Kao svjedočanstvo nekadašnje plodne vjere na zapadu ostaju još brojne crkve i crkvice koje se sve manje koriste ili su jednostavno zatvorene. Ove sad puste građevine često su proglašene spomenicima kulture i vapiju za materijalnom obnovom

Kriza je prilika kada padaju maske i otkrivaju se namisli srdaca (Lk 2,35). Ne može se više sjediti na dvije stolice, nego je nužno opredijeliti se i raskinuti s podvojenošću i mlakošću. Tada se vidi pravo stanje stvari i može u punini zaživjeti Isusova riječ: „upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi” (Iv 8,32). U pozadini sadašnje krize u Crkvi je diktatura relativizma koja je dovela do slabljenja i gubitka vjere u božanstvo Krista jedinoga Spasitelja.

Vjerojatno najbolniji izazov svećenicima danas je pražnjenje crkava od vjernika. Ovo je zoran pokazatelj tihe eutanazije kršćanstva koja je na djelu. Dovoljno je pogledati na takozvane razvijene europske zemlje za vidjeti što nas čeka. U većini europskih zemalja pohađanje nedjeljne mise spustilo se ispod 10 %, a u Francuskoj na 3 – 4 %.1 U Nizozemskoj, nekad poznatoj misionarskoj zemlji, 2006. godine je samo 1,6 % katolika pohađalo crkvu, a danas se taj broj spustio ispod jedan posto.2 Ako se ovaj trend nastavi, već do 2028. mogla bi posve nestati njihova najveća nadbiskupija Utrecht.3 Dodatno zabrinjava što su mladi većinom skloni ateizmu i neprakticiranju vjere. U Europi, kako kaže poznati politolog Olivier Roy: „Vjerska praksa izgleda danas kao nešto čudnovato, čak fanatično. Nije samo vjerska praksa koja se smanjuje nego kršćanska kultura nestaje.”4

I kod nas su vidljivi negativni trendovi koji dolaze sa zapada. U posljednjih dvadeset godina broj onih koji pohađaju misu nedjeljom pao je s 31 % na 22 %.5 Nedavno mi je jedan mladi župnik ispričao da je na misi u svojoj filijali koja broji sedamdeset stanovnika imao samo jednu vjernicu na nedjeljnoj misi. Postavilo mu se pitanje zar ne bi bilo svrsishodnije tu osobu autom prebaciti na misu u susjedno mjesto desetak kilometara dalje? Ako se nastavi tako, neminovno će do toga doći i ta će se crkva možda godišnje koristiti svega nekoliko puta kao što se to već događa drugdje. Na našim otocima stanje je nezavidno, jednako tako i u Zagori, Istri, Lici, a da ne govorimo izvan granica Hrvatske u Boki kotorskoj, Vojvodini ili Republici Srpskoj. No kao da to ne želimo vidjeti i sami sebe obmanjujemo punim crkvama nedjeljom u gradovima. Ipak imajući na umu da su to velike župe koje na papiru broje i desetke tisuća vjernika, to je opet zanemariv broj. Duhovna pustinja širi se po cijelom zapadu pa tako i u našem narodu osvaja sve više prostora, a Europa se sve više prepoznaje kao ateistički kontinent. Kovid je ovom procesu dao ogromno ubrzanje značajno smanjivši, a u nekim zemljama i prepolovivši, broj vjernika na misama. Kako zapad predvodi cijeli svijet svojom kulturom, načinom života, ekonomijom i odgovarajućim svjetonazorima tako on pokazuje što nas čeka na globalnom planu. Drugim riječima, ako Bog ne intervenira, u cijelom svijetu slijedi ubrzano razaranje kršćanstva i njegova svođenja na ostatke ostataka.

Materijalna obnova

Kao svjedočanstvo nekadašnje plodne vjere na zapadu ostaju još brojne crkve i crkvice koje se sve manje koriste ili su jednostavno zatvorene. Ove sad puste građevine često su proglašene spomenicima kulture i vapiju za materijalnom obnovom. Ta obnova je potrebna, ali oduzima puno vremena i snage s rizikom da se na kraju pastir pretvori u građevinara i da ga takvim doživljavaju i župljani. Desetkovane župske zajednice ne mogu same pokriti troškove pa se sredstva trebaju dobivati drugim putovima koji traže dogovaranje a često i kompromise sa svjetovnim moćnicima. Uz to treba računati na dodatne izdatke i dozvole od strane konzervatora kojima je cilj isključivo očuvanje kulturne baštine.

I kad se sve prepreke savladaju, na kraju često obnovljene crkve zjape prazne ili postanu dio turističke ponude. Najljepše među njima tijekom sezone sve se više pretvaraju u muzeje koji naplaćuju ulaznice. One su tako financijski samoodržive, ali preostali vjernici ih sve više zaobilaze jer ih sve manje doživljavaju kao mjesta bogoslužja i molitve. Kamo to vodi pokazuje primjer Francuske gdje se svake godine prenamjeni ili sruši 40 do 50 crkava.6 Još gore je stanje u Nizozemskoj gdje je 15 % katoličkih crkava promijenilo namjenu, a tijekom sljedeće dvije i pol godine očekuje se da će taj broj doći do 75 %.  7

Imajući sve navedeno u vidu, daleko je razumnije slijediti svetoga Franju koji je shvatio da Isus od njega traži obnovu Crkve, a ne popravljanje zapuštenih crkava. Samu materijalnu obnovu građevina treba prepustiti vjernicima laicima onoliko koliko to služi izgradnji žive Crkve.

Pastoral mrtvih

U okolnostima kada ogromna većina nominalnih vjernika živi praktično bezboštvo svećenika se svodi na službenika koji slavi sv. misu, izdaje potvrde i organizira podjeljivanje sakramenata. Toliko često smo svjedoci da se krste i pričešćuju djeca koju roditelji ne žele odgajati kao vjernike, da sakrament potvrde za ogromnu većinu krizmanika označava razlaz s Crkvom, da se mnogi vjenčaju a nisu spremni živjeti u braku kao kršćani, da se pripušta na pričest one koji žive u javnom grijehu, da se olako daje odrješenje na ispovijedi i slično. Pri tome se još održava izvanjska forma, ali svjetovni sadržaji, poput zabave i darova, u prvom su planu. Stječe se dojam da su u Crkvi stalna sniženja, popusti i rasprodaje na sveto i to je jednako pogubno kao nekoć trgovanje crkvenim službama i oprostima (simonija).

Ovaj pastoral duhovnih mrtvaca zamračuje izvorno poslanje svećenika i istiskuje dušobrižništvo. Tako je primjerice postalo vrlo teško naći dobroga ispovjednika, a duhovnik je postao nepoznat pojam. A opet tvrdokorno se održava privid da je sve u redu i kao da nikoga to ne brine. Istina je pak da se ne ide naprijed, nego se nazaduje i u takvim župama vjera odumire. Znakovito je da se, prema istraživanjima, u Hrvatskoj u zadnjih dvadeset godina povjerenje u Katoličku Crkvu praktički prepolovilo sa 63 % na 38 %.8 Za pretpostaviti je da je uz sekularizaciju i zakazivanje proročke službe pogotovo kod crkvene hijerarhije glavni razlog upravo ova licemjerna podvojenost većine katolika gdje vjerske obrede ne prate ni uvjerenja ni život. Podržavanje takve prakse, prije ili kasnije, mijenja i samoga svećenika. Kardinal Ratzinger je svojedobno upozorio:

„Svećenik – onaj po kojem prolazi snaga Gospodnja – uvijek je u napasti naviknuti se na veličinu te je učiniti rutinom. Danas mu se veličina Svetoga može prikazati kao teret kojega se on (možda i nesvjesno) želi riješiti, na način da snizi Otajstvo na vlastitu ljudsku mjeru, umjesto da mu se s poniznošću povjeri te se uzdigne na njegovu visinu.”9

Zato je potrebno, koliko je to moguće, napraviti razgraničenje tako da se ne pripušta sakramentima one koji ne zadovoljavaju nužne uvjete. Pri tome je potrebna velika razboritost za donijeti prosudbu u konkretnom slučaju, ali i odvažnost za svetu nepopustljivost u ljubavi. Nije posrijedi pragmatično pitanje uštede vremena, koje nije ni nevažno, nego prije svega odnos prema Gospodinu. Jer ako svećenici dopuštaju i pogoduju banaliziranju i omalovažavanju sakramenta, izdaju Njega. I obrnuto kada brane sakramente, koliko god to bilo zahtjevno, priječe se svetogrđa i pomaže grešnicima da znaju kako se vratiti Bogu.

U slučajevima onih osoba koji, unatoč svemu, ostaju tvrdokorno u grijehu trebaju skladu s Kristovom preporukom, ostaviti mrtve da pokapaju mrtve (Mt 8,22). Odnosno, kad se navještaj vjere susretne sa zatvorenim srcima, bez obzira na to što se zovu kršćanima, valja jednostavno odustati otresavši prašinu s nogu i prepustivši ih sudu Božjem (Mt 10,14-15). Tako je Isus zaobilazio ona mjesta koja ga nisu htjela primiti, a farizeje i pismoznance je oštro korio zbog njihove nevjere. Čak je upozorio: „Ne dajte svetinje psima! Niti svoga biserja bacajte pred svinje da ga ne pogaze nogama pa se okrenu i rastrgaju vas” (Mt 7,6).

Pastoral živih

Svako pravo rješenje dolazi od Gospodina i zato se svećenik u ovim vremenima krize u Crkvi treba vratiti prvoj ljubavi posebno kroz revni duhovni život i davati prvenstvo Bogu. Pri tome treba biti spreman na nerazumijevanje i neprihvaćenost u svijetu. Kao što su pustinjaci opstajali i širili kršćanstvo iz pustinje analogno i današnji svećenici, gradski pustinjaci, trebaju to činiti iz duhovnih pustinja u kojima se nalaze.

Pierre-Marie Delfiux, osnivač monaške zajednice koja živi u gradu, napominje: „Ne sakraliziraj povlačenje od svijeta, vjerujući da će ti susret s Bogom i posvećenje biti osigurani samom krepošću izolacije ili samoće. Na to te strogo upozoravaju čak i sveti monasi, čak i sveti pustinjaci. Pustinja i povlačenje daleko od uobičajenoga svijeta sami po sebi nisu milosti nego tek sredstva: moguće je cijeli svijet unijeti u život samoće kao i živjeti doista sâm pred Samim, s Bogom u srcu svakidašnjeg svijeta.”10

Zadaća gradskih pustinjaka je upravo u srcu grada voditi „dvostruku borbu: za Boga i protiv zla”.11 Uz njih ima sve više onih, koji se po uzoru na svetoga Ivana Krstitelja, i stvarno povlače iz svijeta i ljudi idu k njima tražeći Boga.

Ljubeći Boga moguće je ljubiti i bližnje. Glavninu svoga pastoralnog djelovanja svećenik bi trebao posvetiti „živima”, odnosno onima kojima je stalo do Krista pa mu nastoje biti vjerni i onima koji ga traže iako su „napukle trske” i „stijenj koji tinja” (Mt 12,21). To znači prvenstveno njegovati osobni odnos s povjerenim dušama i duhovno skrbiti za njih. U isto vrijeme uključuje i savjesno podjeljivanje sakramenata i vršenje bogoslužja, u skladu s izrekom sancta sancte tractanda sunt, kako bi se što bolje surađivalo s milosti. Ništa manje važno je, uz redoviti župski angažman i ispravnu katehezu, razvijati i dodatno djelovanje kao što je duhovna podrška pokretima i zajednicama koje omogućavaju prirodnu socijalizaciju i stvaranje oaza u pustinji.

Na dugu stazu, unatoč malobrojnosti, skrb za „žive” je pravo rješenje koje može preokrenuti proces nestajanja vjere. Tako se smanjuje, iako i ne isključuje, mogućnost otpada i stvara apostolsko ozračje koje olakšava pristup onima koji su bezbošci. U konačnici, skrbiti za ostatak vjernih ili godišnje pridobiti i samo jednu osobu za Krista je dobro, a ispraćati i pomagati u otpadu desetke i stotine u ime nekoga lažnog milosrđa je zlo.

Kada mi surađujemo s milošću, čineći do kraja što nam je moguće, Bog onda čini nemoguće. Kardinal Burke s pravom podsjeća: „Tamo gdje se čini da Crkva nestaje, ona se mora iznova posvetiti nauku vjere, klanjanju, molitvi i kreposnom životu, s obnovljenom snagom i predanošću. Uistinu, iako se po mnogo čemu možda čini da Crkva na zapadu umire, postoje i mnogi znakovi novog procvata vjere, koje moramo poticati i u kojima trebamo sudjelovati. Tijekom posjeta nekim vrlo sekulariziranim zemljama Europe, u kojima se sudjelovanje na nedjeljnoj misi i sudjelovanje u životu Crkve znatno smanjilo, uvijek sam nailazio na predane vjernike i obitelji te mlade svećenike i bogoslove koji vole Crkvu, njezin nauk, njezinu liturgiju i njezinu disciplinu.”12

1 Emanuel Pietrobon, „Il cattolicesimo europeo sopravvivrà al 21esimo secolo?”, InsideOver, 6. rujna 2021., na: https://it.insideover.com/religioni/il-cattolicesimo-europeo-sopravvivra-al-21esimo-secolo.html (12. svibnja 2022.).

2 Emanuel Pietrobon, „La scomparsa del cristianesimo nei Paesi Bassi”, InsideOver 15. siječnja 2020., na: https://it.insideover.com/religioni/la-scomparsa-del-cristianesimo-nei-paesi-bassi.html, (12. svibnja 2022.).

3 Ibidem.

4 Giulio Meotti, „’La crisi dell’Europa figlia del caos da scristianizzazione’. Parla Olivier Roy”, Il Foglio 4. listopada 2019., na: https://www.ilfoglio.it/chiesa/2019/10/04/news/la-crisi-delleuropa-figlia-del-caos-da-scristianizzazione-parla-olivier-roy-278372/, (12. svibnja 2022.).

5 Krunoslav Nikodem – Siniša Zrinščak, „Između distancirane crkvenosti i intenzivne osobne religioznosti: religijske promjene u hrvatskom društvu od 1999. do 2018. godine”, Društvena istraživanja, 28/3/2019., 377.

6 Emanuel Pietrobon, „Il cattolicesimo europeo sopravvivrà al 21esimo secolo?”, InsideOver 6. rujna 2021., na: https://it.insideover.com/religioni/il-cattolicesimo-europeo-sopravvivra-al-21esimo-secolo.html (12. svibnja 2022.).

7 Emanuel Pietrobon, „La scomparsa del cristianesimo nei Paesi Bassi”, InsideOver, 15. siječnja 2020., na: https://it.insideover.com/religioni/la-scomparsa-del-cristianesimo-nei-paesi-bassi.html (12. svibnja 2022.).

8 Krunoslav Nikodem – Siniša Zrinščak, „Između distancirane crkvenosti i intenzivne osobne religioznosti: religijske promjene u hrvatskom društvu od 1999. do 2018. godine”, Društvena istraživanja, 28/3/2019., 377-378.

9 Joseph Ratzinger – Vittorio Messori, Razgovor o vjeri. Jasni odgovori na suvremene dvojbe, Verbum, Split, 2005., 52.

10 Pierre – Marie Delfiux, Bog u srcu grada. Jeruzalem, Knjiga Života, Teovizija, Zagreb, 1996., 136.

11 Ibidem, 128.

12 Raymond Leo Burke, Nada za svijet. Obnoviti sve u Kristu, Sofijina Kuća, Vis, 2017., 59.

Izvor:Svjetlo riječi – audio članak na yt: Vjerni Bogu

Sveta Majko Božja i premila Majko naša, Kraljice apostola i Pomoćnice kršćana!

Tvojem se materinskom milosrđu utječemo, da nam od Bog isprosiš

mnogo svetih svećenika.

Ti sve možeš kod božanskoga Sina,

našega Velikog Svećenika,

koji je sama sebe žrtvovao sa drveta križa

za otkup i spasenje svijeta, i još se žrtvuje svaki dan na našim oltarima.

Usliši molbu svoga naroda,

koji te ljubi i štuje od davnine kao svoju Kraljicu, Odvjetnicu i Majku.

Zagovaraj nas kod predragoga Srca Isusova, da nam se smiluje

i da nam dade mnogo svetih duhovnih pastira.

Budi u pomoći svim svećenicima

i blagoslovi ih u svetom radu za spasenje

i posvećenje naših duša.

Amen.

Sigurno se sjećate don Josipa Delaša?  Javnosti je poznat po suprotstavljanju novinarima koji su upadali u crkvu i snimali u vrijeme kad je biskup zabranio mise s narodom. A što je veći grijeh: ukidati treću Božju zapovijed (!) ili u afektu izgovoriti nešto neprimjereno onima koji te napadaju? Don Josip D. je tada ispao negativac, a zapravo je želio zaštiti prava vjernika na sakramente.

Možemo zahvaliti Bogu da je bilo i onih koji su (kao ova dva svećenika) ustali u obranu prava vjernika dok je većina tiho pristala na zatvaranja i mise pred ekranom, a moglo se daleko više boriti za slobodu, makar se okupljali i naokolo crkava, na otvorenom…

A zašto opet slaviti obljetnicu? Rekao je kako je vjerojatno da nas na jesen čekaju zatvaranja, pa onda bolje da se sastajemo dok možemo. A drugo: Bogu nikada ne možemo dovoljno zahvaliti na svim milostima.

Budući da su nedjeljom po župama sv. Pričesti i Krizme proslava je bila 11.6., na blagdan sv. Barnabe, a don Jozo ističe:

Barnaba nije kukao nad teškom situacijom nakon Isusova odlaska i vidio je da treba surađivati sa Božjom milošću i počinje svoje misijsko djelovanje. Misijsko djelovanje je neodvojivo od našeg kršćanskog poziva.

Možemo vidjeti da osim evangelizacije postoji i protu-evangelizacijski zamah i da je sve veći.

(O evangelizaciji i anti-evangelizaciji je govorio i nedavno na duhovnoj obnovi – vidi video 1, i video 2 )

Što činiti u takvoj situaciji? Nasljedovati Prvu Crkvu, koja se nije zamarala odnosima snaga i koja zna da Bogu nije ništa nerješivo. S dobrom je pobjeđivala zlo, a to je i na nama.

Došli smo do toga da trebamo poučavati o osnovnim istinama vjere o Isusu, Jedinog Bogu preko koga se jedino može spasit… I danas je puno izdaja, pa okupiti u jednoj kapeli ovolike katolike – to je već uspjeh, jer je danas ugroženo i domoljublje i bogoljublje, te imamo i lažne domoljube i lažne bogoljube.

Moramo se truditi kao sveti Pavao koji je rekao na kraju: Dobar boj sam bio, vjeru sačuvao, kako bi mogli to reći Gospodinu kad jednom dođemo pred Njega.

Prorok Ilija je također primjer čovjeka koji se borio na svom putu vjere. Noa je gradio korablju sto godina i nije se zamarao s tim koliko ih propada, davao je svjedočanstvo, govorio je, tko je poslušao poslušao je, tko nije nije, stradao je.

Dar je da smo došli do ovih godina i sačuvali vjeru. To je dar kojeg moramo čuvat kako bismo mogli doći pred Gospodina i reći: Evo, Gospodine, sačuvao sam vjeru.

Danas su napadnuti brakovi, obitelji… i veliko je svjedočanstvo danas sačuvati brak, to je moralno čudo i svjedočanstvo svijetu. Želim odati zahvalnost svima vama na vjernosti Bogu i ustrajnosti.

Nekad se čini da se to ne isplati i lako se možemo predat malodušnosti, ali ne gledajmo u ljude, političare, televiziju, nego gledajmo u Boga!

Neka naša vjernost Bogu bude sve veća i  neka nas u tome prati zagovor Majke Božje! – zaključio je don Jozo, a cijelu propovijed (sa fotografijama proslave) možete pronaći na: VJERNI BOGU II

…  ona otvoreno kaže ostarjelom papi Anastaziju:

O čovječe oko tvoje spoznaje slabi i postao si preumoranim da bi obuzdavao ohola razmetanja ljudi. Stoga, o čovječe koji sjediš na papinskom prijestolju, ti omalovažavaš Boga ako ne odbacuješ zlo oko sebe, već ga ljubeći grliš.

Ona nije dakle štedjela svojom oštrom kritikom čak ni papu. Hildegarda nije poznavala strah; nikada nije bila spremna klanjati se autoritetima u čiju je čestitost morala sumnjati. Ona nikako nije pripadala ljudima koji sve lako prihvaćaju nemajući vlastita suda…

Izvor: Sv. Hildegarda iz Bingena – Velika knjiga o zdravlju (str 66)

(Postavljeno na oglasnu ploču u Palmotićevoj ulici, Zagreb)

Dragi pastiri hrvatskog naroda,

Neka biskupi, svećenici i visoki prelati prionu uz evanđelje na način osim što ga propovijedaju, isto primjene u svojem životu, kako bi njihova riječ mogla pasti na plodno tlo kada svojem stadu propovijedaju.

Neka se u bogoslovijama i samostanima uvedu disciplinske mjere, te sve one bogoslove koji nemaju stvani poziv nego su u bogosloviju došli kako bi zadovoljavali svoje skrivene homoseksualne potrebe, izbace (kao što pravovjerne kandidate izbacuju tijekom formacije kako vam poslije ne bi “smetali”) ili potakne na pokoru i obraćenje.

Neka se svećenici koji sa strane šaraju ili obrate ili laiciziraju (pa neka se slobodno žene i razmnožavaju kako nam je Bog i zapovijedio) jer polako počinjemo shvaćati da bi se osušili kad bi im se ta ugoda uklonila to jest ionako vjerojatno nemaju žara za Krista.

Neka se bogoslovima, svećenicima i redovnicima koji gaje tradicionalne vrijednosti Crkve, između ostalog i služenje tradicionalne mise to i omogući u racionalnoj mjeri bez izrugivanja i potlačivanja.

Neka se svi biskupi, svećenici i župnici koji su se slizali s politikom, a Krista i duhovno zdravlje svojega stada zanemarili stave na post o vodi i kruhu na 21 dan (tijekom kojeg vremena ćemo mi laici rado za njih moliti devetnice), pa ukoliko nije došlo do obraćenja i pokajanja neka ih se laicizira a upražnjena mjesta ispune onima sa stvarnim pozivima.

Neka nadbiskup Zagrebačke Prvostolnice zbog potresa u Zagrebu i Petrinji pozove biskupe i svoje stado na javnu zadovoljštinu Svemogućem Bogu zbog grijeha koje učinismo kao narod i grijeha struktura (Crkve i vlasti).

Neka se nadbiskup Zagrebačke prvostolnice javno pokaje što je istjerao stado Božje iz Njegova hrama zbog dodvoravanja politici i Duhu ovoga svijeta (40 dana + Veliki Tjedan zatvorene crkve za narod zbog 50ak zaraženih na dan?!). Tek nakon toga biti će mu dopušteno otvaranje Katedrale (koju se usudio otvoriti na Badnjak bez počinjenja prethodnog pa ga je Bog po drugi put istjerao iz svojeg Hrama, kao što je i on nas vjernike.)

Neka kler u Hrvata naučava svoje stado pravom katoličkom nauku i pastoralu, i ohrabri se na upozoravanje vjernika na obmane koje na tjednoj bazi izlaze iz Vatikana kojeg je okupirao Duh ovoga svijeta, preciznije masonerija.

Neka se organiziraju sve češće – uz poštovanje svih epidemioloških mjera – duhovne obnove za mlade po čitavoj Hrvatskoj i neka se pazi da ih vode duhovnjaci s nogama čvrsto na zemlji, a ushićenici Duha Vatikana II i klero-konformisti neka taj dan ispune tipkajući po twitteru i ostalim društvenim mrežama.

Neka Vam se smiluje Bog za obraćenje i izlaska iz sljepila i slizanosti s politikom, da Vas dotakne žar za vjerom i oslobodite se Duha ovoga svijeta i Duha modernizma koji se proširio Crkvom.

Bezgrešno Srce Marijino moli za nas!

Jedan vjernik

(foto: Bazilika Srca Isusova u Palmotićevoj, Zagreb)

Pogledajmo što piše Michael Rose, na temelju svog istraživanja provedenog među 125 ispitanika, (bogoslova, svećenika, rektora… ) 

Pisac knjige “Goodbye, good man” – “Doviđenja, dobri ljudi” Michael Rose kaže da je tijekom jubilarne 2000. godine posvetio puno vremena i energije kako bi intervjuirao  desetke bogoslova, bivših bogoslova, nedavno zaređenih svećenika, rektora sjemeništa te je pisao na osnovu svjedočanstava svojih 125 sugovornika. Oni su predstavnici 50 biskupija i 22 glavne bogoslovije.   

To su muškarci koji su odani učenju Crkve, koji gledaju na papinstvo kao na duhovno vodstvo, mole krunicu i prigrlili su celibat. Oni ne podržavaju programe koji nisu Crkveni. Njihovo svjedočenje često je potkrijepljeno dokumentarnim dokazima. Opisuju razne prepreke koje se namjerno stavljaju na put autentičnosti svećenička zvanja, što je dovelo do prijevremenog otpusta pravovjernih bogoslova ili njihov dobrovoljni odlazak. 

 To najčešće uključuje  

• pristranost u postupku procjenjivanja   
• neetičko psihološko savjetovanje 
• članovi fakulteta i duhovni ravnatelji koji se usredotočuju na otkrivanje znakova pravovjernosti među bogoslovima 
• moralni život nekih bogoslova nije u skladu sa kršćanskim standardima  
• odobravanje homoseksualnih praksi 
• promicanje ideja i učenja koja nisu u skladu sa temeljnim istinama Katoličke Crkve  
• otvoreni prezir prema pravilnoj liturgiji i tradicionalnim pobožnostima  
• duhovna ili psihološka manipulacija i zlostavljanje 

Svakako se na samom početku mora priznati da nije svaki kandidat koji stupa u bogosloviju prikladan za svećenika.   

Bogoslovija je mjesto koje je zamišljeno tako da pomogne čovjeku razabrati ovaj poziv. Mnogi na kraju ostave studij jer su shvatili da svećenički poziv nije njihov. Drugi su s pravom otpušteni iz institucija zbog nepravilnosti koje bi ukazivale na to da kandidat nije pogodan za svećeništvo.  

U knjizi ipak nije govor o onima koji nisu bili  prikladni, već o onima koji jesu bili prikladni, tj. o sustavu koji onemogućuje i stavlja prepreke istinskim svećeničkim zvanjima i to stoga jer se doživljavaju kao prijetnja njihovom načinu života.  

Oni koji su na vlasti u mnogim bogoslovijama motivirani su željom da se crkvena služba redefinira prema nekom njihovu, novom modelu, koji bi uključivao žene svećenice, posvjetovnjačenu liturgiju i “mekaniji” pristup crkvenom učenju. Tako bi se stvorila jedna “politički korektna Crkva”, koja se nikom ne zamjeri.  

A što se onda čini sa pravovjernim bogoslovima? Takvog se onda etiketira kao onog koji “razjedinjuje”, “stvara smetnje”, “previše je krut”, i kao takav “neprikladan za svećenstvo”.  

Jednom kad ode iz bogoslovije, obično ga se ucjenjuje i teško će biti prihvaćen u drugu bogosloviju ili biskupiju.  

Komunikacija je brza i učinkovita u “čišćenju pravovjernih” ljudi iz bogoslovija. Problem je sa nepravednim procjenjivanjem kandidata, makar postoje i oni drugi koji stvarno nisu prikladni. Mnogo je onih prema kojima se postupa nepravedno, koji su zlostavljani emocionalno i duhovno te odlaze pognute glave. Mnogi osjećaju da imaju poziv za svećenstvo, ali da se nemaju komu obratiti, kamo okrenuti.  

U mnogim slučajevima kandidat odlazi zbunjen ne vidjevši zašto ne bi bio prikladan za svećenstvo, ali svejedno prihvaća taj zaključak.  

Drugi odlaze skandalizirani, ali im je neugodno reći prijateljima i rodbini, onima koji su se molili za njih, zašto su napustili formaciju.   

Mnogi završe s gadnom reputacijom kad drugi zaključe da su odbijeni iz psiholoških ili emocionalnih razloga.   

Sve više biskupija  ispravlja svoje programe, shvaćajući da bogoslovi imaju mnogo intenzivniji duhovni fokus nego posljednjih desetljeća. Postoji nada da se kriza svećenstva može prevladati.  

Čak i prije nego što je mladić spreman prijaviti se u sjemenište, postoje brojne snage unutar Crkve koji rade protiv mogućeg svećeničkog poziva.  

Žene uključene u liturgiju, loša kateheza, neljubazni svećenici i mnogi seksualni skandali u koje je uključen i katolički kler su, između ostalih,  četiri uobičajena odvraćanja. 

Svaka je sama po sebi skandal.  Istraživanje M.R. se ne bavi posebno pitanjem stanjem liturgije i kateheze makar je i to znatna prepreka koja udaljuje dobre kandidate. 

Sveti papa Pio X naglasio je važnost svetosti svećenika jer je to tako potrebno da bi Krist zavladao svijetom tako da oni svojim primjerom, riječju i znanjem budu vođe. Oni su ti koji najbolje mogu privući buduće kandidate za svećenstvo.  

No, koliko je Amerika blagoslovljena svetim svećenicima, uzorima? Lako se daje zaključiti da tog blagoslova baš i nema. A kod nas? Je li stanje puno drugačije? 

Otac Joseph Illo, (biskupija Stockton, Kalifornija) tu činjenicu objašnjava stanjem unutar bogoslovija, te navodi svećenici svakodnevno gledaju televiziju, da se može čuti svećenike koji opravdavaju poroke, da ima onih koji više vole malo popiti prije večere nego zajedno moliti časoslov. … . 

Otac Eduard Perrone  (nadbiskupija Detroit) bio je svjedokom mnogih svećeničkih zvanja u gradskoj župi Detroit koja je privlačila mnoge pravovjerne muškarce i izvan te župe. To su bili mladi koji su željeli spašavati duše, koji su voljeli svetu misu, bili predani vjeri. No, problem bi nastajao kad bi se vraćali u svoju lokalnu župu. Tamo bi se susretali sa nekom drugačijom atmosferom, atmosferom noćnog kluba sa drugačijom glazbom u pozadini. Puno smjeha, malo discipline i u takvom okruženju se teško moglo ukorijeniti u vjeri. U boljem okruženju mnogi mladići mogli bi biti nadahnuti za nastavak svog poziva. Ovako, najčešće pomisle da je svećenstvo ipak za nekog drugog i da ne žele na to gubiti vrijeme.  

A što se događa s onim dobrima koji su dovoljno nadahnuti da barem malo bolje istraže imaju li svećeničko zvanje.  

Mnogi napuste taj put kad se uključe u programe tj. susrete za procjenjivanje zvanja (“Dođi i vidi!”)  

Zainteresirani za svećeništvo su željeli su isprobati život na bogosloviji živeći tamo dva tri dana. Nažalost, previše potencijalnih kandidata brzo uoči da tu nešto užasno nije u redu.  

Na bogosloviji u Detroitu jedan je bogoslov izvijestio da je tijekom vikenda razlučivanja zvanja potencijalnim kandidatima dano da gledaju film o tinejdžericama koje se pripremaju za seksualni život. On je očekivao da će tamo pronaći izuzetno duhovno okruženje pogodno za molitvu, pobožnost i učenje, no naprotiv iskusio je jedno okruženje koje ne samo da nije bilo nadahnjujuće nego je bilo odbojno, u duhovnom smislu.  

Otac Andrew McNeil,  priča kako je sa svojim ocem bio poveden na nedjeljni popodnevni obilazak bogoslovije. Vidio je dovoljno da se tamo ne prijavi. Povedeni su da pogledaju spavaonice. Na portretu nadbiskupa D.P. bili su nacrtani rogovi. Usput je jedan bogoslov bio probuđen, pa je izišao u hodnik i uzeo bocu viskija. Zaključio je da to nije ono što je tražio.  

Paul Sinsigalli nije imao nikave podrške od prijatelja ni obitelji u vezi sa odlukom da ide na bogosloviju. Nadao se da će ga tamošnji svećenik duhovnik Bill Spade ohrabriti. No, nije naišao na ohrabrenje nego naprotiv. Nije bio nimalo ugodan i odvratio mu je rečenicom: “Ako će svi govoriti da si lud, onda zašto bi to učinio?”  

Prema Kevinu Rowlesu, “U Engleskoj uklanjanje pravovjernih muškaraca započinje od prvog dana“, objasnio je. Kad je on otišao na razgovor u vezi sa svećeničkim zvanjem poslan je da otiđe na duhovne vježbe u mjesnoj bogosloviji. No, kako kaže, on se otamo vratio s gađenjem i kasnije nikada nije razmatrao pitanje svećeničkog poziva. Prisjeća se meditiranja nad pjesmom nekog novog “cool” benda, a pjesma je očito govorila o ljubavi muškarca i žene, što je smatrao neobičnim predmetom za meditaciju onima koji žele slijediti put svećenstva ili redovničkog života.  Zatim su imali nekoliko vježbi slikanja koje je predvodila   časna sestra iz Sestara Loretanki. “Zamoljeni smo da zamislimo da smo drvo i kakav je to osjećaj. Tada su od nas zatražili zamislite da je Bog drvo. A onda nas je sestra zamolila da otvorimo oči i slikamo dva stabla, od kojih je jedno trebalo biti Bog, a drugo smo mi. “Čini mi se čudnim”, napisao je u pismu rektoru nakon duhovnih vježbi „kad se pomisli na veliko duhovno bogatstvo koje Crkva ima da se ti izvori koriste kako bi nam pomogli da vidimo gdje je Bog djelovao u našim životima i kamo nas vodi. ” Među onima koji pomažu u razlučivanju zvanja je i mlada žena novakinja koju je poznavao samo kao Lindu. U kratkom razgovoru s Lindom otkrio je da nju jako zanimalo da bude jednom svećenik.  I tako, jedna žena koja želi biti svećenik bi meni trebala pomoći razlučiti moj poziv (?!) – prisjećao se. Također, spominje kako se misa slavila umjesto u kapelici u studiju bogoslovije. Niski stolić od grubih cjepanica, prekriven zelenom tkaninom služio je kao improvizirani oltar. Zastrašila ga je čudna liturgija koja je uključivala svećeničko odijevanje u nekakve indijske molitvene ogrtače. Nakon pričesti pjevala se pjesma istog “cool” benda. Kasnije te večer pozvani su na sir i vino gdje ga je dodatno zaprepastilo pijanstvo bogoslova, a njihova izvedba molitve Salve Regina bila je  „vrlo neugodna.” Umjesto ispravnog oblika večernje molitve bogoslovi su svirali pjesme Johna Lennona “Imagine” (ključna misao: nijedna religija) Vrlo je brzo shvatio da mu ti ljudi ne mogu pomoći razaznati ima li svećenički poziv ili nema.  

U vrijeme dok sam istraživao ovu temu, nekoliko je slučajeva privuklo pažnju medija. Prvo je bila ostavka biskupa Keitha Symonsa, koji je odstupio s mjesta čelnika iz biskupije Palm Beach na Floridi, nakon što je priznao da je napastovao pet mladići u tri župe. 

Ivan Bitva, isusovac, podnio je tužbu  za “diskriminaciju na radnom mjestu” pred saveznim sudom u San Franciscu jer su ga trojica njemu nadređenih isusovaca – otac Andrew Sotelo, otac Anton Harris, i otac Thomas Gleeson – podvrgla „neželjenom verbalnom i fizičkom ponašanje seksualne prirode”. Harris i Sotelo su mu poslali pozdravnu čestitku koja prikazuje seksualno uzbuđene muškarce. Bollard je pokazao jednu od pornografskih Božićnih čestitki... Jedan od svećenika unutra je napisao: “Mislio sam da bi ovo moglo potaknuti neke teološke misli. Nadam se da će sve ići dobro. S ljubavlju. T.” Ne samo da mu je Sotelo slao pornografske slike nego ga je pozvao u gay barove u San Franciscu. 

Glesson (tamošnji ravnatelj) rekao je Bollardu (kako je ovaj prenio) da “ako želim biti prijatelj s njim, ne bih se trebao iznenaditi ako to prijateljstvo postane seksualno jer je on sam najviše zainteresirana za međusobnu masturbaciju.” 

Bogoslovima se  masturbacija i pornografija predstavljaju kao prihvatljiva ponašanja i to od strane tamošnjih psihologa.  Daju im se upitnici u kojima ih se pita što bi izabrali: masturbaciju ili pornografiju. Ako je bogoslov pravi on će reći da je i jedno i drugo zlo, da ne želi izabrati ni jedno ni drugo. No, psiholog inzistira da mora izabrati nešto od to dvoje i što bi izabrao. Ako bogoslov inzistira na tom da je oboje zlo onda ga psiholog ocijeni kao “zatvorenog”, “krutog”, i slično. Uglavnom takav “nije prikladan”.  

 Usp: scribd.com/read/

– Dobro, rekao je biskup Sheen, ja nikad nisam gledao kako čovjek ide u pakao. Ostat ću ovdje i čekati …

Ni nakon dvadeset minuta što se sjedio i molio pored umirućeg on se nije htio predomisliti iako je bio vidljivo uznemiren razmišljajući o toj vječnoj mogućnosti propasti.

• Dobro, reče biskup, na odlasku, i savjetuje mu da barem zamoli Isusa za milosrđe kratkom rečenicom: “MOJ ISUSE, MILOSRĐE!”

Biskup potom ode. Sutradan mu medicinska sestra saopći vijest da je čovjek umro.

• Kako je umro, pita biskup
• Otkako ste vi otišli on nije prestao ponavljati: “MOJ ISUSE, MILOSRĐE!”

Svećenik, misionar u Kanadi, među indijancima i eskimima svjedoči o svom iskustvu kliničke smrti. Bio je na odmoru od misija da bi obnovio svoje snage. Šetao je obalom i molio krunicu. Onda je odlučio zaplivati. Bilo je mirno, nigdje vala. Dok je plivao nastala je plima i valovi su ga odnijeli u morske dubine. Namjeravao se vratiti na obalu, ali vidio je da se odmiče sve dalje i dalje. Bio je miran jer je nekako osjećao da će ga netko spasiti. Kao da je čuo glas: Ne boj se!

Nakon borbe s valom, našao se pod vodom, u potpunoj tami. Shvatio je da umire. Razmišljao je:
– “Smrt je došla i sad ću doći pred Boga.” Rekao je:

– “Bože, idem k Tebi! Budi milostiv, primi moju dušu!” Ugledao je svjetlo Božje prisutnosti. i začuo glas: Ne brini za tijelo. Ne treba ti.

Vidio je i dvije zrake svjetla, a znao je da su te zrake dva anđela, iako nisu bili nalik ljudima. Oni su nekamo odnijeli njegovo tijelo.

Njegova duša bila je oduševljena s onim što vidi nakon smrti. Iako bez tijela, bio je svjestan sebe, s rukama i nogama.

Bio je okupan svjetlošću koja je bila Ljubav Božja, koju je teško opisati ljudskim rječnikom jer na zemlji ne postoji takvo iskustvo.

Vidio je potom jednu prelijepu katedralu u koju je želio ući. Oko njega su se počeli okupljati ljudi. Kasnije je shvatio da su to sve ljudi kojima je pomogao da se spase i dođu u raj. 

Onda je došlo vrijeme da vidi svoj život na zemlji, kao na filmu. Vidio je cijeli život kao na filmu. Sve što je bilo dobro i sve što je bilo loše. Kao da je Bog pritisnuo neku tipku a onda je pred njim prolazio cijeli život, od rođenja na dalje, sve dobro i sve loše. 

Vidio je da kad povrijedi nekog ne vrijeđa samo tu osobu nego Isusa koji je u toj osobi. Isus mu je dao da vidi svaku bol koju je prouzrokovao, sav teret svojih grijeha, da vidi koliko ga bole grijesi za koje se ne pokajemo ili ih pravilno ne priznamo. Oni grijesi koje priznamo ne vrijeđaju ga.

To saznanje ne bi mogao podnijeti da nije bilo okupan svjetlom Božjim, Ljubavlju. A onda je vidio sve svoje dobre misli, riječi i djela i trpljenja koja je prinosio Bogu. To je bilo kao melem za dušu. 

Ništa nije bilo skriveno. Sve je bilo potpuno jasno. Sve dobro i sve loše.

Čuo je glas koji je rekao:

„Okruženi ste onima kojima ste pomogli da se spase. Došli su vam u susret da slave Boga pred kojim stojite s vama. Okruženi ste onima kojima ste pomogli da se spase – svojom molitvom, trpljenjem i ljubavlju”.

Shvatio je kako je Bog onaj koji spašava, a mi smo ODGOVORNI NE SAMO ZA SVOJE SPASENJE, VEĆ SMO ODGOVORNI I ZA SPASENJE DRUGIH. 

I mi smo oni koji na neki način sudjeluju u spašavanju. Trebamo spašavati druge. 

Ako to budemo činili onda ćemo susresti one kojima smo pomogli da se spase po našoj molitvi, po trpljenju ili na koji drugi način. Oni će nam doći u susret nakon naše smrti. Oni su također oni koji se mole za nas. Oni se žele odužiti jer su jako zahvalni.

Odjednom se pojavio oblak koji je jurio na njega. 

Isprva je bio bijel, ali je s vremenom postajao crn, poput zastrašujućeg tornada. Odjednom se našao kao u nekom kavezu, a oblak je odavao oblik zvijeri koja bjesni na njega. Ono što je bilo zastrašujuće nije toliko pojava zvijeri nego mržnja koja je sijevala iz zvijeri. Urlao je vikao strašne psovke.

Znao je da mu ta zvijer ne može ništa naškoditi. Znao je da ga sotona mrzi. Rekao mu je da ga proklinje i da će učiniti sve da ga baci u pakao. 

Mrzio ga je iz dva razloga: 

1. prije svega zato što je svećenik

2. želi mu se osvetiti za sve one duše kojima je bio okružen jer ih je spasio

Vidio je da sotona mrzi svećenike, ali i druge koji mole i prinose svoje trpljenje za obraćenje grešnika i spasenje ljudi, jer istrgava duše iz sotononih ruku i daje ih Bogu.

I zbog toga nas Sotona mrzi i progoni – čini sve da nas obeshrabri, udalji od molitve i odvoji od Boga, kako se ne bismo ispovijedali, ne bismo išli u crkvu i činili dobro. Njegova je želja da se zatvorimo u svoju sebičnost i konformizam.

Dok se sotona zalijetao na njega anđeo ga je učio što da moli.

“Po Njegovoj pregorkoj muci – smiluj mi se!”

To su bile riječi iz krunice božanskog milosrđa , ali malo promijenjene, jer sam već bio na “drugoj strani”. Moja duša bila je s Bogom i više nisam bio među ljudima. Ovu molitvu sa mnom je izgovorio moj Anđeo čuvar, koji je stajao pored mene.

Svećenik svjedoči kako je tada čuo riječi:

“Dao sam vam do znanja snagu Moje milosti. Kad duša prizove Moje milosrđe, Sotona postaje nemoćan. To je snaga Moga milosrđa. Ovo vam je dato u Krunici Božanskog milosrđa . Upoznao sam vas s ovom moći, i dovoljan je jedan poziv da se Sotona povuče .

Čistilište

Čistilište je samoća ili je tama – ovisno o stanju grijeha u kojem se ljudi u njemu nalaze. Čistilište je velika patnja.

Neki se slojevi Čistilišta ne razlikuju od Pakla. Jedina je razlika u tome što postoji nada da ćemo se na kraju vremena izvući iz čistilišta. Na posljednjem sudu, duša će izaći iz Čistilišta i biti spašena na nebu. Nema nade za izlazak iz pakla, jer je pakao vječan.

Svatko tko u trenutku smrti zaniječe Boga i odbaci Božju milost, otići će u pakao. Jer Bog do kraja, do posljednjeg trenutka, daje mogućnost spasenja.

Bez obzira koliko je velik grešnik i koliko su grozni grijesi koje je počinio, on može biti spašen do posljednjeg trenutka svog života. Tko god u ovom trenutku potpuno odbaci Boga, bit će proklet.

U čistilištu je susreo dvije osobe iz svoje obitelji od kojih mu je jedna rekla:

“Borite se za nebo, razgovarajte o čistilištu, govorite o tome u svojim propovijedima!”

Jedan od svećenika rekao mi je što da kažem. Poželio je da je i sam propovijedao o tome, rekao je kako je svoj život potratio donoseći loše odluke. Naglasio je kako su duše u Čistilištu zahvalne na svakoj molitvi. Međutim, također je skrenuo pozornost na činjenicu da su ove molitve i svete mise za njih prinošene. Pomažu im u mjeri u kojoj su ih cijenili za života .

To je nevjerojatno iskustvo – duše u Čistilištu znaju tko se moli za njih, ali nažalost ne mogu si pomoći. Sveta misa je najveća snaga!

Duša u Čistilištu, sve bliže i bliže nebu, osjeća sve više svjetlosti i sve više vidi – vidi perspektivu neba. U Čistilištu je užasna čežnja za Bogom. Ova čežnja uzrokuje prodornu bol.

Tamo stravično boli zbog svih propuštenih prilika kad smo mogli biti na misi, kad smo se mogli pričestiti, kad smo mogli izgovoriti molitvu ili učiniti nešto dobro. Ova bol je žaljenje zbog izgubljenih prilika za dobro …

Gospa svakodnevno posjećuje duše u Čistilištu – tamo nema osjećaja za vrijeme. Svaki posjet Gospe veliko je olakšanje za svaku dušu u Čistilištu. Te duše imaju najveće olakšanje od patnje na marijanske svetkovine.

Većina duša na Božić napušta čistilište i odlazi u nebo, jer je Isus sišao na zemlju spasiti ljude. Dan Svih Svetih ujedno je dan tako velikog oprosta.

Povratak na Zemlju

Osjećao je veliku čežnju za ulaskom u nebo! A onda je čuo riječi:

“Šaljem te natrag na zemlju.”

Ali započeo sam svojevrsni spor s Gospodinom Isusom, jer se nisam htio vratiti na zemlju – tamo mi je bilo tako dobro! Gospodin Isus je rekao:

“Da – znam da želiš biti ovdje, jer i ja želim da budete ovdje sa mnom što je prije moguće. Jer želim da svaka duša sa Mnom bude ovdje sretna i bude sa mnom što je prije moguće, ali tvoja misija na zemlji još nije ispunjena. Još uvijek moraš puno trpjeti, puno moliti i puno voljeti da bi mi priveo mnogo duša ”.

Gospodin Isus ima nevjerojatnu nježnost i delikatnost koja je neopisiva! Odgovorio sam na ovo:

“Ne!”.

Gospodin Isus je nastavio:

“Vrati se i razgovaraj o onome što si vidio. Reci svima koliko volim svaku dušu. Reci svima koliko mi nedostaje svaka duša kako bi bila sretna i bila uronjena u mene.

Reci svima da čekam sve. Recite svima da me mogu naći živog i stvarnog na zemlji. Baš kao što me vidiš ovdje, baš kao što me i na zemlji svi mogu susresti u svetoj pričesti. U svetoj misi čekam na sve vas.

Kad svećenik u posveti podigne Hostiju, ne sagnite glave, ne zatvarajte oči, već me pogledajte! Jer iz ove Hostije ja gledam vas, gledam vas s ljubavlju i dolazim s ljubavlju onima koji Me prihvaćaju s ljubavlju kako bi svoju dušu ispunili Mojom ljubavlju i snagom u borbi protiv zla. Govori o tome! “.

Ponovo na obali

Nakon ovog posljednjeg razgovora s Gospodinom Isusom, u kojem me poslao natrag na zemlju, čuo sam riječ:

“Ustani!”

U tom sam trenutku osjetio tlo pod nogama; Osjetio sam kako su mi se vratila osjetila, vratio se osjećaj tijela. Osjećao sam se kao da sam na dnu vode i pitao se kako ću doći do obale sada kad sam na dnu oceana! I čuo sam riječi:

“Ispravi se!

Tako sam se uspravio i glava mi je izašla iz vode. Bio sam uronjen do brade. Tada sam čuo:

“Iziđi iz vode!”

Tako sam krenuo prema obali i izašao na potpuno isto mjesto na kojem sam ušao u vodu. To je bilo fizički nemoguće jer je plima cijelo vrijeme trajala!

Vratio sam se u život jer je Bog to želio. Niti na trenutak nisam osjećao umor, a nisam se ni gušio ni hvatao zrak. Bilo je to kao da sam samo na trenutak potonuo i izašao iz vode – ništa drugo! Kad sam izašao na obalu, čuo sam:

“Sjedni!”

Sjeo sam na pijesak, pogledao prema vodi i počeo se pitati. Sjećanje mi se vratilo. I postavio sam si pitanje:

“Što je to bilo?”

Sve sam opet počeo viđati kao u filmu. …

Anđeo

I čuo sam u svom duhu:

“Gledaj – netko ti dolazi.”

Pogledao sam i vidio sredovječnog muškarca kako se udaljava od mene. Imao je svijetlu, prilično dugu, kovrčavu kosu, bio je odjeven u lijepu pastelnu majicu i nosio je knjigu. Krenuo je dalje, podigao ruku i pozdravio me:

-“Zdravo!”.

Pozdravila sam ga i započeli smo razgovor. Pitao me:

-“Kako si?”.

Odgovorio sam:

“Dobro”.

-“Jeste li sigurni da je u redu?”

Odgovorio sam:

“Dobro”.

-“Trebaš pomoć?”.

I rekao sam:

“Ne”.

Ovaj je razgovor bio nevjerojatan jer je hodao 30-ak metara od mene, a opet sam imao dobar kontakt s njim i dobro sam ga čuo! I polako mi je prišao i rekao mi:

“Ali samo ti je trebala pomoć.”

Nisam znao tko je on niti kako je znao što se dogodilo. Bilo me jako neugodno zbog ovoga. Rekao mi je:

“Zakoračili ste u vodu i niste vidjeli da postoji odvod.”

I rekao mi je sve što sam i sama iskusio! Pala mi je na pamet ova misao:

“Ako ste sve vidjeli, zašto me niste spasili?”

I u tom sam trenutku začuo unutarnji glas:

“Razgovaraš s anđelom. Moj anđeo je došao k tebi. “

Ovaj anđeo mi je sve opisao sve dok me val nije povukao pod vodu. I rekao mi je:

“Izvukao si se nekoliko puta, ali jednom ne. I nisam te dugo vidio “.

Htio sam ga pitati:

“Koliko dugo?”.

Bio sam znatiželjan zbog ovoga jer sam znao da na “drugoj strani” nema osjećaja za vrijeme. I odmah sam čuo riječi (ne od njega, već unutarnjeg glasa):

“Prošlo je 20 minuta na zemlji … Tamo gdje ste bili, nema vremena, ali na zemlji je prošlo 20 minuta vašeg izvan tijela.”

I anđeo mi je nastavio objašnjavati:

“Dugo ste bili odsutni, sve dok vas nisam vidio kraj obale kako izranjate ispod vode. A ja sam vam došao pomoći da se vratite u stvarnost.

Na kraju sastanka, anđeo je rekao:

“Vidimo se. Uvijek ću biti blizu kad zatrebate pomoć, samo nazovite. Priskočit ću vam u pomoć! ”.

***

Određeni preživjeli imaju iskustvo kliničke smrti bez ikakvih vizija. Treći pak imaju viziju zla. Takve se osobe sjećaju onoliko koliko Bog želi da ih pamte – onoliko koliko je potrebno ili onoliko koliko mogu i trebaju proslijediti drugima.

Čovjek se neće probuditi iz kliničke smrti samo zato što se želi probuditi, već zato što Bog to želi. Bog je taj koji vlada cijelim svijetom. Čovjek neće živjeti ni jedne sekunde duže nego što je Bog to planirao. Dakle, ako postoji iskustvo kliničke smrti, to je u Božjim planovima.

Ne ovisi o čovjeku što će vidjeti i kakve će vizije doživjeti tijekom kliničke smrti.

Preživio sam smrt. Sigurno je bilo vrijeme mog odlaska na onaj svijet. Određuje se vrijeme naše smrti. Ovako mi je priopćeno tijekom mog putovanja s “one strane”. Vrijeme naše smrti određuje se u vrijeme našeg rođenja.

Bog je već odredio vremensko ograničenje – koliko ćemo dugo živjeti i misiju koju moramo ispuniti. Hoćemo li to ispuniti, ovisi o nama, jer smo slobodni. Okolnosti smrti se mijenjaju. Mogu se mijenjati do posljednjeg trenutka, ali datum smrti je unaprijed određen.

„ljudima je jednom umrijeti, a onda na sud” (Heb 9,27).

O. Wiesław Nazaruk OMI, milujciesie.pl

]]> https://magnifikat.hr/draga-braco-svecenici/ Wed, 11 Mar 2020 20:59:57 +0000 http://magnifikat.hr/?p=8294 Iz knjige: Hodajmo u Istini, Franjo Kuharić

(+11.03.2002.)

Zašto smo sa svetim strahom prvi put ulazili u svetinju nad svetinjom? U prvim danima svećeništva nije nam se žurilo sići s oltara. I vjernici vole prisustvovati Misi mladomisničkih dana. Zašto? Jednostavno zato što dobar mladomisnik ima svježu vjeru u Pretvorbu. Nosi u sebi živu svijest o božanskim moćima koje su mu dane. Gospodin i Misa su njegova prva ljubav zanosna i mlada! Na sve je na početku osjetljiv jer je zaljubljen u Jaganjca na oltaru. Oltar je morao biti čist. Kalež sjajan, a korporal bijelji od snijega. (…)

A poslije? Prašina je pala na oltare. Paučina poput zavjesa mirno visi u svetohraništima. Ne može smoći ni malo svile da ga obuče. Korporal je već malo pocrnio, a purifikatori su tamni. Odijelo može biti zgužvano i poderano, jer se skidano u žurbi samo baca u ladice. Sve se mora brzo završiti! Kako je društvo našega Gospodina postalo dosadno! Da, zemaljske su zavjese splele zavjesu oko srca i prašina je pokrila nekad svježu i mladu vjeru.

Često su i dobri svećenici površni i rastreseni kod svoje mise. Ta imamo toliko poslova i toliko briga. (…) … Jednom sa ušao u jednu gradsku crkvu u velikom gradu. Svećenik je bio kod oltara bez ministranata. Tada sam vidio takvo lamatanje rukama i takve kretnje i okretanje kao da je tog svećenika zahvatio neki nesmiljeni vihor. I tu sam Misu zapamtio. Nisu to bii svećenici bez vjere. Nipošto ne. Ali ipak njihov način celebriranja nije mogao učvrstiti ni umnožiti vjeru u dušama prisutnih.

Draga braćo svećenici, obnovimo svoju vjeru i ljubav da bi obnovljena liturgija obnavljala duše. Ljubimo Gospodina i ljubimo Misu i svaku riječ i svaku kretnju u tom svetom činu.

S onolikom pažnom i sućuti moramo biti kod oltara s kakvom bismo bili na Golgoti. Sjetimo se Isusova zadnjeg pogleda koji je počivao na Ivanu. Uz njegovu Majku tu je bio prisutan i jedan njegov dragi svećenik. Gledajući Njega, obuhvatio je svojim pogledom sve svoje svećenike razasute u ljudskoj povijesti koju je on natopio krvlju očiščenja, ali koja će biti do konca natapana mutnim vodama grijeha. I te blatne rijeke zaspljuskivat će i njegove svećenike. A On im je povjerio samoga sebe i toliko divnih Božjih stvari. Unaprijed je sve znao. Vidio je nas i naše mise. Sve naše postupke s njegovom žrtvom i s negovom ljubavlju promatrale su najsvetije oči prije nego su se ugasile. Sve je tada prošlo kroz njegovo srce. Ljudski život sina Božjega na križu spaljivale su tjelesne i duševne patnje. Najveću mu otkriva vapaj: “Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?” Ali među svim tim patnjama nisu bile najmanje one zbog predviđenih brutalnosti baš svećeničkih ruku. Zar nije vidio među svećenicima i takvih koje će misa biti tantum introitus ad capiendam sustentationem, animam sacrilegiis comulans!? To bacanje kocke pod križem da bi se dobilo nešto od haljina Raspetoga. Nije li to dušu sina Božjega napunilo tolikom tugom da je srce klonulo? Najteže je podnijeti udarce najdražih.

Draga braćo svećenii, mislimo i na to kod svoje Mise. Uvijek će biti onih koji pljuju po svetome Licu i udaraju ga šakama. … Pristupajmo k oltaru sa željom da zadovoljštinom utješimo Božje srce i da naša Misa bude najuvjerljivija propovijed  euharistijskoj žrtvi. (…)

(…) Svećeničke ruke moraju biti čiste jer istoga Jaganjca prikazuju Ocu i pružaju dušama. Ali čistih ruku nema bez nevina srca. Nevina srca pak nema bez svete duše. (…)

Draga braćo svećenici, u svjetlu mlade vjere pristupajmo k oltaru i u žaru prve ljubavi obnavljajmo Žrtvu. Na oltaru je hrana naše svetosti i Piće naše radosti. “Jer Jaganjac koji je posred prijestolja bit će pastir njihov i vodit će ih na izvore života. I otrt će Bog svaku suzu s očiju njihovih” (Otk 7,17)