Večerašnja tema je Sveta Pričest. Znamo da smo nedjeljom dužni ići na svetu Misu i kad nismo u teškom grijehu pozvani smo pristupiti Svetoj Pričesti. Ako smo u teškom grijehu treba iz toga izići na način da se ispovjedimo kod svećenika, a kod lakog grijeha dovoljno je ono pokajanje na početku Mise.
Za Pričest imamo mogućnost nedjeljom, a oni koji idu i preko tjedna imaju mogućnost pričestiti se i preko tjedna.
Postavlja se pitanje – što za nas pričest JEST? Što za nas ona danas znači?
Kad gledamo kako u nekim zapadnim zemljama gdje je vjera na niskim granama kako pristupaju pričesti onda vidimo i izvanjski da do toga ne drže, da jednostavno to jedna FORMALNOST, OBRED koji im ništa posebno ne znači. I to se pomalo počinje pojavljivat i kod nas, pa se svećenik onda pita da li onaj koji prima pričest VJERUJE i to je jedan poziv da mi obnovimo svoju vjeru u Euharistiju i svoj odnos sa Gospodinom. Kao katolici vjerujemo da je Isus stvarno prisutan pod prilikama kruha i vina, nazočan u svome čovještvu i svome božanstvu. svi drugi u to me vjeruju. pripadnici drugih religija u to ne vjeruju. Pripadnici protestantizma ne vjeruju u euharistiju, oni vjeruju u obred posljednje večere i oni vjeruju da je to običan komad kruha,

To imamo samo mi katolici i pravoslavci. Pravoslavci dijele s nama istu vjeru u Euharistiju, iste sakramente, svih sedam sakramenata. Protestanti imaju samo jedan sakrament a to je krštenje. I evo mi smo baštinici tog najvećeg bogatstva kojeg nam je Bog ostavio, – samoga sebe, povjerio je to nama, slabim ljudima, i mi ga blagujemo u Pričesti. Jedan svetac kaže – “U Euharistiji možemo naći sve pa i tjelesno zdravlje. Spasitelj je božanski balzam za svaku ranu. Nije li iz njegova presvetog čovještva proizlazila snaga koja je liječila svaku slabost. Trebalo bi ga se samo dotaknuti, a sada Njegova se moć se nije smanjila i kontakt s njime je jednako spasonosan.” Vidimo da se oko Isusa za vrijeme njegova javnog djelovanja tiskalo mnoštvo, okupljalo se mnoštvo svijeta, koji su gledali kako će ga dodirnuti da bi dobili ozdravljenje i onda se ozdravljenje i događa kad je bilo vjere. Kad je ona žena koja je bolovala od krvarenja, kad se progurala nekako do njega, i dodirnula ga u čas je OZDRAVILA – JER JE TO TRAŽILA S VJEROM. A svi oni drugi koji su se tiskali oko Njega – jer kažu kad on pita: Tko me je dodirnuo? – Učenici govore: Vidiš li koliko se naroda tiska oko tebe, svatko te dira, kako da to pitaš? Svi oni drugi koji su imali potrebe i bolesti koje je trebalo izliječit NISU GA DODIRIVALI S VJEROM, nego gužvali su se oko njega da ga bolje čuju, da mu budu što bliže i nisu dobili milost ozdravljenja. Tako da Gospodin uvijek kad čini čudo traži da mi s tim čudom SURAĐUJEMO, da s Njegovom milošću, s tim nadnaravnim darom, da surađujemo sa svojom VJEROM, da jednostavno tražimo i primamo s vjerom i onda se događa da običčna da obična jedna riječ može učinit čudo kao kod onoga satnika, on se zalaže za svoga slugu, Isus mu kaže: Doći ću kod tebe, kući. On kaže: Ne treba, samo reci jednu riječ i sluga će moj biti zdrav! I Isus to čini. Zato je pitanje da pazimo na način KAKO PRISTUPAMO GOSPODINU. Da se PRIPREMIMO. Ne možemo mi u zadnji čas doći na misu i očekivat da ćemo primit one darove koje nam je Bog namijenio u toj misi, a nismo se sabrali, nismo posvijestili gdje dolazimo ni što primamo. Potrebno da izdvojimo jedno vrijeme prije da se pripremimo. Zato je dobro kad ljudi imaju PRIJE MISE KRUNICU ili neku DRUGU POBOŽNOST da se ljudi mogu SABRATI, pripremiti za Misu. U protivnom – dođemo zadnji čas i dok se mi saberemo misa već gotova. I onda to ne pomaže. Znači, zato je važno vidjeti što je potrebno i što nam pomaže. Jedna priprema pomaže. I u toj pripremi mi pokušavamo ostaviti sve one brige i doći, usredotočiti se na usredotočiti se na Gospodina i onda pratimo misu i kroz misu ona nas priprema da dođemo do vrhunca, do Pričesti. I na koncu je važno da ako smo se pričestili da se onda i ZAHVALIMO. Način Kristove prisutnosti pod euharistijskim prilikama, kaže KATEKIZAM je jedinstven. Uzdiže euharistiju iznad svih sakramenata i čini je tako reći vrhuncem duhovnog života i ciljem kojem teže svi sakramenti. Misa je ne samo spomen na posljednju večeru, kad je ona ustanovljena nego je ona, kaže se: “spomen-čin”. Ona je i čin kojim se ta posljednja večera, na neki način, ponavlja. To jest, kako kaže Crkva – tu se aktualizira, uprisutnjuje ona Isusova žrtva na križu. Kao što je on na svojoj posljednjoj večeri na neki način anticipirao ono što će se dogoditi dan kasnije na Golgoti, to je ista žrtva koju je On učinio da se dogodi, evo već unaprijed – dan prije – da može svoje tijelo dat svojim učenicima za blagovanje. Tako On može učiniti i ne samo kao što je učinio prema apostolima nego on može učiniti DA TA ISTA ŽRTVA BUDE PRISUTNA I KASNIJE, i učinio je da bude u svim našim MISAMA, učinio je da se ta ŽRTVA UPRISUTNJUJE. I zato mi OLTAR zovemo oltarom jer je on ujedno i ŽRTVENIK. To nije samo stol posljednje večere nego je to i žrtvenik gdje se događa Isusova žrtva. Kršćanski oltar je SIMBOL SAMOGA KRISTA koji je u zajednici svojih vjernika, prisutan i kao žrtva prinesena za naše pomirenje, da nas otkupi i spasi i koja je prinesena i kao nebeska hrana koja nam se dariva. O zahvali se žrtava blagovalo. Tako je i Euharistiju naredio Krist da se blaguje. I ovo blagovanje tijela i krvi Kristove zove se Pričest. To je hrana duše. Onda možemo mislit – koje je OTAJSTVO tu sadržano ako je tu sam ISUS i On nam je dao SEBE da se hranimo njime. On je tu CJELOVIT I ŽIV. Mi kad jedemo hranu običnu, meso ili bilo što drugo, mi jedemo meso mrtvih životinja. I s tim se hranimo, a ovdje se HRANIMO SA ŽIVIM ISUSOM. I On je živ. I euharistijska čuda to potvrđuju. S druge strane, on je cjelovit, u svakoj kosti je cijeli, on nam se daje cijeli u toj maloj hostiji i mi. primamo njega u njegovu čovještvu i u Njegovu božanstvu i on se sjedinjuje s nama na svim razinama. Pošto je to hrana duši i hrana koja nas preobražava čini da mi BUDEMO VIŠE OD LJUDI, da postajemo stvarno Božji, da se PREOBRAZUJEMO U BOGA, i onda ono što nam je ljudski nemoguće postaje moguće. Zato je Isus to zapovjedio i pozvao nas na Pričest. I to je rekao riječima: Zaista, zaista vam kažem, ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete Krvi Njegove nećete imati Života u sebi. I to nam nalaže četvrta crkvena zapovijed. Potrebno je hranit se tom Hranom i to je, dapače još UVJET da bi mogli imati život u sebi.
I kada se pitamo. A kako? Puno toga ne mogu, posebno ne mogu ono što Bog traži od mene, …, živjet kreposti, živjet čistoću, bit svet, biti krepostan, savršen. Dakle jasno, ne mogu to ljudski, ali mogu s Bogom, mogu prije svega – preko Pričesti, preko dostojne pričesti mogu, dopustiti Bogu da preobrazi se nemoguće. Crkva nas obvezuje da nedjeljom sudjelujemo u svetoj misi. I također nas obvezuje i također nas obavezuje da Pričest primamo najmanje jedanput godišnje po mogućnosti u uskrsno vrijeme i da na to budemo pripravljeni sakramentom ispovijedi. To je onaj minimum koji se traži – da se jednom godišnje ispovjedimo i pričestimo (dostojno). Jasno, preporuča se da to činimo puno više- Zato imamo je pobožnost devet prvih petaka, – Isus je dao objave da daje posebne milosti onima koji se ispovjede i pričeste 9 mjeseci uzastopce na 1 petak. Imamo i pet prvih subota gdje je Majka Božja dala isto velika obećanja za one koji se 5 mjeseci uzastopce na prvu subotu ispovjede i pričeste. Dakle, Nebo nam preporučuje, poziva nas da se češće pričešćujemo. Crkva je dopustila da se možemo svaki dan pričvršćivati, čak i dva puta. Ako na drugoj Misi sudjelovali od početka do kraja možemo se i dva puta pričestiti. Imamo to na raspolaganju i možemo stvarno danas kad su velike protivštine, kad je zlo ojačalo, kad se strukturiralo, kad se organiziralo i kad pravi promidžbu sebi na razne načine – mi imamo s druge strane milosna sredstva koja su puno veća nego prije, jer Bog zna da živimo u izazovnim vremenima. i zato nam daje i POSEBNA SREDSTVA, kao objave svete Faustine, Dakle, pobožnost prema Milosrdnom Isusu, prve petke, prve subote, škapular i razne druge stvari to susret pomagala, kratice da brže dođemo do milosti koje su nam potrebne, da brže rastemo, da steknemo imunitet i da se možemo boriti protiv zla kao odrasli ljudi, da možemo promicati dobro. Sveta Pričest se daje samo pod prilikama Kruha, ali Crkva uči da je Isus nazočan ipod prilikama Kruha i vina. Ovaj način – SAMO POD PRILIKAMA KRUHA – se proširio samo iz pastoralnih razloga. I ustalio se u rimskom obredu kao najredovitiji. Može se pričesti pod obje prilike, to vidimo prilikom vjenčanja i prilikom nekih svečanosti, obljetnica braka i slično, da svećenik daje Pričest pod obje prilike, ali redoviti način je samo pod prilikama kruha. U pravoslavnoj Crkvi imamo Pričest s pod obje prilike – i to je redoviti način pričvršćivanja, kod nas to rade grkokatolici, da se sa onom žličicom uzme onaj komadić Kruha – Tijela Kristova pod prilikama Kruha, umoči se u Krv Kristovu i daje se vjernicima.
I za vrijeme u vrijeme korone, kada smo se mi bojali davat vjernicima pričest na usta u to isto vrijeme su pravoslavni vjernici primali i kod nas u Hrvatskoj i drugim zemljama primali su pričest sa tom jednom žličicom koja bi se davala svim vjernicima. I sad ako nas je ovdje sto – dođete na Pričest, on nas sve pričesti sa istom žlicom, i nitko nije obolio – To je pitanje vjere. U što mi vjerujemo? Ako je to stvarni Bog – pa nije Isus nikoga zarazio, kad je one gubavce dodirnuo i ozdravljao dodirom, nije on kasnije postao gubav, i širio gubu oko sebe, jasno da ne treba bit nerazborit, ali pitajmo se – Gdje je vjera? Ovaj način da se pričešćujemo samo pod prilikama kruha nastao je samo iz pastoralnih razloga, da se sveta Krv ne bi oskvrnula, jer bi se pod prilikom vina mogla lako proliti, a teško čuvati. I također iz razloga da se olakša primanja svete pričesti svakome – jer se mnogi boje piti iz zajedničkog kaleža ili ne podnose okus vina. I također zadnji razlog je da se time očituje Crkva protiv krivih učitelja koji su tvrdili da je Isus nije nazočan nego pod obje prilike. Crkva uči da je pod svakom prilikom Isus cijeli nazočan.

Već u prvo vrijeme Crkve dijelila se Pričest samo pod jednom prilikom – onima kojima se nosila kući kao bolesnicima, mučenicima u tamnicama, pustinjacima. No, Crkva dopušta da se možemo pričešćivati pod obje prilike kad je to prikladno i zgodno.

KOJI SU PLODOVI PRIČESTI?

Prvo – Pričest povećava naše sjedinjenje s Kristom Dakle, to je onaj prvi plod, ono najvažnije – sjedinjenje s Kristom. Može se sjediniti s drugim najviše tjelesno u bračnom činu, u braku, kad postaju jedno tijelo, a ovdje se događa puno više – ne događa se samo sjedenje tjelesno, a i to tjelesno je puno više od onoga što se događa u bračnom činu, jer tu Isus ulazi u svaku stanicu našeg bića, našeg tijela, nego se događa i sjedenje duša. Isus je, dakle i dušom nazočan pod prilikama kruha i vina. Prema tome to je ono što se događa kad imamo neku srodnu dušu koja nam je prijatelj u potpunosti, da se tu događa sjedinjenje duša, i to je ono na što su pozvani supružnici, da porade na tom da budu jedna duša, a ne samo jedno tijelo. To je veliko bogatstvo koje se rijetko susreće. Malo je ljudi za koje možemo reći da su pravi prijatelji, ali to je ono što mi prepoznajemo kao vrijednost i to dobivamo u Pričesti i dobivamo sjedinjenja s Bogom – To je ono što nam ne može dat. nitko na svijetu i to je nešto što nadilazi bilo kakvo ljudsko očekivanje. Jer ako je Isus kao Bog tu nazočan, onda mi hraneći se uzimajući njegovo čovještvo, hraneći se njegovim čovještvom, mi u biti primamo i samoga Boga u sebe i i mi se onda preko toga pobožanstvenjujemo. Mi postajemo nositelji Krista, Kristofori dok je On tu nazočan pod prilikama kruha sigurno15 minuta, znači, svetohranište. To je ogromno blago. Drugo – Pričest nas odvaja od grijeha, jer kako se kaže u Misi: Ona je prolivena za mnoge na otpuštenje grijeha. On je došao da nas sve spasi kako kaže pjesma. Spasitelj svih ljudi, ali nisu svi prihvatili niti će svi prihvatiti to spasenje koje nam On nudi i zato je njegova krv prolivena za spasenje MNOGIH, a ne za sve jer oni koji su odbili, koji odbijaju i koji će odbiti spasenje za njih onda dakle Njegova krv ne vrijedi. Zato nas euharistija ne može sjediniti s Kristom, a da nas u isto vrijeme ne čisti od početnih grijeha i ne čuva od budućih grijeha. Ona jednostavno razvija jedan imunitet, otpornost, daje nam snagu da se možemo borit. Danas, kad vidimo pitanje bludnosti koje već u najranijoj dobi, preko mobitela, preko raznih elektronskih stvari, ekrana, pogađa već djecu – kako se s tim nositi? To nije moguće bez Božje pomoći. Trebamo se čuvati prigoda, ali treba rasti u milosti posebno primajući svetu pričest. Kao što tjelesna hrana služi da se obnove izgubljene snage, Euharistija učvršćuje ljubav koja se u svakodnevnom životu iscrpljuje i lako slabi. Mi vidimo da je naša ljudska ljubav slaba, da se umorimo, da postanemo sami sebi teški, a kamoli drugi, i oni koji su najbliži postanu još prije teški i onda je teško ljubiti. Nemamo snage, ne da mi se, izmoren sam, izranjen i slično i onda bi digli ruke od svega. Tu je važno imati na umu da mi TREBA BOG, i zato ona prva zapovijed kaže Ljubi Boga svoga – to je prvo – svim svojim silama, a onda dolazi druga zapovijed koja prema sebi i prema bližnjem, jer ako ljubiš Boga, onda u toj Božjoj ljubavi dobivaš snagu da možeš ljubiti sebe i onda kad si u najgorim izdanjima, kad ti je najteže, kad si najdublje pa se možeš dignut, pa se možeš vratit, ih samo još vratite se, može prihvatiti svoje slabosti i pomaže ti da ljubiš druge unatoč njihovih izdaja, slabosti i svega. Jasno, ljubimo druge, ne ljubimo ono zlo koje oni čine, ne ljubimo grijeh, ali ljubimo njih, ljubimo kriv, ljubi njih. Na taj način ih onda možemo spasiti tom ljubavlju i vratiti ih na pravi put. A to je, u biti, zato jer smo dopustili da Isusova nadnaravna ljubav bude prisutna u nama i da se onda prelijeva, obuhvaća ljubav prema sebi i ljubav prema bližnjemu. Zato je i brak sakramenat jer ljudska, naravna ljubav muža i žene ima svoje granice. I oni ne mogu samo svojim silama, no ako računaju na Boga, ako se oslanjaju na Boga, ako se hrane Kristovim tijelom, onda oni mogu pobjeđivati svoje slabosti, mirit se, dizat se, i rast zajedno u dobru i na kraju stvarno postići jedan uspješan dobar brak gdje će zahvaljivat Bogu jedno na drugom.

Snagom te ljubavi koju zapaljuje u nama EUHARISTIJA NAS ČUVA OD BUDUĆIH SMRTNIH GRIJEHA. Što više sudjelujemo u Kristovu životu i napredujemo u njegovu prijateljstvu, to nam je teže prekinuti s Njim zbog smrtnog grijeha, to nam i dalje, ta mogućnost smrtnog grijeha sve više nam grijeh postaje odbojan. Što je čovjek više svjetovan, u logici ovog svijeta, u grijehu to mu je sve ono Božje – odbojnije, a što je više u Bogu događa se suprotno. Ono što je grešno postane sve odbojnije i na kraju postaje zazorno i na kraju , ne možemo zaključit – ne možemo služit dvojici gospodara – sušiti. I zato ako se opredijelimo za Boga onda se promjena neće vidjet odmah ali će biti vrlo brzo vidljive i vidjet će se razlika, samo je potrebno ustrajati.

EUHARISTIJA – PRIČEST NAM DAJE JAMSTVO DA ĆEMO SLAVNO USKRSNUTI jer Krist kaže – tko jede moje tijelo i pije moju krv ima život vječni i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. Znači, mi već sada nakon Pričesti dobivamo pred-okus tog vječnog života.

preko toga dobivamo obećanje da će nas Isus uskrisit na vječni život. Tako da je to jedan predokus ili pred-udioništvo u Nebeskoj slavi. EUHARISTIJA, također, STVARA CRKVU. Koji primaju Euharistiju s Kristom se tješnje sjedinjuju. On ih sjedinjuje u jedno Tijelo i čini od njih Crkvu. TKO PRIPADA CRKVI? Tu često imamo krive predodžbe o tome tko pripada Crkvi. Crkva, kako kaže Katekizam, sastoji se od tri djela,: sastoji se od one – PROSLAVLJENJE Crkve u nebu, dakle, to su sveci i pravednici koji su spašeni, koji su došli u raj, sastoji se od one TRPEĆE Crkve u čistilištu, to su oni za koje smo pozvani molit da što prije dođu u raj, i sastoji se od pravednika ovdje na zemlji, a to je ona VOJUJUĆA CRKVA. Zaboravljamo, najčešće na onu Crkvu u Raju i na onu Crkvu u čistilištu, a to je većina pripadnika Crkve. Mislimo samo na ovu Crkvu na zemlji. Ono što mi vidimo vara nas.

Jer svi oni koji su u smrtnom grijehu oni su svojevoljno prekinuli vezu sa Kristom. Dakle, onaj koji se nalazi u smrtnom grijehu nije u milosti Božjoj, da umre u tom stanju otišao bi u pakao i prema tome – nije pripadnik Crkve (!!!) – on se sam izopćio, izdvojio iz Crkve.

Crkvi pripadaju samo oni koji su u milosti Božjoj, koji nisu u teškom grijehu. To vrijedi za svakoga, za vjernike, za svećenike, za biskupe, za kardinale, za samog papu. Znači, ako ja kao svećenik umrem, a nalazim se u smrtnom grijehu – ja se ne mogu spasit; nisam se pokajao, ne mogu se spasit. Ne može se tako spasiti ni papa ni kardinal. Ne pomaže to što imamo časti, odgovornosti, autoritet. Prema tome – stvarno stanje Crkve je da CRKVI STVARNO PRIPADAJU ONI KOJI SU U MILOSTI BOŽJOJ (!) a to znači da na žalost 90 % onih koji se zovu kršćanima da u biti – ne pripadaju Crkvi. Scott Hahn u svojoj knjizi o Gozbi Jaganjčevoj, o Euharistiji, spominje da 85 % katolika u Americi koristi KONTRACEPCIJU. Ako redovito koriste kontracepciju u braku ili žive PREDBRAČNE ODNOSE oni su u stalnom teškom grijehu. I još kad se naviknu to NE ISPOVIJEDAT nego se naviknu da je to normalno, onda idu na SVETOGRDNU PRIČEST, – onda je i veliki upitnik koliko će se njih spasit!?

EUHARISTIJA – je put po kojem možemo doć do jedinstva kršćana. Što su bolnije podjele Crkve to su više potrebne molitve Gospodinu da se vrate potpunom jedinstvu oni koji su otpali od Crkve.

Ove MILOSTI EUHARISTIJE prima samo ONAJ TKO SE DOSTOJNO PRIČEŠĆUJE, znači onaj tko se nalazi u milosti posvetnoj. Onaj koji je u teškom grijehu, a pričešćuje se njemu to ništa ne koristi. Dapače, to mu je dodatni grijeh. Tko se nedostojno pričesti on čini teški grijeh SVETOGRĐA i krivac je, kako kaže sveti Pavao Korinćanima: krivac je Tijela i Krvi Gospodnje, sud sebi jede i pije. Dakle, on se ogrješuje o Krista, konkretno o Njegovo tijelo i krv, i sam sebe osuđuje. Mnogo puta se dogodilo već na ovom svijetu da onaj tko je nedostojno primio svetu Pričest otvrdnulo srce kao Judi – koji je onda svetogrdno primio svetu Pričest – presjekao konačno u sebi da će Isusa izdat – tada u nj ulazi Sotona. Ili ih je stigla nagla smrt ili neke druge vremenite kazne. Tako je Kovčeg saveza donosio Izraelcima sreću i blagoslov, a poganima nesreću i prokletstvo. Kad su se Izraelci domogli Kovčega saveza nije im donosio blagoslov nego im je bio na propast. Zato je važno da imamo pripravu. Kod toga treba voditi računa…  Crkva je tražila da se pripremimo i postom, da se od ponoći do mise ništa ne jede, samo se moglo pit i zato je misa bila uvijek ujutro i ljudi su dolazili na tašte, a danas je to samo SAT VREMENA PRIJE PRIČESTI, EUHARISTIJSKI POST. Ako imamo nedjeljnu misu i ako je propovijed duža, 10:15, to znači praktički da vodimo računa da ne jedemo nekih 15 – 20 minuta do početka Mise. To je lako izvodivo, ali svakako i to ispada da mnogi zaborave. Tu spada i žvaka. Ne može netko doći. u crkvu sa žvakom i onda na kraju ići na Pričest. To mu se računa kao da je jeo. Za Pričest treba da smo uredno. čisto i čedno odjeveni. Neki način i odijevanja jednostavno nisu prikladni za Kuću Božju. I tu treba razlikovati odjeću koja je prikladna za crkvu od one koja je prikladna za sportski teren ili plažu. Mi danas imao posebnu tute – vidimo da to lako nosimo svi, i sve više sliče na pidžame – ne razlikuju se od pričama. Znači, prije smo imali ljude koji su u svom siromaštvu imali baš – misno ruho – svečano su dolazili nedjeljom i čuvali to samo za nedjelju. Potrebno je da dolazim na pričest sa čistim rukama, posebno ako primaš na ruku svetu hostiju. I konkretno, na koncu, stolu Gospodnjem treba pristupati što smjernije, sklopljenih ruku i oborenih očiju. Crkva odobrava Pričest na dva načina: na jezik i na ruku. Primajući svetu hostiju na jezik treba jezik spustiti na donju usnicu, jer ako ne spustimo jezik, nema svećenik gdje odložiti hostiju. Čim primimo svetu Hostiju, treba je što prije progutati, a ne ostavljati u ustima. AKo se ona prilijepi za nepce treba je odlijepiti jezikom, a ne prstom, ako to učinimo prstom onda dijelovi Hostije mogu ostati na prstu. Ako pak primaš pričest na ruku onda je važno da ne držiš u rukama krunicu ili bilo koji drugi predmet i da skineš rukavice, ako ih nosiš. A to često pobožne žene znaju nositi krunicu u ruci i onda ako joj daš Pričest odložit ćeš je i dotaknut krunicu, a to treba izbjeći. Pred svećenikom je tada potrebno ispružiti lijevi dlan, a desni okrenut prema uvis – Znači, kad se Hostija stavi u lijevu ruku, onda se s desnom uzme, sa dva prsta, i pred svećenikom se pričesti. Ako ti odeš i okreneš leđa svećeniku da to ne vidi – onda ti možeš ukrasti, ti ili bilo ko drugi može ukrast Hostiju i onda se događa svetogrđe. Da bi se to izbjeglo potrebno je da se pričesti pred svećenikom, da ga on vidi, odmah tu, ili ako je gužva da se odmakne par koraka sa strane, i tu se pričesti, da bude vidljivo da se pričestio. Kad svećenik izgovori: “Tijelo Kristovo” treba odgovoriti: Amen. Nakon što je svećenik stavio hostiju na tvoj dlan, odmah pred njim je malo pomaknut stavlja se hostija u usta. uzimajući pažljivo prstima desne ruke. Ne uzimaj svetu hostiju iz svećenikovih ruku, nego pričekaj da ti on sam stavi Hostiju na ruku. Znalo se dogodit nekad da dođe vjernik i onda dođe ovako s dva prsta da mu damo Pričest. To nije prikladan način. Ako se pričešćuje na ruku onda treba ispružiti lijevu ruku i na nju se onda odloži, a ako je lijevak onda će ispružiti desnu, ali tu se vidi ako ostanu dijelovi hostije na dlanu i onda se to može polizat i onda neće bit nikakvih rasipanja čestica. Poslije Pričesti treba se vratiti na svoje mjesto i ondje neko vrijeme moliti u tišini, Isusu se klanjati, Njemu prikazivati se i moliti ga za milost. Znamo da je Isus u nama prisutan dokle se god ne raspadnu te prilike Kruha, tih 10-15 minuta, to je najviše sjedinjenje s Bogom, i tu ga možemo molit i tražit najrazličitije stvari. To je ono dragocjeno vrijeme i zato je važno da nađemo neki način da se zadržimo u crkvi da ne izjurimo odmah iz crkve van. Pa i cijeli onaj dan kad smo se pričestili, treba što je više moguće misliti o svetoj Pričesti, uživati duhovnu radost u razgovoru s Gospodinom, a kloniti se onih stvari koje nas rastresaju.

Ime Isusovo ima posebnu snagu. Ime Isusovo znači da je samo ime Božje prisutno u osobi Njegova Sina…. To također znači da jedino božansko ime donosi spasenje. I od sada ga mogu zazivati svi jer se utjelovljenjem On ujedinio sa svim ljudima.

Tako čitamo u Djelima apostolskim da nema ni u kome drugom spasenja, „nema uistinu pod nebom drugog imena dana ljudima po kojemu se možemo spasiti.“ Tako je ime Isus ono najkraće i najpotrebnije što predstavlja naše spasenje.

I vidimo da onda nije slučajno što se javlja pobožnost Imenu Isusovu. IHS (Isusov monogram) se stavljao na ulazu u kuće, na vrata, u kućama, u crkvama. To pokazuje da je ime Isusovo pomagalo ljudima… To ima svoju poveznicu i sa Starim zavjetom, jer vidimo kad se u Egiptu trebala prinijeti žrtva Jaganjca, da se onda sa krvlju tog Jaganjca označavalo te kuće vjernika, pa je anđeo koji je pomorio prvorođence zaobilazio te kuće i izraelski prvorođenci bili spašeni, zahvaljujući tome znaku. U Jeruzalemskom hramu svećenik koji je prinosio žrtvu u svetinji nad svetinjama zazivao je samo jednom godišnje ime Boga Spasitelja da okaje Izraelov grijeh. Tu se škropi krvlju i zaziva ime Boga Spasitelja, jednom godišnje. Onda su i za samo ime Jahve Židovi bili vrlo oprezni i puni strahopoštovanja tako da su izbjegavali izgovarati to ime i jednostavno bi koristili sinonim: Gospodin ili Bog nad vojskama i sl. ali samo ime Bog su izbjegavali, jer su bili svjesni svetosti koja je tu sadržana. Zato jednom godišnje izgovarati ime – i to je izgovarao veliki svećenik kako bi se okajali Izraelovi grijesi snagom Božjeg imena. A pomirilište je bilo mjesto Božje prisutnosti. Bog je bio posebno nazočan u hramu. Sveti Pavao kaže o Isusu da ga je Bog izložio da krvlju svojom bude pomirilište  (Rim 3,25) Time želi potvrditi da je u njegovu čovještvu Bog u Kristu svijet pomirio sa sobom. Tu vidimo snagu svećeničke službe, mogućnosti izgovarati ime Isus, kako je je to činio Veliki svećenik, i to je nešto što daje snagu našemu životu, radost, jasno ako izgovaramo s vjerom. …Ne bilo kako… Čovjek može sa raznim nakanama moliti i izgovarati riječi. Jasno da se traži ispravna nakana, sabranost i onda nas same riječi upućuju na to otajstvo. Mi o tom razmišljamo, ulazimo u to otajstvo, razvijamo prisan odnos sa Gospodinom. Zato je to jedno pomoćno sredstvo i to je nešto što nam je svima na raspolaganju.

Isusovo uskrsnuće, proslava Boga Spasitelja, jer samo ime Isusovo već očituje vrhovnu moć, kako kaže Pavao u poslanici Filipljanima, „Ime nad svakim drugim imenom“. Nije to više ono obično židovsko ime. To je sad ime koje je proslavljeno, i zato se zli duhovi boje Njegova imena, i zato u ime Isusovo učenici čine čudesa, ozdravljanju bolesne, uskrisuju mrtve…

Isus kaže „I sve što zatražite u moje Ime, dobit ćete.“ … Traži se vjera i onda samo ime Isusovo ima ogromnu snagu, mijenja zakone.

Nije čudo, stoga, što je ime Isusovo u središtu kršćanske molitve.

Sve liturgijske molitve završavaju molitvom: „Po Gospodinu našem Isusu Kristu!“. Molitva Zdravo Marijo dosiže vrhunac u riječima: plod utrobe tvoje – Isus. Molitva kod istočnjaka, zvana Isusova molitva kaže: „Gospodine Isuse Kriste, Sine Božji smiluj se meni grešniku!“ Vidimo u Ispovijestima ruskog hodočasnika – to je nešto što oni izgovaraju, … Oni koji nemaju obitelji, imaju duhovni poziv i ta se molitva svede na to da da bez stajanja izgovaraju ovaj zaziv imenu Isusovu.

Drugi kršćani, kao sv. Ivana Arška umiru sa samo jednom riječju na usnama, a to je ISUS.

I kroz povijest Crkve su se događala velika čudesa preko imena Isusova.

Nedavno sam naišao na informaciju kako su se pravoslavni monasi za vrijeme komunizma u Rusiji skrivali u planinama, i onda je vlast odlučila 70-ih godina da tome stane na kraj pa su poslali vojsku, poslali su helikoptere, navodili su vojsku da ide za njima i oni su došli u stupicu, na jedno brdo, nisu više imali kuda, vojska je bila iza njih, tu je odmah počinjao ponor. I onda krajnji epilog – jedan je od njih napravio veliki znak križa i hodao je po zraku (!) Drugi su krenuli za njim. On se nakon toga obratio.

Bog može činiti čuda, ako je potrebno, kad postoji vjera. Čudo je već samo to što smo mi danas živi. Bog je mogao učinit da se bura razmaše još više i sve nas odnese. Mogao je bilo kome od nas uskratiti svoju podršku i mi ne bi bili živi. Bog podržava svakoga od nas svake sekunde u životu. To je nešto na čemu doista možemo bez prestanka zahvaljivat. Čudo je sve ono što nas okružuje, ali mi kao posebno čudo Božje prepoznajemo one izvanredne zahvate Božje koji odudaraju od onih redovitih zakona.

Da je Isus Krist Sin Božji, pravi Bog, jedne naravi s Bogom Ocem to nam svjedoče PROROCI koji obećanom Spasitelju daju imena …Bog.

Tako kaže Izaija: Bog sam će doći i spasit će nas. Zovu ga Emanuel, s nama Bog, Iz 7, 14. Presveti, Mirotvorac. Zemaljsko mu je ime dao sam Bog preko anđela.

Osim proroka i Nebeski Otac je posvjedočio da je Njegov Sin.

To imamo na početku javnog djelovanja, na Jordanu, kad ga Ivan Krstitelj krsti, događa se teofanija – objava Boga, očituje se Druga Božanska osoba u liku goluba, i da se čuje glas Očev: Ovo je Sin Moj ljubljeni. Drugi put je otac posvjedočio za njega na gori Tabor kod preobraženja: „Ovo je Sin moj ljubljeni!“ U nekim drugim situacijama, vidimo da se otac također očitovao i da su to … nisu razumjeli riječi, … jasno očituje da je Isus Njegov Sin.

Svjedočanstvo Očevo se pribraja svjedočanstvu Isusovu – što je on sam o sebi tvrdio: da je On Sin Božji.

Kad su židovi pitali Isusa – ako si ti Krist reci nam jasno (je li Mesija, pomazanik Božji) Isus im govori jasno. Da im je to Isus rekao na početku tko bi mu vjerovao? Postupnim učenjem, čudima, da su ga mogli upoznati, vidjeli su da živi neporočno i malo pomalo ih je vodio do toga da im može obznaniti istinu da je on  – očekivani Mesija. No, vidimo da je to kod Samarijanke bilo drugačije. Samarijanki je to otkrio u razgovoru koji je mogao trajati 15 minuta, pola sat, on je otkrio njoj ono za što su židovima trebalo mjeseci i godine.

Petar i apostoli su došli do toga, bili su uz Isusa nekoliko godina, kad Petar govori: Ti si Krist, Sin Božji. Imamo različite ljude, različitu raspoloživost, različitu otvorenost, i ona koja je bila grešnica bila je spremnija nego židovi koji su živjeli čestito, jer u tom ispravnom, moralnom načinu života, pitanje je koliko je Bog bio na prvom mjestu, koliko su tražili Boga. A ona koja je bila grešnica iz dna duše vapi za Bogom. Kad su ga Židovi pitali: ako si ti Krist reci nam jasno, onda im on odgovara: „Govorim vam pa ne vjerujete, djela koja ja činim u ime Oca svojega ona svjedoče za me, ja i Otac jedno smo.“

Poziva se na djela. Djela su riječita. Ona govore da to što Isus čini može činit samo Bog. A onda kaže i više od onoga što su ga pitali: Oni su ga pitali je li Pomazanik, Mesija, a on kaže: Ja i Otac, jedno smo. Izjednačuje se s Bogom i zato ga oni optužuju da bogohuli, da se pravi bogom. Kako čovjek sebe može pravit bogom. I kad su mu židovi to progovorili reče im: Kako vi kažete onom koga je otac poslao … ako meni ne vjerujete, djelima vjerujte, da je Otac u meni i ja u Ocu.“

Znači, imamo da Isus to očituje riječima, i da se poziva na djela koja govore isto. Pred velikim vijećem, kad ga ne mogu tužiti, ne pronalaze dovoljan broj svjedoka koji će se složiti u istome svjedočanstvu, onda ga veliki svećenik pita izričito: Ti si dakle Sin Božji?

Isus odgovara: Vi velite, JA JESAM. (Ja jesam – to je Jahve) i na temelju toga biva osuđen. Ako je prije toga taktizirao i pripremio učenike i one koji su ga slijedili da prihvate tu istinu da je On Bog, kad je došao njegov čas, da ne ostane nikakve dileme on se dakle očitovao jasno i zato je bio osuđen. I to je glavni razlog njegove osude. Ono što su ga lažno pred Pilatom da želi preuzeti zemaljsko kraljevstvo, i da ne priznaje rimskoga cara, to je bila izlika. Oni su ga osudili prije toga. Već mnogo prije toga on se nazvao sinom koji poznaje Oca, koji je različit od slugu što ih je Bog prethodno slao, …samih anđela. On je razlikovao svoje sinovstvo od sinovstva svojih učenika. Ne govori Oče naš, osim kad je njima naredio: Vi dakle ovako molite: OČE NAŠ… Tada je naglasio tu razliku: Bogu mojemu i Bogu vašemu. Razlikovao je to sinovstvo od onog na koje smo svi pozvani u Kristu od onoga koje on sam ima odvijeka. Taj svoj nauk Isus je posvjedočio na tri načina: svojim životom, vidimo u njegovu životu da se ne može pronaći ni najmanji grijeh, zato i predstavnik Rimske vlasti Pilat kaže: ne nalazim na njemu nikakve krivice!

Nije on to rekao samo zato što je Isusa upoznao, nego je on imao i informacije od drugih, Rimljani su bili okupatori, oni su pazili na sve što se događa, ¸bojali su se nemira jer su se židovi stalno bunili i onda oni su imali špijune svugdje. I Isus koji je oko sebe okupljao veliko mnoštvo i prolazio kroz razna mjesta i gradove i jasno da im je upao u oko. Oni su sakupljali informacije o njemu, dostavljali ih Pilatu. Pilat je odavno stekao sliku o Njemu da je on za njega politički bezopasan, jer ne poziva na revoluciju, ne poziva na rat, da je njegovo poslanje duhovno, i rimljani nisu u njega dirali. Slušali su o njemu tri godine, nije im smetao, jedino je smetao židovima. Tu mislimo na farizeje i pismoznance, Oni su ga doživljavali kao onog koji njih ugrožava, i oni su se organizirali protiv njega. Pilat je imao jedan sud o njemu, i na temelju informacija taj sud je samo bio potvrđen. Sam njegov izdajica Juda je priznao da je izdao pravednu krv, da je izdao pravednika. Isus sam je mogao upoznati svoje neprijatelje. Koji će me od vas ukoriti za grijeh, recite imate li koji grijeh protiv mene? Oni koji su ga optužili nisu ni pomišljali da ga osude za nešto nemoralno, nisu mogli ništa nać, Znali su da je bio transparentan, poznat svima, ljudi su ga slijedili, ništa mu se ne može prigovoriti. Optužba je bila: pravi se bogom. Naprotiv u Kristovu životu nema kreposti koja … dosljedan, brinuo se za slavu Božju i za svačije spasenje, …onima koji su u potrebi… bio je poslušan…

Bio je takva veličanstva da takvoga svijet nije nikoga vidio, učitelji u hramu se dive njegovoj mudrosti, čude se otkud mu toliko znanje da se ravnopravno može nositi s njima, raspravljati i pokazuje veću mudrost nego oni. Kad je počeo javno djelovati nakon krštenja, vidimo da kao magnet vuče učenike za sobom. I narod se u velikom mnoštvu skuplja oko njega gdje god se pojavi. Ljudi i djeca traže od njega blagoslov. To je bi jedan masovni pokret. U Hrvatskoj 71 masovni pokret naroda … a evo ovo je u Isus je stvarno za sobom povukao mase. Tako da su se farizeji prepali, ako ga ne zaustave, da će cijeli narod otići za njim. Nije se radilo više o nekoliko stotina učenika, nego se radilo o nepreglednom mnoštvu, koji su ga nakon umnažanja kruha

htjeli zakraljit. Nisu to bili ljudi koji su sebi umišljali da će učinit nešto što je nemoguće nego su vidjeli da je to izvodivo. Da ih ima brojčano toliko da su već jedna većina u narodu i da to mogu provest, da je to provodivo. Bez obzira što imaju tu rimljane, da će cijeli narod, da će većina naroda krenuti za njima i da će oni to moći ostvariti.

Sluge poslane da ga uhvate u hramu ostaju zapanjeni od njegovih riječi i kažu – nikad nije čovjek govorio kao što govori ovaj čovjek. Oni su služili praktički cijeli život u hramu, čuli su sve moguće, učitelje, pismoznance, jer je tu bilo stjecište cijelog židovskog naroda iz Izraela, iz cijele Palestine, ali i iz dijaspore, oni su se toga nagledali i naslušali.

Kad je netko sakristan u jednoj župi cijeli život upozna sve moguće svećenike. No kako vidimo kod Isusa su uočili jednu bitnu razliku – nitko nikad nije tako govorio. Zaključuju da takav nauk, takav način govora jednostavno dotad svijet nije upoznao.

Oni koji su ga došli uhititi u vrtu – na riječi Ja sam – oni padnu na zemlju. „Ja sam“ (Ja jesam) pokazuje da je on Jahve, Bog, ima snagu koja pokazuje da oni njemu ne mogu ništa, ako se On ne želi predat njima u ruke, daje im do znanja kakav je tu odnos koji postoji, i čudesa potvrđuju Kristovo božanstvo. Čudo je jedno izvanredno vidljivo djelo koje nije izazvala nikakva prirodna sila nego samo svemogućnost Božja, npr. da oživi čovjek koji je umro, to sotona ne može učiniti, to ne mogu učiniti ni ljudi. Da bi se nekog proglasilo svetim traži se da su se dogodila čuda – jedno čudo za proglašenje blaženim – jedno za proglašenje svetim, jer preko tih čuda Bog daje potvrdu da se tu radi o svecu.

Bog ne može posvjedočiti što ne bi bilo istina.

 Isus je činio mnogo čudesa, pretvorio vodu u vino, kad je počeo javno djelovanje, s nekoliko kruhova je nahranio tisuće ljudi, utišao je vjetar i valove, jednom riječju je liječio bolesne, slijepe, hrome, nijeme, gluhe, i to samo na jednu riječ uskrisiva mrtve, u više navrata, kao mladića u Nainu, kći Jairovu, i na koncu Lazara koji je najduže bi mrtav, izgonio je nečiste duhove. Ta je čudesa činio da preko njih pokaže svoje božansko poslanje i da dokaže da je pravi Bog, zato se poziva na djela i kaže: Djela koja činim svjedoče za mene da me Otac poslao, djelima vjerujte da je Otac u meni i ja u Ocu – kaže na drugom mjestu. To Ivan donosi oba puta.

Mi danas imamo umjetna čuda, kao mađioničari, to je  neka vrsta opsjene – koriste se raznim trikovima da stvore privid čuda. Danas imamo i tehnologije koje mogu to učiniti. Mogu sa projekcijama na nebu učiniti da mi na nebu vidimo razne stvari i da nam se to čini stvarno. To se događa preko moći tehnologije, ali to su sve prividi – nisu čuda u pravom smislu riječi.

Isus je svoj nauk potvrdio i svojim proroštvima. Sve ono što je prorekao to se doslovno i izvršilo.  Time je Isus pokazao da je pravi Bog. On je prorekao samo ono što je Bog unaprijed mogao znati: da će biti predan glavarima svećeničkim, da će ga osuditi na smrt, to je više puta prorekao. Da će ga  predati neznabošcima, poganima, predali su ga rimljanima. Prorekao je Judinu izdaju, Petrovo zatajenje, odreknuće, Prorekao je da će se njegovo evanđelje propovijedati po svemu svijetu. O Jeruzalemu je rekao unaprijed da će ga neprijatelji opkoliti i da neće ostati ni kamen na kamenu. Prvi kršćani su prihvatili ovo proroštvo, i kad su prvi kršćani vidjeli da se bliži njegovo ostvarenje svi su se spasili tako da su pobjegli u gore kako je Isus i tražio.  Mnogi će od naroda židovskoga pasti od mača, a drugi će se raspršiti po cijelome svijetu. Sva su se ta proroštva izvršila. Neka se i danas ispunjaju kao npr. da Crkvu neće nadvladati vrata paklena.

Isus svojim životom, čudima, proroštvima i na koncu – svojom smrću potvrđuje svoje božanstvo. Kad ga veliki svećenik zapita pod zakletvom: „Jesi li ti Krist Sin Božji?“ – Odgovori Isus – Ti kaza. To znači – da. Ali od sad vidjet ćete Sina čovječjega koji sjedi s desne i dolazi na oblacima nebeskim.

Kasnije će i Stjepan reći (prilikom mučenja) da ga vidi s desne strane Bogu – ispovijeda vjeru u Kristovo božanstvo i zato će biti kamenovan.

To su dakle nedvojbeni dokazi na temelju kojih možemo mirno prihvatiti vjeru da je Isus pravi Bog i pravi čovjek.

Vjera nije nerazumna, traži sudjelovanje našeg razuma onoliko koliko razum može dat. I zato prva zapovijed kaže da ljubimo Boga svim svojim umom, znači, onoliko koliko čovjek može spoznat Boga, dužan je to učinit, da bude razumno utemeljena da može i s tom jednom moću duše koja je izuzetno važna da može prihvatit Boga i da može izgrađivat odnos s njime.

Bilješke: M.G. – duhovna obnova, 26.11.2023.

1 razmatranje je – ISUS KRIST, OBEĆANI SPASITELJ

U vjerovanju, kažemo: „Vjerujemo u Isusa Krista, Sina njegova jedinoga…“ Vjerujemo u Isusa Krista, vjerujemo da je on Sin Božji. Vjerujemo da je On naš Gospodin. I samo to da „vjerujemo u Isusa Krista“, je bremenito značenjem. Isus Krist je Sin Božji i obećani Spasitelj. Njegov dolazak je bio pripremljen. Bog je dao je obećanje Spasitelja. Učinio je to preko izabranog naroda. I na kraju ga je poslao. Znamo da se za grijeh koji čovjek učini i koji činimo kolektivno moramo zadovoljiti Božjoj pravdi. Čovjek, ne može sam dati zadovoljštinu.

Dobro je i korisno da radimo zadovoljštinu, da posvijestimo sebi težinu grijeha, kako bi primali i više milosti, povećali ljubav prema Bogu. Ali, potpunu, pravu zadovoljštinu Božjoj pravednosti može dati samo onaj koji je Bog. To je razlog zašto je Druga božanska osoba, Sin, uzeo ljudsko tijelo, utjelovio se. I do onda u svome tijelu otkupi nas. To može učiniti samo Bog i on je to učinio, tako što je uzeo naše čovještvo, živio među nama i otišao na križ. Vidimo da se Bog nije ograničio na to da Izrael oslobodi iz ropstva, da ga oslobodi od okupatora. U Izlasku iz Egipta je najočitije da Bog može izbaviti od zemaljskog ropstva cijeli jedan narod ako hoće.

IZLAZAK – To je bila priprema za ono pravo oslobođenje, a to je da oslobodi narod od njegovih grijeha. Taj Izlazak, oslobođenje od zemaljskog ropstva, bilo je slika pravog oslobođenja – od ropstva grijeha. Pošto je grijeh uvijek uvreda Bogu u činu kajanja molimo za oprost. Svjesni smo kako grijeh može negativno djelovati na nas, stvoriti nam loše navike, bude nam zapreka da činimo dobro, izaziva nezadovoljstvo, nutarnju tjeskobu.

Svjesni smo također koliko grijeh utječe na naše odnose s drugima i preko toga se ruše odnose ne samo s onima koji su daleko, nego s onima koji su nam blizu, koji su nam najbliži članovi obitelji.

Počeo sam čitati knjigu koja opisuje život jednog misionara u Amsterdamu. Jedna od stvari koja ga se dojmila jest da su proširena masovna psihička oboljenja. Nudi se psihološka pomoć na telefon. Ljudi upadaju u kolektivnu depresiju, zovu te telefone da se s nekim mogu ispričati, pojadati, pa im bude lakše. Jasno imaju na raspolaganju i razne kemijske preparate da ublaže bol. To je društvo koje se diči ateizmom, sekularizirano društvo, imaju dobro stanje, odmetnuli su se od Boga. A imaju i posljedice toga: vide da nisu sretni, duboko su nesretni.

Lako možemo spoznati što grijeh proizvodi u nama, a ako smo imalo samokritični možemo vidjeti što proizvodi i prema drugima. Isto tako je očito da grijeh razara i naš odnos s Bogom.

Vidimo kod opisa prvog grijeha da su se Adam i Eva sakrili. Prije su  s Bogom mogli pričati kad god bi htjeli, dobiti neku posebnu mističnu milost. To je bilo dostupno. Nakon grijeha se povlače iz kontakta i razgovora s Bogom, jer se ne osjećaju dobro.

Petar će reći: „Odlazi od mene, Gospodine, nisam dostojan. Grešnik sam.“ Čovjek vidi da ga grijeh čini nedostojnim. I stavlja se na mjesto koje mu pripada, ponižava se. Činjenica je da nas grijeh udaljava od Boga. Gubimo osjećaj za Boga. Ne možemo se sabrat, ne možemo biti posvećene tom odnosu, rastrzani smo. Bavimo se nečim drugim. Tako je na primjer kada čovjek prije spavanja gleda televiziju. Nađemo sebi, razna opravdanja. I koje će nas onda misli pratit tu snu? Misli na ono što je gledaš, na što ga te asocira… Teško je onda zaspati sa mišlju na Boga. Važna je sabranost prije spavanja. Od osam sati navečer, pa nadalje je to vrlo važno. Potrebna je jedna priprema.

Mobitel nam je stalno na dohvat ruke. Preko poruka, obavijest i slično, stalno nas drži u kontaktu sa svijetom. I stalno možemo biti zaokupljeni time. A da umjesto toga stalno imamo strelovite molitve i misao upravljenu prema Bogu bilo bi puno korisnije.

Grijeh ruši sva tri odnosa: prema sebi, prema bližnjemu i prema Bogu.

Grijeh je također i uvreda nanesena Bogu. O tome manje razmišljamo. Mi gledamo ono sto možemo spoznat. Kada gledamo sa božjeg stajališta to je tako veliko, da se grijeh prosuđuje prema Onome kome je uvreda nanesena.

A pošto je nanesena je Bogu, stvoritelju koji je neizmjerno dobro – to nešto tako veliko da mi zato ne možemo dati zadovoljštinu. Ne može izbrisat. To jedino može sam Bog.

Izrael spoznajući sve više općenitost uviđa da nema spasenja osima zazivanja imena Boga, Jahve. Kao narod bili su svjesni svoje grešnosti. Pokušali su o tome doskočiti i sve zakonski regulirati, imaju preko 600 propisa koje je potrebno održavati, da bi čovjek živio kao pravednik. Ali vidjeli su da to nije dovoljno, da ih zakon ne može zadovoljiti, ne može nadoknadit onu štetu koja je učinjena. Onda su spoznali da se to može jedino zazivanjem imena Božjeg.

Zato je i nama posebno važno ime ISUS.

Ime Isus označava njegovu službu.

Isusa znamo kao ISUS KRIST. To su 2 različita imena. Možemo reći: ime i prezime. Ime je Isus, prezime Krist. Krist, označava njegova poslanja koje ima.

I Krist je zapravo njegovo ime.

Samo ime ISUS označava ga kao Spasitelja. Isus na hebrejskom znači: Bog spašava ili skraćeno: Spasitelj. Zato je i anđeo Gabriel rekao da mu se nadjene „ime Isus, jer će on izbaviti narod svoj od grijeha njegovih.“

To nije novo ime. Ono je već postojalo u židovskom narodu. Možemo ga susresti u starom zavjetu. A to je bilo ime koje je bilo najprimjerenije Isusu. Razlog koji daje anđeo: Zato jer će izbaviti narod od grijeha njegovih. On će nas spasiti od grijeha.

Drugo ime: KRIST. U židovskom jeziku: MESIJA. To znači: Pomazanik. Znamo iz Starog zavjeta da su se pomazanici zvali proroci, svećenici i kraljevi. Proroci su  bili pomazani, na neki način, izravno od Boga. Ili kao što je Elizej pomazan od većeg proroka, od proroka Ilije. Dok su svećenici i kraljevi imali regulirano svoje pomazanje. Odatle dolazi svećenički red. Svećenici su bili službeno zaređeni za tu službu. I tu se koristilo ulje kojim bi se pomazali. Dakle, to imamo već u Starom zavjetu. Danas vidimo da se to koristi kod ređenja svećenika i u  krizmi, kod ređenja biskupa i pape. To je nešto što je zadržano do danas. Tu se zorno vidi o što je to pomazanje. Kraljevi su bili pomazani od proroka i svećenika. Tu je bilo očito da je vlast od Boga. Bilo je očito da Bog vlast dodjeljuje jednoj osobi koja onda u Božje ime vrši tu vlast. Mi smo kao krštenici baštinici te tri službe: proročke, svećeničke i kraljevske.

Sve te tri službe imale su svoje puno ostvarenje jedino u Kristu. Zato su ga zvali Mesija ili Pomazanik, da označe njegovu službu svećeničku, proročku i kraljevsku. Mi kažemo: „Ti si svećenik po redu Melkisedekovu“.

Kao svećenik On je zaređen samo od Boga; kao prorok pomazan je od Boga i kao kralj također. Ta se trostruka služba u životu očitovala jasno.

On je kao prorok i učitelj učio ljude. U tom naučavanju sadržana su i razna proroštva. Govori o posljednjim vremenima o uništenju Jeruzalema i o drugim stvarima. On zna ono što pripada samo Bogu – zna budućnost. „Nije došlo moje vrijeme“, „evo sad je čas“ i slično. On nastupa suvereno kao prorok. Kroz njegovo učiteljstvo očituje se njegova proročka služba. Njegova svećenička služba se očituje kad se On kao žrtva prinosi Bogu. Tu se dogodilo naše otkupljenje naše spasenje. On je sam svećenik i on je sam žrtva, on je Jaganjac Božji, ali On je i onaj koji sebe prinosi. Kad svećenik slavi misu, to čini „in persona Christi“ u osobi Isusa Krista. Krist djeluje preko njega. Isus se uprisutnjuje na oltaru.

On je kao kralj osnovao svoje kraljevstvo. Njegovo kraljevstvo je specifično, nije od ovoga svijeta, kako on to tumači, nego je to duhovno kraljevstvo. Crkvu kojoj je on vječni poglavar. Kristovo kraljevstvo je Crkva i On je glava Crkve. Papa je samo namjesnik, onaj koji ima vrhovnu vlast na zemlji, ali on je namjesnik koji mora odgovarati Onome koga je doveo na to mjesto – Isusu Kristu, glavi Crkve. Nitko u Crkvi pa ni papa ne može ići protiv, ići drugačije od onoga što je Krist odredio. Ono što je Krist odredio, to je zacrtano i nepromjenjivo u predaji crkve i to čini polog vjere. Taj polog vjere ne može nitko iskriviti. Možda ga krivo tumačite kao što danas vidimo da se događa.

U protestantskim zemljama ima zanimljiva pojava. Da se neki njihovi pastori koji su plaćeni od države da obavljaju pastirsku službu, pastori su kod njih pandan za svećenika. Ima ih koji kažu za sebe da su nevjernici. Oni su imali vjeru pa su je izgubili. A možda su i postali pastori, a da nisu imali vjere. No, oni kažu: mi držimo, da je naša služba korisna, da možemo nešto pokazati djeci i mladima,  možemo im približiti to da Bog postoji.

One koriste svoju službu da vrše nešto sasvim suprotno od onoga za što su poslani.

To je ono što se nažalost događa sve više događa i od nas. Utjecaj protestantizma ulazi u crkvu i imamo sve više vjernika koje su po imenu. Ne vjeruju da je Isus stvarno prisutan euharistiji, u ispovijedi, u druge sakramente.

Vidimo da se na Zapadu to masovno događa.

To je ono što se onda prenosi i na svećenike. Imamo svećenika koji su mlaki u vjeri. Vjera se pokolebala. I to nije za čudit se. Ako netko živi svjetovno, u grijehu – kao što se to događa kod svećenika homoseksualaca i slično, on svetogrdno drži svetu misu u tom stanju, ako to traje duže vremena. On čini najmanje dva teška grijeha. Ubija svoju savjest i izvana obavlja što treba. Njegovi su sakramenti su i dalje valjani, ali on sve više zrači nevjerom, udaljava vas od Boga. Može upasti i u potpunu nevjeru i da ne želi mijenjati svoj život.

Kako vidimo, u duhovnom kraljevstvu Crkve – Isusu moramo svi polagati račune.

Proročanstva pokazuju božansko poslanje Kristovo. Stari zavjet i proroci koji su bili prije Krista – govore o tome kako možemo Krista prepoznati Mesiju. Zanimljivo je da do dolaska Kristova, kroz 500 godina, točnije 450 godina, nije bilo proroka.

Zadnji prorok možemo reći bio je Ivan Krstitelj, koji možemo reći, nije ništa prorokovao, nego je proročkim, radikalnim, evanđeoskim životom, jedino što je navijestio je – MESIJU i pripremio put Mesiji, Kristu.

Što je proroštvo? To je točno i sigurno navještenje budućeg događaja, koji ovisi i slobodnoj volji Božjoj i o ljudskoj. To je nešto što nitko ne može znati – osim Boga. Ne može se unaprijed znati ništa osim naravnih uzroka.

Mi danas imamo karikaturu proroštva u svijetu, jer sotona i ne zna ništa drugo nego oponašati Božje djelovanje. Imamo i prediktivna predviđanja – prognoze – da se najavi ono što će se dogoditi za godinu, dvije – a u biti najavljuje se ono što je već isplanirano, pripremljeno i što će se onda izvršiti da se tako javnost pripremi. Kad je Bill Gates najavljivao koronu,  godinu dana prije su organizirali vježbe kako postupati u slučaju pandemije, a čak se koristio i naziv Covid – i sl. Sad opet najavljuju da bi se takva slična pandemija mogla dogoditi 2024. To nisu proroštva, nego prediktivna programiranja. Unaprijed ti reče ono što su ti moćnici isplanirali i ti onda dobiješ dojam da su to neka božanstva koja znaju što nam nosi budućnost. To je zapravo karikatura proroštva.

Mi vidimo da Sotona nekada otkriva stvari recimo u egzorcizmu i slično koje su opsjednutom nedostupni. To se može naravnim putem objasniti: Sotona nas prati od začeća do groba i zna sve (iz prošlosti) što smo rekli, učinili, napisali, ophodili se – i nije mu problem iz našeg dosjea izvući neki podatak najsramotniji i iznijeti to na vidjelo, ali ne može znati što će biti u budućnosti. On može reći: Evo sad je stala bura, pa može reći sutra će biti sutra će biti jugo, vidi kakvi su oblaci nad nama, kako puše vjetar i sl. i on može stvoriti privid proroštva, ali pravo proroštvo  koje zavisi o Božjoj volji i slobodnoj ljudskoj volje – on to nema na raspolaganju. Pravo proroštvo takve vrste, može dati samo Bog.  

Iz naravnih uzroka se ne može uvijek znati. Pravo proroštvo može biti samo od Boga, jer samo Bog može znati što će se dogoditi, a ovisi jedino od Njegove i od ljudske volje. Kad se takvo proroštvo dogodi onda to sam Bog potvrđuje.

Za Isusovo božansko poslanje svjedoče najprije proroštva. I vidimo kad se obraća farizejima jasno govori – zašto bi trebali povjerovati u Njega. Ne samo na temelju djela koja čini, na temelju čuda, na temelju svjedočanstva Oca, nego i na temelju Pisma u koje se oni zaklinju. Ta su proroštva o Njemu rečena i na Njemu su se ispunila.

U proroštva spadaju i slike – koje su unaprijed označavale osobu – i djela Kristova. To je kako vidimo duhovno tumačenje događanja u Starom zavjetu koje nam pomaže da vidimo da je i to pripremalo Dolazak Kristov.

Takve slike Spasitelja bile su OSOBE: Abel pravedni,  vidimo da je on slika Krista, Melkisedek (“svećenik po redu Melkisedekovu”), Izak, Josip koji isto nosi naziv “pravedni”, koji je spasio svoj narod u Egiptu, Mojsije je također slika Kristova, David,

A isto tako i događaji i neke uredbe koje imamo u Starom zavjetu. Tako Kovčeg, Noina arka – korablja je slika Crkve, duhovnog Kraljevstva Kristova, gdje se događa spasenje.

Vazmeni Jaganjac koji je bio prinesen u Egiptu, i koji se onda prinosio uoči Pashe, u Jeruzalemu  – to je slika Kristove žrtve koju će on prinijeti na križu.

Prijelaz preko Crvenog mora – izbavljenje naroda,fizički od Egipćana događa se sa Kristovim otkupljenjem,

Mana je slika Euharistije; narod je bio hranjen 40 godina to je slika onog nadnaravnog Kruha (Euharistije) kojeg mi dobivamo 2000 godina, koji se slavi širom cijelog svijeta. Možemo reći da se svakog trenutka događa Pretvorba.  Ako ima pola milijuna svećenika, računajte, da svaki od njih dnevno onda vidimo da je to žrtva koja se neprekidno prinosi Bogu.

Podizanje mjedene zmije  (u vrijeme Mojsija…) – to je slika križa, na kojem se dogodilo naše spasenje.

Slike su također žrtve i ostali obredi iz zakona Mojsijeva koji su onda sažeti u našu Misu.

U proroštvima se tako jasno označuje Spasitelj da ga nije bilo da ga nije bilo teško prepoznati kad je došao.

Tako su proroci prorekli  VRIJEME kad će Spasitelj doći na svijet.

Proroku Danijelu arkanđeo Gabrijel je rekao 70 sedmica je …da se okonča grijeh. (“Sedamdeset je sedmica određeno tvom narodu i tvom svetom gradu da se dokrajči opačina, da se stavi pečat grijehu, da se zadovolji za bezakonje, da se uvede vječna pravednost, da se stavi pečat viđenju i prorocima, da se pomaže Sveti nad svetima.” – Dan 9,24… Od časa kad izađe riječ `Neka se vrate i neka opet sagrade Jeruzalem` pa do Kneza Pomazanika: sedam sedmica, a onda šezdeset i dvije sedmice, i bit će opet sagrađeni trg … Dan 9.25)

– To je jedan zagonetni govor. Kad gledamo koliko je vremena prošlo od ovog vremena do Krista, to je nekih 490 godina, to je 70 x 7 – Sedmica može označavat jednu godinu i tu vidimo da možemo doć do toga.

Prorečeno je bilo MJESTO gdje će se Krist roditi. I zato kad dolaze mudraci pitaju Heroda, Herod pita pismoznance i oni točno citiraju proroka Miheja koji kaže da je prorečeno da će to biti u Betlehemu. (ʻA ti, Betleheme, zemljo Judina, nipošto nisi najmanji među kneževima Judinim, jer iz tebe će izići Vladar koji će vladati mojim narodom, Izraelom.ʼ ) 

Prorečeno je da će se roditi od Djevice. Tako Izaija kaže: Evo Djevica će roditi Sina.

Prorečeno je da će Spasitelj činiti čudesa, bit će ubog i ponizna i da će trpjeti i umrijeti. Tako kod Izaije nalazimo proroštvo: “Bog sam će doći i spasit će vas. Tada će se otvoriti oči slijepima i uši gluhima…”  Na to se proroštvo poziva Isus kad odgovara učenicima Ivana Krstitelja – Je si li ti Mesija?

Zaharija 9,9,…

Evo kralj ti tvoj dolazi,
krotak, jašuć na magarcu,
na magaretu, mladetu magaričinu. 

Sjetimo se Cvjetnice. 

Zaharija kaže: “Izmjeriše plaću moju, 30 srebrenika” Zah 11,12 – Na to nije izravno utjecao Isus – ako je izbrao magaricu, nije izbrao za koju cijenu će ga prodati.  

U Psalmu 21 nalazimo proroštvo – Probodoše ruke moje i noge, podijeliše među osobom odijelo moje i za haljinu moju baciše kocku. Tu je točno opisana muka. Čavlima su mu proboli i ruke i noge,…

Izaija na koncu kaže (53,6-7)…

Jahve je svalio na nj
bezakonje nas sviju.
⁷ Zlostavljahu ga, a on puštaše,
i nije otvorio usta svojih.
K’o jagnje na klanje odvedoše ga;
k’o ovca, nijema pred onima što je strižu,
nije otvorio usta svojih.

U svojoj muci vidimo da ne govori, ostaje tih. Rekao je Pilatu što je trebao, posvjedočio je pred Velikim svećenikom, zato su ga osudili, a onda cijelim križnim putem praktički – šuti. Ne otvara usta, ne brani se, ne opravdava se.

Prorečeno je njegovo uskrsnuće. Tako Psalam 15 kaže “Nećeš ostaviti duše moje u podzemlju niti da pravednik tvoj truleži ugleda”

I prorečeno je da će Krist osnovati Kraljevstvo koje će trajati u sve vjeke. Tako Psalam 71 kaže: Vladat će od mora do mora, klanjat će mu se svi kraljevi zemaljski, svi narodi služit će mu.

Proroci su prorokovali dugo vremena prije Krista. Posljednji prorok Malahija prorokovao je 450 godina prije Krista. I ta proroštva su bila poznata ne samo Židovima nego i poganima, jer je Sveto Pismo bilo prevedeno na grčki. Mislim ovdje na Stari zavjet.

Među Grcima su imali veliku dijasporu i nije to bio nikakav problem. Zato je očekivanje Mesije bilo rašireno i među Židovima i među poganima. Očekivali su Božjeg poslanika, izbavitelja i usrećitelja ljudskoga roda.

I sva su se ova proroštva do najmanjih dijelova ispunila na Isusu Kristu. Kao što nam svjedoči njegov život.

I zato su se na ova proroštva mogli pozivati i sam Krist i njegovi apostoli da bi potvrdili istinitost nauka. Isus uči o sebi da je Spasitelj.

To je jasno rekao kad je učio ženu Samaritanku – kad je ona rekla znam da će doći Mesija. Reče joj Isus: Ja sam koji s tobom govorim.

(Bilješke 1/2 – M.G.)

Sv. Veronika Giuliani, to je bila klarisa, talijanka je jedna od svetica sa stigmama. Imali smo više svetaca koji su imali biljege muke Gospodinove, na srcu. Tako se npr. sveta  Velika Terezija se prikazuje kako joj anđeo odapinje strijelu, sveti Filip Neri je imao isto to iskustvo gdje mu je srce bilo probodeno i to se autopsijom potvrdilo i za mnoge svece je to jednako pronađeno. Nema puno slučajeva gdje se potvrda dobila i sa autopsijom  – da se nakon smrti radila autopsija srca i da se onda to potvrdilo.

Ono što je posebno kod svete Veronike jest da ne samo da je napravljena autopsija na njenom srcu koja je to potvrdila, nego da je u njenom srcu pronađeno čak 24 znaka Isusove muke. (!) (Vidi sliku srca dolje)

To je ono što čini  njeno iskustvo i njeno svjedočanstvo posebnim.

Da krenemo onda od početka. Imala je svega 19 godina kad je Isus ukazao i kad joj je stavio u srce križ koji će biti pronađen nakon njene autopsije, nakon njene smrti, ne kao neka tetovaža, nego kao jedna tvorevina od vlakana.

Dakle, kao što mi imamo izrasline na tijelu i slično. Jedna prava izraslina na srcu oblikovana od tkiva koja predstavlja križ. Kad je imala 34 godine dobila je, dakle također jedan dar, a to je da je dobila stigme u obliku trnove krune, to jest, dobila je na srcu, kao što je kasnije pronađeno, jedna okrugli  crveni krug koji je kao jedan reljef i koji po sebi ima točkice u obliku trnove krune.

Kad je imala 36 godina, na Božić, dogodila se izvanjska stigmatizacija srca, Znači ono su bile nutarnje stigme u srcu, a ovdje se  dogodilo da je to bilo vidljivo iz vanka. Dakle, ona je vidjela tada dijete Isusa kako u ruci drži jedan štap od zlata, na vrhu kojega je gorio jedan plamen. S druge strane je imao vrh poput jednog vrha koplja. I onaj vrh sa plamenom stavio je na njenu glavu, a vrh dakle sa oštricom koplja stavio je na njeno srce.

I kaže: „Odmah san osjetila da mi je srce probodeno potpuno, s jedne strane na drugu. I nakon nekog vremena nisam više nikoga vidjela nego sam shvatila iz pogleda koji mi je Isus uputio da sam ja evo sada s Njime sjedinjena na jedan poseban način.“

Kad se vraća k sebi, onda je jednostavno, kaže: „Osjećala sam da imam na srcu otvorenu ranu, ali nisam se usuđivala pogledati. Kad sam tom mjestu približila jedan rubac onda sam vidjela da je bio okaljan krvlju. Imala sam jednu otvorenu ranu koja je bila dimenzija kao one rane koju može učiniti jedan veliki nož. Rana nije krvarila,  kad ju se gleda onda se vidi samo otvoreno meso.

Nakon osam dana, dakle, 1.1. te godine, rana je ponovno počela krvariti i ostale dugo otvorena. Tada je dobila tu jednu izvanjsku stigmu, probodenost srca, koja je bila vidljiva i drugima.

Kad je imala trideset sedam godina, znači godinu iza ovog iskustva vanjske stigme, na Veliki petak ona je primila primila pet rana Gospodinovih.

Tu je imala viđenje kako iz rana Isusovih izlaze kao vatre koje onda probadaju njeno srce.

I kaže: „Osjetila sam veliku bol, ali u isto vrijeme sam se sva osjetila preobražena u Bogu.“ Dakle, tu je bol koja se miješa sa jednom posebnom milošću koja čini da se duša osjeća preobraženo u Bogu.

Jednog jutra Veronika je obavijestila svog ispovjednika da joj je Gospa rekla da će u tri sata početi za nju muke od muke Isusove i da će te muke trajati 24 sata. To se dogodilo. Njen ispovjednik je to mogao pratit i dakle, isto tako i njene sestre i bila je, dakle za to vrijeme u žestokim bolima koje su jednostavno bile vidljive svima koji su bili uz nju.

Nakon toga, te su muke trajale jedno tjedan dana, i iz tih muka gdje ona proživljavala muku Gospodinovu, ona je dobila ponovno jednu unutarnju stigmatizaciju srca, koju će ona sama opisati trinaest godina kasnije, malo prije smrti. Dakle, ona je tada to otkrila svom ispovjedniku. Ocu Gvelfiju i rekla mu je da su tada u njenom srcu bili utisnute dva plamena i jedan barjak sa inicijalima Isusa i Marije, ali da su od prije već postojali u njenu srcu različiti znakovi.  Kasnije će se uspostaviti da je tih znakova bilo točno 24.  Ispovjednik je tada zatražio da ona napravi crtež srca sa svim tim znakovima koji su u njemu bili. Pošto ona nije znala crtat onda je zamolila svoju susestru, to jest dvije sestre da joj pomognu. Jedna od njih je izrezala oblik srca u papiru, crvene boje, a druga je izrezala razne figure, te znakove, koje ona koja je sveta Veronika vidjela u svome srcu i prilijepila ih onda, na to izrezano srce i onda su upisivali i razna slova koja je ona također imala u svome srcu. Tako da je evo tu imamo onda čitavi prikaz onoga što je ona tvrdila da je utisnuto u njeno srce. To je onda bilo predano ispovjedniku. Sestre nisu znale o čemu se radi, one su mislile da je to jedna pobožna igra, ali evo, izišle su u susret i to su napravile. I ona je to predala ispovjedniku. Ispovjednik je to dao biskupu. I biskup je to sačuvao. I jasno da se to onda pokazalo kod autopsije od izuzetne važnosti. U srcu su bile, kako je nacrtano, 24 stvari. U središtu je bio jedan križ koji visoko ima slovo C na svom vrhu, onda u sredini ima slovo F, na lijevoj strani ima slovo V, a na desnoj strani slovo O. Dakle, svako to slovo ima svoje značenje. C znači označava „carita“ ili ljubav, F označava „fede“ ili vjeru, O označava „obedienca“ ili poslušnost, U označava „umilita“ ili poniznost, i V volju Božju.

Pod križem, na desnu stranu se nalazila jedna kruna od trnja. I također pokraj nje jedan barjak koji je bio položen u koso, i taj barjak je bio nacrtan tako da je bio podijeljen u dva dijela. Na gornjem dijelu je slovo I, a na donjem dijelu je slovo M. I znači Isus, a M označava Mariju. To je barjak u njenom srcu. Dakle, onaj gornji dio je svjetliji, donji dio je tamniji i svaki od ta dva dijela ima svoje slovo. Ispod zastave se nalazi jedan plamen, nalazi se jedan čekić, kliješta, koplje, štap sa spužvom, koja je bila prinešena Isusovim ustima, Isusova haljina, onda jedan drugi kamen, jedan kalež, stup koji predstavlja stup na kojem je bio vezan i bičevan,  3 čavla kojima je bio proboden i jedan bič. A pod samim križem, dolje na dnu, bilo je sedam mačeva, koji su bili postavljeni tako da čine jedan polukrug, i tu je bilo slovo V, ispod njih slovo V koje označava volju Božju. Pod križem su bila još dva slova, jedan s jedne strane, drugi s druge, koji znače P „patire“ – patiti, a drugo P znači „patienta“ tj strpljenje. Treba dakle trpjeti i to strpljivo. Dva plamena predstavljaju dvije ljubavi: ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu. Barjak sa 2 imena predstavlja pobjedu. 7 mačeva predstavlja 7 Gospinih žalosti. A razne druge stvari predstavljaju razna oruđa muke Gospodinove.

Biskup je sačuvao ovaj crtež, potpisao se ispod njega, udario svoj pečat i pohranio ga.

Onda se dogodilo da su kroz sljedećih 20 godina su provjeravali njenu svetost na različite načine, kako crkveni ljudi, tako i njene sestre, a tako su i liječnici provjeravali jesu li one vidljive stigme, autentične ili nisu. Njena poglavarica je bila dobila od biskupa nalog da se stavlja na teške kušnje, da  bi tako provjerila njenu poniznost, njeno strpljenje i njenu poslušnost. Tako da joj je poglavarica čak zabranila da sudjeluje u molitvi časoslova da prisustvuje svetoj misi, lišila je bila i svete pričesti i i čak ju je bila 50 dana zatvorila u jednu ćeliju, kao da je luda. To su stvari, kako vidimo, koje nisu bili igra. nego što ljudi ozbiljno shvaćali svetost i onda su ozbiljno i provjeravali da li se doista radi o svetosti. Sveta Veronika je umrla 1727. i odmah dan iza, njen biskup je naložio da se izvrši autopsija koja je bila objavljena od kirurga Franje Gentilija, od liječnika Gan Francesca Bordigia … i bili su prisutni i drugi, nabrajaju se imena raznih ovih predstavnika vlasti, crkvenih velikodostojnika i sestara.

Autopsija je bila napravljena 36 sati nakon smrti. I pokazalo se da stigme koje ona dobila, one izvanjske, nisu ostavile nikakve rane na srcu. Međutim, kad su otvorili srce onda su pronašli, da se na desnoj strani srca nalazi ono što su imali na crtežu. I to ne kao da je to napravljeno nekim punturama, nego kao da su to reljefi na srcu.

Koji je smisao ovakvog jednog ovakvog događaja ili bolje reći jednog ovakvog života jer je njen cijeli život bio u znaku Isusove muke, možemo reći, i  suobličavanja s Isusovom mukom. To je prije svega jedan iskaz Božje ljubavi, jedna nezaslužena milost. Bog daje onome kome želi, ali evo, dakle, očito je da je i onda na temelju jedne raspoloživosti i otvorenosti. U pravilu oni koji su prije spremni primiti i odgovoriti na njegove darove da će prije njima to dat nego nekima drugima.

No, uz to to je dar koji povećava ljubav primatelja. Tako u jednom daru povećava se ljubav prema Bogu.

To je također jedan oblik sklapanja saveza ljubavi, U pjesmi nad pjesmama zaručnica kaže: „Stavi me kao znak na srce, kao pečat na ruku svoju, jer ljubav je jaka kao smrt!“

To je također nedvojbeno i čudo. Čudo je jedan od dokaza Božje svemogućnosti i ovakvo čudo koje mi ni danas, koliko mi je poznato – uza sav napredak znanosti kirurgije, ne možemo proizvesti. To bi bilo najbliže kad bi se radila operacija na srcu, kad se otvori čovjeka, kao kad mu operiramo srce i onda u sklopu te operacije napravimo tetovaže na srcu. Ali takva operacija tada nije bila izvediva. I opet takva operacija ne bi mogla postići ove reljefne prikaze na srcu, kao što smo imali njenom slučaju koji se doimaju kao sastavni dio i naravni dio srca.

To je također i opipljivi znak za sve nas da podignemo svoj pogled u vis, da se odlijepimo od zemaljskog i čeznemo za višim darovima, da čeznemo za Božjom ljubavlju. Sveta Katarina Sijenska kaže na jednom mjestu (ona je bila velika štovateljica muke Kristove): Krv nam objavljuje da svaka stvar koju nam Bog daruje, povoljna i nepovoljna, radost i bol, obeščašćenje i pretrpljene uvrede, poruge i pogrde, pobjede i kletve protiv nas, svaku stvar svaku stvar Bog nam daje sa vatrom ljubavi za ostvariti u nama istinu onu za koju smo stvoreni.“ U istom pismu isto kaže: „Ja hoću da se tako tako opijemo krvlju i uronimo u krv. Onda će nam gorke stvari izgledati slatke, veliki tereti i lagani, iz trnja i boli ubrat ćemo ružu, mir i vedrinu.“ To je onaj paradoks križa, da u biti u najvećoj muci se postiže i najveća radost koja je moguća na ovoj zemlji, tako da su neki sveci umrli od te ljubavi prema Bogu, od te lude ljubav prema Bogu, koja jednostavno nije mogla više izdržati u njihovom tijelu, u njihovom srcu – i onda su se preselili u vječnost.

Isus kaže Luisi Piccareti, (koja nije sveta, ali je u postupku proces) –”moje muke, moje rane, moja krv, to je jakost koja skida slabosti, to je svjetlo koje je taj vid slijepima, to je jezik koji otvara jezik i otvara uši, to je put koji ispravlja krivine i to je život koji uskrisava od mrtvih.”

Ono što mi ne možemo postići redovitim putovima, dakle, primjerice postići neko čudo: ozdravljenje nečije, obraćenje nečije, dakle preko muke Gospodine, to jest preko suobličavanja s Kristom to se može postići. Čovjek, dakle tada uzima dioništvo u Božjoj svemogućnosti i čini ono što nadilazi njegove snage.

+ Zdravo Marijo…

BOGOUBOJSTVO – To je izraz koji se rijetko kad čuje, koji je u prošlosti bio vezan uz židove kao narod bogoubojica, ali kad malo bolje promotrimo onda vidimo da je to nešto što ima poveznicu sa svima nama jer jasno kad je postao čovjekom onda se učinio i ranjivim,  i dostupnim da mu čovjek može nauditi. Tako da se u ovom slučaju kod bogoubojstva misli još konkretnije na ubojstvo Krista.

I to ima veze ne samo sa onim vremenom kad se to dogodilo, nego ima veze sa našim vremenom i sa svakim od nas. Možemo reći da razmišljat da razmišljati o bogoubojstvu da čovjek na neki način to lako otkloni od sebe kao nešto što je zamorno, jer se čovjek želi radovat, a ne tugovati ili ima slične razloge. Svakako, kako vidimo, razmišljati o muci Gospodinovoj, razmatrat o tome to se ostavi za vrijeme korizme, pa onda obavimo i križni put i slično, ali to je nešto što je što je inače današnjem čovjeku odbojno. I možemo reći da smo razvili određeni imunitet ili neosjetljivost na Kristove muke. Sveci su svakodnevno razmatrali muku Gospodnju da im bude jedna škola ljubavi, a nama kao da to ne treba, jer očito da imamo neke druge sadržaje, neke druge ljubavi koji nas ispunjavaju. Sama pokora koja bi čovjeka trebala približiti muci Gospodinovoj je odbojna, a molitva da zavoli pokoru izgleda preopasna. Zašto bi ja molio za tako nešto? Jasno, ako nisam skloni činiti pokoru i osjećam odbojnost, pa sad da molim za tu nakanu da mi Gospodin da snagu i milost da se rado odazivam i činim  pokorničke vježbe, evo to je nešto što me dekomodira, što izgledao neprivlačno. Mogu se upitati: imam li makar želju da osjećam bol na svojim grijesima, potrebu da ih okajem na zemlji? Da dam zadovoljštinu? Ako me već ne može motivirati ljubav prema Bogu može li me motivirati strah od kazne, to jest od vječnog prokletstva. I doista, kako vidimo savršeno kajanje uključuje bol nad onim grijesima koji sam učinio. Mi ispovijed odradimo, rečemo ono čega se možemo sjetiti, ali evo da osjetimo bol, to bi nam sigurno bilo ljekovito i spasonosno. Ljekovito jer bi se onda bolje čuvali grijeha, a spasonosno jer bi onda dali zadovoljštinu i kajali već ovdje na zemlji ono  zlo što smo učinili. Sveti Franjo Asiški je znao plačući vikati svojim suvremenicima: „Ljubav nije ljubljena!“ I ponavljao se u tome. Ljudi nisu shvaćali koja ljubav, a još manje kako ljubav može biti  ne ljubljena. No kako vidimo ta neuzvraćenost je bolna za svece i doista kad gledamo objektivno, to je nešto što ne možemo do kraja razumjeti – zašto je to tako. Zašto se događa, da onima koji su nam najbliži, koji su nam možda najviše učinili dobra u životu, da prema njima ne znamo tu ljubav uzvratiti i da prema njima znamo biti hladni i odbojni i sl. jer se ta ljubav pretpostavlja, naših baka naših majki i slično. I onda je tu se čovjek se na neki način drži drugačije. I današnji čovjek se, možemo reći, nalazi u jednog udaljenosti od Boga kao da je vanzemaljac. I prije će današnji čovjek povjerovati da postoje vanzemaljci nego što će, dakle, istinski povjerovati da Bog postoji i svoj život onda ustrojiti i organizirati prema tome. Ta udaljenost od Boga dolazi iz navezanosti na grijeh i jednostavno se događa da su volja, razum, mašta, osjećaji negdje drugdje, nisu kod Boga. I kad se pitamo zašto je to tako, ima više razloga, ali možda  najočitiji razlog su mediji – koji nas bombardiraju svojim sadržajima i koji onda zauzimaju naše misli, stvaraju želje, stvaraju osjećaje, dakle i mi smo onda upravljeni u nekom drugom pravcu. Kad čitamo životopise svetaca i naši suvremenika, onda vidimo da su oni imali jedan poseban senzibilitet za duhovno i za Boga. Ali taj senzibilitet je bio vezan za njihov način života, da su imali jedan način života gdje nisu poznavali medije, npr. djeca u Fatimi nisu imali televiziju, ni radio, ni novine ni ništa, nisu to poznavali. Dakle, oni, kad su imali ukazanje oni su mogli time biti  zaokupljeni cijeli dan, mogli su cijeli dan i noć praktički biti uronjeni u Boga. Ništa ih nije rastresalo od toga. Danas je to puno teže. I zato treba veliki napor, prvo da bi čovjek izašao iz onoga negativnoga, a onda tek kad je oslobodio prostor, može onda i to ispunit sa Bogom. To je ono što možemo reći da spada na stanje duše, da u našoj duši vlada jedna rastresenost, odbojnost, ne privlačnost prema Bogu, prema Križu, konkretno prema muci.

S druge strane, znamo da je Krist Spasitelj i to ne spasitelj, samo općenito, nego Spasitelj konkretno, moj Spasitelj. Dakle, jedino se po njemu čovjek može spasiti i to ne bilo koji čovjek nego i ja. On me je osobno otkupio od mojih grijeha. I svaki put kada smrtno sagriješim ja se odjeljujem od njega i zavrijeđujem pakao. Dakle, svaki put je to u  kontekstu jednog osobnog odnosa s Bogom. Svaki put kad se pokajem i ispovjedim, On mi oprašta tako da primjenjuje svoju muku na me, pere me u svojoj krvi. To je ono što, kako vidimo, Isus je otkupio čovjeka, ako je mene otkupio, nije me otkupio, a mogao je otkupiti i  cijelo čovječanstvo sa jednom kapi svoje krvi. Nije me otkupio sa jednom kapljicom svoje krv nego je prolio svu svoju krv. Dakle, sva  Njegova krv je prolivena za spasenje ljudi, ali možemo još reći da kako se radi o tome da je on Bog, da je On učinio i da je sva njegova muka dana za mene, za moje otkupljenje. I zato je to nešto osobno i zato sa smrtnim grijehom, kako vidimo, ne samo da raskidam vezu s Njim nego uzrokujem, uprisutnjujem, aktualiziram Njegovu muku. I s druge strane kad se pomirujem s njime, to se događa preko primjene te njegove ruke na mene osobno. Mi znamo da pretvorba za vrijeme mise uprisutnjuje muku i smrt Gospodinovu. Taj čin bogoubojstva  dogodio se jedanput, prije 2000 godina, ali se on obnavlja na oltaru. Taj se isti čin uprisutnjuje i postaje prisutan pred nama i zato se misa zove – žrtva. Ne samo uspomena na posljednju večeru nego ona, prije svega žrtva i u posljednjoj večeri u konačnici dogodilo se anticipiranje te iste žrtve. Ista je žrtva na oltaru i Kalvariji. Nije to neka druga žrtva, nego ono što se dogodilo na Kalvariji uprisutnjuje se na oltaru.

Kako Isus nije samo čovjek nego i Bog onda i Njegova muka i smrt koja se dogodila jednom nije ograničena vremenom i prostorom. Dakle, Boga se ne može ograničiti. Našim kategorijama, u kojima mi živimo, dimenzijama vremena i prostora. Bog je neograničen, u Bogu nema protoka vremena, dakle, nego je u Bogu sve sadašnjost. Tako da  se u svakoj valjanoj svetoj misi, u svakom pojedinačnom smrtnom grijehu događa ta muka Gospodinova i njena učinkovitost se primjenjuje u svakom pomirenju s Bogom.  Dakle, to je nešto što danas kad ljudi ne paze na smrtne grijehe, to je nešto što ima masovnu upotrebu. Koliko smo se puta ispovjedili da smo bili u smrtnom grijehu? Svakim smrtnim grijehom mi smo postajali bogoubojice i svakim pomirenjem istinskim u ispovijedi mi smo primjenjivali njegovo pomirenje, njegovu muku na sebe.

Katekizam u broju 598 kaže:

„Crkva u učiteljstvu svoje vjere i u svjedočenju svojih svetaca nije nikad zaboravila ovu istinu da su grešnici bili uzročnici, počinitelji svih muka što ih je Krist pretrpio.“

Dakle, uzročnici njegove muke nisu bili samo ti krvnici koji su bili nazočni tada i koji su, dakle, živjeli u Njegovom vremenu i  bili tu tada na Golgoti. Nego su to svi grešnici od početka do kraja ljudske povijesti. Osni su, dakle, svaki ponaosob, uzročnik svih Isusovih muka koje je On pretrpio. Prema tome ta njegova muka je vezana sa mnom osobno, ne samo kod opraštanja grijeha, nego je vezana i kod samog događanja muke, jer sam ja onaj koji je to izazvao, ja sam onaj, jedan od tih krvnika koji je, dakle, jednostavno to proveo.

Postati jedan od njegovih krvnika, ne samo kao daleki ili bliski uzročnik, što se uvijek može pokušati opravdati, nego postati jedan od njegovih krvnika kao izravni počinitelj, kao onaj koji mu zabada čavle, koji mu probada bok, koji ga bičuje i slično, dakle, to znači posvjestiti do kraja da sam ja okaljao ruke bogoubojstvom.

Katekizam nastavlja i kaže: „uzimajući u obzir to da naši grijesi vrijeđaju samoga Krista Crkva ne oklijeva pripisivati kršćanima najtežu odgovornost Isusovoj muci, odgovornost kojom su oni prečesto opterećivali jedino židove. Nesumnjivo je da su židovi bili glavni krivci Isusove muke u vremenu kad je Isus razapet. I s te strane, oni su također ubojice. Međutim, kad mi znamo da je uzrok Isusove muke grijeh, onda se to tiče svakog grešnika, pa se tako tiče i mene. Prema tome ne možemo se izvlačit na židove i tako oprati svoje ruke i  otkloni to od sebe, svoju odgovornost, nego je važno da mi to prihvatimo i da budemo svjesni da to ima veze sa mnom osobno.

Mojim grijehom ja se osobno dižem protiv Njega. Isus se u Evanđelju poistovjećuje s našim bližnjima i poistovjećuje se sa kršćanima. I kaže: „Što učinite nekome od ovih najmanjih meni ste učinili!“ i Pavlu koji proganja kršćane on kaže osobno: „Pavle Pavle, zašto me progoniš?“

Dakle, grijeh je osobni grijeh, osobno je uvreda Kristu i ako je smrtni grijeh, dakle nanošenje smrtnih muka. Mali grijesi su uvreda Boga, a veliki mučenje i ubijanje Boga.

Katekizam kaže, na drugom mjestu: „Grijeh je uvreda nanesena Bogu. Psalam govori: „Tebi, samom Tebi ja sam zgriješio i učinio što je zlo pred tobom.“

Znači,  grijeh se prije svega događa odnosu prema Bogu, a onda su izvedenice da grijeh čini zlo bližnjemu, da grijehom činimo zlo i samima sebi. No prvo je da grijehom vrijeđamo Boga.

Zloća jednog grijeha, kaže sveti Toma, mjeri se prema osobi koju je prima i osobi koja je učini. Ako mi znamo da smo mi u odnosu s Bogom jedno obično stvorenje, a Bog je Stvoritelj, da smo da je Bog neizmjeran, a mi smo sićušni i neznatni. Ako tako razmišljamo: da se takav jedan stvor ustaje protiv Boga, onda vidimo da je to nešto što jednostavno ne stoji, što je ureda s kojim se može usporediti ni jedna druga.

Katekizam kaže u istom broju: „Krivce te krivnje moramo vidjeti u onima koji nastavljaju opet padati u svoje grijehe. Budući da su naši grijesi učinili, da Gospodin naš Isus Krist podnese muku križa, oni koji uranjaju u nerede i zlo zasigurno koliko je do njih iznova u samima sebi razapinju i ruže Sina Božjega.“ Sad još Crkva približava još bliže i kaže: ne samo da smrtnim grijehom postaješ bogoubojica, nego se to događa u tvojoj duši. Kao što Isusa primamo u euharistiji, primamo njegovo čovještvo i njegovo božanstvo, tako isto u duši koja je u milosti Bog prebiva, a u duši koja čini smrtni grijeh – tu se događa razapinjanje i ruženje Sina Božjega. Nisu ga samo razapeli nego su se iživljavali na razne načine da su mu se izrugivali i između ostalog govorili: „Ako si Sin Božji, siđi s križa!“

Sve se to događa, znači u nama, u našoj duši je onaj koji je. Bog je onaj koji obuhvaća cijeli svemir univerzum, ali Bog onaj koji obuhvaća i onaj mikrokozmos i koji je u onoj najsićušnijoj stanici našeg bića, prisutan svojom moći, dakle svojom milošću.

Duša je jedna duhovna stvarnost i mi to sebi prikazujemo na razne grafičke načine, posebno evo smještajući dušu u srce. Međutim, duša oživljuje cijelo tijelo i to je samo jedan figurativni pojam, ali u tom duhovnom dijelu našeg bića, koji je neuhvatljiv, u konačnici koja živi, kako znamo, i poslije smrti, neovisno od materije. Evo tu se događa i ova duhovna stvarnost da kako kaže Katekizam: Iznova u samima sebi razapinjemo i ružimo Sina Božjega teškim grijehom.

I kad gledamo koliko su puta počinili teški grijeh u životu, onda – toliko smo puta doveli Isusa na Kalvariju, da prođe križni put da prođe cijelu muku i da umre.

Crkva uči da u duši koja  je u milosti obitava sam Bog i to nalazi iskustvenu potvrdu u životima mnogih mistika kao što je sveta Tereza Avilska koja govori o zamku duše, ona  opisuje slikovito razne odaje duše i cijeli jedan dvorac gradi. I na taj način približava koliko može biti bogat taj nutarnji odnos s Bogom, koliko je on neizmjeran toliko on može proširiti i ispuniti dušu.

Možemo zamisliti koja se tragedija događa u suprotnom slučaju kad čovjek teško sagriješi. On tada raskida s Bogom, istjeruje ga iz svoje kuće, iz svoje duše, kao što se događa kod rastave braka, onda šta, onda je rastava od stola i postelje i onda se jednog tjera iz kuće, ili muž ženu ili žena muža, svakako dakle, nisu više skupa. I otvara se prostor sad nečemu drugome. U slučaju razvoda braka, rastave, ostavlja se prostor nekim novima, muškarcima i ženama koji neće biti zakoniti muževi i žene i onda će se živjeti u preljubu, u konkubinatu, a  u slučaju kad mi istjeramo Boga iz svoje duše smrtnim grijehom mi otvaramo prostor, dakle zloduhu i zato se događa da zloduh tu priliku koristi i onda naša duša se ispunja nekim sasvim protivnim duhovnim sadržajem, stvarnostima, koje onda čine da ljudi… nešto od toga možemo vidjeti na izvanka – kad su  ljudi nezadovoljni, frustrirani, bjesni, puni mržnje, sikći i slično. To se često puta ne može objasniti samo ljudskim okolnostima, nego vidimo se tu stvarno nalazi prisutnost Zlog Duha.

Nedavno je u Njemačkoj u jednom gradu je bio skup ljudi – pasa, znači ljudi koji se smatraju da su oni – psi i onda su oni imali zajedničku manifestaciju. Skupilo ih se nekoliko stotina. To je ono što nam pokazuje da ta degradacija čovjeka može ići u nedogled. Nema jednostavno kraja. Sotona tu ima ogromnu maštu i kreaciju i stalno izmišlja nove stvari kako može ponizit čovjeka. Danas vi možete napravit pobačaj na sve moguće načine sa znanjem i bez znanja roditelja i to je ono tzv. pravo, a s druge strane vidimo da ono što je moralno da se to gleda sa podozrenjem i često se zabranjuje. Danas vi možete prošetat dva ljudska bića kao da su psi, i nitko vam ništa ne može reći, a ako organizirate jednu procesiju kroz grad jer ako organizirate neki vjerski događaj to će izazvati protiv mržnju i sjetite se samo kakvo protivljenje izaziva molitva na trgovima! Takvo protivljenje ne izaziva ova manifestacija ljudi pasa niti šetanje ljudi kroz grad kao da su psi  – to je nešto što se smatra da treba tolerirati različitost koju treba prihvatiti. Tako kad čovjek otvori prostor zloduhu u svojoj duši sotona tu ne miruje nego stavlja čovjeka potpuno u svoje ropstvo. Ovdje vidimo u ovom citatu iz Katekizam također da Crkva na temelju Svetog Pisma naučava da se u smrtnom grijehu čovjek razapinje i izruguje se Kristu baš kao i njegovi krvnici prije 2000 godina.

To je nešto što Crkva nalazi uporište u Svetom Pismu, konkretno Hebrejima 6,6 kad Pavao kaže: „Svatko tko ponovno počini smrtni grijeh, kaže Pavao, ponovno razapinje Sina Božjega i ruglu ga izvrgava. To da smrtnim grijehom ponovo razapinjemo Sina Božjega to se tiče mene osobno i ja kad počinim smrtni grijeh to činim i ta radnja se upristunjuje  u samoj duši grešnika. I kao što se na oltaru događa da se uprisutnjuje žrtva sa Kalvarije, tako se kod smrtnog grijeha događa da se u mojoj duši upristunjuje razapinjanje Sina Božjega.

I dalje kaže Katekizam, u istom broju 598. „I treba priznati da je u tom slučaju naš vlastiti grijeh veći nego grijeh židova jer oni po svjedočanstvu apostola: „da su upoznali Kralja slave nikad ga ne bi bili razapeli. Mi, naprotiv, ispovijedamo da ga poznajemo i kad ga niječemo svojim činima, na neki način stavljamo na nj svoje nasilničke ruke.“

To poznavanje, ta pripadnost Kristu čini da mi imamo daleko veću odgovornost od onih koji ga ne poznaju.

Ruke mučitelja postaju tako i naše ruke koje čine zločin prema Bogu. Kao što svećenik prilikom misne žrtve djeluje u osobi Krista, „In persona Christi“, tako mi u teškom grijehu djelujemo u osobi njegovih zlostavljača, poistovjećujemo se s njima i evo mi smo oni egzekutori muke. Sveti Franjo stoga veli: i nisu ga razapeli zli dusi, raspeo si ga ti s njima i još ga razapinješ, uživajući u porocima i grijesima.

Dakle, to je moja osobna odgovornost, moj osobni čin. Zlodusi su pali jednom zauvijek i Bogu ne mogu ništa. Za nauditi služe se ljudima, koje zavode, nadahnjuju i potiču na grijeh. Želeći ih strovaliti u vječnu propast. Ljudske ruke su razapele Gospodina i kod svakog smrtnog grijeha ja ponovo postajem zločinac koji se iživljava nad Bogočovjekom.

I jasno, dolazimo tu do logičnog zaključka da Crkva na življenom primjeru svetaca zaključuje da je bolje umrijeti nego li smrtno sagriješiti. Kad mi to čujemo iz usta svetaca da je bolje umrijeti nego smrtno sagriješiti onda je to nama nepojmljivo, mi smo se navikli na smrtni grijeh da je to nešto sasvim normalno, ako idem na ispovijed moram imat neki smrtni grijeh, jer evo one male grijehe mogu likvidirat u pokorničkom činu, na početku mise. Nama to zvuči grozno da je bolje umrijeti nego li smrtno sagriješiti jer ovaj život nam je toliko privlačan, njega se čvrsto držimo, jer onaj zagrobni život držimo sa rezervom,  i možda i dvojimo da li će on bit izgledan, i onda ajmo mi u međuvremenu  ajmo mi u ovom uživat koliko možemo .

Čak nam je u ispovijedi teško reći: „Čvrsto odlučujem da više neću griješiti!“

Više puta bi se znalo dogoditi da čovjek dođe i u ispovijedi kaže: „Ja ne mogu to reći da čvrsto odlučujem da više neću griješiti, ja znam da ću sagriješiti.“ I nije spremna učinit sve od sebe, do kraja se založit, potrudit da to više ne čini, i onda okoliša. Ako je čovjek osuđen za ubojstvo i odležao 10, 15 godina robije – neće mu pasti na pamet da ponovo takvo nešto učini. Ovaj Pušić koji je bio osuđen zbog smrti kad su oteli avion, kao hrvatski migranti  gdje je nastradao jedan policajac onda ga je Amerika osudila na 30 godina robije. On je odležao 33 godine. To je maksimalna kazna. Za jedno ubojstvo. A danas se zna dogodit da vam dođe žena koja je napravila 7 ili 8 pobačaja ko ništa, to je ono što zna, a ono što se dogodilo preko spirale ili pilule ‘dan poslije’,  o tome nema spomena. Ali evo, to kao da se ne smatra ništa posebno. Muškarci se uopće ne sjete da su nagovarali, uvjetovali, ucjenjivali ženu  curu da pobaci. Uopće to ne ispovijedaju, trebate ih posebno pitati, ako ispovjede da su imali curu i živjeli nevjenčano pa pitati ih takvo nešto da se sjete.  Evo nama je ubojstvo postalo normalna stvar, ne samo djece, sad se to primjenjuje na stare – eutanazija, potpomognuta smrt i sl. ali evo to ima sve veću primjenu.

Kod ovoga „čvrsto odlučujem“ smeta nam pridjev čvrsto, smeta nam odluka, smeta nam konačnost, pa to onda to razvodnjavamo i kažemo: Nastojat ću ne griješti – jer to više odgovara istini. Kad kažemo tako „nastojat ću“ – to je prilično neodređeno, apstraktno i od toga se lako može odstupiti.

Jednom sam našao u Italiji alternativu umjesto da kažu: Čvrsto odlučujem da više neću griješiti – oni kažu: Molimo tvoj oprost o dobri Isuse, molim tvoj oprost, smiluj se Isuse!

To je nešto što možemo reći da uključuje i ovo drugo ali se može potpuno relativizirat čin kajanja, može se potpuno izbacit odluka, i može od ozbiljnosti ispovijedi ne ostati više ništa.

Svijest neprikladnosti u kojoj se nalazimo, svijest sraza između grijeha i milosti neka nam bude poticaj da makar dođemo do toga da Gospodina možemo moliti:

-Gospodine, utisni križ svoje ljubavi u moje srce!

Da to ne bude ljubav ona osjetilna, osjećajna, ljubav mašte, nego da to bude ljubav u znaku križa, koja će bit prava istinska ljubav koja će me mijenjat i učinit da dođem do svetosti već na ovoj zemlji. Amen.

Današnje evanđelje govori o onome što bi mi morali biti: sol zemlje i svjetlo svijeta.

ULOGA SOLI

Sol ima različitu primjenu. Koristi se kao začin jelu, koriste se za konzerviranje mesa, za posipanje cesta da bi se zaštitili u prometu.  Isto tako, koliko je količinski mala ona ima jednu veliku ulogu u onom što čini.

Isus na drugom mjestu kaže da smo mi stado malo. Dakle, pozvani smo da budemo – manjina. Ali da ta manjina bude osviještena i ponosna.

Jedino tada ona može imati funkciju soli, može čuvati od pokvarenosti i može čuvati duše da upadnu u vječnu propast.

ULOGA SVJETLA – kršćani u svijetu zabluda

Druga je slika svjetla svijeta. Mi znamo kako to izgleda kad nema svjetla i kad čovjek treba hodati u mraku. Riskira da jednostavno nastrada.

I zato je svjetlo nužno. Bez svijetla ovaj svijet jednostavno ne bi mogao postojat, zamrznuli bi se, jednostavno bi presušio život na zemlji.

Na duhovnom planu ovaj svijet živi u zabludama, krivim učenjima i krivovjerjima. Zato je Isus za sebe rekao da je on Istina. On je došao donijeti svjetlo na ovaj svijet i  nas je zadužio da mi budemo također nositelji svjetla, da pokažemo ljudima pravi put kako doći do Boga. Zato je važno da mi budemo u ispravnoj vjeru, da budemo poučeni u vjeri, da budemo ponosni na svoju vjeru.

Ne možemo imati komplekse u ovome svijetu – ako smo svjesni da smo sol i svjetlo.  Mnogi kršćani koji su izgubili tu svijest i kojima je oslabila vjera onda – biraju neki drugi put. Biraju put kompromisa onda se radi ustupke svijetu, onda se jednostavno prilagođavaju svijetu i gubi se sve više svoj identitet.

NEMA MJESTA KOMPROMISU

Što se više povlačimo, što smo više spremni na kompromise, što se više odričemo svoga identiteta. To više svijet od nas traži potpunu kapitulaciju.

Kako vidimo to sa homoseksualcima – vidimo da je ta njihova agenda stalno traži više.

Traže od Crkve, ne samo da prihvaća grešnike, nego traži od Crkve da prihvaća grijeh. (!)

Traže da blagoslivljamo njihove veze, a onda će nakon toga tražiti da mogu sklapati brakove u Crkvi,  a onda će tražiti druge stvari pa treće pa četvrte itd.

A onda će biti i drugi koji će tražiti ono što se njima sviđa: feministkinje, komunisti, desničari itd.

Što će onda ostati od baštine vjere i od crkve? Ništa.

Možemo tada jednostavno zatvoriti i zaključati sve crkve.

I to je u konačnici njihov cilj: jer svijet u kojemu vlada mrak želi UGASITI SVJETLO.

I zato mi ne možemo ulaziti u nikakve kompromise. Obavezuje nas objava koju nam je Krist ostavio.

Naši su preci i polagali svoje živote za tu cjelovitu objavu. Dakle, nema tolerancije grijeha, nema ustupaka, nema kompromisa.

Danas je više nego ikad prije u povijesti potrebna sveta nepopustljivost.

O tomu je na svoj način progovorio papa Benedikt XVI.

Kad je govorio o diktaturi relativizma i dao dijagnozu stanja u kojem se mi nalazimo onda je dao i lijek – kako se boriti protiv te diktature.

Progovorio je tada o principima o kojima se pregovara.

Dakle, to je prije svega poručio političarima koji predstavljaju katolike.

Rekao im je da postoje moralni principi oko kojih se ne može pregovarati, oko kojih ne može biti nikakvih kompromisa.

To su svega 3 principa.

1.Prvi je obrana života od začeća do smrti.

2.Drugo je obrana obitelji kao zajednice muškarca i žene.

3.Treće je pravo roditelja da odgajaju svoju djecu slobodno.

Dakle to je zadnja crta obrane koju jednostavno ne smijemo napustiti i po cijenu života.

Mi vidimo da smo napadnuti na sva ta 3 područja.

1.OBRANA ŽIVOTA – OD ZAČEĆA

Na planu života – nikad se prije nije ubijalo djece kao u naše vrijeme.

Mi se zgražamo kako su pogani prinosili idolima svoju djecu i žrtvovali svoju djecu, a mi to danas činimo daleko više.

POBAČAJI

Kako sam već spomenuo službene statistike kažu da imamo godišnje 73 milijuna pobačaja (!)

Smatra se da je rat koji je odnio najviše ljudskih žrtava, bio 2. Svjetski rat. U  4-5 god. trajanja je odnio oko 45 milijuna života, a mi dvostruko više djece pobijemo svake godine. No, izgleda da je to samo polovina od stvarnih ubojstava koja se čine, jer ima pobačaja koji nisu registrirani, oni koji se događa mimo zakona i van zakona.  Imamo pobačaje koji se događaju preko pilula, imamo sad i pilulu dan poslije,  imamo pobačaje koji su događaju preko spirale, koja nije samo kontraceptivna nego i abortivna.  Imamo pobačaje koji se događaju preko umjetne oplodnje, jer se sav onaj višak zametaka djece koja su začeta zaledi, roditelj u pravilu tu djecu ne žele uzeti i ta se djeca kasnije ubiju.

Mi prelazimo sigurno 100 milijuna godišnje – ubijanja nevine dječice. (!!!)

To je 1000 puta više nego što se to događalo u poganskim narodima.

Jedan protestant američki, je na to rekao: „Ako Bog ne kazni ovaj svijet onda ću se na Sudnjem danu morati ispričati Sodomi i Gomori!“

Mi smo daleko nadišli izopačenost Sodome i Gomore u našem vremenu, a Bog nije samo milosrdan nego je i pravedan. I ako ne kazni na ovome svijetu – kaznit će u onom drugom svijetu.

Zato mi i vjerujemo u čistilište. Jer ako čovjek ne da zadovoljštinu za svoje grijehe ovdje, za života na zemlji, a oprošteno mu je, da ne ide u pakao, onda će zadovoljštinu morati dati u čistilištu. Božja Pravda mora biti zadovoljena.

2.OBITELJ

Drugi princip je obitelj.

Gospa je u Fatimi rekla da će u ovome našem vremenu najviše biti napadnuta obitelj.

Obitelj se razara na razne načine. Jedan od načina je i pobačaj ali to nije jedini način.

BRAK

Vidimo da se obitelji sve više raspadaju, da se relativizira sama ustanova, institucija braka i da je pitanje  kad će brak kao takav biti – ukinut.

A bez obitelji nemamo društva, nemamo naroda, nemamo Crkve.

I Treće: sloboda odgoja.

3.SLOBODA ODGOJA

Kako vidimo danas zakazuju i takozvane katoličke škole.

Djeca uče krivo ili ih se pridobiva da uče suprotno od onoga što uči Crkva.

Na jednoj školi sam vidio grafit gdje pište: „Sve što znate krivo je!“ Ima puno istine u tome. Kad vidite koji svjetonazor dobiju naša djeca nakon toga školovanja onda vidite da je to jedan ateistički svjetonazor.

Umjesto da vjeruju da je Bog stvorio svijet, oni vjeruju da je svijet nastao slučajno, kao produkt materije.

Usvoje „dogmu“ evolucije za koju nema nikakav dokaz.

To je samo jedna hipoteza, koja se pokazala ispravnom samo u mikro-evoluciji ali nema nikakvog temelja za makro evoluciju.

Na moralnom planu ih nauče ta ih moral ne zanima da je sve dopušteno i zato uvode spolni odgoj

Naučio ih da je važna tolerancija kao nova dogma modernog društva, a ubiti tako preko tolerancija uče da je sve relativno da nema istine.

I tako redom. I gdje je tu onda sloboda izbora, da roditelji odgajaju djecu u svojoj vjeri?

A naš vjeronauk u školama potpuno zakazuje.

Mi gledamo kako ćemo djecu animirat, zabavit, pričat im pričice, a oni na kraju ne znaju ništa.

Koliko mladih koji se trebaju krizmati koliko njih znaju uopće napamet 10 zapovijedi Božjih? Koliko njih zna izmoliti Vjerovanje? Dakle, neke najosnovnije stvari mi zakazujemo.

To pokazuje da smo zakazali kao sol i kao svjetlo.

Učimo na svojim greškama i obratimo se.

Reorganizirajmo svoj život.

PRIMJER OZDRAVLJENJA – DUŠE I TIJELA

Završit ću sa jednom zgodom iz života.

Upoznao sam jednu mladu ženu kojoj su  dijagnosticirali zloćudni tumor. Živjela kao bezvjernica i vjera je nije zanimala u životu.

Kad je došla pred tu dijagnozu koja mi je davala nekoliko mjeseci života, onda je stala.

Liječnici su joj rekli da ja ne mogu pomoć i ona je bila otpisana.

Tada je ona učinila nešto neočekivano. Ušla je u jednu crkvu i tamo stajala pred Gospin kip i plakala.

Nakon nekog vremena, kaže da je to bilo više od sat vremena, ona je izašla iz crkve promijenjena. Vratila se Bogu i osjećala se drugačije.

 Kad je otišla liječnicima oni su ustanovili da više nema raka.

Ona kao da je svojim suzama, jer je cijelo to vrijeme plakala, kao da je svojim suzama jednostavno izbacila rak iz svoga tijela.

Kako vidimo, kad čovjek doista skruši srce, kad se istinski pokaje, onda Bog može učiniti čudo i na ovome zdravstvenom planu.

Neka Marija, zatornica hereza bude naša vodilja u ovom vremenu i naša snaga. Amen.

VIDEO na yt: VJERNI BOGU

Izvor: Crkva sv. Celemensa – Berlin

… Pozvani smo biti djeca Božja, sinovi i kćeri Kraljevi, a to je nešto neusporedivo s onim što može ponuditi ovaj svijet.

Bog nikad ne zakazuje, On ispunja svoja obećanja, a mi smo oni koji postavljamo granice.

Kad gledamo pitanje svetosti – Svi imamo poziv na svetost i to ne da smo pozvani biti sveti u raju – nego već za života! Mi bi htjeli da je „to za neke druge, za zatvorene samostane i sl., a za mene je dovoljno da  da završim u čistilištu, pa ću preko čist doći do svetosti. Poštedi ti me ne svetosti!“

Postavljajući takve granice dovodimo u pitanje spasenje svoje duše, jer kad idemo s minimumom i stavljamo sve niže granice onog što je potrebno da živimo po Božjem,  onda naš život postane nikakav. Uvijek se možemo tješit da smo bolji nego pogani, nego oni koji žive u javnom grijehu. Sigurno da je, ali ako je tebi Bog više dao onda od tebe više i traži.

S tim dolazi i drugi problem – mi koji smo pozvani biti sveti to ne ispunjavamo  i tako onemogućavamo Božji plan koji on ima s nama

Ako je Bog svakog od nas pozvao da bude svet – to bi značilo jednu pravu revoluciju u svijetu. To ne bi moglo proći neopaženo, to bi mijenjalo ljude i svijet oko nas i spašavalo  tolike duše. A kad mi stavimo granice. Gospodine ja želim samo do čistilišta…

Prosječnost nikoga ne privlači, mlakost nikog ne može vodit do Boga. Tu nastaje problem.

Mi ćemo doć do Gospodina, On će nas pitat račun: Koliko se duša zbog tebe izgubilo – jer ti nisi htio … primio si milost na zemlji, da meni dovodiš duše…To je ogromna odgovornost koju imamo i možemo reći da strah od svetosti koji nam je strah od Boga tj. nepouzdanje u Boga – jer mi ne vjerujemo da nama Bog želi dobro, da On najbolje zna što je za me dobro. Bojimo se svetosti jer mislimo da će nam to zagorčati život, kao rak, da će to uništiti sva naša mala zadovoljstva, da možemo ić na internet, restoran, družit se ljudima… Ispada kao da sve to nećemo moć. Kao da je svetost za duhovne bogalje, koji su se odrekli svih ljudskih radosti. To je krivo, jer oni koji su bili sveci – donosili su drugima radost.

Jedna Majka Tereza koja je imala godine suhoće, sumnjala ima li vjeru, to je prikazivala Bogu ali je drugima donosila radost i ljudi su je prepoznavali kao nositelja radosti. U ovome svijetu toga nam najviše treba.

Ne one patvorene radosti koja je jedino moguća kad se čovjek  napije, uzme opojna sredstva, napuši, otkači se, ne sudjeluje u toj radosti sa svojim razumom, tu je bezuman, ne sudjeluje u toj radosti ni svojom voljom. A s čim tu sudjelujemo pitanje je. Koliko tu sudjeluje i osjećaj? Što može osjećat s onom tehno-glazbom (tum-tum-tum) Tako čovjek može dodatno otupit savjest – sve mu je ravno… Gdje je tu radost?

Bog nas ne vara, želi da stalno budemo uključeni u odnosu s njime.

Bog želi da mi stalno budem uključeni u odnos s Njim, svim silama, razumom, srcem i svim drugim na raspoloženjem, da živimo puninu života već ovdje na zemlji.

Svetost je poziv na sreću koliko je to moguće čovjeku na zemlji. Nije moguće potpuno, jer imamo posljedice istočnog grijeha, grijeha bližnjih, vlastitih grijeha, i moramo to ispaštat,  ali onoliko koliko je to moguće, a moguće je jedino po Bogu i preko Boga.

I zato vratimo kao prioritet svoga života i svoga svakoga dana: Jesam li se danas trudio biti svet? Jesam li se borio za svetost, što je odstupilo od tog cilja? Što sam dobrog učinio što me približava tom cilju? Svetost treba biti mjerilo svega što čovjek čini.

Pa i kad je teško – ako nosimo s povjerenjem u Boga Bog sve okreće ne dobro, bilo za naše bilo za duše koja nam je povjerena.

Ne treba čak ni znati svih 10 zapovijedi, ali ako znamo prve dvije tu je sadržan cijeli Zakon, tu je  sve što je čovjeku potrebno za život.

Još nešto u što Izabrani narod nije sumnjao iako je upadao u krize, a to je da je Bog jedan jedini. Jedini je Spasitelj Krist. To znači da se čovjek po nikom drugom ne može spasiti. Ni po Budi, ni po Muhamedu, ni po drugim religijama.  Mi to možemo kulturološki poštivat, poštivat ljude,  ali to moramo prepoznavat kao zablude, koje ne vode k Bogu nego odvode, djelomično ili višestruko. Jedan je pravi put jer je jedan pravi Bog.

I u današnje vrijeme ono što je papa Benedikt nazvao „diktatura relativizma“ prodire i u Crkvu. Papa Pavao VI je rekao prije 70 godina da je u Crkvu ušao Sotonin dim. A danas imamo u mnogim crkvama ne samo dim nego pravi požar. Ono što je puno opasnije – diktatura relativizma se polako uvlači i u Crkvu. I u Crkvi se počelo sve relativizirati, počevši od prve Božje zapovijedi da je jedan Spasitelj.

Dugo sam odlazio u Italiju, dva puta godišnje gdje sam i imao sam priliku vidjeti, i na to sam se već navikao, da u kućama za duhovne vježbe imate skupa i neke druge tehnike, kao što su joga i transcendentalna meditacija. Što je to? To je relativizam pred Presvetim. Mi u biti tu vodimo ljude drugim religijama, jer „sve je to dobro, sve je relativno“…

Koliko smo toga na moralnom planu relativizirali.

Jedino nije prihvatljivo da ne daj Bože rečeš da “ne postoji relativno nego – Apsolutna Istina od koje se ne može odstupit.”

Sablažnjivo je reći da je Krist jedini Spasitelj, sablažnjivo je reći da postoji pakao, da duše mogu propasti za vječnost, sablažnjivo je reći da su predbračni odnosi grijeh, da je preljub grijeh, da je masturbacija grijeh, da je preljub grijeh, sablažnjivo je reći za nekog da je djevac ili djevica,  počinju se sablažnjavati što nikad nisi probao drogu…

U takvom okruženju moramo biti spremni na etiketiranje – da nam prišiju razne negativne etikete: „netolerantni, radikalni, fundamentalisti, talibani…“ Ako nismo spremni primit to, onda nemamo šta tražit u Crkvi. Ona je bolje vratit se u Crkvu za deset godina kad budeš vjernik, jer se ne može sjediti na dvije stolice.

To je zavaravanje. Mi tako možemo sebe kuhati ko što kažu da se žaba može skuhati i pripremati sebi put za propast.

Nismo savršeni. Bog je savršen. Nismo svemogući. Bog je svemoguć. Imamo ograničene mogućnosti i te mogućnosti trebamo iskoristiti do kraja.

Imamo nesavršene sposobnosti, ali smo to pozvani iskoristiti do kraja. Bog preko toga radi.

Kao što mala Terezija spominje sliku male djevojčice na dnu skala, koja se želi popeti gore gdje je mama, ali ne može hodat, digne nožicu pa ne uspje; Mama to vidi, spusti se i odnese je gore. Mi smo dužni ne odustajat. Kao što mala djeca puzaju, pa hodaju, pa počnu trčat i postanu brži od nas. Tako u svetosti – najprije pužemo, pa se držimo na nogama, pa ćemo prohodat, pa onda i trčat. Bog nas neće napustiti.

Bog nam je namijenio više nego što mislimo. Važno je da se pouzdajemo i da milosti koje nam je namijenio – primimo. One će donijeti plod u naš životu i vidjet ćemo da će Bog daleko nadmašit naša očekivanja.

Poslušaj: audio-  propovijed

Obično kad govorimo o pozivu misli se na duhovni poziv. Ali to nije baš tako nego je puno složenije nego izgleda. Imamo višestruki poziv. Bog nas je stvorio. Iz ničega nas je pozvao u postojanje.

1. To je onaj prvi poziv – da budemo LJUDI. To je nešto o čemu ne sumnjamo, vidimo se na ogledalo. Ali kako vidimo ono što se od nas može tražit u životu, iskušenja u kojima se možemo naći mogu dovesti u pitanje i našu ljudskost i možemo postupati KAO NELJUDI. I zato mi imamo varijacije na temu pa se častimo raznim epitetima: „Kozo“; „Kravo“ itd… što pokazuje da se čovjek stvarno može spustit na razinu životinje. Može to biti zlonamjerna kritika, ali može imati i opravdanje, zna da nije dobro vrijeđat bližnjeg, ali se može čovjek spuštat na razinu životinje. Zato kažemo da se čovjek POŽIVINČI. Može živjeti samo kao životinja. Zanima ga samo zadovoljavanje onih elementarnih potreba: hrana, jelo, odmor, užici – i nema nikakvih osjećaja za moral, za duhovno nego živi na razini životinje.

A čovjek može živjeti i kao NE ČOVJEK, a to kažemo kad vidimo da ljudi čine jako loše stvari, nemoralne. Kao primjerice kad su Plotkinu koji je jedan od poznatih izumitelja cjepiva na procesu saslušavali – kad je rekao da je za izradu jednog cjepiva iskoristio 76 beba koje je ubio, onda su ga pitali je li kršćanin. On je rekao da zna što o tome misli Crkva, da je o tome izišao dokumenta 2005.-e, a „ako kršćani misle da ću ja zbog toga ići u pakao ja vrlo rado odlazim u pakao.“ Vidimo da su neki ljudi spremni postupati nečovječno pa i po cijenu toga da idu u pakao. To im jednostavno nije važno. Kad kažemo da netko gazi onaj naravni moral, gazi ljudskost, gazi i sliku Božju. Ide protiv onoga na što ga je Bog pozvao. Pozvao ga je da živi kao čovjek na Njegovu sliku. Varijaciju na temu koju imamo sada je transhumanizam. To bi mogli prevesti kao nadilaženje čovjeka, nešto iznad čovjeka. To je pokušao i Nietzsche kad je govorio o super čovjeku, o nad čovjeku, ne samo stvaranje samo jednog nadčovjeka nego nad ljudi  – globalno, da cijelo čovječanstvo izginemo na neku nadljudsku razinu, da nadiđemo ljudskost. Je li to moguće, a ne upasti u grijeh? Je li to moguće, a ne upasti u grijeh. Znači, da možemo uključiti zdravo razumsko   i vidjeti da je to dovođenje u pitanje onoga što je Bog učinio. Mi sebi uzimamo za pravo da prekrajamo sliku Božju, nego da budemo na sliku nečega novoga, drugoga. I to je jedan izazov koji je Bogu upućen danas. Tehnologija dozvoljava da se može zahvaćati u ljudske gene. To se primjenjuje kod male djece, da roditelji mogu birat koju će dijete imat boju očiju, koje karakteristike… zahvaćat u njegovu genetsku baštinu. A evo sad se želi primijeniti to i šire. Želi se, navodno, poboljšat ljudsku vrstu. Da budemo bolji – kao da je Bog učinio nešto loše. Kao da Bog može učiniti nešto loše. Sveto Pismo kaže: „I vidje Bog da je dobro!“ Nakon svega što bi činio imamo tu  potvrdu da je bilo dobro. To je rekao i nakon stvaranja čovjeka. Problem je što smo mi tu Božju sliku pokvarili svojim slobodnim izborom, krivim odlukama koje su protiv Boga. Tu je nastao problem. Umjesto da idemo u korijen problema – da se riješimo grijeha – mi mislimo da problem možemo riješiti na neki drugi način, zanemariti Boga i dapače čak biti protiv Boga. Neke stvar jednostavno Bog ne dozvoljava. Ako mi sebi uzimamo za pravo da činimo nešto drugo to Bog nije zamislio i mi u biti – izazivamo Boga. Oni koji su gradili kulu Babilonsku izazivali su ga na jednom političkom, društvenom polju, mi ga danas možemo izazivat na ovom polju. Postoje sad razne kombinacije, da će se čovjek pomoću raznih tehnologija spojiti na računalo, da će moći poboljšavat razne funkcije i sl. ali mi želimo krojit Božje stvari. Vjernost pozivu znači prije svega – ostati ČOVJEK. Shvatiti da je to osnovni poziv za kojeg se danas moramo boriti više nego prije. Ne samo protiv izazova da budemo ne-ljudi, ne samo protiv izazova da se poživinčimo, nego i protiv izazova da budemo tzv. Nad-ljudi. Ima slučaj jednog studenta koji je dobivao nagrade i zagrija se bio za Nietzschea  i njegovo razmišljanje o nad-ljudima i to ga je stvarno držalo par godina i onda je digao ruku na sebe. Vidio je da je to kratkoga daha. Čovjek se ne može tek tako igrati sa idejama. Ideje isto mogu biti ubojite i opasne i zato je važno pazit što od ideja prihvaćamo. Preko svog zdravog razuma uspoređivati s onim što na uči Sveto Pismo. To je nešto čega se ne možemo odreći ako ne želimo zakazat u onom prvom pozivu – da budemo vjerni Bogu, svom pozivu da budemo ljudi, da budemo na sliku Božju.

2. Drugi poziv je da budemo MUŠKO ILI ŽENSKO, kako nas je Bog stvorio. Danas se daje da moš birat spolnu orijentaciju, pa već postoje 72 mogućnosti koje čovjek može birat (“rodovi”). Tu se ni sami više ne mogu snać, ne stavljaš više m,ž (m,f) već možeš staviti „x“, tako da nitko ne zna šta si, ne znaš ni ti, moš bit što god hoćeš. Opet čovjek ide protiv onoga što je Bog zamislio. Ono što je Bog zamislio jest – da budemo spolna bića, sa svojim identitetom, muškim ili ženskim – Zato se kaže da ne može biti svećenik onaj tko nije muško. Svećenički red je pridržan za muškarce. Ako mi sutra prihvatimo da nema spola, onda nema više diskusije mogu li žene postati svećenici, ako nema više muško-žensko onda smo svi jednaki, onda svi mogu biti što god hoće. Ako ja želim biti žensko da mogu rađat, država će mi to omogućit, dade se maternica, stavi dijete u maternicu, i to mogu pratit kamere, možemo svašta i još uz to imat podršku političku, novčanu, medijsku, ali taj projekt je duboko protiv Boga. Mi idemo protiv temelja stvaranja, da budemo u svom identitetu što je Bog odredio da budemo. Vidimo da se to danas očituje ne samo po pitanju ideologije roda, nego ta nevjera svom pozivu da budemo muško ili žensko očituje u načinu življenja muškosti i ženskosti. Muškarci su postali ženskasti, žene postale muškarače, pa se tako psihološki gube razlike. Po pitanju karaktera, po pitanju djelovanja, razmišljanja, ispada da sve više nestaje razlika. Imamo krizu odnosa koja pospješuje to da sve više ljudi bira to da budu istospolci, muškoložnici, ženskoložnici. Oni makar glume – netko da je muško, netko da je žensko pa imaju tu različitost, a mi ispada da više ne znamo ni glumit da je netko muško, a da je netko žensko. Zato je važno prihvatiti svatko svoj poziv, da budemo ono što je. Spolno određeno biće. Kod prvog grijeha Adama i Eve Bog je pozvao Adama na odgovornost. Zašto je Adam zakazao i poslušao ženu? Ima jedno tumačenje koje bi djelom moglo biti istinito – vjerojatno zato jer je vidio kako to izgleda život bez žene. On je prvi stvoren, vidio je kako to izgleda kad je okružen drugim živim bićima, kad nema ženu, i sad kad je došao u priliku da izgubi to bogatstvo odnosa muško i žensko, zato jer je žena sagriješila, da onda ostane samo sa drugim živim bićima i Bogom, onda je on rekao: Ja to ne mogu, bolje da se ja s njom solidariziram, nego da riskiram da ostanem sam. Znači, imamo tu moć da jedno drugom možemo povuć u grijeh. U konačnici moramo se pitat tko nam je prvi. Je li mi prvi Bog ili je prvi moj bračni drug, moja žena, moj muž. To je nešto što ne smijemo dovest u pitanje. Mora postati jasno da Bogu pripada prvo mjesto. I svaki put pa makar čovjeka opravdano volimo od svih drugih živih ljudskih bića on/ona ne može doći na mjesto Boga.  To bi bilo idolopoklonstvo. Čovjek treba biti spreman i na to ako treba da će ostati sam, bez ikoga. No vidimo da po tom pitanju jakosti – zakazuju i muškarci i žene, svatko ima svoju slabu točku. Pa ako je muškarcu slaba točka da se da lako zavest i onda potpadne pod to, ako je ženi slaba točka da je povuče znatiželja ili nešto drugo, svatko ima svoje slabosti koje su povezane sa spolnošću. Ali s druge strane svi imamo jednaki poziv da prepoznamo slabosti, i koliko možemo pretvorimo ih u kreposti. Da nadasve budemo jaki, postojani. Znači, da od Boga molimo jakost odozgo, da činimo što je do nas, da se ne dovodimo u prigode gdje ćemo pasti, jer znamo da se nećemo moći nositi sa tim.

Na JAKOST su jednako pozvani i muškarci i žene. Kad gledate jednu sv. Terezu Avilsku onda nije ništa manje jaka nego sv. Ignacije, koji je bio vojnik, sudjelovao u ratu. Ona nije nikad sudjelovala u ratu, ali je već sa pet godina bila spremna otić i raditi na obraćenju pogana, izgubiti život za Krista. To pokazuje veću srčanost i veću jakost nego u muškaraca danas koji imaju 50 godina, ili koji su išli čak na vojne obuke i sl.

Jakost je jedna krepost koja je za sve ljude. Nije samo za muškarce ili samo za žene. Imamo primjere jakih žena i jakih muškaraca. To se nije događalo bez milosti Božje nego preko milosti Božje, oni su surađivali s tom milošću. Kad gledate život naših suvremenika – jednoga Ante Gabrića ili Majke Tereze u tome se vidi razlika. Ante Gabrić se trošio i u tome bio postojan i jak. Potrošili su se do kraja, nisu se pokolebali. Imamo takvih primjera oko nas, da je netko ostao vjeran svom pozivu i vrši ga do kraja.

Dakle, poziv je i taj da ostanemo vjerni svom spolnom identitetu. Kako ćemo koristit spolnost. Ako je dar Božji i vezan s prokreacijom onda kad isključujemo prokreaciju, kad se koristi protiv zamisli Božje – onda nismo vjerni tom pozivu.

3. Treći poziv je – da budemo KRŠĆANI.

Taj je poziv također u krizi, jer ako gledamo stanje u Hrvatskoj – oko 20% onih koji nedjeljom idu na misu – od onih koji se drže kršćanima znači da svaki peti prakticira kršćanstvo – makar u tom obliku – da nedjeljom ide na misu. To nam pokazuje da se poziv biti KRŠĆANIN – NE ŽIVI. Ima i raznih drugih pokazatelja. Koliko od onih praktičnih kršćana koji nedjeljom idu na misu koliko se njih trudi da žive u skladu s onim što nas vjera uči,  što od nas traži evanđelje, recimo 10 zapovijedi. To onda isto postaje upitno. Prema tome, to nam pokazuje koliko ljudi NEOZBILJNO SHVAĆAJU SVOJ POZIV. Koliko ljudi svaki dan odvoje vremena za molitvu? To je jedan pokazatelj da vjeruju u Boga. Kad su statistike pokazale da u Njemačkoj, prije 5-6 godina, da samo 20 posto svećenika redovito moli Boga, da mole časoslov, onda je pitanje da li oni koji ne mole – da li još vjeruju? Kad čovjek prestane molit Boga samo je pitanje vremena kad će past na moralnom području i na području vjere. On ostaje u Crkvi jer se tako naučio, jer tko će sad mijenjat posao, koristit će pogodnosti koje ima, i to je onda zaraznije od kuge jer pogađa duše i duše umiru u kontaktu sa takvima. To je nešto strašno.

Kršćanski poziv znači da vjerujem da je Krist mene otkupio svojim životom, svojom krvlju, svojom žrtvom na križu. Mi možemo imati raspelo, ali ugraditi u svoj život vjeru da vjerujem u otkupljenje, to znači da se ne mogu bilo kako postaviti prema Kristu. On je osoba koja me jedina i najviše zadužila u životu i za koju trebam biti spreman položit svoj život. Spremnost za mučeništvo mora biti sastavni dio plana života svakoga kršćanina. Da čovjek bude spreman po cijenu života ne izdati Krista, jer je on ono najveće i najvrijednije što imam u životu. On daje smisao našem životu. Biti kršćanin je poziv iza kojeg stoji Krv Kristova. Vidimo u pitanju Pričesti – kojeg smisla ima raspravljati o tome može li se pričešćivati netko tko javno živi u teškom grijehu. Nema se šta o tome raspravljat. Jasno je da se tada čini svetogrđe, da se to nadodaje na onaj teški grijeh koji imaš i onda tako guramo druge u propast. Postajem onda sudionik propasti tog čovjeka koji mi ko svećeniku dođe da ga pričestim.

S druge strane, gledano s motrišta istine u koju vjerujem, da mi vjerujemo da je tu Isus stvarno nazočan, svojim tijelom, svojim božanstvom, onda tko meni daje pravo da ja s njim raspolažem na način na koji on ne želi, koji je protivan njegovoj zamisli. Nitko mi to pravo ne može dat, nitko mi to ne može naredit, nitko to ne može tražiti od mene kao svećenika.

I tu je u konačnici pitanje vjere. U što mi onda vjerujemo. Da li smo mi svoju vjeru protestantizirali? Pretvorili pričest u jedan simbolički čin koji nas podsjeća da je Isus imao Posljednju večeru prije svoje muke i mi sad kao protestanti uzimamo komad kruha koji obnavlja to sjećanje na ono što se dogodilo prije 2000 godina. Jasno da je nekulturno, ako se netko druži s nama i dođe molit u istu Crkvu i da mu mi sad ne damo komad kruha. Ali ovo je pitanje na jednoj drugoj razini, to nije pitanje kulture, kulture, uviđavnosti, društvenosti i slično. Pitanje je što je za mene i tko je za mene Euharistija? U što ja vjerujem. Ako ne vjerujem – onda jasno da ću se svakako ponašat.

Kako vidimo i ovdje je potreban vjernost i to do kraja  i u tom pozivu da budemo kršćani. To nije uvijek jednostavno i lako ali to je jedini pravi put kojeg imamo. Drugačije se ne možemo spasit. Ako prestanemo bit kršćani, prestali smo bit Kristovi i onda smo zaslužili propast. Mi u tom stanju idemo u pakao. Ono što nije Krist je pakao. To je ono što čovjek može iskusiti ovdje za vrijeme svog zemaljskog života, kad misli da može bez Krista, sam svoj život isplanirat, organizirat, ispuniti materijalnim dobrima, zadovoljstvima, užicima i sl. i da će onda nešto postić, da će biti uspješan, vidi da je u sebi duboko nesretan i da to ničemu ne vodi.

Ova nova igra koju su sad napravili za djecu, na Netflixu, (Squid game) sve se svodi na to da se ljudi međusobno ubijaju kako bi mogli doći do kompenzacija novčanih koje im to donosi. I onda su vidjeli da to stvara devijacije kod djece, a ono što stoji u pozadini jest, kako su neki analizirali, prikazuje da je društvo podijeljeno na dva djela, postoji elita koja se potpuno odmetnula od Boga i koja nalazi jedino zadovoljstvo u – ubijanju, (nasilju) i razvratnosti. S druge strane je masa koja se nema čime hraniti, nema sredstava za život, masa se manipulira da bi se ovima priuštilo zadovoljstvo te vrsti i zato imamo ne samo tu seriju nego imamo igre gladi, knjige napisane na tu temu i sl. To je jedno Vrzino kolo, sotonska umreženost, jedan perverzni mehanizam, gdje se traži konačno ispunjenje u perverziji i nasilju. Kao što vidimo to uzima sve više maha. Mi jednostavno postajemo sve više stranci u ovome svijetu. Sve manje je prostora ostalo za normalan život. Zato je danas – biti kršćanin – nešto najnepopularnije što može bit, a s druge strane jedina moguća alternativa ovome crnilu oko nas.

Oni koji se trude živjeti kao kršćani su jedino što svijet spašava od propasti, da ne dođe kataklizma. Kad ne bi bilo takvih ne bi postojali. Zato je od presudne važnosti ostati vjeran svom kršćanskom pozivu. Iz toga izvire sve drugo. Ako se trudim da mi Bog bude prvi onda se sve drugo poslaže kako treba.

4. A onda dolazi: BRAČNI ILI DUHOVNI POZIV.

Nema puno mogućnosti. Onaj koji izabere da će biti neopredijeljen, to je pokazala povijest nesvrstanih, njega nestane. Tu se riskira da se provede jedan jalov život. I ako je Bog neke pozvao da žive u duhovnom, a neke u bračnom pozivu – ako ja vjerujem u Krista – onda iz te vjere prihvaćam taj poziv – jer vjerujem da me Krist poziva, i da on zna puno bolje od mene što je za mene dobro.

Odazivam se i jedan put kad sam se odazvao – nema više gledanja unazad. Treba ići naprijed i biti vjeran do kraja. Boriti se do smrti. I kako kaže Pavao: do krvi. On se na kraju pohvali: „Dobar boj sam bio, vjeru sačuvao!“ Nije to lako. To je najvažnija stvar u životu.

I kod onih koji imaju bračni poziv. Njihov je put posvećenja preko rađanja i odgoja djece, put posvećenja preko međusobne ljubavi. Jedno drugom neće biti samo radost, bit će i teret. Moraju podržavati jedno drugo. Stvar je zapravo vrlo jednostavna, ali mi zakompliciramo: „nemam više osjećaja zaljubljenosti, pa sad mogu potražit nekoga drugoga, neku drugu.“ A djeca, djeca će malo s jednim, malo s drugim, … Radi svoje sebičnosti zakaže se prema Bogu, prema djeci, prema suprugu, supruzi… Kad se jednom donese odluka, sad si odgovoran da to dovedeš do kraja. To nije jednostavno, svjesni smo da je to danas zahtjevno, i onda se za to treba pripremati. Danas pripreme koje imamo za brak nisu na visini izazova s kojim se supružnici moraju nosit. Bilo bi dobro da se one koji se pripremaju za brak pošalje da budu mjesec dana sa djecom koja imaju down-sindrom, ili drugim zdravstvenim problemima, psihičkim i sl., i kad tu volontiraju jedan mjesec dana, i sa djecom sa posebnim potrebama – da vide jesu li spremni, a onda da mjesec dana volontiraju u hospiciju za umiruće, da vidiš kako je to ako ti tvoj izabranik bude umirao prije tebe, kako će ti biti gledat njega – ili obrnuto kako će njemu biti gledat nju, njegovati itd. To je u biti sastavni dio života kojega trebamo prihvatiti. A ne reći: “Evo, on je dobio rak, ja sad idem dalje, ja sam još mlada (ili mlad, a ona je dobila rak, ja nisam tako zamišljao svoj život i to se ne uklapa u moje planove… i gotovo…)”

Jednako vrijedi i za duhovni poziv. Jedan mason kojeg sam poznavao u Italiji govorio kako bi svaki srednjoškolac kad završi srednju školu trebao otići i proboraviti u Torinu u ustanovi za teško retardiranu djecu, najmanje tri mjeseca, da ima cijelo ljeto kad maturira, pa da onda prije nego što upiše fakultet ima tri mjeseca da boravi s tom djecom i onda se će sigurno drugačije postaviti u životu. Ako netko tko je bio mason, živio daleko od Boga, ali koristi zdrav razum pa zaključi da nama u odrastanju fali ta jedna karika u sazrijevanju jer se bojimo ljudima davati zahtjevne izazove, i onda krivo izaberu fakultet, krivo rade svoj posao, s krivim pretpostavkama, krivo ulaze u život, ili u duhovni ili u bračni poziv – tu gledaju samo svoje pogodnosti, samo svoje zadovoljstvo, samo svoje uživanje, i ništa drugo. Onda jasno da to ne može funkcionirati.

I duhovni i bračni poziv imaju svoj izazov. Moraš se nosit sa celibatom, moraš se nositi sa ljudima koji će biti naporni, dosadni, … to je isto sastavni dio života. Ali opet – imamo Bogu na čemu zahvaljivat. Ne treba probleme uvećavat.

Tu nam fali odgoj za USTRAJNOST. I one specijalne postrojbe koje imamo u vojsci – vidimo da oni prolaze specijalnu obuku. A mi danas živimo u posebnim vremenima kad je posebno napadnuta vjera, posebno je napadnuta obitelj, posebno je napadnut spolni moral, posebno je napadnuta Božja slika u čovjeku, znači da nam je potrebna jedna jaka prethodna obuka prije nego što uđemo u jedan stvarni život, prije nego što preuzmemo odgovornost za svoj životni poziv, i ako toga nema imamo da je naš vjeronauk postao zabavište za pretškolsku djecu, i naše propovijedi su postale limunade koje služe da čovjeku dodatno uljuljaju savjest, i onda imamo ono što imamo. Imamo mlake kršćane – i prijeti opasnost da nam Gospodin reče da smo bljutavi i da nas jednostavno izbaci iz svoga mističnog tijela.

Da završimo  – vezano za prvo razmatranje: „vrata paklena neće je nadvladati“ – koliko god sebi možemo približiti ta vrata paklena sa slikom npr. vulkana kao što je Vezuv ili Etna, koji ključa, ali dok ne izbije neće uništiti sve živo oko sebe. Tako i pakao ključa, ali je još zaključan, ali je važno da ne dopustimo da bude otključan, da prekrije lavom naš život i onda napravi jednu pustoš.

Zato je važno da nam Gospa bude tu „Vrata nebeska“, zagovornica i zaštitnica u ovoj borbi i onda nemamo od čega strepit. Ona će nam izmoliti ustrajnost ako se Nje držimo. Amen.

                    Prof. dr. don Josip Mužić – Drugo predavanje sa duh. obnove,  31.10.2021.

Podsjetit ćemo na neka događanja u Rimu.
Prvo: Do prije mjesec dana ispred Koloseuma je bio izložen KIP MOLOHA– Starozavjetnog poganskog idola kojem su se prinosile žrtve male djece.

To je bilo karantanško božanstvo i pod vidom izložbe u Karantaniji kao neprijateljice Rima ispred Koloseuma je bio postavljen taj kip. Zanimljivo da je to bilo baš ispred Koloseuma gdje su toliki kršćani stradali. Možemo tu iščitati određenu poruku upućenu kršćanima.

To je nagovještaj da nas čeka PROGONSTVO, da se na neki način ponovo rehabilitira Koloseum mjesto progonstva kršćana, ovaj put ne samo na razini tadašnjeg Rimskog Carstva nego na razini cijelog svijeta. (Sad imamo globalna događanja i globalne mjere…)

Zanimljivo je također da nakon što je bila završena postavka tog poganskog idola da su tu postavljene jaslice koje su tu stalno izložene. To je na neki način poruka da je Mali Isus izjednačen sa poganskim božanstvom i može se očekivati da će se njemu prinijeti žrtva Djeteta Isusa.

To su poveznice s kojima se ne mora svatko složit, ali danas imamo simbolične poruke koje su vrlo jake i koje nam daju misliti.

Drugo: Nakon toga, 15.10. je napravljena IZLOŽBA O PAKLU. Izložba je nastala prigodom obljetnice Dantea, i zanimljivo da od njegove Božanske komedije koja se sastoji od tri dijela – Raja, Pakla i Čistilišta – uzet je samo dio: Pakao, i da se tome posvetila jedna velika izložba gdje su skupljali klasični i moderni radovi na tu temu. Kažu da se tako daje prilika vjernicima da se malo zamisle o paklu kad već svećenici o tome ne govore. Sigurno da se to može i tako shvatiti. Ono što je zanimljivo u svemu tome jest da je glavni izložbeni eksponat koji se izlaže na otvorenome nosi ime: vrata paklena. To je skulptura koju je radio …Visoka je 7 m, i rađena je ravnih 40 godina. Bio je plaćen da radi tu veliku skulpturu, koja je tako je velika i nezgrapna da je trebao biti izrađen i poseban kamion za transport i da su je transportirali u dva dijela. On kaže da mu je inspiracija bila ne samo Dante nego i vrata nebeska od jednog renesansnog talijanskog autora…Zanimljivo da taj isti umjetnik koji je glasio za jednog od najvećih modernih kipara bio štovatelj Alestera Crowleya koji je bio osnivač sotonizma. Mnogi povezuju to financiranje njegova djela (da tolike godine radi samo na tome) povezuju isto sa tim okultnim krugovima. Zanimljivo je i da je ta skulptura stavljena na jedno mjesto. Ne na bilo koje mjesto nego ispred rezidencije talijanskog predsjednika. Tu je nekad boravio papa kao vladar papinske države. Nakon toga kad je nestala papinska država jer su masoni odlučili da se osvoji i ukine, da Rim postane središte Italije, od tada je to sjedište talijanskog predsjednika, njegove vlasti. Poruka je: „Kao što smo nadvladali vremenitu vlast Crkve tako ćemo nadvladati i onu duhovnu vlast Crkve.“ „Vrata paklena neće je nadvladati“ kaže Krist, a ovdje se poručuje – imate dokaz da smo mi već osvojili papinsku državu i da smo na putu da osvojimo i onu duhovnu vlast u Crkvi. To je jedna snažna poruka. Zanimljivo da je izabran i dan kad će ta skulptura biti postavljena, nije izabran slučajno neki datum nego se Danteova obljetnica je bila polovicom devetog mjeseca, oni su to pomakli pa je inauguracija bila 15.10. – isti dan kad je u Italiji uvedena „Covid-propusnica“. Možemo reći da talijani nisu toliko točni ko Njemci pa da im se može tolerirati kašnjenje, no kako se ta izložba spremala godinama prije teško je vjerovati da se to dogodilo baš slučajno. I tu se također šalje jedna poruka javnosti. Ako vlast sada sve uvjetuje sa tom Covid propusnicom kako je zovu u Italiji, iza je još veća moć s kojom se mogu postići i druge stvari.

Slika VRATA se dosta koristi u Svetom pismu. Imamo govor o uskim vratima. Imamo da Isus u „Otkrivenju“ kuca na vrata tko će mu otvoriti. Ta se vrata našega srca, naša duša, zavise od našeg slobodnog izbora – komu će pripast. Isus ne ulazi na silu. Upozorava nas da je put u Raj uzak i da se trebamo potrudit, a da je put u propast širok. I njime se lako upada u propast.

Imamo sliku onog pastira i lopova. Pastir ovcama dolazi kroz vrata, a lopov kroz prozor, na druge načine. Kad Isus govori o vratima paklenim da neće nadvladati nad Crkvom, to kaže da je borba neminovna – zato se mi i zovemo „Vojujuća Crkva“ i da u toj borbi je konačni cilj Zloga da pobjedi.  Crkvu i zato u medijima kažu kako je Crkva kapitulirala, da nije ostalo ništa osim nekih pojedinaca. Ako to povežemo sa drugim Isusovim riječima: „Kad Sin Čovječji dođe ponovo na zemlju hoće li naći vjere na zemlji?“ Ta dva proroštva moramo gledati skupa. Može se dogodit da ostane toliko vjernika da ih se na prste može izbrojat. Za vrijeme potopa ostalo ih je sve skupa osam. I tada je moglo biti osam milijardi ljudi. Ne znamo koliko ih je bilo, ali sigurno su tada bili bolji uvjeti za život nego danas, zemlja je bila plodnija, ljudi su duže živjeli, pa su mogli zemlju vrlo brzo napučiti zemlju, više nego sada, i ako je tada Gospodin našao samo osam pravednika, tj. ne čak ni osam jer On spominje kao pravednika Nou, a ovi drugi su se na neki način „šlepali“ za njim, on ih povukao; to je zagovor svetaca, on ih zaštitio svojom molitvom, ali njega Bog uzima kao pravednika radi kojeg daje novu šansu čovječanstvu.

To Isusovo proroštvo: Hoće li biti vjere na zemlji, može značit da će tada ostati nekoliko vjernika, možda jedan, ali svakako nešto će ostat od vjere. Ako gledamo na ovo drugo proroštvo da je vrata paklena neće nadvladat (Crkvu) znači da će opstat i tada u najtežim uvjetima kad izgleda da je sve izgubljeno, da će i tada Crkva postojati. Kako će ta Crkva izgledati? Vjerojatno onako kako je izgledala Crkva na Kalvariji. Tada je bila Crkva u malom. Imali smo Ivana, Mariju i još dvije žene. Isus tada kaže: “Evo ti majke… Evo ti Sina… „ Iz njegovih grudi tada nastaje Crkva. Gdje su drugi? Ne znamo. Slijedili su ga, veličali, a kad je došlo ‘stani-pani’, nestalo ih je.

To znači da kad dođu teška vremena, progonstva malo njih ostane vjerno. Jasno da je to milost, ali s tom milošću treba i surađivat. Neki su spremni surađivat s Božjom milošću kad sve ide dobro, a stvari krenu loše onda uskrate suradnju i onda se organiziraju na ljudski način, kako će spasiti svoj život, sigurnost, neke druge računice dođu u prvi plan. Dakle, s druge strane imamo također da Isus govori o stadu malom, kao nečem što će nas pratit kroz povijest – da će Crkva uvijek imat u sebi jednu manjinu koja će davati život. Znači, prava Crkva je ona živa Crkva – živi udovi – oni koji nisu u smrtnom grijehu. Oni koji su u smrtnom grijehu oni su otpali od Crkve. Oni se ne računaju, jer da u tom trenutku umru – otišli bi u pakao, neprijatelju. Znači ta živa Crkva je ona koju čine duše u raju, manji dio možda oni koji su u čistilištu, a najmanji dio duše koje su na zemlji. To je Vojujuća Crkva. To je Mistično tijelo Kristovo. To je Crkva. Od ta tri djela sastavljena, a glava je Krist. I zato tu kako vidimo ono što imamo statistički obrađeno kad se ljudi deklariraju kršćanima to nisu statistike koje su važeće – Bog zna stanje svake duše koja je u milosti, takve duše računa za svoju Crkvu – one druge ne računa. Ta situacija može izazvati zbunjenost, jer postavlja se uvijek pitanje kako se nositi s tim da u Crkvi ima i žita i kukolja, skupa. Isus kaže da to treba tako biti jer se ne smije čupati kukolj dok se ne dovrši vrijeme, dok ne dođe kraj povijesti kad će se razdijeliti jedno od drugoga. Jer ako čupamo kukolj možemo iščupat i žito, tj. one koji su pravednici. Znači, ostaje nam podnositi tu pomiješanost sa zlom u našim redovima, u ovoj zemaljskoj Crkvi. Ako to Isus dopušta onda u tome treba gledati priliku za rast… da to dopušta radi našeg dobra, da ne trebamo zbog toga zdvajat i upadat u malodušnost ili se jednostavno obeshrabriti. Tako mora biti. Bit ćemo manjina u Crkvi. Ako želimo biti kvasac, kvasac je u tijestu manjina, sol je u hrani manjina. To je nešto što će nas pratiti kroz cijelu povijest ali će biti posebno izraženo u onim zadnjim vremenima u kojima će cijela Crkva morati prolaziti istu muku koju je prošao i njen Gospodin, Njena Glava, sam Krist. Svatko u svom životu mora proći kroz križ, proći kroz patnju, ali Crkva kao mistično tijelo ovdje na zemlji će proći kroz tu istu patnju, koja će je pročistiti do kraja.

Zato simbol vrata jest važan za nas jer mi vidimo da ako smo se do sad borili da uđemo kroz ta vrata, a s druge strane borili se da se udaljimo od vrata paklenih – moramo to nastaviti i danas bez obzira koliko se reklamirala i izgledala privlačna i kako vidimo kod mladih ide se za tim da se pakao reklamira kao poželjno mjesto, (možeš raditi što te volja), stvara se privlačnost prema paklu, a odbojnost prema raju; izazvati pomisao da je raj nešto odbojno i dosadno (tu je samo klasična glazba i sl.)

U toj situaciji imamo borbu. I ova Vrata nebeska ostaju nama danas tak zadaća oko koje se moramo potruditi, surađivati sa Božjom milošću da budemo dostojni, kao kaže sveti Petar, ući na ta vrata.

Što još možemo reći o tome. Imamo još jednu poruku. Osim dvije spomenute poruke kršćanima, onima koji žele mislit svojom glavom, postoji još jedna, blizu Rima, u Napulju, gdje je u ovom mjesecu zakazan FESTIVAL BOGOHULNE PSOVKE. Koliko znam takvo se nešto nije do sad događalo. Mi smo prije smo imali zakone, statute koji su kažnjavali psovku novčano. (Ako izrečeš bogohulnu psovku za to ćeš odgovarat). Albanci su bili poznati po tom da ako mu netko opsuje majku – skratit će te za glavu – a tako slično – kršćani su držali do Boga, do Božje časti – da su smatrali ogromnim grijehom bogohulnu psovku. Slijedila bi smrtna kazna. Mi smo to izbacili iz zakona, bogohulna psovka je proširena u našem narodu, pod utjecajem Turaka, komunista… ali, evo, sad imamo da se to smatra „umjetnički“ govor, gdje se mogu dijeliti nagrade tko će izreći veću blasfemiju. Došli smo do potpunog preokreta.

Ako je nekad kultura vodila i štitila ono što je Božje danas kultura odvodi od Boga i ruši sve vrijedno i što nas približava Bogu.

Nešto u manjem opsegu je vidljivo u Italiji – u Messini, na Siciliji – tada je bila napravljena blasfemična procesija i rugalo se s Malim Isusom – ako ima moć neka pošalje potres. Jedan svećenik, koji je kasnije proglašen blaženim, upozorio je na to. Potres se dogodio malo poslije toga i bilo je 70000 mrtvih (!). Mi se možemo Bogu rugat, ali do koje mjere će Bog to trpit? To je pitanje koje možemo formulirat i na drugi način. Koliko nas Bog ljubi? Ako Bog dopušta takve stvari može dovesti u pitanje njegovu ljubav prema nama. Jer onoga koga voli  – Bog i kažnjava. Prema tome – kad Bog intervenira sa kaznom onda to čini da spasi ono što se spasit da. Ako Bog ne kažnjava, digne ruke od nas, onda mi masovno idemo u propast. Prema tome, kaznu Božju mi kao vjernici trebamo gledati kao čin ljubavi. Ono što koriste roditelji prema svojoj djeci jer ih vole – pa ih nastoje odvratit od zla kao što je droga i slično, a onda interveniraju kad uhvate prve naznake, da su uhvatili sina ili kćer da puše travu, interveniraju oštro i grubo da to prekinu. Tu je kazna čin ljubavi.

Što se može iščitat iz tog takozvanog „festivala“?  Ako je kod onog prvog, kod skulpture Vrata paklenih, poruka: „Mi smo pobijedili, vi ste poraženi, gotovo je…“, ako je kod onog drugog poruka: “Evo sad možemo raspolagat s vašim životima i slati vas u moderne Koloseume“, ova je treća poruka: Ruganje. Ismijavanje kršćana.

Tako da u jednom kratkom vremenskom razdoblju imamo tri snažne poruke koje su vjerojatno prošle nezapaženo, ali su tu, dane su nama i našem naraštaju. Dane su nama danas.

Ne treba zbog njih zdvajat. Ali i ono što dolazi od zloga može nama biti na dobro, ako vjerujemo. Sveto Pismo nam kaže: „Onima koji vjeruju Bog sve okreće na dobro!“ Prema tome, ne možemo zatvarati oči pred Zlom. Moramo biti svjesni situacije koliko je to moguće, ne pretjerujući u informiranju, ali onoliko koliko je nama dostupno i moguće. Isus je bio svjestan situacije u kojoj je on djelovao i živio, društvene, političke, kulturne – i postigao je maksimum koji je mogao ljudski postići u kratkom vremenu. I na nama je da budemo svjesni situacije i da ne dopustimo da nas ta situacija paralizira. Strah je onaj koji paralizira, a strah nam pokazuje slabu vjeru, kad računamo samo na svoje snage ne računamo na Boga. Kad smo svjesni situacije, to je samo jedan dio priče – Postoji šira stvarnost koja se ne vidi i u kojoj je Bog glavni. On je pobijedio i smrt i svijet i sotonu. I mi smo na strani Pobjednika. Stoga, bez obzira kako vremena bila zahtjevna ako mi vidimo što se događa oko nas, to nam je poticaj da onda se više što smo slabiji da se više oslonimo na Boga, činit ćemo ono što ljudski možemo i u tim preostalim okvirima slobode, ali znamo da što je manje područja za djelovanje ljudske slobode to je više prostora za Božje djelovanje. Nije naše da se sad samo zatvorimo u molitvu, to je možda za one koji imaju kontemplativni poziv, pustinjački poziv. Ali za nas koji smo u svijetu jest da budemo do kraja u svijetu, ali ne od svijeta. Činimo što možemo. Isus je znao što ga čeka, išao je svjesno prema križu. Nije rekao: „Za godinu dana, za tri , za mjesec dana – čeka me muka i sad ću se ja povući samo u molitvu i pokoru”. On je to činio na početku: postio, molio, raščistio stvari sa sotonom , pokazao da nema nikakva kompromisa sa zlom, a onda je vrijeme koristio za djelovanje. U vrijeme javnog djelovanja bilo je i vrijeme za molitvu, a to vrijeme je otkidao od svog angažmana. Od odmora. Ne bi spavao pa bi molio, mučio se da pronađe to vrijeme molitve. Ali nije njegovo djelovanje bilo u znaku molitve i pokore. Nije se povukao iz svijeta i rekao: ja ću sad djelovati kontemplativno, nego je djelovao aktivno. Ne zanemarivši duhovnu dimenziju, držeći je pod kontrolom. Zato je i na nama da činimo što možemo, da imamo molitve koje ćemo se držati i da se ne bojimo. Bog je onaj koji donosi pobjedu. Amen.

Prof. dr. don Josip Mužić – Prvo predavanje sa duh. obnove,  31.10.2021.

Živimo u vremenima kad ispada da se u svemu na području morala može postići dogovor, odnosno „sve je relativno“. Međutim mi znamo da za Boga nije sve relativno, nego da se zna šta je crno, šta je bijelo, šta je dobro, šta je zlo. Prema tome, tu nema mogućnosti da zamijenimo teze, da pomiješamo karte, da rečemo: „Evo ovo je pola dobro, ovo je pola zlo“ Nego se točno zna što je što. I Bog nam je jedini orijentir. Dovoljno je uzeti deset zapovijedi. Deset zapovijedi Bog nam nije trebao dati jer su upisane u našoj naravi, mi ih možemo prepoznati svojim razumom, zato u raznim kulturama vidimo da ljudi do toga dolaze svojim razumom. Međutim Bog zna da se naš razum može zamračit, može zastranit pod utjecajem grijeha, ljudskih slabosti. I zato nam je ostavio deset zapovijedi, da nam stvari budu jasne, ako mi eventualno zalutamo.

Međutim, mi dolazimo u situaciju da čovjek sebi uzima za pravo da on piše novih deset zapovijedi. Kao u jednoj Američkoj saveznoj državi, Missouri, imamo deset zapovijedi Novog svjetskog poretka. Jer umjesto naše pete zapovijedi: „Ne ubij“ – stoji da je idealan broj koliko nas treba biti na svijetu – pola milijarde. Znači, ako nas sada ima skoro 8 milijardi onda 7,5 milijardi ljudi su višak. Znači, treba u Novom svjetskom poretku stari organizirat tako da se pučanstvo smanji za nekih 7 puta i da dođemo do njihovog optimalnog broja. Ne znači da će se to ostvariti, hoće li oni biti toliko moćni, ali to na kraju nije važno. Ono što je važno jest da to pokazuje koliko je čovjek postao ohol i drzak i preuzetan. Misli da on sada mjesto Boga može stvarat novu Objavu, stvarat nove zapovijedi, mijenjat Božje zakone, i da on sam može određivat što je moralno, a što je nemoralno? Dapače, to je ideja transhumanizma, da mu je dozvoljeno i genetski prepravljat čovjeka da učini nekog boljeg čovjeka, da ga se spoji na tehniku, na informatiku, na ova druga moderna čuda, i da onda ima jedno novo stvaranje čovjeka.

To nam samo pokazuje koliko je uznapredovala oholost čovjeka. U Starom zavjetu čitamo kad su ljudi gradili kulu Babilonsku, znači da su se složili da izgrade jedan Novi svjetski poredak, jedno novo normalno, protu-Božje „normalno”, da je Bog onda dobro potroše svoje snage u tom zidanju, i kad su onda došli blizu cilja, onda im je pomutio pamet i sve je palo u vodu. Znači, zlo ne može imati zadnju riječ. Čovjekova oholost – Bog je može pustiti da se ona raspojasa, raspusti, ali je onda nakon nekog vremena zaustavi. Zato, Božji zakoni dolaze ispred ljudskih zakona. Ako ljudski zakoni nisu protivni Božjim zakonima mi smo ih dužni poštivat kao da dolaze od Boga. Jer, na kraju, slušajući te zakone – mi slušamo Boga. Međutim, ako su ljudski zakoni, bez obzira od koga dolaze, može to dolaziti od premijera, od predsjednika države, od predsjednika sutra svjetske vlade, Svetog Oca pape – ali ako su ti zakoni protivni Božjim zakonima – nismo ih dužni poslušat nego smo ih dužni kršit! Borit se protiv njih! Jer Bog dolazi prije bilo kojeg čovjeka.

Danas se svijet složio, sve države svijeta su se složile oko toga da ubiti dijete u majčinoj utrobi nije grijeh, da nije zločin, dapače, još to države financiraju, a to je nešto što je duboko nemoralno i grešno. Mi to nikada ne možemo odobriti. Mi se trebamo protiv toga boriti, protiv te kulture smrti. To je doista u nebo vapijući grijeh pred Bogom. Nedavno sam vidio da svake godine umre u svijetu umre 50 milijuna ljudi, a mi godišnje ubijemo 73 milijuna djece u majčinoj utrobi. To je ono što je registtrirano, a šta je sa onim što nije registrirano? Sa pilulom dan poslije? Sa umjetnom oplodnjom? Djeca koja ostanu zaleđena pa ih se baca u škovace i sl., mi smo sigurno došli do 100 milijuna. Znači, mi više djece ubijemo nego što ih u svijetu (ne računajući njih) umre svake godine. Kakav je to svijet?

Nije slučajno jedan protestant rekao: Ako Bog tu ne intervenira, a mi smo nadišli Sodomu i Gomoru onda će se Bog trebat ispričati Sodomi i Gomori na Sudnjem danu. Jer ovo prelazi svaku mjeru.

U načelima treba biti jasan i nepopustljiv. A u provođenju tih načela treba biti strpljiv i obziran prema ljudskim slabostima.

To je ono što moramo razlikovat. Načela se nikada ne možemo odreći. U primjeni načela možemo taktizirati, biti strpljivi i obzirni prema ljudskim slabostima, ali kad dođe stani-pani tu više nema povlačenja. Tu onda moramo stvari dovesti na čistac.

I evo jedan drugi primjer iz života svetog Ante kaže – Kad je on došao u Rimini – grad je tada bio u rukama krivovjeraca. KRIVOVJERJE tada u srednjem vijeku nije nastalo slučajno., nego je NASTALO NA TEMELJU – IZOPAČENOSTI MORALNOG ŽIVOTA velikog djela KLERA i vrhova CRKVE. Na temelju toga krivovjerci su našli plodno tlo da se mogu širiti, da mogu propovijedati herezu i onda su osvajali cijela područja. I tamo gdje je jedan svećenik k**var  ili peder jasno da nema nikakve šanse da će tu vjernici opstati. I kad dođe jedan krivovjerac koji živi autentično, živi pokornički, moli Boga, vjeruje u Boga, i jasno da će on onda vjernike povući za sobom.

Zato obnova Crkve nije uspijevala od vrha Crkve nego je obnova uspjela odozdo – preko pojedinaca, koji su odlučili založit svoj ŽIVOT ZA OBNOVU CRKVE. Zato jedna Tereza Avilska, sveti Ignacije Loyolski, sveti Filip Neri i toliko svetaca, oni su svi bili tzv protureforma, u biti PRAVA REFORMA, PRAVA OBNOVA CRKVE. Kao i sv. Franjo. Oni su odozdo obnovili Crkvu. Sveti Franjo je na početku propovijedao kao laik, jer nisu mu još priznali da je redovnik i propovijedao je po trgovima jer nije mogao u crkvama. I svojim autentičnim životom, življenjem od Providnosti iz dana u dan, dakle, on nije imao zalihe niti za sutra. Njegova subraća jeli bi ono što bi isprosili taj dan. On je na taj način obraćao heretike. I sveti Ante je tako djelovao. Preko takvih ljudi je Crkva obratila one izgubljene ovce u svoj tor i dogodila se obnova Crkve.

I kad je u Rimini došao sveti Ante i vidio da je grad potpuno u rukama krivovjeraca i onda su dali znak kad on dođe da će ga jednostavno – bojkotirati. Pravit će se kao da ne postoji. I on se na taj način nikom nije mogao obratiti. Nitko ga nije htio čut. Nitko se nije okupljao oko njega. Crkve su ostale prazne. Onda je izišao na trg. Nije ni tu nikoga našao. Svi su se razbježali kad bi ga vidili.

I on je onda došao do morske obale i tamo počeo dozivati slušatelje: “Dođite vi ribice i poslušajte riječ Božju, kad se ljude ne žele udostojati približiti.” I počeo je propovijedati ribama koje su došle u velikom broju i slušale što im ima reći. I tada je proradila znatiželja kod krivovjeraca koji su iz znatiželje došli do toga da odbiju preporuku svojih kolovođa i da vide šta se tu događa. Nije im bilo jasno šta se tu događa. I onda kad su vidjeli, onda je nakon čuđenja i zanosa došli su osjećaji kajanja  i povratak u Crkvu. Nije popustio u svom poslanju kad je vidio da su mu svi zatvorili srce,  nego je učinio ono što je mogao, a onda je Bog intervenirao.

I danas kad se mi pitamo što učiniti sa ovim ucjenama koje se sve više povećavaju oko cijepljenja mi smo dužni učinit koliko možemo, do kraja. I kad vidimo da na možemo više onda možemo s pravom očekivat da će Bog intervenirat i učinit ono što nije u našoj moći. Ali ako mi ne učinimo ono što je do nas onda kako možemo očekivat od Boga da on učini svoj dio.

Čuda ne smiju biti pokriće za nerad ili popustljivost. Mi vidimo da Isus kaže budite mudri, lukavi kao lisice, a bezazleni kao golubovi. Potrebno je stvorit jedno i drugo. Potrebno je sačuvati onu djetinju bezazlenost, odbacivanje, nepoznavanje zla. A s druge strane potrebno je biti lukav, potrebno se znat nosit sa ovim svijetom. Znat kako funkcionira i koristiti one mogućnosti koje su nam na raspolaganju. Kao i sv. Pavao. On je prihvatio da će biti progonjen, da će biti mučen. A nije zato onom koji ga je htio ubit stavio glavu na pladanj i rekao: odsijeci mi glavu. Oni su ga htjeli ubit nakon njegova obraćenja, tamo u Siriji, on je pobjegao tako da su ga spustili košarom preko zidina, on je tako što je pobjegao dobio još 10-20 godina djelovanja. I onda je koristio sva sredstva koja je imao na raspolaganju. Posvadio je farizeje i saduceje, jer su jedni vjerovali u uskrsnuće tijela a drugi nisu, onda je tako dobio da su ga prepustili rimskoj vlasti, onda je tu povukao to da je Rimski građanin, pa su ga morali poslati u Rim, i putem je propovijedao. Tamo je bio zatočen u stanu, u kući, i onda su se ljudi okupljali oko njega. Pa je bio oslobođen, i išao je dalje, pa je drugi put bio zatočen, i odrubili su mu glavu. Nije došao čas. Moramo prepustiti Bogu da odredi kad je čas. A do tada moramo učiniti sve što je moguće da činimo ono što nam je povjereno i do kraja.

Neki danas optužuju katolike -ako čuvaju moralna načela – za krutost, nazadnost, nerazumnu tvrdoglavost. Na taj način ih čine savitljivima, podatnima za kompromise. Onda, da bi se ti pokazao da si normalan, da si fleksibilan, da nisi nazadan nego napredan, i na kraju činiš kompromise i sve više se udaljavaš od Boga. Zato je važno znat da postoje zadnje crte obrane koje se ne mogu pustiti, od kojih nema uzmicanja. Znači, kad je čovjek učinio sve što je mogao i došao do zadnje crte obrane, ostane mu samo da bude spreman da položi svoj život, nema dalje. To je ono da mi kao kršćani moramo biti spremni i na mučeništvo, polaganje života za svoju vjeru. I kad nema drugog izlaza nego to – budimo zahvalni Bogu ako nam da tu milost. Onda smo izbjegli čistilište, a čistilište može trajati i tisuće godina. A ovako ispatit ćeš se nekoliko dana, sati, al šta ti to znači prema vječnosti. Ništa. Žene se napate kad rađaju pa zaborave vrlo brzo. Pa i mi ćemo to zaboravit. Važna je vječnost i zato se ne treba bojat MUČENIŠTVA. I molit Boga: “Gospodine, daj mi mučeništvo – ako me držiš dostojna toga ili daj mu tu milost, daj mi snagu da mogu položit svoj život za Tebe.”  To je onaj prijeki put do raja. Izbjegli smo puno zemaljskih muka, a u konačnici ako gledamo završetak ljudskog života, ako čovjek živi normalno i normalno umre, kako mu izgledaju ti zadnji mjeseci ili godine života. Mučiš se malo po malo, boriš se protiv raznih bolesti na zemlji, prolaziš čistilište na zemlji. Ok. A ako će ti to neprijatelj skratit pa će to biti par dana ili par sati – di ćeš bolje? Bogu hvala. Dakle, nije to kraj svita, kako mi to zamišljamo. Nego to treba postavit sasvim drugačije.

Zadnje crte obrane su danas – EUHARISTIJA I GOSPA, koje su posebno napadnute izravno ili neizravno.

Zato je važno bilo prije, na početku ove korone, kakav je odnos prema Pričesti, jer vidimo da je to razdjelnica između onih koji doista vjeruju da je tu Isus prisutan stvarno i onih koji ne vjeruju, ili sumnjaju ili ih nije briga. Kako objasnit da mi u situaciji u kojoj se nalazimo, jer u Hrvatskoj državi bi mjere trebale vrijediti za sve, imamo pravoslavnu Crkvu u Hrvatskoj koja cijelo vrijeme pričešćuje sa kašikom pod obje prilike, sa istom kašikom pričeste 200-300 ljudi i to od početka pandemije do danas i nitko od toga ne pravi problem. Nitko ne kontrolira. A mi vidimo šta se događa kod nas. Neokatakumeni koji su se pričešćivali pod obje prilike dobili su direktivu, nećemo se više pričešćivat pod prilikama vina. Ne pričešćuju se više iz kaleža, nego samo pod prilikama kruha. Opus Dei koji je glasio kao bastion pravovjerja, oni isto u nekim župama u Španjolskoj… Zar je moguće da smo mi toliko slabi? Mi možemo manjina, ali ne možemo biti slaba manjina. Pitanje je kako se čovjek postavi. Ako se unaprijed postavi kao gubitnik, onaj koji će u svemu popuštati do kraja onda je on izgorio već na početku. A ako će se boriti svim sredstvima koja ima na raspolaganju, i da će Bogu zahvaljivat što mu je dao mogućnost da se bori onda izazovi koji se pojavljuju su samo nove prilike da stječemo zasluge pred Bogom, a ne da stvaramo sebi komplekse, povlačimo se i činimo neke trule kompromise.

U knjizi Sirahovoj (23)  čitamo: „Gospodine, Oče i vladaru života mojega, ne prepusti me ćudi njihovoj, ne dopusti da propadnem zbog njih. Tko će biti bič mislima mojim i stega mudrosti srcu mojemu, nemilosrdan prijestupcima mojim i nepopustljiv grijesima mojim, da ne uzobiluju pogreške moje i ne namnože se moji grijesi; da ne padnem naočigled protivnika svojih i da neprijatelj moj ne likuje nada mnom?“

Ovo je jedno od rijetkih mjesta ili jedino u Svetom Pismu gdje se spominje izraz „nepopustljiv“. Možda je to i grešnik koji se pokajao za svoje grijehe, moli od Boga da bude nepopustljiv prema njegovim grijesima. Znači da moli od Boga da ga kažnjava, da ga spasi od pakla, od veće propasti.

Mi se danas grozimo čim čujemo za Božju KAZNU. To već zvuči bogohulno. Nedavno sam bio u društvu s nekim svećenicima, a kaže jedan: „Ne mogu prihvatit to da ste Vi rekli – da Bog kažnjava!“ A kažem: „Imaš Sveto Pismo. Imaš otkrivenje. Možeš li prihvatit da postoji pakao? Jel to Božja kazna?“ On kaže: „A je…“ Nema izbora. Jer je to dogma vjere. Da li će mu profesor dogmatike povladit to da Bog nije onaj koji kažnjava? Ne može. Nama to može bit neugodno za čut. Ali Bog kažnjava i to kažnjava iz ljubavi. Zato jer želi dobro. Kakav bi to otac bio koji bi dopustio da se njegov sin ili kćer ubija na razne načine, da sebi naudi i šteti jer nema srca da ga kazni, jer ne može stisnut srce i onda mu dat kaznu koju zaslužuje. Kazna nije iživljavanje, nego pedagoška mjera da se spriječi veće zlo. Nama je teško shvatit Božju kaznu kao takvu a kamoli da još molim: Bože, kazni me zbog mojih grijeha već ovdje na zemlji, da me poštediš čistilišta i da me poštediš pakla. Bolje dati zadovoljštinu na zemlji nego u čistilištu ili u paklu. Koliko god mi mislili da je čistilište mačji kašalj, čistilište Bog može protegnuti u vremenu koliko god hoće. Šta je to u vječnosti? Ništa. Jedan dan i jednu noć kad se netko muči od Covida, ili oni najteži slučajevi 20 dana, pa završe na respiratoru… a zamislite da je čovjek na respiratoru milijun godina i da se bori za svaki dan. A šta onda? A čistilište može biti i tako. Nije se igrat sa čistilištem. Nemojmo sebi spuštati ljestvicu, nemojmo da cilj bude nešto niže, nego na raj, naš je cilj – raj. Mi moramo biti sveti ovdje. Borimo se za raj. Nemojmo bit polovični. Jer ako mi počnemo ići u kompromise i nagodbe da bi se provukli i  otišli u čistilište pitanje je oćeš li otić u čistilište i di ćeš završit.

U vrijeme kad je Ahtioh Epifan silom nametao bezboštvo Izabranom narodu mnogi su Izraelci pristali na izdaju i otpali od vjere. No nisu svi. ostalo je i tada pravednika u narodu. Međutim, bitni preokret se dogodio kad je Matatija Makabejac odlučio da će ostati postojan u vjeri svojih predaka, u pravoj vjeri, da neće popustit, da neće bit kompromisa, da će bit nepopustljiv, i onda su ga počeli nagovarati izaslanici kraljevi da se izda da će mu dati razne pogodnosti na ovom svijetu. On nije pristao na to. I na kraju on se pobunio. Obranio pravovjerje, pred svima se pobunio. Kad je vidio da jedan njegov ide tamo žrtvovati idolima došao je i odrubio mu glavu a i onome kraljevu poslaniku, i pozvao je narod na pobunu, na otpor. Pokrenuo je pokret otpora. Taj pokret je postao masovan i s tim neprijatelji nisu mogli onda izići na kraj. Bogu ne treba broj, Bogu treba srce ljudsko. Bogu treba srčano, veliko, hrabro, s pouzdanjem u Boga, jer on preko jednog srca može učiniti da se promijeni stanje u jednom narodu i šire.

Za temu svete nepopustljivost uzeo sam posebno besjedu u Kafarnaumu, jer to nam pokazuje Isusov odnos prema euharistiji.

Znači, Isus nakon umnažanja kruha dolazi u Kafarnaum, ljudi su ga tražili jer ih je tamo dobro nasitio, najeo, i htjeli su ga učiniti kraljem, i čude se kako je uspio doć tamo.

I onda im on drži govor. Daje navještaj euharistije. I nakon tog navještaja euharistije događa se masovni otpad. Dakle i njegovi su ga učenici napustili, a bilo ih je najmanje 144, dotle da su bili upitni i njih 12 apostola. Postajala je mogućnost da Isus ostane sam. Nakon tri i pol godine čuda, djelovanja, propovijedanja, da sve prokocka zato što je navijestio ISTINU O EUHARISTIJI koju oni jednostavno nisu mogli shvatiti. On je od njih tražio da vjeruju da za spasenje moraju jesti Njegovo tijelo i piti njegovu krv. Znači, oni su to shvatili da je to ljudožderstvo. I to jednostavno u svojoj glavi nisu mogli pomirit. Oni nisu imali vjeru u Isusovo božanstvo. Oni su vjerovali da je on Mesija, da je Prorok i sl. ali nisu vjerovali da je On Bog. Dakle, ako mi vjerujemo da je Krist Bog, onda On može učiniti mogućim ono što je nama nemoguće. Isus je tu navijestio jednu Istinu vjere koja je izuzetno zahtjevna, koju ne zovemo uzalud otajstvo vjere, misterij, tajna vjere. Zato jer je to nešto što nadilazi ljudski razum. Bez vjere to ne možemo ispravno shvatit.

Isus je ostavio način da ostane cjelovit u svom ljudskom tijelu i preobraženom tijelu u nebu, a ujedno da ga možemo jesti i piti za vrijeme svete mise. Za pomiriti te dvije stvari nepomirljive ljudskom razumu treba vjera. I oni jednostavno nisu imali dovoljno vjere da to mogu prihvatiti. Međutim Isus je smatrao toliko važnim NAVJEŠTAJ EUHARISTIJE da je bio spreman da izgubi sve plodove svoga djelovanja do tada sve učenike, pristaše, ali da ta istina vjere ostane jasna, da se bez toga čovjek ne može spasiti.

On kaže: radite za hranu koja ostaje za život vječni. Nju će vam dati Sin Čovječji. Djelo je Božje da vjerujete u onoga kojeg je Otac poslao. A onda nastavlja dalje – Otac moj daje vam kruh s neba, kruh istinski, jer kruh je Onaj koji silazi s Neba i daje život svijetu. Dakle, Kruh Nebeski, kruh istinski je sam Isus Krist koji je sišao s neba i daje život svijetu. Mi život ne možemo imat danas bez Krista, bez euharistije. I zato je to za nas bitna stvar oko koje nema kompromisa. To je toliko bitno da vidimo – da i kad najveći grešnik među svećenicima slavi svetu misu, a znamo da je ta sveta misa valjana, valjani su sakramenti, mi iz njegovih grešnih ruku primamo Tijelo Kristovo, to  nam je potrebno, nemamo drugog izbora, pričestit ćemo se jer je to nama potrebno, da ostanemo Božji.

I kaže: “Tko god vidi Sina i vjeruje u Njega ima život vječni. Židovi na to mrmljaju protiv Njega što je rekao: Ja sam Kruh koji je sišao s neba. Kažu: Nije li to Isus, Sin Josipov? Ne poznamo li mu oca i majku? Kako sada govori – sišao sam s neba?”

Znaju okolnosti u kojima se rodio, znaju tko mu je službeno otac, znaju ko mu je majka, i misle da znaju sve o njemu. Znači, nemaju vjere da je On Bog. A Isus im odvrati: Ne mrmljajte među sobom. Nitko ne može doći k meni, ako ga ne privuče Otac koji me posla i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. I nastavlja, malo dalje: „Zaista, zaista kažem vam: tko vjeruje ima život vječni. Ja sam Kruh života. Za sebe kaže da je Kruh života. „Očevi vaši jedoše u pustinju manu i pomriješe, ovo je Kruh koji silazi s neba, da tko od njega jede ne umre. To je kruh koji nam daje vječni život. I ako Krist može učiniti to da se Njegovo tijelo umnaža po cijelom svijetu, po svim crkvama, u svakoj hostiji, i da bude za sve kršćane koliko ih ima, za nekoliko milijardi, može učiniti i bilo koje drugo čudo.

„Ja sam Kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati Tijelo je moje za život svijeta.“ Znači, on kaže da je kruh živi. On kaže da je taj Kruh koji je potreban Njegovo tijelo. Tu nema mogućnosti za neka druga tumačenja kako to danas i već odavno čine protestanti. Da to treba shvatit samo u prenesenom, u duhovnom značenju. Mi stvarno trebamo jesti Tijelo Kristovo i piti Njegovu krv da bi imali život vječni. To nije varka to je istina. To nije samo simbol ili sjećanje na Posljednjoj večeri. Židov se na to prepirahu: Kako nam ovaj može dati Tijelo svoje za jelo? Kako on koji je živ pred njima može sebe raskomadati i dati njima za jelo? A da i dalje ostane živ? Čovjeku je to nemoguće, ali Bogu je moguće.

Reče im stoga Isus: „Zaista, zaista kažem vam: ako ne jedete Tijela Sina čovječjega, i ne pijete Krvi Njegove nemate života u sebi.“ Piti krv ljudsku bilo je za njih nešto najgore što se može zamisliti, jer ako je zabranjeno bilo piti i životinjsku krv, morali su meso jesti tako da odvoje krv od mesa, i sad on od njih traži da piju njegovu krv?!

On kaže: „nemate života u sebi. Tko blaguje Tijelo moje i pije krv moju ja ću ga uskrisiti u Posljednji dan.“ Znači, to je UVJET ZA USKRSNUĆE. Znači, nije euharistija komadić hostije, komadić kruha prema kojem se može ophoditi na bilo koji način, i bio kako i imati bilo kakvu vjeru. To je sam Bog. I onda ako ne vjerujemo onda nemojmo primat pričest. Apsurdno je da mi danas da bi se dodvorili političarima kao što je Biden ili neki lokalni političari koji više ne vjeruju u Boga, ne vjeruju u stvarnu Isusovu prisutnost u euharistiji, da im mi dajemo pričest. Po kojoj logici?! To je SVETOGRĐE. Mi im pomažemo da na grijeh koji su već počinili dodaju grijeh svetogrđa. Mi onda u tome sudjelujemo i to je onda i moj grijeh kao svećenika, ako na to pristajem iz nekih lažnih obzira. Tu treba biti NEPOPUSTLJIV.

Tijelo je moje je jelo istinsko, krv je moja piće istinsko, tko jede moje tijelo i pije moju krv u meni ostaje i ja u njemu.

Protestanti koji ne vjeruju u stvarnu nazočnost Isusa u euharistiji, ali kako vidimo, oni su kršteni, kršćani su, traže Božju nazočnost, vjeruju, bore se, i Bog među njima također čini velika djela. A zamislimo koja bi još veća djela bila da oni vjeruju da je Isus nazočan u euharistiji. Mi možemo od njih učit koliko je naša vjera slaba.

Kao što je mene poslao Otac koji živi i ja živim po Ocu; tako će i onaj koji mene jede živjeti po meni.

Ovo je Kruh koji je s Neba sišao. Ne onaj koji jedoše očevi vaši i pomriješe, (misli na manu), koji jede ovaj kruh živjet će uvijeke. To reče Isus naučavajući u sinagogi, u Kafarnaumu. Mnogi od njegovih učenika rekoše: trvda je to besjeda, tko je može slušati. A Isus znajući da njegovi učenici zbog toga mrmljaju reče: „Zar vas to sablažnajva? A što ako ugledate Sina Čovječjega kako uzlazi onamo gdje je prije bio? Duh je onaj koji oživljuje. Tijelo ne koristi ništa. Riječi koje sam vam govorio Duh su i život su.”

Da bi mogli shvatit ono što Isus govori moramo imati vjeru. I onda po Duhu možemo doći do ispravnog zaključka. Drugačije se to ne može razumjet. Onaj koji ne vjeruje da je Isus Bog ne može ništa od toga prihvatiti.

A ipak ima ih među vama, nastavi on, koji ne vjeruju. Jer znao je Isus od početka koji su oni koji ne vjeruju i tko je onaj koji će ga izdati. I doda:“ Zato sam vam i rekao da nitko ne može doći k meni ako mu nije dano od Oca. Od tada mnogi učenici odstupiše, više nisu išli s njime.“

Da je Isus tu bio diplomata i gledao kako ih sačuvat da se ne dogodi otpad 99,9%, njegovih sljedbenika mi danas ne bi imali euharistiju, ne bi znali za pretvorbu.

Zahvaljujući tome što je bio nepopustljiv i što se bio spreman odreći svih učenika, sljedbenika koji su ga slijedili, mi danas imamo ono što imamo.

Isusova nepopustljivost se pokazuje u najavi Njegove smrti i uskrsnuća. Tri puta to čini i ne da se pokolebati što apostoli mrmljaju, što ga Petar odvraća od toga, vidimo to po odlučnosti s kojom ulazi u Jeruzalem zadnji put, kad zna da mu je sad muka blizu, vidimo kad se predaje u ruke krvnika u Maslinskom vrtu – sam se predaje, a mogao je to spriječit. Koga tražite… On im kaže, a oni svi popadaju po zemlji. Mogao je tada otići između njih i nestati, ako i toliko puta prije toga, (kao i u Nazaretu kad su ga htjeli strmoglaviti) znao je da je njegov čas, i otišao je na križ. Ispio je kalež svoje muke do kraja, bez poštede.

Na nama je danas da budemo zahvalni Bogu na protivštinama, da molimo za dar ustrajnosti, i da budemo svjesni – da onaj koji ustraje do kraja – da će biti SPAŠEN.

Neka nam u tome zagovornica bude Majka Božja.