Bl. Ivan Merz je bio zaljubljenik u lijepu liturgiju. U dane Velikog tjedna toliko bi bio potresen pjevanjem i liturgijskim obredima da je te dane na poseban način osjećao ono što se događalo s Isusom: Posljednja večera, ustanova euharistije, muka i smrt te na posljetku radost uskrsnuća.
Nije teško zaključiti kako je u ono vrijeme BOG bio u centru liturgije, u pjevanju, u gestama, u svemu.
Nadajmo se da će se Bog opet vratiti u centar naših slavlja, jer ako ne bude, nema li nas pravo i kazniti te nam uskratiti ono što je na zemlji najsvetije?

(Beč, ponedjeljak, 5.IV.1920.)

Proveo sam od čiste srijede do danas u St. Gabrijelu kraj Modlinga. Bio je to moj najljepši Uskrs; proživljavao sam umjetnički refleks velikih događanja – Kristovu muku i Njegov Uskrs – uživivši se u liturgijsku umjetnost. Ispočetka smo postili, šutjeli i razmišljali. Kada se je svjetska buka raspršila i duša ostala mirna, sama sa sobom, iz dubine se je poput pjene dizalo blato grijeha, koje se je nakupilo skoro nesvjesno. Zatim sjajno pjevanje lamentacija pa diona Misa Velikog Četvrtka sa svojim veseljem i sv. Pričesti unutar svečane Mise upravo onako, kao kada je Isus ustanovio presv. Euharistiju, pa onda žalost usred te Mise sa ritmičkim kretnjama svih redovnika i sjajnom pratnjom orkestra itd.

Otkrivenje Križa, te trpljenje Križnog puta su potresli mojom dušom. U subotu opet ono silno veselje nad uskrsnulim Spasiteljem, koje je tako divan izražaj našlo u liturgiji.

Kao što je teologija centralna znanost tako je liturgija centralna umjetnost. Ona je sasvim objektivna i odgovara Wagnerovu idealu, koji je htio sjediniti sve umjetnosti u jednu. Liturgija je izražaj duše Crkve, na njenom temelju lako bi bilo izraditi teoriju umjetnosti. U njoj se ogledava kao u kakvom zrcalu život Kristov, ali ne onakav kakav nam se u povijesti čini, nego onakav kako ga gleda objektivni gledalac koji nije vezan na vrijeme ni na mjesto već iz visine promatra život, videći sav nadnaravni savez događaja: recimo kako ga promatra anđeo. Na taj način postaje umjetnost objektivno zrcalo za života, koje pohvata i one niti, koje obični čovjek ne opaža. Liturgija je dosegla vrhunac: ona je najveća umjetnička tvorevina koja opstoji na svijetu, a uz to je ona centralna umjetnina, jer umjetnički prikazuje život Kristov, koji je centar povijesti. Sve ostale umjetnosti se moraju služiti istom metodom kao Duh Sveti u liturgiji: umjetnik mora npr. motiv rata, ljubavi, bluda, ubojstva i razne ostale teme umjetnosti prikazati u nadnaravnom savezu i čim bolje on to učini tim je umjetnina vrjednija. Naravno za to se traži da bude umjetnik svet. Uzmimo npr Krist kaže: Tko pogleda na ženu bližnjega s pohotom, čini u duši svojoj grijeh. Za Krista je to dovoljno i on tu ideju ne može dalje i na široko obrazlagati, jer on mora zasijati sjeme svih ideja koje vladaju i koje će vladati u čovječanstvu.  Tu ideju je Tolstoj u Kreutzerovoj sonati obradio i to vrlo dobro: on objektivno promatra ljudsko društvo i ono se zrcali na zaseban način u njegovoj duši. Slika u tom zrcalu prikazuje sve niti bludnje i grijeha u koje se je zaplelo moderno društvo. Tolstoj se dakle služi liturgijskom metodom. Ona izreka u Evanđelju je samo karika na koju je nadovezan ovaj roman. Ova se metoda da primijeniti na sve umjetničke tvorevine i u koliko su one teocentrične imaju umjetničku vrijednost. Samostan St. Gabrijel ostat će mi nezaboravan za cijeli život. Pokazuje kako Crkva Katolička rađa svukud novo prekrasno cvijeće. Ima oko 300 teologa Nijemaca iz Reicha, koji idu u Kongo, Novu Gvineju i druge zemlje da šire Kristovo Evanđelje. Većinom su snažni lijepi ljudi, šutljivi i ponizni. Ustaju u 3 1/4 izjutra i svu svoju ljubav su koncentrirali na službu Božju. St. Gabrijel je mali Beuron.

Izvor: 

Kao vjernik laik i danas uzor biva

makar od njega stoljeće nas dijeli!

Ni redovnik ni svećenik – a blaženik

služba Bogu posta – život njegov cijeli!

U Banja Luci rodio se Ivan

Jedinac u majke, bez sestre i brata.

Po očevoj želji u vojnu školu ode

U ono vrijeme prvog svjetskog rata.

Njegova pisma i dnevnik pričaju o njemu

I kako mu je život postao – Krist

Njemu on zauvijek posvećuje srce

Želeć ostat kao ljiljan bijel i čist.

Od vojne škole odustaje, na književnost ide,

u Zagrebačkom sjemeništu uči mlade,

Al više od francuskog il hrvatskog ih uči

• kako da za Boga i za duše rade.

Osniva tako ‘Orlovski savez’ za njih

da ih okuplja i put Neba vodi,

da im pokazuje onaj vječni Cilj,

da ih uči istinskoj slobodi.

U crkvi Srca Isusova, u Zagrebu,

s groba sad Ivan podsjeća ko i prije

da smo na svetost pozvani svi

I da to o staležu nekom ovisno nije.

Živio je samo trideset dva ljeta

al je život njegog urodio plodom.

Ponosni smo na njeg što je Božji bio

A i zato što je Hrvat rodom.

HVALA TI IVANE NA PRIMJERU TVOM!

HVALA TI, KRISTOV ORLE BIJELI!

MOLI BOGA ZA SVE KOJI PO UZORU NA TE

ISUSU ŽELE POSVETIT ŽIVOT CIJELI!

…

Totalitaristički sistem stvoren od strane Staljina  vodio je nemilosrdan rat protiv religije koja je okarakterizirana kao “opijum za mase”. Kako bi ljude odvukli od Boga i religiozne prakse, najprije je trebalo uništiti kler, prikazati svećenike i redovnike kao prevarante koji su  obavljali magijske obrede te tako iskorištavaju praznovjerni narod.  Sovjetski režim je prikazivao Crkvu kao Vatikanske špijune, neprijatelje države u službi zapadnog imperijalizma. Protiv katoličkih vjernika istočnog obreda (koji su bili mnogi, ne samo u Ukrajini, nego i na Balkanu) komunisti su imali posebnu taktiku. Gledajući ih kao otpadnike od pravoslavne vjere oragniziraju masovne prosvjede za “obnovu jedinstva” htijući ih nasilu povratiti u pravoslavnu crkvu i zabraniti svaki kontakt s katolicima, a pogotovo sa Svetom Stolicom. Za uzvrat Ruska pravoslavna crkva je podložena državi. Sličnih pokušaja je bilo unutar katoličke crkve uz obećanja raznih privilegija samo kako bi Crkva bila podložna državnim vlastima i odcijepljena o Rima.

U takvim pokušajima bili su uspješni osobito u Kini.

Slično nastojanje bilo je u Poljskoj u pokušaju da se stvori svećenike – patriote, ali neuspješno. Komunizam se nije zadovoljavao samo s tim da uništava kler, težio je uništiti i samu religiju, odvratiti ljude od molitve, od Crkve, od liturgije tako da se iskorijeni sami pojam o Bogu, vjeri i vječnom životu. Rat protiv Boga započeo je u Rusiji s Oktobarskom revolucijom 1917. Kasnije se proširio s komunističkom sustavu svim zemljama Sovjetskog bloka, u Narodnoj republici i Kini.

Praksa vjerskih progona proširila se iz Istočne Europe na obalu Tihog oceana. U Kini traje do danas. Staljinova smrti 1953. godine donila je bitnu promjenu.  Grkokatoličke crkve su izgubile pravnu osobnost. Vjernici su se našli progonjeni od strane državnih tijela za bilo koji oblik religioznog života ili pokušaj traženja duhovne pomoći od strane katoličkih svećenika.

Apostolat Crkve je znatno otežan. Biskupi su protjerani iz biskupije, u zatvoru ili pritvoreni.  U SSSR crkvene organizacije ne postoje. Svećenici su bili prevezeni u kampove, crkve su zatvorene. Sve se to događalo iza “željezne zavjese”, koji zatvara SSSR sa Zapada. Cilj je bio da se isključe sva sredstva informacija kojom je slobodni svijet mogao biti informiran  o tome što se događa tamo gdje komunistički sustav održao vlast.

U međuvremenu unutar “bloka” terorom su začepljena usta naroda. U SSSR-u, čak se ni članovi obitelji nisu usuđivali raspitivati o sudbini njihovih uhićenih članova. Progonjena Crkva nije imala sredstva da se predstavi vjernicima.  To je upravo ono što su vlasti htjele: da se ušutka svaki govor o Bogu, vjeri i svećenicima koji su bili zatvoreni ili ubijeni. Taktika tišine je korištena na široj razini. U Poljskoj znamo da se isti mehanizam koristio kako bi se zataškali masovni zločini u Katynu.

Maria Tereza započinje svoju misiju

Jugoslavija je također podnosila komunistički režim pod diktatorskom vladavinom generala Broza Tita. Nakon što je doveden pred namješteno suđenje, nadbiskup zagrebački i primas Hrvatske, Alojzije Stepinac (sada blaženi) osuđen je na deset godina robije. Godine 1951., njegova je kazna preinačena u kućni pritvor u Krašiću, gdje je ostao pod strogim nadzorom policije. Vjerski progon bjesnio je u cijeloj zemlji; ipak, nadbiskup je obavješten o nekoliko svećenika iz njegove biskupije koji su sudjelovali u podzemnom pastoralu, posjećujući male skupine vjernika. Biskup Stepinac je žarko želio sudjelovati u barem jednom od tih sastanaka sa svojim vjernicima. Nije samo policijska straža ta koja je otežavala taj posao. On je patio i od teške rane na nozi, što je bila posljedica njegovog boravka u logoru. Hodati do mjesta sastanka izazvalo bi mu neopisivu bol.
I ovdje je započela misija Marije Tereze. Unutarnji glas govorio joj je o želji nadbiskupa Stepinca. Glas ju je pitao hoće li preuzeti na sebe njegovu bol i dopustiti mu da posjeti svoje stado. Marija Terezija se složila. Tijekom nekoliko sati trpjela je strahovitu bol, ali je nadbiskup bio u mogućnosti otići na sastanak i vratiti se kući na sigurno, nezapaženo od strane policije. Nakon toga, 1954. godine, Marija Terezija je prihvatila patnju mnogih skrivenih mučenika Crkve u šutnji. 6. prosinca 1954., ona je dobila novu milost kojom je mogla pomoći progonjenoj Crkvi – a to je bilokacija. Zahvaljujući ovom daru, ona je bila u mogućnosti da se pojavi u raznim zatvorima da podržava svećenike, biskupe i vjernike koji su potrebni duhovne pomoći nakon što je pretrpjela užasne muke; drugi su mogli proslijediti bitne informacije. Pozivana tim unutranjih glasom, Marija Tereza nikada nije odbila pružiti pomoć. Bilokacija postala sve češća. Fenomen sastojao u tome da je Marija Tereza  fizički bila kod kuće u Urbaniji dok je bila vidljiva u  fizičkom obliku i drugdje (ponekad udaljeno i tisuće kilometara). Ondje će razgovarati s pojedincima, obavljati natprirodne pothvate kao je prolaženje kroz zaključana vrata i zapletenu bodljikavu žicu. Samo su je sugovornici vidjeli. Svaka takva bilokacija rezultat je očite nadnaravne intervencije.

Još jedan čudesan dar Marije Tereze je mogućnost za primanje verbalne komunikacije. Uz unutarnji glas koji govori s njom, ona je počela čuti glasove brojnih pojedinaca, uglavnom onih Bogu posvećenih iza željezne zavjese koja će zatražiti njezinu pomoć.

Marija Tereza podijelila ove poruke sa svojim duhovnikom, vlč Cristoforom Campana. Od vremena otkad je počela imati mistična iskustva on je to promatrao iznad nje same tj. uvijek želeći biti siguran da se njene poruke podudaraju s istinama vjere i da su za dobro Crkve u cjelini. On je objasnio fenomen “nadnaravnog komunikacije” na sljedeći način: “Osoba koja bi vodila razgovor preko Marije Terezije osjećala bi neodoljivu snagu, potpuno svjesna da je to bio snažan poziv od Boga koji omogućuje informacije preko nje, a  namijenjene isključivo za dobrobit Crkve.”  Većina tih poruka su prenešene vlč. Campani, koji ih je potom prenio Svetom Ocu. Sve to je morao provesti u najvećoj diskreciji, a sve za dobro Crkve i sigurnost onih koji koriste ovaj “mistični telefon.” Tako zahvaljujući Mariji Tereziji i njezinu ispovjedniku, Sveti Otac – onda Pio XII – mogao je pratiti što se događa sa Crvom u šutnji. Priznao je da je ovaj izvor informacija – od neprocjenjive vrijednosti.

Služeći Crkvi u šutnji

Misija Marije Tereze je poprimala sve šire razmjere. Iako potpomognuta mističnim darovima, ova misija je uzela stvaran, konkretan oblik. I tako će Marija Terezija poduzeti tri putovanja u ime progonjene Crkve: dvije u 1955 (za Insbruck, lipanj 5-7, i Ateni i Grčkoj, 28. srpnja-kolovoza 4); i jedan u 1956 (Nürnberg, 27. svibnja – 16. lipanj). Svaki od tih putovanja rezultirao je susretima i razgovorima koji su otvarali nove mogućnosti kontaktiranja i pomaganja Crkvi u zemljama komunističkog bloka, uključujući i SSSR-a, Čehoslovačku, Mađarsku, Bugarsku, Jugoslaviju, Poljsku, Istru, pa čak i Kinu i Indokinu. Suvišno je reći da bi bez mističnih darova Marije Tereze sve to bilo nemoguće.
S tim u vezi veliku ulogu odigrao je kardinal Joseph Wendel, nadbiskup Münchena i vatreni podupiratelj Crkve na Istoku, a također i komunistički aktivist, visoko pozicioniran u mađarskom režimu i poznat samo po svom pseudonimu: Filip Trotzki. On je zapravo mladi svećenik koji će uskoro biti imenovan za biskupa. On je iskoristio svoj visoki položaj kako bi pomogao prelatima u zatvoru, kako bi posredovao između njih i slobodnog svijeta, izdavao propusnice, putovnice i sl. Ovaj neumorni, potpuno posvećen (underground) svećenik kojega je kardinal Mindszenty (po nalogu pape Pija XII) posvetio za biskupa, umro je od galopirajuće iscrpljenosti samo nekoliko godina nakon njegova ređenja, ubrzo nakon sastanka s Marijom Terezom u Nürnbergu. Svaki detalj komunikacije s Crkvom tišine je prenešen Svetom Ocu. Mnoge stvari je trebao odlučiti sam Papa: na primjer, oslobađanje od pojedinih liturgijskih disciplina u podijeli sakramenata u koncentracijskim logorima. Sve to je morao biti provedeno u najstrožoj tajnosti. Jedan čin nemara mogao je biti jako opasan. Onaj koji je uvijek posredovao između Marije Tereze i pape je vlč. Campagna.

Euharistijsko čudo

I sam papa Pio XII je osobno želio upoznati Mariju Terezu. U svemu je bilo četrnaest audijencija, a započele su 1955, a završile su neposredno prije Papine smrti 1958. Duljina svake audijencije je određena duhovnim razlučivanjem. Često bi to trajalo satima, jer je Sveti Otac želio biti obaviješten u pojedinosti o svemu što Marija Terezija znala o svakoj mogućoj osobi i crkvi iza željezne zavjese. Slušajući o metodama zatvoreništva i o herojski podnešenim mučenjima papa je često ronio suze. 
Sveti Otac se zanimao o duhovnom životu mistika. Jednog dana, nakon što je čuo za njeno duboko iskustvo euharistije, odlučio se sam u to uvjeriti. Dok su šetali Vatikanskim vrtovima, Papa je iznio jedan ciborij koji sadrži četiri hostije za pričest . Pitao je Mariju Terezu da mu kaže koje su hostije posvećene, a koje nisu. Bez oklijevanja, ona je uklonila dvije od njih a za dvije preostale je rekla: “To su posvećene.” Papa je odgovorio: “Molimo Boga da nam dade znak da su ove dvije hostije doista posvećene.” U tom trenutku površinom hostije su se počele pojavljivati i širiti mrlje krvi. Vidjevši taj znak Kristove stvarne prisutnosti u euharistiji, Sveti Otac je pao na koljena.

Papa je naredio vlč. Campani da se osobito brine za zdravlje i snagu Marije Tereze jer mu je postalo jasno da je Sotona želio omesti u posjetu Rimu. Ti posjeti su bili potkopavani carstvom mržnje i laži koje je Zli gradio na Istoku. U isto vrijeme, njezina mistična iskustva, stigme, sati agonije i ekstaze nastavili su se bez smanjivanja. Sve je to bilo u znaku intenzivne patnje. Za svaku bilokaciju Marija Terezija morala je platiti periodima krajnje iscrpljenosti. Patila je od brojnih bolesti.

Unatoč tome Marija Tereza se nije štedjela. Uzela je zavjet siromaštva, što je realizirala predajom njezinog djela obiteljskog nasljedstva bratu, čime se lišila izvora prihoda. Nesposobna za rad u profesionalnom svojstvu, živjela je u skromnoj stanu koji je imao malu kapelicu s Presvetim. Imala je također sobu za posjetitelje u gostinjsku sobu. Živjela bi od onog što su joj posjetitelji donijeli: ponekad je toga bilo u izobilju, a ponekad ne bi bilo ništa. Ono što bi dobivala na dar također je darivala Crkvi iza željezne zavjese. Ona je organizirala i skupine da joj pomognu u ovoj misiji.  

Oni bi prikupljali novčana sredstva i darove (hrana, vjerske pomagala, knjige) i slali bi ih na Istok kad god su imali priliku. Kada bi ljudi izrazili čuđenje kako malo je jela, Marija Tereza je odgovorila da su ljudi na Istoku jeli daleko lošije od nje. Nitko nije ni pomišljao da na ramenima ove žene, koja živi sama u Urbaniji, leži tako ogroman teret odgovornosti za Crkvu. Zavjet čistoće Marija Tereza je napravila puno ranije: kad je odlučila cijeli svoj život predate Bogu. Razumjela je da njen zavjet poslušnosti znači potpuno podvrgavanje Svetom Ocu i ispovjedniku. Prije nego bi djelovala prema nekom mističnom pozivu uvijek bi tražila dopuštenje od duhovnika.

Misija u punom jeku
Tako, u 1958, Mariji Terezi je naloženo da putuje u Sovjetski Savez, ali na normalan način-kao turist. Nevoljko je išla, bojeći se raznih teškoća svojstvenih ovoj zemlji tužnih legendi, koja, nažalost, nije bila legenda. Svećenici i vjerske skupine su obaviješteni kako dolazi do duhovne komunikacije. Unatoč početnim strahovanjima, putovanje je proteklo jako dobro i donijelo je izvrsne rezultate. Tijekom dana Marija Terezija je sudjelovala u službenim putovanjima (čak je posjetila Lenjinov mauzolej).

U večernjim satima hotelski radnici noćne smjene, obraćeni katolici, prokrijumčarili su je vani da se susretne s biskupima, svećenicima, katoličkim laičkim grupama, koje djeluju u katakombama dvadesetog stoljeća. Upoznala je mnogo ljudi koji su se borili junački za Božji posao. Skupila je podatke od goleme vrijednosti za Papu i napravila mnogo fotografija. Bila je zadivljena podzemnom organizacijom pastoralnog rada koji se provodi se u teškim prilikama te zemlje.

Mnoštvo informacija koje je skupila, problemi koji su joj privlačili pažnju, kao i njena osobna zapažanja morala su biti mukotrpno memorirana jer sve što je bilo u pismenom obliku moglo je biti zaplijenjeno na granici. Ovaj jedanaestosatni izlet bio je prvi u nizu putovanja koji će Marija Terezija učiniti kroz zemlje komunističkog bloka. Kada je to moguće, otišla je kao turist; kada nije, Bog joj je dao dar bilokacije. Otišla je tamo gdje je Božja Providnost vidjela potrebu za pomoć: za podizanje nade, sudjelovanje na stvarima koje zahtijevaju posredovanje, omogućujući Crkvi da nastavi sa barem malom mjerom pastoralnog djelovanja. Za vjernike koji su trpjeli komunistički teror, posjet Marije Tereze je bio jasan znak da ih Crkva nije zaboravila.

Majka Crkva je molila za njih, pomagala im, razmišljala o njima, znala sve njihove patnje; jednom riječju, stajala s njima kao jedno mistično Tijelo Kristovo. To je bio vitalni aspekt misije koje je Bog povjerio talijanskoj mističnoj duši.

Nakon što je papa Ivan XXIII, nasljednik pape Pia XII, upoznat s radom Marije Tereze daje svoju svesrdnu podršku. Kao rezultat toga, ostvareno je još mnogo više dragocjenih kontakata s progonjenom Crkvom. Poljski kardinal Stefan Wyszynski dobio je slobodu. Kao onaj koji je imao stručno znanje o komunističkom sustavu i njegovim metodama, dobio je od pape posebne ovlasti, punomoć koja se protezala teritorijem cijelog komunističkog bloka. 
Papa je osigurao slobodu iz kampa za kardinala Josepha Slipyja, svećenika grkokatoličke crkve u Ukrajini. Potonji je naknadno dobio dozvolu da napusti SSSR i ode u Rim. U Zagrebu, nadbiskupu Franji Šeperu, bliskom duhovnom pouzdaniku Marije Tereze, bilo je dopušteno da živi u slobodi i nastavi s ograničenom aktivnosti. Marija Terezija je mnoge od tih predstavnika Crkve u šutnji poznavala duhovno. Kad su se našli u Rimu, naravno, nastojali se se susresti “uživo”. S tim u vezi, Drugi Vatikanski koncil, koji je bio tek na početku, otvario je nove mogućnosti. Bilo je nepovratnih gubitaka. 1960., hrvatski kardinal Stepinac, (sada blaženi) umro je nakon dulje patnje. Na veliku žalost Marije Tereze kardinal Josip Wendel, koji je bio neumorni nositelj pomoći Crkvi na Istoku, umro je iznenada u Münchenu.

Cijena žrtve

Uspostavljanje kontakata, bilokacije, prenošenje informacija i darova, organiziranje materijalne pomoći za Crkvu šutnje – sve ovo Marije Tereza vrši u prisustvu stalne tjelesne i duhovne patnje. Shvatila je da je na taj način sudjeluje u boli i muci onih koji su trpjeli zbog svoje vjernosti  Kristu. 1959. je piše u svojim bilješkama:

“Vidim da se približava uništenje svijeta i pravednost Boga Oca. Osjećam da ne mogu učiniti ništa, jer ja sam griješila mnogo. Vidim turbulentna događanja u sadašnjosti i budućnosti. Vidim  beskrajan ponor istrebljenja; a ipak još blijedo svjetlo milosrđa i dalje osvjetljava ovu mračnu noć “.

1979, vodeći računa o Fatimskoj poruci, ispovjednik Marije Terezije je postavio sljedeće pitanje: “Je li se približilo vrijeme Gospinog trijumfa nad sotonskim materijalizmom?”  Njegov odgovor: “Da, uskoro! Oh, ali to će biti strašno! To neće biti izumiranje čovječanstva, ali to neće biti puno manje od toga!” Godinu dana kasnije, čuvši o neprestanim progonima, vlč Campana upitao: “Hoće li krv tih mučenika propasti?” Njegov odgovor je bio kratak: “Ni jedna kap njihova! Niti jedna kap! “

Godine 1963. papa Ivan XXIII umro. Marija Terezija je posjetila umirućeg papu putem bilokacije. Njegove oproštajne riječi njoj su bile: “Ja sam dao svoj život za Koncil i za Crkvu šutnje. Sada umirem; ali ti moraš živjeti. Nakon moje smrti, drži smisao i cilj svog života.”  U skladu sa željom sv. pape Ivan XXIII, Vijeće je nastavljeno;  U međuvremenu, na poziv kardinala Stefana Wyszynskog, Marija Terezija je putovala u Poljsku.

(Nastavit će se)

Teresa Tyszkiewicz

izvor: LOVE ONE ANOTHER

vidi također: Bogu ništa nije nemoguće, 1. dio

Maria Tereza Carloni bila je jedna od najvećih mistika sa stigmama, izabrana i pripremljena od Gospodina za veliku misiju u Crkvi.

Rođena je 1919 god. u Urbaniji, u središnjoj Italiji, u aristokratskoj obitelji gdje su religijska tradicija i duh velikodušnosti jako vrednovani. Izgubila je roditelje u vrlo ranoj dobi. Njena majka je umrla od raka kad joj je bilo tri godine. Otac joj je umro tri mjeseca kasnije, također od raka. Mala Marija Tereza i njen brat Adolf koji je bio šest godina stariji bili su povjereni brizi bake, ženi jakih moralnih principa, koja im je željela dati dobar odgoj, prikladan njihovom socijalnom statusu.

Njene metode su se sukobljavale sa vatrenim i snažnim temperamentom njene unuke pa je često znalo doći do sukoba. Dijete je razvijalo veliku potrebu za ljubavlju, ali začuđujuće – ne toliko da je primi, koliko da  daje: „Kad mi je bilo pet godina već sam sanjala o ljubavi. Išla bi spavati držeći u naručju ružnu lutku. Plakala bi, osjećajući se kao njena majka. Ta igračka mi je pomagala da shvatim da treba trpjeti i voljeti i nikad ništa ne očekivati zauzvrat.“

U revnom nastojanju oko odgoja, njena baka nije primjetila da među poslugom postoje članovi koji bi mogli sablazniti dijete ili je odvesti na krivi put njihovim nemoralnim stavovima. Mala Marija Tereza nije imala nikog komu bi povjerila svoje sumnje koje je skupljala u sebi. Ni ispovjednik nije dorastao zadatku. Za nj su to bili skrupuli. Ova situacija je pokvarila i dan njene prve svete Pričesti. Mislila je da taj sakrament primila svetogrdno. Ona je voljela euharistijskog Isusa, ali ga se bojala. Bojala se svećenika, ispovijedi, religizonih čina. Mučile su je i suicidalne misli. U dobi od sedamnaest napravila je životnu  ispovijed, ali na nesreću potrefila je na potpuno antipatičnog svećenika. Pobjegla je iz ispovjedaonice. Trčeći van iz crkve pogledala je natrag u križ i izustila riječi: „Vidimo se ponovo!“ I stvarno jest, ali do dolaska Raspetom Isusu trebalo je proći dugi put.

Provela je godine Drugog svjetskog rata studirajući u Rimu i angažirala se u medicinskom radu u kojem se potpuno posvetila. Molila je i žrtvovala se tako herojski za obraćenje ranjenih i umirućih. „Što mogu učiniti ja, sirota grana otkinuta od Trsa? Besane noći na hladnom podu, pored bolesnika koji su svejedno umirali u svom revoltu. Kad bi samo znali za mir. Kroz cijeli mjesec zaboravila sam na spavanje. Provela bi noći u praznoj kapeli, ležeći u obliku križa ispred Presvetog sakramenta. Za što sam molila? Za sebe ništa, jer sebe nisam smatrala živom. Molila sam za one koji još nisu bili došli Crkvi.“

Nigdje nije mogla pronaći duhovni mir. Jednom prilikom jedan svećenik joj je rekao da njena djela nemaju ama baš nikakvu vrijednost, budući da nije bila na misi niti primila svetu pričest. „Nitko mi nije rekao da je Bog milosrdan. Nitko mi nije davao zraku nade da uopće mogu izići iz svoje bjede…. Osjećala sam da što sam se više predavala Bogu to sam ga više voljela.“

Dok je radila u bolnici tijekom rata upoznala je mladog vrijednog doktora s kojim je postala jako povezana. Ali opet ju je zadesila nesreća. Jednu večer dok su išli u bolnicu u noćnu smjenu zaustavila ih je patrola. Prije nego su mogli pokazati svoje dokumente policajac je pucao u doktora. Marija Tereza je pokušala uzeti ranjena čovjeka u bolnicu, ali on je umro na putu. S njim su umrle i sve njene nade da će ikad pronaći sreću u braku.

Kad je rat završio Marija Tereza je imala dvadeset šest godina i nije imala pojma što bi sad radila. Završila je studij pedagogije, ali poučavanje nije bilo za nju. Radije bi se posvetila medicinskom poslu. Sve što bi poduzimala željela je raditi potpuno. Njen moto je bio: „Sve ili ništa!“. „Radit ću sve što je u mojoj moći, a i ono što nije također ću raditi!“

Marijina obitelj nije mnogo razmišljala o tom da se željela posvetiti poslu medicinske sestre. Oni su za nju željeli naći muža. U to vrijeme njen brat koji je već imao obitelj odselio se, a baka je bila ozbiljno bolesna. Marija Tereza je razmišljala kako umiruću ženu približiti Bogu. Budući da bi neki prosvjetljeni svećenik mogao pomoći u ovoj zadaći ona ju povjeri brizi svećeniku Christoforu Campani koji je uzeo brigu o bolesnoj ženi. Marijina baka je umrla mirno  u svibnju 1951. god.

Marija Tereza je pronašla sebe potpuno samu i na raskršću. Pomisao o oduzimanu života ponovno je došla. „Satrvena svim tim“ kasnije je ispovijedila, „potpuno iscrpljena, a i mučena strahom da ću umrijeti a da da nisam postigla ništa vrijedno u očajničkom činu volje učinila sam odluku da odem na ispovijed. Zavjetujući se: sad il nikad  – pripremala sam se za to cijeli tjedan dugim molitvama i činima odricanja. Čudno, ali shvatila sam da je i taj čin volje također bio milost. Svećenik me nije odbacio kad sam se ispovijedila. Nije se iznenadio. Nije me osudio. Šesnaest sati duga ispovijed, koja je bila obavljena u tri navrata, omogućila mi je barem da se riješim silnog tereta i obnovim mir.“ Nakon ovog uslijedila je i druga je ispovijed. Svećenik je uvidio da njegovo vodstvo zahtjeva dublji duhovni život, veću pokoru, veća odricanja i dublje jedinstvo s Bogom. Ona je izrazila želju da bi dala zavjet čistoće, ali je ispovjednik uskratio pristanak, budući da je Marija Tereza bila mlada i jako lijepa. Na kraju je ipak dao dopuštenje. Mimo želje njene rodbine Marija Tereza je otišla na posao kao medicinska sestra u Milano, u red sv. Kamila. No, ostala je u kontaktu sa svojim duhovnikom u Urbaniji dajući mu do znanja sve što se s njom zbivalo.

Početkom 1952 god pisma su pokazivala nove događanje u njenom životu. Na momente je bila totalno indiferentna prema svijetu oko sebe. U isto vrijeme je počela osjećati unutar sebe prisutnost druge osobe koja je govorila. To se događalo utorkom i petkom. Ponekad bi taj glas bio tako jak – da bi se morala zatvoriti u svoju sobu da drugi ne bi primjetili što joj se događa. Glas bi govorio i onda bi odgovarala.

Kad je jednom, završavajući posao u sv. Kamila u Milanu, Marija Tereza došla natrag u Urbaniju, svećenik Campagna, kao onaj koji je bio zadužen za to bio je svjedok tih događanja. Rekao joj je da zapiše sve što joj je glas nalagao. Ovako opisuje te mistične dijaloge. „Kada joj je govorio vidio sam da je oči imala napola zatvorene. Kao da nije više prisutna sa mnom, bila bi s „nekim“ koga ja nisam mogao vidjeti, ali tko je bio prisutan u njenoj mašti. Ovo bi trajalo petnaest minuta ili trideset i onda bi se sve vratilo u normalu. Dijalog bi uvijek imao duhovni karakter i potpuno se slagao s naukom Crkve. Bio je to zov na čak veću ljubav prema Bogu i izražen u prvom i drugom licu: „Ja“ i „ti“.

Glas je također dao direktive duhovniku uvijek preko Marije Tereze. U ožujku 1952. On je primio sljedeću lokuciju: „Želim ponoviti svoju muku u ovoj duši.Ti, kao njen duhovnik, možeš ovo prihvatiti ili ne, jer nosiš autoritet u moje ime, ali znaj da je to moja volja.“ „Ali tko si ti?“ – pitao sam kao da ne znam tko je to bio. „Ja sam Isus“ – čuo sam u ispovjedaonici. Ova duša se predala meni i ja sam primio njeno predanje.“

Želeći biti sigurna da je Marija Tereza potpuno razumjela i da je bila spremna činiti volju Božju ispovjednik je pitao slaže li se da jedinstvo s Isusom znači jedinstvo s njegovom mukom. Marija Tereza je odvratila: „Ako je to ono što on od mene traži ja sam spremna!“ Od tada je svakog petka između dvanaest i tri sata popodne sudjelovala u tri sata Kristove muke na križu. Na zahtjev duhovnika prošla je ispitivanje psihijatra koji nije našao ništa ne-normalno kod nje. Nadolaskom 1952 Marija Tereza je primila stigme.

Dva mjeseca kasnije, glas je rekao  duhovniku Marije Tereze da je povede u praznu kapelu crkve za proslavu duhovnog vjenčanja. Kad je klekla ispred oltara začula je: „Isus se slaže da bude zaručnik, ali on od svoje zaručnice traži da bude kao On: bit će progonjena, zlostavljana, oklevetana. Trpjet će u duši i tijelu. Kad je ljudi stanu izrugivati Bog će je prihvatiti kao najdragocjeniju dušu prinesenu kao naknadu tako da više duša može doći u raj. Ispovjedniku je Isus uputio ove riječi: „Otiđi do  oltara, uzmi zlatni prsten koji je ispod platna i stavi na prsten moje zaručnice kao vidljivi znak vjenčanja.“. Svećenik je učinio kao što mu je rečeno: ispod platna kod tabernakula pronašao je zlatni prsten koji nikad ranije nije vidio. Stavio je prsten Mariji Terezi govoreći: “Ovo nije od mene. Netko ti daje ovaj prsten kao znak jedinstva s tobom.“ Marija Tereza je izabrana i pripremana  za veliku misiju koju ima nositi u Crkvi.

Kako ta misija ima početi?

Ovdje ćemo navesti riječi ispovjednika Marije Tereze: „4. 1. 1953, u Rusiji je umrla Ivana Puškin, pra pra unuka velikog ruskog pjesnika. Ona je potajno prihvatila Katoličku Crkvu, organizirala podzemnu Crkvu i prikazala svoj život za spasenje Rusije neprestano moleći za Staljinovu dušu, jer veličina njegove zloće za nju je bila zaprepašćujuća. Jednog petka popodne, za vrijeme trosatne agonije Marije Tereze bio sam informiran o smrti ove žene. Upućen sam da pitam je li spremna prihvatiti žrtvu umjesto te žene skupa sa svim posljedicama žrtvovanja sebe za Rusiju i zemlje kojima je dominirala i nad kojima je nametnula svoju doktrinu ateističkog materijalizma. Pitao sam je to čak prije nego su završile njene tri ure agonije. On mi je rekla: “Ako Gospodin to želi i ako mi On da potrebnu milost ja se slažem“. Od tada je Marija Tereza osjećala kako se njeno trpljenje povećava – patnja i teška tuga pogodile su njenu dušu.“ Uz ono psihičko i moralno trpljenje prošla je i đavolske napadaje. Sotona ju je napadao i fizički je ranjavao.  Također je trpjela kriticizam i klevete onih koji su živjeli oko nje. Budući da je svećenik Campagna često posjećivao Mariju Terezu počele su se širiti glasine da je među njima više od duhovnog vodstva. On se čak obratio i biskupu s ovom problemom, ali je bio savjetovan da ne prestane biti duhovnik ovoj mističnoj duši, budući daje bila takva potreba.

Ranije u ožujku, ispovjednik dalje govori, Staljin se razbolio i bio je blizu smrti. Sljedeći petak, prije nego je Marija Tereza započela sa tri sata agonije isti glas mi je rekao: ‘Sada ću te nešto pitati ako se ti i druga osoba slažete. Prije nego Staljin umre, unatoč njegovim zločinima, želim mu dati šansu za spasenje, baš kao što činim sa svim otkupljenim dušama. Ako se slažeš, molim te da prikažeš ove tri ure agonije za Staljinovu dušu. Ali neka te trpljenje ove duše ne plaši.’

Pitao sam Mariju Terezu je li spremna učiniti tu žrtvu. Ona se složila. Uslijedila su tri sata trpljenja, u istoj kapeli. Bilo je popodne. Bio sam prisutan cijelo vrijeme. Nikad neću zaboraviti te tri ure. Nikad više neću vidijeti takvu patnju koja je bila i fizička. Plakao sam od užasa i htio sam vikati: „Dosta! Dosta!“

Je li su li Staljinu pomogle ove posljednje milosti? – pitao se…

Sve do zadnjeg trenutka našeg života Bog nam daje šansu da iskažemo žalost za naše grijehe i da se okrenemo njegovu milosrđu. Onima koji promatraju, može se činiti da ne postoji kontakt sa bolesnoj osobom, ali Bog ima svoje nevidljive načine. „Božje milosrđe“ piše sestra Faustina „ponekad takne grešnika u zadnjem trenutku na čudesan i divan način. Izvana se čini da je sve izgubljeno ali – nije tako. Duša, prosvjetljena zrakom moćne Božje konačne milosti, okreće se Bogu u zadnjem trenutku takvom snagom ljubavi da u trenu prima od Boga oproštenje od grijeha i kazne, iako na izvana ne pokazuju znakovi pokajanja ni obraćenja, jer duša u tom stadiju ne reagira na vanjske stvari.

O, kako je Božja milost iznad naših shvaćanja! Ali, postoji i drugi slučaj: horor! – kad duša slobodno odbija ovu milost! Iako je osoba u trenutku umiranja Bog daje duši taj moment – unutarnje rasvjetljenje tako da duša ako želi ima mogućnost vratiti se Bogu. Ali ponekad je bezdušnost duše tako velika da duša svjesno bira pakao; te čini beskorisnima molitve i nastojanje samoga Boga. (Dnevnik, 1698)

Staljinova kćer, Svjetlana, prisjeća se njegovih zadnjih trenutaka. Iako je živjela u istoj građevini kao i njen otac, u Kremlju, kontakt s njim je bio jako otežan, otkako ga je Lavrenty Beria, koji je trebao zauzeti položaj nakon Staljina, okružio takvim obručem, da je čak i njegovoj kćerki bilo nemoguće da ga vidi. Kad je ona čula da je bio teško bolestan skupila je hrabrost i uspjela se provući pokraj straže do očeva kreveta. Znala je odmah da je njegova situacija bila vrlo ozbiljna. Staljin nije bio pri svijesti, oči su mu bile zatvorene. Svjetlana je sjela pokraj njega i odlučila tu ostati do samog kraja. U određenom trenutku vidjela je umirućeg čovjeka kao otvara oči i gleda u nju. Onda je u njegovim očima vidjela takav divlji teror da je zanijemila od straha. Sekundu kasnije Staljin više nije bio živ. (nastavlja se)

Tereza Tyszkiewich

Prema biografiji Marije Tereze, izdate od Loretanskih sestara u Varšavi 2009.

izvor: Časopis LOVE ONE ANOTHER , 20/2011

nastavak na: Bogu ništa nije nemoguće, 2. dio