Ove knjige, napisane po Božjem nadahnuću, zovu se Sveto pismo, svete knjige ili Sveta biblija. Knjige se dijele na Stari zavjet, a to su one, koje su napisane prije dolaska Isusa Krista, i Novi zavjet su one koje su bile napisane poslije njegova dolaska.

6. Ovdje zavjet znači savez, ugovor koji je Bog učinio s ljudima: on će ih spasiti po obećanom Otkupitelju ali uz uvjet da budu vjerovali njegovoj riječi i da se budu pokoravali njegovim zakonima.

Stari je ugovor Bog najprije sklopio s Adamom i Noem, a potom osobito s Abrahamom i njegovim potomstvom. Taj je savez tražio vjeru u budućeg Otkupitelja ili Mesiju i ispunjavanje zakona, koji je Bog dao na početku, a poslije ga je proglasio svom narodu preko Mojsija.

Novi ugovor, poslije dolaska Isusa Krista Otkupitelja i Spasitelja našega, Bog je sklopio sa svima onima koji primaju znak, koji je on ustanovio, a to je krštenje, te koji u nj vjeruju i poštuju njegov zakon, koji je sam Krist došao usavršiti i ispuniti propovijedajući ga osobno i poučavajući izravno svoje apostole. Oni su, primivši zapovijed od božanskog učitelja posvuda propovijedali sveto evanđelje, to zaista propovijedali svojim glasom i to prije negoli je bilo napisano, kao što je kasnije i bilo napisano po božanskom nadahnuću. Međutim, niti su svi apostoli, a niti samo oni pisali, a sigurno ni jedni ni drugi nisu napisali sve ono, što su vidjeli i čuli.

7. Po svemu što smo rekli i po onomu što smo spomenuli u br. 5, može se shvatiti najveća važnost božanske Predaje, koja je ona ista riječ, koju je Bog živim glasom objavio prvim svojim poslanicima, od kojih je došla do nas neprekidnim nasljedstvom. Stoga se na tu riječ oslanja vjera posve pravilno kao na najčvršći temelj.
8. Ovu božansku Predajuzajedno sa Svetim pismom, a to je potpuno cijela Božja riječ, pisana i prenesena usmeno, povjerio je Isus Krist svom javnom, stalnom i nepogrešivom čuvaru, a to je sveta, katolička i apostolska Crkva, koja, utemeljena upravo na toj božanskoj predaji i oslonjena na vlast, koju je dobila od Boga, i na obećanoj pomoći i vodstvu Duha Svetoga, propisuje koje knjige sadrže božansku objavu, tumači Sveto pismo, određuje točni smisao kad god se o čemu pojavi sumnja, odlučuje u stvarima, koje se odnose na vjeru i ćudoređe i prosuđuje bez priziva o svim pitanjima, koja bi – s obzirom na njihovu najvišu važnost – mogla bilo u čemu zavesti u zabludu misli i osjećaje vjernih kršćana.

9.Ovakav sud pripada djelokrugu jednoga izabranog dijela u Crkvi, koji se zove crkveno učiteljstvo, to jest Crkva koja naučava, koji je u početku bio sastavljen od apostola, a poslije od njihovih nasljednika biskupa na čelu s Papom, to jest s rimskim Prvosvećenikom i nasljednikom svetoga Petra. Vrhovni svećenik, kojemu je Isus Krist udijelio istu nepogrešivost, koju je podijelio Crkvi, a ta mu je nepogrešivost potrebna da čuva jedinstvo i čistoću nauka, kad govori ex cathedra, dakle kao pastir i učitelj svih kršćana, može donijeti sve odluke i sve zaključke, koji se odnose na vjeru i ćudoređe što mu nitko ne može pobijati, a da time ne odbaci i samu vjeru. On uvijek može vršiti svoju vrhovnu vlast u svemu, što se odnosi na disciplinu i dobro upravljanje Crkvom i svi ga vjernici moraju slušati iskrenim poštovanjem pameti i srca. U poslušnosti ovoj vrhovnoj vlasti Crkve i Vrhovnog svećenika koja nam izlaže vjerske istine, propisuje crkvene zakone i naređuje sve što je potrebno za njezinu dobru upravu, nalazi se pravilo naše vjere.

4. Što se tiče sekta, koje su se odvojile od svete, katoličke, apostolske i rimske Crkve, njih su uvijek pokretali i podržavali umišljeni ljudi koji su napustili osjećaj crkvene općenitosti pa su hotimično i tvrdoglavo slijedili neku zabludu, svoju ili tuđu, protiv vjere – to su krivovjerci: S druge pak strane oholi ljudi i željni vlasti koji su sebe držali prosvjetljenijima od svete Crkve, povukli su za sobom jedan dio njezine djece, da – protiv riječi Isusa Krista – razbiju katoličko jedinstvo te se odvoje od Pape i biskupa koji su s njim sjedinjeni, a to su raskolnici.

Međutim, vjerni kršćanin katolik, koji svoj um pokorava Božjoj riječi, koju u ime svete Crkve propovijedaju zakoniti pastiri, te koji ispunjava vjerno sveti božanski zakon, sigurno ide putem koji ga vodi posljednjem cilju i što se više poučava u vjeri, to bolje shvaća razumnost svoje vjere.

5. To je doista bio način, koji je Bog ustanovio za neprekidno prenošenje religije: susljedno trajno priopćivanje ljudi između sebe, tako da se istina, koju su naučavali stariji na isti način prenosi na potomstvo. To je moralo trajati i poslije nego što su jedan dio božanskog zakona, po Božjoj volji, tijekom vremena u knjige napisali pisci, koje je On sam nadahnuo.

1. Budući da je Bog premudro rasporedio sve stvari, koje je stvorio s konačnom svrhom da mu dadu slavu očitovanjem njegovih božanskih savršenosti i čovjek je osobito u vidljivom svijetu, morao promicati i ispuniti tu svrhu, prema svojoj razumnoj naravi, slobodnim djelima svoje volje, tako da Boga upozna i ljubi i da mu služi i na taj način postigne nagradu, koju će mu Bog poslije dati. Ova duhovna sveza ili općeniti zakon, po kojemu se čovjek po svojoj naravi nalazi povezan s Bogom, zove se naravna religija.
2. Međutim, budući da je Bog zbog svoje dobrote želio čovjeku pripremiti mnogo veću i uzvišeniju nagradu, nego što je to čovjek mogao misliti i željeti, i budući da ga je želio učiniti sudionikom svoje vlastite sreće, zbog toga za tu svrhu naravna religija više nije bila dovoljna, pa je sam Bog htio poučiti čovjeka njegovim vjerskim dužnostima. Iz toga se razumije da je religija od početka morala biti objavljena, odnosno da ju je Bog morao otkriti čovjeku.
3. Bog je zapravo objavio religiju Adamu i prvim patrijarsima, koji su se nizali jedan za drugim, pa su je lako mogli prenositi živeći zajedno dugim životom, dok Bog nije razvio jedan narod, koji će čuvati njegovu objavu sve do dolaska Spasitelja Isusa Krista, utjelovljene Božje riječi, koji je nije ukinuo, nego ju je izvršio, usavršio i povjerio Crkvi da je čuva kroz sve vijeke.

                Sve to dokazuje povijest religije koja se, to možemo reći, miješa s poviješću čovječanstva. Stoga je jasno da su sve one koje se nazivaju religijama, izvan jedine prave, od Boga objavljene, o kojoj govorimo, tek puke ljudske izmišljotine i iskrivljenosti prave istine, od koje su neke sačuvale jedan dio, ali je i taj pomiješan s mnogim zabludama.

Proroci

74. Bog je u nastojanju da svoj narod uzdrži u vršenju zakona, da ga potiče na tu dužnost i osobito da ga čuva od idolopoklonstva kojemu je bio sklon u svako doba uzdizao izvanredne ljude, koji se zovu proroci, a oni su po Božjem nadahnuću najavljivali buduće događaje.
75. Neki od tih proroka, kao Ilijai Elizej, nisu ostavili ništa napisano, ali uspomenu na njih i na njihova djela čuva sveta povijest Božje objave. Ostali proroci, njih 16, ostavili su napisana svoja proročanstva, koja su sačuvana u Svetom pismu.

76. Četiri proroka, to su bili: Jeremija, Danijel, Ezekijeli Izaija nazivaju se velikima, jer su njihova proročanstva obilnija, ostalih dvanaest naziva se malima, jer su njihova proročanstva manja.
77. Glavna zadaća proroka bila je održavati živo sjećanje na Gospodinovo obećanje da će doći Mesija i pripremati ljude da ga dočekaju i prepoznaju. Oni su stoljećima unaprijed najavili točno doba kada će doći, štoviše točno su opisali okolnosti njegova rođenja, života, muke i smrti, tako da nam se čini, kad čitamo cjelinu proročanstava, da su ti proroci zapravo više povjesničari nego proroci.

Neka proročanstva koja se odnose na Mesiju

78. Evo nekih proročanstava, koja se odnose na vrijeme Mesijina dolaska:

Prorok Danijel je potkraj babilonskog sužanjstva jasno najavljivao da će Mesija doći, da će živjeti, da će ga Židovi odbaciti i ubiti poslije sedamdeset tjedana godina i da će malo poslije toga Jeruzalem biti razoren, te da će Židovi biti rastjerani i bez mogućnosti da se svi povežu u jedan narod.

79. Proroci Hagaji Malahija najavljivali su Židovima da će Mesija doći u drugi hram i to prije njegova rušenja.

                Prorok Izaija je opisao mnoge pojedinosti rođenja i života Mesijina, pa je najavio da će se poslije njegova dolaska neznabošci obratiti.

80. Događaji koje se navijestili ovi i drugi proroci, potpuno su se ispunili. Ispunilo se je sedamdeset tjedana, Jeruzalem je bio razrušen, bio je srušen drugi hram, Židovi su bili i još su uvijek raspršeni po svijetu, poganski su se narodi obratili (svi koji su se pokrstili), prema tome moralo se dogoditi, da je Mesija došao.

Još više sva su proročanstva imala svoj zaključak u osobi našeg Gospodina Isusa Krista i samo u njemu, prema tome on je bio pravi, obećani Mesija.

Makabejci

70. Tada su ustali neki neustrašivi branitelji vjere i nezavisnosti svoje domovine protiv vlasti bezbožnog i okrutnog Antioha, kojima je stao na čelo svećenik imenom Matatija, sa svojih pet sinova, koji su bili kreposni i hrabri kao i on. Najprije se povukao u planinu i okupivši druge hrabre ljude oko sebe, sišao je s planine i porazio tlačitelje.

71. Juda nazvan Makabej, Matatijin sin, nastavio je voditi rat, koji je otpočeo njegov otac pa je uz pomoć Božju i svoje braće uspio kratkotrajno uspostaviti kraljevstvo nazvano makabejsko.

Oni su 128 godina upravljali Judejom kao prvosvećenici i knezovi, a poslije i kao kraljevi.

Taj veliki vođa, koji se u Svetom pismu naziva i prejakim čovjekom, dao je uzoran primjer pobožnosti prema pokojnicima i svečano je utvrdio vjeru u čistilište time što je skupio veliku svotu novca i poslao u Jeruzalem da se prikažu pokloni i žrtve u čast poginulima u svetome ratu. Narod ga je blagoslivljao zbog mnogih njegovih pobjeda, a neprijeteljima je bio strah i trepet. Međutim na kraju neprijatelji su ga svladali te ostavljen na cjedilu od svojih umro je junačkom smrću s oružjem u ruci 161. godine prije Krista. Judu Makabejca naslijedila su njegova braća Jonatan i Šimun, a potom sin ovoga Ivan Hirkan, koji je vladao slavno i sretno s mnogo mudrosti.

72. Njegovi sinovi i nasljednici nisu slijedili kreposti starijih, bili su nesložni i zapleli su se u nesretne prepirke sa svojim moćnim susjedima. Tako je za malo vremena Judeja izgubila svoju snagu i ugled, pa je malo pomalo pala pod vlast Rimljana.

Rimljani i propast judejskog kraljevstva

73. Rimljani su najprije pokorili Judeju i obvezali je na plaćanje danka, a poslije kratka vremena za kralja su im postavili stranca Heroda Velikoga, koji je tako bio nazvan zbog nekih sretnih pothvata, iako pred licem povijesti nije bio velik. Povijest ne prešućuje i ne obilazi njegove podlosti, koje je učinio da se dočepa žuđene vlasti. Herod je progonio maloga Isusa u njegovu djetinjstvu. Gledajući izvana bio je sretan, ali je živio i umro kao vrlo nesretan čovjek, a takav je redoviti završetak svih progonitelja.

Poslije njega vladali su nad područjem različite veličine tri njegova sina i dva unuka. Slava im je bila kratka, jer im se kraljevstvo brzo promijenilo u običnu pokrajinu Rimskog Carstva, kojom je u ime carstva vladao carski namjesnik.

Židovi pod kraljevima

58. Mnogo godina vladao je Šaul, ali ga je Bog odbacio poslije prve dvije godine zbog njegova velikog neposluha. Zbog toga je pomazan i posvećen za kralja mladić po imenu Davidiz plemena Judina koji se brzo i vrlo proslavio zato što je u dvoboju ubio filistejskog gorostasa Golijata, koji se je rugao s Božjim pukom svrstanim za borbu.
59. Kad je Šaul bio pobijeđen od Filistejaca, sam se ubio. Za njim na prijestolje dođe David, koji je vladao Božjim narodom 40 godina. On je napokon osvojio čitavu Palestinu, pobijedio nevjernike, koji su još ostali, i zavladao gradom Jeruzalemom, pa ga je izabrao za svoje sjedište i za glavni grad svoga kraljevstva.
60. Davida je naslijedio njegov sin Salomonkoji je bio najmudriji čovjek, što je ikada postojao. Sagradio je hram u Jeruzalemu pa je dugo i slavno vladao, ali, posljednjih godina svoga života, zaveden od tuđinskih žena, štovao je idole pa se mnogi boje, da nije zaslužio život vječni.

Podjela kraljevstva

61. Kralja Salomona naslijedio je njegov sin Roboam. Ne želeći smanjiti težak teret poreza i nameta, koji je bio uveo njegov otac, izazvao je pobunu deset plemena, koji su za svog poglavara izabrali Jeroboamavođu pobunjenika, a Roboamu su ostala samo dva plemena, Judino i Benjaminovo. Tako se židovski narod našao podijeljen u dva kraljevstva, to su bili: kraljevstvo Izraelovo i Judino. Ova se dva kraljevstva nisu više ujedinila, i svako je kraljevstvo išlo svojim putem.

Izraelovo Kraljevstvo i njegova propast

62. Devetnaest je izraeskih kraljeva vladalo većim dijelom naroda, to jest s deset plemena, 254 godine. Svi su ti kraljevi bili opaki i svi su se klanjali idolima, kojima su htjeli privući i veći dio svoga naroda. Na kraju je ovaj narod kažnjen zbog svojih poroka i opačina tako, što je asirski kralj Salmanasarsrušio njegovo kraljevstvo, pa je dio toga naroda raspršio, a dio odveo u asirsko sužanjstvo. Tako je Izraelovo kraljevstvo propalo da se nikad više ne obnovi (722. god. prije Krista).

                Tada su poslani mnogi neznabošci da bi napučili tu zemlju, a njima su se poslije pridružili neki izraelski povratnici i zli Židovi. Oni su se zajedno spojili u jedan narod koji se nazvao samaritanskim. Samaritanci su bili žestoki neprijatelji židovskog naroda.

                Među Izraelcima koji su odvedeni u sužanjstvo u Ninivu, glavni grad Asirije, bio je i sveti čovjek Tobija, o kojem čitamo u svetim knjigama posebnu povijest, koja je prikladna da bismo naučili visoko častiti sveti strah Božji i vršiti odredbe njegove providnosti.

Judino Kraljevstvo i babilonsko sužanjstvo

63. Dvadeset kraljeva iz plemena Judina vladalo je ukupno 388 godina. Neki su bili dobri i pobožni, ali su neki bili opaki.
64. U doba Manašeajednoga od posljednjih judejskih kraljeva, dogodilo se ono, o čemu čitamo u knjizi Juditinoj. Judita je ubila Holoferna, vojskovođu asirskog kralja onoga vremena i tako oslobodila grad Betuliju i čitavu Judeju.

                Poslije je drugi asirski kralj, imenom Nabukodonozor, dokrajčio Judino kraljevstvo. On je osvojio Jeruzalem i razorio ga do temelja zajedno sa Salomonovim hramom. Zarobio je i oslijepio Sedeciju, posljednjeg kralja, i narod odveo u babilonsko sužanjstvo.

Danijel

65. Za doba babilonskog sužanjstva živio je prorok Danijel. Zajedno je s drugim mladim Židovima bio izabran, odgojen i poslije određen kralju za osobnu službu. Svojim krepostima stekao je poštovanje i naklonost Nabukodonozora, osobito pošto mu je protumačio san, koji je on sanjao, i poslije zaboravio.

                Iako ga je kralj volio, Danijel nije bio pošteđen od progona svojih neprijatelja, koji su ga optuživali zbog neposluha kralju, jer se klanjao svome Bogu. Ti su ga neprijatelji uspjeli optužiti i baciti u jamu punu lavova, koji ga ipak na čudesni način nisu ni taknuli.

Kraj babilonskog sužanjstva i povratak Židova u Judeju

66. Sedamdeset godina trajalo je babilonsko sužanjstvo, a onda im je Kir vratio slobodu. U domovinu ih je vratio Zorobabel (538. prije Krista) pa su obnovili Jeruzalem i njegov hram u čemu su ih podupirali kraljevski doglavnik Nehemijai prorok Agej.
67. Ipak se svi Židovi nisu vratili u domovinu. Među onima koji su ostali u tuđini bila je po Božjoj odredbi Estera, koju je kralj Ahasver izabrao za svoju ženu. Ona je potom spasila svoj narod od uništenja, na koje ga je osudio kralj potaknut od svogdoglavnika Hamana,koji je mrzio Mardokeja,kraljičina strica.
68. Kad su se Židovi vratili u domovinu, postali su vjerni Gospodinu. Živjeli su po svojim zakonima, priznavajući za narodnog poglavara svoga velikog svećenika, pod većom ili manjom ovisnosti nekada od perzijskih, a nekada od sirijskih kraljeva ili od egipatskih, već prema tome kakva im je bila sreća u oružju.
69. Među tim kraljevima neki su Židove ostavljali na miru, dok su ih drugi progonili sileći ih da se vrate idolopoklonstvu. Najokrutniji tiranin bio je Antioh Epifan, sirijski kralj, koji je objavio zakon, po kojem su svi njegovi podanici pod prijetnjom smrtne kazne morali prihvatiti pogansku vjeru. Tada je mnogo Židova pristalo i pokorilo se, ali je njih mnogo više ostalo čvrsto i sačuvalo vjernost Bogu, od kojih su mnogi umrli mučeničkom smrću.

                Tako se je dogodilo svetom starcu Eleazarui sedmorici braće Makabejaca i njihovoj majci.

Židovi pod vlašću sudaca

56. Kad su Židovi postali gospodarima Palestine pod Jošuinim vodstvom više je nisu napustili. Prema Mojsijevu zakonu njime su upravljali najprije, pučki starješine, a onda suci i poslije njih kraljevi.

                Suci su bili ljudi koje je s vremena na vrijeme birao Bog da bi oslobodio Židove, kad bi za pokoru svojih grijeha pali u ropstvo svojih neprijatelja. Među njima nalazimo i dvije žene – Debora i Jaela.

57. Najistaknutiji suci bili su Samsoni Samuel. Samson je bio čovjek neobične i čudesne snage, koji je mnogo godina zadavao jade Filistejcima, moćnim neprijateljima Božjim.

                Ali, kad je bio izdan izgubio je svoju veliku snagu, pa je ostatkom svojih snaga srušio hram svojih neprijatelja i pod njim ostao mrtav zajedno s većinom svojih neprijatelja.

                Samuel, posljednji sudac, pobijedio je Filistejce, po Božjem je nalogu okupio nezadovoljni narod koji je tražio kralja, i pred narodom za kralja izabrao i posvetio Šaula iz plemena Benjaminova. To je bio prvi kralj čitavog židovskog naroda.

55. U ono doba živio je u Idumeji knez, vrlo bogat i pravedan a zvao se Job. On se bojao Boga i čuvao se da ne čini zlo. Bog je međutim od njega želio učiniti uzor strpljivosti u najvećim nevoljama života pa je dopustio da ga sotona iskuša nečuvenim patnjama. U nekoliko dana Job je izgubio svoja neizmjerna imanja, pomrla je njegova brojna obitelj, a i on je bio okužen zloćudnim čirevima po svem tijelu. Pod pritiskom svih tih nesreća Job nije sagriješio nestrpljivošću, nego se bacio ničice na zemlju, poklonio se Bogu i rekao: “Gospodin je dao, Gospodin je uzeo, blagoslovljeno ime Gospodinovo.” Bog ga je nagradio zbog njegove smirenosti, blagoslovio ga, vratio mu zdravlje i učinio ga bogatijim nego prije nesreće.

                Sve je ovo sjajno opisano u jednoj od svetih knjiga pod naslovom Job.

Židovsko sužanjstvo u Egiptu

40. Jakovljeve potomke, koji su se zvali Židovi ili Izraelci Egipćani su neko doba poštovali i podnosili. Međutim, kad su se namnožili i postali velikim narodom, neki drugi faraon, koji je vladao poslije, počeo ih je tlačiti jarmom najkrućeg sužanjstva i osuđivati pa čak i bacati u rijeku Nil svu njihovu tek rođenu mušku djecu.

Mojsije oslobađa Židove

41. Židovski bi narod bio čitav izginuo u tom strahovitom sužanjstvu u Egiptu i ne bi bio ponovno vidio zemlju Kanaan, da ga Bog nije čudesno spasio iz ruku okrutnih tlačitelja.
42. Jedno židovsko dijete, koje se zvalo Mojsije, po providnosti je spasila iz nilskih voda faraonova kći te ga je poučavala i odgajala na kraljevskom dvoru svoga oca.

                Njime se Bog poslužio da bi oslobodio svoj narod i po njemu ispunio obećanja, koja je dao Abrahamu.

43. Kad je Mojsije odrastao, Bog mu je zapovjedio neka zajedno sa svojim bratom Aronomode faraonu i od njega traži odredbu da se svi Židovi puste i slobodno iziđu iz Egipta. Ali, faraon je to odbio. Tada je Mojsije, da bi pobijedio njegovo otvrdnulo srce, a “naoružan” samo sa šibom potresao Egipat s deset strašnih kazni, koje su se poslije nazvale “egipatska zla”.

                Posljednja je kazna bila najteža, jer je anđeo počevši od ponoći pobio sve prvorođence u Egiptu od kraljeva sina do svih Egipćana i to ne samo ljudi nego i prvence životinja.

44. U noći, u kojoj je došlo do tog pomora, Židovi su po Božjoj zapovijedi prvi put proslavili svetkovinu Pasheto jest Gospodinov prolaz. Taj je obred sam Bog propisao: svaka je obitelj morala na taj dan zaklati po jedno janje bez mane i njegovom krvlju označiti kućni prag, da bi kuća na taj način ostala spašena prigodom anđelova prolaza. Meso je trebalo ispeći i trebalo ga je jesti u putničkoj odjeći sa štapom u ruci, kao ljudi spremni za odlazak.

                Taj je jaganjac bio slika neokaljanog jaganjca Isusa, koji će svojom krvlju spasiti sve ljude od vječne smrti.

45. Kad su faraon i Egipćani vidjeli smrt svoje djece, počeli su zaklinjati Židove da odu, štoviše, dali su im sve srebro i zlato, kao i sve ostalo što su od njih tražili. Židovi su otišli i poslije tri dana došli su na obale Crvenoga mora.

Prijelaz preko Crvenoga mora

46. Faraon se je vrlo brzo pokajao, što je pustio Židove otići iz svoje zemlje pa je za njima poslao potjeru sa svojom vojskom, koja ih je dostignula na obalama mora.

                Ohrabrivši narod, koji se je bio prestrašio videći egipatsku vojsku, Mojsije je pružio svoju šibu nad more i vode su se razdvojile od obale do obale sve do dna, otvorivši Izraelcima dug put, kojim su prošli po suhu tlu.

47. Međutim faraon zagrižen u svojoj opakosti krenuo je tim istim putem za njima, ali tek što je stupio na morsko dno vode su se spustile i potopile sve ljude i konje, tako da su svi poginuli.

Židovi u pustinji

48. Prošavši Crveno more Židovi su ušli u pustinju i bili bi za vrlo kratko doba stigli u obećanu zemljuPalestinu, da su slušali božanski zakon i zapovijedi svoga predvodnika Mojsija. No budući da su oni više puta kršili dužnosti i dizali pobune, Bog ih je zadržao 40 godina u pustinji. Tu su izginuli svi stariji koji su izišli iz Egipta osim dvojice – Kaleba i Jošue.

                Za sve to vrijeme Bog je Židovima proviđao hranu, koja je sličila na slanu u bijelim i sitnim zrncima, a zvala semana. Ona je svake noći pokrivala zemlju, a oni su je skupljali ujutro. Međutim u noći prije subote, a subota je Židovima bila blagdan, mana nije pala, ali se zato u petak ujutro skupljalo dvostruko više mane, nego drugih dana. Bog im je za piće proviđao vodu, koja je često i na čudesan način izvirala iz stijena, po kojima je Mojsije udarao šibom.

                Veliki oblak, koji ih je danju štitio od sunca, noću se pretvarao u plameni stup, koji ih je obasjavao i kazivao im put i tako ih cijelo vrijeme pratio kroz pustinju.

Deset Božjih zapovijedi

49. Trećega mjeseca poslije izlaska iz Egipta Židovi su došli na obronke brda Sinaja. Tu se je dogodilo, da im je kroz munje i gromove Bog govorio i proglasio im svoj zakon u deset zapovijedi napisanih na dvije kamene ploče koje je Mojsije primio na vrhu brda.
50. Međutim, kad je Mojsije sišao s brda poslije 40 dana razgovora s Gospodinom, vidio je, da se njegov narod vratio idolopoklonstvu i da se klanja zlatnom teletu kao Bogu. Videći toliku nezahvalnost i bezbožnost, zahvaćen svetom revnošću razbije ploče zakona, zlatno tele pretvori u prah, te smrću kazni sve glavne počinitelje toga teškog grijeha.

                Mojsije se tada ponovno uspeo na brdo, molio je oproštenje od Gospodina, Gospodin mu je dao druge ploče svoga zakona. Kad je silazio narod je bio zadivljen gledajući na njegovu čelu dvije zrake svjetla, koje su mu davale sjaj i slavu.

Šator i kovčeg

51. Na podnožju Sinaja Mojsije je po Božjoj zapovijedi i prema Božjim propisima izradio šator i kovčeg.

                Šator je bio velik platneni krov poput hrama, a dizao se usred logora, u kojem su se Židovi zaustavili.

                Kovčeg je bio izrađen od skupocjena drva pokrivena iznutra i izvana zlatom. U taj su kovčeg poslije bile pohranjene kamene ploče zakona, jedna posuda mane iz pustinje i procvjetali Aronov štap.

52. Židovi su često mrmljali u pustinji, bunili se protiv Mojsija i protiv Boga i time na sebe navukli teške kazne. Među te kazne treba spomenuti otrovne zmije od čijeg je ujeda umrlo mnogo ljudi. Ipak mnogo ih se i pokajalo pa su se spasili gledajući na brončanu zmiju, koju je Mojsije podignuo na drvu tako da je izgledala kao križ. Snaga ovoga znaka najavila je snagu koju će poslije imati Kristov križ, koji će izliječiti rane grijeha.

Jošua i ulazak u obećanu Zemlju

53. Pošto je Gospodin držao Židove 40 godina u pustinji, napokon ih je uveo u obećanu zemlju.

                Mojsije ju je vidio izdaleka, ali nije u nju ušao – naslijedio ga je Jošua kao vladar naroda.

54. Židovi su slijedeći kovčeg prešli preko rijeke Jordan, čije su se vode bile zaustavile da ih puste proći kroz svoje korito. Najprije su zauzeli grad Jerihon, zatim su osvojili zemlju Kanaan i pokorili sve narode, koji su živjeli u toj zemlji, pa su je podijelili na dvanaest dijelova, koliko su sami imali plemena. Tako je Bog preko svoga naroda kaznio te narode zbog njihovih teških opačina.

                Izraelska su plemena uzela imena po Jakovljevim sinovima, a to su: Zabulon, Dan, Neftali, Gad, Ašer i Benjamin, te po Josipovim sinovima, a to su: Efraim i Manaše.

                Pleme Levi, međutim, nije uzelo dijela zemlje. Bog ih je pozvao na svećeničku službu, pa im je mjesto zemaljske baštine on sam htio biti posjed i baština. Iz Judina plemena rodio se poslije Otkupitelj svijeta, onako kako je to Jakov prorekao na smrti.

 Počeci Božjeg naroda. Obnova drevnog saveza s Abrahamom

32. Za praoca i začetnika svog naroda Bog je izabrao čovjeka iz Kaldeje koji se zvao Abraham, a koji je bio potomak starih patrijarha iz Eberova koljena. Narod koji je od njega potekao zove se židovskim narodom.

                Abraham je bio ostao pravedan usred svoga naroda, koji se bio predao štovanju idola. Da bi ga Bog sačuvao u njegovoj pravednosti, naredio mu je da iziđe iz svoje zemlje i da se preseli u zemlju Kanaan, koja se još zove i Palestina, obećavši mu da će ga učiniti praocem velikog naroda, te da će se Mesija roditi iz njegova potomstva.

                U potvrdu Božje riječi Abrahamova je žena Sara dobila sina Izaka, iako je već bila u poodmakloj dobi.

33. Bog je htio iskušati vjernost i poslušnost svoga sluge, zato mu je naredio da žrtvuje toga svoga jedinoga sina, kojega je silno ljubio i na kojemu su počivala Božja obećanja. Abraham je ipak bio toliko siguran u ta obećanja, da se nije nimalo pokolebao u svojoj vjeri, nego se je, kako stoji u Svetome pismu, nadao protiv nade, pa je pripremio sve što treba za žrtvu, koju je namjeravao izvršiti. Ali anđeo mu je tada zadržao ruku, a Bog ga je blagoslovio, da bi nagradio njegovu vjernost i navijestio mu je da će od toga njegova sina poteći Otkupitelj svijeta.
34. Kad je Izaku bilo četrdeset godina, oženio se svojom rođakinjom Rebekom, koja mu je rodila dva sina:Ezavai Jakova.

                Ezav je bio prvorođenac i njemu je pripadao očev blagoslov. Ali, Gospodin je odredio da Izak blagoslovi Jakova, a ne Ezava čemu je vješto poslužila i Rebeka, a i sam Ezav je već prije toga bio ustupio svome bratu svoje pravo prvorođenca.

35. Jakov je poslije toga morao bježati iz kuće zbog Ezavova gnjeva i nastanio se u Aranu, kod svoga strica Labana, koji mu je dvije svoje kćeri – Liju i Rahelu dao za žene te se poslije dvadeset godina vratio vrlo bogat s brojnom obitelji.

                Na svom povratku kući i prije nego se je izmirio s bratom, na putu je imao viđenje, u kojemu je njegovo ime Jakov promijenjeno u Izrael.

36. Jakov je bio otac dvanaestorice sinova. Posljednja dvojica, Josip i Benjamin bili su Rahelini sinovi.

                Među Jakovljevim sinovima najmudriji i najuljudniji bio je Josip, a njega je otac i najviše volio. Ali, zbog toga su ga njegova braća zamrzila, pa su ga zbog te mržnje najprije htjeli ubiti, a poslije su ga prodali nekim ismaelitskim trgovcima koji su ga odveli u Egipat i tamo ga prodali Putifaru, faraonovu dvoraninu.

Jakov i njegovi sinovi u Egiptu

37. Josip je u Egiptu sa svojim krepostima vrlo brzo osvojio naklonost i poštovanje svog gospodara.        Međutim, njega je poslije gospodarica oklevetala, pa je bio bačen u zatvor. U tamnici je ležao dvije godine, i to toliko dok nije protumačio faraonu, t.j. egipatskom kralju dva sna i prorekao mu da će poslije sedam godina obilja doći sedam gladnih godina. Tada ga je faraon oslobodio i on je postao egipatskim potkraljem.

                U doba dok je vladalo obilje, Josip je spremao velike zalihe, pa kad je glad počela mučiti zemlju, Egipat je imao mnogo hrane.

38. Tada su ljudi sa svih strana morali ići u Egipat u kupovinu žita, a i Jakov je morao poslati svoje sinove u Egipat. Oni su došli Josipu, ali ga nisu prepoznali. On je, međutim njih prepoznao i kad im se očitovao naredio im je da u Egipat dovedu oca i čitavu njegovu obitelj. Jakov je žudio zagrliti svoga ljubljenoga sina pa je otišao, a kralj mu je dodijelio zemlju Gesen da tamo boravi sa svojima.
39. Poslije 17 godina boravka u Egiptu Jakov je na smrti okupio oko sebe svojih dvanaest sinova i s njima dva Josipova sina, koji su se zvali Efraimi Manase pa im je preporučio da se vrate u zemlju Kanaan i da ne ostave njegove kosti u Egiptu, sve ih je napose blagoslovio, a Judi je prorekao da kraljevsko žezlo, odnosno vrhovna vlast, neće otići od njegova potomstva sve do dolaska Mesije.