Sve je više onih koji javno priznaju da su promicanjem strogih mjera protiv bolesti COVID-19 i zagovaranjem nužnosti cijepljenja pogriješili, a među njima se vjerojatno mogu pronaći oni koji to iskreno čine, ali i oni koje potiče strah da će možda u bližoj ili daljoj budućnosti biti kazneno gonjeni. Ono što je osobito važno, vidimo u činjenici da već lijep broj znanstvenika u svijetu, posebno medicinske struke, objavljuje znanstvene radove kojima potvrđuje da su poduzetim mjerama prouzročene neusporedivo veće štete nego koristi.[1] Kod nas je još uvijek teško pronaći takve radove, ali se s današnjim iskustvom možemo kritički osvrnuti na mnoge od onih koji su ranije objavljeni i prema onome što je napisano zaključiti da su dobrim dijelom intelektualno, znanstveno i moralno manjkavi.[2] Ipak, dok su znanstvenici još uvijek uglavnom suzdržani, uočavamo da je sve više onih medijskih kuća koje su zagovarale stroge mjere, a sada sve otvorenije, iako još uvijek stidljivo, upozoravaju na njihove negativne posljedice. Zapravo, većina promicatelja strogih mjera, od članova obitelji, susjeda i kolega, do Stožera za civilnu zaštitu, koji su svakodnevno ponižavali one koji su se opirali tiraniji, najčešće sada o ovoj temi šute.

Dolazi tako na vidjelo da su opasnosti od pandemije maliciozno uvećavane, a iz različitih razloga, od profiterskih do ideoloških i depopulacijskih, pa se sve što je poduzimano može uskoro bjelodano pokazati, kako su na to neki odmah i upozoravali, kao zločin protiv čovječnosti. Zbog neprimjerenih mjera mnogi su izgubili život, a drugi trpe mnogostruke teške posljedice, neusporedivo ozbiljnije od onih koje bi proizvela sama bolest. Kako nam tvrde, virus nije nestao, ali se na njega gotovo više nitko ne obazire. Takvo se stanje ne može pripisati uspjesima cijepljenja, jer ono kod nas nije provedeno ni u približnoj mjeri za koju se tvrdilo da je nužna kako bi bolest uzmaknula. Drugim riječima, svi argumenti zagovornika strogih mjera, zatvaranja, cijepljenja, COVID-potvrda itd. padaju u vodu i zato je razumljivo da je jedini njihov odgovor – šutnja. I strah neće li se ipak dogoditi da zbog svojih riječi i postupaka danas-sutra kazneno ili nekako drukčije odgovaraju.

U tom svjetlu ne bi bilo objektivno zaobići ni neke važne katoličke medije, udruge i društva, koji su također izravno i gotovo svakodnevno promicali stroge mjere, obrazlažući da su one izraz ljubavi prema bližnjemu, ali su u jednom trenu utihnuli. Jednako se odnosi i na veći dio biskupa, teologa, svećenika i redovnika, kao i javno zauzetih vjernika laika. Konačno, isto se može, i prije svih drugih, primijeniti i na samog Svetog Oca. Kao svima vidljiv zaključak proizlazi da je hijerarhijska Crkva činila krive korake, počevši od uskrate svete Mise i sakramenta ispovijedi za narod, do opravdavanja cijepljenja i COVID-potvrda, pa se valja pripremiti na mogućnost da će zbog toga morati položiti račun. Dosad još nismo uočili da se itko iz njezinih redova ispričao zbog tih krivih poteza, a mislimo da je to potrebno.

Naime, nama je vjernicima samo po sebi razumljivo da treba opraštati, i to bez zadrške, kako i Milosrdni Otac oprašta grijehe svakome tko se iskreno kaje. Međutim, ako iskrenog priznanja grijeha nema, nema ni materije koja bi se mogla oprostiti pa grijeh ostaje. Tako grijeh priječi i izmirenje s Bogom i s Crkvom. U tom svjetlu možemo reći da je važno za pravo jedinstvo Naroda Božjega da svi oni koji su pridonijeli širenju zla, iako su to činili uglavnom u neznanju i s uvjerenjem kako čine dobro bližnjima, priznaju da su pogriješili. Zbog njihovih postupaka, posebno s obzirom na umanjenje ozbiljnosti ograničenja u crkvama i ismijavanje onih koji su odbijali cijepljenje cjepivima okaljanim pobačajima, mnogi su unutar Crkve ostali duboko duhovno ranjeni i očekuju melem u riječi: Oprostite! Štoviše, isto očekuju i mnogi izvan nje, jer su se nadali da će im Sveti Otac i biskupi pružiti zaštitu i podržati ih u ljudskom dostojanstvu, a pokazalo se suprotno.

Stoga, ako svoju pogrešku u stavu prema pandemiji itekako prepoznaju mnogi od onih koji nisu vjernici, nije previše očekivati da ona još više bude vjernicima jasna. Dosad se sve moglo opravdati neznanjem i utjecajem propagande, ali više ne. Možda ovoga puta ne treba čekati da kajanje krene od Svetog Oca, nego će za početak biti dovoljno i kakvo iskreno javno priznanje nekog svećenika ili vjernika laika, s nadom da će obuhvatiti i druge i konačno završiti crkvenim dokumentom u kojem će se barem riječima ispraviti ono što se nije smjelo dogoditi u djelima. Na takav način Crkva ima priliku ne samo iskreno priznati i ispraviti ono u čemu je sama pogriješila, nego time postati i stvarna zaštitnica dostojanstva svih onih koji još uvijek zbog nerazumnih mjera teško trpe. 

Ovdje još skrećemo pozornost na upotrebu same riječi Crkva. Crkva je prije svega otajstvena stvarnost, sadrži u sebi božanski i ljudski element, istovremeno je po Bogu, po Kristovom djelu otkupljenja i po snazi Duha Svetoga sveta, ali je po nama ljudima grešna, ona je i vidljiva i nevidljiva, materijalna i duhovna stvarnost, znak je samoga Boga i svrha joj je sve ljude privesti spasenju, u onom svom ljudskom elementu sveta je koliko smo mi vjernici sveti i grešna je koliko smo mi grešni, ona je Hram Duha Svetoga, otajstveno Tijelo Kristovo kojemu je On Glava, a mi udovi, ona je Narod Božji…, jednom riječju – Crkva je misterij. U tom smislu, ne smije se ispustiti iz vida sveukupnost njezina značenja, ali ipak valja primijetiti da je u današnje vrijeme često i oni koji bi po svom poslanju posebno trebali paziti na tu otajstvenu stranu spuštaju na ovozemaljsku razinu. Primjerice, pojedini se biskupi, pa i Sveti Otac, ispričavaju u ime Crkve za neka djela s kojima najveći broj vjernika nema baš nikakve veze i time im na neki način nepotrebno stavljaju teret stigme i svega onoga što ona za sobom povlači. U takvim ponižavajućim okolnostima u kojima se svi članovi Božjeg Naroda neizravno optužuju, teško se uzdići prema shvaćanju Crkve kao nadnaravne stvarnosti, sakramenta sveopćeg spasenja. Uz to, i ne samo zbog toga, prosječan čovjek će redovito svaki spomen Crkve vezivati uz njezin hijerarhijski dio. Imajući to u vidu, ni mi ovdje nismo pravili jasnu razliku pa je sada ističemo.

Zapravo, s obzirom na navedeno, može se reći kako u odgovoru na pandemiju najveća odgovornost, istina, leži na hijerarhijskoj Crkvi, ili točnije na njezinu većem dijelu, jer je prva bila pozvana braniti ljudsko dostojanstvo, ali s druge strane odgovornost leži na svima nama, jer je i glas onih unutar Crkve koji su se bunili protiv mjera bio nedovoljno jak, a trebao je odjekivati s krovova. Imajući u vidu ciljeve onih koji su sve zamislili i koordinirali – radikalno smanjenje ljudskog roda – što virusom, što cjepivom, što posljedicama poduzetih mjera, trebalo se u toj borbi protiv Vrhovništva i Vlasti izložiti do mučeništva. Stoga zaključujemo kako se u ovoj stvari itekako imamo razloga ispričati u ime cijele Crkve. No, još više, valja nam svima poraditi na ponovnom razumijevanju Crkve kao otajstvene stvarnosti, Božje svojine, Kristova Tijela i Hrama Duha Svetoga, one vidljive zajednice koja odražava nevidljivu Božju milost, koja ukupnošću svoga djelovanja ostvaruje i pokazuje jedinstvo ljudi s Bogom i međusobno, a onda sa svoje strane činiti ono što je u našoj moći, a što nije u vjeri, nadi i ljubavi prepustiti Božjoj providnosti.

[1] Ovdje skrećemo pozornost samo na pisanje dr. Valerija Vrčeka i dr. Gordana Lauca, koji redovito čitatelje upućuju poveznicama na nove stručne radove objavljene u znanstvenim časopisima. Usp. https://www.glas-koncila.hr/author/vvrcek/; https://www.facebook.com/gordan.lauc.

[2] Pretraživanjem članaka po ključnim riječima (npr. COVID-19, korona, mRNA cjepiva, COVID-potvrde i sl.) na portalu koji okuplja hrvatske znanstvene i stručne časopise „Hrčak“ možemo uočiti da je vrlo malo onih priloga u kojima su autori kritički analizirali nužnost i štetnost mjera i cjepiva, tj. većina je onih koji su ih opravdavali i promicali ili barem zauzimali neutralan stav. Usp. ključne riječi na: https://hrcak.srce.hr/. Ozbiljnije odstupanje od tog pravca vidimo uglavnom kod znanstvenika iz područja psihologije, psihijatrije, sociologije i ekonomije, a koji su mogli jasno predvidjeti i javno upozoriti na posljedice za duševno zdravlje ljudi i gospodarstvo, a da pritom nisu morali ulaziti u ona tematska područja zbog kojih je postojala opasnost da će biti cenzurirani.

Izvor: vjera i djela.com

Cijelu emisiju možete pronaći na: VJERNI BOGU

O posljedicama uzimanja moralno okaljanih cjepiva

Posljedice su ogromne. Organi od kojih se rade stanične linije moraju biti pobačene bebe od zdravih roditelja, zdrava djeca i ne radi se o samo dva pobačaja kako se pokušalo predstavljat. Te stanične linije nisu besmrtne. (…)

Ne može se reći da je to nešto što je bilo nekad davno, to se događa i događat će se, na žalost i dalje.

Umirili su hinduiste da nisu koristili kravlje stanice, umirili su muslimane da nisu koristili svinjske stanice, ali nisu držali do kršćana jer su smatrali da će se kršćani neće borit za živote nerođenih. I vegane se više poštuje kod izrade cjepiva.

Ako ne dignemo svoj glas postajemo sukrivci onog što se događa.

O ulozi Crkve u svemu ovome

Ako Crkva želi bit vjerna Kristu važno je da zadrži neovisnost i ne podlegne manipulacijama globalnim i nacionalnim koji je žele  učiniti produženom rukom stožera, da blagoslivlja mjere stožera. Mi smo dužni slušati Boga, a svjetovnim zakonima se podlagati samo ukoliko su u skladu s Božjim zakonom. U pitanjima koja su zdravstvene naravi važno je da Crkva, ako ne govori, onda barem ostane suzdržana.

O stvaranju jedne vlade i jedne religije

Crkva mora imati i svoju proročku dimenziju, da bude glas proročki u svijetu. Ako mi ugušimo tu proročku dimenziju, ne samo da ćemo izgubiti slobodu na planu zdravlja nego i na planu vjere. To se vidi na naznakama – zaključavanje Crkve.

Svjetovne vlasti će htjeti odlučivati kakva treba biti vjera. Želi se stvoriti jedna sinkretistička religija: nema jednog Spasitelja, Isus  jedan od bogova ovog svijeta.

Crkva ne smije pristati na takvu globalizaciju. Bit će u manjini i bit će progonjena… Ne možemo izdati ono što je bitno. Ako se mi odrečemo Njega i On će se odreći nas.

O potrebi da se pacijentu objasne moguće posljedice experimentalnih cjepiva, da može samostalno odlučiti; o etičkim komisijama

Paradoks je da nas uvjeravaju kako nema dva spola nego postoji preko 40 i da tu postoji sloboda izbora, a po ovom pitanju nema slobode. Kod etičnosti treba gledati tko je taj od koga dolazi ta etičnost. Danas se intelektualci lakše prodaju nego prostitutke. Prodaju se za novac i pišu protiv svojih uvjerenja. Tako stručnjaci na drugim područjima, pišu onako kako traže oni koji im daju novac – To je intelektualna prostitucija. Kod etičnosti nije onda važno što se govori nego od koga dolazi. Ako vidimo da nije karakteran, da nije moralan, onda jasno da će i izjava koju će dati – biti nedosljedna. Zato je važno ne nasjedati na razne komisije – nego trebat gledat ljude, osobnu odgovornost pojedinca.

Ide se protiv ljudskog dostojanstva

Žele nas sve proglasiti nesposobnima da se brinemo o sebi, pa će oni vodit brinu o nama. Čak nije pravi cilj ni cijepljenje nego uspostava Novog normalnog. Charles Schwab je o tom napisao knjigu. Oni kažu da nema povratka na staro. A mi onda moramo primiti nova pravila života, nenormalan život koji ima za uzor: život u Kini. Moćnici koji to gledaju stavljaju nam Kinu za uzor tako da se koriste tehnologijom kako bi u potpunosti nadzirali svoje građane.

Ljudi na zapadu na to ne bi nikad pristali. No, kad se uvela izvanredna situacija u vezi bolesti uvodi se i novi diktatorski sustav, gdje ljudi jednostavno ne prepoznaju da je to nešto sasvim drugo od kako su živjeli do sada i to na žalost prihvaćaju. Moramo se borit da se vratimo u normalne uvjete života i ne pristanemo na stvaranje Novog normalnog.

O ulozi pastira u Crkvi

(…) Mi na žalost brzo zaboravljamo, kratka nam je memorija. Imali smo ptičju gripu, svinjsku gripu i sve smo to zaboravili, imali smo lijekove koji su se pokazali štetnima. A to je bilo prije nekoliko godina. Taj plan sa pandemijama, sa cijepljenjem, samo mijenja oblik, ali se nastavlja. Mi se nećemo  vratiti u normalan život dokle god to ne zaustavimo. A to možemo zaustavit ako dovedemo pred sud one koji su krivo postupali, koji su donosili odluke koji su prouzrokovali smrt ljudi.

Ja sam svećenik i prije svega odgovoran Bogu za ono što činim, svećenik sam zbog ljudi zato se za svećenika kaže da je pastir. Isus je rekao Petru da pase ovce – da bude namjesnik na zemlji i da vodi brigu o ovcama, o vjernicima, zato je on dušobrižnik. To su glavne brige za svećenice, horizontala i vertikala… ljubav prema Bogu i bližnjima, to je smisao njegova života…

Ako zakaže u jednom, zakazao je u oboje. Dogodila se kriza zvanja i kriza vjere, vjera je negdje oslabila, negdje se izgubila. Statistike kažu da u Njemačkoj više od pola svećenika ne moli Boga redovito. A čime će onda održavati vjeru. Zar je čudno kad se nakon 20 godina otkrije da je nevjernik, a Crkvu ne može napustit pa onda ostaje uhljebljen i  čini štetu u Crkvi, a onda  i svojom nevjerom prenosi nevjeru na druge.

Zato je odgovornost pastira ogromna, da budu vjerni poslanju kojeg su dobili od Boga, za one koji ne znaju artikulirati svoje argumente, da budu njihova zaštita, da se ne libe toga i ne boje jer jedino će tako opravdat svoj poziv

O traženju da se sluša struku, protiv svoje volje

Mi vidimo da iz ovoga što se dosada događalo da nas to vodi do otpada do zatvaranja Crkava, do zaključavanja – bilo je pogubno za vjeru jer se broj vjernika na nedjeljnoj misi smanjio u Irskoj u 10 mjeseci broj vjernika se prepolovio! Zašto? Jer je poslana poruka da „misa nije važna, možeš jer pratit preko televizije“. Ako nije važna biskupima, zašto bi bila i vjernicima? U što mi vjerujemo? Mi tu više ne vjerujemo da je tu prisutan Živi Krist nego je to običan obred, to je jedna pouka da Crkva svaki put kad bude izmanipulirana, to se odrazi tako da jedan dio vjernika otpadne od Crkve. Ljudi traže Boga ne traže karikature. Prema tome isključivost koja ide dotle da se unutar Crkve nameće cijepljenje, da ne mogu pristupat sakramentima, to je duboko protu-evanđeoski … i zato će oni za to odgovarat.

O globalnom jednoumlju, gdje sve vlade i države slušaju jednu Svjetsku zdravstvenu organizaciju (WHO)

To globalno jednoumlje je opasno. Od komunizma se moglo pobjeći na Zapad ili obrnuto, ali sad u procesu globalizacije se želi jednostavno napraviti globalni sustav jednoumlja da nemate mogućnost čuti drugo mišljenje i sve to pod plaštem demokracije. To je prorekao Orwell… Ne želimo postati robovi. Većina pastira je poslušna civilnim vlastima.

O poslušnosti civilnim vlastima

To pitanje je u evanđelju već odgovoreno. …

Broj službenih i neslužbenih pobačaja je 100 milijuna godišnje. Jedan je protestantski pastor rekao: „Ako Bog ne intervenira, onda će se trebati ispričati Sodomi i Gomori na Posljednjem sudu.“

Mi smo odgovorni za to jer ne činimo ništa da to spriječimo. U demokratskoj Hrvatskoj taj zakon je na snazi 30 godina. Sad, dakle, nisu odgovorni komunisti nego nove vlasti, a to je nešto što je zločin koji vapije pred Bogom.

Gdje počinje grijeh prestaje posluh! Imamo slučaj kardinala McCarricka kojemu je dokazana pedofilija, on je zlorabio svoju biskupsku vlast, zlostavljao mladiće i to uglavnom kandidate za svećenike. Nitko ne može pristati na takvo nešto. Prema tome – kad crkveni autoritet traži nešto što je grijeh – tu smo se dužni pobuniti protiv toga!

O pastirima koji pozivaju vjernike sa eksperimentalnim cjepivima  

To je  – akrobacija… Pastiri imaju pravo pozivati na cijepljenje onoliko koliko je to moralno.

O necijepljenim državljanima

Vjernici su i u jednom i drugom slučaju duboko razočarani. Neki su napustili Crkvu. Važno je da svi molimo da imamo odvažne i istinoljubive pastire kao što je Alojzije Stepinac, ili kardinal Wyshinsky – koji se suprostavljao totalitarizmu – ili tolikima koji su platili glavom – svjedočili su i borili se za vjerska prava stada i Crkve.

Sa žalošću moram ustvrditi da su necijepljeni ostali sami prepušteni na milost i nemilost civilnih vlasti

O izjavi  kongregacije

Teoretski imamo dokument o dobrovoljnosti cijepljenja, a imamo i Sveto Pismo i Katekizam i tu je jasan katolički nauk i on je nepromjenjiv. Svaki put kad smo u sumnji, kad vidimo da nije logično ili sumnjivo idimo i tražimo je li to tako. Nije dovoljno samo da je netko svećenik ili biskup da mu se vjeruje. Treba provjeravat sve.

U ovoj situaciji ako se vjernici često osjećaju napušteno ili jesu napušteni, od Boga nisu napušteni i Crkva je osnovana od Isusa Krista. On je glava i važno je obnoviti osobni odnos Kristom. To je naša glavna snaga i da se povezujemo međusobno.

Ova situacija je dobro došla da se razotkriju namisli srdaca, kojima je stalo do Krista, a kojima vjera ništa ne znači.  Došlo je do povezivanja i od tih malih, prezrenih, odbačenih počinje obnova Crkve.

Čovjek ne smije ići protiv svoje savjesti. Tko radi u medicini, ako spozna da čini zlo ako cijepi – tu više ne smije sudjelovati. Najgore je da neki na tome dodatno zarađuju. Tako u Francuskoj liječnik dobije 25 eura dodatnih stimulansa. To je godišnje zarada (izvan plaće) 300 000 eura. Liječnik treba ostati vjeran svojoj savjesti, vjeran Bogu.

Mladi liječnik radi prigovora savjesti treba se odreći svega toga, nema drugog načina, može mijenjat radno mjesto, ali u zločinu ne smije sudjelovat.

Važno je da svjedoče i oni koji su cijepljeni, a požalili su zbog toga – nikad nije kasno boriti se za sebe i za druge. Ako je netko uvidio da je pogriješio treba se pokajati za to. Jednoj osobi, npr. svećenik nije htio za to dati odrješenje, a to je zloupotreba od strane svećenika. On može imat svoje mišljenje, ali on je dužan dati joj odrješenje. Tako da se podjela preselila i u Crkvu. I Crkva je u problemu.

Što kazati ljudima koji su se cijepili, a vide loše posljedice

Da imaju otvoren razum , da promatraju razum i promatraju što se događa. Ne žele povezat posljedice sa cijepljenjem, ne usude se misliti da su pogriješili i bili u krivu.

Važno je da čovjek ima dovoljno samokritičnosti – da sebi prizna – nikad nije kasno. Svaki koji se cijepio neka promatra što se događa i vidi kako se boriti, tražiti informacije. Tražiti od drugih liječnika

O zdravoj pameti i korištenju svog razuma, svoje slobodne volje

Bog nas je stvorio da mislimo svojom glavom.  Bog danas posebno želi da budemo Njegova slika, da koristimo svoj zdrav razum, svoju slobodu, ponosno što nam je Bog to dao. Tako ćemo biti svjedoci drugima, biti ono što se od nas očekuje: svijetlo svijeta, kvasac svijeta.

Mi imamo priliku posvjedočiti za Krista kad imamo priliku evangelizirat i probit tamu sa svjetlom i daj Bože da je iskoristimo.

…

Emisija: Cjepivo da ili ne? Moralno prosuđivanje u vrijeme korone – dr don Josip Mužić –  bila je emitirana na slovenskoj katoličkoj televiziji TV EXODUS: 13.2., a onda opet i 14.2., o 15.2.

Ovo je osmo po redu predstavljanje knjige. Autor nema običaj predstavljati knjigu više puta, no ovaj put zbog potrebe da se govori, kako kaže, dokle god ove mjere traju, treba govoriti. Dosadašnja su bila u Zadru, Zagrebu, Šibeniku,  Splitu, Vukovaru, Vinkovcima te u Rijeci.

Ovdje možete poslušati predavače:
1. Prof. dr. sc. Ružica Razum https://rumble.com/vukimn-ne-uinkovit…

2. mr. sc. Josipa Juričev Sudac, mag. medicinske biokemije https://rumble.com/vukiok-najava-cije…

3. Rajko Bundalo https://rumble.com/vukirq-o-iskustvu-…

4. Prof. dr. don Josip Mužić Zašto je važno govoriti…

Zbog cenzure na youtube-u sva videa na ovu temu (Cjepivo da ili ne?) možete pronaći na platformi: Rumble

Nadbiskup Karlo Maria Vigano je uputio svoje pismo podrške vozačima kamiona koji se već danima odupiru totalitarnom Covid-režimu u Kanadi. Između ostalog piše:

Poštovani vozači kamiona, suočavate se s velikim poteškoćama, ne samo zato što odustajete od svog rada da biste demonstrirali, već i zbog nepovoljnih vremenskih uvjeta, dugih noći na hladnoći i pokušaja da budete uklonjeni s kojima se suočavate.

Ali uz ove poteškoće iskusili ste i bliskost mnogih svojih sugrađana, koji su kao i vi shvatili prijeteću prijetnju i žele vas podržati u prosvjedu protiv režima.

Dopustite mi i da vam izrazim svoju potporu i svoju duhovnu blizinu, kojoj se pridružujem molitvi da ovaj događaj bude okrunjen uspjehom i da se proširi i na druge zemlje. 

Ovih dana vidimo kako padaju maske tiranina iz cijelog svijeta, a nažalost vidimo i toliko konformizma, toliko straha, toliko kukavičluka kod ljudi koje smo do jučer smatrali prijateljima, čak i među članovima naše obitelji. Ipak, upravo zbog ove ekstremne situacije, s čuđenjem otkrivamo geste čovječnosti koje čine stranci, znakove solidarnosti i bratstva onih koji nam se osjećaju bliski u zajedničkoj borbi. Otkrivamo toliko velikodušnosti i toliko želje da nas trgne iz ove omamljenosti. Otkrivamo da više nismo voljni pasivno trpjeti uništenje našeg svijeta koje nameće kabala beskrupuloznih kriminalaca, žednih moći i novca. 

Danas je više nego ikad bitno da shvatite da više nije moguće pasivno pomagati: potrebno je zauzeti stav, boriti se za slobodu, zahtijevati poštivanje prirodnih sloboda. Ali još više, draga kanadska braćo, potrebno je razumjeti da ova distopija služi uspostavljanju diktature Novog svjetskog poretka i potpunom brisanju svakog traga našeg Gospodina Isusa Krista iz društva, iz povijesti i iz tradicija naroda. 

Pokažite svoja prava, kanadski prijatelji: ali neka ta prava ne budu ograničena na jednostavnu tvrdnju o slobodi ulaska u supermarkete ili necijepljenju: neka to također bude ponosno i hrabro polaganje prava na vaše sveto pravo da budete slobodni ljudi. Ali vaša demonstracija treba biti istinska sloboda, podsjećajući vas da je Istina – to jest, naš Gospodin Isus Krist – jedini Onaj koji vam može garantirati slobodu: Istina će vas osloboditi .

Pomolimo se da se Krist vrati da vlada u društvu, u vašim srcima i u vašim obiteljima. Uzmite duhovno oružje svete krunice i molite se Blaženoj Djevici, Svetoj Ani, Svetom Jurju i Svetim kanadskim mučenicima da zaštite svoju domovinu.

Svoj apel završavam molbom da molite sa mnom, riječima koje nas je naš Gospodin naučio: neka budu pečat ovog buđenja, ovog narodnog oslobođenja. Izmolimo je svi zajedno, naglas, da se naša molitva uzdigne do neba, ali i da snažno odzvanja na ovim trgovima, na ovim ulicama, sve do palača moćnih:

Oče naš, koji jesi na nebesima, sveti se ime tvoje; dođi kraljevstvo Tvoje, budi volja Tvoja, kako na nebu tako i na zemlji; Kruh naš svagdanji daj nam danas, i otpusti nama duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim; I ne uvedi nas u napast nego izbavi nas od zla. Amen. 

+ Carlo Maria Viganò, nadbiskup

(…) Više na lifesitenews.com

***

KORONAJEDNOUMLJE – U pripravi cjepiva protiv kovida koristile su se stanice pobačene djece

Dr. don JOSIP MUŽIĆ: CJEPIVO: DA ILI NE? – Moralno rasuđivanje u vrijeme korone, Kyrios, Split, 2021.

Prošle su dvije godine kako ne prestaje interes za korona krizu, od njezine pojave i uzroka, znanstvenog i inog suočavanja s njom, dijagnoza, načina liječenja, lijekova, cijepljenja, provođenja zdravstvenih državnih mjera prema pučanstvu, posljedica. Pače, tema je sve aktualnija tim više kako odgovori na njeno obuzdavanje i liječenje postaju u mnogim područjima kontroverzni, diskutabilni i upitni. Vladajuće medicinske – zdravstvene, farmaceutske te  državne vlasti  diljem svijeta nameću uniformnu sliku i poruke dok se problematični aspekti i drugačija znanstvena mišljenja o njenom ublažavanju i sprječavanju zaobilaze i ignoriraju.

Ova sjajna knjiga don dr.sc. Josipa Mužića (po meni knjiga godine) glas je vapijućega koji s kršćanskog motrišta svojim znanjima želi doprinijeti što cjelovitijem sagledavanju ove bolesti, njezinom prevladavanju i zamkama koronajednoumlja. Pruža ruku, no za uzvrat, kako kaže, dobiva uvrjede, omalovažavanja, prijezir, mržnju, cenzuru.

Na jednom mjestu kaže: Tajna ovoga brzoga uspjeha koronajednoumlja nije samo u usklađenom djelovanju raznih moćnih čimbenika, nego i strahu za zdravlje i život koji je utjeran ljudima, a u čemu je najveća odgovornost medija i stožera, koji s državnim ustanovama provode agresivnu promidžbu uz obilnu cenzuru, uvjetovanja i ucjenjivanja ljudi što otežava dolaženje do istine i snošljivu društvenu klimu. U takvom ozračju teško je uopće postavljati pitanja i nepoželjno misliti svojom glavom. No, autor je čvrsto na zemlji kada kaže: Ustvari, nitko razuman nije protiv cijepljenja kao takvog. Oni koji se sada nisu spremni podvrgnuti cijepljenju, uglavnom su ljudi koji se zalažu za pravo da sami mogu odlučivati o svojem zdravlju i traže uvjerljive razloge da mogu odvagnuti za i protiv te onda donijeti sud. U tome će im pomoći slobodno i kritičko znanstveno propitkivanje, osjećaj razuma i kritičkog duha. Usprkos različitim stavovima koji kolaju u javnosti Mužić ističe da istinujući u ljubavi čuvamo jedinstvo u Kristu priznavajući i popravljajući eventualne pogrješke.

Autor je knjigu podijelio u tri dijela: I. dio: Cjepiva i pobačaj, II. Drugi dio: Sloboda i odgovornost i III. dio: Odbijanje cijepljenja. Uz Priloge autor je dao iscrpnu relevantnu domaću i svjetsku bibliografiju knjiga, studija i članaka na 40 stranica – što već samo po sebi govori kako je knjiga utemeljena na znanosti i samo znanosti. Ne na teorijama urota ili zavjera, šamanizmu, ravnim pločama i sličnim pogrdama kojima se često časte neistomišljenici pravovjernih – kako od medicinskih tako i političkih stručnjaka i stručnjaka. U uvodnom dijelu spomenuo bih poticajne misli jednog od  recenzenata dr.sc. Damira Šehića (druga recenzentica je dr. sc. Ana Jeličić): „Izniman bioetički  doprinos autor donosi  konfuznoj i nekritički divergentnoj javnoj diskusiji o kovidkrizi, uvijek polazeći od dostojanstva i integriteta ljudske osobe i njezinih fundamentalnih prava, slobode i savjesti. Sloboda i moralna odgovornost svakog pojedinca,  zdrav razum i autonomija, savjest i sloboda izbora, čiji je govor autor ukorijenio u Kristovom moralnom zakonu i učiteljstvu Crkve, čine bedem kršćanskog  stava neuništivog ni pred naletom novog totalitarizma ili puzajuće diktature kako ju autor argumentirano naziva“…

MORAL I CJEPIVA

Na početku knjige autor nas upućuje na dokumente Katoličke crkve koji tretiraju pitanja morala i cijepljenja, proizvođača i upitnosti cjepiva dobivenih na neetičan način, crkvenim uvjetima uzimanja cjepiva i alternativama, nekim posljedicama cijepljenja za ljudsko zdravlje, dobrovoljnosti ili prisili cijepljenja, istini o smrtnosti ili uz smrtnost od kovida.

Autor polazi od neupitne činjenice kako su se u pripravi nekih cjepiva protiv kovida koristile stanice pobačene djece. Od cjepiva koja je naručila naša zemlja protiv korona-virusa AstraZeneca/Oxford University i Johnson&Johnson koriste se stanične linije koje potječu od pobačene djece u pripravnoj i proizvodnoj fazi pa su kao takva s kršćanskog nauka neprihvatljiva. Cjepiva proizvođača Pfizer/BioNTecha i Moderne stanične su linije koje potječu od odbačene djece korištena su samo  u fazi testiranja.  Postojeća cjepiva ne nude nikakvu alternativu. Može se izabrati između većega ili manjeg zla. Etički prihvatljiva cjepiva, poput Sanofi-GSK i Cure Vac naručena su u manjim količinama i ona će od svih cjepiva najkasnije biti ponuđena za uporabu. Na Zapadu su sva dostupna protukovidna cjepiva  više ili manje povezana s pobačajima. Mužić pokazuje da su proizvođači imali na raspolaganju etički prihvatljive alternative koje nisu htjeli iskoristiti. Temeljem brojnih izjava stručnjaka različitih struka, a napose teologa i biskupa, razvidno je da prihvaćanje cjepiva  okaljanog pobačajem predstavlja suradnju s grješnom strukturom u kojoj je čin pobačaja  neodvojivi dio. Ako je u svijetu, od korone, uz koronu ili slična tumačenja, do sada umrlo oko 5 milijuna ljudi, od pobačaja godišnje  biva usmrćeno oko 75 milijuna?! Kako interpretirati tu činjenicu? Argumentirajući svoj stav o moralnosti cijepljenja ovim cjepivima Mužić polazi od izjava Kongregacije za nauk vjere Donum vitae (1987.): „Leševe zametaka ili ljudskih plodova, bilo da su namjerno ili pak nenamjerno pobačeni, treba poštivati jednako kao i smrtne ostatke drugih ljudskih bića“; izjave Kongregacije (1980.) u kojoj stoji: „Nitko i ništa ne može ovlastiti ubijanje nevinoga ljudskog bića, bilo fetusa ili embrija, djeteta ili odraslog, starog, neizlječivog bolesnika ili umirućeg“; Dokumenta Kongregacije za nauk vjere (2009.) Dignitas personae u kojoj se ističe kako se za proizvodnju cjepiva „kadšto upotrebljavaju stanične linije dobivene nedopuštenim zahvatima protiv ljudskog života“. Papinska akademija za život je još 2005. osudila praksu ovako dobivenih cjepiva kao neetičnu, pri čemu ukazuje da su priprava, distribucija i trgovanje takvim cjepivima „moralno nedopuštena jer bi mogla doprinijeti poticanju vršenja novih hotimičnih pobačaja“. Kongregacija za nauk vjere iz 2021. pak dopušta korištenje i ovakvih cjepiva, jedino ukoliko ne postoji alternativa! Autor ističe da se alternative ne propitkuju i ne traže, a ignoriraju se ona cjepiva koja odstupaju od danas nametnutih silom i moći utjecajnih velikih farmaceutskih divova koji dominiraju svjetovnim ali i sve više (pomalo zbunjenim!) crkvenim vlastima. No, ipak crkvena nauka propovijeda da svaki čin (pa tako i cijepljenje) da bi bio moralan, mora biti slobodan i tada čovjek snosi odgovornost za njega. Ako je izvršen pod prisilom nije valjan ni moralan. Ovogodišnja izjava Kongregacije u svom dokumentu navodi: „Praktični razum čini očitim to da cijepljenje  u pravilu nije moralna obveza i da zato mora biti dobrovoljno“. I naposljetku Vijeće Europe u Rezoluciji br. 2361. (siječnja 2021.) određuje da sve države članice „osiguraju da su građani informirani o tomu  da cijepljenje nije obvezno i da nitko ne vrši politički, socijalni ili drugi pritisak da se cijepe, ako to sami ne žele, te da osiguraju da nitko ne bude diskriminiran zbog toga što nije cijepljen zbog mogućih zdravstvenih rizika ili ne želi biti cijepljen“. Na što upućuju ovi dokumenti: dostupnost nužnih informacija, traženje i davanje alternativa za cijepljenje, cijepljenje ne smije biti čin prisile – nije obvezno, nitko ne smije biti diskriminiran zbog vlastitog čina necjepljenja. No, kakva je uistinu praksa? U daljnjem tekstu.

ČINJENICE – PRAVO NA ISTINU

Za potvrdu svojih stavova autor polazi od brojnih činjenica i istraživanja u svijetu koja protuslove službenim, tzv. neupitnim istinama, kojima se svakodnevno bombardira javnost i vrši pritisak na slobodu savjesti i prava izbora. Takve izjave plod su medicinskih stručnjaka napose povezanih s državnim političkim strukturama i moćnom farmaceutskom industrijom. U svojoj simbiozi ti krugovi najčešće nikome ne daju za pravo niti imaju nakanu raspraviti ili saslušati drugačija mišljenja, rezultate istraživanja, prijedloge, sugestije, argumente… Čak ni onda kada njihova nametnuta rješenja ne daju nikakve ili čak štetne učinke. Zabrinjavajuće je da u vremenu ove svjetske pošasti dominiraju ovakvi monstruozni sveznadari  koji sve znaju, koji na sve imaju pravo, koji bahato omalovažavaju druge stručnjake i njihova znanja i dobrohotnost u nakani zajedničkog traženja rješenja. Stoga je važno navesti neka pitanja koja Mužić postavlja tim sveznadarima ali i široj javnosti:

1) Budući   je virus za djecu praktično neopasan nametanje nošenja maski i cijepljenje djece (eksperimentalnim cjepivima?!) štetne su mjere koje se nameću?!,
2) Kako se statistike umrlih ne temelje na obdukcijama kako se može točno prikazati broj umrlih od korone, a ne primjerice, od zgrušavanja krvi ili drugih bolesti?!,
3) Kako se i zašto prešućuju statistički podatci o broju umrlih od posljedica cijepljenja, brojnost zaraza kod više puta cijepljenih osoba (pa i smrtnih slučajeva!), ali i broj samoubojstava,
4) Kako objasniti pučanstvu da se cijepljenjem virus ne može držati pod kontrolom, ili ako cjepivo nije apsolutno učinkovito, što kako ističe autor priznaju i sami proizvođači, onda se pod uvjetom da se svi cijepe ne osigurava potpuna zaštita!,
5) Ne stvara li se sustavno iluzija da cijepljenje štiti od zaraze?!
6) Kako objasniti izvješće ravnatelja bolnice Herzog iz Jeruzalema  da je 95 posto teško bolesnih pacijenata od kovida cijepljeno, a 85 do 90 posto ukupnih hospitalizacija povezanih s kovidom čine potpuno cijepljeni ljudi,
7) Nije li nepovjerenje među necijepljenima uvjetovano i što se proizvođači bore da budu izuzeti od odgovornosti za posljedice učinaka cjepiva?!,
8) Kako objasniti da se na ljudima prvi put koristi mRNK metodologija koja za sobom nosi brojne nepoznanice  a nije prošla zadnju fazu testiranja koja se očekuje tek za nekoliko godina?!,
9) Jesu li u pravu znanstvenici koji tvrde da bi genetske promjene izazvane mRNK tehnologijom, prenesene na slijedeće naraštaje, mogle  imati nesagledive posljedice,
10) Kako objasniti javnosti da značajni pripadnici globalističkog svjetonazora, napose iz masonskih krugova, ističu da sadašnja pandemija nije izuzetak, već pravilo razvoja globalizacije, kojoj cilj nije uništavanje bolesti nego njena instrumentalizacija za druge svrhe – ukidanje ljudskih prava, uspostavu novog političkog sustava i potpunog nadzora nad ljudima?!,
11) Jedan od moćnika novoga vrlog svijeta Bill Gates u svom govoru 27. travnja 2018. je rekao kako vjeruje „da se svijet treba pripremiti za pandemiju na isti ozbiljan način kako se priprema za rat“. Taj bogati homo novus značajni je poslovni partner farmaceutske industrije,  Svjetske zdravstvene organizacije i vrlog novog globalističkog svijeta?!

Posebice znakovita pitanja glede moralnosti istraživanja i proizvodnje cjepiva kod proizvođača, autor prikazuje na primjeru djelovanja jednog od najvećeg svjetskog proizvođača lijekova američke tvrtke Pfizer. Podsjeća javnost na događaj iz 1996. godine koji se dogodio u Nigeriji za vrijeme epidemije bakterijskog meningitisa. Tada je 200 djece u dogovoru s nigerijskim državnim službenicima na prijevaru podvrgnuto testiranju eksperimentalnog lijeka Trohan. Umrlo je jedanaestero djece, a mnoga su ostala slijepa, gluha, paralizirana ili s oštećenjima mozga. Pfizer je osuđen i platio odštetu od 75 milijuna dolara. Autor nadalje ističe da je ta tvrtka više puta osuđivana zbog nemoralnog poslovanja, a 2009. platila je najveću kaznu u povijesti zdravstva, čak 2,3 milijarde dolara – zbog učestale prakse prijevara. Pfizer je udružen s njemačkom tvrtkom BioNTech, koja je razvila mRNK tehnologiju i koja je potpisala sporazum s Zakladom Melinde i Billa Gatesa, u rujnu prošle godine – neposredno prije pojave pandemije?! Godine, 2012. otkriveno je da je ta tvrtka godinama podmićivala liječnike i u Hrvatskoj i zato je nagodbom platila odštetu od 60 milijuna dolara?! Nije samo u pitanju Pfizer. Naime, zadnjih desetljeća moćne farmaceutske industrije preuzimaju glavnu ulogu u brojnim nemoralnim eksperimentima, posebno na štetu najranjivijih – djece i najsiromašnijih. No zato je tvrtka Pfizer samo za prvih devet mjeseci 2020. godine, od prodaje lijeka protiv kovida prijavila prihod od 36 milijardi dolara! I gdje je kraj?!

SUPROTSTAVITI SE KULTURI SMRTI

Mužić napose upozorava na agresivnu praksu stigmatizacije necijepljenih, diskriminaciju  kovid potvrdama, idolatriju cjepivima, zdravstvenu diktaturu i (ne)snalaženje crkvenih pastira u korona krizi, odnosno podilaženju svjetovnim vlastima i njihovim stožerima.

Glede stigmatizacije necijepljenih ukazuje na Dokument izraelskog javnog hitnog vijeća za kovid krizu, u kojemu se ukazuje na tri lažne pretpostavke:

1) necijepljeni nisu više zarazni od cijepljenih nego podjednako,
2) nije točno da necijepljeni lakše prenose zarazu nego cijepljeni,
3) asimptomatski prijenos nije uobičajen, nego je stopa prijenosa asimptomatskih osoba 20 puta niža od one kod simptomatskih pacijenata.

Kovid potvrde ne sprječavaju širenje zaraze i stoga ne ispunjavaju svoju svrhu. Njima se jedino vrši pritisak na dodatna cijepljenja. Brojne znanstvene studije dokazuju da je prirodni imunitet snažniji i dugotrajniji od zaštite cijepljenjem.

Međutim svjedoci smo idolatrije koja pretvara cjepivo u idola kojemu se iskazuje slijepa vjera i štovanje.

Na djelu je zdravstvena diktatura koju je najbolje prikazao benediktinac Giulio Meattini: Potpuna medikalizacija društva, u ime prava na zdravlje ili općega dobra javnoga zdravstva, vrh je dijamanta novog imperijalizma koji želi dovršiti djelo preobrazbe građana u robu i u robove, nakon što je preobrazio u robu fetuse djece. Osim već spomenutih doktrinarnih stavova Katoličke Crkve prema kovid krizi po prvi put u povijesti ukinute su globalno svete mise što predstavlja ključno pitanje elementarne pravednosti i ravnopravnosti vjernika i nevjernika pred zakonom. Otkazuju se svete mise, zabranjuje se ulazak u crkve bez kovid potvrda, vjernici ostaju bez crkvenih sakramenata, vjernici se sve više osjećaju ostavljenima, kao ovce od svojih pastira. To je tim žalosnije s obzirom na činjenicu s kojom se bezobzirnošću i silovitošću nameće  kultura smrti (pobačaj  i eutanazija), ideologija roda i medijsko jednoumlje. Kada se usto vjernici suoče s poklonstvom svojih pastira prema različitim mjerama vlasti koje su protivne kršćanskom nauku, ali i pravu pojedinaca na poštivanje savjesti, slobodu izbora, morala i ljudskih prava, sve teže se suočavaju s takvim nepravdama. U razgovoru za Hrvatski tjednik, 9. prosinca 2021. g. Mužić je među inim izjavio: „Crkva mora zaštititi vjernike od Stožerova nasilja. Nije Stožer iznad Crkve, pape i Svetoga pisma, zato vjernici  moralno okaljana cjepiva  moraju odbiti i kad papa priča o činu milosrđa jer je to suradnja sa zlom“. Na samu Novu godinu naišao sam na ilustrativan razgovor s kardinalom Gerhardom Müllerom, prefektom emeritusom Kongregacije za nauk vjere, za National Catholic Register, koji je tim povodom izrekao znakovitu misao: Ograničenje pristupa sakramentima Covid-potvrdama težak je grijeh. No, neki naši biskupi, poput Mate Uzinića tako ne misle, pa bi se prema njima mogla promijeniti ona Isusova: Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni, ja ću vas okrijepiti, u novo crkveno pravilo: “Dođite k meni samo ako ste cijepljeni.”

Mužićevu briljantnu studiju o koroni i pandemiji, cijepljenju da ili ne?! mogli bi nazvati: Na braniku slobode i ljudskih prava, s podnaslovom: Vapaj za ljudsko dostojanstvo i istinu.

Na kraju knjige Mužić poručuje kako nitko nema monopol na istinu, ni znanstvenu, ni društvenu, ni moralnu…, a načelo kršćanskog razlučivanja glasi: In necessariis unitas, in omnibus caritas – U bitnome jedinstvo, u dvojbama sloboda, a u svemu ljubav! POSLUŠAJMO GA. Cijepljeni i necijepljeni. A napose oni koji donose odluke!

Mijo Ivurek – Izvor: Hrvatski fokus, 4.2.2022. (Članak je izišao i u Hrvatskom listu, prije tjedan dana)

Otac Ambrozije objašnjava.

Sve važne odluke u životu trebaju biti vođene razboritošću.

Uz pomoću nje odlučujemo o smjeru djelovanja u skladu s našom racionalnom prirodom. Bez toga možemo napraviti neke vrlo velike, čak i fatalne pogreške. To je tako u pitanjima koja se tiču ​​našeg staleža u životu, naše karijere, naše obitelji, a također i našeg zdravlja. Trenutno se postavlja vrlo ozbiljno pitanje da li se cijepiti ili ne.

***

P. Zar razboritost ne zahtijeva da učinimo   ono što naša vlada kaže da je ispravna stvar?

O. Opći (službeni) narativ koji su stvorile naše vlade, zahvaljujući svemoćnim medijima, ide otprilike ovako:

1) SARS-CoV-2 je virus koji uzrokuje vrlo prenosivu smrtonosnu bolest poznatu kao COVID-19 koja je stvorila stanje pandemije u cijelom svijetu i već je ubila milijune ljudi.

2) Cijepljenje je jedini način sprječavanja širenja virusa i zaštite svih nas.

3) Ako nam je stalo do spašavanja života, imamo moralnu obvezu primiti eksperimentalna ‘cjepiva’ za koja nas naše vlade uvjeravaju da su sigurna i učinkovita.

4) Svatko tko odbije ili promijeni ove premise smatra se opasnim za društvo i podliježe kaznenom progonu.

P. Je li ta priča potkrijepljena činjenicama?

Prvi članak u ovoj seriji  Savjest i cjepiva (I.) istražuje dokaze koji osporavaju tri ključne točke gore spomenute koje potiču na cijepljenje, poglavito srednju globalnu stopu smrtnosti od infekcije (IFR) od 0,05% i nedostatak učinkovitosti ili sigurnosti trenutnog ‘cjepiva’.

Četvrta točka, međutim, ostaje najviše zabrinjavajući aspekt ‘pandemije’ s njezinom cenzurom rasprave, čak i onom koja dolazi od najkvalificiranijih u relevantnoj znanosti, i brzim utišavanjem bilo kakvih neslaganja ili oporbe. O tome svjedoči stalna ‘provjera činjenica’ na web preglednicima/društvenim medijima, uklanjanje članaka iz medicinskih časopisa te uništavanje ugleda i ‘otkazivanje’ istaknutih medicinskih glasova koji su kritičari narativa o cjepivu protiv COVID-19.

Ova cenzura bez presedana navela je tisuće liječnika da hitno formiraju globalne mreže koje dovode u pitanje etiku i znanost iza ‘cijepljenja’ i osuđuju farmaceutski utjecaj na politiku, medicinsku profesiju i dobru zdravstvenu skrb. Oni također prozivaju suzbijanje vrlo sigurnih i učinkovitih tretmana u zapadnim zemljama. Te su mreže jednoglasno proglasile da ‘takva politika zapravo može predstavljati zločin protiv čovječnosti’.

Posebni aspekti cjepiva genske terapije koji su od značaja za stručnjake visoke razine u području virologije, imunologije i razvoja cjepiva su njihova sposobnost da omogućavaju:

1) širenje bolesti vrlo virulentnim mutantnim varijantama koje uzrokuju porast slučajeva i vjerojatno dovode do ADE (Antibody Dependent Enhancement), što su pokazale sve prošle studije na životinjama s ‘cjepivima’ protiv koronavirusa.

2) opću imunosupresiju što dovodi do porasta autoimunih bolesti i karcinoma;

3) povećanje poremećaja krvožilnog sustava (srčani udari, moždani udari, ugrušci) uzrokovanih biološki aktivnim šiljastim proteinom koji se nalazi u sluznici krvnih žila uzrokujući mikro-ugruške (oštećenje endotela). To je vidljivo s naglim porastom slučajeva miokarditisa i perikarditisa u mladih odraslih osoba. U starijih osoba može se manifestirati kao srčani udar, moždani udar ili čak zatajenje bubrega i/ili srca (uzrokovano nakupljanjem proteina).

4) pretvaranje virusa u oružje za ostvarenje uvjerljivih skrivenih namjera.

Pojam prikrivenih namjera bit će obrađen u budućem članku. Za sada se ograničimo na istraživanje razboritosti i njezinih sastavnih dijelova u odnosu na medicinske aspekte cijepljenja s nepoznatim potencijalom.

P. Koja je vrlina razboritosti i njezina relevantnost za ovu situaciju?

O. Razboritost je glavna vrlina po kojoj razlučujemo koje stvari treba učiniti, a koje izbjegavati. Tri različita, ali komplementarna akta čine razborito djelo:

1) Savjetovanje i promišljanje;

2) Donošenje odluke;

3) Djelovanje prema toj odluci.

Kada znamo da nešto treba učiniti, razboritost nam također pomaže razlučiti kako i kada to učiniti. U fazi promišljanja, kreposti razboritosti pomaže ono što nazivamo njezinim ‘sastavnim dijelovima’, a to su dobre navike koje omogućuju kreposti da iskoristi svoj puni potencijal. Sastavni dijelovi razboritosti su: pamćenje, dalekovidnost, oprez, pronicljivost, razumijevanje, oštroumnost, poslušnost, razum. Pogledajmo ih jedan po jedan. To će nam pomoći da donesemo razumnu odluku o cijepljenju.

• PAMĆENJE (Memoria) donosi u naš um prikladne stvari koje se odnose na radnju koju moramo izvršiti i njezine okolnosti. Iskustvo prošlosti nam omogućuje da s dovoljnom vjerojatnošću prosudimo što sada trebamo učiniti, pa je stoga dobro pamćenje najmoćnija pomoć vrlini razboritosti. Ljudi s mnogo iskustva obično su razboritiji, jer su vidjeli i čuli mnogo toga.

Kako bi se medicinski tretman smatrao razboritim, potrebno ga je testirati tijekom duljeg vremenskog razdoblja kako bi se osigurala njegova sigurnost i učinkovitost. To omogućuje sjećanju da duboko kopa u to iskustvo i donese prosudbe koje će pomoći učiniti pravu stvar. Praktična vježba pamćenja bila bi prisjetiti se zloglasnog skandala s talidomidom iz 1950-ih i ranih 1960-ih, poznatog medicinskim stručnjacima.

Talidomid je bio lijek koji je na brzinu uveden nakon nepotpunih opažanja. Smatralo se da je sigurno za sve, uključujući trudnice, iako nisu provedene studije o potonjem, niti su postojali dugoročni podaci o utjecaju na ljudima. Lijek je u početku bio na tržištu u Njemačkoj pod trgovačkim imenom Contergan, a zatim je dopušten u 46 zemalja pod različitim trgovačkim nazivima. Tek je nakon pet godina i 10.000 oboljelih beba (od kojih je polovica umrla, a ostale su rođene s teškim invaliditetom) konačno uspostavljena veza između urođenih mana i uzimanja talidomida. Konačno, lijek je povučen iz distribucije.

Ova teška pogreška prouzročila je globalni skandal koji je prisilio i vladu i medicinska tijela da promijene načine testiranja, odobravanja i stavljanja lijekova na tržište te je dovela do mnogih strategija kontrole lijekova koje su na snazi ​​do danas.

Sustav žute karte (za štetne posljedice) uspostavljen je u Ujedinjenom Kraljevstvu i svaki lijek koji se stavlja na tržište trudnicama morao je pružiti čvrste dokaze o njegovoj sigurnosti tijekom trudnoće. Farmakologinja FDA, Frances Oldham Kelsey, nagrađena je predsjedničkom nagradom u SAD-u za blokiranje prodaje talidomida u toj zemlji – učinila je to nakon što je čula za nekoliko slučajeva teških nuspojava.

Sedamdeset godina kasnije, u daleko širim razmjerima, nakon izvješća o 18.500 smrtnih slučajeva u SAD-u, 13.000 smrtnih slučajeva u Ujedinjenom Kraljevstvu i 27 zemalja Europske unije i s kombiniranih 3 milijuna štetnih učinaka u UK, EU i SAD-u, tijekom razdoblja od samo 11 mjeseci – još uvijek imamo ‘hitnu upotrebu’, pa čak i obvezu ‘cjepiva’ za gensku terapiju koja se prodaje za sprječavanje COVID-19, koja su još uvijek dio aktivnog kliničkog ispitivanja koje ne treba završiti još tri godine, bez dokazivih podataka o sigurnosti za opću populaciju, a kamoli za djecu i trudnice. Vrijedi napomenuti da su gore navedene brojke iznimno konzervativne procjene, budući da je na polju kontrole lijekova dobro poznato da se samo 1-10% nuspojava (uključujući smrt) prijavljuje zbog zamornog procesa uključenog za obitelji i liječnike.

Nadalje, imamo aktivnu cenzuru i uništavanje ugleda mnogih eminentnih profesionalaca na svim kontinentima koji ističu zabrinutost zbog sigurnosti i koji pozivaju na trenutni prekid uvođenja cjepiva. Jedna takva stručnjakinja, dr. Tess Lawrie, osnivačica grupe BIRD (British Ivermectin Recommendation Development) u Velikoj Britaniji i bivša konzultantica pri WHO-u, zaključuje u pismu britanskom odboru za lijekove:

‘Potrebna je hitna neovisna stručna procjena i rasprava radi procjene da li nova cjepiva mogu uzrokovati mutacije gena među primateljima, kao što sugerira pojava obično iznimno rijetkih genetskih poremećaja. MHRA (Regulatorna agencija za lijekove i zdravstvene proizvode) sada ima više nego dovoljno dokaza u sustavu žute karte da proglasi ‘cjepiva’ protiv COVID-19 nesigurnima za upotrebu kod ljudi. Trebalo bi se pripremiti za povećanje humanitarnih napora kako bi se pomoglo onima koji su oštećeni “cjepivom” protiv COVID-19 te za predviđanje i ublažavanje srednjoročnih i dugoročnih učinaka.

• DALEKOVIDNOST (Providentia) je sposobnost vizualizacije budućih ishoda radnji temeljenih na prošlom iskustvu: čovjek ne može biti oprezan za budućnost osim ako nije učio iz prošlosti. Tako možemo vidjeti kako je predviđanje povezano s pamćenjem.

Svatko tko je svjestan skandala s talidomidom ne može ne vidjeti paralelne opasnosti i rizike – u ovom slučaju u mnogo većim razmjerima – neobuzdane uporabe eksperimentalnih lijekova, posebice genskih terapija. Spoznaja o tome što se tada dogodilo pomaže nam zacrtati smjer kojim bismo izbjegli slične ili još ozbiljnije nesreće u budućnosti. Nažalost, već zabilježeni broj umrlih i ozlijeđenih dokazuje da je malo dalekovidnosti kod onih koji umjesto nas donose odluke. Čak i ako većina cijepljenih nema trenutne štetne učinke, moramo postaviti pitanje kakve ćemo moguće i nepoznate ishode imati u budućnosti primjenom neprovjerene genetske tehnologije na sve dobne skupine, uključujući trudnice i djecu tijekom njihovih neurološki i hormonski osjetljivih godina razvoja.

Na primjer, kada uzmemo u obzir da žene i mlade i starije doživljavaju teško menstrualno krvarenje nakon cijepljenja, nije čudno zašto znanstvenici i liječnici upozoravaju na epigenetske reproduktivne učinke koji se možda neće manifestirati odmah ili u prvoj generaciji. U pravnom prigovoru Europskoj agenciji za lijekove, dr. Michael Yeadon, bivši glavni znanstvenik Pfizera, upozorava: ‘Cjepivo s mRNA pokreće tijelo da proizvodi antitijela protiv šiljastog proteina SARS-CoV-2, a proteini šiljaka zauzvrat sadrže sincitin- homologni protein koji je neophodan za stvaranje posteljice. Ako imunološki sustav žene počne reagirati na sincitin-1, postoji mogućnost da bi mogla postati neplodna. To je pitanje koje niti jedna studija cjepiva ne razmatra posebno. Masovno cijepljenje žena u reproduktivnoj dobi protiv COVID-19 moglo bi potencijalno imati razornu posljedicu izazivanja masovne neplodnosti ako cjepivo pokrene imunološku reakciju protiv sincitina-1.’

Nadalje, razumijevanje epigenetike – utjecaja vanjskih čimbenika na ekspresiju naših gena – kritično je i trenutno nedostaje. Mogućnost da ubrizgana mRNA (koja ima upute za stvaranje šiljastih proteina) putem enzimatskog procesa može prodrijeti u jezgru stanica gdje se nalazi DNA i u konačnici se umetnuti u DNa, ne može se definitivno isključiti. Već postoje dokazi da se upravo taj proces, koji istraživači nisu očekivali, događa s šiljastim proteinom. Što to znači, jednostavnim jezikom, ako se ovo umetanje dogodi u jajnoj stanici i spermi, postoji stvarni potencijal da će ova cjepiva promijeniti ljudski genom, zauvijek.

• OPREZ (Cautio) koristi prošlo znanje kako bi izbjegao smetnje i zla u budućnosti. Oprezna osoba vrlo je pažljiva kako ne bi došlo do vanjskih smetnji koje bi pokvarile ili ometale čin kreposti, na primjer, uzrokujući neželjenu štetu bilo koje vrste. To je dio razboritosti koji je posebno važan za liječnike. Imajući u svojim rukama živote ljudi, moraju biti vrlo oprezni u sredstvima koja predlažu za liječenje ili prevenciju bolesti. Nije dovoljno poduzeti radnju koja bi možda mogla djelovati. Doista, prvo načelo u medicini glasi: Primum non nocere – prije svega, ne čini štetu. Oprez pomaže upravo u tome. To bi također moglo uključivati ​​odustajanje od onoga što se smatralo sigurnim smjerom djelovanja kada postane očito da nije. U našoj sadašnjoj situaciji, oprez nas podsjeća na očiti nedostatak znanstvene metode uključene u razvoj sadašnjih ‘cjepiva’, ili na kvazi-religijski žar uključen u njihovo promicanje; oba bi trebala aktivirati zvona za uzbunu. U sljedećem citatu, dr. Robert Malone, suizumitelj tehnologije mRNA, industrijski znanstvenik, liječnik i klinički imunolog s velikim iskustvom u državnim i farmaceutskim regulatornim tijelima na visokoj razini, opisuje kako je oprez upadljivo izostao:

‘Svjetske regulatorne agencije dopustile su Pfizeru da nastavi s pokusima na ljudima, a zatim EUA (Emergency Use Authorization) sa skupom podataka koji su uvelike nepotpuni i koji nisu zadovoljili ni minimalne standarde onoga što je inače potrebno za sigurnosnu toksikologiju i genotoksičnost i ispitivanje reproduktivne toksičnosti. Čini se da im je bilo dopušteno spojiti informacije koje su dobili od drugih RNA i drugih cjepiva umjesto da rade nove studije. Dopušteno im je da nastave na temelju neadekvatnih informacija. To je duboko demoralizirajuće i do srži korumpirano. Ne mogu to drugačije objasniti. Norme koje sam učio godinama svog profesionalnog života… i sada nijedno od pravila nije važno. Bioetička pravila, potpuno su zanemarili. Ova pravila sežu do Nürnberških suđenja. Ono što vidim jako me uznemiruje. Sada sam došao do točke gdje je moje stajalište da FDA i CDC u biti djeluju izvan bilo kakvog sudskog ograničenja. Nije ih briga koja su njihova standardna pravila. Radit će što god žele. Čini se da je mnogo toga vođeno osobnim uvjerenjima dr. Faucija. I zbog zakona koji je donesen na početku izbijanja – ne znam mogu li se smatrati odgovornim – budući da su sada možda ti sudovi već bivši.’

Zabrinutost dr. Malonea u vezi s Pfizerom posebno je ponovio dr. Michael Yeadon kao i trenutni istraživači Pfizera koji su nedavno otkrili ‘ozbiljan nedostatak integriteta podataka bez presedana’ u ispitivanjima. Pfizer je glavno cjepivo izbora za one mlađe od 50 godina i odobreno je i uvedeno za upotrebu kod djece od pet godina. Osim toga, postoji još jedan, još važniji razlog, koji nam zabranjuje odbacivanje ozbiljnih dokaza protiv ‘cijepljenja’, a to je da se potpuna lista sastojaka ne objavljuje. To je dijelom zbog eksperimentalnosti lijekova, ali i zbog patenta. Ovo je bez presedana u povijesti medicine – primjena lijeka čiji sastojci nisu u potpunosti poznati čak ni liječnicima i medicinskim sestrama koje ih daju, što onda naravno briše pojam informiranog pristanka.

• PRONICLJIVOST (Circumspectio) usko je povezana s oprezom. Radi se o dispoziciji da se prate okolnosti koje okružuju situaciju koja se razmatra. To je sposobnost da se osvrnemo oko sebe, da ne budemo pretjerano zaokupljeni samo vlastitim istraživanjima i nalazima, već da budemo pozorni i na tuđa, na aktualne događaje, na dokazive  činjenice. Određeni način djelovanja mogao bi biti dobar sam po sebi, ali ne u ovim konkretnim okolnostima. Određena informacija mogla bi biti u suprotnosti s mojim istraživanjem, ali moram to uzeti u obzir, jer sam možda pogriješio. Pronicljivost povezuje točke i obvezuje nas da postavimo neka teža pitanja: Zašto se sumnjivi kemijski imunitet koji je kratak – traje samo do 200 dana, a onda čak i postaje negativan s mogućnošću pseudo-AIDS sindroma – preferira nad prirodnim imunitetom koji je daleko bolji? Zašto su farmaceutske tvrtke oslobođene svake odgovornosti? Zašto je toliko medicinskih stručnjaka spremno izgubiti posao i sredstva za život, ili čak umrijeti za svoj cilj, umjesto da se cijepe? Zašto medicinski časopisi cenzuriraju i povlače studije koje pokazuju štetu od ‘cjepiva’? Čemu žurba da se svi na svijetu cijepe eksperimentalnim ‘cjepivima’ protiv bolesti sa stopom preživljavanja od 99,95%? Zašto se djeca, koja nisu u opasnosti, prisiljavaju na cijepljenje? Zašto se trudnice, koje su uvijek bile isključene iz takvih pokusa, potiču na cijepljenje? Zašto imamo mlade, elitne sportaše koji iznenada umiru nedugo nakon što su primili ‘cjepivo’? Što se ovdje događa?

Kada se osvrnemo na posljednje prisilno eksperimentiranje na ljudima u partnerstvu s izmanipuliranim društvenim poretkom u zapadnoj zemlji – razdoblje u Njemačkoj pod kontrolom nacista – trebali bismo biti skloniji pronicljivosti. Iako su mnogi brzi u tome da odbace takve usporedbe kao ‘teorije zavjere’, to stvarno ne možemo prebrzo otpisati kao teoriju kada postoje brojni znakovi upozorenja da je to puno više činjenica nego teorija. Kampanje straha, segregacija i dvoslojno društvo utemeljeno na ‘zdravstvenim’ osobinama, izgradnja karantenskih kampova, demoniziranje  onih koji prigovaraju, posebno stručnjaka, kao ‘antivaxera’, te u mnogim zemljama uskraćivanje zdravstvene skrbi određenim skupinama ( u ovom slučaju necijepljenima), svi imaju svoj ekvivalent u tom mračnom razdoblju povijesti. Kako je dr. Vladimir Zelenko, tvorac vrlo uspješnog hidroksiklorokin protokola za COVID-19, izjavio: ‘Kada je počela padati kiša, Noa više nije bio teoretičar’.

Nadalje, postoji zabluda da je program koji su provodili nacisti bio izolirani delirij luđaka rođenog u Austriji. Zapravo, ljudski eksperimenti i eugenika su usavršeni u Sjedinjenim Državama (osobito u Kaliforniji) s Rockefellerovim institutom koji je financirao mnoge od ranih programa eugenike koji su potom usvojeni i provedeni u nacističkoj Njemačkoj.

• RAZUMIJEVANJE (Intellectus) je sposobnost shvaćanja praktičnih principa i prirode različitih situacija – to je ono što nazivamo zdravim razumom. Iskustvena je činjenica da ljudi koji imaju diplome nisu nužno obdareni ovakvom vrstom razumijevanja. Možda su sposobni recitirati činjenice naučene iz knjiga, ali kada je riječ o razumijevanju osnova određene situacije, lako se mogu zavarati i ne vidjeti šumu od drveća, pogotovo kada ih strast njihovih vlastitih teorija lako može zaslijepiti. Često je sve što je potrebno da se vidi kroz lažnu propagandu zdrav razum. Jedna praktična točka koju razumijevanje brzo rješava jest korištenje dokazano sigurnih i učinkovitih tretmana protiv COVID-19, kao što su ivermektin, hidroksiklorokin, vitamin C, D, cink, kvercetin itd. Zašto je nastala ova žurba za ‘cjepivima’ korištenjem pobačenih fetalnih stanica kada praktični rezultati koje su dokumentirali brojni liječnici pokazuju da postoje učinkoviti i jeftini tretmani? U svemu tome nedostaje zdrav razum.

• OŠTROUMNOST (Solertia) je ono što bismo nazvali brzinom u prepoznavanju sredstava za postizanje cilja. Neki ljudi su po prirodi oštroumni; brzo pronađu pravi odgovor ili način djelovanja u danoj situaciji. Drugi preuzimaju naviku nakon puno praktičnih vježbi, pokušaja i pogrešaka. Prikupljajući podudarne informacije, pronicljiva osoba ne bi propustila shvatiti da kampanja cijepljenja snažno sugerira da se ‘pandemija’ otima u druge svrhe osim zdravlja. Nakon čitanja ‘Lockstep scenarija’ u dokumentima konvencije Zaklade Rockefeller iz 2010. – iste Rockefellerove fondacije koja je bila primarni financijer eugeničkog pokreta u Njemačkoj i SAD-u – pod nazivom Scenariji za budućnost tehnologije i međunarodnog razvoja, koji izriče sa savršenom preciznošću događaje u posljednjih 20 mjeseci, uključujući provedbu biometrijskih propusnica – oštroumna osoba bi se s pravom upitala: je li ovaj scenarij planiran kao sredstvo za neki drugi cilj?

• POSLUŠNOST (Docilitas) je sposobnost primanja savjeta od drugih i dopuštanja da vas vodi njihova bolja prosudba. Ova unutarnja sklonost brzini u učenju najnužnija je za stjecanje vrline razboritosti, a razlog je taj što se razboritost odnosi na postupke u određenim situacijama koje su toliko raznolike da su gotovo beskonačne, tako da ih nitko ne može znati sve. S druge strane, nedostatak sposobnosti slušanja znak je nepromišljenosti. Tko bi mogao poreći da danas vidimo zapanjujući nedostatak poslušnosti kada vlade, mediji i zdravstveni birokrati zanemaruju i cenzuriraju molbe pionirskih znanstvenika i liječnika, posebno stručnjaka za liječenje COVID-19 ili znanstvenika/virologa/imunologa čija specijalnost leži u području nove genske tehnologije i razvoja cjepiva, koji riskiraju svoju egzistenciju i reputaciju kako bi nas svakodnevno upozoravali na broj ozljeda i smrtnih slučajeva, te na omogućavanje virulentnije bolesti?

• Konačno, RAZUM (Ratio) se ovdje odnosi na sposobnost razmišljanja o praktičnim stvarima, ponekad u dubinu, i primjene univerzalnih praktičnih principa kako bi se došlo do prosudbe o danoj situaciji. Dubinsko promišljanje otvara mnoga neodgovorena pitanja: je li racionalno nastaviti tlačiti svjetsku populaciju, ignorirajući dokazane medicinske i dugotrajne principe pripravnosti za pandemiju u korist novih i neznanstvenih ideja kao što su nošenje maski, socijalno distanciranje i zatvaranje zdravih? Najcjepljenije su nacije koje i dalje imaju eskalirajuće slučajeve i smrtne slučajeve od COVID-19. Pa opet, zemlje u razvoju i zemlje Trećeg svijeta sa stopama cijepljenja od čak 5%, ali s otvorenom dostupnosti ivermektina i hidroksiklorokina, smanjile su broj slučajeva na samo 100.

Kako možemo, bez ozbiljnog nedostatka razboritosti, nastaviti gurati ‘cjepiva’ kad znamo ove rezultate? To su pitanja koja razborita osoba mora postaviti. Niti je opcija odgovoriti da nam naše vlade nikako ne bi htjele nauditi. Brojne su vlade učinile upravo to tijekom prošlog stoljeća. Moramo nastaviti postavljati teška pitanja, bez obzira na osobni rizik za sebe. Budućnost čovječanstva može ovisiti o tome da mi imamo hrabrosti za to. Ljudska bića su univerzalno obdarena intrinzičnim pravom na život i slobodu. Nisu zamorci. Kad čovjek više nema pravo glasa o tome što se radi s njegovim tijelom, on je po definiciji rob. A kada se sloboda oduzme, rijetko se vraća na miran način.

P. Kakav zaključak možemo izvući iz svega ovoga?

O. Ako sažmemo ono što znamo iz osnovne kreposti razboritosti, možemo istaknuti sljedeće: Budući da su ta ‘cjepiva’ stavljena na tržište nakon samo površnih ispitivanja, nema dostupnog sjećanja na koje bismo se mogli osvrnuti. Predviđanje nije moguće osim uz odgovarajuće dugoročne podatke o sigurnosti i toksičnosti. Ishitreni marketing označava ozbiljan nedostatak opreza, a opresivni mandati postavljaju pitanje skrivenih namjera. Praktični zdrav razum (razum i razumijevanje) jasno daje do znanja da je propisivanje eksperimentalnih lijekova teška pogreška. Cijeli proces, u kombinaciji sa suzbijanjem vrlo učinkovitih mogućnosti liječenja koje onda dopuštaju korištenje ‘cjepiva’ pod ‘hitnim korištenjem’, otkriva zastrašujući nedostatak poslušnosti prema brojnim briljantnim članovima medicinske struke koji govore o opasnostima ‘cjepiva’. I pronicljivost i opreznost govore nam da u ovom slučaju  nije posvećena dužna pažnja, a nagovještavaju i mračniji plan u igri.

U svjetlu gore navedenog može se sa sigurnošću zaključiti da je primanje bilo kojeg od trenutno dostupnih ‘cjepiva’ protiv COVID-19 nerazumna odluka.

P. Je li ova nerazboritost ozbiljan grijeh?

O. Svaka razumna odrasla osoba dužna je prikupljati informacije i donositi ispravne odluke koje utječu na njezin život i život drugih. Postoji nekoliko načina kako se može pogriješiti zbog nedostatka razboritosti:

1) djelujući prenagljeno, bez odvajanja vremena za razmatranje situacije i postavljanje pravih pitanja;

2) prenagljenim djelovanjem i s previše povjerenja u vlastitu viziju;

3) zbog nepromišljenosti, kada vas nije briga da uložite trud radi donošenja informirane odluke;

4) nedosljednošću, ne provesti u djelo ono što se smatra ispravnim putem.

Ove radnje protiv razboritosti su, u principu, laki grijesi, ali ako dovedu do teške štete nama ili drugima, mogli bi biti smrtni grijesi. Na primjer, ako netko jasno uvidi da bi posljedice mogle biti ozbiljne, pa ipak donese ishitrenu odluku samo da se toga riješi, počinio bi smrtni grijeh, jer bi prihvatio ono što jasno vidi kao moguće teške posljedice.

Poput bezobzirnog vozača koji pretječe kad je loša vidljivost, oni svojom teškom nerazboritošću prihvaćaju stvarnu mogućnost smrti. Ili, čovjek koji igra ruski rulet: čak i ako je u pištolju ćorak, počinio je smrtni grijeh jer je uzeo život u svoje ruke zbog nepromišljenosti ili pritiska vršnjaka. 

P. Ali što je s našim sredstvima za život? Ne bi li bilo razboritije primiti ubod, nadati se da nećemo biti oštećeni i nastaviti skrbiti za svoje obitelji?

O. Mandati o cijepljenju predstavljaju pravi problem savjesti za one čiji život ovisi o profesiji, posebno za one s velikim obiteljima. Odluka će biti teška i mora se voditi razboritošću. Uzimajući u obzir:

1) zaključak  prvog članka u ovoj seriji, koji je pokazao da je prihvaćanje ovih ‘cjepiva’ u većini slučajeva teško grješno zbog povezanosti ‘cjepiva’ s pobačenim fetusima i nedostatka ozbiljnih razloga koji bi opravdali materijalnu suradnju u tome zlu;

2) vrlo stvarnu opasnost od smrti, ozbiljnih ozljeda ili potpune ovisnosti o budućim dodatnim dozama čiji učinci mogu biti ništa drugo nego katastrofalni;

3) visok rizik od raznih imunoloških pojava (kao što je ADE) ili čak pseudo-AIDS sindroma, prema mnogim ozbiljnim virolozima i liječnicima;

Čini se da je čak i za održavanje egzistencije krajnje nerazborito primiti cjepivo.

Doista, od kakve je koristi svojoj obitelji mrtav ili nesposobni otac? Čini se da je rizik nerazmjeran. Iako je s vremena na vrijeme svakako dopušteno poduzeti riskantan postupak samo zato što ćemo u suprotnom umrijeti (poput kirurga koji će pokušati ekstremni zahvat kada je u pitanju život ili smrt), čini se da to ovdje nije slučaj. Postoje i drugi načini za zadovoljavanje osnovnih potreba, iako bi nas kvaliteta života mogla navesti da mislimo da ne možemo živjeti bez tisuću raznih proizvoda i usluga. Zasigurno nije opravdano primiti cjepivo samo da bi zadržali dodatni auto ili kuću, plaćeni godišnji odmor ili društveni i profesionalni prestiž…

Čini se da razborit način djelovanja radije planira budućnost kako bi se prehranili drugim sredstvima ili u drugoj profesiji. To može uključivati ​​preseljenje na drugo mjesto, na selo, gdje je moguće de facto uzgajati i loviti hranu. Ova se taktika dosljedno primjenjivala u vremenima nadolazećeg progona sve do Makabejaca. To je još preporučljivije danas kada život ovisi o vrlo krhkoj opskrbi hranom koja se uvozi odnekud. Razboriti roditelji zapitat će se kakav bi bio veliki grad kada bi, primjerice, nedostatak goriva onemogućio kamionima da dođu do trgovina. Zamislite jedan tjedan bez tisuća kamiona koji dostavljaju hranu? Glad širokih razmjera danas je vrlo ozbiljna mogućnost, a jedini ljudi koji bi preživjeli su oni koji žive na zemlji.

Ozbiljnost situacije zahtijeva duh velikodušnosti i požrtvovnosti za koje je svaka kršćanska duša dužna moliti i raditi. Što je još važnije, bogobojazna osoba potpuno će se pouzdati u Gospodina i Njegovu Presvetu Majku.

Kad netko odluči poslušati glas savjesti i oduprijeti se pritisku, Gospodin proviđa. “Pogledajte prošla pokoljenja i vidite: je li se ikad postidio tko se uzdao u Gospoda? Je li ikad ostavljen tko ga se ustrajno bojao? Je li ikad prezren koji ga je u pomoć zvao?” (Knjiga Sirahova 2,11)

Izvor (u originalu ovdje)

Rasprava o etičkim pitanjima po pitanju cjepiva traje već neko vrijeme. Ovo je kontroverzna tema jer cjepiva protiv COVID-19 koriste matične stanice pobačenih beba. Otac Ambrozije odgovara na glavna pitanja o ovoj važnoj temi.

***

P. Je li istina da se ta cjepiva stvaraju pomoću organa pobačene dojenčadi?

O. Kad smo prije mnogo godina slušali o eksperimentima nad ljudskim embrijima i fetusima, većina nije vjerovala. Neki i danas još uvijek ne vjeruju. Teško je zamisliti izopačenost ljudskog srca koja opravdava korištenje organa dojenčadi – čak i ako je namjera pomoći drugima.

To je instrumentaliziranje te osobe, pretvaranje osobe u predmet koji će drugi koristiti i onda odbaciti kao prljavu krpu. Ovo je teška povreda za svakoga, ali grijeh se pogoršava i povećava težinu kada je ta osoba nevina i bez mogućnosti obrane. Čak i da se to dogodilo samo jednom, bio bi to zločin najtežih razmjera. Čak i da smo upotrijebili tijelo samo jednog djeteta koje je spontano pobačeno, bila bi to teška nepravda. Eugenički pokret koji je krenuo 1920-ih nadzirao je prisilnu institucionalizaciju i sterilizaciju ‘maloumnih’ te, učinio medicinske eksperimente na ljudima ‘prihvatljivim’. Nakon toga, sve do 1970-ih, vađenje organa na živim fetusima gestacijske dobi od 3- 4 mjeseci nije bila rijetkost. Da bismo shvatili težinu uporabe pobačenih fetalnih stanica u medicinskom području, potrebno je sagledati cjelokupnu sliku i korake potrebne za postizanje ‘uspješnog’ ishoda. Ideja da je razvoj stanica došao od jednog ženskog dojenčeta 1973. godine u potpuno izoliranom incidentu je pogrešna.

Trenutačno dostupna cjepiva protiv COVID-19 koriste fetalne matične stanice (roditeljske stanice koje se mogu nastaviti razmnožavati) u njihovoj proizvodnji (koristeći ih kao spremnik za uzgoj virusa) i/ili u svom testiranju (cjepiva se zatim testiraju na tim stanicama). Većina fetalnih matičnih stanica je stanične linije HEK-293. HEK je skraćenica za ljudski embrionalni bubreg. Broj 293 označava broj pokusa potrebnih prije uspješne izolacije stanične linije.

Radna knjižica znanstvenika za HEK-293 nije javna pa nije potvrđen pravi broj korištenih fetusa. Smatra se da je broj blizu 100 u usporedbi sa sličnim staničnim linijama. Na primjer, postojali su deseci fetusa koji su korišteni u ekstrakciji stanične linije označene brojem -38 (WI-38)  i 9 fetusa prije razvoja stanične linije označene brojem -2,3.

Još jedna zabluda je da se organi spašavaju nakon pobačaja. Iako je to samo po sebi gnusan zločin, uzimanje organa za medicinska istraživanja još je više učinjeno s predumišljajem. Slijedi izvadak iz publikacije u medicinskom časopisu iz 2015. u vezi s razvojem nove fetalne stanične linije: “Fetalni materijal je osigurao Odjel za porodništvo i ginekologiju bolnice Yunnan, uz zakonske i etičke sporazume donatora. Prije istraživanja izradili smo stroge i sveobuhvatne kriterije uključivanja kako bismo jamčili visokokvalitetni stanični soj: 1) gestacijska dob 2 do 4 mjeseca; 2) indukcija porođaja metodom vodene vrećice; 3) zanimanje roditelja ne bi trebala uključivati ​​kontakt s kemikalijama i zračenjem; 4) oba roditelja su dobrog zdravlja bez neoplastičnih i genetskih bolesti, te bez povijesti transplantacije ljudskog tkiva ili organa u obiteljima praćenim unazad 3 generacije; i 5) nema zaraznih bolesti. Tkiva iz svježe pobačenih fetusa odmah su poslana u laboratorij za pripremu stanica.” Jednostavnim jezikom: nekoliko dojenčadi gestacijske dobi od 2-4 mjeseca pregledano je, odabrano na temelju njihovog spola, rase i čiste medicinske povijesti. Odabire se datum pobačaja, inducira trudove, vade se organi dok je dijete živo (označeno riječju svježe), a zatim se transportira. Metode ostaju gotovo nepromijenjene u odnosu na opise iz 1952. Uzrok smrti je vađenje organa vivisekcijom.

U sveučilišnoj prijavi za financiranje od 2,3 milijuna dolara za berbu fetusa u 2016., opisana je metoda koja se koristi za jamčenje ‘svježine’ bubrega fetusa. “Za dobivanje tkiva koristit će se inducirani porod. Na našim uzorcima bilježimo toplo vrijeme ishemije i poduzimamo korake da ga svedemo na minimum kako bismo osigurali najkvalitetnije biološke uzorke. Dobivamo povratne informacije od naših korisnika i koristimo te povratne informacije kako bismo prilagodili naše procese prikupljanja od slučaja do slučaja kako bismo maksimalno povećali potrebe istražitelja.”

Pojam ‘vrijeme tople ishemije’ odnosi se na vrijeme u kojem organ ostaje na tjelesnoj temperaturi nakon što mu je prekinuta opskrba krvlju. Jednostavnim jezikom, ovo se odnosi na fetus koji se isporučuje živ, a organi su izvađeni bez anestezije dok srce kuca i krv kruži. Ovaj dio je ključan za osiguranje vitalnosti organa.

Na bilo kojem sudu, zločin koji bi koristio takve metode bi se nazvao unaprijed smišljenim masovnim ubojstvom i mučenjem. Vapi u Nebo za osvetom. Toliko je ozbiljan da ga nijedan razlog ne može opravdati. Do sada je za nadati se da će se svi oni koji nose ime kršćanin s time složiti. To je jasno kršenje pete zapovijedi, ne ubij.

Štoviše, crkveno učenje je dosljedno i sustavno osuđivalo pobačaj, u svim njegovim oblicima – bilo terapeutski ili znanstveno. Papa Pio XII, u svom poznatom obraćanju primaljama, nije ostavio nikakvu sumnju u to pitanje: „Život nevine osobe je nepovrediv, a svaki izravan pokušaj ili agresija na njega predstavlja kršenje jednog od temeljnih zakona bez kojeg je nemože zaštititi ljudsko društvo.. … Nikad ne zaboravite ovo: iznad svakog ljudskog zakona i iznad svake ‘indikacije’ izdiže se besprijekoran Božji zakon.”

P. To je nemoralno. Ali beba je ionako trebala biti pobačena. Kad jednom umre, zar ne možemo koristiti to tijelo?

Postoji samo jedna moralna stvar koju treba učiniti sa svim tim ostacima tijela, a to je pokopati ih dostojanstveno i časno kao tijelo besmrtne duše. Svaka upotreba ovih ostataka, iz bilo kojeg razloga, predstavlja teško kršenje moralnog zakona. Na tim ostacima nije dopušteno izvoditi bilo kakav eksperiment, čak ni pod izlikom spašavanja drugih života. Za Boga je strašno uvredljivo dopustiti izvođenje bilo kakvog takvog pokusa jer je takav grijeh usporediv s kanibalizmom, što je korištenje ljudskog tijela u svrhu prehrane drugog ljudskog tijela.

Papa Ivan Pavao II. jasno je rekao da je eksperimentiranje na ljudskim bićima pogrešno: „Nikakve okolnosti, nikakva svrha, ni bilo koji zakon ne mogu učiniti dopuštenim djelo koje je suštinski nedopušteno, budući da je u suprotnosti s Božjim Zakonom koji je upisan u svako ljudsko srce, spoznat samim razumom i naviješten od Crkve. Ovu procjenu moralnosti pobačaja treba primijeniti i na nedavne oblike intervencije na ljudskim embrijima koje, iako se provode u svrhe koje su same po sebi legitimne, neizbježno uključuju ubijanje tih embrija. To je slučaj s eksperimentiranjem na embrijima, koje postaje sve rašireniji u području biomedicinskih istraživanja i zakonski je dopušteno u nekim zemljama… Korištenje ljudskih embrija ili fetusa kao predmeta eksperimentiranja predstavlja zločin protiv njihovog dostojanstva ljudskih bića koja imaju pravo na isto poštovanje kao i jedno rođeno dijete, baš kao i svaka osoba. Ova moralna osuda također se odnosi na postupke koji iskorištavaju žive ljudske embrije i fetuse – ponekad posebno ‘proizvedene’ u tu svrhu in vitro oplodnjom – bilo da se koriste kao ‘biološki materijal’ ili kao opskrbljivači organa ili tkiva za transplantaciju u liječenju određenih bolesti. Ubijanje nevinih ljudskih stvorenja, čak i ako se provodi radi pomoći drugima, predstavlja apsolutno neprihvatljiv čin.”

P. Ali nije li situacija drugačija s lijekovima i cjepivima koji su već proizvedeni od tih matičnih stanica, nakon čina? 

Sveta Stolica se u više navrata pozabavila ovim pitanjem. Godine 2005. Papinska akademija za život izdala je “Moralno razmišljanje o cjepivima pripremljenim od stanica dobivenih iz pobačenih ljudskih fetusa”. 2008. godine Kongregacija za nauk vjere očitovala se po tom pitanju u dokumentu Dignitas Personae. Papinska akademija za život ponovno se vratila na tu temu 2017. Konačno, u prosincu 2020., Kongregacija za nauk vjere još jednom se bavila tim pitanjem u “Napomeni o moralnosti korištenja nekih cjepiva protiv COVID-19” (u daljnjem tekstu jednostavno “Napomena”). Budući da je ova bilješka najrelevantnija za našu temu, zadovoljit ćemo se ispitivanjem njezina učenja.

Polazeći od načela da takvo djelovanje ne bi bilo sudjelovanje u grijehu pobačaja, već samo pasivan, materijalni i udaljeni oblik suradnje, bilješka daje općenito povoljan odgovor na pitanje, odnosno da se može koristiti takva cjepiva. Kongregacija smatra da je takva suradnja dopuštena, pod određenim uvjetima. Ova posljednja točka uvjetnog odobrenja vrlo je važna i kao što ćemo vidjeti uglavnom je zanemarena, ako ne i potpuno zanemarena.

P. Koji su uvjeti potrebni da bi uporaba cjepiva protiv COVID-19 (i drugih proizvoda zaraženih pobačajem) bila moralno dopuštena?

O. Pažljivo čitanje bilješke otkriva ne manje od sedam uvjeta za zakonitu upotrebu cjepiva protiv COVID-19:

1) mora postojati ozbiljna opasnost koja zahtijeva pribjegavanje cjepivima;

2) ne smije postojati drugo učinkovito sredstvo za borbu protiv virusa;

3) ne smiju biti dostupna etička cjepiva;

4) cjepiva moraju biti sigurna;

5) cjepiva moraju biti učinkovita;

6) mora se izraziti protivljenje postupku kojim je cjepivo omogućeno;

7) mora biti dobrovoljno.

Pogledajmo jesu li svi ovi uvjeti ispunjeni. Dok to činimo, moramo imati na umu da isti uvjeti vrijede za sve lijekove ili hranu koja je napravljena ili testirana na fetalnim stanicama. Ako netko ima saznanja o korištenju pobačajem okaljanih proizvoda, postoji moralna obveza suzdržati se od njihove upotrebe pod istim uvjetima. Ako bilo koji od ovih uvjeta izostane, tada je pribjegavanje tim cjepivima (ili proizvodima) nedopušteno.

Uvjet 1 – Ozbiljna opasnost – Težina COVID-19 precijenjena je na svim kontinentima, a zatvaranja su bila pretjerane, štetna i s malo znanstvene osnove. Prvi strahovi i represivne mjere mnogima su dali dojam da imamo posla s pravom pandemijom s potencijalom da zbriše cijelo čovječanstvo. To je bio glavni čimbenik u odluci Svete Stolice da dopusti korištenje cjepiva. Situacija nije i nikada bila tako ozbiljna kao što se predstavlja,  s dosljednom srednjom stopom smrtnosti od infekcije (IFR) od 0,05% u općoj populaciji u svijetu.

Uvjet 2 – nedostatak alternativa – postoje mnogi vrlo učinkoviti protokoli liječenja protiv COVID-19, potkrijepljeni čvrstim podacima, koje su objavili vodeći profesori, liječnici i znanstvenici diljem svijeta. Da ovi tretmani nisu suzbijeni, gotovo uopće ne bi bilo smrtnih slučajeva od virusa, što dokazuje država u Indiji od 20 milijuna ljudi koja ima stopu cijepljenja od 5% i ukupno (u vrijeme pisanja izvornog članka) 100 dnevnih slučajeva, u usporedbi sa zemljama prvog svijeta kao što je Izrael sa stopom cijepljenja od 85% i procijenjenim dnevnim brojem od 5000 slučajeva i 30 smrtnih slučajeva (u vrijeme pisanja izvornog članka).

Medicinski stručnjaci na globalnoj razini osuđuju suzbijanje vrlo učinkovitih tretmana u zapadnim zemljama kao kršenje ljudskih prava i ističu da je pokretačka snaga mandata cjepiva profit farmaceutskih tvrtki.

Uvjet 3 – Nedostatak etičkih cjepiva – Razvija se niz etički proizvedenih cjepiva. Nažalost, gotovo sve vlade su favorizirale razvoj onih koje koriste fetalne stanične linije. Čini se da ovdje postoje neki veliki financijski interesi. Još jednom, slijedite novac, i naći ćete krivce. Također se moramo zapitati je li bolest koja ima srednju globalnu stopu preživljavanja od 99,95% uopće zahtijeva cjepivo, osobito kada većina dokaza ukazuje na izvrsne rezultate liječenja postojećim lijekovima.

Uvjet 4 – Sigurnost – Do sada su cjepiva bila očito nesigurna s nesrazmjernim rizikom od smrti. Samo u SAD-u od početka cijepljenja zabilježeno je više od 17.000 prijavljenih smrtnih slučajeva i 1 milijun nuspojava. U Australiji je broj smrtnih slučajeva u 2021. u 10 mjeseci koji se pripisuju cjepivima veći od smrtnih slučajeva od COVID-19. Uvođenje cjepiva među mladim odraslim osobama osobito se odnosi na perikarditis/miokarditis (upala srca koja može dovesti do zatajenja srca i doživotne ovisnosti o lijekovima ili smrti) s incidencijom od gotovo 50 slučajeva dnevno u Australiji.

Uvjet 5 – Učinkovitost cjepiva – U ovoj fazi nemoguće je konkretno utvrditi učinkovitost cjepiva s obzirom da cijepljenja ostaju u potpunosti eksperimentalna i predstavljaju aktivno kliničko ispitivanje. Međutim, nedavna studija u 68 zemalja zaključuje da sadašnje cijepljenje nije učinkovito u smanjenju slučajeva COVID-19 i da je potrebno preispitati mjere javnog zdravlja.

Uvjet 6 – Javno protivljenje – Žalosna je činjenica da se gotovo nikad ne čuje da se takav glas diže, posebno od Svete Stolice i Biskupskih konferencija. S obzirom na veličinu zločina uključenog u vađenje i iskorištavanje organa od dojenčadi, čak i da su svi ostali uvjeti bili ispunjeni, imamo pravo očekivati ​​od naših biskupa ujedinjen, dosljedan i snažan zahtjev da se etičke alternative odmah stave na raspolaganje i da se stane na kraj trgovini ljudskim životima. Papinska je akademija za život, u spomenutom dokumentu iz 2005., o dužnosti otpora čak i kada se dođe do zaključka da je suradnja dopuštena, potvrdila: „Liječnici i očevi obitelji dužni su se okrenuti alternativnim cjepivima (ako postoje ), vršeći pritisak na političke vlasti i zdravstvene sustave kako bi ostala cjepiva bez moralnih problema postala dostupna. Trebali bi pribjeći, ako je potrebno, primjeni prigovora savjesti u pogledu uporabe cjepiva proizvedenih putem staničnih linija abortiranog ljudskog fetalnog podrijetla. Jednako tako, trebali bi se svim sredstvima (pismeno, putem raznih udruga, masovnih medija i sl.) suprotstaviti cjepivima koja još nemaju moralno prihvatljive alternative, stvarajući pritisak da se pripremaju alternativna cjepiva koja nisu povezana s pobačajem ljudskog fetusa i zahtijevati rigoroznu zakonsku kontrolu proizvođača farmaceutske industrije… U svakom slučaju, ostaje moralna dužnost nastaviti se boriti i koristiti sva zakonita sredstva kako bi se farmaceutskoj industriji koja se ponaša beskrupulozno i ​​neetično zagorčala život.”

Neki su također tvrdili, i po mom mišljenju prilično uvjerljivo, da je dopuštenje Svete Stolice za korištenje ovih cjepiva zapravo povećalo potražnju diljem svijeta za dodatnim eksperimentiranjem na fetalnom tkivu i time potaknulo tekuću industrijalizaciju ljudskih ostataka.

Taj je zahtjev dokazivo vidljiv u medicinskim časopisima koji zagovaraju korištenje novih cjepiva protiv COVID-19 ne samo na staničnoj liniji HEK-293 već i na “humaniziranim miševima” i “miševima samo s plućima”. Ovaj izraz se odnosi na laboratorijske miševe na koje su ucijepljeni organi uzeti od fetusa u dobi od 2-5 mjeseci (prema gore opisanoj metodi ekstrakcije). Ovi ‘humanizirani miševi’ već su opsežno financirani, a službeni dokumenti navode da su bebe, neke stare do 6 mjeseci, kupljene za 12.000 dolara po kutiji. Većina kupnji odnosila se na netaknute timuse i jetre za ucijepljivanje ovim miševima i isporučivane „svježe; na mokrom ledu.”

Kad zamislimo kakav je učinak mogao imati snažno “ne” Svete Stolice i biskupa, navedeni smo da postavimo neka vrlo zabrinjavajuća pitanja o tome tko je zapravo stajao iza ove odluke i zašto je naša hijerarhija bila tako kukavički kriva.

Uvjet 7 – Bez mandata ili prisile – drakonske mjere za izdavanje cjepiva koja su još uvijek u kliničkom ispitivanju od strane vlada u cijelom svijetu izravno su u suprotnosti s međunarodnim sporazumima i doista s najosnovnijim načelima prirodnog zakona. Nažalost, čini se da su mnogi liječnici sami ostavili po strani najosnovnije načelo da svojim pacijentima jamče pravo na informirani pristanak. Međutim, tisuće liječnika protestiraju zbog toga i javno prozivaju aktualne događaje u medicinskom području kao “zločine protiv čovječnosti”. Ovi se glasovi kategorički cenzuriraju.

Na ovu temu, Nürnberški kodeks propisuje da je za eksperimentiranje na ljudima „dobrovoljni pristanak ljudskog subjekta apsolutno potreban. To znači da uključena osoba treba imati pravnu sposobnost za davanje pristanka; treba biti stavljen u poziciju tako da može ostvariti slobodnu moć izbora, bez intervencije bilo kojeg elementa sile, prijevare, prisile, prekoračenja ili drugog skrivenog oblika prinude ili prisile; i trebao bi imati dovoljno znanja i razumijevanja elemenata o predmetu kako bi mu omogućio da donese razumnu i prosvijetljenu odluku”. Svaka prisila da se primi cjepivo koje nije u potpunosti testirano krši ovaj kodeks. To je nešto što bi svi zdravstveni djelatnici trebali vrlo pažljivo razmotriti, jer je tijekom suđenja u Nürnbergu jasno stavljeno na znanje da nitko ne smije predati odluku savjesti bilo kojem nadređenom. Kada je ljudski život u pitanju, svaka osoba ima ozbiljnu obvezu da sama sazna činjenice i da se u svakom trenutku pokorava Zakonu prirode. Bojimo se da su mnogi naši današnji čelnici, kako u državi tako i u Crkvi, krivi za suučesništvo koje bi moglo biti osuđeno u ne tako dalekoj budućnosti. Povijest nikada ne zaboravlja niti oprašta ovakvu vrstu zločina.

S obzirom na sve ovo, sa sigurnošću možemo zaključiti da nisu ispunjeni uvjeti koje je Kongregacija postavila u svojoj bilješci, nije dopušteno primati trenutno dostupna cjepiva protiv COVID-19.

P. Ali, pozicija Svete Stolice je neosporna, zar ne?

Načelo materijalne, pasivne, daleke suradnje dobro je poznato u moralnoj teologiji i podliježe ispitivanju. Ono što je vrlo diskutabilno jest primjenjuje li se u ovom slučaju ili ne. Takav je često slučaj u moralnoj teologiji, jer moralni sudovi nemaju strogost matematike. Svakako možemo tvrditi, ne dovodeći u pitanje prerogative Svete Stolice, da se ne primjenjuje ispravno načelo. Dva su glavna razloga za to. Prvi je iznimna težina materije: apsolutna nepovredivost ljudskog života i nužna, čak i udaljena, povezanost s teško nemoralnim korištenjem drugog čovjeka za stvaranje cjepiva. Drugo su: okolnosti. Dajući svoj blagoslov korištenju cjepiva u određenim slučajevima, ono je otvorilo vrata proliferaciji fetalnih pokusa. Najmanje što se može reći jest da je takva napomena bila ozbiljno nepromišljena.

P. Znači li to da su oni koji su primili cjepivo počinili smrtni grijeh?

Svatko tko je primio cjepivo koje je bilo moguće zahvaljujući zlostavljanju nedužnog djeteta, uvijek će u svom tijelu biti obilježeno zlostavljanjem tog dojenčeta, bez obzira na njegove namjere. S obzirom na to, čak i ako je samo po sebi krajnje nemoralno pribjegavanje takvim cjepivima, zbog društvenog pritiska i poticaja hijerarhije, čini se da je u većini slučajeva moralna krivnja za prosječnog laika umanjena, ako ne potpuno uklonjena.

Uz to, oni koji su primili cjepivo trebali bi ispitati svoju savjest i zapitati se što su točno znali u tom trenutku. Ako nisu znali ništa o etičkim pitanjima, je li to bilo zbog nedostatka truda da saznaju? Nismo uvijek bez krivnje kod neznanja; pogotovo oni koji imaju dužnost znati (svećenici, liječnici, državni službenici, suci…), oni su uvijek odgovorni. Oni koji su već primili jednu ili više doza moraju se suzdržati od primanja bilo kakvih “boostera”.

P. Dakle, moramo ostati pri svojoj savjesti i odbiti, čak i ako naši poglavari, svećenici ili liječnici potiču da se cijepimo?

O dužnosti pokoravanja savjesti je dosta rečeno u Crkvenoj tradiciji. Sveti John Henry Newman bio jedan od poznatijih branitelja priziva na savjest: ‘Savjest’, piše on, ‘nije sebičnost, niti želja da se bude dosljedan samom sebi; nego je poruka od Njega, koji u naravnom  svijetu govori iza vela, kroz milost, i poučava nas i vlada nad nama preko svojih predstavnika. Savjest je izvorni Kristov namjesnik, prorok koji obavještava, vladar koji vlada, svećenik koji blagoslivlja  i anatemizira, i čak da vječno svećenstvo u cijeloj Crkvi nestane, u njoj bi ostalo svećeničko načelo i imalo bi težinu’. Razlog tome je, kako kaže sv. Bonaventura jest da je ‘savjest kao Božji navjestitelj i glasnik; ne zapovijeda u svoje ime, već zapovijeda kao da dolazi od Božje vlasti, poput glasnika koji objavljuje kraljev proglas. To je razlog zašto naša savjest ima obvezujuću snagu’. Ova je točka od toliko velike važnosti da smatram svojom dužnošću potaknuti sve, a posebno biskupe, svećenike, političare i liječnike, da budu svjesni da su ne samo u smrtnoj duhovnoj opasnosti ako koriste bilo kakvu vrstu moralnog uvjeravanja prema ljudima da prime takva cjepiva, jer pritom ne samo da su izloženi strašnom riziku od smrtnog ozljeđivanja svoje savjesti, nego i zloupotrebe onih čija bi prava trebali braniti. Skandalozno je da je danas vrlo malo pastira koji su preuzeli javnu obranu prava savjesti u ovoj stvari i ja ih danas pozivam da to učine.

Čovjek mora uvijek slušati siguran sud vlastite savjesti. Kad bi svjesno radio protiv takvog suda, sam bi sebe osudio. No događa se da moralna savjest bude u neznanju i donosi pogrešne sudove o činima koje treba izvršiti ili su već izvršeni (KKC 1790). Završna riječ subraći svećenicima i moralnim teolozima:

U dane Pavla VI. i Ivana Pavla II. mnogi u našim redovima su odbacili njihova učenja o pobačaju i kontracepciji u ime lažnog pojma autonomije savjesti. Danas, neki od njih nam govore, ne možemo u ime savjesti odbijati cjepiva, da moramo ‘prigrliti viziju pape Franje’. Ne bismo trebali biti iznenađeni što mnogi katolici ne žele imati ništa s takvom retorikom, i da umjesto toga biraju slijediti svoj razum, svoju savjest i svoj sensus fidei. Mnogi se katolici osjećaju izdani kad vide da su toliki od klera pristali uz agendu koja aktivno promiče industrijalizaciju ljudskog tijela kroz skrnavljenje i ubojstva nevinih – bilo putem izravnog suučesništva, namjerne sljepoće ili kukavne šutnje.

Neka hrabri biskupi Kazahstana imaju posljednju riječ:

‘Više nego ikad trebamo duh ispovjednika i mučenika koji izbjegavaju i najmanju sumnju suradnje sa zlom u ovom dobu. Neki crkvenjaci u naše vrijeme uvjeravaju vjernike da je primanje COVID-19 cjepiva dobivenih iz staničnih linija pobačenog djeteta moralno dopušteno ako nema alternative. Oni opravdavaju svoju tvrdnju na temelju „materijalne i udaljene suradnje” sa zlom. Takve su afirmacije izrazito antipastoralne i kontraproduktivne, pogotovo kada pogledamo sve apokaliptičniji karakter industrije pobačaja i nehumanih biomedicinskih istraživanja, te embrionalnih tehnologija. Sada više nego ikad, katolici kategorički ne smiju poticati i promicati grijeh pobačaja, čak ni u najmanju ruku, putem prihvaćanje ovih cjepiva. Stoga, kao nasljednici apostola i pastira odgovornih za vječno spasenje duša, smatramo da je nemoguće šutjeti i održavati dvosmislen stav u vezi s našom dužnošću da se odupremo “Sa maksimalnom odlučnošću” (papa Ivan Pavao II.) protiv “užasnog zločina”
(Drugi vatikanski koncil, Gaudium et spes, 51)

Otac Ambrozije: 1. Savjest i cjepivo   2. Razboritost i cjepivo   3. Ljubav i cjepivo

Izvor: Savjest i cjepivo (I.)