Najvažniji dan našega života tu na zemlji – najvažniji trenutak našeg života na zemlji – koji je to?

Smrt. O tome je riječ. Kakav će to biti sretni trenutak kada se s Isusom susretnemo licem u lice. Smrt. O tome je riječ.

Kakav će to biti sretni trenutak kada se s Isusom susretnemo licem u lice. Sa Uskrslim Gospodinom, sa ljubavlju i milosrđem samim. Bit će to radosni trenutak za onih koji budu zreli u ljubavi.

Moji dragi, ovdje sa ovoga mjesta do nas je govorio inžinjer Antoni Zięba. Umro je 3.5. (2018.), na blagdan Majke Božje (u Poljskoj).

Kad je bio ovdje prije dvije godine (govorio je) …“ja se pripremam na smrt. I bit će to najljepši dan u mojem životu.”  Bolovao je od raka. Posljednji mjeseci i dani njegova života bili su u velikom trpljenju, ali on je u tom trpljenju bio radostan. On je tješio one koji su mu dolazili.

Jer smrt to je susret sa Uskrslim Gospodinom.

Kad sam ga vidio zadnji put, prije dvije godine, na početku listopada bio je hod za život u Krakowu, i tada mi je ispričao priču o svom djedu.

Kad je njegov otac umro imao je oko 90 godina, bio je vrlo spreman… Hodao je, radio, a dan prije svoje smrti dolazi do svoje žene i govori:

• “… ja ću ti za tjedan dana umrijeti.”
•   “Ma što ti pričaš?” 
• “Pozovi svu rodbinu, treba napraviti ručak i da se sa svima susretnem”

I došla je rodbina, sva djeca, rodbina, unuci. Ali on je rano ujutro pješke sam pošao do crkve. Oko tri kilometra. Otišao je na ispovijed, bio na misi, primio Gospodina Isusa u pričesti, sam se vratio, elegantno obučen, jeli su lijepo ručak, razgovarali, a onda je rekao:

• “Sada se želim sa svakim od vas osobno susresti i izmiriti se.”

I susreo je svu djecu, cijelu rodbinu ponaosob u svojoj sobici, a onda, kaže:

• “Sada vi pijte kavu, a ja ću otpočinuti.”

I pošao je na počinak. Oni su pili kavu, čaj, jeli, i kad je prošao sat vremena govore, idemo vidjeti što je s našim djedom. I dođu do djeda, a on je već bio na drugoj strani. Umro.

To je nevjerojatna smrt, to je dar, on je bio pripreman, čovjek duboke vjere i molitve. A kakva će biti naša smrt? Takva će biti naša smrt kakav bude naš život.

Izvor o. Mieczysław Piotrowski, youtube

U nastavku cijeli članak:

Šokantno priznanja pobačaja

Izvor: Časopis “Love one another” (Pl)

Svećenik, misionar u Kanadi, među indijancima i eskimima svjedoči o svom iskustvu kliničke smrti. Bio je na odmoru od misija da bi obnovio svoje snage. Šetao je obalom i molio krunicu. Onda je odlučio zaplivati. Bilo je mirno, nigdje vala. Dok je plivao nastala je plima i valovi su ga odnijeli u morske dubine. Namjeravao se vratiti na obalu, ali vidio je da se odmiče sve dalje i dalje. Bio je miran jer je nekako osjećao da će ga netko spasiti. Kao da je čuo glas: Ne boj se!

Nakon borbe s valom, našao se pod vodom, u potpunoj tami. Shvatio je da umire. Razmišljao je:
– “Smrt je došla i sad ću doći pred Boga.” Rekao je:

– “Bože, idem k Tebi! Budi milostiv, primi moju dušu!” Ugledao je svjetlo Božje prisutnosti. i začuo glas: Ne brini za tijelo. Ne treba ti.

Vidio je i dvije zrake svjetla, a znao je da su te zrake dva anđela, iako nisu bili nalik ljudima. Oni su nekamo odnijeli njegovo tijelo.

Njegova duša bila je oduševljena s onim što vidi nakon smrti. Iako bez tijela, bio je svjestan sebe, s rukama i nogama.

Bio je okupan svjetlošću koja je bila Ljubav Božja, koju je teško opisati ljudskim rječnikom jer na zemlji ne postoji takvo iskustvo.

Vidio je potom jednu prelijepu katedralu u koju je želio ući. Oko njega su se počeli okupljati ljudi. Kasnije je shvatio da su to sve ljudi kojima je pomogao da se spase i dođu u raj. 

Onda je došlo vrijeme da vidi svoj život na zemlji, kao na filmu. Vidio je cijeli život kao na filmu. Sve što je bilo dobro i sve što je bilo loše. Kao da je Bog pritisnuo neku tipku a onda je pred njim prolazio cijeli život, od rođenja na dalje, sve dobro i sve loše. 

Vidio je da kad povrijedi nekog ne vrijeđa samo tu osobu nego Isusa koji je u toj osobi. Isus mu je dao da vidi svaku bol koju je prouzrokovao, sav teret svojih grijeha, da vidi koliko ga bole grijesi za koje se ne pokajemo ili ih pravilno ne priznamo. Oni grijesi koje priznamo ne vrijeđaju ga.

To saznanje ne bi mogao podnijeti da nije bilo okupan svjetlom Božjim, Ljubavlju. A onda je vidio sve svoje dobre misli, riječi i djela i trpljenja koja je prinosio Bogu. To je bilo kao melem za dušu. 

Ništa nije bilo skriveno. Sve je bilo potpuno jasno. Sve dobro i sve loše.

Čuo je glas koji je rekao:

„Okruženi ste onima kojima ste pomogli da se spase. Došli su vam u susret da slave Boga pred kojim stojite s vama. Okruženi ste onima kojima ste pomogli da se spase – svojom molitvom, trpljenjem i ljubavlju”.

Shvatio je kako je Bog onaj koji spašava, a mi smo ODGOVORNI NE SAMO ZA SVOJE SPASENJE, VEĆ SMO ODGOVORNI I ZA SPASENJE DRUGIH. 

I mi smo oni koji na neki način sudjeluju u spašavanju. Trebamo spašavati druge. 

Ako to budemo činili onda ćemo susresti one kojima smo pomogli da se spase po našoj molitvi, po trpljenju ili na koji drugi način. Oni će nam doći u susret nakon naše smrti. Oni su također oni koji se mole za nas. Oni se žele odužiti jer su jako zahvalni.

Odjednom se pojavio oblak koji je jurio na njega. 

Isprva je bio bijel, ali je s vremenom postajao crn, poput zastrašujućeg tornada. Odjednom se našao kao u nekom kavezu, a oblak je odavao oblik zvijeri koja bjesni na njega. Ono što je bilo zastrašujuće nije toliko pojava zvijeri nego mržnja koja je sijevala iz zvijeri. Urlao je vikao strašne psovke.

Znao je da mu ta zvijer ne može ništa naškoditi. Znao je da ga sotona mrzi. Rekao mu je da ga proklinje i da će učiniti sve da ga baci u pakao. 

Mrzio ga je iz dva razloga: 

1. prije svega zato što je svećenik

2. želi mu se osvetiti za sve one duše kojima je bio okružen jer ih je spasio

Vidio je da sotona mrzi svećenike, ali i druge koji mole i prinose svoje trpljenje za obraćenje grešnika i spasenje ljudi, jer istrgava duše iz sotononih ruku i daje ih Bogu.

I zbog toga nas Sotona mrzi i progoni – čini sve da nas obeshrabri, udalji od molitve i odvoji od Boga, kako se ne bismo ispovijedali, ne bismo išli u crkvu i činili dobro. Njegova je želja da se zatvorimo u svoju sebičnost i konformizam.

Dok se sotona zalijetao na njega anđeo ga je učio što da moli.

“Po Njegovoj pregorkoj muci – smiluj mi se!”

To su bile riječi iz krunice božanskog milosrđa , ali malo promijenjene, jer sam već bio na “drugoj strani”. Moja duša bila je s Bogom i više nisam bio među ljudima. Ovu molitvu sa mnom je izgovorio moj Anđeo čuvar, koji je stajao pored mene.

Svećenik svjedoči kako je tada čuo riječi:

“Dao sam vam do znanja snagu Moje milosti. Kad duša prizove Moje milosrđe, Sotona postaje nemoćan. To je snaga Moga milosrđa. Ovo vam je dato u Krunici Božanskog milosrđa . Upoznao sam vas s ovom moći, i dovoljan je jedan poziv da se Sotona povuče .

Čistilište

Čistilište je samoća ili je tama – ovisno o stanju grijeha u kojem se ljudi u njemu nalaze. Čistilište je velika patnja.

Neki se slojevi Čistilišta ne razlikuju od Pakla. Jedina je razlika u tome što postoji nada da ćemo se na kraju vremena izvući iz čistilišta. Na posljednjem sudu, duša će izaći iz Čistilišta i biti spašena na nebu. Nema nade za izlazak iz pakla, jer je pakao vječan.

Svatko tko u trenutku smrti zaniječe Boga i odbaci Božju milost, otići će u pakao. Jer Bog do kraja, do posljednjeg trenutka, daje mogućnost spasenja.

Bez obzira koliko je velik grešnik i koliko su grozni grijesi koje je počinio, on može biti spašen do posljednjeg trenutka svog života. Tko god u ovom trenutku potpuno odbaci Boga, bit će proklet.

U čistilištu je susreo dvije osobe iz svoje obitelji od kojih mu je jedna rekla:

“Borite se za nebo, razgovarajte o čistilištu, govorite o tome u svojim propovijedima!”

Jedan od svećenika rekao mi je što da kažem. Poželio je da je i sam propovijedao o tome, rekao je kako je svoj život potratio donoseći loše odluke. Naglasio je kako su duše u Čistilištu zahvalne na svakoj molitvi. Međutim, također je skrenuo pozornost na činjenicu da su ove molitve i svete mise za njih prinošene. Pomažu im u mjeri u kojoj su ih cijenili za života .

To je nevjerojatno iskustvo – duše u Čistilištu znaju tko se moli za njih, ali nažalost ne mogu si pomoći. Sveta misa je najveća snaga!

Duša u Čistilištu, sve bliže i bliže nebu, osjeća sve više svjetlosti i sve više vidi – vidi perspektivu neba. U Čistilištu je užasna čežnja za Bogom. Ova čežnja uzrokuje prodornu bol.

Tamo stravično boli zbog svih propuštenih prilika kad smo mogli biti na misi, kad smo se mogli pričestiti, kad smo mogli izgovoriti molitvu ili učiniti nešto dobro. Ova bol je žaljenje zbog izgubljenih prilika za dobro …

Gospa svakodnevno posjećuje duše u Čistilištu – tamo nema osjećaja za vrijeme. Svaki posjet Gospe veliko je olakšanje za svaku dušu u Čistilištu. Te duše imaju najveće olakšanje od patnje na marijanske svetkovine.

Većina duša na Božić napušta čistilište i odlazi u nebo, jer je Isus sišao na zemlju spasiti ljude. Dan Svih Svetih ujedno je dan tako velikog oprosta.

Povratak na Zemlju

Osjećao je veliku čežnju za ulaskom u nebo! A onda je čuo riječi:

“Šaljem te natrag na zemlju.”

Ali započeo sam svojevrsni spor s Gospodinom Isusom, jer se nisam htio vratiti na zemlju – tamo mi je bilo tako dobro! Gospodin Isus je rekao:

“Da – znam da želiš biti ovdje, jer i ja želim da budete ovdje sa mnom što je prije moguće. Jer želim da svaka duša sa Mnom bude ovdje sretna i bude sa mnom što je prije moguće, ali tvoja misija na zemlji još nije ispunjena. Još uvijek moraš puno trpjeti, puno moliti i puno voljeti da bi mi priveo mnogo duša ”.

Gospodin Isus ima nevjerojatnu nježnost i delikatnost koja je neopisiva! Odgovorio sam na ovo:

“Ne!”.

Gospodin Isus je nastavio:

“Vrati se i razgovaraj o onome što si vidio. Reci svima koliko volim svaku dušu. Reci svima koliko mi nedostaje svaka duša kako bi bila sretna i bila uronjena u mene.

Reci svima da čekam sve. Recite svima da me mogu naći živog i stvarnog na zemlji. Baš kao što me vidiš ovdje, baš kao što me i na zemlji svi mogu susresti u svetoj pričesti. U svetoj misi čekam na sve vas.

Kad svećenik u posveti podigne Hostiju, ne sagnite glave, ne zatvarajte oči, već me pogledajte! Jer iz ove Hostije ja gledam vas, gledam vas s ljubavlju i dolazim s ljubavlju onima koji Me prihvaćaju s ljubavlju kako bi svoju dušu ispunili Mojom ljubavlju i snagom u borbi protiv zla. Govori o tome! “.

Ponovo na obali

Nakon ovog posljednjeg razgovora s Gospodinom Isusom, u kojem me poslao natrag na zemlju, čuo sam riječ:

“Ustani!”

U tom sam trenutku osjetio tlo pod nogama; Osjetio sam kako su mi se vratila osjetila, vratio se osjećaj tijela. Osjećao sam se kao da sam na dnu vode i pitao se kako ću doći do obale sada kad sam na dnu oceana! I čuo sam riječi:

“Ispravi se!

Tako sam se uspravio i glava mi je izašla iz vode. Bio sam uronjen do brade. Tada sam čuo:

“Iziđi iz vode!”

Tako sam krenuo prema obali i izašao na potpuno isto mjesto na kojem sam ušao u vodu. To je bilo fizički nemoguće jer je plima cijelo vrijeme trajala!

Vratio sam se u život jer je Bog to želio. Niti na trenutak nisam osjećao umor, a nisam se ni gušio ni hvatao zrak. Bilo je to kao da sam samo na trenutak potonuo i izašao iz vode – ništa drugo! Kad sam izašao na obalu, čuo sam:

“Sjedni!”

Sjeo sam na pijesak, pogledao prema vodi i počeo se pitati. Sjećanje mi se vratilo. I postavio sam si pitanje:

“Što je to bilo?”

Sve sam opet počeo viđati kao u filmu. …

Anđeo

I čuo sam u svom duhu:

“Gledaj – netko ti dolazi.”

Pogledao sam i vidio sredovječnog muškarca kako se udaljava od mene. Imao je svijetlu, prilično dugu, kovrčavu kosu, bio je odjeven u lijepu pastelnu majicu i nosio je knjigu. Krenuo je dalje, podigao ruku i pozdravio me:

-“Zdravo!”.

Pozdravila sam ga i započeli smo razgovor. Pitao me:

-“Kako si?”.

Odgovorio sam:

“Dobro”.

-“Jeste li sigurni da je u redu?”

Odgovorio sam:

“Dobro”.

-“Trebaš pomoć?”.

I rekao sam:

“Ne”.

Ovaj je razgovor bio nevjerojatan jer je hodao 30-ak metara od mene, a opet sam imao dobar kontakt s njim i dobro sam ga čuo! I polako mi je prišao i rekao mi:

“Ali samo ti je trebala pomoć.”

Nisam znao tko je on niti kako je znao što se dogodilo. Bilo me jako neugodno zbog ovoga. Rekao mi je:

“Zakoračili ste u vodu i niste vidjeli da postoji odvod.”

I rekao mi je sve što sam i sama iskusio! Pala mi je na pamet ova misao:

“Ako ste sve vidjeli, zašto me niste spasili?”

I u tom sam trenutku začuo unutarnji glas:

“Razgovaraš s anđelom. Moj anđeo je došao k tebi. “

Ovaj anđeo mi je sve opisao sve dok me val nije povukao pod vodu. I rekao mi je:

“Izvukao si se nekoliko puta, ali jednom ne. I nisam te dugo vidio “.

Htio sam ga pitati:

“Koliko dugo?”.

Bio sam znatiželjan zbog ovoga jer sam znao da na “drugoj strani” nema osjećaja za vrijeme. I odmah sam čuo riječi (ne od njega, već unutarnjeg glasa):

“Prošlo je 20 minuta na zemlji … Tamo gdje ste bili, nema vremena, ali na zemlji je prošlo 20 minuta vašeg izvan tijela.”

I anđeo mi je nastavio objašnjavati:

“Dugo ste bili odsutni, sve dok vas nisam vidio kraj obale kako izranjate ispod vode. A ja sam vam došao pomoći da se vratite u stvarnost.

Na kraju sastanka, anđeo je rekao:

“Vidimo se. Uvijek ću biti blizu kad zatrebate pomoć, samo nazovite. Priskočit ću vam u pomoć! ”.

***

Određeni preživjeli imaju iskustvo kliničke smrti bez ikakvih vizija. Treći pak imaju viziju zla. Takve se osobe sjećaju onoliko koliko Bog želi da ih pamte – onoliko koliko je potrebno ili onoliko koliko mogu i trebaju proslijediti drugima.

Čovjek se neće probuditi iz kliničke smrti samo zato što se želi probuditi, već zato što Bog to želi. Bog je taj koji vlada cijelim svijetom. Čovjek neće živjeti ni jedne sekunde duže nego što je Bog to planirao. Dakle, ako postoji iskustvo kliničke smrti, to je u Božjim planovima.

Ne ovisi o čovjeku što će vidjeti i kakve će vizije doživjeti tijekom kliničke smrti.

Preživio sam smrt. Sigurno je bilo vrijeme mog odlaska na onaj svijet. Određuje se vrijeme naše smrti. Ovako mi je priopćeno tijekom mog putovanja s “one strane”. Vrijeme naše smrti određuje se u vrijeme našeg rođenja.

Bog je već odredio vremensko ograničenje – koliko ćemo dugo živjeti i misiju koju moramo ispuniti. Hoćemo li to ispuniti, ovisi o nama, jer smo slobodni. Okolnosti smrti se mijenjaju. Mogu se mijenjati do posljednjeg trenutka, ali datum smrti je unaprijed određen.

„ljudima je jednom umrijeti, a onda na sud” (Heb 9,27).

O. Wiesław Nazaruk OMI, milujciesie.pl

]]> https://magnifikat.hr/brat-daniel-jedan-dan-u-cistilistu/ Thu, 01 Nov 2018 20:58:53 +0000 http://magnifikat.hr/?p=6308 Kapucinski brat Daniel Natale (1994.) bio je još jedan od svetaca povlašten da vidi čistilište. Proces njegove beatifikacije započeo je u srpnju 2013. u San Giovanni Rotondu.

Michele, kako su ga njegovi roditelji krstili, rođen je kao četvrti od sedmero djece, 11. ožujka 1919. u San Giovanni Rotondou. ,,,  Dana 4. lipnja 1933., na blagdan Pedesetnice, krenuo je prema samostanu da prisustvuje Svetoj misi i kako bi primio blagoslov prije ulaska u sjemenište kapucinske braće. U sakristiji je upoznao Padre Pija. Velika je bila njegova radost i iznenađenje, jer otac nije bio povezan s vjernicima već dvije godine. Od njega je Michele je primio poseban blagoslov.

Kad je stigao do Vico del Gargana, pokazalo se da više nema ni jednog bogoslova. Ostao je kao postulant u samostanu devet mjeseci nakon čega su ga prebacili u Foggiju. Želeći testirati mlade postulante, provincijal mu je dao da pročita životopis sv. Conrada iz Parzhama. Pročitavši knjigu petnaestogodišnjak je otišao pred Provincijala da ga pregleda. Otac Bernardo d’Apicella bio je zadivljen. Rekao mu je da bude spreman jer se otvara bogoslovija.

No Michel je odgovorio: “Ne, Oče, ja želim ostati samo brat! Došao sam u samostan biti svetac, a moje čitanje života sv. Conrada učilo me da se  ne mora biti svećenik kako bi se postigla svetost. ”

U novicijat je ušao 1935. godine i uzeo ime Daniel. Godinu dana kasnije, položio je privremene zavjete, a 1940. godine vječne. Tijekom Drugog svjetskog rata i bombaških napada 1943. godine pružao je prvu pomoć ranjenima, pokopao mrtve i spašavao svete spise. Nakon rata pomogao je demobiliziranim vojnicima. Godine 1952. u Klinici Regina Elena dogodilo se nešto od velikog značenja za ostatak života.

Klinika Regina Elena

Već neko vrijeme brat Daniel je patio od teških bolova u trbuhu. Kada je posjetio liječnika i bio pregledan, dobio je najgoru moguću dijagnozu: rak slezene. U one dane to je značilo smrtnu kaznu. S ovim tužnim vijestima otišao je vidjeti Padre Pija, koji mu je rekao: “Neka bude operacija!” “Nema smisla”, rekao je brat Daniel. “Liječnik kaže da nema nade. Znam da ću umrijeti. “Na to je otac odgovorio:” Nije važno što kaže liječnik. “I uputio ga je liječniku u kliniku Regina Elena i rekao: “Ne brini. Ja ću uvijek biti s tobom.” Rekao je to tako jakom uvjerenjem da je brat Daniel odmah otišao u Rim. Tamo je vidio liječnika kojeg mu je otac preporučio: U početku je doktor prof. Riccardo Moretti odbio raditi operaciju. Bio je uvjeren da njegov pacijent neće preživjeti. Na kraju, neki unutarnji impuls potaknuo ga je da riskira. Operacija se dogodila sljedećeg jutra. Unatoč tome što je bio anesteziran, Brat Daniel je ostao pri svijesti. Iako je pretrpio veliku bol, nije to pokazivao; doista, bio je sretan što je Isusu prikazao svoje patnje. Istodobno je imao dojam da je bol pročistila dušu od grijeha. Odjednom se osjećao uspavano. Prema riječima liječnika, pacijent je pao u komu. Ostao je tako u komi tri dana, a onda je bilo očito da je umro. Liječnik je izdao svoju potvrdu o smrti. Obitelj se okupila u molitvi za pokojnika. Nekoliko sati kasnije, na iznenađenje svih, mrtvac se iznenada vratio u život.

Dva sata čistilišta

Što se dogodilo s bratom Danielom tijekom ovih nekoliko sati? Gdje je njegova duša otišla?

Ovdje je njegov vlastito svjedočanstvo: “Stajao sam pred Božjim prijestoljem. Nisam vidio Boga kao strogog suca, već kao milosrdnog i ljubljenog Oca. Tada sam shvatio da se Bog brinuo za mene od prvog do posljednjeg trenutka mog života; volio me kao da sam bio jedino biće na zemlji. Shvatio sam da nisam uzvraćao na ovu beskonačnu Božansku ljubav. Bio sam osuđen na dva ili tri sata čistilišta. ‘Što!’ – rekao sam. Samo dva ili tri sata? A onda ću moći ostati s Bogom cijelu vječnost – uživajući u Njegovoj vječnoj ljubavi? Skočio sam s radošću…

“Odjednom, Bog zna otkud, osjetio sam oštru, snažnu bol. Osjetila s kojima sam najviše uvrijedio Boga na ovom svijetu, moje uši, moj jezik – imali su najgore boli. Bila je to nevjerojatna patnja, jer se u čistilištu duša osjeća kao da ima tijelo. Ni trenutak nije prošao bez ove patnje, a svaka sekunda činila se  kao vječnost. (…)

“Mislio sam da ću moći posjetiti svog prijatelja. Rekao bih mu da sam u čistilištu i zamolio ga da se moli za mene. Taj je prijatelj je bio zapanjen jer je čuo moj glas, ali me nije mogao vidjeti. ‘Gdje si?’ upitao je. “Zašto te ne mogu vidjeti?” (…) Tek tada sam shvatilo da nemam tijela. Stoga sam se zadovoljio samo sa tom zamolbom da se moli za mene. I onda sam otišao.

“‘Što!’  – rekao sam. “Nije li to bilo samo dva do tri sata čistilišta? Ali meni se to činilo kao da traje tristo godina! Zatim mi se ukazala Djevica Marija. Počeo sam je moliti, govoreći: “O Blažena Djevice Marijo, isprosi za mene od Boga milost da se vratim na zemlju, da bih mogao živjeti i djelovati samo zbog ljubavi prema Njemu!” Osjećao sam prisutnost Padre Pija i molio sam ga također: “Zbog Vaših  patnji, zbog Vaših blagoslovljenih rana, oče Pio, posredujte za mene pred Bogom da bi me mogao osloboditi od ovih plamenova i dati mi milost da živim svoje čistilište na zemlji.”

Tada nisam vidio ništa više, iako sam znao da je otac Pio razgovarao s Marijom. Nekoliko trenutaka kasnije mi se ponovno pojavila Djevica Marija. Kimnula je glavom i nasmiješila se; i u tom trenutku sam bio ponovo u svom tijelu.  Iznenadnim pokretom odbacio sam pokrivalo koje mi je stajalo na glavi. Oni koji su me promatrali i molili, trčali su na vrata, vikali na medicinske sestre i liječnike. U roku od nekoliko trenutaka, cijela je klinika bila tu. Svi su mislili da sam neka vrsta priviđenja. ”

Sljedećeg je jutra Brat Daniel bez pomoći i sjeo u naslonjač. Bilo je sedam sati. Liječnici su obično pravili obilaske u devet. Danas je dr. Riccardo Moretti stigao ranije, a to je bio doktor koji je potpisao onu potvrdu o smrti. Stojeći pred bratom Danielom, rekao je suzama u očima: “Sada vjerujem. Ja vjerujem u Boga. Vjerujem u Crkvu.” Do tada je dr. Moretti bio nevjernik. Nitko ne zna točno što se s njim dogodilo te noći. Sve što znamo je da nije spavao i da je neko vrijeme tijekom tih noćnih sati imalo potpunu unutarnju preobrazbu. Poput sumnjičavog Tome, postao je vjernik.

Što se tiče brata Daniela, on je stvarno proveo ostatak svog života živeći svoje čistilište na zemlji. Po vlastitom izboru. Svojoj sestri Feliciji rekao je na kraju svog života: “Draga sestro, posljednjih četrdeset godina nisam znao što znači osjećati se dobro!”

Lekcija za nas

Koje lekcije možemo naučiti iz priče brat Daniela? Ovaj kapucinski redovnik izabrao je dugogodišnje patnje na Zemlji tijekom nekoliko sati čistilišta nakon smrti. Nikad nije požalio zbog tog izbora; naprotiv, osjetio je osobito blagoslovljen što je to bilo moguće u njegovu slučaju. Napominjemo također da je brat Daniel bio oslobođen smrtnog grijeha, jer takvi grijesi prekidaju našu vezu s Bogom i sputavaju naš put spasenju. On je učinio pokoru za svoje oproštene grijehe – uglavnom lagane prijestupe protiv zavjeta siromaštva.

Prva lekcija je da su čistilišne patnje izuzetno jake i da čak i za manje grijehe moraju biti izvršene pokore, bilo ovdje na zemlji ili, neusporedivo bolnije, nakon smrti. Ne smijemo olako uzimati lagane grijehe, nego  treba težiti da ih se izbjegava, priznati ih i izvršiti pokoru za njih. Simbolička pokora koju nam daje svećenik u ispovjedaonici često nam je samo poticaj da sami nametnemo sebi vlastitu pokoru. Možemo napraviti blago od naših svakodnevnih napora i patnji tako da ih prihvaćamo i predajemo ih Bogu kao naknadu za naše grijehe i za grijehe naših bližnjih. Svaka patnja koja je ponuđena Bogu kao naknada za grijehe olakšava čistilište – bilo u budućnosti ili sada za neku siromašnu dušu u čistilištu, ovisno o našoj nakani.

Brat Daniel je rekao još jednu važnu stvar: “Ono što uzrokuje najveću bol u čistilištu nije toliko vatra, iako je to intenzivno, već osjećaj da sam daleko od Boga i znanje da sam dok sam bio na zemlji imao sredstvo da izbjegnem čistilište, a ipak nisam iskoristio tu mogućnost.”

Svaki put kada duša počini grijeh, ona se udaljava od Boga. Taj osjećaj odvajanja u trenutku kada je duša, odmah nakon smrti, došla vidjeti Njegovu dobrotu i ljubaznost u blaženom gledanju, uzrokuje dušu da pati neizrecivom čežnjom za Bogom, koji je Ljubav. Ali duša mu ne može prići dok se ne pročisti.

Bog nam daje sva potrebna sredstva da postanemo sveci, tj. da živimo blizu Krista, da budemo ujedinjeni s Njim. Ta su sredstva prije svega molitva i sakramenti, hranjenje Božjom riječi i učenje Crkve, potom traženje Božje volju i življenje po njoj. Grijeh nije samo zlo koje počinimo već i dobro koje propustimo, a posebno ono koje utječe na spasenje naše duše. Nakon smrti bit ćemo odgovorni i za pomoć koju nam je Bog ponudio, a nismo se njome služili. Ovo će, prema iskustvu brata Daniela, biti uzrok strašnog žaljenja za nas koji smo na Zemlji živjeli živote bez razmišljanja.

Pomozite nam

Dok je bio u čistilištu, brat Daniel je potražio pomoć od živog redovnika. Ovo nas podsjeća da siromašne duše u čistilištu se oslanjaju na našu pomoć. Učenje Crkve je sljedeće:

Crkva je, od prvih vremena, častila spomen mrtvih i za njih prinosila molitve, poglavito misnu žrtvu,[595] da bi, očišćeni, mogli prispjeti k blaženom gledanju Boga. Crkva također preporučuje milostinju, oproste i djela pokore u korist pokojnika: … (KKC 1032)

Moramo se sjećati duša mrtvih, a osobito duša koje trpe u čistilištu. Možemo li ih ostaviti tako bez pomoći? Ponudimo im našu pomoć na takav način i ozbiljno kao što bismo željeli da nama drugi pomognu nakon smrti.

Izvor: časopis: LOVE ONE ANOTHER, god. 2014., “One day in purgatory”

Njegoav majka je došla iz emigrantske francuske obitelji Hugeounot. Henry je bio najstariji od šest braće i sestara (imao je dvoje braće i tri sestre). Od svoje majke i bake, djeca su naučila jedonstavnu pouzdanu pobožnost. Henry se prisjeća da je bio ohrabrivan da svakodnevno čita Sveto Pismo, ali do dobi od petnaest godina nije imao nikakvih vjerskih uvjerenja.

Kriza vjere i prvo obraćenje.

Bio je izuzetno nadaren a njegov otac ga je odgajao u duhu liberalnog anglikanizma. U dobi od četrnaest godina naišao je na knjige koje su dovele u pitanje vjerodostojnost Svetog Pisma, izgurgivale Crkvu i nijekale postojanje čudesa i besmrtnost duše. Kao rezultat čitanja tih antikršćanskih knjiga petnaestogodišnji Henry je prestao vjerovati u Boga. U jesen 1816. gogađa se radikalna promjena u njegovu životu. Upoznao je sjajnog anglikanskog propovjednika koji mu je pružao bolje knjige. Od čitanja tih knjiga on je nadvladao krizu vjere i počeo vjerovati u besmrtnu dušu. Više nije sumnjao u transecendentalnog Boga koji je govorio kroz čovjekovu savjest i o komu je ovisilo čovjekovo spasenje.

Nakon obraćenja petnaestogodišnji Newman daje zavjet celibata. Počeo se često pričešćivati, svakodnevno se molio, razmatrao o Božjoj prisutnosti, meditirao o Svetom Pismu, vodio je neumornu borbu protiv oholosti, taštine, požude, te je nastojao ovladati svojim temperamentom i emocijama.

Odricanje od grijeha.

Dok je Newman odrastao iskusio je snažne napasti koje su zahtjevale i snažnu borbu s njegove strane. On je napisao: “Ljudi ovoga svijeta, tjelesni ljudi, nevjernici, ne vjeruju da se iskušenja koja doživljavaju mogu nadvladati. Oni to razumjevaju na način da je grijeh dio njihove prirode i zato nije njihova krivnja pa onda negiraju i postojanje grijeha.” Newman je dobro znao da je grijeh čovjekova najveća tragedija.

Nitko nije mogao hodati putem vjere savršenoj sreći u nebu ako nije na početku tog svog puta prezreo grijeh.  Zato je Newman molio: “Zašto si nas stvorio nego da nas učiniš sretnima? Zar si mogao biti više sretan stvarajući nas? I kako bi mi mogli biti sretni osim da Tebi budemo poslušni? Ipak mi se odlučujemo ne biti sretni na način na koji Ti to želiš i želimo naći sreću na naš način i tako te napuštamo. O Bože moj, kakva nezahvalnost je grijeh! I što će biti moja kazna za odluku da odbijam biti sretan i da radije želim pakao nego raj. Znam koja će kazna biti. Ti ćeš reći: Neka mu bude kako on hoće. On želi propasti, neka propadne. On prezire milosti koje mu dajem one će se prokrenuti u prokletstvo. Ti, moj Bože imaš pravo na me i ja sam posve Tvoj. Ja sam djelo Tvojih ruku i Ti si moj Gospodar i moja je dužnost da ti služim. O moj Bože, priznajem da sam da sam ovo zaboravljao i da i dalje nastavljam zaboravljati! Mnogo sam se puta ponašao kao da sam svoj gospodar i okrenuo se buntovno od tebe. Djelovao sam prema svojim porivima, ne prema Tvojoj volji. I do sada sam otvrdnuo tako da ne osjećam kako bi trebao koliko je to zlo. Ne razumijem kako je grozan grijeh i zato ga ne mrzim i ne bojim ga se kako bih trebao. Nemam užasa pred njim ni mržnje. Ne bježim od njega s ljutnjom jer je uvreda Tebi nego igram se s tim i iako ne počinjam velike grijehe nemam velike odlučnosti da ne činim male. O moj Bože, kako je velika i strašna razlika između onoga što jesam i što trebam biti!

J.H. Newman se moli oda može prezirati grijeh. Svakodnevno je poduzimao napor kako bi se penjao putevima čiste ljubavi i svetosti. Bio je poslušan glasu svoje savjesti što je smatrao glasom samoga Boga.

Žeđ za istinom

Newmn je bio beskompromisan u potrazi za istinom. napisao je:  “Svim srcem žudim za istinom i zagrlim je gdje god je nađem.”(…) 1817. započinje studij na Ofordu. za prve četiri godine čita književnost, matematiku i pravo a kasnije studira anglikansku teologiju. Godine 1822 zbog njegovih izvanrednih sposobnosti imenovan je profesorom teologije na sveučilištu Oriel. U svibnju 29., 1825 na svetkovinu Duhova, zaređen je za svećenika u anglikanskoj crkvi. 1828 njegova draga sestra Mary umrla je iznenada u devetnaestoj godini života. Ovaj događaj je za Newmana bio jedan od najbolnijih iskustava, dajući mu osjećaj krhkosti ljudskog života i upućujući ga u smjeru vječnosti. Shvatio je da su moralna i duhovna savršenost, jednom riječju – svetost- nešto daleko važnije od intelektualne izvrsnosti.

U prosincu 1832. Newman je krenuo na dugi put u Španjolsku, Gibratar, Alžir, maltu, Siciliju, Napulj i Rim. Do 2. 3. 1833. god. došao je do Vječnog grada. Pogled na rimske crkve i bogatstvo umjetnosti i arhitekture bacio je Newmana na koljena. Na povratku se zaustavio u ulici Bonifacio i napisao je pjesmu “Stup od oblaka” što je postala pjesma koja se pjevala u crkvama. Tu je izrazio osjećaj krhkosti i želje da se preda u ruke Milosrdnog Boga. Napisao je: “Ako ne ljubimo Boga to dolazi od našeg nedostatka želje da ga volimo, iz našeg nenastojanja da ga volimo, iz našeg nedostatka molitve da ga volimo. Znači da nismo nikada nosili ovu misao i ovu želju u svojim srcima, da ga nikad nismo držali neprestano pred svojim očima u jednostavnim događajima našega života. To je stvar želje da upoznamo svog Stvoritelja, impulsa srca da mu služimo, što predhodi vjerskom obraćenju.”

Stup i temelj istine.

Ubrzo nakon povratka iz Rima, u srpnju 1833 godine, zajedno sa svojim kolegama Johnom Kebleom, Edwardom Puseyom i Richardom Froudom, Newman je zapoeo obnavljanje pokreta anglikanske crkve poznat kao Oxfordov pokret Newman je postao njezin vođa. Jedan od glavnih ciljeva ovog pokreta bio je osloboditi Crkvu od ovisnosi o državi i boriti se protiv duha liberalizma koji je podvrgavanjem kršćanske vjere svojim ispitivanjem objektivne Objavljene istine. Doktrina anglikanske crkve postavljena je u službenoj shemi Trideset i tri članka, formuliranog u 16. st. u vrijeme vladavine Elizabete I. Pokret je imao za cilj obnoviti anglikanizam i vratiti ga katoličkim korjenima. U potrazi za katoličkim licem anglikanske crkve Newman je objavio Tract 90 u London Times-u. Objavljen u veljači 1841. članak je tvrdio da Trideset i tri članka nisu proturječila katoličkom nauku. Objavljivanje ovog članka rezultiralo je brojnim prelascima u Katoličku Crkvu. Sveučilišne vlasti snažno su osudili Tract navodeći autorovu neiskrenost u pokušaju pomirenja trideset devet članaka s “rimskim pogreškama”

U svojim pastoralnim pismima, biskup Oxford i drugi angikanski biskupi snažno su napali Newmanovu poziciju. Postao je objektom usklađene akcijske kampanje koju su anglikanski svećenici i sveučilišni liberali vodili preko tiska.

Ono što se pokazalo odlučujućim u Newmanovu otkriću istine bilo je njegovo studiranje rane povijesti Crkve i spisa crkvenih otaca. Newman je postao uvjeren da postoji velika sličnost između atmosfere koja je izazvala arijansku herezu u prvim stoljeima kršćanstva i onu koja je poticala liberalizam u anglikanskoj crkvi. Otrkivajući istinu o ranoj Crkvi Newman je primjetio: “Duboko sam vjerovao da postoj i nešto veće od engleske Crkve  i da je to “nešto veće” utemeljeno na Katoličkoj Apostolskoj Crkvi prvih stoljeća.”

Newman je dobio moralnu sigurnost da je anglikanska crkva bila u otpadništvu i da je Katolička Crkva ta koja je predstavljala Crkvu apostola. Njegova savjest mu je jasno govorila da treba biti u Rimokatoličkoj Crkvi. Samo tako je mogao biti spašen. Istodobno je osjećao veliku uznemorenost. Ovladao je tim strahovima strpljivim čekanjem i intezivnim životom molitve, pokore i učenja. Svakodnevno je posvećivao četiri i pol sata molitvi, a devet sati učenju. Tijekom korizme prakticirao je strogi post i uzdržavanje. Srijedom i petkom nije prihvaćao hrane i nije čitao novina do šest sati navečer. Cijelo to vrijeme primao je veliki broj pisama od prijatelja koji su ga upozoravali na strašne posljedice ulaska u Katoličku Crkvu.

Newman je podnio ostavku na sveučilištu. Povukao se u mirnu župu Littlemore gdje je provodio monaški život. Tamo se šest godina pripremao za konačnu odluku da se pridruži zajednici Katoličke Crkve. Ovo vrijeme svoje duhovne borbe opisao je u svojoj knjizi Apologia Pro Vita Sua. U rujnu 1843. u Littlemoreu je održao posljednju propovijed u anglikanskoj crkvi. Uzimajući u obzir crkvu svog djetinjstva, morao je napustiti sveučilišni ambijent Oxforda o kojem piše: “O svim zemaljskim stvarima, pretpostavljam da je Oxford najdraži mom srcu” Za Newmana je to bilo posebno teško iskustvo. Krajem 1844. godine počeo je pisati svoju filozofsku raspravu o teoriji razvoja kršćanske doktrine. Dok je dublje ušao u svoje proučavanje crkvenih otaca, Newman je došao do sigurnog zaključka da je Crkva iz prvih stoljeća bila u neizmjenjenom obliku samo u Rimokatoličkoj crkvi. Samo tu božanski poklad vjere je sačuvan u cijelosti. On je izjavio: “Kroz moje proučavanje sporova u ranoj Crkvi u mojim mislima je bilo jasno uvjerenje da smo mi anglikanci ti koji su bili – heretici.”

Newman, najveći anglikasnki teolog, odustao je od briljantne akademske karijere i udobnog mjesta profesora i župnog vikara kako bi postao član katoličke Crkve, koja je nemilosrdno progonjena u Engleskoj od vremena Henrika VIII. U devetnaestom stoljeću Engleske, katolici su bili tretirani kao građani druge klase. Tako je Newmanova odluka o ulasku u Katoličku crkvu došla je s nizom bolnih posljedica: gubitkom sredstava za život, mjesta stanovanja, prijatelja i društvenog položaja. 18. listopada 1845. Newman se baca pred noge blaženog Dominika barbierija, talijanskog pasionista, i moli ga za blagoslov, priznanje i dopuštenje da ga primi u Katoličku Crkvu. U roku od nekoliko godina od ovog događaja nekoliko stotina uvaženih sveučilišnih profesora su sljedili njegov primjer. Ostavili su svoje akademske karijere, profesorska mjesta i župne funkcije. Newmanovo obraćenje je bio veliki šok za Englesku i svijet. Stotine anglikanaca i utjecajnih laika slijedili su ga; nakon objavljivanja njegove knjige o razvoju kršćanskog nauka broj je porastao na nekoliko tisuća.

U svojim nadahnutim propovijedima Newman je naglašavao da je Crkva “stup i temelj istine” (1 Tim 3,15) i da put spoznaje Krista vodi kroz živu Katoličku Crkvu, koja je bila Kristova Crkva duhovnog nasljednika Rane Crkvee. Shvatio je Crkvu kao zajednicu u kojoj je Krist nastavio živjeti, djelovati i poučavati. Znao je da kao član ove zajednice Crkve mora podrediti svoju savjest, intelekt, emocijee vodstvu i učenju Isusa Krista.

Subjektivna savjest, intelekt i emocije nisu bili konačna mjerila. Iznad svega trebalo se podrediti autoriteetu Krista koji je nazočan u Crkvi i njenom nauku. Newman je objasnio istinu o nepogrešivosti Crkve i pape kao poglavara kako slijedi: “Evanđelje je prava poruka neba koja se čuva u zajednici Katoličke Crkve”. Ova objavljena poruka je povjerena Crkvi i “Crkva je nepogrešiva onoliko koliko je ova poruka povjerena njoj. Jer, kako netko može shvatiti nepogrešivost u poučavanju ako ne priznajući da je učitelj zaštićen od pogreške u naučavanju… Ako je papa nepogrešiv onda je to samo zato što je na čelu Crkve koja je nepogrešiva.”

Otkako sam postao katolik.

U veljači 1846. Newman se uputio u Rim. Tamo je ušao u Collegium De Propaganda Fide da bi proučavao teologiju u pripremi za njegovo svećeničko ređenje. Nakon ređenja Newman je pisao o Euharistiji kako slijedi: “Ništa me ne ispunjava radošću i utjehom, ništa ne govori mom srcu kao sveta misa. Mogao bih u misi sudjelovati zauvijek i nikad se ne bi umorio. To je najveći događaj koji se ikada dogodio u svijetu. Vječni stoji na oltaru kao onaj koji je bio u tijelu i krvi, pred kojim se anđeli klanjaju i demoni dršću. Krist je učinio neprekinuto čudo Njegova Tijela i Krvi pod vidljivim znakovima…

On daje svećenicima moć da čine ono što je on činio. On se povjerio rukama grešnika. Neznatan i grešna, neprosvjetljen i slab čovjek preko moći svećeničkog autoriteta koji mu je povjeren donosi Onog Vječnog na zemlju, ograničava ga u mali tabernakul, i dijeli ga grešnom narodu… Jasno je, moja braćo, da priznajući Boga kao Svemogućeg, mi posjedujemo samo djelomično znanje o njemu. Ako ga želim spoznati potpuno, moramo ga upoznati u Euharistiji, kao onog koji nosi ime “Bog s nama” i “Isus” (Bog je spasenje).

Sveti Otc u Rimu, papa Pio IX dopustio je Newmanu da utemelji oratorije sv. Filipa Nerija na engleskom tlu. Nazvao je Newmana poglavarom prvog takvog djela u Birminghamu i tamo od 1848 god služio je, pisao je članke i knjige, služio irskim radnicima i objavljujući “Rambler”, časopis za katoličke intelektualce. Newmanovi pogedi bili su mnogo ispred svog vremena i postavili temelje za Prvi  i Drugi Vatikanski koncil. Newman je osnovao još jedan oratorij u Londonu. Na zahtjev pape i irskih biskupa okupio je grupu briljantnih profesora i osnovao Katoličko sveučilište u Dublinu 1854. god. Tamo je bio rektor do 1858. godine.

Newman je bio uvjeren da će svatko tko  iskreno traži istinu, konačno doći do ulaska u Katoličku Crkvu. On je smatrao da “u bilo kojoj pravoj filozofiji nema srednjeg tla između ateizma i katolicizma. Uistinu dosljedan um mora se opredijeliti za jedno ili drugo. “Protestantizam je stajao između ta dva položaja. Newman je postavio jasno načelo razlikovanja. “Postoje samo dvije alternative, put prema Rimu i put prema ateizmu: anglikanizam je polusmjerna kuća s jedne strane, a liberalizam je polovina puta s druge strane”.

Godine 1864-1874 bile su Newmanove najplodnije razdoblje u smislu teoloških djela. Mnogi njegovi članci, knjige i pjesme postali su poznati diljem svijeta.

Godine 1879., priznajući Newmanov doprinos razvoju teološke misli, papa Leo XIII ga je imenovao kardinalom Katoličke Crkve. Za njegov kardinalski grb Newman je uzimao moto: Cor ad cor loquitur – “Srce govori srcu“.

Prenoseći svoje propovijedi, Newman je imao nadnaravni dar za dirne srca. Bio je genij riječitosti I pobožnosti  koja se rijetko susretala. Njegova glavna briga bila je da u ljudskim srcima probudi živu vjeru i stav poslušnosti Bogu. Za tražitelje nakon istine, on je dao sljedeće savjete: “Morate stvoriti u sebi takav stav da budete spremni predate se u ruke Božje i On će vas voditi do savršene poslušnosti.”

Govorio bi o nestrpljenju griješnika pozivajući ih da se ne opterećuju velikim molitvama i pokorama. Savjetovao ih je da počnu s malim mrtvljenjima, a da zatim dopuste da ih vode njihovi ispovjednici. Blaženi kardinal Newman upozorio je nove kršćane da će put vjere donijeti osude: “Bit ću stavljen na test: moj će se intelekt testirati, jer morat ću vjerovati; moji osjećaji će se staviti na test, jer ću morati biti poslušan Bogu, a ne slijediti moje sklonosti; moje tijelo će biti stavljeno na test, jer ću ga morati čuvati … Ne brini, idi naprijed. “Nebo nije za kukavice“, rekao je Sv. Filip. Pozovi Spasitelja ljudi. On će te čuti. On će liječiti sve tvoje rane dok mu služiš. ”

Blagoslovljeni kardinal Newman umro je 11. kolovoza 1890. Prije svoje smrti zatražio je da na njegovoj nadgrobnoj ploči piše: “Ex umbris et imaginibus in Veritatem” (Od sjene i slika do Istine).

“Budite oprezni da vas svijet ne vodi u propast!” Tako nam danas blagoslovljeni kardinal Newman govori. “[Svijet] bi vas uvjerio da je… religija stvar prošlosti … Nazvat će zlo dobrim a dobro zlim. I tako ćete sigurno biti kušani, ali pazite da ne padnete na testu. (Mt 26,41). Ili ćete osvojiti svijet, ili će svijet osvojiti vas. Izaberite i zapamtite: ‘Za slobodu nas je Krist oslobodio; stoga se čvrsto držite i ne padajte opet u jaram ropstva! ‘(Ga 5,1). Počnimo s vjerom. Počnimo s Kristom. Počnimo sa svojim križem i poniženjima na koje nas On vodi. Dopustimo da nas privuče onaj koji je uskrnuo, da bi On tako dao sebe i sve stvari nama. Prvo tražimo “kraljevstvo Božje i njegovu pravednost”, i sve će vam se nadodati. (Mt 6,33). Samo oni koji su došli u dodir s nevidljivim svijetom mogu stvarno uživati ​​u stvarima ovoga svijeta. Samo oni koji su se prvi put naučili odustati i odreći se mogu uživati ​​u svijetu. Oni koji su postili mogu uistinu blagovati. Samo oni koji su naučili ne zloupotrijebiti svijet, mogu uživati ​​u njemu, a samo oni koji ga prihvaćaju kao sjenu budućeg svijeta i koji će ostaviti ovaj svijet za taj budući svijet, oni će ga naslijediti. ”

više na: magazin “Love one another”, o. Mieczysław Piotrowski

Ivan Pavao II podsjeća nas da upozorenje i hitan poziv na obraćenje sadržan u poruci naše Majke Fatimske nije ograničen na samo jedno vrijeme. Poziv mora biti pred očima svim generacijama, ali u suglasnosti sa „znakovima vremena”. Moramo mu se konstantno vraćati i odgovarati mu iznova.

Uzimajući u obzir današnju situaciju u svijetu, fatimska poruka nikako nije izgubila svoj smisao. U trodijelnoj tajni koju sadrži, naša Majka Marija nas podsjeća da Bog i samo Bog može zadovoljiti našu žeđ za srećom. Bog nas je stvorio za Sebe. On želi da mi dijelimo savršenu sreću s njim. Na nama je da učinimo sve što je u našoj moći da se sjedinimo s Njim. Činimo to prihvaćajući težak i uzak put vjere i ufanja. Poruka naše Majke Marije objavljena 13. srpnja 1917. nije ništa drugo doli poruka koju nosi Radosna vijest, Evanđelje.

1. Prvi dio sadrži zastrašujuću viziju pakla. Ovdje Majka Marija iznosi poruku Evanđelja, a ona glasi da odbijanjem Boga zapravo biramo pakao. Vječno prokletstvo jest objektivna stvarnost u koju smo jamačno odvučeni kada živimo kao da Bog ne postoji ili kada živimo vođeni logikom sebičnosti, ali također odbijajući utvrđene moralne norme i tretirajući zlo kao dobro, a dobro kao zlo. Vječno prokletstvo je najgore zlo koje nam se može dogoditi. Slobodnom voljom se možemo dovesti u takvo stanje u kojem naše otvrdnulo srce završi mrzeći Boga i slobodno izabirući pakao u trenutku smrti.
2. Drugi dio tajne otkriva najbolji način izbjegavanja pakla. Ona sadrži duboku vjeru koja se najbolje ostvaruje kroz odanost Bezgrešnom Srcu Marijinu. Majka Marija je znala bolje od ikoga bol vezanu uz tamnu noć vjere. Ona je vjerovala herojski. U situacijama koje su ljudskim očima beznadne, Ona je vjerovala s „nadom protiv nade”. Ona je tako naša najbolja učiteljica i vodilja na putu koji nas vodi do podnožja Križa. Pružajući cijelog sebe na raspolaganje Majci Mariji, učimo se vjerovanju Ocu u svako vrijeme. Ovo vjerovanje se očituje u: a) odbacivanju grijeha, b) svakodnevnoj molitvi, uključujući krunicu i čitanje Svetog Pisma, c) mjesečnoj ispovijedi i redovnom primanju Isusa u Euharistiji.
3. Treći dio tajne se odnosi na povijesne posljedice suvremene krize vjere i morala kao i moguće posljedice odbacivanja Fatimske poruke. Poziv na pokoru i obraćenje sadržan u poruci je prošao u velikoj mjeri nezamijećen. Zapravo smo mi svjedočili ispunjenju velikog dijela fatimskih proročanstava. U pismu Svetom Ocu, 12. svibnja 1982., Sestra Lucija, svjedokinja Fatimskih objavljenja, zamjećuje: „Usprkos tomu što nismo još vidjeli cjelokupno ispunjenje završnog dijela proročanstva možemo vidjeti da se ispunjenju vrlo brzo bližimo. Ono će doći ako se ne odreknemo zla, mržnje, osvetoljubivosti, nepravde, nepoštivanja ljudskih prava, nemoralnosti, nasilja, itd. Ne kažem da je Bog taj koji nas kažnjava ovako; potpuno suprotno, mi smo ti koji privlačimo kaznu na sebe. Bog nas strpljivo opominje i poziva na put pravde u isto vrijeme poštivajući slobodu izbora koju nam je dao. Zbog toga smo mi ti na kojima je sva odgovornost.“

Objavljeni tekst Fatimskih tajni je poput proročke vizije. Papa Benedikt XVI ( tada kardinal Ratzinger) objašnjava u svom komentaru: „Anđeo s plamtećim mačem s lijeve strane Blagoslovljene Majke iznosi iste slike u Knjizi Otkrivenja. Ovo predstavlja opasnost suda koje lebdi nad svijetom. Danas se  mogućnost da svijet bude obuzet morem vatre ne čini kao fantazija: sam čovjek, svojim izumima, skovao je plameni mač… Mjesto djelovanja je opisano trima simbolima: strma planina, veliki grad u ruševinama i veliki grubo isklesani križ. Biskup obučen u bijelo uz druge biskupe, svećenike, muškarce i žene koji vjeruju, hodaju prema križu. Prije no što ga dostignu, Sveti Otac prolazi kroz veliki, napola razrušeni grad. Drhtajući i zastajkujući, s osjećajem boli i patnje, on moli za duše osoba čija tijela susreće na putu. Na vrhu brežuljka, on se baca na koljena pred podnožje velikog križa. Tada ga grupa vojnika ubija ispaljujući na njega kišu metaka i strijela. Jedan za drugim biskupi, svećenici, redovnici, časne sestre i laici raznih statusa i položaja padaju umirući“ ( Treća Tajna).

Papa Benedikt XVI nastavlja dalje: „na Križnom putu cijelog stoljeća, lik Pape ima poseban cilj. Na mukotrpnom usponu na planinu možemo jasno vidjeti međusobnu podudarnost različitih Papa. Od Pia X do Ivana Pavla II, svi dijele patnje stoljeća, ali teže kretanju prema naprijed, kroz sve muke, do puta koji vodi Križu. U viziji, Papa je ubijen, zajedno s drugim mučenicima. Kada je, poslije atentata 13. svibnja 1981., Sveti Otac dobio tekst trećeg dijela tajne, zar nije bilo neizbježno da vidi svoju sudbinu u njemu? Bio je veoma blizu smrti. Sam je tada objasnio svoje preživljavanje ovim riječima: „… Majčina ruka je bila ta koja je vodila metak, i u bolovima Papa se zaustavio na pragu smrti.“  ( Ivan Pavao II, Meditacija iz poliklinike Gemelli upućena talijanskim biskupima, 13. svibnja 1994.) Ipak, činjenica da je Majčina ruka skrenula sudbonosni metak pokazuje nam ponovno da nema toga kao što je konačna sudbina te da vjera i molitva imaju snagu i da mogu promijeniti povijest i konačno molitva je snažnija od metaka, a vjera od bilo koje zemaljske vojske.“

90 (Sada 100!) godina je prošlo od fatimskih objavljenja i sa sigurnošću možemo reći da vizija opisana u trećem dijelu tajne predstavlja burne događaje 20. stoljeća. Velika kriza vjere, koja karakterizira to izmučeno stoljeće, dovela je do stvaranja političkih snaga vođenih ateistima svakog političkog spektra- komunista, masona i fašista. Ovaj je ateizam donio najgnusnije zločine i genocide u povijesti, moralnu dezintegraciju nacija, deevoluciju kulture i strašno zarobljavanje kao rezultat kršenja i zanemarivanja osnovnih ljudskih prava. Više je kršćana ubijeno u tom stoljeću nego u svim prijašnjim stoljećima od rođenja Isusa Krista samo zbog svoje vjere. Podsjetimo se samo neobično krvavog progona Katoličke Crkve u Meksiku (1926-1930) koje je započela militantna ateistička vlada masona. Na tisuće svećenika i laika bili su ubijeni samo zbog vjere u Isusa Krista. Slična se situacija odvila u Španjolskoj (1936-1939) gdje su ateističke vlasti i komunističke i fašističke ubile desetke tisuća vjernika, uključujući 13 biskupa, 4184 svećenika, 2648 braće i sestara laika. Komunizam kao i nacizam su vidjeli Katoličku Crkvu kao neprijatelja broj 1, koji je trebao bit izbrisan.

Krajnji cilj komunista i nacista je bilo uništenje kršćanstva. Brojna nemilosrdna i barbarska ubojstva klerika i običnih vjernika su se odvijala u sovjetskim gulazima i nacistickim koncentracijskim kampovima.

Treća fatimska tajna je tako većinom koncentrirana na stanje naše VJERE.  GUBITAK VJERE je najveća tragedija koje se može dogoditi čovjeku i cijelim narodima. Daleko je veća opasnost od nuklearnog rata i svakojake katastrofe. Upozorenje je i za sve vrste ateizma. Odbijanje Boga i Njegovih zakona, bilo kroz ateizam komunizma, fašizma ili sotonizma. Bilo putem propagande New Age-a ili praktičnog ateizma koji leži u najširem načinu života kao da Bog ne postoji- sve ovo predstavlja najveću prijetnju čovječanstvu. Vidimo današnju krizu vjere u zapadnom svijetu i životu ljudi. Masovna ubojstva nerođenih, eutanazija, seksualna izopačenost, kontracepcija, brojne rastave, ovisnosti o drogama, itd. Odricanje kršćanskih sistema vrijednosti vodi k totalitarnim ubojitim snagama koje konačno vode do – pakla na zemlji i samouništenja. To je ono što čini one koji promiču abortus, eutanaziju, pornografiju, moralni relativizam tako opasnim za društvo.

Ivan Pavao II tako iznosi u svoji enciklici Veritatis Splendor: „Kada su brojne države vidjele pad ideologija koje su politiku vezale uz totalitarnu koncepciju svijeta – marksizam prije svega – uvidjeli su da nema veće opasnosti od nijekanja osnovnih ljudskih prava i da će vjerska čežnja koja se opet uzdiže u srcima ljudi ponovno biti vraćena u politiku. Rizik je pak savezništvo između demokracije i etičkog relativizma, koji bi zasigurno uklonilo moralnu vertikalu iz političkog i društvenog života, a na većoj razini bi učinio poznavanje istine nemogućim. Uistinu, ako nema konačne istine koja vodi političke aktivnosti onda ideje i zamisli mogu lako biti manipulirani zbog želje za moći. Kao što nam povijest demonstrira, demokracija bez vrijednosti lako se pretvori u otvoreni i prerušeni totalitarizam(101). Zbog toga je treća tajna posebno upozorenje svijetu na ovoj prekretnici povijesti.

Drugi dio fatimske tajne spominje nestajanje određenih nacija. Ovo nas još više privlači i poziva na obraćenje. Zanemarivanje molitve, ignoriranje sakramenata, život bez Boga, praktični materijalizam, moralno propadanje vodi do otvorenog sukoba s Bogom i moralnu kao i biološku degeneraciju ljudi. Mnogi danas odbijaju poslušati glas savjesti, zdrav razum i ono što nam je Krist rekao kroz Evanđelja i kroz svoju Crkvu. Moderne demokracije su zavedene masovnim medijima koji promiču ateizam, moralnu degeneraciju i kulturu smrti.

Postaje sve jasnije da demokracije bilo stare ili nove podliježu ideološkoj manipulaciji. U predsjedničkim i parlamentarnim izborima građani glasuju za praktične ateiste koji favoriziraju legaliziranje abortusa, pornografiju, istospolne brakove, itd. Oni ovo čine zanemarujući učenje Isusa i Crkve. Kada ljudi odbacuju moralne vrijednosti 10 Božjih zapovijedi i prihvaćaju etički relativizam, to donosi loše praktične posljedice. Kriminalne radnje i radikalna povreda čovjekove slobode također prate ovaj put.

Moramo razmotriti ponovno upozorenje sadržano u trećoj tajni. Je li ateizam u svakom obliku najveća prijetnja? Nedavna povijest nas uči kako kršćani u Njemačkoj nisu poslušali fatimsku poruku. Zaslijepljeni obećanjima Adolfa Hitlera i stranke oni su legalno i demokratski predali vlast u njihove ruke. Ne smijemo zaboraviti i moralnu odgovornost svih onih koji su glasovali za njega i stranku te tako skupa s njima nose odgovornost za zločine i nepravdu.

Ipak ne smijemo misliti da je ispunjenje fatimskog proročanstva neizbježno. Budućnost još nije određena. Sve ovisi o našem ponašanju našim odlukama.

Ako prihvatimo poziv na obraćenje onda se strašna predviđanja i razaranja neće dogoditi.

Ako pak ne prihvatimo ovaj poziv čeka nas ništa drugo doli uništenje. Snosit ćemo posljedice naših grešnih odluka. Božja pravda se ostvaruje sama po sebi. Bog dopušta ljudima da osjete plod svojih grijeha.

Proročka vizija treće fatimske tajne nas podsjeća da budućnost čovječanstva ovisi o slobodnim odlukama muškaraca i žena uz izbor za ili protiv Boga. Ovo trijezno upozorenje s pozivom na pokoru i obraćenje za cilj ima mobilizirati našu volju i snagu tako da možemo odabrati pravi put- put vjere, pokore i stalne molitve. To je jedini put izbjegavanja mržnje, rata, krvoprolića i moralne i biološke dezintegracije naših nacija. Jedino ovako se možemo spasiti od vječne propasti.

Sveti nam Otac kaže da je najvažnija stavka fatimske poruke poziv na „molitvu, molitvu i samo molitvu“ (Fatima,13. svibnja 1982). Papa Ivan Pavao II nas podsjeća da narodi koji se mole bivaju sjedinjeni s Bogom i tako uživaju najveće blago i ne trebaju se bojati budućnosti.

Fatimski poziv na obraćenje je upućen i meni i tebi. Poziv je to na prihvaćanje puta vjere i po njemu puta savršene sreće. Naše osobno prihvaćanje i odluka da sljedimo Krista je sve što je potrebno.

„I Gospod mi ja dao na znanje” piše sv. Faustina „da tajna ovisi o meni, o mom slobodnom i potpunom prihvaćanju da Bog čeka moju riječ – moj pristanak. I ja sam mu odgovorila: Ako vjeruješ u mene, onda što god zaželiš, predat ću se Tvojoj volji.“

 O. M. Piotrowski SChr

 Izvor: Časopis Love one another, Fatima – Call to conversion;

Prijevod: Ante Bešlić

…

Srednji vijek nije uživao dobar glas. Kroz pet stoljeća, počevši s razdobljem renesanse i humanizma, kroz razdoblja prosvjetiteljstva, pozitivizma i ostalih takozvanih “znanstvenih pogleda na svijet” (glavni među njima, marksizam), “tamna legenda” nemilosrdno je obavijala srednji vijek.

Prečesto srednjovjekovno razdoblje okarakterizirano kao razdoblje kulturnog propadanja, neznanja, praznovjerja, brutalnosti, i vjerske netrpeljivosti. Činjenica je da to vrijeme predstavlja epohu u europskoj povijesti koja je najbliža ideji “Kršćanske ere”. Srednji vijek je bio doba kršćana – zajednice kršćanskih ljudi (naroda) u kojem je duh kršćanstva utjecao i na privatni i na javni život Europe.

Kao što znamo, u europski ustav nije u uvodu navedeno da je europska civilizacija temeljena na kršćanskim korijenima, već su samo spomenute starine i prosvjetiteljstvo. Ni riječi o kršćanstvu koje je najvažniji faktor Europske civilizacije!

Takvo opisivanje srednjeg vijeka odraz je dvostrukog neznanja.  Doista, s obzirom na današnji vrlo proširen biznis vidovnjaka, čitača tarot karata, iscjelitelja raznih vrsti (ako trebate dokaz samo otvorite prve novine ili pogledajte neki program na kabelskoj TV), onda je nazivanje srednjeg vijeka vremenom praznovjerja i neznanja pravo licemjerje.

Jednako neiskreno je optužbe za ekstremnu brutalnost poistovjećivati sa ljudima iz srednjeg vjeka.  Gledajući pozadinu dvadesetog vjeka, doba genocida, takvo što je apsurdno. U usporedbi sa ne tako davnim erama totalitarnih diktatura, srednji vijek izgleda kao oaza mira.

Rast znanosti u srednjem vijeku

Ništa ne može biti dalje od istine nego obiježiti srednji vijek kao  “mračni vijek”. Činjenica je da je  srednji vijek bio vrijeme napretka u području znanja i znanosti (uključujući prirodne znanosti). Do današnjeg dana intelektualni život zapadne civilizacije počiva na instituciji koja potječe iz srednjeg vijeka, konkretno – sveučilišta i to prvenstveno pod vodstvom Crkve. Prvo sveučilište (Bologna) osnovana je početkom dvanaestog stoljeća. Sva naša najprestižnija sveučilišta Oxford i Cambridge, Salamanca i Coimbra, Sorbonne i Montpellier, Prag i Krakov – datiraju iz srednjeg vijeka! (više na: http://www.loamagazine.org/nr/history/myths_surrounding_the_middle1.html)

A što je s inkvizicijom?

Jedna od glavnih optužbi protiv srednjeg vijeka je njegova “duboka netrpeljivost”, kao što je slučaj kod ustanove inkvizicije. Prema kritičarima, ova riječ-simbol predstavlja represiju i progon zbog nečijeg osobnog stava te ima sva obilježja totalitarnog koncepta države i društva.

Za početak moramo razlikovati tzv. rimsku inkviziciju, koja je nastala krajem dvanaestog stoljeća i koja je bila pod autoritetom rimskog prvosvećenika i drugih biskupa, te španjolsku inkviziciju koja je bila u petnaestom stoljeću. Što je još važnije moramo razlikovati španjoslku inkviziciju koja je bila pod svjetovnom vlašću. Mračna legenda o inkviziciji je prije svega mračna legenda o španjolskoj inkviziciji (a na pamet pada veliki inkvizitor Torquemada)

Inkvizicija je (shvaćena kao crkvena istraga u pitanjima doktrine i krivovjerja)  nastala u Europi u određenom povijesnom kontekstu: naime, kao odgovor na širenje krivovjerja katara u južnoj Francuskoj, u Provansi i Languedocu. Katarizam je bio pogubna hereza i iz vjerske i iz socijalne perspektive. Danas bismo ga nazvati opasan kult koji je donio svojim članovima cijeli niz kultnih “metoda”, uključujući i ispiranja mozga i prisvajanja imovine.

Albigenzi su se vraćali na staro krivovjerje manihejstva koje tvrdi da je stvaranje po sebi zlo djelo – tj. Djelo “zlog Boga”. Posljedično, i ljudsko tijeo i društvo bili su nešto zlo. (Ljudsko tijelo nije hram Duha Svetoga” kao što je Crkva naučavala; …” Prema tome, kako je ljudsko tijelo i društvo bili zli. (Ljudsko tijelo nije bio “hram Duha Svetoga”, kao što je Crkva učio, … )

Koliko roditelja danas, čija djeca su postali dio neke sekte, ne bi poželjelo poduzeti stroge mjere protiv opasnih kultova? Inkvizicija je bio odgovor na takav zahtjev. Prema mišljenju Régine Pernoud, moderne francuske povjesničarke: “Ustanovljenje inkvizicije je imalo također i pozitivan, praktični aspekt. Postupak optužnice uveden umjesto istražnog jedan. I kad su ljudi imali želju da se tolerira heretike, uveo redovite sudove, kao dobro. Postupak optužnice (u rimskoj inkviziciji) priznavao je pravo optuženog da tribunali pruži imena osoba koje bi mogle biti nepraijteljski raspoložene prema njima (npr. iz financijskih razloga). Svjedočenje takvih osoba općenito nije uzimano u obzir u procesu inkvizicije. Postupak optužnice uveden je umjesto istražnog. Kad su ljudi imali želju da se heretike tolerira, također je uvedeno redovito sudstvo. “

Tu je zatim pitanje kazni koja je inkvizicijom uslijedila za optužene. Većina kazni i u rimskoj i u španjolskoj inkviziciji bila je pokorničke prirode (npr. naloženo je da se hodočasti u neko vjersko središte ili da se nosi posebna pokornička odjeća koja je u španjolskoj poznata kao “sambenito”.

Sljedeći najčešći oblik kažnavanja bio je zatvor. Zatvorska kazna nije nužno značila stavljanje osuđenog iza rešetaka. Bila je to normalna praksa španjolske inkvizicije po kojoj bi se osuđenog smjestilo u kućni pritvor. U vezi toga također kruže mračne legende. U stvari ta kazna nije bila ništa teža nego kazna zatvora kod svjetovnih vlasti. Henry Kamen, suvremeni je učenjak koji tvrdi da su bili brojni slučajevi tijekom šesnaestog i sedamnaestog stoljeća gdje su se ljudi retvarali da su heretici samo kako bi završili u zatvor zatvor inkvizicije.

Smrtna kazna bila je komparativna rijetkost, potogovo u usporedbi s lakoćom s kojom je smrtna kazna bila određivana od strane svjetovnih vlasti. Prema povijesničaru Edwardu Grantu “relativno je mali broj pogubljenja a što je u suprotnosti s legendama o krvožednom sudu (španjolske inkvizicije).” On dalje promatra da je između 1540. i 1700. smrtna kazna provedena na manje od dva posto onih koji su izvedeni pred sud. To bi značilo da se po cijeloj Španjolskoj, uključujući i prekomorske kolonije, inkvizicijom osuđeno na smrt manje od troje ljudi godišnje.

Unatoč tvrdnjama autora mračnih legendi inkvizitori nisu bili tako krvožedni. Kao prvo, nekoliko njih postali su i sveci (u šesnaestom stoljeću papa sv. Pio V). Kao drugo, oni su bili vrlo skeptični o bilo kojoj optužbi koja je nalikovala na klevetu ili zlobni trač.  Imamo još promotriti pitanje vještica što je bilo intezivinije u 16. i 17. st. ( to jest nakon što se navodno prazovjerni srednji vijek povukao u prošlost).

To da se tijekom cijelog 16. st. španjolska inkvizicija suočava s optužbama za suđenje vješticama treba uzeti s velikom dozom rezerve.

U 1614.god najveće vlasti inkvicije prihvaćaju službenu uputu po pitanju suđenju vještica. Pozivajući na krajnji oprez od strane vlasti, dokument je propisao da optuženi najprije mora proći pregled da se utvrdi ispravnost uma, je li ispravan ili melankoličan. Moglo bi se reći da  stav inkvizitora zrcali onaj (iz sedamnaestog stoljeća) biskupa Chartersa o suđenju vještica:

“Najbolji lijek za ovu bolest je držati se čvrsto vjere, ogluštiti se na laži i ne obraćati pozornost na te jadne gluposti”.

Izvor: Časopis: “Love one another”

Gdje god se dogodi rasprostranjeno odbacivanje Krista i njegova Evanđelja to neminovno sa sobom donosi porast totalitarnih režima, genocida, propadanje kulture i slobode, i moralno propadanje društava, ukratko rečeno to donosi pakao na zemlji.

Najučinkovitiji način da se izbjegne tragedija gubitka vjere i vječnog života je u posvećivanju sebe  Bezgrešnom Srcu Marijinu.

Sveti Ivan Pavao II je objasnio: “Posvećivanje svijeta Bezgrešnom Srcu Marijinu znači povratak Križu njenog Sina. To znači posvetiti svijet probodenom Srcu Spasitelja, kako bi ga se vratilo izvoru otkupljenja. Kristovo otkupljenje uvijek je veće od grijeha čovjeka I grijeha svijeta. Posvećujući sebe Mariji znači prihvatiti njenu pomoć u prikazivanju sebe i cijelog čovječanstva našem jedinom Spasitelju Isusu Kristu.”

Tri puta je Gospa rekla sestri Luciji iz Fatime: “Mi se približavamo posljednjim danima”. S obzirom na to, naš najbolja zaštita je posveta njezinom Bezgrešnom Srcu i molitva krunice.

Naša Nebeska Majka nas sigurno vodi putem vjere i bezgraničnog povjerenja u Njenog Sina, Isusa Krista, koji nas svojim beskrajnim Milosrđem oslobađa od ropstva grijeha.  “Želim povjerenje od svojih stvorenja“, rekao je Isus svetoj Faustini. “Neka se slaba i grešna duša ne boji prići mi… Čovječanstvo neće imati mir dok ne dođe na izvor moga Milosrđa.” (Dnevnik, 1059; 699)

Marija želi da se, s obzirom grijehe čovječanstva, prihvate sredstva spasenja koja su mu ponuđena, a onda sada nudi svoje suze. Fenomen, koji je tako proširen posljednjih godina, gdje Gospini kipovi  I slike prolijevaju krvave suze još je jedno u nizu upozorenja i znakova koje pozivaju čovječanstvo da se vrate Bogu.

Isus govori sestri Faustini: “Prije nego dođe Dan pravde nudim čovječanstvu vrijeme milosrđa.” Može li biti tako neosjetljivi i indiferentni na molbe naše Nebeske Majke?

Dragi čitatelji! Naša Nebeska Majka moli svakog od nas da preuzmemo zadaću spasenja sebe i svojih dragih, svoje zemlje i svijeta. Znamo da nas samo ljubav Kristova može osloboditi od naših grijeha i od zla koje pritišće nas i cijelu ljudsku rasu. Ali Krist treba naš pristanak, kako bi mogao djelovati u nama i po nama u kako bi svojom ljubavlju došao i najvećim griješnicima.

Povjerimo se svaki dan Bezgrešnom Srcu Marijinu; dopustimo joj da nas nauči živjeti od vjere svaki dan. Da biste to učinili, moramo urediti svoj život i svoje dnevne obaveze na način da imamo dovoljno vremena za molitvu, rad, odmor i rekreaciju. Iznad svega, moramo:

Prezreti i odbaciti sve grijehe i živjeti svoje živote u skladu s moralnim normama i učenjima Katoličke Crkve.

Odlučiti ne predati se malodušnosti i svaki put kad se upadne u ozbiljan grijeh ići na sakramenat pokore bez odlaganja.

Odlučiti svaki dan moliti ružarij I krunicu Božanskog Milosrđa I razmatrati Sveto Pismo.

Klanjanje Presvetom Oltarskom sakramentu se također preporuča.

Odlučiti obavljati prve petke I subote u mjesecu, Srcu isusovu I Srcu Marijinu, kao nakandu za naše grijehe I grijehe cijeloga svijeta.

Odlučiti napraviti mjesečnu ispovijed i primate Isusa što je češće moguće u Euharistiji; Također, kada je to moguće postiti o kruhu i vodu srijedom i petkom.

Escaping the Greatest Evil, časopis “Love one another”

Autor: o. Mieczysław Piotrowski

Kako nas je sv. Ivan Pavao II učio: “Temeljni je zadatak obitelji služenje životu; to je ostvarenje u povijesti Božjeg blagoslova iskazanog u početku, a ostvaruje se prenošenjem Božje slike s čovjeka na čovjeka u činu rađanja ( FC, 28 / Familiaris consortio, 28) “.

Čitava povijest spasenja zapisana u Starom i Novom zavjetu tvrdi da je Bog stvorio čovjeka iz ljubavi i za ljubav. Moglo bi se reći da je Bog u Presvetom Trojstvu bio “samodostatan” i bez potrebe za nekim – a ipak je stvorio čovjeka s kojim će moći podijeliti svoju ljubav. Otajstvo vjere u Trojedinoga Boga govori da je Bog Sin začet od Boga Oca, a Duh Sveti proizlazi iz njih oboje. U određenom smislu, ljudska obitelj bi trebala odražavati taj međuodnos Oca, Sina i Duha Svetoga. Žena je stvorena od dijela tijela muškarca, ali uzajamna ljubav i intimno jedinstvo muža i žene stvara novi ljudski život. Sveti Ivan Pavao II naglašava : “Plodnost je plod i znak bračne ljubavi, živo svjedočanstvo potpunog uzajamnog predanja supružnika (FC, 28 / Familiaris consortio, 28) “.

Tako je Bog dao čovjeku ulogu u djelu stvaranja. Supružnička ljubav trebala bi ispuniti zapovijed: “Plodite se i množite i napučite zemlju” (Post 1, 28). Katekizam Katoličke Crkve ističe: “Pozvani da daruju život, supružnici sudjeluju u stvaralačkoj moći i očinstvu Boga. Bračni parovi bi trebali smatrati svojim istinskim poslanjem prenositi ljudski život i obrazovati svoju djecu; oni bi trebali shvatiti da na taj način surađuju s ljubavlju Boga Stvoritelja, i da su na neki način Njegovi interpretatori. Oni će vršiti ovu dužnost s osjećajem ljudske i Kršćanske odgovornosti “(KKC, 2367).

Odgovornost je ključ za ispunjavanje Božje volje u sakramentu ženidbe. Sjedinjeni u jedno tijelo, muž i žena se ne smiju prepustiti sebičnosti i misliti samo na svoja vlastita opažanja i osjećaje. Moraju imati na umu razlog zbog kojeg su sposobni doživjeti ljubav i radost bračnog sjedinjenja. Taj “razlog” je sam Bog koji ih je obdario životom te im omogućio da ga mogu prenijeti.

“Čuvajući oba bitna aspekta – sjedinjenja i stvaranja, bračni čin u svojoj punini zadržava smisao istinske uzajamne ljubavi i usmjerenost prema uzvišenom pozivu čovječanstva – na roditeljstvo” (KKC, 2639). Drugim riječima, sebična težnja za samim seksualnim užitkom i uskraćivanje plodnosti uništava samu srž bračne ljubavi i ometa poredak koji je Bog ustanovio od samog početka.

Sudionici smo rata koji je sotona navijestio čovječanstvu nastojeći uništiti Božje djelo. Pozivajući se na ponos i sebičnost naših prvih roditelja (“biti ćete slični Bogu”), Sotona je uspio raskinuti vezu između Boga i čovjeka, tj. on je donio u svijet grijeh koji vodi u smrt. Na isti način, on nas poziva tražiti nedopuštena iskustva i ugode sugerirajući ponašanja koja dovode do duhovne smrti: pornografija, prostitucija, predbračni odnosi, masturbacija, kontracepcija, pobačaj, umjetna oplodnja, itd.

Kada supružnici zaborave svoju odgovornost prenošenja života, postaju zagovornici i sudionici u “kulturi smrti”,  koja ubire svoju krvavu žetvu u obliku 50 milijuna pobačene djece godišnje, stotine tisuća ljudi začetih umjetnom oplodnjom in vitro te zamrznutih za kasnije selekcioniranje – a da ne govorimo o suzama i patnjama prevarenih supružnika, odbačene i zlostavljane djece te žena koje prodaju svoja vlastita tijela.

Moramo biti svjesni činjenice da je sotona izgubio taj rat, jer je Isus Krist svojom smrću na križu i uskrsnućem nadvladao smrt i porazio sotonu, te izbavio čovječanstvo od njegove vlasti. Zajedno s Kristom možemo pobijediti u našem svakodnevnom životu, stavljajući na prvo mjesto ljubav i odgovornosti prema Bogu. Moramo čvrsto prionuti k Isusu svim srcem i preporučiti svoj život, brak i obitelj Njegovoj volji. Na taj način možemo provesti apostolat koji nam je Bog povjerio. “Ovaj apostolat”, napominje sv. Ivan Pavao II “provoditi će se u prvom redu unutar obitelji (…), po svjedočanstvu življenja u skladu s božanskim zakonom u svim njegovim aspektima, kroz kršćanski odgoj djece, pomažući njihovo sazrijevanje u vjeri, kroz odgoj u čistoći, kroz pripremu za život, kroz bdijenje kako bi ih zaštitili od ideoloških i moralnih opasnosti koje im često prijete ” (FC, 71 / Familiaris consortio, 71).

Istinska bračna ljubav koju supružnici žive u skladu s Božjim planom uvijek donosi radost. To je radost dijeljenja ljubavi i prenošenja života, radost roditelja koji pomažu svoje dijete u njegovim prvim koracima, koji slušaju njegove prve izgovorene riječi, primajući u naručje i grleći najmanje koji u njima traže utjehu i pomoć. Ta radost koja proizlazi iz uzajamnog darivanja naziva se “civilizacija ljubavi”.

“Civilizacija ljubavi budi radosti: radost, između ostalog, zbog činjenice da je čovjek došao na svijet (Iv 16, 21), a radost i time što su supružnici postali roditelji. Civilizacija ljubavi znači “radovati se istini”  (usp. 1 Kor 13, 6). No, civilizacija nadahnuta konzumerističkim i antinatalitetnim mentalitetom nije i nikada ne može biti civilizacija ljubavi “(Ivan Pavao II, Pismo obiteljima, 13).

Bog je stvoritelj civilizacije, ljubavi i života. Sotona nam, s druge strane, nudi samo sebičnost i smrt. Bog želi da izaberemo – slobodno i iz ljubavi: „ … pred vas stavljam: život i smrt, blagoslov i prokletstvo. Život, dakle, biraj, ljubeći Gospodina, Boga svoga, slušajući njegov glas, prianjajući uz njega, da živiš ti i tvoje potomstvo.” (Pnz 30, 19-20) Ne možemo istovremeno odabrati i Isusa Krista i grijeh, jer u Njemu nema grijeha. Mi biramo ili grijeh ili Isusa. O tom izboru ovisit će naš život ili smrt kao i život i smrt naše djece.

Mirosław Rucki

Prijevod: Mia

Izvor: Love and openness to life, Časopis: “Love one another”

ISLAM & KUR’AN: Rašid je jako je dobro poznavao sadržaj Kur’ana, za razliku od prosječnih muslimana kojima je taj sadržaj poprilično nerazumljiv.  Muslimani vjeruju da je Kur’an “vječan, nestvoren, čudo Božje, nepogrešiva Božja riječ.” Rashid se malo dublje pozabavio tim pitanjem u uvidio da je u Kur’anu puno pogrešaka, kako povijesnih tako i geografskih te se sam od sebe nametnuo zaključak da to nije nepogrešiva knjiga kako uči islam. Rashid je povjerovao Isusu u svojoj 19.oj godini i postao kršćanin no to je držao u tajnosti kroz 15 godina, jer je islamski zakon u muslimanskim zemljama jako strog prema onima koji napuste islam.  

Rashid nikad nije mislio da su muslimani loši ljudi, ali je bio uvjeren da je islam pogrešan i da su muslimani zapravo “žrtve islama”. Upravo zato jer je želio dobro svojoj braći želio započeo je i projekt prevođenja Kurana na njima razumljiviji jezik. Naišao je na velik otpor i prijetnje, no postao je neumoran APOSTOL MUSLIMANA,
u želji da ih dovede k Istini – koja je u ISUSU.  

Možemo li iz ovoga izvući i za sebe neku POUKU:  

Mnogi muslimani riskiraju živote kako bi postali kršćani. Maroko i Egipat bilježe ogroman porast onih koji sa islama prelaze na kršćanstvo. U Africi oko 6 milijuna kršćana napušta islam svake godine. S druge strane, u Europi gdje (još) možemo slobodno biti kršćani i gdje možemo slobodno čitati Bibliju sramota je za nas kršćane da Biblija, koja jest Božja Riječ, ostaje knjiga koja se jako jako rijetko čita. A nije li istina što je rekao sv. Jeronim: “Ignoriranje Biblija je ignoriranje Isusa”.  

                                                                                                                              ***

Poruka Evanđelja ostaje uvijek na snazi, a namijenjena je svim narodima; Međutim, postoje područja u svijetu gdje učenja Krista nailaze na prepreke, pa čak i otvoreno neprijateljstvo. Tim područjima prije svih pripadaju muslimanske zemlje.

Napuštanje vlastite vjere Islamisti obično kažnjavaju smrću, ako ne o snazi zakona zemlje onda se oslanjaju na Shariat – kodeks zakona na osnovi Kurana, koji je svaki musliman dužan poštivati. Većina tih zemalja također nameće oštre kazne za one koji su dovoljno odvažni propovijedati Kršćansku vjeru. Ipak, unatoč tim ograničenjima, učenja Krista privlače sve više i više sljedbenika Islama svake godine. Riskirajući svoj društveni položaj, financijsku sigurnost, zdravlje, pa čak i svoje živote, veliki broj muslimana koji traže Put, Istinu i Život preobraćuju se na Kršćanstvo.

Među onima koji su iskusili milost obraćenja je Rashid al-Maghribi. Rođen je 1971. godine u Maroku u pobožnoj muslimanskoj obitelji. Njegovi su otac, djed i stric bili imami (riječ `imam` u islamskom svijetu označava vođu, koji vodi muslimane u molitvi, a vjernici mu se mogu obratiti ako imaju pitanja vezana uz religiozni život, u manjim sredinama imam je glava za sva pitanja), mladi Rashid došao je u kontakt sa Kuranom od najranije dobi. Znao je mnoge dijelove napamet, kao i brojne muslimanske molitve. Da nije čuo o Kristu preko radio emisija, bez sumnje, i on bi preuzeo crkveni ured u jednoj od džamija Casablance (arapski: ad-Dar al-Bayda ‘) gdje je živio s obitelji. Rashid je tada imao 16 godina. Njegov je mladi um razvio interes za osobu Učitelja iz Nazareta. Interes je ubrzo zamijenilo očaranje. Počeo je tražiti informacije o Kršćanstvu i uspoređivati Bibliju s Kuranom. Nakon četiri godine unutrašnje borbe postao je u potpunosti oduševljen s Radosnom Vijesti. Taj je događaj bila prekretnica u njegovom životu. Kasnije je često znao ponavljati: “Isus je dodirnuo moje srce i potpuno me preobratio.”

Rashid se preobratio 1990. u dobi od 19 godina. On je kao i većina marokanskih muslimana koji se odreknu Islama i “idu preko” Kristu, zadržao tu činjenicu tajnom i to 15 godina. To vrijeme je proveo u prevođenju i distribuciji primjeraka Biblije. U 2005. godini, u strahu za svoj život, napustio je Maroko i zatražio azil u SAD-u. Tamo je započeo aktivniju evangelizacijsku kampanju usmjerenu na svoje nekadašnje istovjernike. Istaknuo se svojim programima koji su tada bili u tijeku; Kashf al-Kina (Skidanje maske) i Su’al Jari (Odvažna pitanja) koji su emitirani na TV stanici Al-Hayat (Život) i na kojima on predstavlja različite probleme koji se tiču Islamske doktrine i Kršćanstva. Ovi su tjedni programi, pripremljeni sa dužnim poštovanjem, naveli milijune muslimana otkriti prava lica Kršćanstva i Islama, koja se uvelike razlikuju od onoga što su ih muslimanski klerici poučavali.

Evanđeoski rad Rashida al-Maghribi-a kao i rad drugih misionara, posebno fra Zakaria Butros-a, vrlo je učinkovit. U posljednjih nekoliko godina, milijuni su muslimana u južnoj Africi i na Bliskom Istoku postali deklarirani Kršćani. Njihov točan broj izmiče statističarima s obzirom na oštre kazne i od strane svjetovnog kao i šerijatskog zakona, za one koji napuste Islam. Procjenjuje se da je u Maroku oko 150.000 ljudi prešlo na Kršćanstvo, dok je njihov broj u Egiptu otprilike dva milijuna. Već 2003. godine, muslimanski su klerici iznosili svoje negodovanje na poznatoj Arapskoj TV postaji Al-Jazeera, govoreći kako samo u Africi oko šest milijuna muslimana napušta Islam svake godine.

Očito postoji velika glad za Kristovim naukom u zemljama koje stoje u sjeni polumjeseca.

Presudna stavka Rashidovog obraćenja bila je njegovo usporedno proučavanje Kur’ana i Biblije. Kao sin imama i potencijalni kandidat za muslimanskog svećenika bio je savršeno upoznat sa svetom knjigom Islama. Bio je svjestan da je službena doktrina podržavala Kuran s vjerovanjem kako je nestvoren i vječan. Kako bi opisali poseban karakter knjige, muslimani koriste termin i’jaz – tj. savršenstvo, čudo, nepogrešivost u svakom pogledu. Pa ipak, kada je Rashid počeo proučavati Kur’an i uspoređivati ga s Kršćanskom Biblijom, otkrio je niz povijesnih i jezičnih grešaka. 2009. godine objavio je svoja razmišljanja u knjizi pod nazivom I’jaz al-Qur’an ( Nepogrešivost Kurana). Rad predstavlja sintezu posljednjih koraka njegovog obraćenja i sumnji na koje je naišao na tom putu. On to jasno ističe u svom uvodu u kojem navodi da je ono što ga je najjače vezalo za Islam u to vrijeme bila njegova vjera u savršenost i nepogrešivost Kur’ana. Međutim, svojom analizom različitih dijelova ove knjige uvjerio se kako su mnoga izvješća Kurana jasno temeljena na Biblijskim povijesnim događajima, pa čak i drevnim Kršćanskim legendama, iako su ista često bila izmjenjivana i modificirana prema aktualnim političkim i vjerskim potrebama u počecima Islama. Ostali dijelovi Kurana jasno otkrivaju autorovo nepoznavanje povijesnih i geografskih činjenica. Sve je to poništilo Islamsku dogmu, koja je tvrdila da je ono što je Muhamed rekao savršenije i pouzdanije od svih ostalih postojećih izvora informacija. Prema muslimanskoj teologiji, istinitost svakog detalja sadržanog u Kuranu bio je glavni dokaz koji potkrepljuje vjerodostojnost Prorokove poruke.

Uvjeren u neutemeljenost Kuranskog zahtjeva da Božja riječ bude objavljena i svjestan da je velika većina arapskih muslimana neupućena u pravi smisao sadržaja ove knjige, a to iz jednostavnog razloga – njihovog nerazumijevanja (klasični arapski Kur’an u usporedbi s modernim arapskim dijalektima je kao latinski u usporedbi s modernim francuskim ili španjolskim), Rashid se osjetio potaknut prevesti velike dijelove Kurana u marokanskom dijalektu i objaviti ih na Youtube. Jasno je kako je to izazvalo oluju negodovanja i prosvjeda od strane muslimanskog svećenstva.

Zaista, Rashidova je aktivnost izazvala prilične kontroverze u Islamskom svijetu. Osim svjedočanstava obraćenja koje dobiva tijekom svojih programa, on prima uvrede i prijetnje. To ga ne sprječava, dapače, on udvostručuje svoje napore da upozna svoje nekadašnje istovjernike sa spasonosnom porukom Krista. Iako, on nikada nije tvrdio da su muslimani loši ljudi.

Nije problem u ljudima već u ideologiji Islama.

Muslimani su, po njegovim riječima, “žrtve Islama.” Prema tome im treba netko tko im može pomoći da ih oslobodi od ropstva i straha.

U većini slučajeva, muslimansko poznavanje Kršćanstva je daleko nedostatno, i to je žalosno. Jedna od najrasprostranjenijih zabuna među sljedbenicima Islama je da se Kršćansko Trojstvo (tj. Sveto Trojstvo) sastoji se od Boga Oca, Krista i Marije (čak i arkanđela Gabriela). U predstavljanju osobe Isusa, muslimanski se klerici isključivo oslanjaju na promijenjene odlomke Evanđelja. Oni ga odbijaju priznati kao Sina Božjega i poriču Njegovu smrt na križu. Tako je muslimanska pomisao na ´Good News` (Moderna verzija Biblije na jednostavnom engleskom jeziku, objavljena od strane Američkog Biblijskog Društva) prvobitno pogrešna. Štoviše, oni optužuju Kršćane jer vode nemoralan način života, a njihovo se osnovno uporište najvećim dijelom ugleda na primjerima iz holivudskih filmova.

Dakle tu stoji pred Rashidom – kao uostalom i pred svakim kršćaninom kojeg Krštenje nalaže da naviješta Evanđelje – veliku žetvu.

Koju ulogu ćemo izabrati?

Prije svega, prisjetimo se u molitvi naše Kršćanske braće i sestara koji žive u muslimanskim zemljama. Oni pripadaju mnogim Crkvama, ali svi su združeni u vjeri u jednoga Gospodina Isusa Krista, pravoga Boga i pravoga čovjeka. Već njihova prisutnost u društvu, koje se često neprijateljski odnosi prema njima, je samo po sebi oblik evangelizacije. Pomolimo se za one koji se obvezuju kao misionari na tešku zadaću naviještanja Krista sljedbenicima Islama. Također našim molitvama obgrlimo one muslimane koji su unatoč prijetnjama smrću priznali Krista kao svoga Spasitelja, ali moraju skrivati svoju vjeru, kao što su stari Kršćani u rimskim katakombama. Uključimo se, što je više moguće u dobrotvorne akcije usmjerene na dovođenje potpore Kršćanima na Bliskom Istoku i Africi, koji često pate zbog ratova, progona i siromaštva.

Evangelizacija muslimanskih zemalja također se ostvaruje kroz naše vlastito produbljivanje našeg odnosa s Kristom i Crkvom.

Mora biti ogromna sramota za mnoge Kršćanske obitelji u Europi i Americi koje ne čitaju Bibliju ili čak nemaju primjerak kod kuće, dok postoje područja u svijetu (npr. Saudijska Arabija), gdje svako posjedovanje Svetog Pisma može tu osobu koštati zatvora. Isto vrijedi i za sudjelovanje na Misi, podređivanjem nas samih Crkvenim sakramentalnim potrebama, uvjetujemo nečije ponašanje u životu.

Mlakost vjere mnogih Kršćana, nedovoljno zahvaljivanje na dragocjenosti koju posjeduju i, još gore, njihovo otvoreno protivljenje nauku Krista – sve to nesumnjivo odgađa trenutak susreta muslimana s Crkvom.

Izvor: Časopis “Love one another”, Apostol muslimana