Knjiga „Svjetlo u bezakonju“ autora Ivana Mužića (1934.-2021.) predstavljena je u četvrtak, 20. veljače, u Domu kulture Zvonimir u Solinu.

Na predstavljanju su sudjelovali urednik i priređivač knjige prof. dr. sc. Josip Mužić, filozof izv. prof. dr. sc. Borislav Dadić, Branimir Stanić, glavni urednik Glasa Koncila u čijoj je nakladi knjiga objavljena, te povjesničar i publicist Marino Erceg. Promociju knjige moderirala je voditeljica Tiskovnog ureda Splitsko-makarske nadbiskupije doc. dr. sc. Silvana Burilović-Crnov. (ika.hm)

Ovdje je tekst don Josipova govora:

Ovo je neobična knjiga jer nije klasična autobiografija, a nije ni životopis napisan od nekog drugog, nego predstavljanje jedne osobe preko njegovih napisanih knjiga koje obrađuju teme koje su bile dominantne, kojima se on bavio kao povjesničar, protkan osobnim uspomenama koje omogućuju da se dobije slika o samom autoru.

Te su knjige izišle, kako je već rečeno, kao bibliofilska izdanja,  u malom broju primjeraka, 50 primjeraka, koje je on davao knjižnicama da ostanu za one koji se bave proučavanjem povijesti, i dijelio prijateljima i poznanicima.

To je bio dodatni razlog da se te knjige učine dostupnima javnosti,  ne bi li tako trud uložen u njihovo stvaranje donio pravi plod, a to je da budu poticaj i nadahnuće drugima.

Moj doprinos se sastojao u priređivanju ovog djela, pisanju predgovora i kratkih uvoda na početku svakog poglavlja, u cilju njihova povezivanja i dodatnog osvjetljavanja autora.

Neposredni poticaj za pisanje mi je došao od jedne karmelićanke iz zatvorenog samostana koja je s njim bila bliska zadnjih godina njegova života i izvrsno su se razumjeli, iako je od nje bio stariji nekih 50 godina bili su u bliskom kontaktu i ona ga je onda potaknula da bi trebalo nešto napraviti.

I onda su mi se stvari posložile pa sam došao na ideju da knjiga iziđe u ovakvom obliku na ovakav način. Neobičnost ove knjige odgovara i osobi autora komu je povijest bila ljubav, i radi koje je napustio odvjetništvo zarana. U prijevremenu mirovinu je išao sa malo više od 40 godina, sa nakanom da se posve posveti pisanju. Pisao je strastveno i predano, a ne po dužnosti kako se često događa po našim sveučilištima i takvo pisanje onda dovodi do inflacije riječi jalovih uradaka, koji donose profesorima potrebne bodove za napredovanje ali koje, praktički, nitko ne čita, skupljaju prašinu i ne otvaraju se. 2:38

On je tražio istinu i odgovore u prvom redu za sebe njega je to osobno zanimalo i tražio je da to raščisti, da njemu to bude jasno, i zato se upuštao u istraživanje, kupovao literaturu i slično. Dakle, nije ga motivirala zarada, pa je nabavljao literaturu o svom trošku ulagao potrebno vrijeme u pisanje, a da zato nije od nikoga primao plaću, sam je plaćao lektore, tražio izdavače, tiskare, i kad je mogao prikupljao donacije kako bi napisano moglo biti i objavljeno i cijelo to vrijeme – u medijskom bojkotu ili progonu okružen zavišću i ljubomorom režimskih intelektualnih najamnika pod nadzorom sigurnosnih službi, kako u komunizmu, tako i u demokraciji, kažnjavan zbog pisanja – suđenjem, zabranom rada, i zatvorom. Upravo zato mislim da zavrjeđuje da ga upoznaju mlađi naraštaji kako bi nastavili tamo gdje je on stao, ljubeći i boreći se za Istinu

Zahvaljujem Glasu Koncila i njihovu uredniku što su to prepoznali i podržali. Dvije su glavne odrednice njegova djelovanja.

 U prvom redu to je DOMOLJUBLJE, koje nalaže da izađemo iz mentalne uškopljenosti i sluganstva što prvotno zahtjeva zbacivanje okova laži koji nas čine i dalje robovima, osuđenicima i krivcima za sva zla na ovim prostorima. Mi smo kao narod stalno na optuženičkoj klupi. Ustaše, Jasenovac,… Katolička Crkva – Stepinac, sve je razlog da nas se sudi, da nas se proziva i etiketira, i to se nastavlja i dan danas

I nije da po tom pitanju puno čine naši dužnosnici da stvari promijene nego možemo reći da čak pogoršavaju posebno financiranjem tzv. Srpskog svijeta koji aktivno radi protiv Hrvatske Zato je presudno upoznati istinu o svom narodu i njegovoj povijesti u odnosu na svijet koji nas okružuje i na duhovnu borbu koja se na tom svijetu nesmiljeno odvija 4:58

Druga odrednica je VJERA. On nije bio svetac, i nije krio svoje mane, bio ih je svjestan

Nekad su mu se sviđale, nekad se šalio na svoj račun a ono što je kao zaključak znao reći je da je on još uvelike poganin da pripada više Starom zavjetu nego Novom zavjetu. Nije imao teološku izobrazbu, a ipak je zadržao djetinju pobožnost i jak osjećaj za pravovjernost koji su mu omogućavali da sačuva vjeru da se bori protiv neprijatelja kršćanstva i zabluda te da unatoč svega ostane na strani preostalih kršćana koji ljube BOGA iznad svega i da ne pristupi bezbošcima koji ljube SEBE iznad svega.

Ono što ga je resilo je velika LJUBAV PREMA SLOBODI. Kad već nije mogao živjeti u slobodnoj i neovisnoj Hrvatskoj, svojski se trudio da osigura svoju neovisnost, materijalnu i duhovnu. Nije pripadao nikakvoj strukturi ni javnoj, kao što je bila Partija, ni tajnoj kao što je tajna služba ili Loža, nije se uhljebio ni u Crkvi, ni radio u nekoj firmi, već je bio neovisan i sam je zarađivao sebi kruh, kako odvjetništvom, tako kasnije privatnim obrtom svoje supruge.

To mu je omogućavalo da na tragu seljačke samosvojnosti našeg naroda bude istinski SLOBODNI MISLILAC. U tome se naučio dobro braniti u neprijateljskom okruženju, ali i napadati kad je bilo potrebno uvažavajući okolnosti i razborito koliko je mogao. Nije se ustručavao pred nikakvim autoritetom, ići u napad. Bio je svjestan svojih slabosti, ali nije dao da strah ima zadnju riječ pokazujući hrabrost kad je to bilo potrebno. Od Hrvatskog proljeća bio je prijatelj s Tuđmanom, kojeg se ja sjećam kao dijete, bio je mjesec dana kod nas u kući, pisao je tada recenziju za njegovu knjigu, i usput se odmarao, Bio je također prijatelj i sa bivšim predsjednikom vlade Ivom Sanaderom, a ipak nije ušao u HDZ. To je, moramo priznat, znakovito. Tuđman mu je ponudio da sudjeluje u vladi, no on je to odbio.

U privatizaciji mu se nudilo da sudjeluje i obogati se, ali ni to nije prihvatio. Nije se okoristio svojim hrvatstvom nego je zbog njega bio na gubitku materijalno i egzistencijalno. Jednako tako, nije se okoristio ni svojom vjerom iako je bio prijatelj sa nadbiskupom Franićem, a sa nadbiskupom Jurićem je bio rodbinski vezan, jer je on bio ujac mojoj majci.

Dozvola od nadbiskupa Franića da prvih godina braka živi u župskoj kući ovdje na Gospinom otoku, bila je vezana uz protu uslugu – da njegova supruga, nećakinja župnika, nastavi biti njegova domaćica. Moja je majka bila tu i domaćica. Tako da sam ja imao priliku, privilegij, da prvih godina života od rođenja, provedem ovdje, na Gospinu otoku.

Štoviše, radi vjere je više puta materijalno bio oštećen jer ga je već kao studenta šetnja sa župnikom, preko Starina, koštala gubitka stipendije. Nije ga spasilo ni to što je imao dva ujca prvoborca, niti to što su talijani spalili kuću njegova djeda i babe u Rupotini, svejedno je odmah bio suspendiran i oduzeta mu je stipendija. Kao odvjetnik je pomagao svećenicima u pravnim postupcima, kao npr. što je bilo franjevcima oko brošure sa Širokobriješkim mučenicima. On ih je branio u procesu koji se vodio protiv njih. Omogućavao je izgradnju novih crkava u privatnim kućama izigravajući tadašnje zakone, jer Split se bio raširio i povećao značajno, a vlasti nisu dozvoljavale gradnju novih crkava. Kad bi dolazili stranci oni bi se zadržavali u povijesnom centru vidjeli bi da je povijesni centar pun crkava i onda bi zaključivali da imamo mi vjersku slobodu, a nisu znali da svi ovi kvartovi koji su izgrađeni nisu imali crkvu. Nije im bilo dozvoljeno da izgrade crkvu, nisu bili predviđeni u urbanističkim planovima, i on je našao način da to zaobiđe tako što je pomagao svećenicima da kupe privatne kuće, pretvori ih onda u crkve i tako smo onda imali crkvu na Kmanu, crkvu na Brdima, na Visokoj i sl. i to su onda bili zametci prvih crkava. To je, jasno, radio u dogovoru sa nadbiskupom.

Davao je svoj obol, kao povjesničar, crkvenoj povijesti kroz knjige o Stepincu, konkordatu i mnoge druge.

 Evo, postavlja se pitanje: Zašto pročitati ovu knjigu? Ona nije samo govor o prošlosti, nego još više o sadašnjosti i budućnosti.

–       Prvo poglavlje govori o Solinu u 1. svjetskom ratu i poraću, što odgovara njegovu djetinjstvu i osvjetljava drugu cenzuriranu stranu povijesti, jer mi još ni danas ne znamo što se događalo, koje su zločine činili komunisti za vrijeme Drugog svjetskog rata i nakon rata. To je još zabranjena povijest, i tu nas još istina nije oslobodila.

–       Drugo poglavlje govori o njegovu mladenaštvu i prvim progonima i uhićenju za vrijeme studija radi priključenja ilegalnom hrvatskom pokretu otpora.

–       Treće govori o odnosu sa slugom Božjim Antom Antićem, koji je čudesno zahvatio nekoliko puta u njegov život i gdje je on doživio čudo na temelju njegova zagovora. Kad je kao student radio pravosudni ispit i mislio odustat, jer mu se to činilo preteško, prezahtjevno, onda je došao Antiću i rekao da će izaći na pravosudni ispit jedino ako mu on kaže da će ga položit. Nakon dugo nagovaranja, Antić se izjasnio i on je na temelju toga izašao i položio.

–       Četvrto poglavlje o Hrvatskom proljeću, u kojem je kao jedan od vodećih ljudi bio suđen i proces je trajao 5 godina, na kraju je bio oslobođen, ali tih 5 godina nije mogao radit. U tom poglavlju je cijela tema posvećena razotkrivanju Damira Petrića koji je važio kao jedan od nositelja Hrvatskog proljeća, kao jedan od lidera studentskog pokreta tada, a u biti je bio ubačeni doušnik KOS-a, i on ga razotkriva da je on radio tada protiv Hrvatske i da je to nastavio radit u emigraciji.

–       Peto poglavlje je sjećanje na Franu Franića koji je zajedno sa Stepincem spriječio širenje svećeničkih staleških udruženja, i to je trebalo biti kukavičje jaje, kad već nisu uspjeli odvojit Katoličku Crkvu od Rima, od Svete stolice, kao što se to učinilo u Kini, sa patriotskom crkvom, onda su pokušali preko

staleških udruženja, gdje su svećenicima davali materijalne beneficije, omogućavali da tiskaju knjige, izdanak toga je Kršćanska sadašnjost, koja se nikad nije pokajala za svoju kompromitiranu prošlost,

Oni su se zagovarali za kompromis, za suradnju s Partijom, bili su dio socijalističkog saveza i objavljivali su klasike Teologije oslobođenja, i razne druge knjige koje su širile hereze i razdor u Crkvi.

Nadbiskup Franić je tu odigrao ključnu ulogu skupa sa kardinalom Stepincem.

– Šesto poglavlje: Odnos sa Udbom, koja je bila svugdje infiltrirana, pa tako i u Crkvi i koja je nastavila vladati i nakon uspostave Hrvatske države.

– Sedmo poglavlje su polemike sa režimskim i masonskim intelektualcima.

-Osmo poglavlje je odnos prema masoneriji o kojoj je prvi pisao u bivšoj državi i ukazao na njenu ključnu ulogu u sarajevskom atentatu, stvaranju Jugoslavije, koja je bila pilot – projekt kako će izgledat Europska unija, i njenoj ulozi u suđenju kardinalu Stepincu. Nisu samo komunisti Srbi tome kumovali nego je masonerija (!) odigrala veliku ulogu da Stepinac bude osuđen. I vjerojatno igra i danas – da Stepinac ne bude proglašen svetim.

– Deveto poglavlje ukazuje na protukatoličko djelovanje masonerije, pokušaju da se stvori Hrvatska domoljubna masonerija, i njegovom osobnom odbijanju pristupa masoneriji.

Čak mu je bilo predloženo da on osnuje ložu, nakon što se konzultirao sa Vatikanom, i zauzeo stav da je to za katolika jednostavno neprihvatljivo.

–       Deseto poglavlje o novom svjetskom poretku, o ulozi Židova u svjetskoj povijesti i ubrzanim pripremama da dolazak Antikrista i izgradnju novog Jeruzalemskog hrama.   14.54.

Zašto sam izabrao Solin za ovo predstavljanje?

 Prvo poglavlje je, kako je rečeno posvećeno Solinu, on je Solinjanin, a upravo ovdje, na Gospinu Otoku je proveo svoje prve godine braka i Solin mu je uvijek bio u srcu. Ono Isusovo: Nitko nije prorok u svom zavičaju, vrijedi i ovdje jer ga je komunistički Solin smatrao svojim neprijateljem, a demokratski Solin ga nije upoznao, pa je ovo jedna vrsta posthumne rehabilitacije

Završit ću sa jednom značajnom i znakovitom anegdotom.

Za vrijeme Hrvatskog proljeća najuže Partijsko vodstvo tvornice Dalmacijacementa vijećalo je o likvidaciji moga oca. Presudan je bio glas Solinskog komunista Orela Jurića, koji je bio protiv toga da ga se likvidira jer mu je bilo žao njegove troje djece. To sam doznao kad sam prvi put stupio u njegov dom, dom Orelov tijekom priprema njegova sina za krštenje.

Tako je Bog učinio da pošteđeni život mome ocu bude nagrađen primanjem kršćanstva Orelova sina Mile baš posredstvom mene. Ovom prilikom zahvaljujem pokojnom Orelu i pozdravljam njegova sina koji je večeras ovdje među nama. To je primjer kako Dobro pobjeđuje, jer je Bog gospodar povijesti koji sve okreće na dobro onima koji ga ljube. Hvala.

Vjernički progon čuda

Čudo je događaj izvan i mimo prirodnih zakona ili uzroka koji je moguć samo Bogu kao stvoritelju i svemogućem držitelju svega. Đavao ne može stvarno učiniti čudo, nego ga mole samo oponašati, što i čini s ciljem da čovjeka prevari. Kako posjeduje veću inteligenciju i znanje nego ljudi, može prikazati kao čudo ono što naša znanost još nije otkrila. Đavao također može i stvoriti privid čuda slično kao što to čine mađioničari. Bog je prvi uzrok čuda, no time nije isključena mogućnost sudjelovanja čudotvorca, koji radi kao suradnik Božji. Primjer je Jošua koji je svojom moli tvom dobio od Boga produžetak dana kako bi mogao poraziti neprijatelje (Jš 10,12-14) i zaustavljanje Jordana kako bi narod na suhu mogao uči u Obećanu zemlja (143).

Nevjernici isključuju mogućnost čuda kao takvoga, dok vjernici prihvaćaju stvarnost čuda, ali se razlikuju u pristupu istom. Općenito uzevši u naše vrijeme, pod utjecajem sekularizacije, među vjernicima se pristup nadnaravnom bitno promijenio. Ako su vjernici bili skloni lakovjernosti i brzom proglašavanju nečega čudom, danas su im čuda često nepoželjna i to se očituje u raznim stavovima koji se po našem mišljenju, mogu svesti na tri glavna.

Ignoriranje

Vjernici racionalisti ne usuđuju se izričito tvrditi da se čuda ne događaju, ali se ponašaju kao da ne postoje. No tako upadaju u nerazumnost jer praktično niječu očite činjenice koje svjedoče milijuni ljudi u svim vremenima. Razumijevanje nije uvijek nužan uvjet za znanje pa tako možemo nešto znati što ne znamo objasniti kao u slučaju nadnaravnoga događaja.

Ignoriranje nadnaravnoga, pa i protiv dokazanoga iskustva, dovodi do hotimične sljepoće. Takvi stoga ne primjećuju čuda koja se događaju pred njihovim očima niti ih ona zanimaju. Primjerice sveti oganj se čudesno pali svake godine na Kristovu grobu u Jeruzalemu i prolazi nezapaženo. Ne pridaje se važnost ni onome što je znanost proglasila čudima kao Torinsko platno koje svjedoči lsusovu muku i uskrsnuće, nerukotvorena slika Gospe Guadalupske u čijim zjenicama je trinaest ljudskih likova, Lanciano gdje i nakon trinaest stoljeća imamo sačuvano meso i krv nastalih od hostije i vina…

Posljedica ovakvoga shvaćanja jest današnje rašireno prešućivanje čuda u Crkvi iako, zahvaljujući modernim medijima i prijevoznim sredstvima, nikad nisu bila dostupnija. Tako se više u našim svetištima ne prikuplja dokumentacija o čudesnim uslišanjima molitava. Iznimke su tek Lurd i Medugorje dok je prije praktički svako veće svetište to imalo. Ne izlažu se više zavjetni darovi ili svjedočanstva o primljenim milostima kao što su štake, slike, makete brodova i slično. To obeshrabruje ljude da se obraćaju Bogu u svojim potrebama za čudesna uslišanja kojih onda i ima sve manje. Ubrzano se gube sjećanja na čuda iz prošlosti, relikvije i na Božje ugodnike po kojima su se događala. Povezano s time sve se teže prepoznaju čuda iz sadašnjosti. Bog se nije promijenio, ali mi jesmo jer se naša vjera smanjila.

Reinterpretacija

Moderni bezvjerci sa sa svojim idejama o kršćanstvu utjecali na brojne protestantske, a onda i katoličke teologe koji se u ime prilagođavanja svijetu odriču nadnaravnoga. Čuda su za njih samo prividno takva, a u biti iza njih stoji neznanje, lakovjernost i prirodno objašnjenje. Tako je u Bibliji razdvajanje Crvenoga mora bilo oseka, gorući grm koji ne sagorijeva zapaljena nafta, opsjednutost padavica ili psihička bolest… Slično prolaze i čudesa svetih tijekom povijesti. Ispada kao da su ovi egzegeti razvodnjene vjere otkrili toplu vodu, a sva ta tumačenja su bila poznata i tadašnjim suvremenicima i nisu za njima posegnuli. No ipak puke pretpostavke se nude kao dokazi.

Pobožna varijanta reinterpretacije čuda je da se Bog poslužio nekom prirodnom pojavom kako bi pomogao potrebnima. Primjerice kod opsade Sinja Bog je pripustio Turcima dizenteriju kako bi ih natjerao da se povuku. Pri tome se prešutno zaobilazi ukazanje Gospe kao da se nije dogodilo odnosno da je plod mašte. Tako se prividno zadovoljava senzibilitet vjernika, a u biti se maksimalno podilazi ateističkom tumačenju koje onda prevlada. Završno je tumačenje, koje okončava svaku raspravu, da čuda spadaju u mitologiju. Dakle ne radi se o stvarnim događajima, nego o pobožnim pričama za odrasle u kojima je važna poruka. Tu poruku treba sačuvati i ona je jedino vrijedna. Tako u slučaju uskrsnuća Kristova nije bitno li se dogodilo stvarno, nego je važna poruka nade koja se preko toga šalje. Na to je već Pavao odgovorio: ako Krist nije uskrsnuo, uzalud je propovijedanje i vjera vaša (1 Kor 15,14). Po kršćanskom nauku čudo je razumski shvatljivo i može biti dokazano da ono što se dogodilo krši empirijske zakone. Sasvim pogrešno je nuditi tumačenja koja se svode na nijekanje čuda jer se time osporava i razara kršćanstvo. Čak i shvaćanje da su čuda sporedna u vjeri je neprihvatljivo se sam Krist poziva na čuda koja imaju dokaznu snagu prvoga reda. Bez čuda bi povijest spasenja bila velika laž, a Isus prevarant.

Zamjena

Na koncu mnogi vjernici prihvaćaju, često i nesvjesno, zamjenu nadnaravnoga s naravnim koje im nudi svijet. Isticanjem prirodnih fenomena kao čudesnih slavi se prirodu umjesto njezina Stvoritelja.

Nova dostignuća znanosti, tehnike, medicine, robotike, informatike proglašava ju se čudima. Tako se uči da autor čuda nije više Bog nego samo čovjek. Širi se vjera u napredak koji će s vremenom dati objašnjenja za sve što sada još neki smatraju očitovanjem nadnaravnoga. Sve je veća ponuda lažnih čuda od znanstvene fantastike, superjunaka i izvanzemaljaca, preko raznih tehnika New age, do ezoterije i magije.

Svim ovim patvorinama, koje pokrivaju raspon od čudnovatoga do čudovišnoga, zajednički je senzacionalizam i prodaja magle: nove pseudoznanstvene mitologije, samodostatnosti čovjeka i njegova pobožanstvenja. Oni koji ih usvoje smatraju se modernima, ali od vjere im ostane malo ili ništa. Posljedica je u velikoj mjeri gubitak sposobnosti zapažanja nadnaravnoga i tvrdokornost srca koje nije kadro prihvatiti ni empirijski nepobitna čuda.1 Poznat mi je slučaj gospode iz Cesene kojoj su davali još nekoliko mjeseci života. Otišla je u Međugorje i na povratku su liječnici utvrdili ozdravljenje, no tražili su od nje da ipak, za svaki slučaj, uzima kemoterapiju. Ona ih je poslušala, nakon pola godine bolest se vratila i žena je umrla. Ovdje je bilo nijekanje čuda od strane liječnika, a od strane žene nezahvalnost i izazivanje Boga. Ishod je bio tragičan.

***

Čuda smetaju suvremenom čovjeku jer ga suočavaju s Bogom koji mu otkriva neugodnu istinu njegove grešnosti i traži obraćenje2, a on drži da mu je dobro ovako i ne želi ništa promijeniti u svom životu. Navezan je na komfor, potrošnju, blagostanje, užitke i Boga doživljava kao ugrozu pa mu onda i čuda izazivaju nelagodu. U prošlosti su čuda izaziva- la i masovna obraćenja. Primjerice 100 000 krivovjeraca Pavličana se u kratko vrijeme obratilo pred čudima kopije slike Gospe Olovske u Bugarskoj.3 Danas je tako nešto teško zamislivo jer medu vjernicima prevladava stav nelagode i zatvorenosti pred nadnaravnim.

Kad netko osobno doživi čudo, kao u slučaju iskustva kliničke smrti, to mu u pravilu promijeni život, ali nerado o tome govori jer se boji nerazumijevanja i osude drugih. No čuda se događaju i u redovitim okolnostima kao primjerice u prometu kad čovjek u zadnji trenutak izbjegne nezgodu koja je mogla biti kobna. U tome trenutku najčešće i bude svjestan da se radilo o zahvatu odozgo pa čak i zahvali Bogu, ali se sve brzo zaboravi, umanji i na koncu pripiše slučaju i sreći.

„Vjernički” progon čuda pokazatelj je, ali i uzrok sve veće nevjere. Potrebno se suočiti sa zabludama i krenuti u ponovno otkrivanje nadnaravnoga preko kojega se dolazi do Krista i dobiva život u izobilju.

(Isticanje teksta; admin)

————————————————————-

1To je zorno prikazano u romanu Bruce Marshalla, Čudo oca Malahije, Verbum, Split, 2023.

2Jao tebi, Korozaine! Jao tebi, Betsaido! Da su se u Tiru i Sidonu zbila čudesa koja su se dogodila u vama, odavna bi se već oni u kostrijeti i pepelu bili obratili. Ali kažem vam: Tiru i Sidonu bit će na Dan sudnji lakše negoli vama.” (Mt 11,21-22)

3Josip Mužić, Gospa i Hrvati. Pučka pobožnost, vjera Božjih ugodnika i čula, Split, Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja – Zaklada Vigilare. Split, 2020, 44-45.

Promjena strategije
Donedavno je đavlova strategija bila uvjeriti nas da ne postoji kako bi mogao uspješnije djelovati. Što se dogodilo da on sada „izlazi iz ormara” i obznanjuje svima da postoji? Promijenile su se okolnosti jer je sada, nakon dugoga i mukotrpnoga rada koji je trajao stoljećima, đavao došao vrlo blizu ostvarenja svoga cilja da vlada Zapadom i da preko njega uspostavi svoj novi svjetski poredak. Zato se više ne skriva, nego procjenjuje da mu je isplativije da se javno očituje pred svima. Bolje reći, sada se bahato razmeće svojim „sjajem” svjestan da ga u tome nitko ne može spriječiti. U tu svrhu bira događaje koji imaju veliku simboličku vrijednost i utjecaj, kao primjerice Eurovizija 2024. ili otvaranje Olimpijskih igara u Parizu. Taj proces samo-promidžbe je sustavan, kontinuiran i progresivan. Događa se preko svetogrdnih izrugivanja sa svetinjama paralelno s veličanjem đavla u raznim inačicama. Više nego znakovito je da se ovi izljevi netrpeljivosti i mržnje odnose samo na kršćanstvo, a druge religije se ostavlja na miru. Razlog je svijest da će pripadnici drugih religija reagirati a da kršćani, makar na Zapadu, neće jer su brojčano desetkovani, demoralizirani i obezglavljeni. No to je ujedno i potvrda da sotonizam drži jedino kršćanstvo za istinskoga neprijatelja i tako neizravno svjedoči da ga prepoznaje kao jedinu pravu vjeru.

Razlozi

Što se želi postići ovim paklenim marketingom? Sotona je svjestan da je ljude pretvorio u praktične bezbošce na Zapadu i sada kreće u svoj proces masovne regrutacije. Dosada se objavljivao, uglavnom podmuklo, preko podzemne kulture, a sada to čini kroz popularnu kulturu kao i kroz sport, politiku, ekonomiju i sva druga područja života. Ova demonska očitovanja su demonstracija sile u kojoj najveći predstavnici javnoga života i vlasti spremno prihvaćaju izljeve mržnje na kršćanstvo za koje paradoksalno mnogi od njih kažu da mu pripadaju. Svi ti dužnosnici odgovorni su pred Bogom i pred ljudima ako ništa drugo onda za grijeh propusta. Jer kakvi su to kršćani političari koji se, primjerice u Parizu kada se zbivala LGBTQ parodija posljednje večere, nisu digli, napustili svoja počasna mjesta ili na bilo koji način protestirali? Oni ni nominalno ne drže do kršćanstva kao ni do kršćana koji su za njih glasovali. Štoviše, oni svojim sudjelovanjem u ovakvim nakaradnim svetogrđima obznanjuju da su prodali, ili se spremaju prodati, dušu i da im nije sporno služiti đavlu.
Kapitulacija elite pred sotonskom demonstracijom sile je također snažna poruka upravljena običnim ljudima koja bi ih trebala paralizirati i obezglaviti. Daje im se do znanja da su premaleni i preslabi da pruže otpor, da imaju cijeli sustav sa svojim strukturama protiv sebe te da ne mogu ništa učiniti. Nudi im se da se, preko jednostavnoga poklona Sotoni, priklone pobjedničkoj strani koja ima novac, medije i moć,
pa će biti nagrađeni. Prijeti im se da će u protivnom biti kažnjeni. Ruganje i „umjetničko” iskazivanje mržnje prati već sada sustavno paljenje crkava u Francuskoj i drugdje. Sljedeći korak, koji se time najavljuje, osobni je obračun u kojem nitko neće biti pošteđen ako se ne pokori. Svaki neistomišljenik bit će etiketiran, osramoćen, progonjen, procesuiran kao fanatik, osuđen, novčano kažnjavan, zatvoren, a neki će biti i fizički eliminirani.

Javni sotonizam ima i obrednu funkciju koja je možda u ovome i najvažnija. Naime, kako se kod krštenja kandidat odriče Sotone i svih djela njegovih da bi mogao postati Kristov, sada se događa obratno. Prihvaćanjem, makar samo pasivnoga, sotonizma događa se odreknuće od Krista i tako utire put za primanje demonske inicijacije odnosno izokrenutoga krštenja. Nešto od toga se događalo u komunizmu preko para-sakramenata, kao što su bili primanje u pionire i omladince, što je bilo nametnuto svima, ali ogromna većina ljudi nije na to davala svoj nutarnji pristanak.

No sada se, zahvaljujući ovisnosti o medijima i prevladavajućem praktičnom materijalizmu, postiže da se ljudi masovno, bez ikakva otpora i kritičnosti, svrstavaju na stranu đavla.

Ljudima se nudi da se, preko jednostavnoga poklona Sotoni,
priklone pobjedničkoj strani koja ima novac, medije i moć,
pa će biti nagrađeni, a prijeti im se da će u protivnom biti kažnjeni

Otajstvo bezakonja

Pavao piše Solunjanima: „Doista, otajstvo bezakonja već je na djelu, samo ima tko da ga sada zadržava dok ne bude uklonjen” (2 Sol 2,7). Kako raste otpad i mlakost među kršćanima to i zadržavanje đavlova djelovanja sve više slabi pa se on sve drskije otkriva i u samoj
Crkvi. Najnoviji primjer dogodio se u Linzu kada je mjesni biskup u katedralu dao postaviti eksplicitni prikaz Majke Božje kako rađa, raširenih muških nogu i obnaženu u donjem dijelu tijela. Tako nešto nismo imali nikad u povijesti. To je s naravnoga gledišta prosto, sramotno i nakaradno jer nitko ne radi sliku svoje majke u trenutku poroda i izlaže je na zid. S vjerskoga pak gledišta posrijedi je bogohuljenje jer se vrijeđa Bogorodicu. Ovakva bezakonja spadaju u najveća svetogrđa jer ih promiču javno Bogu posvećene osobe, koji umjesto da brane vjeru ustaju protiv nje, i to još u Božjem hramu. Iza toga stoji i krivovjerje tih kle-
rika, koje je pogubnije od nemorala jer opravdava i veliča naravnu i nadnaravnu izopačenost. Najizravnija posljedica toga je velika sablazan zbog koje će mnogi napustiti Crkvu i dovesti u pitanje svoje spasenje. Posrijedi je izdaja koja sadrži sve elemente sotonizma: protunaravni grijeh, svetogrđe, uvreda Boga, mržnja na sveto, sablazan. Čudi što se još ustručavamo nazvati stvari svojim imenom.
To je najava ili jedan od načina uvođenja grozote pustoši (Mt 24,15-17). Odnosno zloguka prijetnja koju đavao upućuje vjernicima da je njegova moć toliko porasla u Crkvi da je samo pitanje vremena kada će je „vrata paklena” nadvladati. Demonska demonstracija sile u
Crkvi je daleko pogubnija za duše od one u svijetu. No, kako je to unutar-crkveno pitanje nema nikakvih zapreka da se tome odlučno i brzo ne stane na kraj.
Pasivnost, ravnodušnost i ignoriranje od strane svih onih katolika koji su dužni i mogu očistiti ovu đavolsku ljagu njih same čini dionicima istoga grijeha. Zagonetka je zašto Sveta Stolica nije odmah kaznila toga biskupa oduzevši mu službu, svevši ga na laički stalež i izopćujući ga iz Crkve? Toleriranje ovakvoga sramotnog zločina ostavlja dojam da je to dopušteno i prihvatljivo te ohrabruje druge Jude da poduzmu još gora svetogrđa. Pohvalno je što se u međuvremenu našao jedan odvažni vjernik koji je kipu otkinuo i odnio glavu. No to nije dovoljno, već vjernici trebaju odgovornoga biskupa bojkotirati na sve legitimne načine, pa i ekonomski, dok se ne pokaje i javno okaje svoj grijeh, a u dotičnu katedralu ne treba ulaziti u nikakvoj prigodi dok se ne da odgovarajuća zadovoljština.
Križ

Zašto Bog dopušta ovo drsko izazivanje đavla? Bog koji upravlja svime služi se i ovim opačinama za dobro. Zlo se samo razotkriva, svatko ga može jasno prepoznati, izići iz pogubne bolesti relativizma i vratiti se na pravi put. Nema više prostora za nesvrstane, sada se otkrivaju namisli srdaca, i svaki kršćanin ima priliku izići iz mlakosti i opredijeliti se za dobro.

Kome je stalo do Krista ima brojne prilike za posvjedočiti za njega i tako steći izobilne milosti. „Tko god se dakle prizna mojim pred ljudima, priznat ću se i ja njegovim pred Ocem, koji je na nebesima. A tko se odreče mene pred ljudima, odreći ću se i ja njega pred svojim Ocem koji je na nebesima” (Mt 10,32-33).

Ovo su milosna vremena koje nam pružaju tolike prečice do raja da moramo biti beskrajno zahvalni. Molimo za hrabrost kako se ne bismo dali zastrašiti ni od čega. Budimo ponosni što se borimo pod znamenom križa koji donosi pobjedu.

Prof. ddr sc don Josip Mužić, rujan 2024, Svjetlo riječi

(Isticanje teksta: admin M.G.)

Možemo reći da je naše vrijeme – vrijeme znakova, znakova dobra i znakova zla. Ovi znakovi zla su glasniji. Dovoljno sjetiti se zadnjeg Eurosonga pa sad Olimpijade, i tako unazad. Vidimo da stvarno imamo znakove gdje Sotona proglašava da on vlada ovim svijetom. I da mu ne možemo ništa. I više je dosadan sa tim izljevima mržnje, ali to je činjenica koju izgleda teško prihvaćamo – da mi imamo sotonističke vlasti, da imamo sotonizam koji vlada. Nitko se, na ovoj Olimpijadi, nije ustao od naših političara, a bili su Europski predstavnici, nitko se nije ustao protiv toga da se učinilo svetogrđe sa Posljednjom večerom. To pokazuje da oni to odobravaju, da podržavaju, da se s tim slažu. Nemaju hrabrosti. Prema tome da sutra ti isti vlastodršci u Bruxelles-u i drugi proglase progon kršćana, naši bi digli ruku i glasali bez problema. Prema tome to su znakovi koji nas pozivaju da se probudimo, da posvijestimo da živimo u gorem vremenu nego što je to bilo pod Turcima. Vidimo da su sad i muslimani ustali  i protestiraju protiv ove blasfemije u Parizu i da je tu ustao i Erdogan, i u Iranu, – rekli su da je Isus i njima svet i da je tako nešto nedopustivo.

Prema tome, dok su naši stari živjeli, oni su bili diskriminirani, bili su građani druge klase, imali su veće namete, imali su manju slobodu bogoslužja, ali opet je to bio bolji život nego sotonizam, jer smo imali prirodni zakon koji se poštivao, bila je obrana obitelji, bila je obrana Boga, svetinje su nisu dirale  i evo to je ono što vidimo da je islam, islamistički teror bolji nego SOTONISTIČKA DIKTATURA.

Vidimo isto tako da smo U KOMUNIZMU bili proganjani, diskriminirani, također, ali opet je i to bilo bolje nego ovo što sada imamo. SOTONIZAM uništava sve. Ne samo da oduzima slobodu nego on uništava obitelji, uništava Božje zakone, uništava razlike, muško žensko, ne samo da zabranjuje vjeru nego on se bori da iskorijeni vjeru do kraja i da više nitko uopće ne bude vjernik. I kako vidimo stvari se samo pogoršavaju. Možemo samo očekivat da će osim ovog medijskog progona, od ovog kulturološkog progona, zakonskog  progona vrlo brzo doći do toga da nas i FIZIČKI PROGONE I MALTRETIRAJU.

Nije slučajno da U FRANCUSKOJ svaki tjedan izgori neka crkva. Pa kažu: islamisti. A tko kaže da nisu sotonisti?! Sotonisti su oni koji danas vladaju Europom.

To su znakovi koji nas trebaju držati budnima, da budemo svjesni vremena u kojem živimo.

S druge strane imamo ZNAKOVE BOŽJE koji nas pozivaju da budemo hrabri u današnje vrijeme. Ako se mi okupljamo ovdje već drugu godinu, to nije slučajno, to je isto jedan znak, znak zahvalnosti Bogu što je poslao svoju Majku ovdje, da ona se očituje narodu onda kad je narodu bilo najteže, da nas ohrabri, podrži, znak da smo mi nasljednici toga naraštaja. Da cijenimo te žrtve, te suze i patnje koje su bile podnesene da bi se obranila vjera. Mi vidimo da je GOSPA bila uz nas uvijek kad nam je kroz povijest bilo najteže. Tada se to pokazalo i u 20.-om st. Da je ona iza Drugog svjetskog rata, na više od 10 mjesta ona se ukazivala i hrabrila svoj narod. Vidimo da se dogodilo Međugorje – koje je postalo svjetski fenomen. Koliko je ljudi koji su bili vjernici cijeli svoj život Bogu i žrtvovali se za vjeru u našem narodu koliko je njih koji su to izmolili svojim žrtvama, svojim suzama, svojom prolivenom krvlju. Imamo znak da je Gospa s nama, a preko Gospe da je Isus s nama. To su veliki znakovi koji bi nas trebali hrabriti. Imamo i da je na današnji dan (5.8.) bila Oluja pa je oslobođena naša zemlja od agresora, da je završen rat, pobjednički. Mi obnavljamo to da smo izvojevali pobjedu. I ne samo s oružjem nego prije svega s molitvom i borbom duha. To je nešto što trebamo obilježavat na način da budemo zahvalni.

Može se reć: Što mi možemo obilježiti ovdje (Roško polje; mjesto Gospina ukazanja). Malo nas je  u jednom malom mjestu. To kao da nije važno. Pred Bogom nije važan broj. Važna su srca i s kakvom nakanom mi dolazimo.

Danas se službeno proslavlja Oluja, pa službeno idu u crkvu u Kninu i službeno prisustvuju. Niti vjeruju u Boga, niti im je stalo do Hrvatskog naroda niti do Hrvatske. Prema tome oni tu odrade jednu kazališnu ulogu, sutra da je tu neki druga vlast oni bi radili isto. Čast iznimkama. Ali, oni su kompromitirali sve one žrtve koje su se dogodile za vrijeme Oluje, koje su se dogodile u Domovinskom ratu.

Tako da su ovo rezervni položaji, oaze gdje mi možemo susresti ljude koji čista srca vjeruju u Boga, koji žele dobro svome narodu, koji ljube svoj narod.

Možemo se osjećati svoji na svome, bez obzira na titule, bez obzira na govornike, bez obzira na medije. Ali to je ona stvarnost. I Bog vidi ono što je u srcima i Bog cijeni to unutarnje.

Zato trebamo  ustrajati u tome da obilježavamo ovaj dan sa zahvalnošću, Majci Božjoj i Bogu na daru slobode, i Bogu na svim onim darovima koje nam je Gospa davala kroz povijest kad nam je bila blizu i da u tome crpimo nadahnuće da se ne bojimo i da se borimo.

Naše je da se borimo do kraja svim raspoloživim snagama a Bog će učinit ono što nama nije moguće. Bog će učinit nemoguće. Zato, ako je Oluja označava jedno čudo Božje kad se dogodilo nemoguće, znači to je nešto čega se svi možemo još sjećat, dakle, Božja moć se nije smanjila. Bog se nije umorio čineći čuda. On samo traži suradnike preko kojih će činiti čuda.

I ako je židovski narod hranio 40 godina čudesno u pustinji s manom evo i nama može činiti svaki dan nova čuda koja su nam potrebna da budemo svoji na svome da živimo svoji na svome, da obranimo obitelj, da obranimo narod da obranimo prije svega vjeru. I da možemo kao narod živjeti punim plućima, kao katolici i kao Hrvati.

Evo, neka današnji dan i ovo naše okupljanje bude ne samo zahvalnost Bogu neka bude zahvalnost svima onima koji su svojim žrtvama svojim životom, mukama pridonijeli da mi danas možemo biti ovdje, da smo baštinili vjeru, da smo baštinili narod i da možemo slobodno ispovijedat svoju vjeru.

Neka nas u tome podrži i pomogne zagovor Majke Božje. Amen.

Jednom prilikom Luka prenosi da se Gospa neće ukazati taj dan jer je među nazočnima jedan veliki grešnik, mason. Dakle, glavni razlog zašto se nekima ukazuje  a drugima ne, zavisi od toga da li su u milosti ili u grijehu. Djeca su u prednosti upravo zato jer uglavnom još ne poznaju teški grijeh. I onda su u milosti. Ista logika vrijedi i za druga ukazanja. Tako Bog Otac kaže da se neće drugima ukazati zato jer nisu dostojni, a sveta Bernardica odgovara Marici da se neće ukazati Milanu i Vinku zato jer su grešnici, ali da hoće djeci. U špilji su dobrodošli samo oni koji su u milosti Božjoj. Jednom zgodom Isus šalje sve vani zato jer su svi grešnici. A drugi put glas dva puta poručuje: grešnici van, pravednici unutra. Bezbožnici se lišavaju mnogo milosti tako sv. Jakov poručuje: –Ja ću čuvati pravednike, grešnike neću!

Možemo reći da je to u skladu sa učenjem kršćanskim koje kaže da se grešnik svojevoljno odvraća od Boga i lišava se milosti i Božje pomoći, a oni koji su u milosti imaju tu milost i poseban blagoslov i zaštitu u životu.

Najvažniji razlog ukazanja je poziv na molitvu za obraćenje grešnika. Gospa na to poziva u više navrata i na razne načine. Tako jednom traži da se na tu nakanu moli Zdravo Marijo, a drugi put tri puta Oče naš, Zdravo Marijo i Slava Ocu. Na upit zašto se ukazuje Gospa odgovara: nek se grešnici obrate. Anđeli sa svoje strane opetovano šire poziv na molitvu za obraćenje grešnika. Tome se pridružuje sveci koji se ukazuju. Tri hodočasnika iz Supetra bivaju ispraćeni upravo sa porukom da mole za obraćenje grešnika. Isus u liku Dobrog pastira kaže: Ja sam Sin Božji, i odmah zatim: Želim da se obrate grešnici. Žalostan je jer ga oni vrijeđaju i traže molitvu za njih. Jednu Zdravo Kraljice, a drugi put poručuje da se moli dan i noć. 11.7. Luka vidi Isusovu muku od bičevanja do razapinjanja. Duboko potresen dječak pita Isusa zašto toliko trpi, a Isus mu odgovara: za grešnike. 8. 8. Isus je propet, ali bez križa, sav je u krvi, neki ga bodu u prsa, u noge, u ruke, odasvud mu teče krv. Govori: Molite za obraćenje grešnika. Vidite što meni čine grešnici. Vaši grijesi vrijeđaju moje rane. Sada se vidi da se ne radi samo o onima koji su otpali od vjere nego da su svi ljudi grešnici i da svojim grijesima muče Isusa. Doista teologija uči da je Isus umro za svakog pojedinog čovjeka kako bi ga spasio. Ne spašavaju se samo oni koji svojevoljno odbace njegovo otkupljenje. Nakon njihove molitve malo kasnije opet se ukazuje propeti Isus, no sad samo krvi, gdje su čavli, i daje objašnjenje: Nije mi lakše samo me malo manje bodu grešnici. Ovdje se očituje moć molitve koja slabi snagu grijeha, i time ublažuje Isusovu muku koja se pred djecom uprisutnjuje. I po treći put, isti dan, ponavlja se viđenje Isusove muke. Hvataju ga, vežu, tuku, krune. I kad ga pitaju – Tko ga to muči – on odgovara: Vaši grijesi. 24-9. Isus umire na križu i govori: Ja umiren za vas na križu. Zašto mi ne vjerujete? Zašto me ne slušate? Na ovaj način Isus upućuje bolni vapaj svima da se obrate. 

No Gospa obećaje i obraćenje grešnika. Tako 8.7. kaže Luki da će se grešnici postupno kroz 3 godine obratiti. Na koga se točno misli ne znamo ali očito ne govori o obraćenju svih grešnika i za pretpostaviti je da misli na one koji imaju mogućnosti doći na mjesto ukazanja. Dva dana kasnije kaže da će se grešnici obratiti da će mir zavladati svijetom i da će se svi vratiti svojim kućama. Ni ovdje se ne govori izrijekom o svim grešnicima, ali se daje povod za zaključivanje da se radi o velikom broju. Kako se ne spominje nikakav vremenski rok teško je odrediti na koga se to odnosi. Drugi svjetski rat je završio pred godinu dana i mir je doista zavladao svijetom, a svojim domovima su se doista vratili svi preživjeli. 29.7. Tatjana  Vučić vidi vrpcu koju drže dva anđela i na čijoj stražnjoj strani piše: Više se od polovice bezvjernih obratilo. Ovdje se može raditi o onima koji su bili otpali od vjere, ali su se nakon ukazanja ponovno vratili. U prilog tom tumačenju je što je manje od tjedan dana kasnije Isus kazao da sada ima mnogo ljudi poput Jude te da treba moliti da se taj broj smanji. Izjava anđela od 6.8. da će se svi grešnici obratiti ne stoji ako se primjeni na cijelo čovječanstvo. Ali stoji ako se odnosi na neku pojedinu skupinu. Primjerice onih koji su tada bili nazočni u špilji. U prilog toga da se misli prvenstveno na obraćenje mještana, te onih koji dolaze kao hodočasnici imamo više potvrda.

8.8. ukazuje se glava Božja i govori: Hoćete se obratiti svi. U špilji su svi grešnici, samo su 4 pravednika. 10.8. Isus kaže da mu je želja da se svi obrate, da okupljeni svojim dolskom pokazuju da su se obratili te da je ostalo samo nekih 20-ak neobraćenih.

22.8. Gospa sa žalosnim pogledom poručuje: Još ima mnogo grešnika u vašoj okolini. Nastojte da se skoro obrate. Dan iza toga Gospa najavljuje da će se svi Boljani obratiti. 8.8. Sv Tereza od Djeteta Isusa kaže da se pola grešnika u Bolu općenito obratilo, da bi htjela da se i druga polovica obrati. Taj proces ne završava brzo jer 23.9. Gospa kaže da je mnogo žalosna radi Boljana koji je vrijeđaju. Kao rješenje, osim molitve traži se i evangelizacija i to u globalnim razmjerima. 4.8. čuje se glas: Recite narodi moji, recite po cijelom svijetu da se obrate grešnici, i činite pokoru i Isus će svima oprostiti. Ovim se želi uključiti sve kršćane u poslanje obraćenja grešnika. Osim toga i vidioci sa drugom djecom koja mole s njima u špilji osobno dobivaju poziv. 22.8. Isus u pratnji tri anđela kaže: Djeco, idite širom svijeta i širite moju vjeru. Kako je to izvodivo? Ako imamo na umu da su se neki od njih, poput Luke Juginovića kasnije odselili i imali prilike biti u raznim zemljama, onda to može biti jedno makar djelomično objašnjenje. Onima koji unatoč svega ostaju tvrdokorni u svome grijehu upućuje se oštra opomena. 4.8. Gospa dva puta ponavlja: Recite grešnicima da se obrate što prije jer vas hoće Isus sve pomoliti. Dva dana kasnije jedna svetica poručuje: Dragi Isus će vas pokositi strašnom smrću ako se grešnici ne obrate. 7.8. poslije podne Marica vidi vrpcu sa natpisom: Obratite se grešnici, obratite, bit će vam bolje. Obratilo se više od pola bezvjernika. Do pet mjeseca, ako se ne obratite dragi Isus hoće da vas pokosi teškom smrću. Do pet mjeseci kleknite na gola koljena i bit ćete sretni i zadovoljni kad me vidite. Malo kasnije Isus u liku Dobrog Pastira dodatno pojašnjava: Obratite se, obratite i bolje vam se obratiti. Vidite što vas čeka. Prvo kuga, drugo srdobolja, treće glad, najveća nevolja. Kazna kako vidimo, će se odvijati stupnjevito, ali ona je navještena uvjetno, pa znači kako se nije ostvarila da se na poziv obraćenja odgovorilo. Zadnja kazna sa kojom ide kraj svijeta sa kojom ide poruka: kršćani neka se ne boje, grešnici neka se boje! Ako opomene i vremenite kazne ne poluče učinak onda slijedi polaganje računa pred Bogom nakon smrti.

Agent Ozne pita Isusa preko Marice Lalić: – Što će biti s onima koji su klali i ubijali? – Čekam da im sudim, odgovorio je Isus.

Čudesna obraćenja

Na mjestu ukazanja mnogi su dolazili iz znatiželje, bez vjere. Tako Mina Cvitanić zapisuje 9.7. u 18 h. Mnogo naroda. Neki omladinci prave smetnje, nepristojno se ponašaju, padaju razne neumjesne primjedbe o svetim ukazanjima. Pobožni posjetioci se zgražaju, neki ih karaju. Sutradan narod koji je ostao pred špiljom galami, tako ometa molitvu. Na upit Marice da li da prekine molitvu zbog buke Gospa odgovara: neka se mole da se može moliti uvijek i na svakom mjestu.

11.8. dolazi neki čovjek iz Supetra koji ulazi u špilju, bjesni, vrijeđa, psuje i ruga se svemu. Isus nalaže Marici da odmah iziđe radi nazočnih grešnika i ona to čini plačući, a s njom odlaze i svi drugi. 20-7- Luka vidi Gospu sa mnogo medalja na prsima, koja kaže da je čudotvorna Gospa Sinjska. I odgovara mu da će se ukazati i onima koji ne vjeruju. Nekoliko dana kasnije Gospu ujutro vide Vice Elezović i Marija Barhanović koji prije nisu vjerovali u istinitost ukazanja. A s njima i Vinka Paušić koja vjeruje u ukazanja ali nije vidjela ništa. Vjera je presudna za svakoga pa stoga Gospa poručuje: Tko vjeruje taj će se spasiti.

U drugoj prigodi kad je mole za čudo Gospa kaže: Tko ne vjeruje ovo ovdje ići će u pakao. Kako ovo protumačiti ako Crkva uči da privatne objave nismo dužni vjerovati. Zavisi na koga se ovdje misli. Sigurno se ne misli da cijelo čovječanstvo jer ne mogu vjerovati ako ne znaju uopće za ukazanja. Dvojbeno je koliko se to može odnositi na one koji su o tome čuli samo površno ili negativnu informaciju. Očito je da se to može odnositi u prvom redu na one koji su imali viđenja i u manjoj mjeri na one koji su bili izravni svjedoci događanja i milosti. Onoga tko prima Božje milosti one i obvezuju i što ih više ima to mu je veća i odgovornost.

29.7. Gospa kaže Tatjani da će učiniti čudo u špilji. 1.8. okupljeni mole Gospu da što prije učini čudo, Možda se nadaju da će to uvjeriti i one zadnje sumnjivce. Vjerojatno je čudo i znak kojeg Isus naviješta Isus Marici 5.8. kad kaže ja ću vam dati znak ali ne sada. 7.8. poslije podne u špilju ulaze neki koji ne vjeruju i rugaju se s ukazanjima među kojima je Venka Dulčić i Solinka Katica Katić, njena gošća. Marica ulazi i vidi Dobrog pastira sa 31 ovcom koji joj kaže da nije zadovoljan sa svima jer između vas su dva velika grešnika i poziva na obraćenje. Marica vidi razne prizore muke Isusove, a nazočne u špilji mole: Smiluj nam se, oprosti nam naše grijehe! Isus govori: Obratite se, obratite, šutite i gledajte kako ja trpim na ovom križu, kako se mučim za vas. Molite za obraćenje grešnika. Ja sam umro za vas na križu. Sada, zbogom. Nestaje ga. Molimo. Čuje se glas: Sada idite kući jer će se sada u ovoj špilji jedno veliko čudo dogoditi i sad zbogom. Izlazimo, ali sumnjamo da je to varka nečistog Duha i opet se vraćamo. A Marica pita – U ime Boga reci nam koji je ono glas rekao da idemo kući. Isti glas: ono je rekao tvoj drugi sveti anđeo čuvar. Izlazi. Tada neki opet neki ulaze u špilju jer žele vidjeti čudo a nesvjesni su da će oni sami biti protagonisti čuda.

Venka ima viđenje Presvetog, Gospe s Isusom , Gospe Karmelske koja joj kaže da je Blažena Djevica Marija. Za to vrijeme Katica vidi polumjesec, zvijezdu i raspetog Isusa. Zatim krik, vika u pećini. Dulčić i Solinka izlaze prestravljeni iz pećine. Viču: Ponor, ponor crveni. Dulčić pada onesvještena. Druga priča: vidjeli smo obadvije isto: Veliki debeli križ, na njemu Isus sav u ranama, krv izlazi iz rana, žile na rukama napete, tijelo se trza od boli, zrake rasvjetljuju križ, ispod križa strahoviti ponor kao more, crven, pun ognja. Jezoviti prizor za koji kaže da ga neće nikada zaboraviti. Katica je kako je sama ispripovjedila pobjegla iz sljedećeg razloga. Ona kaže: Krist koji je gledao pred sebe u onaj užas krvi i vatre, polako je polako podizao glavu i pogled usmjerio k njoj. Kristov pogled upućen njoj bio je blag, milostiv, nježan. I ona ga nije mogla izdržati. Pobjegla je na cestu zajedno s Venkom sa glasnim vapajem, usklikom iznenađenja, tajanstvenim, velikim, lijepim otkrićem. Isuse.

Venka nije bila u pravoj nesvijesti nego u stanju sličnom komi, s oduzetim nogama pa su je zato stavili na konja i odveli kući. Putem uzbuđeno priča boji se da neće moći hodati. Tješimo je. Sutradan ujutro kad idu obadvije u crkvu ispovijede se. Venka je kao mala bila pobožna vjernica, znala na pamet sve crkvene blagdane, i htjela biti redovnica no 1943.-e je evakuirana pred Njemcima na Vis gdje je pristupila Prvoj Dalmatinskoj i prošla ratni put do Trsta. Katica, 19.-ogodišnjakinja, već je 1941.-e sa 13 godina primljena u Savez komunista. A u vojsci je bila od kapitulacije Italije, 1943.-e sveukupno nešto više od 2 godine. Spremna je svjedočiti pred svima pa i pred Oznom o istinitosti onoga što je doživjela. Pa i pod cijenu otpuštanja s posla ili zatvora. Bodrila je druge: Nemojte se plašiti, ne odstupajte od ovoga. 10.8. su Katica i Venka ponovo u špilji i sada vide razne prizore iz Isusova života. Imala je također viđenje žena koje idu po vodu na bunar među kojima se posebno isticala jedna žena koju je pratilo malo dijete. Žarko je molila da čuje Gospin glas iako to ne zaslužuje. A u zamjenu je dobila objašnjenje onog što je vidjela ispisano na bijelom platnu. Mali Isus nudi pomoć svojoj majci. On bi joj pomogao nositi vrč s vodom.

Progoni

Dominikanci koji su imali gimnaziju na Bolu su se držali po strani i nisu se izjašnjavali znajući da mogu imati problema sa vlastima. Tako nalazimo zapisano: jedna je ujutro bila procesija. Padre Bepi je bi župnik tada i onda su svi došli u crkvu. Govori: ja ću vam otvorit crkvu, ali ja nemam ništa s tim. To je bilo strašno vrime za svećenike i tako to. Kako vidimo svećenici se drže na distanci. Luka je bio pozvan na razgovor kod Udbe u Supetar gdje ga je ispitao Jure Burazin davši mu čokoladu. Tadašnje vlasti su osudile trojicu intelektualaca koji su se istakli u sudjelovanju na ukazanjima na godinu i pol zatvora. Najveću kaznu je dobio Božidar Jakšić. Nekim kazivačima prva asocijacija na ukazanje Majke Božje je stavljanje stroge mjere gušenja tog ukazanja. Kako sami ističu mnogi su zbog tog događaja završili na neko vrijeme u zatvoru. Božidar Jakšić je Boljanin koji je kao student došao svojoj kući za vrijeme ljetnih praznika i tako se susreo sa ukazanjima. Osobno sam nikad nije imao nikakva ukazanja ali je čvrsto vjerovao u njih i postao glavni njihov svjedok. On je uhapšen u Bolu 25.8. 1946.-e gdje je pritovren. Uvečer je premješten u Supetar, a sutradan odveden u Split na Katalinića brig gdje je bio sam u ćeliji. Uz njega je, kako se kasnije doznalo, bili uhapšeni: Toni, Franko, Dinko i Zdenka. Titov govor u Splitu protiv Gospinih glasnogovornika u Bolu unaprijed je odredio ishod suđenja. Glavni lokalni list Slobodna Dalmacija, sukladno tome piše, da se radi o prijevari. Sudac Marijani osudio ih je za prevaru i igranje sa vjerskim osjećajima, širenju laži i kao takvi su neprijatelji države i ruše državni poredak. Zdenku su izdvojili jer je ona krivnju prebacila na Božidara i rekla da se ona ne slaže s politikom optuženih. Zanimljivo je da je ona ostala pri tom da nije lagala o onom što je vidjela. Ali da ne zna kako je to vidjela i čula. Na pitanje suca tko je držao svjetlo ona nije mogla dati nikakav odgovor jer je to bilo ne izvedivo. Glavni optuženi je bio Božidar i proglašen je krivim za organiziranje i širenje laži o čudima te je osuđen na 4 godine prisilnog rada i 2 godine gubitka građanskih prava. Franko je osuđen na dvije godine prisilnog rada. Dinko na jednu, a Zdenka na 6 mjeseci. Kad su Gospu pitali što će biti sa uhapšenima ona im je rekla da će se svi vratiti živi i zdravi svojim kućama, Toni u srijedu, Franko ubrzo nakon njega, Dinko odmah nakon Franka i Božidar nešto kasnije od Dinka. Istina je da su se svi vratili živi. Toni, koji se navodi, uopće nije bio suđen pa je kao takav prvi izišao iz zatvora, a odgovara i redoslijed puštanja na slobodu. No, teško je pomiriti godine zatvora sa najavom brzog izlaska. Božidar za razliku od drugih sudionika ukazanja je jedini vjerovao do kraja, a ostali su se povukli pod pritiskom vlasti. O netrpeljivosti političkog okruženja tog vremena prema tom događaju ali i o ustrajnosti vjernika govori Petar: I onda se umišala politika pa su tu djecu proganjali, zatvarali i tako dalje, ali su ljudi išli gore i hodočastili i dalje. Rezultat progona je bio da se u Bogu do 1990.-e godine uopće nije pričalo. Samo su rijetki doznali o tome. Tako je Nenad tada doznao od drugih da mu je baka bila vidjelica. A da mu ona, iako još živa, nije nikad govorila o tome. On stoga zaključuje: Jednostavno ne živi kao nešto što je postojalo. To je zaboravljeno. Sustav je to satro, satro u glavama ljudi.

Okupljanja vjernika

7.7. Gospa kaže da je izabrala špilju za svoja ukazanja. I to djeci. Vijest se brzo proširila i ljudi su se počeli okupljati u sve većem broju. Svaki dan poslije podne se odlazilo pješke do špilje gdje bi se molilo i primalo poruke. Preko tjedna znalo je biti oko 150 ljudi, a preko vikenda broj se udvostručio jer su brodovima dolazili hodočasnici iz drugih mjesta. Tadašnji župnik Postira 5.8. 1946.-zaapiso: Noćas u tri sata krcata Darinka – brod koji može primiti 75 osoba, otišao u Bol. Ne toliko na fjeru koliko da ispitaju istinitost ukazanja u jednoj špilji, o čemu već par mjeseci govori čitav Brač. Da se navodno jednom dječaku i djevojčici ukazuje Majka Božja, kao i mnogim drugi sveci.

Hodočasnici se vratili oko 11.30. od njih nitko nije vidio ali da su osim djece vidjeli odrasli. Vidjeli su zanos onih koji su navodno imali milost gledati Gospu. Vratili su se oduševljeni pjevajući Gospine pjesme. Sva ta pričanja treba uzeti s velikom rezervom. 10.8. skupilo se preko 550 vjernika sa raznih strana koji su spontano priredili u redu i pobožno procesiju od crkve Gospe od Karmela pa oko Gospojice do špilje. Cijelim putem se molilo i pjevalo a narod je vrlo sabran i miran. Vratili su se opet u procesiji opet u redu i s velikim ganućem. Dan koji se ne zaboravlja po sveopćem mišljenju. Hodočasnici s Brača su bili došli posebnim brodom. Sutradan su stigli hodočasnici sa Supetra, Sutivana, Miraca, Sumartina, Vrboske, Jelse, i nekih drugih mjesta s Brača. Znamo još za druge procesije koje su bile kasnije. Ukazanja su se nakon ljeta premjestila bliže mjesta pokraj crkvice svete Lucije. 8.7. na upit Luke Gospa se prvi put predstavlja sa riječima: Ja sam Majka Božja. Isti dan u dva navrata poručuje da će se svima ukazati u nedjelju kroz pola godine i da će to biti u špilji. 10.7.opet kaže da će je moći vidjeti svi nakon 6 mjeseci. I to u prvu nedjelju te da tada narod ne ulazi u špilju nego ostane na cesti odakle će je svi moći vidjeti gdje će ona biti na vratima špilje. Špilja, kako je rečeno, može primiti vrlo mali broj ljudi, 10ak, dok je ispred moglo stati puno više. Sutradan ponavlja da će se ukazati svima na prvu nedjelju, za 6 mjeseci, te da će to biti tijekom velike mise. Za taj mjesec najavljuje također 15 čuda. Ovdje i drugdje na svijetu. 1.8. Gospa pojašnjava da se 6 mjeseci računa od njenog prvog ukazanja. Ne znamo što se dogodilo za 6 mjeseci, ali kako je prvo ukazanje bilo 25.6. to je trebalo biti točno na Božić, iste 1946.-e godine. Doista, pred Božić 1946.-e Luka je najavio 3 dana tmine. Tada se svaka kuća u Bolu, bez obzira na vjerska uvjerenja, opskrbila svijećom, pripremivši se za izvanredno stanje. Kako se na Božić nije dogodilo ono što je bilo najavljeno praćenje ukazanja se značajno smanjilo. Kada su se točno završila ukazanja nije poznato. Neki drže nakon godinu dana, a neki nakon nekoliko godina.

Prvi vidioc Luka Jugović je počeo živjeti poput svojih drugih vršnjaka. S bratom Pjerinom osnovao je prvi vokalno-instrumentalni sastav „hobotnica“. Udaljio se od vjere, a neki čak drže da je pod utjecajem vjere postao ateist. Kada je imao 20 godina mjestom je odjeknula vijest da je komitet iz Supetra pozvao i upisao u školu, da je dobio smještaj za dom  i stipendiju. Sve to na temelju pisma kojeg je bio uputio predsjedniku Titu. Naslovio ga je: „Dragi oče“ i pitao „Kako je moguće, da mladi, talentirani ljudi u Jugoslaviji, ako su siromašni nemaju mogućnosti za školovanje? Plačem nad svojom sudbinom. Da učinak bude bolji nanio je na pismo i malo vode da izgledaju kao prolivene suze. To mu je omogućilo da se školuje. U Zagrebu je završio srednju glazbenu školu. Kako je bio sposoban brzo je diplomirao, a onda apsolvirao i nastavio poslijediplomske studije na Bečkoj akademiji za glazbu i kazališnu umjetnost. Elfi, Lukina udovica nije htjela govoriti o ukazanjima. Luka je kao odrastao, u najmanju ruku, zatajio ukazanja a svojoj supruzi je na samrti na pitanje o ukazanjima odgovorio: Da, sve je bila istina!

Za suvremenike, vjernike događaji su bili utješni i ohrabrujući. Danas mnogi mještani uopće ne znaju o ukazanjima, a od onih koji znaju mali broj njih vjeruje u njihovu autentičnost. Svi su vidioci mrtvi, a nitko od živućih svjedoka ne želi pričati o tome.

Na pitanje jedne mještanke: Zašto se dogodilo ukazanje? Ona je kazala da nas podsjeti tko smo. 1994. Božidar Jakšić održao je mali prikaz u mjesnom kinu o ukazanjima, a kasnije je predvodio svečanost otkrivanje spomen ploče  na mjestu ukazanja. Tada nitko od živih sudionika nije došao. Špilja ukazanja je bila porušena radi proširenja ceste, 1976,-e tako da je ovo ta spomen ploča jedino obilježje ukazanja i za koju i danas vode brigu neki vjernici. Jakšić je šutio o ukazanjima sve do dolaska Hrvatske države, a kad je mogao govoriti, onda kao da nikoga nije bilo briga.

Danas, sa vremenskim odmakom, kad su se promijenile ne samo okolnosti, nego i svjetonazor ljudi pa i vjernika, može se uočiti da neki spominju ove fenomene u kontekstu vjerskog turizma, žaleći što nisu postali svetište poput Međugorja. No, to je materijalističko poimanje koje je daleko od vjere. Pravi razlozi ukazanja su neki drugi: da ohrabre ljude u tom teškom poratnom vremenu, da im obnove vjeru i da mogu unatoč svega bit apostoli.

Crkva treba donijeti pravorijek o tim događanjima, ali na nam je da ih iznesemo u javnost i budemo upoznati sa tim svojevrsnim svjedočanstvom vjere iz naše nedavne prošlosti.

Bol je poznato turističko mjesto na otoku Braču i dana 25.7. pa sve do kraja rujna 1946. tu su se događala ukazanja u špilji udaljenoj nekih 3 km od središta mjesta. Sve skupa je to bilo jedno ljeto, nekoliko mjeseci.

Nije po srijedi polušpilja poput one u Lurdu nego prava špilja sa ulazom širine od nekih 80 cm i dužine od nekih 5 m koji završava u prostoriji širokoj dva i dugoj dva metra. Dakle, prava špilja sa svojim posebnim ulazom.

Dva su glavna izvora o tadašnjim događanjima. Jedan je dnevnik učiteljice Mine Cvitanić koji pokriva razdoblje od 7.7. do 24.9. 46.-e, a drugi je dnevnik tadašnjeg studenta Božidara Jakšića od 24.7.-238iste godine. To su dva glavna izvora koja su vođeni odmah neposredno kad su se događala ta nadnadnarvna događanja i zapisivana i tako da je to prvorazredno svjedočanstvo.

Luka Jugović Pirula rodio se 1937.-e a umro 2017.-e, potječe iz siromašne obitelji u Bolu. Majka mu je bila revna vjernica … bojao se povratka majke sa nedjeljne mise jer bi joj tada župnik nabrojio sve njegove tjedne nepodopštine a je slijedila kazna. Upravo on je bio glavni protagonist ovih zbivanja.

U dobi od devet godina loveći pticu ušao je za njom u pećinu povrh Bola i izišao nakon nekog vremena rekavši prijateljima koji su bili s njim da je vidio Gospu. To je bilo kako pojašnjava Božidar Jakšić 25.i lipnja 46.-e, a ne dan poslije. To je bio prvi dan ukazanja. Samo dan ranije Crkva slavi rođenje Ivana Krstitelja, kada će 35 godina kasnije početi ukazanja u Međugorju. Lukin prijatelj iz djetinjstva Ivica Karinčić po uvjerenju ateist kao svjedok ovih događanja drži da Luka nije bio nagovoren ili manipuliran od nikoga i da je doista imao nadnaravno iskustvo. Luka nije imao nikakve materijalne koristi od hodočasnika niti se njegova narav promijenila. Njegovi roditelji mu nisu pravili smetnje a oca su mještani podbadali – kako to da se baš njegovu sinu ukazala Gospa.

Nakon nekog vremena još su neka djeca posebno tvrdila da imaju ukazanja.

Luka se držao na distanci od ove druge djece i iskazivao određenu sumnju u njih. Prvi dan o kojem posjedujemo zapise je 7.7. kad se Gospa prvi put riječima obraća Luki. Taj dan su i neka druga djeca vidjela Gospu. Djeca su ona koja redovito imaju viđenja. Osim Luke tu spadaju i 12-ogodišnja Marica Lalić, Tatjana Vučičić, Jerko Malvazija i Lucija Karmelić.

Neka djeca su imala viđenja samo jednom. Tako je 9.7. ujutro djevojčica Mirjana Marinković vidjela Gospu s jednim anđelom a popodne dječak Tonći Bezgrešnu u oblaku.

24.7. 10-ogodišnji Vinko Hrepić vidio je glavu vraga i ruku koja prijeti.

Dan kasnije dvije djevojčice iz Čišća, Franka Eterović i Marija Eterović također su vidjele Gospu.

29.7. 14.-ogodišnja Ecija Marinković vidi dijete kako gori u vatri.

4.8. 9.-ogodišnja Ina Nušić iz selaca vidi zvijezde, trnovu krunu i tri čavla, štap, tri ovce, i tri zvijezde. A Stipe Gamulin vidi vraga, anđele i dva sveca.

I odrasli znaju imati ukazanja više puta, kao Zdenka Karmelić, Nada Kraljević, Katica Katić i Venka Dulčić. No, u pravilu imaju ukazanja samo jednom i puno je tih ukazanja koji su imali samo jednom.

Za neke imamo potpune podatke, za neke nepotpune, ili se znaju samo imena i mjesta boravišta. Neki ipak ne vide ništa ali imaju neki drugi doživljaj. Tako su mladići Ivo Soljačić i Tonko Florio u Špilji osjetili opojan miris ruža. Marici Lalić je Gospa dopustila da joj poljubi ruku. Ali joj nije dozvolila da to učini umjesto jedne nazočne žene. Gospa se ukazuje na razne načine. Kao Bezgrešna, Gospa od sedam žalosti, Gospa od milosrđa, Gospa od Ružarja, Gospa od Karmela, Gospa Lurdska, Gospa Sinjska, Bezgrešno Srce Marijino, ili jednostavno bez ikakve posebne oznake.

Tako Marica Lalić 10.7. vidi Gospu u pratnji dva anđela i svetog Nikole, sa smotanom krunicom oko ruke koju kasnije prebire dok narod moli. A drugu krunicu, što je neobično, nosi oko vrata.

Lice joj je dugo, rumeno, a oči i obrve crne, glava pokrivena velom, ozbiljna, sklopljenih je ruku, a povrh glave su joj zvijezde.

Luka Juginović vidi pak čudotvornu Gospu Sinjsku prepoznatljivu po medaljama kojima su joj okićena prsa. I Gospa za medalje oko vrata kaže da se radi o darovima.

1.8. na upit Gospi zašto je vidi kao malu ona mu odgovara preko Marice: Ja sam malena i velika. A na upit djece Gospi zašto se pokazuje u više oblika kaže: Ja se mogu na više načina pokazivati.

To je doista svojstvo preobraženog tijela. A znamo da je samo u nebu tijelo Isusovo i tijelo Marijino. Viđenja prizora iz Isusova života su česta posebno rođenja, krštenja na Jordanu, posljednje večere, muke i smrti, uskrsnuća, uzašašća ali i Dobrog pastira, Srca Isusova i Svete obitelji.

Bog Otac se pokazuje sa dugom bradom, pokazuje mu se samo glava ili jednostavno samo u liku oka. Duh Sveti se pokazuje u obliku golubice, a Trojstvo liku tri ptice.

Djeca gledaju pojedine ključne događaje iz Povijesti Spasenja, kao što je stvaranje, istočni grijeh ili ubojstvo Abela. Tako da možemo reći da imaju jednu katehezu iz povijesti spasenja. Imaju također i viđenja anđela i demona, te raja, pakla i čistilišta. Tako jednom Luka vidi punu špilju zvijezda koje padaju i tumači mu se da će tako biti na Sudnjem danu. Nekada se ukazuje Presveto, ako i prizori Mise, klanjanja, pričesti, molitve, procesije. 22.8. Zdenka Karmelić ima viđenje svećenika kako diže hostiju u kojoj se vidi krvavi Isus, krv mu kapa u kalež, od velike hostije nastaje mnogo hostija, koje same idu k djeci a svećenik ih uzima i pričešćuje. Sveukupno gledano vidiocima se daje uvid u Božja otajstva ali i u otajstvo grijeha i zla kao i zagrobnog života.

Ukazuju se i sveci posebno sveta Tereza od Djeteta Isusa, ali i mnogi drugi kao sveti Josip, sveta Elizabeta, Ivan Krstitelj, sv. Ana, sv. Petar, sv. Pavao, sv. Ante, sv. Filip, sv. Liberat, sv. Roko, Bartul, Dominik, Marija Magdalena, Jeronim, Alojzije, Franjo, Augustin, Jakov, Jure, sv. Ivan Leonardi i sv. Andrija Bobola. Cijela jedna plejada svetaca.

Pojava svete Bernardice može se objasniti sličnošću njenog viđenja u špilji sa iskustvom vidioca u Bolu, a pojava svetog Nikole i sv. Lucije jer su bliski djeci, kao i bl Imelda Lambertini koaj je zaštitnica prvopričesnika.

Znakovito je da im se ukazuje u nekoliko navrata i poznata stigmatičarka Tereza Neuman, koja je dugo godina živjela samo od Euharistije, i koja nije proglašena svetom.

1.8. postavlja se pitanje: u ovoj špilji pokazuju se prizori iz muke Isusove, i svetog Pisma, blažena Gospa, razni sveci, a tko se zapravo pokazuje u ovoj špilji? Doslovni odgovor je: U ovoj špilji pokazuje nam se Gospa. Znači Gospina viđenja su u prvom planu.

Ukazanja nisu statična kao da je po srijedi slika ili fotografija, iako je bilo viđenja i kipova. Nego su ukazanja dinamična i uključuju vidioce koji kao da su preneseni u dotična događanja i tako dionici nekog virtualnog svijeta nego stvarnog svijeta. Kao da su prebačeni u taj događaj. Okolina u kojoj se nalaze biva skroz promijenjena. Oko 15.7. Marica vidi špilju skroz rasvijetljenu dok su drugi u potpunom mraku. Jedan od nazočnih je testira, pokazujući joj ruku u raznim položajima i ono toćno pogađa u kakvim se položajima ruka nalazi. Potvrđuje njen iskaz da je sve osvjetljeno iako je sve u mraku. Vidioci vide različite prizore a nekad i iste. Pod jakim su dojmom onoga što doživljavaju pa kod nekih viđenja plaču od ganuća, a kod nekih kao što su susreti s vragom žele pobjeći. Sve je to svojevrsna kateheza za djecu i za odrasle ali i za one koji ništa ne vide nego samo prisustvuju ukazanjima. Kada ono što se vidi nije dovoljno jasno daje se objašnjenje bilo preko nekog natpisa bilo usmeno od osobe koja se ukazuje bilo da se dobiva kroz popratne pjesme anđela ili glasa čije se porijeklo ne zna. Djeca ili odrasli preko njih mogu postavljati pitanja na koja u pravilu dobivaju odgovore. Tako primjerice 15.7. na upit Marice dok gleda muku – da li trpi mnogo Isus odgovara da ne trpi. Teološki ispravno jer on ne može u slavi trpjeti više. No, djeci se nekad odgovori uskraćuju ili odgađaju. Bivaju im objavljene i stvari koje ne smiju dijeliti s drugima. Luki je tako 7.7. Gospa povjerila dvije tajne. A u viđenju 13.7. Isus mu povjerava nešto što će moći kazati drugima tek za pola godine. Sve ono što ovako doživljavaju jako iskustvo

Poduke i poruke

Za vrijeme prvih ukazanja Gospa ne govori ništa, a na upit Luke želi li da joj se tu izgradi kapelica odgovara samo sa smiješkom. 7.7. prvi put da je izabrala tu špilju gdje će se ukazivati djeci. I nekoliko dana kasnije opet ponavlja da je špilju odabrala radi djece. 4.8. Isus kaže da bi želio da se u špilji uvijek moli Boga, no ipak svega nekoliko dana kasnije, Marica vidi tablu na kojoj piše: Oče naš, Zdravo Marija i Slava Ocu za obraćenje grešnika. Narode čujte, ne dolazite u ovu špilju prije 5 ujutro, od 5 do 12 dolazite. Od 2 poslijepodne nemojte dolazit. Od 2 do 7 dolazite. Poslije 7 nemojte dolazit. Znači, određeno je vrijeme kad hodočasnici mogu dolazit: od 5 ujutro do 12. i od 2 do 7 popodne. Poručuje im se da je Isusu i Gospi drago što dolaze moliti u špilju i preporučuje im se da drže potrebnu pobožnost. Raspored koji im se daje vodi računa o potrebi počinka, hrane i molitvenog reda. 24.9. Jerku Gospa kaže da ne smijemo po zidovima pećine nego kad ona kaže. Veli dalje da je žalosna što se ulazi i izlazi iz špilje a da se ne prekriži. Isti dan ukazuje se umirući Isus na križu koji kaže da je žalostan što nisu došli u većem broju kako je sinoć rekla Gospa.

13.7. Gospa Luki na neka pitanja poput onog želi li da dolaze odrasli – ne odgovara. Za dolaženje djece odgovara: ja okupljam malene, oko sebe. 14.7. Isus kaže Luki da želi da mu maleni dolaze, anđeli pjevaju: Sred te se pećine Marija javi. 1.8. Isus s ovcama ukazuje, a Marica pita: Jesmo li mi tvoje ovčice. Isus odgovara da jesu. No djeca, uz pohvale znaju primiti i prijekore. Tako Gospa 22.9. na pitanje je li zadovoljna s njima odgovara da nije sa svima. 5.8. na Gospu Snježnu Isus kaže Marici da će im udijeliti blagoslov za 15 minuta, a da kroz to vrijeme šute. Blagoslov je dan u određeno vrijeme koje se točno podudaralo sa blagoslovom sa Presvetim koji se tada udjeljivao u župnoj crkvi. Isus blagoslivlja i u drugim prigodama a nekad i više puta tijekom dana. Djecu i nazočne često blagoslivlje i Gospa, a i mnogi sveci.

24.9. Gospa traži da svi iziđu kako bi blagoslovila Jerka i Maricu, a onda se mogu vratiti i ostali koji će tada nakon njih primiti blagoslov. Isti dan blagoslov udjeljuju i sveti Josip, sveta Bernardica i sveti Jakov.

Ako imamo na umu da su se vjernici okupljali u špilji od jutra do navečer, i da su se kroz skoro cijelo to vrijeme događala ukazanja, onda to nije neobično, posebno jer u špilju može stati ograničeni broj ljudi, a hodočasnika je puno više pa se onda moraju izmjenjivat.

Taj dan sv. Jakov stalno ponavlja da se stalno moli za nazočne, da će se uvijek za njih moliti te da će uvijek dolaziti u ovu špilju. Blagoslov se daje i za nabožne predmete pa tako sveti Alojzije blagoslivlja krunice. Nekad se blagoslov dobiva i za one koji nisu nazočni. Tako Postirani na Veliku Gospu poslije podne traže blagoslov za sebe, ali i za svog župnika koji je odsutan. Gospa im ga daje.

22.8. Zdenka Karmelić vidi anđela kako blagoslivlje s vodom i maslinovom grančicom. I kaže: Tri anđela  zakasnila na blagoslov i mole oprost. Bog se grozi, ali Gospa i Isus mole te ih Bog blagoslovi.

Ovo je neobično jer su anđeli savršeni i ne mogu više sagriješiti, traže oproštenje za ljude na zemlji za koje su zaduženi i koji su zakazali. Nisu došli i zakasnili su na blagoslov.

Glavna poruka koja dolazi preko raznih viđenja je poziv na molitvu. Tako sv. Bernardica poručuje da joj je želja da mole a sv. Terezija tome dodaje i pjevanje vjerskih pjesama. Sveti Roko uz traženje molitve upozorava: molite, molite, mnogo molite – teška vam nevolja prijeti.

Gospa od ružarja poziva na neprestanu molitvu preko dana i noći. Isus je jednom nezadovoljan što malo mole pa traži da iziđu iz špilje, a na njihovu povratku im veseo kaže: Ako hoćete moju milost molite svaki put kao do sada. Drugom prilikom Isus iz hostije poručuje: Ja nagrađujem one koji mi se mole.

Sveti Jeronim na molbu da čuva i obrati Dalmaciju odgovara da moli za nas i da će uvijek moliti. Vjernicima se daje poduka kako snažiti molitvu i izvanjskim činima. Tako na Veliku Gospu, u 2 sata poslije podne Gospa poziva prisutne u špilji da se pridruže župskoj procesiji a onda da se vrate u špilju. Kad su se vratili Gospa izražava zadovoljstvo s održanom procesijom no Gospa traži procesije do špilje. 23.8.  sv. Alojzije želi da se dođe u što većem broju popodne u procesiji kako je tražila Gospa. Taj dan se ukazuje procesija anđela i 20 duša obučenih u crno sa svijećama u rukama koji se preporučuju u molitve. Kad je tog dana popodne procesija stigla, Gospa izražava zadovoljstvo, a Isus poručuje: tko štuje moju Majku majku štuje i mene.

22.9. narod opet dolazi u procesiji do špilje i Gospa poručuje da je Isus zadovoljan time i da želi da i sutra prirede procesiju, ali do crkve sv. Josipa. Sutradan Gospa određuje dan za redovitu procesiju. I kaže: Sinci moji meni je drago da ste učinili ovu procesiju, činite tako svake nedjelje. Osim procesija traži se i paljenje vatri kao čin pobožnosti. Po sebi to nije ništa neobično, jer se to u crkvi običava uoči nekih blagdana pa se tako pali uskrsni krijes na veliku subotu, a 23.6. uoči blagdana sv. Ivana Krstitelja, užiže svitnjak. Ovdje paljenje vatri nije vezano uz određene datume nego samo je jedan iskaz štovanja. Tako na veliku Gospu, Gospa osim procesije traži da se zapali vatra taj dan i sutradan. Dakle, na sami blagdan, ali i dan iza njega. Nakon prve vatre kaže da su je time razveselili. 22. 9. Isus traži da se naloži vatra  tu večer. Sutradan neki sveci traže da se zapale vatre njima u čast. 24. 9. dolazi do vrhunca jer Isus traži da se tu večer zapali 12 vatri oko špilje. Isti dan Gospa traži 5 vatri u čast Isusa i nje, a sveta Bernardica traži jednu malu vatru za sebe. Oboje se pokazuju veseli kad im je ispunjena molba. Taj dan je sveti Jakov tražio da mu otpjevaju njegovu pjesmu a kako je nisu znali upalili su vatru i njemu u čast. Tako da je taj dan gorjelo čak 19 vatri. Preko ukazanja vidioci bivaju poučeni u učvršćeni u vjerskim istinama. 7.8. poslijepodne Marica Lalić vidi vrpcu s natpisom: „Bog postoji u i uvijek će postojati.“ U vremenu službene vladavine bezboštva to je važna poruka i ohrabrenje da se ustraje u vjeri. Zdenka Karmelić vidi kako Bog zaustavlja i onemogućuje kugu i bolest. Time se pokazuje da je Bog gospodar svega i da se ničega ne treba bojati osim odvojenosti od njega. To je važno jer dosta hodočasnika dolaze sa molbama za bolesnike. Na upit Marice Lalić o bolesnoj majci Gospa odgovara da će ona ozdraviti za 6 mjeseci ali da treba puno moliti. Za bolesnika Pravdana Soljačić Isus kaže ozdravit će ozdravit, samo nije preša. I rukom pravi kretnju: polako. Sveti Josip poručuje za jednu bolesnicu da će ozdraviti ako bude dolazila u špilju. Na prošnje za slijepca iz Jelse Gospa Sinjska kaže da se moli za njega da ona i njezini sveci misle na njega. Dakle, većini se obećaje ozdravljenje, a nekima se daje samo duhovna utjeha i potpora. U nekim slučajevima se ne radi o bolesti nego o brigama i duševnim mukama. Pa tako Luka prenosi Gospi želju jedne žalosne majke i dobiva potvrdan odgovor. Kada se radi o pokojnima onda Gospa za neke objavljuje da su u raju, a za druge se pak otkriva da su u čistilištu. I da su potrebni molitve. Neka se vidi duša pokojnika kako iz čistilišta ide u raj. A drugi put jedna duša traži jednu misu i tri ružarija, jer da njezini ne vjeruju. U drugoj prigodi Gospa poručuje da ne pitaju za ozdravljenja. Djeci se također daju i konkretni naputci koje trebaju slijediti. Jedan koji se često ponavlja je da ne ostaju u špilji iza 19 h nego da idu kući. Osim raznih kratkih poruka imamo i jednu dužu koju je zapisala Zdenka Karmelić 22.8. Tada je Gospa rekla: Na dan Presvetog Srca Isusova želim da se napravi mala svečanost tj. da svi prisustvuju svetoj Pričesti. Zatim da dođu ovamo u procesiji. Hoću da ovdje imam sutra čista srca i molim tebe da sutra paziš koga sutra puštaš u špilju. Puštaj samo čiste duše, pošto je sutra moj žalosni dan želim s time biti razveseljena. Drugo, želim da se ovo mjesto oko špilje drži kao sveto mjesto, kao moj dom. Treće, obraćam se preko tebe svoj mladeži, i molim ih da čine pobožnost presvetom Srcu Isusovu. Pošto on sada mnogo trpi. Nakon što je primila poruke Zdenka je izišla ispred špilje i pročitala ih, a nakon toga su se ukazanja nastavila.

Anđeli

Anđeli se pokazuju u raznim situacijama i tako osvjetljavaju i približavaju svima koji prate viđenja –    ulogu koju im je Bog namijenio na nebu i na zemlji. Oni su tako čuvari koji se pokazuju za pojedine osobe koje su im povjerene, a nekad i za sve nazočne u špilji.

8.8. ukazuje se jedan anđeo iznad glave Željka Ivka iz Dubrovnika. Pitamo – čiji je to anđeo čuvar. I dobivamo odgovor – Ja sam njegov anđeo čuvar. Ja sam uvijek uz njega i ja ga uvijek čuvam. Ja ću do njegove smrti biti uz njega i ogrli ga rukom. Svatko ima anđela čuvara.

Malo kasnije dolaze 15 anđela čuvara, koliko ima djece u špilji, kako raste broj ljudi u špilji tako se razmjerno povećava i broj anđela.

Sutradan se opet pokazuju anđeli čuvari obučeni u bijelo, onoliko ih je koliko ima prisutnih u špilji. 10.8. ukazuje se puno anđela čuvara koji kažu da ih je više od 500. A kako je porastao broj ljudi i njihov broj prelazi 550. taj dan je doista bilo puno vjernika.

U svojstvu čuvara štite i brane nazočne od zlih duhova kojima priječe pristup u špilju ili upozoravaju nazočne da napuste špilju jer vragovi dolaze.

U tome ih nekada znaju pomagati i sveci. Kao sv. Jeronim ili sv. Petar koji kaže: ja sam onaj koji vas čuva od zla. Ako vidite vraga, ne bojte se, to je samo njegova slika. Anđeli ponekad izravno tjeraju zle duhove ili ih tuku, prepiru se s njima, pa tako za zemlju kažu da je njihova, a vragovima koji je prisvajaju poručuju: mi ćemo još mnoge obratiti. Anđeli se bore za spasenje duša koje su im povjerene posebno kad su u pogibelji da izgube vjeru ovdje na zemlji ili iza smrti kad se odlučuje o njihovoj vječnoj sudbini.

Anđeli razotrkivaju obmane đavolske. Nadi, 10.8., kad ima viđenje dviju prijetećih žena, koje za sebe govore da su Gospa, anđeo čuvar govori da su to vragovi pretvoreni u žene. Anđeli podučavaju narod kako će se boriti. Pa tako jednom veliki anđeo traži da se pred špiljom zapali vatra kako bi se otjerali zli dusi.

Ovi nebeski zaštitnici pjesmom i plesom slave Bogu na nebu i na zemlji, donose Božji blagoslov i prenose poruku koja – jedna od njih – 22. 8. glasi – Držite se 10 zapovijedi njegovih, Božjih.

Potiču vjernike da pjevaju skupa s njima: U ponoći se Bog rodi i pjesmu Sred te se pećine.

Služe Gospi koja se 1.8. ukazuje okružena njima i oni je na koncu uznose na nebo. Vjernike pozivlju na molitvu, posebno krunice kako bi se spasili i kao glavni razlog svoga ukazivanja navode da se okupljeni puno mole. Traže pripravu za ukazanja pa tako 24. 9. kažu da sutra u špilju mogu doći samo oni koji su se prethodno ispovjedili i pričestili.

Uz anđele imamo i ukazanje demona.

Vidioci bez obzira što su bili djeca nisu bili pošteđeni ovih dramatičnih iskustava, kao što to nisu bili ni djeca u Fatimi. Bog u svojoj svemogućnosti dopušta i okreće i to na dobro. Zli dusi se pokazuju kod prvog grijeha u Edenu. Za razliku od anđela koji bodre i blagoslivljaju, dusi kad se pojave prijete i pljuju na blagoslovljenu vodu ili na okupljeni narod. To zna djecu i prepasti. Nekad ih se vidi kako tuku nazočne ali to dotični ne osjeća. Protiv zlih duhova vjernici se bore molitvom Vjerovanja i pjesmom Hoćemo Boga i tako ih razotkrivaju i otjeruju. Suprotno od dobrih duhova zli duhovi stražare u špilji zato da se grešnici ne obrate. Uz to imaju nakanu da upropaste vjernike pa i vidioce i odvedu ih u pakao. Kad je jedan čovjek upitao đavla – hoće li ga vidjeti – odgovorio mu je da hoće i to vrlo brzo zato jer je grešnik. To se može objasniti i time da zlom duhu nije skriveno stanje grijeha, ali i njegovim nastojanjem da obeshrabri i odvrati dušu od obraćenja. Na upit hoće li ga druge duše moći vidjeti odgovara da hoće, ali ne danas. Značenje je vjerojatno kao i u prvom slučaju.

Kada 3.8. vjernici traže da se ukaže vrag – on samodopadno odgovara – svi ćete me jedanput vidjeti. U tome se krije prijetnja da će svi jedan put završiti u njegovoj vlasti – u paklu. Zli dolazi u raznim obličjima koja nisu ista nego su drugačija. Razliku u viđenjima može se objasniti i time da se time želi pokazati da svi zlodusi nisu ista i time da i među njima postoji hijerarhija. Djeca imaju viđenja pakla i grešnika koji se u njega strovaljuju i pretvaraju se u anđele s rogovima. Dobivaju i slikovite uvide u to kakvi odnosi vladaju u tom mjestu propasti. Nekada sotona jednostavno prijeti paklom i protivnicima. Pobjeda je zajamčena unatoč svega pa tako Zdenka Dulčić vidi Gospu sa zmijom pod nogama, a na pojasu joj piše Ja sam Bezgrešno začeće, majka puna milosrđa. Marica vidi velikog Zmaja, a onda svetog Mihovila koji ga ubija. A kasnije vidi tri đavla vezana konopcima i njihove prijetnje više ne straše. Njihov dolazak je vezan posebno sa dolaskom u 19 h kad je vidiocima rečeno da idu kući. Zna se dogoditi da nekad stupaju u razgovor s vidiocima ili daju samouvjerene izjave. Tako 10.8. ukazuje se puno zlih duhova, a jedan od njih kaže: „Ja sam onaj koji upravlja svijetom. Ja sam Bog Lucifer Kaferium.“ Drugom prigodom kaže da je Bog i viši od Boga koji je stvorio sam sebe, te da ne postoji drugi Bog. Ova đavolska oholost da sotona sebe stavlja na mjesto Boga je i bio razlog da je zbačen s Neba. Lucifer je poznati predvodnik palih anđela. Naziv kaferium koji se dodaje njegovu imenu je zagonetan i možda dolazi od turske riječi kaferi koja znači: nevjernik. Za njega jedan zloduh kaže da je njihov zapovjednik Bog. On želi nametnuti štovanje sebe. Đavlu smeta molitva i želi odvratiti vjernike od njih. Predstavlja se kao nositelj slobode pa tako 2.8. govori Zovite djecu da dođu k meni, bit će im sve slobodno. Sutradan kaže za sebe da je promicatelj slobode koju ovako definira: Sloboda je stanje u kojem svatko može činiti što je koga volja i može slobodno psovati. Kraj citata. Ne želi prihvatiti poraz pa tako kaže da nije izbačen iz raja. Ne priznaje da trpi nego kaže da uživa. A to što vidioci vide u paklu da ne odgovara istini.

Drugi dio:

Danas puno kompliciramo kada je riječ o obitelji katehetski, pedagoški, psihološki, teološki i svakako, a stvari su u konačnici vrlo jednostavne. Mi kršćani trebali bismo vjerovati ne samo da nas je Bog stvorio nego i da nam je objavio kako živjeti.Bespotrebno zapetljavanje je ništa drugo nego posljedica grijeha koji zamračuje ispravno rasuđivanje.

Početak

Na upit farizeja o dopuštenosti otpuštanja žene Isus ukazuje da je rješenje sadržano u samom početku stvaranja (Mt 19,3-12). To vrijedi ne samo za brak nego i općenito jer je tada Bog ukazao kakav bi trebao biti ljudski život na zemlji. Logično je da se to nalazi na samom početku stvaranja jer Bog nije stvarao slučajno nego s ciljem. On nam je dao život, održava nas neprestano u njemu, ali i ima plan kako se možemo u njemu ostvariti. U Knjizi Postanka imamo izložen Božji naum za svakoga čovjeka koji nam je dostupan i ima neprolaznu vrijednost. Vremena i okolnosti se mijenjaju, ali ljudska narav ne, a ni Božji zakoni jer Bog sve što čini, čini dobro. Prema tome nema mjesta kod Boga za promjenjivost, preinake, popravke.

Relativizam je izum paloga čovjeka i grešnih struktura našega vremena pa mi više ne znamo ne samo što je brak i obitelj nego ni što je ljudska narav ili muško i žensko.

Bog samo za čovjeka kaže da ga je stvorio na svoju sliku i to kao muško i žensko (Post 1,26-27). Čovjek je stoga bogolik i kruna stvaranja. Jedinstvo muškarca i žene, po istoj ljudskoj naravi, u različitosti dva spola tvori sliku Božju. Zato rat koji vodi rodna ideologija protiv spolne različitosti ide za tim da iznakazi sliku Božju u čovjeku odnosno to je rat protiv Boga. Radi samoga čovjeka „nije dobro da bude sam” i zato je pozvan da ostavi roditelje i bude „jedno tijelo sa svojom ženom (Post 2,15,18-25). Ovo jedinstvo nije samo tjelesno nego pretpostavlja ono spoznajno, voljno, čuvstveno a poglavito duhovno. Pali ljudi to stalno sabotiraju i gledaju kako drugoga ne gledati kao sebe nego kao drugog ili čak i sredstvo. Danas se to pretvorilo u nesmiljeni rat između muškarca i žene.

Poslanje muškarca i žene

Nakon stvaranja čovjeka Bog blagoslivlja muškarca i ženu i izlaže što od njih očekuje:

„Plodite se, i množite, i napunite zemlju, i sebi je podložite!” (Post 1,28).

Blagoslov je ovdje vezan s rađanjem i predstavlja jamstvo Božje pomoći. Istina, Bog jednako postupa i sa životinjama, no one se razmnožavaju nagonski, a jedino čovjeku je dano da može spoznati što se traži od njega i slobodno se odlučiti da ima potomstvo. Dragovoljno ispunjenje ovoga naloga jedno je od najvećih djela što čovjek može učiniti na ovoj zemlji jer time postaje sustvaratelj Božji. Kako jedino čovjek ima besmrtnu dušu, njegovo potomstvo ostaje u vječnosti. Ova, kronološki gledano, prva Božja zapovijed izražava se trima glagolima gdje svaki nosi svoju poruku. Sam broj tri označava puninu kao kada slavimo Boga govoreći tri puta svet.

„Plodite se”: izraz plodnost danas izaziva određeni zazor za razliku od prije jer, pod utjecajem negativne promidžbe, podsjeća na nešto životinjsko i kao da je protivna ljubavi dok je u Božjoj namisli ona dana da jača i uvećava ljubav među supružnicima. Suvremeni čovjek, poglavito „kulturom” ubijanja nerođene djece, ugrozio je funkcioniranje naravi jer se sve manje zna radovati djetetu. 

To je naš najveći narodni grijeh i hvala Bogu što nam šalje kazne za njega: ratove, neprijateljske susjede, križne putove, komunizam, protunarodnu demokraciju, bezbožni globalizam…

Το znači da za nas još ima šanse i da nas Bog nije otpisao kao neke druge narode koji su se posve odmetnuli.

„Množite”: označava brojčani rast a ne minimalizam jedno ili dvoje djece. Moglo bi se zaključiti, posebno imajući na umu koliko traje plodnost čovjeka, da je optimum dvoznamenkasti broj djece. Istina da je to teže ostvariti u modernom načinu života koji je upravo zamišljen tako da se nema djece. No tko nam brani da se vratimo na stari način života: odemo živjeti na selo, tehnologiju svedemo na minimum kao Amiši, obnovimo obiteljske veze, ponovno uspostavimo mrežu uzajamne solidarnosti, nasljedujemo konkretnu ljubav prvih kršćana…

Ipak, brojno potomstvo se donedavno držalo Božjim blagoslovom što u stvarnosti i jest. Danas je i veliko svjedočanstvo da je Bog jedan i da je svemoguć jer se ide protiv struje i zato mu pripada i posebna nagrada.

„Napunite zemlju”: nismo to ispunili jer s postojećom tehnologijom i obradivim površinama mogli bismo smjestiti i prehraniti pet puta više ljudi.

Štoviše, ide se zatim da se stanovništvo na zemlji desetkuje svodeći ga na jednu milijardu ili čak na svega pola milijarde. Provodi se, kako je ukazao Ivan Pavao II., „zavjera protiv života” koja se sada očituje i u sustavnom uništavanju proizvodnje hrane. Razlog je navodno briga za planet Zemlju čije se štovanje širi svugdje kao božice Geje. Bog nije rekao da se klanjamo zemlji jer je to idolopoklonstvo, nego da je napučimo i sebi podložimo. To smo dužni činiti i onda kada je to zakonski prijestup i zločin kao u slučaju Židova u egipatskom ropstvu koji su i tada, unatoč zabranama, nastavili rađati djecu.

Nakon istočnoga grijeha prva Božja zapovijed nije opozvana, samo se ženi s porodom vezuju muke a muškarcu s radom trud i napor (Post 3,16-19). Nakon potopa na novom početku ljudskoga roda Bog Noi i njegovoj obitelji nakon blagoslova daje istu zapovijed. Njezinu bitnu važnost naglašava i time što ju tom prigodom ponavlja dva puta: „Plodite se i množite i zemlju napunite” (Post 9,1;7).

Svetost

Kad imamo dobre temelje, onda se na njima może graditi dalje. Isus od nas traži Budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski” (Mt 5.48). Ovo je poziv na svetost, a Crkva nam je Drugim vatikanskim saborom osvijestila da se odnosi na svakoga kršćanina. Vjerujemo u općinstvo svetih što podrazumijeva da nitko ne može doći u raj ako prije ne postigne svetost. To je zadaća koja nadilazi ljudske sile, ali Bogu je sve moguće. Svetost nam je Krist omogućio svojim otkupljenjem. No Bog koji nas je stvorio bez nas, ne želi nas spasiti bez nas. Potrebna je naša suradnja a ona se sastoji, kako je pojasnio Benedikt XV. samo u sukladnosti volji Božjoj koja je izražena u stalnom i savjesnom ispunjavanju svojih staleških dužnosti. To traži maksimalni i postojani angažman u onome što nam je povjereno od Boga. Uspjeh se procjenjuje snagom koju ljubav dostiže u duši, upravo jer se savršenstvo kršćanskoga života sastoji bitno u ljubavi. U naše vrijeme to nam je zorno pokazala Mala Terezija.

Za supružnike je glavna staleška dužnost po kojoj, uz pomoć Božju, postižu svetost otvorenost prema životu i odgoj djece. Upravo jer Bog zna da je to zahtjevno, brak je sakrament po kojemu kršćani dobivaju potrebnu milost da mogu iznijeti sve izazove i okrenuti ih na dobro.

Nažalost, sve manje ljudi danas zasniva obitelj pa tu, u pravilu, griješe propustom i otežavaju sebi postizanje svetosti. Neki su se onesposobili za rađanje fizički, primjerice promjenom spola, a neki psihički jer se boje djece (pedofobija) i odgovornosti, a ljubav su zamijenili jalovim spolnim užitkom.

Mnoga ova pogrešna shvaćanja su prisutna i kod oženjenih kršćana do te mjere da se sve više proglašava ništavost ženidbe jer se ne želi imati djecu. Potrebno je stoga ponovno otkriti ljepotu braka i ljubav prema djeci kako bi se vratile neophodne pretpostavke za ostvariti volju Božju. Ipak za bračne drugove nije dovoljno da se ima djecu samo zato da se ispuni dužnost jer su kršćani pozvani na više. Od vjernika se traži da ono što Bog traži prihvate s uvjerenjem, velikodušno i zahvalno provode u djelo svjesni da je to dobro. Bog, kako kaže Pismo, ljubi radosna darivatelja” (2 Kor 9,7). No nadasve djeca trebaju biti plod ljubavi muža i žene, a ujedno i njihove ljubavi prema Bogu. To je za sve one koji imaju bračni poziv redoviti put savršenosti.

Izvor: svjetlorijeci.ba

(Isticanje tekst: admin)

“Znak osporavan”

Josip i Marija su Isusa, malo nakon rođenja, u skladu s Mojsijevim zakonom, obredno prikazali Bogu u hramu. Tom prigodom starac Šimun je blagoslovio Svetu obitelj i kazao Gospi: „Ovaj je evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan – a i tebi će samoj mač probosti dušu da se razotkriju namisli mnogih srdaca!” (Lk 2,34-35). Ako ovo proroštvo sagledamo izvan židovskoga naroda, to znači da se svatko treba odlučiti prihvatiti ili od baciti Isusa i time određuje svoju vječnu sudbinu: raj ili pakao. Sam Isus u obraćanju svojim protivnicima razlaže istu tvrdnju predstavljajući sebe kao kamen koji su oni odbacili i koji je postao kamen zaglavni (Mt 21,42). I još dodaje “I tko padne na taj kamen, smrskat će se, a na koga on padne, satrt će ga” (Mt 21,44). Zato apostol Petar poručuje svima: Pristupite k njemu, Kamenu živomu što ga, istina, ljudi odbaciše, ali je u očima Božjim izabran, dragocjen, pa se kao živo kamenje ugrađujte u duhovni Dom za sveto svećenstvo da prinosite žrtve duhovne, ugodne Bogu po Isusu Kristu. Stoga stoji u Pismu: Evo postavljam na Sionu kamen oda brani, dragocjeni kamen ugaoni: Tko u nj vjeruje, ne, neće se postidjeti. Vama dakle koji vjerujete čast! A onima koji ne vjeruju kamen koji odbacile graditelji postade kamen zaglavni i kamen spoticanja, stijena posrtanja; oni se o nj spotiču, neposlušni Riječi, za što su i određeni” (1 Pt 2,4-8). Dakle, onima koji ga prihvate vjerom Krist je „kamen zaglavni” i preko njega primaju svaku milost, a onima koji ga odbace nevjerom Krist je kamen spoticanja koji će ih „satrti” odnosno donijeti im propast. To vrijedi za svakoga čovjeka, bez iznimke, kao što je i logično jer je Krist jedini spasitelj čovjeka. U biti, sam Krist je na blagoslov ili prokletstvo zavisno kako se prema njemu postavimo. Sukladno tome Pavao poručuje: „Ako tko ne ljubi Gospodina, neka bude proklet. Maranatha!” (1 Kor 16,22). Drugom zgodom još dodaje: „Ali, kad bismo vam mi, ili kad bi vam anđeo s neba navješćivao neko evanđelje mimo onoga koje vam mi navijestismo, neka je proklet! Što smo već rekli, to sad i ponavljam: navješćuje li vam tko neko evanđelje mimo onoga koje primiste, neka je proklet!” (Gal 1,8-9).

Potreba obraćenja

Isus se susretao s grešnicima i mnogi su se obraćali dok se danas kršćani ustručavaju naviještati nužnost obraćenja za spasenje. Takozvane neredovite situacije parova, a posebno istospolnih, jesu ništa drugo nego život u teškom grijehu. Nikada do sada Crkva nije predviđala mogućnost blagoslova. takvih parova već štoviše izrijekom ih je zabranjivala jer kao što stoji u izjavi istoga Dikasterija iz 2021: Crkva ne raspolaže, niti može raspolagati, vlašću da blagoslivlje zajednice osoba istoga spola. Sam Isus se suočio s neredovitom situacijom u slučaju Samarijanke koja je imala pet muževa i živjela sa šestim u suložništvu (Iv 4.18). Nju je Isus obratio i ukazao joj na njezino stanje, a ona je odmah privela vjeri mnoge svoje sumještane. U Crkvi se štuje kao svetica i to je potvrda njezina potpunoga raskida s grijehom i kreposnog života iz ljubavi prema Kristu.

U “neredovitim” situacijama je ne- prihvatljivo bilo podilaženje alu kao što vidimo u susretu Isusa s Herodom Antipom koji živi u braku protivnom židovskom zakonu. Ova veza je bila incestuozna jer je Herodijada bila Herodova nećakinja. Herodijada je uz to bila žena kraljeva polubrata radi koje je on otjerao ženu. Ivan Krstitelj je ukazao na nedopuštenost ovakvoga braka” i bio zbog toga pogubljen. Da je Isus blagoslovio ovu vezu, odmah bi bio pušten na slobodu i obasut svim mogu čim častima. No time bi posve diskreditirao sve svoje djelovanje i nauk, išao protiv jasnoga Božjeg nauma o braku te proturječio Ivanu Krstitelju i izazvao sablazan u narodu. Zato je Isus sa svo jom šutnjom pokazao da s grijehom ne može biti nikakva kompromisa. Zato ni Crkva nije mogla ni htjela blagosloviti bludništvo Henrika VIII. plativši zato veliku cijenu progonstva i mučeništva.

Apostol Petar ukazuje da blagoslov koji donosi Krist traži obraćenje svako ga od njegovih opačina (Dj 3,26). Tamo gdje nema raspoloživosti za promjenu, već štoviše tvrdokornost u zlu, imamo u pozadini oholost koja se izravno protivi Bogu na tragu palih anđela. Tada se blagoslov ne prima jer Bog poštuje slobodnu volju čovjeka. Štoviše, u nekim slučajevima blagoslov se može premetnuti u svoju suprotnost ako bi ga dotični par tražio i primio kao ohrabrenje da nastave živjeti u grijehu. Kardinal R. Sarah objašnjava: „Da izbjegnem isprazna naklapanja o značenju riječi blagoslov. Jasno je da možemo moliti za grešni ka, očito je da možemo od Boga tražiti njegovo obraćenje. Jasno je da možemo blagosloviti čovjeka koji se polako obraća Bogu kako bi ponizno isprosio milost istinske i korjenite promjene u svom životu. Molitva Crkve nikome se ne odbija. Ali nikada se ne može zloupotrijebiti da ona postane legitimizacija grijeha, strukture grijeha ili čak bliže prigode za grijeh. Srce skrušeno i raskajano, čak i ako je još daleko od svetosti, mora biti blagoslovljeno. Ali sjetimo se da, nasuprot odbijanja obraćenja i tvrdoći, iz usta svetog Pavla ne izlazi nikakva riječ blagoslova, nego pak ovo upozorenje: “Tvrdokornošću svojom i srcem koje neće obraćenja zgrćeš na se gnjev za Dan gnjeva i objavljenja pravedna sada Boga koji će uzvratiti sva kom po djelima (Rim 2,5-6)

Anatema

Osim blagoslova Crkva raspolaže i drugim sredstvom koje može biti učinkovito u slučaju okorjelih grešnika a to je anatema. U Starom zavjetu izraz se odnosi na potpuno uništenje ratnih neprijatelja. U Novom zavjetu označava prokleta čovjeka. Kod svetoga Pavla je prokletstvo koje izražava sud Božji o nevjernicima (Gal 1.8-9, 1 Kor 16,22) i odvajanje od Krista (Rim 9,3). Crkva je koristila anatemu kako bi proglasila da formalni heretik više ne pripada Crkvi. U dvadesetom stoljeću ova mjera se prestala primjenjivati.

Naime, Ivan XXIII. je na početku Drugoga vatikanskog sabora rekao da se u sadašnje vrijeme u borbi protiv za bluda više voli koristiti lijek milosrda, mjesto oružja strogosti”. No blagost se nije pokazala dostatnom jer su se od tada hereze, skupa sa sablaznima, opasno umnožile i uzrokovale masovnu apostaziju. Stoga je potrebno ponovno posvijestiti da je i osuda nužna kao i izricanje kazni kako bi se tvrdokorni grešnik mogao pokajati i spasiti dušu. Ova dužnost je ujedno i istinsko djelo milosrđa i to posebno zaslužno jer jasno razdvaja istinu od laži. To je od presudne važnosti u današnje vrijeme kada diktatura relativizma sve više prodire i u samu Crkvu. Uporište za anatemu pružaju i riječi Gospodina: Jao svijetu od sablazni! Neizbježivo dolaze sablazni, ali jao čovjeku po kom dolazi sablazan. Pa ako te ruka ili noga sablažnjava, odsijeci je i baci od sebe. Bolje ti je ući u život kljastu ili hromu nego s obje ruke ili s obje noge biti bačen u oganj vječni. I ako te oko sablažnjava, izvadi ga i baci od sebe. Bolje ti je jednooku u život uči nego s oba oka biti bačen u pakao ognjeni” (Mt 18,7-9).

U prilog korištenja anateme izjasnila se i Medunarodna teološka komisija 1990. Apostolska funkcija udaranja anatemom čini dio, i danas, prava Učiteljstva Crkve, i upotrijebiti je može postati i dužnost za nju. Shodno tome sveti Pavao kad se susreo s neredovitom situacijom odlučno nalaže da se osobu koja živi u vezi s očevom ženom isključi iz Crkve i traži da se takav preda Sotoni na propast tijela da bi se spasio duh u Dan Gospodina Isusa” (1 Kor 5,1-5),

Blagoslov osobe bez obzira na to koliko duboko bila u grijehu nikad nije bio sporan, no svećenik ne može blagosloviti stanje koje ne samo da izlazi iz Božjega nauma već mu se i protivi. Zato Fiducia supplicans s pravom kaže: „Ne smije se promicati niti predvidjeti obred blagoslova parova u neredovitoj situaciji. Nitko nema vlast da zlo učini moralno prihvatljivim ili da ga pretvori u dobro jer bi tako sebe stavljao iznad Boga. Sve ono što Krist ne bi blagoslovio ne smije mo ni mi jer će nam biti na propast. Sjetimo se riječi proroka Malahije A sad vas opominjem, svećenici! Ako ne budete poslušali, ako ne budete k srcu uzeli da proslavite ime moje govori. Jahve nad vojskama – kletvu ću na vas svaliti i proklet ću vaš blagoslov” (Mal 2,1-2). Umjesto da se pokušava nemoguće s blagoslovima, danas bi bio čin istinske ljubavi vratiti anatemu kao provjereno i učinkovito sredstvo bor be protiv grijeha krivovjerja koje bi pomoglo da se spriječi daljnje širenje zla, da mnogi iziđu iz moralne i doktrinalne pomutnje u kojoj se nalaze i da istina donese oslobođenje potrebno isključi iz Crkve i traži da se takav preda Sotoni na propast tijela da bi se spasio duh u Dan Gospodina Isusa” (1 Kor 5,1-5).

***

Blagoslov osobe bez obzira na to koliko duboko bila u grijehu nikad nije bio sporan, no svećenik ne može blagosloviti stanje koje ne samo da izlazi iz Božjega nauma već mu se i protivi. Zato Fiducia Supplicans s pravom kaže: „Ne smije se promicati niti predvidjeti obred blagoslova parova u neredovitoj situaciji. Nitko nema vlast da zlo učini moralno prihvatljivim ili da ga pretvori u dobro jer bi tako sebe stavljao iznad Boga. Sve ono što Krist ne bi blagoslovio ne smijemo ni mi jer će nam biti na propast. Sjetimo se riječi proroka Malahije: „A sad vas opominjem, svećenici! Ako ne budete poslušali, ako ne budete k srcu uzeli da proslavite ime moje – govori Jahve nad vojskama – kletvu ću na vas svaliti i proklet ću vaš blagoslov” (Mal 2,1-2).

Umjesto da se pokušava nemoguće s blagoslovima, danas bi bio čin istinske ljubavi vratiti anatemu kao provjereno i učinkovito sredstvo borbe protiv grijeha i krivovjerja koje bi pomoglo da se spriječi daljnje širenje zla, da mnogi iziđu iz moralne i doktrinalne pomutnje u kojoj se nalaze i da istina donese oslobođenje potrebno za spasenje duša.

1 Dikasterij za nauk vjere, ‘Fidacia supplicans-Molitveno povjerenje o pastoralnom značenja blagoslova, IKA, 19. prosinca 2023, na https://ika.hkm.hr/novosti/deldaracija-fidacia supplicams-molitelji povjerenja-o-pastoralnom znacenju-blagoslova, (9. siječnja 2024.).

2 Kongregacija za nauk vjere, Responnen, Boletina, 15. ožujka 2021, па:

https://press vatican.va/content/salastampa/it/rollettino/pubblico/2021/03/15/0157/00330.html#ita, (11. siječnja 2004.). (9. siječnja 2024)

3 Sandro Magister, “Fiducia supplicans. Icardinale Sarah: Ciopponiamos a unieresiache mina gravemente la la Chiesa, Diakoneche, 8. siječnja 2024, na: https://www.diakonox.be/fiducia-supplicam-il-cardinale sarah-ci-opponiamo a aneresia-che-mina-gravemente-la-chieu/,

4 Ivan XXIII, Discorso, 11. listopada 1962, br. 7.2, n

https://www.vatican.va/content/john-xxiii/it/speeches/1962/documents/hfj-xxsi spe 19621011 opening-council.html, (9. siječnja 2024).

5 Medunarodna tenkoika komisija. L’asterpretazione dei dogmi, 1940, br 6, na https://www.vatican.va/roman_curia/congregations/claith/cti_documents/rc, cti 1989 interpretazione dugni ithul, (9. siječnja 2024).

6 Dikasterij za nauk vjere, Fidacia supplicans”, br. 38.

Izvor: Svjetlo riječi

Prije nekoliko dana više od 25 biskupija diljem svijeta izrijekom su zabranile blagoslov istospolnih parova, odnosno implementiranje Deklaracije Fiducia supplicans, dvosmislenoga i ne jasnoga Dokumenta Dikasterija za nauk  vjere. Biskupi su se izjasnili negativno oko navedenoga dokumenta i odbacili napomenute smjernice, a među žešćim kritičarima bio je i bivši predstojnik Kongregacije za nauk vjere kardinal Gerhard Ludwig Müller koji je u svome osvrtu na Fiducia supplicans rekao kako je ‘blagoslivljanje homoseksualnih parova hula na Boga’.

Do zaključenja ovoga broja Hrvatska biskupska konferencija još se nije oglasila, ali je njihova izvještajna agencija donijela priopćenje za javnost napisano da bi se, navode, ‘razjasnila primjena Deklaracije te se istovremeno preporuča cjelovito i pažljivo čitanje navedene Deklaracije kako bi se bolje razumjelo njezino značenje i svrha’.

Na novu vatikansku Deklaraciju u kraćem razgovoru osvrnuo se don Josip Mužić, svećenik Splitsko-makarske nadbiskupije, upravitelj crkve sv. Filipa Nerija u Splitu i redoviti profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu, jedan od rijetkih svećenika koji je pristao komentirati novi papin dvosmisleni dokument.
Osvrćući se nedavno na Deklaraciju Fiducia supplicans mons. Dražen Kutleša, zagrebački nadbiskup, kazao je kako se ‘blagoslov podjeljuje osobama te ako je netko u grešnom stanju – tada Crkva želi na poseban način imati brigu i pažnju o toj osobi. Prema njemu, ‘blagoslivlja se osoba, a ne stanje osoba koje žive u toj a ne stanje osoba koje žive u toj situaciji.

•  Što zapravo donosi ova Deklaracija i ako ne pruža ništa novo, kako tvrde, čemu onda potreba za njom? 

Mjerodavno je tumačenje nadbiskupa Kutleše, koje slijedi i nadbiskup Križić, da se blagoslov podjeljuje osobi, a nikako ne bilo kojemu grješnom stanju. Drugim riječima s Fiducia supplicans ništa se nije promijenilo jer se doista ništa ni ne može promijeniti iako svijet, potpomognut nekim vjernicima i teolozima koji su se sekularizirali, svesrdno pritišće Crkvu da mijenja svoja učenja u vjeri i moralu i tako prigrli diktaturu relativizma. Katolička Crkva to i kad bi htjela ne može učiniti jer je samo jedna Objava – ona koju nam je ostavio Isus Krist i ona je nepromjenjiva. Crkva može samo produbljivati primljeni polog vjere, a ne može ga mijenjati jer bi to onda bila neka druga vjera koja ne bi imala veze s Kristom. Nitko u Crkvi, bez obzira na položaj koji zauzima, ne može se staviti iznad Krista, bio on svećenik, biskup, kardinal ili čak i sam papa.  Zato svaku izjavu ili dokument, pa tako i ovaj zadnji, koji nastaje u Crkvi treba prihvaćati onoliko koliko je i onako kako je u skladu s Objavom.