Sv. Veronika Giuliani, to je bila klarisa, talijanka je jedna od svetica sa stigmama. Imali smo više svetaca koji su imali biljege muke Gospodinove, na srcu. Tako se npr. sveta  Velika Terezija se prikazuje kako joj anđeo odapinje strijelu, sveti Filip Neri je imao isto to iskustvo gdje mu je srce bilo probodeno i to se autopsijom potvrdilo i za mnoge svece je to jednako pronađeno. Nema puno slučajeva gdje se potvrda dobila i sa autopsijom  – da se nakon smrti radila autopsija srca i da se onda to potvrdilo.

Ono što je posebno kod svete Veronike jest da ne samo da je napravljena autopsija na njenom srcu koja je to potvrdila, nego da je u njenom srcu pronađeno čak 24 znaka Isusove muke. (!) (Vidi sliku srca dolje)

To je ono što čini  njeno iskustvo i njeno svjedočanstvo posebnim.

Da krenemo onda od početka. Imala je svega 19 godina kad je Isus ukazao i kad joj je stavio u srce križ koji će biti pronađen nakon njene autopsije, nakon njene smrti, ne kao neka tetovaža, nego kao jedna tvorevina od vlakana.

Dakle, kao što mi imamo izrasline na tijelu i slično. Jedna prava izraslina na srcu oblikovana od tkiva koja predstavlja križ. Kad je imala 34 godine dobila je, dakle također jedan dar, a to je da je dobila stigme u obliku trnove krune, to jest, dobila je na srcu, kao što je kasnije pronađeno, jedna okrugli  crveni krug koji je kao jedan reljef i koji po sebi ima točkice u obliku trnove krune.

Kad je imala 36 godina, na Božić, dogodila se izvanjska stigmatizacija srca, Znači ono su bile nutarnje stigme u srcu, a ovdje se  dogodilo da je to bilo vidljivo iz vanka. Dakle, ona je vidjela tada dijete Isusa kako u ruci drži jedan štap od zlata, na vrhu kojega je gorio jedan plamen. S druge strane je imao vrh poput jednog vrha koplja. I onaj vrh sa plamenom stavio je na njenu glavu, a vrh dakle sa oštricom koplja stavio je na njeno srce.

I kaže: „Odmah san osjetila da mi je srce probodeno potpuno, s jedne strane na drugu. I nakon nekog vremena nisam više nikoga vidjela nego sam shvatila iz pogleda koji mi je Isus uputio da sam ja evo sada s Njime sjedinjena na jedan poseban način.“

Kad se vraća k sebi, onda je jednostavno, kaže: „Osjećala sam da imam na srcu otvorenu ranu, ali nisam se usuđivala pogledati. Kad sam tom mjestu približila jedan rubac onda sam vidjela da je bio okaljan krvlju. Imala sam jednu otvorenu ranu koja je bila dimenzija kao one rane koju može učiniti jedan veliki nož. Rana nije krvarila,  kad ju se gleda onda se vidi samo otvoreno meso.

Nakon osam dana, dakle, 1.1. te godine, rana je ponovno počela krvariti i ostale dugo otvorena. Tada je dobila tu jednu izvanjsku stigmu, probodenost srca, koja je bila vidljiva i drugima.

Kad je imala trideset sedam godina, znači godinu iza ovog iskustva vanjske stigme, na Veliki petak ona je primila primila pet rana Gospodinovih.

Tu je imala viđenje kako iz rana Isusovih izlaze kao vatre koje onda probadaju njeno srce.

I kaže: „Osjetila sam veliku bol, ali u isto vrijeme sam se sva osjetila preobražena u Bogu.“ Dakle, tu je bol koja se miješa sa jednom posebnom milošću koja čini da se duša osjeća preobraženo u Bogu.

Jednog jutra Veronika je obavijestila svog ispovjednika da joj je Gospa rekla da će u tri sata početi za nju muke od muke Isusove i da će te muke trajati 24 sata. To se dogodilo. Njen ispovjednik je to mogao pratit i dakle, isto tako i njene sestre i bila je, dakle za to vrijeme u žestokim bolima koje su jednostavno bile vidljive svima koji su bili uz nju.

Nakon toga, te su muke trajale jedno tjedan dana, i iz tih muka gdje ona proživljavala muku Gospodinovu, ona je dobila ponovno jednu unutarnju stigmatizaciju srca, koju će ona sama opisati trinaest godina kasnije, malo prije smrti. Dakle, ona je tada to otkrila svom ispovjedniku. Ocu Gvelfiju i rekla mu je da su tada u njenom srcu bili utisnute dva plamena i jedan barjak sa inicijalima Isusa i Marije, ali da su od prije već postojali u njenu srcu različiti znakovi.  Kasnije će se uspostaviti da je tih znakova bilo točno 24.  Ispovjednik je tada zatražio da ona napravi crtež srca sa svim tim znakovima koji su u njemu bili. Pošto ona nije znala crtat onda je zamolila svoju susestru, to jest dvije sestre da joj pomognu. Jedna od njih je izrezala oblik srca u papiru, crvene boje, a druga je izrezala razne figure, te znakove, koje ona koja je sveta Veronika vidjela u svome srcu i prilijepila ih onda, na to izrezano srce i onda su upisivali i razna slova koja je ona također imala u svome srcu. Tako da je evo tu imamo onda čitavi prikaz onoga što je ona tvrdila da je utisnuto u njeno srce. To je onda bilo predano ispovjedniku. Sestre nisu znale o čemu se radi, one su mislile da je to jedna pobožna igra, ali evo, izišle su u susret i to su napravile. I ona je to predala ispovjedniku. Ispovjednik je to dao biskupu. I biskup je to sačuvao. I jasno da se to onda pokazalo kod autopsije od izuzetne važnosti. U srcu su bile, kako je nacrtano, 24 stvari. U središtu je bio jedan križ koji visoko ima slovo C na svom vrhu, onda u sredini ima slovo F, na lijevoj strani ima slovo V, a na desnoj strani slovo O. Dakle, svako to slovo ima svoje značenje. C znači označava „carita“ ili ljubav, F označava „fede“ ili vjeru, O označava „obedienca“ ili poslušnost, U označava „umilita“ ili poniznost, i V volju Božju.

Pod križem, na desnu stranu se nalazila jedna kruna od trnja. I također pokraj nje jedan barjak koji je bio položen u koso, i taj barjak je bio nacrtan tako da je bio podijeljen u dva dijela. Na gornjem dijelu je slovo I, a na donjem dijelu je slovo M. I znači Isus, a M označava Mariju. To je barjak u njenom srcu. Dakle, onaj gornji dio je svjetliji, donji dio je tamniji i svaki od ta dva dijela ima svoje slovo. Ispod zastave se nalazi jedan plamen, nalazi se jedan čekić, kliješta, koplje, štap sa spužvom, koja je bila prinešena Isusovim ustima, Isusova haljina, onda jedan drugi kamen, jedan kalež, stup koji predstavlja stup na kojem je bio vezan i bičevan,  3 čavla kojima je bio proboden i jedan bič. A pod samim križem, dolje na dnu, bilo je sedam mačeva, koji su bili postavljeni tako da čine jedan polukrug, i tu je bilo slovo V, ispod njih slovo V koje označava volju Božju. Pod križem su bila još dva slova, jedan s jedne strane, drugi s druge, koji znače P „patire“ – patiti, a drugo P znači „patienta“ tj strpljenje. Treba dakle trpjeti i to strpljivo. Dva plamena predstavljaju dvije ljubavi: ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu. Barjak sa 2 imena predstavlja pobjedu. 7 mačeva predstavlja 7 Gospinih žalosti. A razne druge stvari predstavljaju razna oruđa muke Gospodinove.

Biskup je sačuvao ovaj crtež, potpisao se ispod njega, udario svoj pečat i pohranio ga.

Onda se dogodilo da su kroz sljedećih 20 godina su provjeravali njenu svetost na različite načine, kako crkveni ljudi, tako i njene sestre, a tako su i liječnici provjeravali jesu li one vidljive stigme, autentične ili nisu. Njena poglavarica je bila dobila od biskupa nalog da se stavlja na teške kušnje, da  bi tako provjerila njenu poniznost, njeno strpljenje i njenu poslušnost. Tako da joj je poglavarica čak zabranila da sudjeluje u molitvi časoslova da prisustvuje svetoj misi, lišila je bila i svete pričesti i i čak ju je bila 50 dana zatvorila u jednu ćeliju, kao da je luda. To su stvari, kako vidimo, koje nisu bili igra. nego što ljudi ozbiljno shvaćali svetost i onda su ozbiljno i provjeravali da li se doista radi o svetosti. Sveta Veronika je umrla 1727. i odmah dan iza, njen biskup je naložio da se izvrši autopsija koja je bila objavljena od kirurga Franje Gentilija, od liječnika Gan Francesca Bordigia … i bili su prisutni i drugi, nabrajaju se imena raznih ovih predstavnika vlasti, crkvenih velikodostojnika i sestara.

Autopsija je bila napravljena 36 sati nakon smrti. I pokazalo se da stigme koje ona dobila, one izvanjske, nisu ostavile nikakve rane na srcu. Međutim, kad su otvorili srce onda su pronašli, da se na desnoj strani srca nalazi ono što su imali na crtežu. I to ne kao da je to napravljeno nekim punturama, nego kao da su to reljefi na srcu.

Koji je smisao ovakvog jednog ovakvog događaja ili bolje reći jednog ovakvog života jer je njen cijeli život bio u znaku Isusove muke, možemo reći, i  suobličavanja s Isusovom mukom. To je prije svega jedan iskaz Božje ljubavi, jedna nezaslužena milost. Bog daje onome kome želi, ali evo, dakle, očito je da je i onda na temelju jedne raspoloživosti i otvorenosti. U pravilu oni koji su prije spremni primiti i odgovoriti na njegove darove da će prije njima to dat nego nekima drugima.

No, uz to to je dar koji povećava ljubav primatelja. Tako u jednom daru povećava se ljubav prema Bogu.

To je također jedan oblik sklapanja saveza ljubavi, U pjesmi nad pjesmama zaručnica kaže: „Stavi me kao znak na srce, kao pečat na ruku svoju, jer ljubav je jaka kao smrt!“

To je također nedvojbeno i čudo. Čudo je jedan od dokaza Božje svemogućnosti i ovakvo čudo koje mi ni danas, koliko mi je poznato – uza sav napredak znanosti kirurgije, ne možemo proizvesti. To bi bilo najbliže kad bi se radila operacija na srcu, kad se otvori čovjeka, kao kad mu operiramo srce i onda u sklopu te operacije napravimo tetovaže na srcu. Ali takva operacija tada nije bila izvediva. I opet takva operacija ne bi mogla postići ove reljefne prikaze na srcu, kao što smo imali njenom slučaju koji se doimaju kao sastavni dio i naravni dio srca.

To je također i opipljivi znak za sve nas da podignemo svoj pogled u vis, da se odlijepimo od zemaljskog i čeznemo za višim darovima, da čeznemo za Božjom ljubavlju. Sveta Katarina Sijenska kaže na jednom mjestu (ona je bila velika štovateljica muke Kristove): Krv nam objavljuje da svaka stvar koju nam Bog daruje, povoljna i nepovoljna, radost i bol, obeščašćenje i pretrpljene uvrede, poruge i pogrde, pobjede i kletve protiv nas, svaku stvar svaku stvar Bog nam daje sa vatrom ljubavi za ostvariti u nama istinu onu za koju smo stvoreni.“ U istom pismu isto kaže: „Ja hoću da se tako tako opijemo krvlju i uronimo u krv. Onda će nam gorke stvari izgledati slatke, veliki tereti i lagani, iz trnja i boli ubrat ćemo ružu, mir i vedrinu.“ To je onaj paradoks križa, da u biti u najvećoj muci se postiže i najveća radost koja je moguća na ovoj zemlji, tako da su neki sveci umrli od te ljubavi prema Bogu, od te lude ljubav prema Bogu, koja jednostavno nije mogla više izdržati u njihovom tijelu, u njihovom srcu – i onda su se preselili u vječnost.

Isus kaže Luisi Piccareti, (koja nije sveta, ali je u postupku proces) –”moje muke, moje rane, moja krv, to je jakost koja skida slabosti, to je svjetlo koje je taj vid slijepima, to je jezik koji otvara jezik i otvara uši, to je put koji ispravlja krivine i to je život koji uskrisava od mrtvih.”

Ono što mi ne možemo postići redovitim putovima, dakle, primjerice postići neko čudo: ozdravljenje nečije, obraćenje nečije, dakle preko muke Gospodine, to jest preko suobličavanja s Kristom to se može postići. Čovjek, dakle tada uzima dioništvo u Božjoj svemogućnosti i čini ono što nadilazi njegove snage.

+ Zdravo Marijo…

Krsno ime Majke Tereze je Agnes, što bi u prijevodu bilo Janja. Rođena je 26.8.1910. god. u Skoplju, (glavnom gradu Makedonije), a svojim rođendanom je uvijek smatrala svoj DAN KRŠTENJA koji je bio samo jedan dan nakon rođenja.

Agnes Gondža Bojadžiju (Agnes Gonxha Bojaxhiu) Porijeklom je Albanka, a rođena je u skromnoj i pobožnoj obitelji.

Njena majka je pobožna žena Drana, koja je svojih troje djece odgajala u katoličkoj vjeri.
Otac Nikola je radio u ljekarni u Beogradu, borio se za prava Albanaca, a onda je tamo iznenada umro, nakon obroka. Agnes je tada imala osam godina.

U Skoplju su išli u crkvu Srca Isusova gdje je Majka Tereza polako otkrivala svoj duhovni poziv da postane časna sestra tj. da svoj život potpuno posveti Isusu, u samostanu kao redovnica.

Imala je starijeg brata Lazara i stariju sestru Agu.
Odgajani su u kršćanskom duhu.

Njihova majka Drana učila ih je da se čuvaju lošeg društva jer ih može iskvariti kao što se od jedne gnjile jabuke sve druge mogu pokvariti.

Najprije je otišla u samostan sestara Loretanki u Irsku, gdje je naučila engleski jezik, a potom u Indiju. Uzela je redovničko ime Tereza po uzoru na svetu malu Tereziju. Sestre loretanke bile su misionarke koje su se bavile odgojem djece, a sestra Tereza nakon što je bila učiteljica postala je i ravnateljica.
1946, godine, nakon što je 18 godina bila sestra loretanka, Majka Tereza prima ono što naziva: poziv unutar poziva.
Čula je unutarnji glas (zvan lokucija), koji ju je zvao da ide iz sigurnosti samostana i pođe na ulice Kalkute, onima koji nikoga nisu imali i koji su pružali ruke prema njoj želeći da im bude svjetlo.
Doživjela je na putu vlakom iskustvo Isusa prisutnog u siromahu, Isusa koji s križa govori njoj: Žedan sam! Shvaćala je da je najgora vrsta siromaštva biti ostavljen i sam te da Isus u siromasima ne žeđa samo za vodom nego za ljubavlju.
Odluka nije bila jednostavna jer je voljela sve ono što je imala u samostanu, a odjednom mora opet napustiti sve i krenuti u nepoznato, k onima koji su živjeli i umirali na indijskim ulicama u mraku duhovne i materijalne bijede.

Obukla je siromašno indijsko odijelo – sari – te je uz dopuštenje poglavara otišla služiti Isusu u najsiromašnijima od siromašnih.
To je postao i četvrti zavjet Misionarki ljubavi koje osnovala
(od sveg srca služiti najsiromašnijima od siromašnih) uz uobičajena tri: poslušnost, čistoća i siromaštvo.
Malo po malo pridruživale su joj se i druge sestre, ponajprije njene bivše učenice, te je osnovala MISIONARKE LJUBAVI.
Misionarki ljubavi prepoznatljive su po bijelom sariju sa tri plave crte koje ih podsjećaju na Gospu i zavjete. Ima ih preko 5000 u raznim državama svijeta. I u Hrvatskoj imamo sestre Misionarke koje žive i djeluju u Zagrebu.

Budući da je Makedonija nekada bila dio Jugoslavije u kojoj se učio hrvatsko-srpski jezik, pa kad je zaboravila albanski s bratom je pričala na hrvatski jezik. U Albaniju se, nakon odlaska nije vraćala 50 godina.
I njene sestre, jednom kad odu od kuće, nemaju posjete svojoj obitelji sve do pred vječne zavjete, tj. gotovo deset godina.

Misionar koji je puno pomagao Majci Terezi i sestri u misijama je naš sunarodnjak o. Ante Gabrić.
Unatoč tomu što je u početku služenja na ulicama Kalkute imala duboko iskustvo Isusove prisutnosti kasnije je imala jako dugo razdoblje duhovne suhoće (čak 20 godina) tj. osjećaj kao da joj je Bog daleko.
Upravo to je razdoblje u kojem se vidi snaga njene vjere. Nitko tko bi je susretao ne bi pomislio da prolazi kroz duhovnu tamu.

Majka Tereza i papa Ivana Pavao II bili su u isto vrijeme dva velika svijetla u Katoličkoj Crkvi.

Često se spominje kako je Majka Tereza bila velika humanitarka, no njen poziv i poziv misionarki nije da budu socijalne radnice nego da služe Isusu služeći siromasima.
Često je znala govoriti: Sve za Isusa!
I papa Ivan Pavao II je poticao Majku Terezu da osigura sestrama vrijeme i za učenje svoje vjere (Katekizam Katoličke Crkve) kako bi mogle bolje ispunjati svoje misionarsko poslanje.
Među mnogim svećenicima koji su u duhovnoj formaciji pomagali sestrama osobito se ističe sluga Božji o. John Hardon.

Sestre su posjećivale siromahe posvuda: u siromašnim četvrtima, na kolodvorima, u kanalizacijama, u zatvorima, sirotištima, itd.… Otvarale su prihvatilišta za njih i kuće za umiruće u dubokoj svijesti da je prelazak iz ovog života u vječnost najvažniji trenutak našeg života.

Krivo bi bilo misliti da su sestre po cijeli dan samo u službi siromasima. One su pola dana bile u molitvi, a pola dana u poslu. Primjerice, svaki dan imaju razmatranje Svetog Pisma, svetu misu, klanjanje i krunicu. Iz molitve i zajedništva s Bogom dobivaju snagu za svoje djelovanje.
Osim aktivnih sestara Misonarki ljubavi postoje i one koje su konteplativne, tj. one koje su gotovo cijeli dan u molitvi. Postoje i braća misonari ljubavi, svećenici misionari ljubavi i drugi ogranci iste karizme.

Majka Tereza je živjela je 87. godina, tj. do 1997. a njen grob je u Kalkuti.
Svetom je proglašena 2013. Njen spomendan slavimo 5.9., na dan njenog preminuća.

Hildegarda iz Bingena rođena je 1098. godine u Njemačkoj, kao deseto dijete stare plemićke obitelji Bermersheimer. Već u dobi od tri godine pokazuje proročki dar.

 Jednog je dana Hildegarda trčala po livadi sa svojom dadiljom. „Pogledaj ono malo tele tamo prijeko!“ – povikala je Hildegarda. „Posve je bijelo, samo na glavi i na nogama ima mrlje. Ah i na leđima ima nekoliko mrlja.“ Dadilja nigdje nije mogla vidjeti nikakvo tele. Tada Hildegarda pokaže na steonu kravu: „Tamo je, vidiš!“ Dadilja je samo okretala glavom misleći: Što sve može dječja mašta. Smijući se izvjestila je Hildegardinu majku o najnovijim opažanjima. Međutim kada se otelilo tele nitko se više nije smijao. Izgledalo je točno kako ga je trogodišnja Hildegarda opisala. Roditelji su tada počeli shvaćati kakav čudesan dar im je Bog stavio u kolijevku njihova malog djeteta.

Zbog toga su njeni roditelji odlučili svoje dijete staviti u Božju službu. Nije im bila lagana ta pomisao rastati se od svoje male ljubimice, ali su također bili svjesni da tako Bogu daju svoju desetinu, svoj dar koji mu pripada.

Božja providnost je htjela da je baš u to vrijeme kad su oni o tom razmišljali, a kad je mala Hildegarda imala tek sedam godina, u njihovu susjedstvu, u jednom zamku, grofova kći donijela odluku o odlasku u klauzuru.

Jutta je drage volje prihvatila prijedlog da sa sobom povede i malu Hildegardu te da se o njoj brine. Za Juttu je bilo prava milina u zboru sestara čuti i Hildegardin glasić kako slavi Boga.

Klauzura o kojoj je riječ bila je priključena benediktinskom samostanu.  Mala Hildegarda je mislila kako svi vide što i onda pa je govorila drugima o svojim vizijama. No, kad je imala petnaest godina shvatila je kako stvari stoje, pa više nije drugima očitovala ono što vidi.

Mnoge od objava koje je Bog davao Hildegardi odnose se na tjelesno i duhovno zdravlje čovjeka.

U vezi s tim spomenimo samo to da je Hildegarda smatarala kako je za zdrav život čovjeka potreban redoviti molitveni život, prehrana namirnicama iz prirode te kretanje. 

Često je mučena bolestima i mnogo je godina živjela skromno kao redovnica. Kad je umrla Jutta koja je bila poglavaraica samostana, nasljedila ju je njena mala duhovna kći, Hildegarda.

Izvor: 

Just One at a Time, Just One at a Time
Was How She Would Care for So many In Line

The Answer would cpome as she’d Say With a Smile
I will Give Them God’s Love, Just One at a Time

She Showed us that Heaven was not in the Sky
But Right Here on Earth Where the Forgotten Still Cry
Her Love So Great, It could Never End
A Prayer to God for each Soul she would Send
And She would Send it …

Just One at a Time, Just One at a Time
Was How She Would Care for So many In Line

The Answer would cpome as she’d Say With a Smile
I will Give Them God’s Love, Just One at a Time

When Mother Theresa Came Onto the Scene,
God Blessed Her With Courgae and Love So Supreme.
He Gave Here the Strength of Mant not One
To Do God’s Work Which Lay Undone?

Just One at a Time, Just One at a Time
Was How She Would Care for So many In Line
The Answer would cpome as she’d Say With a Smile
I will Give Them God’s Love, Just One at a Time
I will Give Them God’s Love, Just One at a Time
I will Give Them God’s Love, Just One at a Time

All-focus

Vrijedno spomena! Na grobu ovog mučenika o. Ivana Rozića, u Vrgorcu, dogodila su se mnoga čudesa, ali o ovom svecu se ne govori. A u knjižici (iz koje je ovdje samo djelić) opisana su kratka svjedočanstva ljudi koji su ozdravljali na njegovu grobu. 

Fra Leonard Bajić: O. Ivan Rozić, franjevac, mučenik i mogući zagovornik pred Bogom, Tisak i naklada tiskare “Kačić”, Šibenik, 1928.
(…)Svećenik Petar Bačić piše kako je 1924. godine bio u Vrgorcu kod župnika Luke Aničića i kako je čuo za staro groblje pod Vrgorcem. Između mnogih starih grobova bio je tu i grob ‘FRATRA MUČENIKA’ kojeg su ubili Turci. Narod je obilazio taj grob i dobivao velike milosti.

Fra J. Bartuović se spremno uhvatio posla da istraži štovanje tog franjevca mučenika, a koji se u usmenoj i pismenoj predaji naziva O. IVAN ROZIĆ.

Bartulović je ispitao svjedoke što su čuli i što znaju o tom mučeniku, a svjedoci su izjavili da su spremni i zakletvom potvrditi svoje riječi.

Bartulović je crkvenom dozvolom na mučenikovu grobu sagradio 1926. god lijepu crkvicu i popisao čudesne milosti, što ih je doznao od živućih osoba i iz zaostorškog ljetopisa. (Fra Roko Rogošić je našao u ljetopisima zaostroškog manastira “Viru od čudesa učinjenih na grobu u Vrgorcu”)
Svrha ove knjižice je da čitatelji ožive vjeru u Boga; da na slavu Božju i svoje vječno spasenje strpljivo podnose boli i patnje ovoga svijeta; osobito da odbacivši grešni ljudski obziri javno ispovjedaju i da žive po Božjim i crkvenim zapovijedima. (str. 3)
POGLAVLJE 1. – O. Ivan Rozić.

Svetaca uopće, a mučenika napose ima dvije vrste, u tome smislu, što su nama jedni više ili manje poznati, a drugi nepoznati.

Mnogo je veći broj nepoznatih svetaca i mučenika, kojih su slavna imena poznata samome Bogu i upisana u knjizi Života.

Donekle Svetac je svaki kršćanin koji je umro pomiren s Bogom i blžinjima pa se tako spasio.
Pogotovo sveti su oni odlični i savršeni kršćani koji su se u svom životu vježbali i odlikovali u živoj vjeri, jakom ufanju, žarkoj ljubavi prema Bogu i bližnjemu, u strpljivosti i poniznosti, morenju svojih zlih nagnuća, te su svoju savjest čuvali od i najmanje hotimične i grešne natrune.
Ovakvi su sretnici odmah iza smrti (vrcon) odletjeli u slavu nebesku.
Mimoišli su muke čistilišta, budući sa svojevoljnom pokorom na zemlji očistili i spremili rajsku slavu.
Bog nudi svakidašnje patnje svakome za čistilište na ovome svijetu.
Ali u crkvenome smislu imenujemo svetima one po izbor kršćane, koje dozvoljava sveta Majka Crkva da ih javno, službeno i crkvenim načinom štujemo. (5 str)

… Otac Ivan Rozić jest po narodnosti Hrvat, a po staležu franjevac i svećenik. Tim imenom ga zove prekostogodišnja usmena predaja i pamćenje danas živućih ljudi. … Znamo da je mučen na među Hercegovine i Dalmacije, u dalmatinskoj varoši Vrgorcu. Znamo također i mjesto mučeništva, mučenikov grob i sveto tijelo. što je još važnije znamo sigurno da kršćanski svijet drži o. Rozića i štuje ga svecem; da svemogući Bog dijeli velike milosti na njegovu grobu, i da se nad svetim tijelom diže crkvica sa oltarom. 6-7 str)

(nastavit će se)

Odluka za monaštvo –

Dobrivoje je bio na mukama u vezi svog poziva. Snovi koje je imao nekada o obitelji su se srušili. Ratne uspomene u njemu još su bile žive. Želio je pobjeći od ljudskog zvjerinjaka u kojem stalno izbijaju ratovi i gdje bi možda i djecu morao podizati u takvom okruženju. Molio je svetog Nauma i zavjetovao mu se, u želji da mu se razbistri volja Božja. Jednom je u kući čitao psalme dok je majka prela i začuo jaku grmljavinu, a majka ništa nije čula. I to mu je bilo kao nekakav znak od Boga. Događalo bi mu se i da bi čuo glas da će mu doći ovaj ili onaj i došao bi…

Uskoro, jednog dana, pojavi se čovjek koji je želio s njim otići u obližnje svetište. Išao je s njim. Ljubili su svete ikone, a onda je tu pred jednim prizorom stao ko opčaran, kako kaže. Ikona se sama od sebe njihala lijevo desno. Ništa drugo se nije pomicalo, samo ikona. I onaj koji je išao s njim to je vidio. Shvatio je to kao znak da se javi u manastir i da pita poglavara (igumana) da ga primi kako bi pokušao živjeti kao monah.

Sedam dana je bio s njima i svi su se prema njemu ohodili lijepo. Pričali su s njim i o je njima pričao o svom životu. Ali je iguman bio jako sumnjičav prema mogućnosti da postane monah, misleći da je preohol, jer su iza njega postignuća, bogatstvo, škola… Kako će živjeti bez te svjetske taštine. No, dužnost je bila da ga puste da pokuša. Bio je to veliki manastir u kojem je bilo trideset i sedam iskušenika (pripravnika), bila su tu i dva ruska monaha, a bilo je i sedamdeset i pet slugu. Manastir je imao puno oranica i pašnjaka. Zemlju su radili seljaci i sluge. Monasi su imali tisuću i četiri stotine ovaca, sto pedest svinja, sto dvadeset goveda, sedamdeset i pet tovarnih konja  itd…

Čuvanje svinja

Dobrivoje je bio siguran u sebe i rekao da će biti poslušan u svemu. Odveli su ga u jednu sobu gdje je skinuo sa sebe svoje bogato odijelo, a oni su ga gazili i uprljali, te ga obukli u neke šarene krpe. Na noge je dobio đonove od goveđe kože, a gore su bili privezani kajišima. Njegov prvi zadatak je bio da izvede svinje na pašu. Bio je na mukama ne samo kako držati svinje na okupu kad ih jednom pusti, nego i što su se monasi i seljaci stali rugati kako nije ni za što drugo dobar nego da čuva svinje. Njihove riječi tukle su ga kao kamenje, dok se jedva suzdržavao od bjesa i ljutnje. No zadnjim naorom svojih snaga uspjevao je odgovoriti: „Tako je braćo i oci, ni za što drugo nisam dobar nego da čuvam svinje!“

Zadatak čuvanja svinja postao je svakodnevnica. U smiješnom šarenom odijelu išao bi na pazar prodavati. Ljudi su se okretali za njim a on bi se u sramu sklanjao od njihovih pogleda. No znao je da mora izdržati, da je čovjek više od vanjskog izgleda, i znao je da je to bio način da se oslobodi svog samoljublja.

Tako se danju trudio oko stoke, noću molio i vrlo malo spavao. Nikakav posao nije mu bio težak. Osjećao se slobodan ko ptica. Slobodan od briga za novac, jelo i obitelj. Počeo je za njega jedan posve novi život.

Čuvanje „ludaka“

Konačno se odvažio pitati igumana da bi promijenio posao. Iguman je odgovorio kad za to dođe vrijeme. A onda mu je dao da čuva dvojicu mentalno bolesnih ljudi, jer i takve je rodbina dovodila k njima na čuvanje. Ubrzo se pokajao što je spominjao igumanu promjenu. Nije se nadao takvom nečem. Noću ih je morao vezati da bi mogao spavati. Ali čak i tada oni bi se uspjevali osloboditi. Njegovo ratno iskustvo ovdje mu je odbro došlo. Danima je slušao podsmjehe drugih i boravio u društvu ovih ‘ludaka’. Razmišljao je da li da pita za drugi posao, ali počen ranijim iskustvom bojao se. Bojao se nečeg još goreg. Viđao je da su monasi ozdravljali takve, molitvom i dugim postovima, ali on za to još nije bio osposobljen.

Rakija

Jednog dana se odvažio pa je ipak rekao igumanu da nije došao u samostan čuvati svinje i ludake nego da moli i da se duhovno usavršava. Iguman mu je rekao neka mu bude kako traži, promijenit će mu posao. A pri tom se iz Igumanovih usta začu miris rakije. Dobrivoju vrag ne dade mira pa ga upita može li dobit malo rakije. Naime, mislio je kako nije u redu da iguman pije rakiju, ta i sam je govorio da se treba čuvati alkohola. Dobrivoje je glumio da pije, a onda je vratio igumanu bocu riječima: „Uh šta je dobra ova tvoja rakija, uh što je slatka!“  I dok je poglavar šutio on je ponovio nekoliko puta: „Uh što je slatka!“ No iguman je odmah našao način da Dobrivoju očita lekciju. Rekao mu je da uzme grablje, skine hlače i uđe u rijeku te je očisti od žabokrečine, kako bi rijeka mogla lijepo teći. On je sjedio, gledao i pijuckao rakiju. Kakva je moja rakija Dobrivoje? – pitao je. Slatka! – odgovarao bi on. Kad je slatka onda radi to malo brže! – rekao bi iguman. I tako nekoliko puta. Naposljetku Dobrivoju dodijala, smrzavao se. „Kakva je rakija, Dobrivoje?“ „ Gorka!“ – reče Dobrivoje. „Kad je gorka, onda možeš izići“, reče mu.

Shvatio je Dobrivoje da je kriv, da nije bilo dobro to što mu se podsmjehivao zbog rakije, ali opet, mislio je, nije ni on smio da pije rakiju.

Dobrivoje i Žuti đavao

Poglavar je Dobrivoja poslao u neku isposnicu gdje je živio takozvani Žuti đavao. On je nekad želio biti monah, ali su ubrzo shvatili da je naopak i lud i da nikad neće biti monah pa su ga poslali tu. On je volio tući pripravnike. Zato bi poglavar, kao zadnju etapu, prije nego što se netko zamonaši odredio da pripravnici mjesec dana provedu kod Žutog đavola. Kad to prođu onda su spremni biti monasi. Jeli su samo četvrtkom i nedjeljom.

Dobrivoje je čvrst odlučio slušati sve što mu kaže. Žuti đavao je naređivao Dobrivoju da uzme kamen težak oko četrdeset kilograma, pa da ga nosi do rijeke. Kad bi ga donio naredio bi mu da ga kotrlja natrag. Kad bi sakupio lišće govorio bi da ga razbaca po dvorištu i slično. Simeon, zvani Žuti Đavao, uživao je mučiti pripravnike, a Dobrivoje je znao da je to dobar način da se riješi tog svog osjećaja koji ga goni da se protivi.

„Ti mene slušaš samo zato da te ne tučem“, govorio bi Žuti đavao, „ali ću svejedno da te tučem“, … govorio je zločesto. No Dobrivoje je razmišljao da to pak neće dopustitit. Nije u ratu dopuštao i neće ni njemu.

Jednom mu je bilo naređeno da kuha grah na ognjištu u bakrenom loncu. Simeon ga upita je li posolio, a znajući da soli nemaju. Onda se podigao i rekao: „Sad ćemo mi to posoliti.“ Uzeo je žlicom luga i žeravice i usuo u lonac.  Poslije puno gladovanja, sjeća se Dobrivoje da bi mu i taj grah bio sladak ko šećer.

A onda Žuti đavao reče Dobrivoju da se spremi za borbu, jer će ga danas tući. Dobrivoje se na to razljuti i izvadi nož te mu zaprijeti da će ga probosti. Ovaj se uplaši i otrča tužiti ga vladiki. Ovaj potom pozove Dobrivoja. On prizna da mu je zaprijetio. A onda je određeno da se se Žuti đavao vrati u isposnicu a Dobrivoje u manastir.

Otac Nikolaj

Dobrivoje u manastiru našao mir, molio i čitao knjige. Uveče bi do kasno čitao u sobi od vladike Nikolaja, a u njega je i kasnije dugo ostajalo svjetlo. I ujutro bi se rano opet čuli njegovi koraci. Njegov je pogled prodirao u dušu, priča Dobrivoje, kao da je znao što ti je u duši, što je u manastiru i što u gradu. Jednom predsjedniku crkvenog suda nije dao blagoslov za put. Kasnije se ovaj vratio pretučen. Kad je vladika pitao „a što misliš zašto su baš tebe izbarali za batine?“ – shvatio je da je to zato jer nije trebao ići, jer je otišao bez blagoslova, jer je bio ohol.

Razmišljao je Dobrivoje o ocu Nikolaju i njegovoj osobini da zna što tko misli. I pitao se kako li se stječe to duhovno znanje. Pomišljao je da on mora znati neki tajni put ali neće da ga kaže. Jednom je došao na ideju da sazna što otac Nikolaj radi noću. Opazio je mjesto na vratima gdje je bio jedan čvor gotov da ispadne. I dosjetio se. Tu će, kad vladika ode,  zabiti brokvu i polako izvaditi čvor. Vratit će onda čvor na njegovo mjesto. A noću će kroz rupu moći vidjeti što radi otac Nikolaj. I to večer kad su se pogasila svjetla odlučio je poći izvaditi čvor. Snop svjetla obasjao je hodnik, ali onda je čvro nespretno pao na pod, jer je brokva bila premala da je dobro uhvati. Vrata su se otvorila i izišao je otac Nikolaj. Strah ga je spopao i pobjegao je. Noćio je vani. Nikolaj ga je našao i poslao u krevet. Nije vikao. No zato je za Dobrivoja spremao veliku lekciju.

Veliki podvig

„Spremi se Dobrivoje na veliki podvig!“ rekao mu je Nikolaj. Dobrivoje je mislio je da je na sve spreman, da nema toga što tako mlad i jak ne bi mogao izdržati. Nije znao o čemu se radi. Nikolaj ništa nije govorio. Bili su u istoj sobi, lijepiti neke pakete, a onda molili. Ništa nisu jeli cijeli dan. Nastavilo se tako i drugi dan. I treći dan. Molitva, post, šutnja. Četvrtog dana pojavile su se modrice na mjestima nekadašnjih rana. Odlazio je do prozora nadisati se zraka kao da pije vodu s izvora. Bolila ga glava, leđa, srce se uznemirilo. … Sedmog dana je osjećao kako ne može dalje. Nesanica, drhtanje, žeđ. Probao je s inatom. Nije ni to išlo. A onda je odlučio pobjeći od oca Nikolaja. No ovaj ga je vratio za uho, kao osnovca. Zatim ga je oštro ukorio. Jedanaesti dan. Dobrivoje opet gleda kako da pobjegne. Nikolaj ga konačno upita zašto ga je uhodio. Ako mu kaže istinu bit će njegov učenik, ako li ne, otjerat će ga. Odmah mu je iskreno rekao da je htio znati što radi noću. „Pa sinko, sad si vidio što vladika radi noću!“ rekao mu je. „Nemaš više razloga da viriš kroz čvor!“

I nakon što se Dobrivoje otišao napiti vode, nastavili su molitvu i post. Vladika je to činio kao prvog dana. Dobrivoje ne. Molio je da ga pusti da ne može više, bez hrane i pića. No nije bilo posustajanja. I tako šesnaest dana. Sedamnaestog dana su se začuli neki motori i morali su prekinuti post i molitvu.

„Raduje se Dobrivoje!“ Da nisu došli gosti, reče vladika, nastavili bi tako trideset dana. (!)

I tako su se pridružili gostima za ručak, no oni su jeli svoju hranu, lakšu, zbog dugotrajnog posta. Taj dan jeli su vrlo malo, drugi malo više, treći dan je Dobrivoje bio sit i osjećao je da su i modrice nestale. Bio je sretan što je izdržao te dane, kako tako. I odlučio ubuduće više živjeti asketski.

Gladovanje kao lijek

Sjeća se jednog Dragoljuba koji se razbolio jer se nije mogao suzdržavati od hrane. Probao je sve načine liječenja, a na kraju se javio monasima. Oni su mu savjetovali dvadeset dana gladovanja. To je za njega bilo jako teško. No odlučio se. Vezali su mu ruke kako ne bi mogao ništa uzimati. Monasi su molili nad njim molitve za ozdravljenje. I nakon dvadeset dana Dragoljub je ozdravio. Nakon toga je odlučio biti monah. I njegova žena i dvije kćerke su postale monahinje.

Dragoljub je postao monah prije Dobrivoja. Vladika je rekao Dobrivoju da zamonašenima poljubi ruku, jer je takav bio običaj. Dragoljub se zadovljno smješkao jer je bilo zadovoljstvo da mu ruku ljubi pismen čovjek, ratnik s odlikovanjima… Dobrivoje to učini i vrati se do vladike. Ovaj mu  reče da i drugom to isto učini. I ovaj se zadovoljno smješkao, ali Dobrivoje ovaj put odluči napraviti nešto drugo. Uzme mu ruku i ugrize iznad šake iz sve snage, tako da je vrisnuo. Vladika pogleda otisak zubiju i reče Dobrivoju kako neće od njega biti monaha ni za osam godina. Dobrivoje reče na to kako je taj dobio ono što je zaslužio. A ako neće tu biti monah da ima i drugih biskupija/eparhija.

Dobrivoje je bio takav da se nikog nije bojao iako je bio tek pripravnik. Mislio je da je vladika razumio njegov postupak prema nadmenom mladom monahu.

Još malo poniženja

Sutra je vladika opet dao lijepu lekciju Dobrivoju. Poveo ga je u ženski manastir. Tamo je Dobrivoje počeo pričati više nego što priliči, šepurio se pred monahinjama dok mu vladika nije opalio jak šamar. Dok su ga monahinje gledale sa žaljenjem želio je u zemlju propasti od sramote. Ostao je u tišini.

Znao je Dobrivoje da je to stoga da mu slomi samoljublje, ali ni ta spoznaja nije pomagala da mu oprosti. Ne toliko fizičku bol koliko poniženje pred monahinjama.

Kad su stigli u manastir otišao je ravno u svoju sobu. No odmah je pozvao jedan drg monah da iziđe vani. Kad su izišli vani ovaj mu opali šamar.

Dobrivoje se nije naljutio. Okrenuo je i drugi obraz. Bio je to test za Dobrivoja da se vidi koliko su ga napustiti oholost i samoljublje. I taman kad je htio upitati zašto je to bilo odasvud su počeli dolaziti monasi. Popodne mu je vladika rekao radovnu vijest:
„Dobrivoje, idi igumani i reci da ti spremi odijelo za monašenje… vrijeme je da skineš svoje šareno odijelo.“  Na pitanje monasima je li dostojan da postane monah odgovoriše svi: „Dostojan je.“ I tako je Dobrivoje Milunović  postao monah KALIST Milunović.

Želje iz djetinjstva –

U djetinjstvu je odgajan kršćanski, a osobit primjer davala mu je majka s kojom su oni, djeca, svake nedjelje išla u ckrvu. Ona bi ljubila vrata i svete ikone, a oni su ponavljali sve što majka čini. Kao dječak sanjao je da postane netko, da ima svog konja, i da se pokaže u selu.

U njemu je rasla želja da se makne iz svog sela, da postane možda svećenik ili državni službenik, da postane obrazovan čovjek. Otac ga poslao na školovanje u grad, gdje se s vlasnikom stana dogovorio da mu pomaže oko svinja i drugih poslova. Sam otac mu je govorio da uči -ako ne želi raditi na mlinu, biti prašnjav i umoran. Na njemu je da bira. Odlučio je da će učiti, ali je dobro zapamtio i konobaricu uz koju pamti mladenački grijeh. Ono što mu se u gradu nije sviđalo bili su sumnjičavi pogledi stranaca, bez ljubavi. Težak mu je bio taj život, a najdraže bi mu bilo kad bi se vratio na selo gdje mu je sve bilo poznato.

Molitva za Božju volju i neobično viđenje

Dobrivoje  je volio romane, a i živote svetaca. Odlučio se moliti da otkrije što je volja Božja za njega. Kad bi svi otišli na spavanje on bi ustajao i klečao pred ikonom. Ujutro bi opet na koljenima molio: da li da ide u vojsku ili da čeka bolju priliku da ode od kuće? Jedne noć kad je zaspao čuo je glas koji mu je rekao: “Dobrivoje, izađi i vidi!” Glas je bio skoro zapovjednički. U prvi mah je pomisio da se netko s njim šali pa je ostao u krevetu još na kratko a onda je ustao i pogledao okolo. Odjednom je ugledao nešto, širine pola metra, što mu je izgledalo kao podcinčan lim, što se iz dvorišta uzdiže prema nebu, vertikalno, sve do oblaka. Onda je taj lik od vertikalnog poprimio horizontalan oblik i izgubilo se u daljini. Bio je zbunjen i preplašen. Opet je začuo glas: „Vidiš li Dobrivoje?“ „ Vidim“ – rekao je. A znaš li što znači to što vidiš? „Kako bi mogao znati? Odakle mi to znanje?“ Glas je potom rekao: „Bit ćeš poslan u daljine, prijeći ćeš mnoge države, a vratit ćeš se kad budeš iscjeljen od rana, potpuno zdrav“. Ništa mu nije bilo jasno. Viđenje je nestalo, a on je ostao zbunjen: kako je moguće čuti glas a ne vidjeti tko govori?

Propale zaruke

Na selu je zavolio djevojku kojoj je obećao svoju ljubav i s njom se zaručio uz dogovor da nikom ništa ne govore do punoljetnosti. Kad je Dobrivoje otkrio majci svoje namjere shvatio je da se to nije uklapalo u planove roditelja. Naime, njegovi su roditelji namjeravali njega dati kao posinka stricu koji nije imao djece kako bi dobio nasljedstvo. I tako je žalostan shvatio da mu ne preostaje ništa drugo nego prekinuti vezu s djevojkom koju je volio. I kad se toga prisjeća, u dubokoj starosti, bude mu pri srcu teško.

Odlazak u vojsku – za oslobođenje od Turaka

Nakon ove tužne epizode imao je jaku želju otići iz sela i to u vojsku. Pitao se smije li to napraviti bez roditeljskog blagoslova, no ipak se odlučio. Znao je da se traže mladići za obranu Srbije od Turaka, kod majora Tankosića. Njega opisiva riječima: „zmija nad zmijama. Za njega je neprijatelj bio isto što i prašina. Uvijek ga je gledao samo bez glave! Nas, svoje ljude, volio je i bio dobra prema nama. Ali za neprijatelje je bio gori i od najljuće otrovnice, gori od sotone!“ U toj službi Tankosića naučio je mnoge ratne vještine. Major je bio svjestan da mu za to trebaju mladi ljudi koji će imati hrabrost i slijepu poslušnost, na što su stariji teže bili spremni. Između ostalih vojnika bio je tu i Gavrilo Princip, ali nije bio dovoljno dobar za Tankosića, pa je otpušten. Gavrilo je, prema ovom svjedočanstvu Dobrivoja, da bi se dokazao, prihvatio zadatak da izvrši atentat na cara.

U srpsko-turskom ratu

„Dobro uvježbani neprimjetno smo se približavali turskim logorima, a u točno određeno vrijeme svi smo, nas dvadset i petorica, bacali po pet šest bombi u gomilu nepripremljenih vojnika. Za kratko vrijeme sve je bilo gotovo. Zatim smo vješto i brzo nestajali, sastajali se na određenim mjestima, ponovo se približavali nekom drugom logoru… osam mjeseci smo među Turcima sijali strah i užas; za njih smo bili nevidljivi, kao sablasti, a opasniji od zvijeri. Za nama je išla regularna srpska vojska, koja se potiskujući Turke, kretala prema Kumanovu i Makedoniji. Znao sam skoro o svakom zlu koje su Turci nanijeli mome narodu; to mi je bilo opravdanje, i pred sobom i pred drugima, za nemilosrdnu borbu. Nisam nalazio opravdanje ni za poturčene Srbe, koji su nam, u većini, bili neprijatelji kao i Turci.“

„Slušao sam Tankosićeva uputstva… ali me obuzimao nemir dok sam slušao jauke ljudi poslije bačenih bombi; tada je u meni zamiralo oduševljenje. Kada samo ostajao sam, uglavnom noću, drhturilo mi je srce i u meni se budilo nešto što me prisiljavalo da grčevito razmišljam o sebi i ipravnosti svojih djela.“

„Čim bih se probudi skakao sam s ležaja i padao na koljena, dizao ruke k nebu i drhteći, ispunjen stravom i užasom, molio sam Gospoda Isusa Krista da me spasi.“

U suzama je nalazio olakšanje, sanjao je da treba odustati od borbe, ali mu je razum govorio da mora nastaviti. Čudio se kako to da se u njemu javlja otpor prema borbi kad on nije kukavica. Onda je zaključio da je to stoga što nije dobio blagoslov od roditelja. Jedan susret s majkom ga je još više utvrdio u tom uvjerenju. Ona mu je rekla: „Sine, ti ne braniš sebe i nas, već napadaš na ljudi kao vuk na ovce. Sa tobom  i oko tebe nije sav tvoj narod, vi ste pojedinci. Vjeruj mi: nije dobro to što radiš! Nosite otrov, da ga popijete u slučaju da vas neprijatelj uhvati. To je, sinko, smrtni grijeh, ne smiješ ti sebi oduzeti život, nisi ga sam sebi ni dao!“  Tada mu je postalo jasno otkud u njemu toliki strah i nemir.

Kad se vratio kući plakao je od radosti i sve redom grlio i ljubio. Neprekidno je pjevušio.

Turska vojska je oslabila srpski narod, osim u vjeri i moralu, kaže Dobrivoje. Narod je doživio ropstvo pod Turcima petsto godina kao Božju kaznu za svoje grijehe, za nepoštivanje Božjih zapovijedi. Otada su se čuvali grijeha. Za namjeran prekid trudnoće, na primjer, išlo se u zatvor. Žene bi rađale puno djece. Najstariji sinovi bili su oslobođeni vojne obaveze, oni su pomagali majci oko čuvanja mlađih braće i sestara.  Škole su bile pri manastirima i crkvama. Ljudi su jako držali do kumstva, a do kuma se držalo kao do sveca. Tražilo se onog tko je radišan, uvažen, poštovan od većine. Ljudi su na zvonjavu crkvenih zvona ostavljali sve što rade i molili. Držva nije pljačkala svoj narod. Osamdeset posto stanovništva bili su seljaci. Nije bilo velike razlike između bogatih i siromašnih.

Moja je obitelj bila bogata, priča Dobrivoje. Imali su mlin. Sjeća se majčine dobrote prema onima koji nisu imali dovoljno i očeve grižnje savjesti što nije pomogao jednom čovjeku.

U Prvom svjetskom ratu

I tek što se oporavio od srpslko-turskog rata počeo je Prvi svjetski rat. Uslijedio je „nakon što je Gavrilo Princip, na Vidovdan 1914. Godine, ubio cara Ferdinanda i caricu Sofiju…“.  Dva starija brata su bila mobilizirana no on je bio još maloljetan no smatrao se spremnim za rat,  ovaj put u obrani protiv Švaba, gdje mu je savjest bila čista, a i otac je bio uz njega. Kupio je i njemu konja kojim je otišao u rat, a u čemu je već imao iskustva. No, jednom je jedva izvukao živu glavu. Zaspao je u slami dok su ostali vojnici otišli. Našao se oči u oči sa njemcima i bio siguran da mu je kraj. No opazio je jarugu u koju se otkotrljao dok su padale mine, čas ispred čas iza njega. Uspio se izvući i dostignuti svoju vojsku. Na pitanje što ga nisu probudili kad su pošli odgovor je bio: „Jesi li ti ratnik, a? Zar treba netko da te budi?“

Sjeća se strašnog pokolja u Ohridu, gde su Bugari zaklali četiristotine pedest učenika koje su sakrivali. U Ohridu i danas postoji groblje gdje su sahranjeni.

Sjeća se umiranja od gladi i tihih riječi na usnama s kojima su mnogi umirali: „kruha, kruha, kruha…“

Tek kada smo se oporavili, priča on, oni koji su vjerovali u Boga počeli su moliti i nadati se spasenju. Govorili su nam da nema spasenja bez iskušenja ni uskrsnuća bez smrti. …

Počeo je i sam govoriti vojnicima o pobjedi i povratku kući, a svećenik ga je upitao – je li on baš siguran da će se vratiti!? Da, odgovorio je. A njegova sigurnost bila je i zbog viđenja, koje je jednom imao i nikad ga nije zaboravio.

Sjeća se, kad je jednom prilikom bio u Africi, da je vidio užasne prizore koji su bili posljedica sifilisa. Tada je zapamtio pukovnike riječi: „Ovoga u Srbiji skoro da i nema,… a ako se Boga ne bojite, bojte se sifilisa“. Sjeća se i pukovnikove lijepe žene, a zbog samog gledanja na nju zaboravljali bi na ono loše i vraćala im se želja za životom, a ljubav prema domovini uspoređuje sa ljubavlju prema lijepoj ženi.

Susret sa monasima, tim neobičnim ljudima

Dobrivoje je vjerovao da je uiteno svako dobro u čovjeku početkom rata. A onda je susreo dvojicu monaha sa Svete Gore. Tada se začudio da postoje takvi ljudi, sa dobrotom i toplinom u očima. U njihovoj prisutnost bilo bi mu toplo oko srca i prisjećao se svoje vizije od prije rata. U tom trenutku je vidio cijeli svoj prošli život i osjećao je kako je Bog stvaran. Kad su odlazili monasi su mu ostavili knjige koje je čitao od jutra do mraka, uz svijetlo svijeće.

Ratovanje s bugarima i zadobivene rane

Dok je jednom bio na straži, dobro se sjeća, bilo je oko jedanast navečer čuo je glas koji mu je rekao: „Bježi Dobrivoje, poginut ćeš!“ Poslušao je glas, istrčao van i upravo zavaljujući tomu glasu – spasio je život. Začula se strašna detonacija od koje je pao i zadobio jak udarac u glavu iako je na glavi imao šljem.

Sjeća se borbi prsa u prsa od koje bi osjećao strah prije nego se krene, ali kad nastane borba nestajao bi u njemu svaki strah. Ginuli su mu prijatelji, poznati, susjedi. I smrt je postala nešto na što se navikavao.

Sve je više uviđao besmisao rata. Shvaćao je da su ti ljudi pslani u rat od strane nekog višeg, ali razloge mu je bilo teško shvatiti.

Priča i kako je jednom, jer je bio dobar strijelac, lako mogao ubiti trojicu Bugara koji su veselo čavrljali. Ali ih je pustio da se napiju vode pa onda gađao puškom u kamen iznad njih. Oni su se brzo uvukli u rov, a on je potom osjetio neku blagost i mir. Bio je danima radostan zbog toga što ih je pustio da žive makar je prekršio vojničko pravilo.

Bugari su ubijali sve više srba. Tražio se dobrovaljac za akciju. Kolebali su se. U tom kolebanju bomba je pala u bunker i petero ih usmrtila. Svi su bili u iščekivanju da Dobrivoje pođe u akciju bacanja bombi na neprijatelja jer je imao ratnog iskustva. Prisjetio se rečenice iz viđenja: „Vratit ćeš se kući izliječen od rana!“ i odvažio se na akciju. Šest bombi koje je ponio bacio je u bugarske rovove, čuo jauke i kuknjavu, ali su ga pri povlačenju neki bugari ipak opazili te je zadobio dosta rana. Eksplozija ga je bacila iza kamena, i tako ga bugari nisu mogli ubiti. Tamo je ostao satima bez svijesti sa mnogim ozljedama. Imao je slomljenu nogu, imao je ranu iznad uha, od eksplozije mu je puknuo bubnjić, imao je ranu od mitraljeza u kuku i geler u plućnom krilu. Gađali su ruku, kad nisu mogli ništa drugo, ali su uspjeli samo jednom, iznad lakta.

Uvečer su po njega došli bolničari i odnijeli. Saznao je kasnije da je uspio uništiti minobacač. U bolnici je čitao svoje knjige koje su mu ponijeli, znajući da mu puno znače. U bolnici je primio tužne vijesti da su mu brata objesili bugari, a oca i sestru tako istukli da im nema nade u ozdravljenje. U njemu se rodio takav bjes i želja da osveti brata pa da juriša na bugare. Zaboravio je na evanđeoske riječi i ljubav prema neprijateljima. Htio je odmah na put, ali ga je vojna bolnica proglasila nesposobnim za borbu. Bilo je to u bolnici u Alžiru.

Kad je dobio dopuštenje da ode, ali u lakše akcije, odmah je tražio bombe. No sjeća se tadašnjeg straha od granata koje su padale posvuda i nije se znalo koje je mjesto sigurno. Svaki tren mogao bi postati krvava prašina. Kad više ne bi znao što bi kleknuo bi i molio svetog Nikolu: “Sveti Nikola, slavo moja, spasi me odavde, molim te. Ako preživim upalit ću ti svijeću, od čistog voska, deset kilograma tešku. Molim te i kunem ti se“. Slagao je, kaže. Upalio je kasnije svijeću, ali manju, jer veću nije našao, a nije imao ni para.

Prepričava i zgodu kada mu je život spasio njegov zapovjednik. Bilo je to u borbi prsa o prsa s jednim bugarinom. Taman kad je mislio da će ga bugarin oboriti na pod i dokrajčiti nožem, pištolj je neki opalio u bugarina… Opis te borbe je daleko strašniji, nego što se to ovdje čini.

Povratak kući iz rata

Kad god je imao priliku čitao je svoje knjige. Jednom je čuo glas: „E sad je došlo vrijeme da ideš kući, Dobrivoje!“ I on je taj glas prihvatio kao nešto najnormalnije. Kako je glas rekao tako je i bilo. Uskoro je otpušten iz vojske i vratio se kući.

Posjetio je oca i sestru u bolnici koji su uskoro umrli. Pokopao je i bratove kosti.

O RATU kaže potom: „Ima nečeg prokletog i nezasitnog u nama ljudima, u onima koji su pobjesnili od bogatstva, nerada, vlasti i slave, a koji zavađaju narode i započinju ratove. Da bi odjednom, brzo riješio probleme i zadovoljio želje za slavom i bogatstvom, čovjek ne misli na svoju ili tuđu muku, ni o mogućnosti osobne propasti i pogiblje. A razlog za rat je lako naći pri ovakvom, ondašnjem i današnjem ustrojstvu države…. „

Pitao se zar će mržnje u bugarima ili nijemcima nestati nakon rata? Sumnjao je u to. Mislio je da zbog te mržnje opet mora doći do rata.

Djevojke

Na povratku u selo imao je 24 godine. Vidio je lijepu ženu, koja ga podsjećala na onu pukovnikovu, ali koja je bila jako ohola. A dosta mu je bilo oholosti. Cijelo njegovo biće, kako piše, težilo je čistoći, iskrenosti i toplini nesebične ljubavi. Ježio se pri susretima s nadmenim pogledima i gadio se njihovih računica koje su bezobzirno isticali iznad ljubavi. Zavolio je jednu takvu. No dogodilo se da se razboljela od tuberkuloze. Pozvala ga je na smrtnom času da mu kaže kako je voljela samo njega i da zna kako će biti svećenik ilii monah. Govorio joj je da i on nju voli te da će se njome oženiti. Jedva se suzdržavao od plača. Takvu bol nije osjećao niti zbog gubitka svojih najbližih. Ona ga je molila da moli za nju i za njenu dušu. Tog dana je umrla.

Mala nećakinja i njeno viđenje

Nakon pokojnog brata ostala je njegova malena kćerkica. Majka joj je umrla pri porođaju. Ona je bila jako bistro dijete, ali i jako tužna. Pitala je često gdje je njena mama. Govorili su joj da je na nebu, ali da će jednom doći. I jednog dana dogodilo se nešto neobjašnjivo. Djevojčica je otišla moliti ispod kruške u vrt. Molila je Isusa i Bogorodicu da joj pošalju mamu. A onda je dotrčala govoreći da je vidjela mamu. Točno je opisala kako izgleda (!). Iako su to drugi brzo zaboravili Dobrivoje je to stalno pamtio.

Poziv

Razmišljao je Dobrivoje o svom pozivu. Što da bude? Seljak, vojnik, neki službenik, svećenik ili monah? Jednom je za plast poklonjenog sijena dobio ključeve od crkve pa je mogao tamo odlaziti na molitvu. Molio je tamo danima i noćima da razazna volju Božju. Molio je svetog Ivana Damaščanskog i sv Atanazija Aleksandrijskog. I molio je da ga prime u jedan samostan.

Jedne noći je tako otišao opet na molitvu. Majka ga je slijedila jer se pitala s kim se on to potajno sastaje. A onda je vidjela kako ulazi u crkvu. On se taman spremao na molitvu kad je začuo lupanje na vratima. Mislio je da remeta koji mu je dao ključeve da se moli. No bila je to majka. Majka je tu vidjela razlog svoje tuge. Obratila se Bogoridici riječima: „… kuku meni ostadoh bez još jednog sina. Ja sam se nadala da će mi on oči zaklopiti kad umrem, a ti mi ga uze!“ On se na to samo našalio.

(…) nastavit će se

Izvor: svetoslavlje.org  – Monah Kalist, 1. dio

Nastavak na: Monah Kalist, 2. dio

Sveta Gertruda iz Helfte (Gertrud von Helfta), poznata i kao Gertruda Velika, bila je njemačka redovnica cistercitkinja i mističarka, rodila se 6. 1. 1256. u Eislebenu (Sachsen-Anhalt). Ostavila je veliki trag u povijesti Crkve, naročito po svojoj ljubavi prema Presvetom Srcu Isusovom. U petoj godini života roditelji su ju smjestili u cistercitski samostan svete Marije u Helfti, nedaleko Eislebena. U tom samostanu ostala je do kraja života. U ono vrijeme njemački ženski samostani bili su i svojevrsni internati za djevojčice. Gertruda je bila izrazito nadarena djevojčica, a posebno se isticala u latinskom jeziku, filozofiji i književnosti, posebno pjesništvu. Do svoje 25. godine postala je istinskom poznavateljicom književnosti, a njezina redovnička ćelija bila je osvijetljena „intelektualnim svjetlom“, kako bi to rekao njezin veliki suvremenik Dante. Zahvaljujući jednom viđenju, njezino se intelektualno svjetlo 1281. pretvorilo u plamen ljubavi. Ostavila je zapis o tome: »U mojoj 25. godini, u ponedjeljak, na blagdan Marijina očišćenja, Svijećnice, u onaj željeni čas kad se moli povečerje, u suton, Ti, Istino, moj Bože, vedriji od svakog svjetla, tajanstveniji od svih tajna, započeo si blago smirivati onaj nemir što si ga probudio u mojem srcu.« Bio je to onaj milosni trenutak, kad se Gertrudin intelektualizam pretvorio u misticizam, a čari razumskih spoznaja u plamen ljubavi. Zaredale su se nove vizije i mistični doživljaji, osnova njezinog daljnjeg stvaranja. Tada je redovnica, stručnjakinja za književnost i filozofiju, počela pisati rasprave, prožete poezijom božanske ljubavi, ukrašene najprofinjenijim slikama i usporedbama. Bila je to poezija zaljubljenice u Krista, koja ljubavlju prodire u božanske tajne i ljepote najljepšeg bića.

(izvor sveci.net)

Kad je imala trideset postala je poglavarica tog samostana. Osobito je voljela razatrati muku Kristovu i tomu bi posvetila velik dio svog vremena. To je smatrala prvom dužnošću onih redovničkog poziva. Meditirajući o tom ili o svetoj euharistiji često ne bi mogla suspregnuti suze. O otajstvu Isusova života govorila je s velikom pobožnošću tako da je ostavljala veliki dojam na one koju se je slušali. Poznata je i po darovima ekstaze i jedinstva s Bogom u molitvi. Priča se kad je u crkvi jednom čula riječi: “Vidjeh Gospodina licem u lice” da je doživjela Božji pogled tako snažno da se to iskustvo da se to iskustvo ne može riječima izraziti.

Ta Božja ljubav koja je gorjela u njoj i obuzimala njenu dušu bila je jedini izvor iz kojeg su izvirale sve njene aktivnosti i osjećaji.

Postom i pokorom, savršenom poslušnošću i stalnim podređivanjem svoje volje – to su bila sredstva kojima je željela postići potpuno samoodricanje i podvrgavanje Božjoj volji. Duboka poniznost i krotkost bila je temlj njenih ostalih kreposti kojima ju je Božja dobrota uresila.

Imala je veliku ljubav i prema dušama pa je znala biti i kao sv. Marta. U njenoj velikodušnosti i suosjećanju imale su udjela i mnoge duše iz čistilišta.

(izvor: https://catholicsaints.info/butlers-lives-of-the-saints-saint-gertrude-virgin-and-abbess/)

U malom selu Mulo, u Boki Kotorskoj

Bio je dijete iz siromašne ribarske obitelji. Prvu je mladost proživio na moru kao ribar i težak, na škrtoj zemlji. Uskoro je postao mornar i na jednom od svojih putovanja po Jadranskom moru od svog rodnog mjesta do Venecije nisu ga zanimala samo materijalna dobra nego i ona duhovna.

Jedna propovijed promjenila mu je život. U to vrijeme živo je glasoviti propovjednik bl. Šimun iz Camerina, augustinac. Nakon jedne njegove propovijedi Gracija odluči napustiti svijet i potpuno se posvetiti Bogu.

Započeo je svoj novi život nedaleko od Padove, kao siromašni redovnik augustinac, na brdu Ortrone.

Otud, nakon 15 pokorničkih godina, odlazi u Veneciju, gdje je I proveo posljednje godine svog života i sveto preminuo u 70. godini.

Mnogi su svjedočili da su primili brojne milosti po njegovu zagovoru.

Tijelo bl. Gracije darovano je opet njegovu rodnom mjestu, nakon što su augustinci napustili otočić sv. Kristofor. U njegovu rodnom mjestu bilo je veliko slavlje.

Papa Leon XIII je proglasio br. Gracija blaženim 1889.
Kad se odlučio za redovnički život, nije se htio baviti knjigom i postati svećenik, nego je živio kao skromni redovnički brat. Rad u sakristiji, samostanu i samostanskom vrtu Gracija je posvećivao predanom ljubavlju i žrtvom. Osobito je gajio pobožnost preme Kristu nazočnom u presvetoj Euharistiji. Za vrijeme mise uranjao bi u euharistijski misterij, hranio se Kristovim tijelom u sv. pričesti i u slobodno vrijeme sate i sate provodio u klanjanju Presvetom Oltarskom Sakramentu. Bio je euharistijska duša.

A isticao se i u djetinjoj iskrenoj pobožnosti prema Mariji. Posebno su mu bili na srcu siromasi i prosjaci, koji su dolazili na samostanska vrata. Nikoga nije odbio. Svakom je pružio “koricu kruha” i riječ utjehe, koja im je često više značila nego materijalni dar. Blaženi Gracija  nije uzimao nikakvu hranu prije podne, nikada nije jeo mesa ni mlijeka. Nosio je pokornički pojas i bičevao se.  Njegova je ćelija bila najmanja u samostanu i sav namještaj bio je: Raspelo, slika Majke Božje i drvena Krunica iznad ubogog ležaja od dasaka, gdje je mjesto jastuka služio kamen za uzglavlje. Nikad se nije približavao peći da se ogrije. Po slici Majke Božje i Krunici jasno je da je imao sinovsku pobožnost prema Majci Božjoj koja ga je vodila do žarke ljubavi prema Euharistiji.

Veoma je volio posluživati kod Svete Mise. Ali poslovi nisu dopuštali Baženom Graciji da služi kod svih Svetih Misa.

Isus je nagradio i čudom njegovu euharistijsku pobožnost. Dok je jednom, a možda i više puta,  u vrtu prekopavao zemlju – Gospodin mu je učinio da su se rastvorili zidovi crkve samo da bi on mogao klečeći raširenih ruku vidljivo pratiti čin Pretvorbe. Mnoge slike ovjekovječile su taj prizor.

Preminuo je 9.11.1508. Pokopan je u zajednički grob braće. No radi glasa svetosti  su iskopali njegovo tijelo i ustanovili da je neraspadnuto  i širilo je ugodni miris.  Relikvije su zatim stavljene u mramorni sarkofag te vjernicima izložene na štovanje.  Po njegovu zagovoru dogodila su se brojna milosna i čudesna uslišanja.

sveci.net

Ovaj svetac rođen je oko 1416. god. u Pauli, malom gradu blizu Tirenskog mora, na pola puta od Napulja do Reggie.

Njegovi roditelji bili su vrlo siromašni, ali u svom stanju sretni želeći vršiti Božju volju. Ljubav prema Bogu bila je jedii objekt njihovih želja i nastojanja. Svo njihovo nastojanje bilo je usmjereno na to. Nakon što su živjeli zajedno nekoliko godina, molili su se Franji Asiškom.

Sina Franju su doživjeli kao odgovor na molitvu svetom Franji pa su ga i nazvali po njemu i trudili se da ga upoznaju s tim svecem. Glavna briga bila im je da ga ispune pobožnim osjećajima i da mu omoguće školovanje koje mu je potrebno.

Franjo je još u djetinjstvu činio žrtve, odricao se, birao samoću i molitvu. To je bila njegova radost. Kad je imao trinaest godina otac ga je odveo u samostan sv. Marka. Tamo je naučio čitati i postavio temelje kasnijem životu. Iako nije bio pripadnik nikakva reda nadvadao je druge u obdržavanju pravila.

Nakon godine dana tu provedene otišao je s roditeljima na hodočašće u Asiz, Porcijunkulu i u Rim. Kad se vratio u Paulu, s njihovim dopuštenjem ode u samoću oko pola milje od grada kako bi izbjegao uznemiravanje od posjeta. Nedugo nakon toga odlučio se na strože povlačenje u kut jedne stijene na morskoj obali gdje je sebi uredio špilju.

Kad se zatvorio u takav život bilo mu je tek osamnaest godina. Nije imao drugog kreveta nego kamen. Nije imao druge hrane nego bilje s okolnog drveća ili onoga što su mu donosili njegovi prijatelji. Prije nego je napunio dvadeset gdoina pridružila su mu se još dvojica, nasljedujući njegov primjer.

Susjedi su mu tu izgradili tri ćelije i kapelicu gdje su molitvom slavili Boga, a svećenik iz župe je dolazio da im služi svetu misu.

To je poznato kao temelj njegova novog redovničkog reda. Oko sedamnaest godina kasnije broj je znatno povećan, s odobrenjem nadbiskupa Consenza tu je za njih izgrađena velika crkva i samostan na istom mjestu, 1454.

Ljudi su bili tako pobožni da su se udružili i svi su se dali na taj posao. Čak su i plemići bili angažirani u nošenju tereta. Tijekom ove izgradnje Franjo je učinio nekoliko čuda. Između ostalog, osoba koja je svjedočila za proces svečeve kanonizacije, svjedoči kako je ozdravio u trenu od bolne hromosti u bedru molitvom ovog sveca.

Kad je kuća dovršena onda se dao na pisanje pravila za svoju zajednicu ni u čem ne želeći poštediti sebe. Njegov krevet više nije bi kamen nego daska ili pod a umjesto jastuka bi imao kamen ili drvenu ploču sve do svoje starosti.

Nije sebi dopuštao više spavanja nego li je bilo potrebno da se tijelo odmori i obnovi za nove pobožne vježbe novom snagom. Uzimao je samo jedan obrok dnevno, navečer, obično samo kruh i vodu. Ponekad ne bi dva dana uzimao nikakvu hranu, posebno prije velikog blagdana. Pokora, ljubav i poniznost bio je temelj njegova reda i temelj njegova pravila.

Obavezivao bi svoje sljedbenike da stalno razmatraju o korizmi i uvijek se uzdržavaju od mesa a također i od svih bijelih jela, hrane od mlijeka, sira, maslaca i sl. od jaja također, prema starom pravilu za korizmu.

Ovoj zabrani propisao je četvrti zavjet kojim se svaki redovnik obavezuje na obdržavanje. Njegova namjera u ovom obdržavanju trajne abstinencije bila je da dade zadovoljštinu za zlouporabu Korizme kakva je bila u to vrijeme među kršćanima.

EWTN

Čudo plovidbe po moru uz pomoć plašta i štapa

Prelijepo čudo, gledajući s evanđeoskog gledišta, koje je inspiriralo umjetnike svih vrsta, pjesnike, slikare i glazbenike, bilo je kad je Franjo Paulski prešao Messinski tjesnac uz pomoć plašta i štapa.

Neki to žele prikazati samo kao pobožnu legendu tj. kao plod pobožne mašte, a što je utemljeno na racionalnističkoj pretpostavci da nadnaravno ne postoji.

Ovo čudo je međutim stvarna povijesna činjenica koja se može provjeriti čitanjem primarnih izvora i građanskih originalnih izvora. (…)

više na (tal.) apologeticacattolica.net