidaju.
Odgovornost prema bližnjima i pred Bogom traži i od svećenika da se izloži i založi za dostojanstvo osobe svjestan da se sve više dovodi u pitanje i sama sloboda vjere, odnosno spas duša.

Svi ćemo na Posljednjem sudu morati položiti račun a sve to smo činili ili propustili činiti.

Svatko ima pravo na svoje mišljenje. Ali jednako tako svatko ima pravo na istinu koja ispravlja, opovrgava ili potvrđuje osobna razmišljanja.

Znanost se temelji na slobodnom i kritičkom propitivanju bez kojega se ona pretvara u karikaturu vjere. Ako ne želimo biti robovi, moramo dopustiti da nas istina oslobađa i na koncu, prije ili kasnije, jedino istina pobjeđuje.

Kao vjernici ne smijemo koristi krijepost poslušnosti kao izgovor za konformizam i servilnost koji nas vode u grijeh neposluha prema Bogu. Pozvani smo, kao razumne i slobodne osobe, slušati legitimne ljudske autoritete u onome što imaju pravo tržiti od nas iskazujući tako poslušnost Bogu.

Cijepljenje se uz združene napore vladajućih, sve agresivnije promiče i nameće pa se ljudi povlače, ne usuđuju se iznijeti svoje mišljenje i žive paralizirani u strahu nadajući se da će ovo brzo proći. No ništa ne prolazi, nego stanje postaje sve gore.

Istina je da pojedinac može učiniti malo, ali ako svatko da svoj doprinos, stvara se kritična masa koja nužno donosi primjenu nabolje.

Kao vjernici uz to trebamo računati na Boga kojem je sve moguće, ali koji traži naši suradnju pa se onda i jednom osobom kao nekoć Mojsijem može poslužiti da oslobodi svijet od epidemije, ali i svakoga drugoga zla s njom povezanoga.

Riječi Jude Makabejca i danas su aktualne: „A Nebu je svejedno izvojevati spasenje s mnogima ili sa šačicom. Pobjeda u ratu ne zavisi od jačine vojske, jer nam od Neba dolazi jakost. Ovo izlaze na nas u premoći drskosti i bezakonja, da istrijebe nas i naše žene i djecu našu i da nas oplijene, a mi vojujemo za goli život i za svoje svete uredbe. Zato će ih Gospod pred našim očima satrti, ništa se ne bojte.“ (1 Mak 3,18-22)

U ovoj globalnoj krizi prijeko je potrebno sačuvati zdrav kritički duh ne rukovodeći se osjećajima, nego razumom. Kršćani, pak, imaju zadaću donositi sudove u svjetlu vjere kako bi doista bili ispravni.

Situacija je složena i nije lako zauzeti kategorički, općeprihvaćeni stav pa je zato važno ne nametati svoje mišljenje kao jedino mjerodavno – bez poštovanja drugih.

Katolički nauk pokušava ne upadati u krajnosti kako laksizma (koji odobrava upotrebu moralno okaljanih cjepiva bez ikakvih uvjeta), tako ni rigorizma (koji kategorično odbija moralno okaljana cjepiva u svakom slučaju).

Razborita prosudba nije jednaka za svakoga i u svim okolnostima. Svatko je dužan informirati se i sam donositi odluku svjestan da za nju snosi i posljedice i odgovornost.

Cjepivo je donijelo i velike podjele ne samo u svijetu nego i među vjernicima pa čak i među pripadnicima pokreta za život.

Oni koji su se cijepili kao da se osjećaju dužni pošto poto braniti svoj izbor i u pravilu ne ostavljaju mogućnost za razgovor i propitivanje.

Oni, pak koji odbijaju cijepljenje šute ili brane svoje stavove strastveno i puni emocija što zna odbiti moguće sugovornike, važno je da unatoč različitim stavovima „istinujući u ljubavi“ čuvamo jedinstvo u Kristu priznajući i popravljajući eventualne pogreške.

Na koncu, u cijeloj ovoj zdravstvenoj krizi treba vidjeti i pozitivne mogućnosti kao što je prilika za pročišćavanje vjere u kojoj se može obnoviti i učvrstiti pripadnost Crkvi.

Ovo je vrijeme velikih izazova, kušnji i milosti kada je moguće izaći iz gubitničkog sivila mlakosti i ponosno se boriti na strani dobra s uvjerenjem da će već na ovoj zemlji nagrada biti velika.

Mnogi će otpasti od Krista ali oni koji ostanu vjerni do kraja bit će istinski svjedoci i pridobit e mnoge izgubljene Zlo može dobivati bitke, ali je osuđeno da izgubi rat jer nam to jamči Uskrsli.

Zato „oduševljeno“ (1 Mak 3,2) vojujmo na strani istine.

UVOD KNJIGE NA YOUTUBE – kanalu

———–

Objavljivano na Radio Mariji i u obliku članaka:

1. Posluh u doba korone 25.4.2020.
2. Sloboda mišljenja i korona; 26.9.2020.
3. Odluka o cijepljenju, 28.11.2020
4. (Moralno promišljanje o cjepljenju, Agape) 19.12.2020.
5. Što nam je činiti, 27.2.2021.
6. cenzurirano na Youtube: Moguća grešnost cijepljenja, 6.5.2021.
7. Uvjeti Crkve za cijepljenje, 23.5.2021.
8. Papa i savjest, 6.11.2021.
9. … …
10. više na; MORALNA UPITNOST ANTI-COVID CJEPIVA – PROF. DR. SC. DON JOSIP MUŽIĆ