Sakrament svete Ispovijed dobio je ime iz praktičnih razloga, jer se nabrajaju grijesi u ispovijedi, ali to nije ispravan naziv. Ispravno je reći sakrament Pomirenja, zato što se po njemu, skrušeno se kajući za svoje grijehe, pomirujemo s Bogom, bližnjima i sa samim sobom. Ili reći Pokora, što znači da činimo pokoru za svoje grijehe. Sakrament svete Ispovjedi ima za materiju grijehe koje se ispovijeda, a forma je obred odrješenja i gesta križanja koju čini svećenik.

Da bismo se ispravno ispovjedili, potrebno je pet čina:

1. Ispit savjesti. 2. Skrušeno kajanje. 3. Čvrsta odluka da ćemo se popraviti i da više nećemo griješiti.
2. Sve grijehe reći u ispovjedipo broju i vrsti. 5. Izvršiti zadanu pokoru.

Postoji savršeno i nesavršeno kajanje. 

Nesavršeno kajanje je ono kajanje u kojemu pokornik iznosi grijehe u Ispovijedi, ali je motiv više strah od pakla negoli ljubav prema Bogu. Svakako, obvezna je sakramentalna Ispovijed koja nadoknađuje nesavršeno kajanje.

Savršeno kajanje ono kajanje u kojemu žalimo za počinjene grijehe radi samog, i isključivo samog, Boga. To se zove čin boli. Cin boli uključuje tri čimbenika: 1. volja osuđuje učinjeni grijeh, 2. volja doživljava odvratnost počinjenih grijeha i odbacuje ih i 3. volja prihvaća da u budućnosti neće činiti grijehe.

Bol zbog počinjenja grijeha dovoljna je ako se događa na duhovnoj razini, to jest svijesti, volji i slobodi iako nikad ne isključuje i suze, primjerice, suze.

Odluka sadrži tri čimbenika: 1. ona je čvrsta – to znači da osoba više ne želi pasti u grijeh bez obzira na teškoće.

2. volja je učinkovita – to jest, koristi sva sredstva da se ne padne u grijeh i
3. ona je općenita – to jest, čini sve da izbjegne svaki smrtni grijeh, a za lake grijehe, barem neke, bježi od bliže grješne prigode.

Svijest da ćemo ponovno pasti u grijehe jer smo slabi ne čini sakrament nevaljanim, jer ne možemo se unaprijed kajati za ono što nismo počinili, nego se kajemo za ono što smo učinili. 

U Ispovijedi treba reći sve teške, smrtne i lake grijehe, po broju i vrsti.

Teški grijeh je onaj grijeh kojim po sadržaju vrijeđamo Boga bližnjega i sami sebe. Smrtni grijeh je onaj grijeh koji u sebi sadrži tešku materiju, ali mu je još dodana volja mržnje – činit ću grijeh baš zato što su Bog i Crkva zabranili. U oba slučaja prekida se veza ljubavi s Bogom, bližnjim i sa samim sobom.

Laki grijeh je onaj grijeh kojim vrijeđamo Boga, bližnjega i sami sebe, ali u materiji nema težinu i ne prekidamo vezu ljubavi s Bogom, bližnjima i sa samim sobom.

Ispovijedati grijehe po broju znači reći za svaki pojedinačni grijeh koliko je puta učinjen, i okolnosti u kojima je učinjen, primjerice, grditi oca ili majku puta u kući kad su sami nije isto kao kad se to isto čini na javnom mjestu. Ovo vrijedi i za sve ostale grijehe. U ispovjedi treba reći sve grijehe ne dopuštajući da nešto bude nejasno i nedorečeno, kako ne bi ispitivao, jer ako nešto nejasno i nedorečeno kažemo, prisiljavamo svećenika da dade nedovoljnu pokoru.

Na Ispovijed se dolazi pripravan, to jest, s već ispitanom savjesti. Ne ide se u ispovjedaonicu čim se uđe u crkvu i vidi i da je svećenik na raspolaganju za ispovijed. U Ispovijedi se ne vode duhovni razgovori, osim ako to nije unaprijed dogovoreno.

Tko obavi ispit savjesti prije Ispovjedi, dobije nepotpuni oprost od vremenitih kazni.

OPROSTI

Oprosti brišu vremenitu kaznu. Grijeh čini dvostruko zlo: 1. Vrijeđa Boga i prekida vezu ljubavi s Bogom. Oprašta se u sakramentu Ispovjedi.

2. Čini štetu. To što čini štetu brišu oprosti.

Oprosti mogu biti potpuni, to jest da brišu cijelu štetu, i nepotpuni, to jest da brišu djelomično.

Da bismo shvatili što je oprost, evo primjera: ako razbijemo staklo na prozoru svom bližnjemu da ga zaboli do srca, to je čin koji u sebi sadrži uvredu i štetu. Kada se počinitelj grijeha pokaje i pomiri s vlasnikom prozora, tada mu je grijeh oprošten. No, samim time nije šteta otklonjena, jer je i dalje staklo slomljeno. Budući da počinitelj ne može štetu otkloniti, vlasnik mu ne samo uvredu oprašta nego i štetu popravlja. Ta popravljena šteta jest oprost koji Bog daje vjerniku u određene dane kako to Crkva propisuje.

MOLITVA PRIJE ISPITA SAVJESTI

Gospodine Isuse Kriste, pošalji svoga Duha koji će me obasjati svojom svjetlošću da upoznam sebe i da uvidim jesam li svojim životom bio tvoj vjerni učenik. 

Daj, molim te, da budem iskren sam sebi i da ne prikrivam svoje slabosti, nedostatke i grijehe. 

Bila mi na pomoć tvoja milost. Aman.

ISPIT SAVJESTI PREMA DESET BOŽJIH ZAPOVIJEDI

1. Jesam li se stidio svoje vjere i bio u njoj kolebljiv? Jesam li zanemarivao vjerskupouku? Jesam li govorio protiv vjere ili se rugao vjeri? Jesam li molio redovito svaki dan? Jesam li bio praznovjeran? Jesam li očajavao, bio preuzetan i nemaran u brizi za svoju dušu?
2. Jesam li Božje ime izgovarao uzalud? Jesam li psovao Boga i svece? Jesam li bližnjega proklinjao? Jesam li se krivo zaklinjaoili nisam ispunio zavjet (nisam ispunio ono što sam se zarekao)?
3. Jesam li svojom krivnjom nedjeljnu svetuMisu zanemario i nedjeljom i blagdanom radio teški posao? Jesam li kasniona svetu Misu i kod nje se vladao loše, nedolično?
4. Jesam li zapuštao svoje roditeljeu njihovim potrebama? Jesam li ih vrijeđao,bio im neposlušan, rugao im se, stidio ih se?

– Roditelji se pitaju: jesmo li premalo brinuli za dobar vjerski odgoj svoje djece? Jesmo li im loš primjer dali svojim nemarnim vjerskim životom? li ih i prekomjerno kažnjavali ili dopuštali da čine zlo?

5. Jesam li škodio svome zdravlju ili zdravlju svoga bližnjega? Jesam li bio neumjerenu jelu i piću, alkoholu, kocki, internetu, mobitelu? Jesam li bio osvetoljubiv?Jesam li tukao, ranio bližnjega, Mrzim li koga, jesam li s kime u svađi? Jesam li bližnjega opio? Jesam li krivac za ubijeno nerođeno dijete? Prihvaćam li eutanaziju (potpomognutu smrt)? Jesam li u vožnji bio s ispravnim autom, vezan pojasom, poštivao prometne znakove, jesam li vozio prebrzo? Jesam li na motoru bio bez kacige?
6. i 9. Jesam libludno mislio, želio, govorio, gledaobestidne televizijske programe, slike, filmove, čitao nepristojne knjige i časopise? Je li moje odijevanje bilo nedolično? Jesam li bludníčio sam sa sobom ili s drugim, s istim spolom ili s vjenčanom osobom? Jesam li prije vjenčanja griješio sa svojim budućim bračnim drugom? Jesam li zgriješio s osobom tuđega braka? Čuvam li se u braku na nedopušten način od djece (nošenje spirale, kondoma, uzimanje lijekova za prekid trudnoće, prekid intimnoga čina).
7. i 10. Jesam li uzeo tuđu stvar bez pitanja? Jesam li drugomenanio štetu?Jesam li posudio, a da nisam vratio? Jesam li nekoga prevario? Jesam li uskratio zasluženu plaću radniku? Jesam li prekomjerno računao za svoje usluge?
8. Jesam lilagao? Jesam li govorio protiv svoga uvjerenja? Jesam li ogovarao ili klevetao?Jesam li na taj način bližnjemu svome učinio štetu, oduzeo mu dobar glas ili posao?

MOLITVA PRIJE ISPOVIJEDI

Gospodine Isuse, ti si slijepima oči otvorio, bolesne si iscijelio, ljubavi učvrstio. 

Primi moju molbu, oprosti sve moje grijehe, obnovi u meni svoju ljubav, 

daj da besprijekorno živim u bratskom zajedništvu te uzmognem ljudima naviještati Tvoje spasenje. Amen. 

MOLITVA POSLIJE ISPOVIJEDI

Dobri moj Spasitelju, Isuse Kriste, veliko ti i iskreno hvala! Grijehe si mi oprostio. Duša mi je sada čista. Izveo si me iz ropstva grijeha i prihvatio me kao svoga prijatelja. Svaki grijeh mi se gadi i ne želim se u njega vratiti. Iskreno želim živjeti po tvojoj volji u sve dane svoga života, da uvijek pred tobom budu pravedne moje misli i djela. Pomozi mi, Isuse, da ozbiljno shvaćam stanje svoje duše i da odlučno izbjegavam sve grješne prigode. Sveta Marijo Majko Božja i sveti Josipe, zagovarajte me da uvijek ostanem čist, a osobito od teškoga, smrtnoga grijeha. A ako bih upao u koji grijeh, daj mi milost da se što prije ispovjedim. Amen.

II. BOLESNIČKO POMAZANJE

Sakrament Bolesničkog pomazanja jest sakrament ozdravljenja. Materija je ulje koje biskup blagoslivlja na Veliki četvrtak, a forma su riječi i geste obreda.

Sakrament se treba dati bolesnima, kao što su osobe prije kirurških zahvata, starcima za koje se uvijek pretpostavlja da imaju koju kroničnu bolest i djeci koja su u stanju razumjeti ovaj sakrament. Treba se dati i bolesniku ako mu se pogorša stanje ili dobije još koju novu bolest te bolesniku koji je u komi a pretpostavlja se kad bi bio pri svijesti da bi ga tražio. Ne smije se dati umrlom, osim ako se sumnja da je živ, a tada se daje uvjetno s formulacijom: ako si živ i ako se kaješ. Svećenik maže bolesnika po čelu i rukama.

Tridentinski koncil uči da bolesnika treba mazati na sva mjesta osjetila: tako po čelu zbog gledanja, na ušima zbog slušanja, po nosu zbog na ustima zbog jela, pića i govora, po rukama zbog dodira, na nogama zbog hodanja. Mazalo se sva ona osjetila pomoću kojih se moglo griješiti ili se griješilo.

Danas, Odredbom Drugoga vatikanskog koncila, maže se samo po čelu i rukama. Bolesničko pomazanje je sakrament, to jest, čin kojim se milost Duha Svetoga umazuje na nevidljiv način u dušu bolesnika.

Učinci sakramenta su: olakšanje, duhovna okrjepa, oproštenje malih grijeha, jačanje vjere i ohrabrenje duše, te tjelesno ozdravljenje ako je to potrebno za spasenje.

Ovaj sakrament dijele biskupi i svećenici.

Temelj za ovaj sakrament imamo u Evanđelju po Marku, kada Isus kaže apostolima:

Na bolesnike ćete polagati ruke i bit će im dobro! 

Jakovljeva Poslanica govori o ovom sakramentu: Tko među vama boluje, neka pozove starješine pa će oni moliti nad njim i bit će mu dobro”.

Sakrament Bolesničkog pomazanja daje se i u okviru poputbine, to jest, vjerniku koji je bolestan.

Poputbinu čine sakramenti: sveta Ispovijed, Bolesničko pomazanje i sveta Pričest. 

To su sakramenti priprave za život vječni, kao što su i sakramenti Krštenje, Krizma i sveta Pričest za vremeniti život.

MOLITVA

„Smiluj mi se, Gospodine, jer sam iznemogao, ozdravi me, Gospodine, jer dršću kosti moje!”

Pomolimo se: Bože, tvoj je Sin na svome tijelu podnio naše boli i pokazao vrijednost slabosti trpljenja. Usliši našu molitvu za bolesnu braću i sestre, nek spoznaju da ih zbog bolova i slabosti Krist proglašava blaženima i pridružuje svojoj muci za spasenje svijeta. Koji s tobom živi i kraljuje Bog po sve vijeke vjekova. Amen.

Iz knjige: Oče, dođi kraljevstvo Tvoje, Župa prikazanja BDM, Kistanje, don Josip Dučkić

Bi li se presvukao
prije nego Ga pustiš
unutra
ili bi sakrio neke časopise
i postavio Bibliju
na njihovo mjesto?
Bi li sklonio
svoju svjetovnu glazbu,
a izvadio crkvenu pjesmaricu?
Bi li mu mogao dopustiti
da uđe odmah
ili bi ga zavlačio naokolo?

Razmišljam…
kada bi Spasitelj
bio s tobom dan-dva,
bi li ti nastavio raditi stvari
koje redovito radiš?
Bi li nastavio govoriti
ono što uvijek govoriš?
Bi li se tvoj život nastavio
kao što živiš svih drugih dana?

Bi li poveo Isusa
sa sobom svugdje
gdje ideš
ili bi možda promijenio
svoje planove tih dana?
Bi li ti bilo drago upoznati
ga sa svim svojim prijateljima
ili bi se ponadao
da neki od njih neće doći
dok On ne završi posjet?

Bi li ti bilo drago
da On ostane s tobom za stalno
ili bi odahnuo
kada konačno ode?
Možda bi bilo zanimljivo
znati što bi ti stvarno radio
kad bi Isus došao danas
kao osoba biti neko vrijeme s tobom…

(nepoznati autor)

ISPOVIJED je sakrament Božjeg milosrđa, a da bi ispovijed bila dobra potrebno je – ISPITATI SAVJEST. Savjest je Božji glas u nama koji nam govori što je dobro, a što zlo. Stara, dobra definicija koju učimo još kao djeca. Ispit savjest je nešto od čega smo skloni bježati, a to je zapravo duhovna vježba koja bi nas trebala otklanjati zapreke u našem odnosu s Bogom. Postavlja se pitanje – koliko je nama uopće stalo do toga odnosa s Bogom. Ispitivanje savjesti je nešto što Crkva od početaka preporuča i to svaki dan. Za zdravlje i tjelesnu čistoću ljudi su se kadri opsesivno brinuti, a za ovo što je još važnije – malo. Što je čovjek udaljeniji od Boga to je njegova svijest o grijehu manja. Zbog toga se događa da ljudi koji rijetko idu na ispovijed ne znaju što bi ispovijedali jer im je savjest otupjela. Ono što je grijeh postalo im je prihvatljivo i normalno.

Koliko nam u ispitivanju sebe može pomoći psihologija? Sve ono što čovjeku može pomoći u upoznavanju sebe je dobrodošlo. Tako i psihologija. No problem s psihologijom je što se zna shvatiti kao nadomjestak za ispovijed, kao da je to sasvim dovoljno. Zbog toga se na Zapadu događa udaljavanje od vjere, a sve više je odlazaka psiholozima ne žaleći pri tom novca. Mnogi će nam danas reći da nije dobro osjećati krivnju. I zbog toga ispit savjesti može biti odbojan. Zašto bi mi optuživali sebe? Kako gledati na osjećaj krivnje u kontekstu ispita savjesti? Ispitivanje savjesti je nešto što obavljamo u molitvi, u odnosu s Bogom. Bog je onaj koji vodi taj odnos. U tomu se razlikuje od psihologije. Psihologija je na čisto ljudskoj razini. Na ispovijed čovjek i dolazi kad se ispita, utvrdi da je kriv, žao mu je. Ako nema tog stava onda nema osnovne dispozicije za odriješenje grijeha.

Osjećaj krivnje može biti dobar, ali i loše. Dobar je kad nas vodi u pokajanje i na ispovijed. Ali može biti i da imamo malo vjere da nam Bog oprašta. Na ispovijedi ima smisla ponoviti neke stare grijehe ako  smo ih bili preskočili ili ako ako nas to može potaknuti na popravak ponašanja. U suprotnom može se pretvoriti u mučenje sebe, u duhovnu bolest koja se naziva skrupuloznost.

Ipak, nema ih puno problem sa skrupuloznošću, više postoji problem neosjetljivosti na grijeh.

Postavlja se pitanje i o opraštanju sebi. No kao prvo treba imati u vidu da je Bog onaj koji oprašta. Žena koja je učinila abortus teško dugo nosi osjećaj krivnje, i nekad to traje po deset ili dvaeset godina. (…ogroman je broj pobačaja… ) U Hrvatskoj svaka obitelj je izravno ili neizravno pogođena s tim. Problem je što se o tom šuti, što se time ne bavimo. U Americi postoje udruge žena koje su abortus počinile i međusobno razgovaraju, postoje i udruge muškaraca koje su naveli žene na pobačaj… Ogroman je prostor pastroralnog djelovanja. A eto i tu je na djelu gušenje savjesti.

Čovjeka je strah gledati u sebe. No pravi pojam za taj strah jest sram. Treba znati da je i varka zlog duha da nam želi stvoriti sram od ispovjedanja. No pri tom treba imati uvidu onu: „Ako me nije bilo sram griješiti zašto bi me bio sram ispovjedati“. Zamka zlog duha jest da nam ukloni sram kad griješimo, a vrati ga duplo kad se treba ispovjediti. Osobito je to slučaj kod grijeha vezanim uz spolnost. Čovjek može ispovjediti sve, a izostavljati jedan grijeh kojeg se srami i to čini da ispovijed nije valjana.

Kod ispista savjesti je slično kao kod inventure – gdje ljudi žele vidjeti kako stoji stanje – tako i kod stanja duše. Ako vidim da sam stvari krivo postavio mogu to postavit drugačije. Potrebna nam je stoga ta inventura duše. Važno je postavljati i pitanje: „Zašto?“ smo nešto učinili, jer odgovor nam pokazuje gdje se trebam pozabaviti s problemom. Nije dovoljno djelovati po principu: „Just do it“, nego uvidjeti korjen problema. Ispit savjesti služi da uvedemo red u život, da se naučimo umijeću življenja.

Nekad je teško razlučiti što je to laki a što teški grijeh. Ljudi možda često i ne znaju da i mislima mogu počiniti teški grijeh. Nisu sve misli naše misli. Misli dakle mogu biti naše, ali mogu biti i od Boga ili vraga. Ako nisu naše moramo naučiti razlikovati jesu li od Boga ili vraga. Sama pomisao na nešto zlo nije još grijeh. Nad mislima možemo imat određenu kontrolu i možemo se s mislima borit. Tada imamo zaslugu pred Bogom, a možemo i kapitulirat i pristat na misli. I tada smo zgriješili. Važno je kako smo se postavili. (Ako gledam dnevnik i u meni s pojavi osjećaj mržnje onda je potrebno nešto poduzeti po tom pitanju, ne gledat dnevnik neko vrijeme na primjer.)

Pristati na neku misao može biti i smrtni grijeh. To je slučaj kad netko želi počiniti taj grijeh samo ako u se pruži prilika.  Neki programi na primjer nisu spojivi sa katoličanstvom. Tako se netko gledajući pornografiju iznutra odaje bludu. Da bi nešto bio smrtni grijeh mora biti 1. Potpuni, slobodni pristanak volje, 2. Svijest da je to grijeh 3. Teška materija. Ako nedostaje i jedan od ta tri elementa ne može se govoriti o teškom grijehu.

Ljudi se znaju opravdavati pred grijehom: Pa slabi smo, ljudi smo, grešni smo… uvjetovani smo ovim ili onim… Koliko smo slobodni i neuvjetovani? Ne možemo biti apsolutno slobodni, jer nismo anđeli. No uzmimo za primjer sud. Kad se na sudu postavlja pitanje čovjeku za ubojstvo onda se tu zna što je objektivno grijeh. Tako na objektivnom planu mogu znati što je objektivno – težak grijeh. I ne možemo voljeti grijeh, ali moramo voljeti grešnika. Tako i sebe isto.

Težak grijeh može se učiniti i propustom, ako npr. ne želim stati i pomoći ako se dogodila neka prometna nesreća, misleći da će to učiniti netko drugi…

Prva napast kod ispitivanja savjesti je duhovna lijenost. A i u slučaju kad se ispit savjesti odluči činiti napast je da se učini brzo i površno. Kao da dublje bavljenje s tim znači ”sitničavo moraliziranje”. No, treba znati razlikovati bitno od nebitnoga. Bitno je osim grijeha uvidjeti i uzrok, a ne baviti se nekim sitnicama (kao npr. jesam li jako zalupio vratima i sl.) …

…

Iz razgovora urednice TV emisije Vidljivi tragovi Danire Matijace sa don Josipom Mužićem, autorom knjige: Ugađanje duše, na temu ISPITA SAVJESTI.