četrnaestero

Moram priznati da je veliki dar meni kao vjeroučiteljici imati pred sobom djecu koja već nose dobre temelje odgoja u vjeri i drago mi je da mogu bar malo sudjelovati u njihovu vjerskom odgoju.

Ovogodišnji (3.) Hod za život u Sinju okupio je manji broj sudionika nego prethodne dvije godine, no oni koji su došli imali su priliku čuti samo jedno, ali vrijedno svjedočanstvo Lucije Stipanović, čija je životna priča snažno progovorila o prihvaćanju i vrijednosti svakog života. 

Iz Lucijina svjedočanstva:

video na: youtube – short video
…Možda su i do vas došle neke vijesti teških strana majčinstva, roditeljstva, koje su u mnogima sigurno unijele strah, nemir i nesigurnost u srce. I onda kako se mirne duše odlučiti za roditeljstvo, za život, za novo dijete, kad vidimo toliku krhkost naše ljudske a pogotovo ženske prirode. Neću vam sad reći da su to preuveličane priče, koje nemaju veze sa stvarnošću, da je imati djecu lako i jednostavno, veselo uvijek.. jer i ja sam bila mlada majka sa jedno dvoje djece, iscrpljena i obeshrabrena. I u noći, u ustajanjima za djecu sam ponekad razmišljala i o svojim kolegicama koje sad sigurno žive život punim plućima, uživaju, dok ja potraćujem svoje talente u spremanju, kuhanju, pelenama i neredu.

Ali ipak sam u srcu sam nekako znala da je to pravi put za mene i da sudjelujem u stvaranju nečeg velikog. Podižem nove živote, budućnost. Koliko je ljepote i radosti u prvom osmijehu bebe, činjenici, da gdje god bilo – dijete uvijek pogledom traži mamu, osjećaj da si nekome sve na svijetu, sigurno mjesto kojemu se uvijek može vratiti i naći toplinu i podršku.
Jako mi se svidjelo kad je jedna naša vrhunska sportašica na pitanje novinara o odricanju i žrtvi u sportu odgovorila je jednostavno: To nije bila žrtva to je bilo ulaganje. Stvar je perspektive. To je upravo to. Mi potičemo vas da ulažete u život, u budućnost, a ne u smrt. Jer nema većeg, boljeg i sigurnijeg ulaganja nego u novi život.

I papa Ivan Pavao II. u Solinu je mladima rekao da se bez žrtve ne može izgraditi ništa veliko. I ja sam prošla trudničku depresiju, postporođajne turbulencije hormona, neočekivanu trudnoću, krize, obeshrabrenja, beznađa, ogovaranja, ružne primjedbe o obiteljima s više djece, rođenje djeteta s posebnim potrebama, smrt djeteta sa 3 mjeseca, ali došla sam ovamo da vam kažem da je to vrijedilo, da se isplatilo. Koliko mudrosti ima u priči Šuma Striborova kad majka radije bira svoju bijedu i nevolju a da ima sina, a odbija se vratiti u mladost i lijep i sretan život bez sina. Osobno to mogu posvjedočiti nakon smrti naše Rebeke. Radije biram bol, ali i činjenicu da je postojala. 

Jer ako je nešto teško to ne znači nužno da je to loše. Roditeljstvo, majčinstvo je avantura koja nas mijenja. Mijenja naše prioritete, izvlači iz nas ono najgore, ali i ono najbolje. Stječemo iskustvo. Postajemo ljudi koji se uče suočavati s izazovima svakakvim vrsta. Stječemo životnu mudrost, ne samo zbog nas samih nego i ljudi oko nas koji nas trebaju. Društvo treba ljude koji znaju birati bitke kada je potrebno zauzeti se za istinu, kada biti milosrdan, i kada se treba boriti za pravu stvar. Zato opet želim citirati papu koji je rekao na istom govoru: Ne vjerujte onima koji vam nude lagana rješenja. Ma ne obećavaju nam ništa, a kamoli rješenja. Pravo rješenje je uvijek na strani života.

I na kraju bih voljela podijeliti s vama i jedno razmišljanje koje mi je na srcu još od početka ovih hodova za život. Kad su nas kritizirali da smo protiv prava žena, pa mi smo baš za prava žena, pogotovo, onih najmanjih među nama koje će za osamnaest godina ovdje u kafiću ispijati kave, zaljubljivati se, dijeliti s prijama školske probleme, i u ovoj crkvi moliti Gospu da im pokaže koji je put za njihov život. Pa omogućimo im to pravo. Hvala! – riječi su Lucije Stipanović

M.G.

Više slika na:

• Sine ti znaš koliko te tata voli, uvijek ću biti uz tebe! Arman je rekao:
• “Da, tata…”

Pozdravili su se i tata je otišao kući.

Dok je dječak bio u školi dogodio se potres! Otac na vijestima čuje da se srušila cijela škola. Požuri tamo istog trena. Ljudi su plakali, pred sobom su gledali hrpu kamenja ali otac se nije dao zaustaviti. Kopao je, razmicao komade betona i ostalog materijala dok su ga nagovarali da odustane jer nema smisla.

Žalosni otac nije se zaustavljao nego je pozvao i njih da se radije pridruže pa da vide zajedno ima li smisla jer možda nekog mogu spasiti.

Udruženim snagama kopali su 36 sati bez prestanka. Nakon 36 sati naišli su na cijeli jedan zid kojeg je trebalo pomaknuti. Povikao je: Ima li koga?

Ispod tog zida bilo je betonom zarobljeno 20 djece, među kojima i njegov sin.

• Tata, jesi li to ti? – upitao je, a onda je govorio djeci:
• Jesam li vam rekao da će moj tata doći po mene, jesam li vam rekao, a vi mi niste vjerovali...

***
Ovaj događaj nam može pomoći da donekle shvatimo ljubav Boga Oca koji je iz ljubavi prema nama poslao svog Sina, da postane jedan od nas, da postane čovjek,

da uzme na sebe naše grijehe, da umre na križu za nas –

jer je Otac Nebeski spreman sve učiniti samo da nas spasi, da nas dovede u Raj.

Izvor – Catholic truth yt

Odvija se borba “prsa o prsa”: neprijatelj se u našem društvu na svakome koraku obrušava na duše naše djece. Iako ste puno toga učinili da biste svoju obitelj zaštitili od najgorega, nitko onije imun, ma koliko toga učinili ispravno. To znači da potpuno budni roditelji trebaju razviti strategiju molitve.

Svaki put kada osjetite, naslutite ili pak ustanovite kako je nešto pokvareno ušlo u život vašeg djeteta, izmolite molitvu sv. Mihaelu Arkanđelu. Okrenite Sotoninu taktiku protiv njega samoga. Od neizmjerne je važnosti znati (i zapamtiti) kako Sotona neće odmah odustati od pokušaja da vam naudi. Može se čak i snažnije oboriti na vas kako bi vas obeshrabrio, naveo da prestanete moliti protiv njega te vas uvjerio kako je riječ o beskorisnoj navadi zbog koje vam je još gore nego prije. On je jako pametan i ima doktorat iz psihologije.

Prije dvadeset godina nitko nije mogao ni zamisliti što bi to moglo biti tinejdžerska ovisnost o mobitelu. Danas je to dio naše stvarnosti. I to je prisutno posvuda, skoro u svakoj zemlji.

Koji su simptomi ovisnosti?

• Stalna potreba da se češće koristi mobitel
• Gubitak osjećaja za vrijeme, za vrijeme surfanja
• Neuspjeli pokušaji da se mobitel koristi rijeđe
• Anksioznost ili depresija
• Radije provedeno vrijeme na mobitelu ili internetu nego s obitelji
• Osjećaj nemira ili nervoze u vrijeme kad mobitel ili internet nije dostupan
• Traženje posljednjih modela ili aplikacija na mobitelu

Postoje i fizičke posljedice te vrste  tinejdžerske ovisnosti:

• Napetost u prstima, vratu, leđima…
• Iritiacija očiju
• Promjena težine
• Poteškoće u fokusiranju na jednu stvar
• Poremećaj pažnje …

Drugi problemi ovisnosti:

• Problemi u učenju
• Gubitak interesa za hobije
• Gubitak interesa za sport i aktivnosti izvan kuće
• Gubitak prijatelja i izoliranost …

Neke činjenice:

• 78% tinejdžera barem svakog sata provjerava novosti
• 59% roditelja misli da su im tinejdžeri ovisnii o mobitelima
• 50% tinejdžera priznaju da su ovisni
• 1/3 su ili češće ili barem povremeno probali smanjiti vrijeme potrošeno na mobitel
• 72% tinejdžera osjeća potrebu da odmah odgovori na neki tekst, poruku i sl.

Što se  tu može učiniti?

Nije lako riješavati taj problem. Ipak roditelji trebaju učiniti najbolje što mogu da svojoj djeci pomognu da prevladaju tu opsesiju. Ovdje su različita riješenja

• Kao prvo, roditelji trebaju biti prijatelji svom tinejdžeru, spremni na razgovor, pomoć i potporu u bilo kojoj situaciji
• Odnositi se prema djetetu kao prema odraslom, kao prema osobi sebi ravnoj. Pokazati tinejderu kako kontrolirati svoje ponašanje
• U isto vrijeme treba pokazati i autoritet. Roditelj je taj koji postavlja pravila!
• Postanite pozitivan primjer. Sami upotrebljavajte manje svoj mobitel i obratite više pažnje na članove svoje obitelji
• Postavite granicu potrošenog novca koje mjesečno dajete svoj tinejdžeru za mobitel
• Druga mogućnost je da se postavi ograničenje na intenet pa kad to potroši da se internet isključi. Tako će internet koristiti promišljenije i manje često.
• Pratite njihovu aktivnost

Ako ste mladi roditelj još malog djeteta onda možete spriječiti da postane ovisnik o mobitelu. Možete mu i ne kupovati mobitel prije nego je u srednjoj školi i prije nego i sam tinejdžer počne nešto zarađivati tako da sam može plaćati svoj mjesečni račun.

Neka pravila mogu biti vrlo korisna:

• Postavite ograničenja upotrebe mobitela kad je vrijeme učenja ili važnog ispita ili projekta. Mediji ne bi smjeli poremetiti pažnju od onih glavnih dužnosti. Obrazovanje je prvo. Možete i pratiti njihovu aktivnost na mrežama, mobitelu…
• Napravite plan kako će se odvijati život u kući. Dijete tj. tinejdžer treba imati neko vrijeme prije korištenja mobitela/interneta… Ako ima domaću zadaću npr. treba prije napraviti to, pa tek onda na mobitel… Takva odluka će tinejdžera učiniti discipliniranijim.
• Drugi način da se pokuša stati na kraj toj ovisnosti je da se zabrani korištenje mobitela za vrijeme jela. Večera npr. treba biti vrijeme koje će se provesti u zajedništvu s obitelji. Stoga, svako korištenje mobitela tada treba „off“. To pravilo je dobro uvesti na druga obiteljska druženja, putovanja, posjete i sl.

Da bi se prevladala takva vrsta ovisnosti djetetu/tinejdžeru treba pokazati da je život oko nas daleko zanimljiviji i bolji nego život na medijima. Vrijeme provedeno s obitelji je – dragocjeno.

Izvor: pumpic.com

Na ćudorednom polju najprije oni padaju koji se mlitavo vladaju prema svojim sjetilnim željama. Osobito te upozoravam na tu okolnost. Privikni svoje tijelo da se malo suzdrži! Pokušaj se katkada odreći onoga što bi najviše godilo tvojim sjetilima, i što nije zabranjeno.

Ne stalno, samo katkada. Radi pokusa, da li se nalaze još uzde u rukama tvoje duše. Pokušaj npr. da četvrt sata ne piješ, makar ti se jezik lijepio uz nepce od žeđi kad se vratiš kući s izleta. Kad dobiješ za objed kolače koji ti se najviše mile, ostavi mali komadić; ili ako je katkada jelo zagorjelo, uzmi ga bez riječi. I kad u jedan sat izađeš iz škole i dođeš gladan kući, nemoj uznemiravati svoju majku gunđanjem da ćeš umrijeti od gladi ako baš objed nije u tom trenutku gotov. I ako donesu na stol juhu, makar kako bilo gladan, nemoj životinjskom pohlepom odmah navaliti na nju, nego prisili svoj želudac da malo pričeka. I ako izlog slastičarne makar kako mami tvoj novac iz lisnice, imaj snage katkad se oprijeti. Ako ti kod umivanja iskoči sapun iz ruke nemoj se srditi, nego ga smiješeći podigni. Ako ti se pokidaju vrpce na cipeli, kad se brzo obuvaš, nemoj udariti cipelom o zemlju, nego zafučkaj veselu pjesmu, dok ih ne svežeš. Ako ti se ispod pazuha sklizne koja školska knjiga, nemoj psovati, nego je veselo podigni i u sebi zapjevuckaj. Ako ne možeš razvezati uzice, nemoj pograbiti odmah nož, nego strpljivo nastoj bez mača razriješiti gordijski čvor.

I ako divno sjaji svibanjsko sunce, možeš li marljivo učiti, a da ne pođeš na igru, mjesto učenja? Možeš li skočiti iz kreveta, a ne zijevati i protezati se u krevetu, makar te kako mami topli pokrivač i meki jastuci? I ako ti poslije velikog izleta klecaju noge od umora, možeš li uspravnim tijelom napeto stupati? Možeš li pred izlogom, koji strahovito mami tvoju znatiželju okrenuti svoje oči od njega? Prema onom svom drugu koji ti je osobito “nesimpatičan”, osobito biti ljubazan? I ako dobiješ zapovijed – makar kako joj se protivila tvoja volja – odmah, bez ijedne riječi izvršiti?

Ako ne možeš odmah naći svoje stvari, znadeš li ostati miran; ako ti se rugaju, ruganjem ne odvratiti; ako se otvore vrata, odmah ne pogledati; ako dobiješ pismo, odmah ga ne otvoriti? I ako ti netko ne da mira, možeš li na vatrenu groznicu staviti hladne obloge mirnog odgovora? I ako te neka novost peče, možeš li je samo jedan dan držati u tajni? I možeš li, ako poslije podne počneš učiti, te staviš pred sebe na stol dva- tri bombona, možeš li ih tamo i ostaviti netaknute do večeri, makar se kako vrpolji u tebi želja da ih pojedeš? I ako imaš vrlo zanimljivu knjigu, možeš li je kod najzanimljivijeg mjesta knjigu zatvoriti, i tek drugi dan nastaviti?Kod stola za vrijeme objeda, u školskoj klupi mirno sjediti, a ne vrpoljiti se? I uvijek sjediti ravno, makar si kako umoran. I tako dalje…
Kažeš: ta sve su to malenkosti. Istina, jesu. Ne znaš li, da se velike stvari sastoje iz malenkosti, i da su iz malih cigala sagrađeni i newyorški neboderi na desetke katova? Ove će male svakidašnje pobjede jačati u tebi samopouzdanje i nećeš se zastrašiti pred poteškoćama koje te čekaju u životu. Jer onaj koji je izašao kao pobjednik u najtežoj borbi: u svladavanju samoga sebe, taj će biti pobjednik i u ostalim životnim borbama. Za takvog kažemo da je “karakteran čovjek”. I najmanje odricanje kojim privikavaš svoje tijelo da se pokorava tvojem boljem uvjerenju, tvojoj duši, znači skupljanje snage, koja je od neprocjenjive vrijednosti u času kad navale napasti, kad je potrebna ozbiljna odlučnost; ta su malena odricanja slična sitnim, malenim električnim iskricama, od kojih možemo u akumulatoru skupiti veliku električnu snagu.

Na ovim ćeš se malenkostima osvjedočiti da je duh ipak sposoban vladati nad materijom.

Čisto, uščuvano mladenačko doba je uzvišen visoki ideal! Ali u visine možemo doći tek postojanim napredovanjem i sitnim naporima. Pa ni Rim nisu za jedan dan sagradili, a ni značaj nije glavni zgoditak, što bi ga najednom mogao dobiti.

http://nasljedujmariju.blogspot.hr/search/label/Tihomir%20Toth

Roditelji su birali, što je bilo predvidljivo, TV zvijezde, slavne osobe iz svijeta glazbe ili filma…

a onda je došao red na djecu…

a što su djeca odgovorila?
Pogledajte…

“Čvrsto odlučujem da ću se popraviti… “

Bi li se presvukao
prije nego Ga pustiš
unutra
ili bi sakrio neke časopise
i postavio Bibliju
na njihovo mjesto?
Bi li sklonio
svoju svjetovnu glazbu,
a izvadio crkvenu pjesmaricu?
Bi li mu mogao dopustiti
da uđe odmah
ili bi ga zavlačio naokolo?

Razmišljam…
kada bi Spasitelj
bio s tobom dan-dva,
bi li ti nastavio raditi stvari
koje redovito radiš?
Bi li nastavio govoriti
ono što uvijek govoriš?
Bi li se tvoj život nastavio
kao što živiš svih drugih dana?

Bi li poveo Isusa
sa sobom svugdje
gdje ideš
ili bi možda promijenio
svoje planove tih dana?
Bi li ti bilo drago upoznati
ga sa svim svojim prijateljima
ili bi se ponadao
da neki od njih neće doći
dok On ne završi posjet?

Bi li ti bilo drago
da On ostane s tobom za stalno
ili bi odahnuo
kada konačno ode?
Možda bi bilo zanimljivo
znati što bi ti stvarno radio
kad bi Isus došao danas
kao osoba biti neko vrijeme s tobom…

(nepoznati autor)

Riječ je o Petru Barbariću, koji je umro na Veliki četvrtak 1897. u Travniku, kao učenik isusovačke gimnazije, u 23 godini, netom nakon što je položio isusovačke redovničke zavjete. Papa Franjo još je proljetos ovlastio vatikansku Kongregaciju za proglašenje svetaca da objavi dekret o herojskim krepostima sluge Božjega Petra Barbarića, čime je Crkva i službeno priznala njegovu svetost. Do službene beatifikacije predstoji nekoliko mjeseci, odnosno čeka se da papa Franjo potvrdi čudesno ozdravljenje, koje se dogodilo na Petrov zagovor, a koje upravo istražuje Kongregacija za kauze svetaca u Vatikanu, nakon što su hrvatski liječnici posvjedočili da je znanstveno neobjašnjivo. Riječ je o ozdravljenju jednoga dječaka iz Splita od atrofije mozga i cerebralne paralize. A vjernici tvrde kako je to tek jedno u nizu čudesa koja su se dogodila nakon molitve tom svetom mladiću. Iako hrvatska javnost tek počinje upoznavati tog budućeg sveca, rođenog 1874. u malom hercegovačkom zaseoku Šiljevišta, u mjestu Klobuk kod Ljubuškog, mnoštvo je činjenica vezanih uz njegov lik i djelo koje privlače pozornost.

Ponajprije riječ je o prvom Hercegovcu koji će biti uvršten među blaženike. Podsjetimo, papa Ivan Pavao II. 2003. u Banjaluci je proglasio blaženim mladog katoličkog intelektualca dr. Ivana Merza, koji je pokopan u zagrebačkoj crkvi Presvetog srca Isusova u Palmotićevoj ulici. A uz njega, Bosna i Hercegovina među blaženima ima i pet časnih sestara iz Sarajeva, poznatijih kao Drinske mučenice, koje su četnici mučili i ubili u Goraždu 1941. Uz njih, Hrvati imaju još šest blaženika i tri sveca, pa takvo proglašenje možemo smatrati iznimnom časti koju može dobiti neki narod, ali i regija iz koje potječe.

Njegov rodni Klobuk, u kojem je prije nekoliko godina unuk njegova brata Stanko Barbarić, uspješni poduzetnik iz Zagreba, obnovio njegov rodni dom i sagradio velebni kompleks koji posjećuje sve više hodočasnika, i cijela Hercegovina s pravom se ponose sinom toga krševitog kraja.

Ondje je stasao u vjerničkoj obitelji kao poslušno i pobožno dijete, izvrstan učenik i nadaren mladić. Djetinjstvo, tijekom kojeg je u dvije godine uspješno završio čak četiri razreda pučke škole u Veljacima, uglavnom je proveo uz stado ovaca i čitajući knjige. Potom je kratko radio kao trgovački pomoćnik u Vitini, nakon čega su mu se ostvarili snovi – primljen je u travničko sjemenište kako bi postao svećenik. U Travniku je čak i svoje profesore oduševljavao mudrošću i svetošću, ali mnogobrojnim inicijativama oko jačanja pobožnosti Srcu Isusovu, molitvi krunice, preobraćaju grešnika te promicanju katoličkog tiska. Njegov san da puku služi kao svećenik raspršila je teška bolest, tada gotovo neizlječiva tuberkoloza, koja mu je donijela godinu dana patnji u bolesničkoj postelji. Tri dana prije smrti uspio je položiti isusovačke zavjete. Odmah se o njemu govorilo kao o budućem svecu jer je za života zračio samo dobrotom i pobožnosti. Počeli su mu se moliti, ne samo kršćani nego i muslimani iz bosanskih sela i gradova. A mnogi od njih su otvoreno svjedočili kako im je uslišio molbe. Tako je postao svojevrsna poveznica ne samo Klobuka i Travnika, odnosno Hercegovine i Bosne, nego i različitih vjera i religija. Petar je za sve bio jednostavno oličenje svetosti i nitko ga nije promatrao kroz prizmu podijeljenih crkava i religija. Iako je živio relativno kratko i ne pamtimo ga ni po jednom velikom djelu, kao što, primjerice, pamtimo Stepinca, ostavio je dubok trag u povijesti Crkve. Isusovac dr. Božidar Nagy, vicepostulator Kauze za proglašenje blaženim Petra Barbarića, kaže: „Unutar kršćanske vjere mi imamo drugačije kriterije po kojima mjerimo i ocjenjujemo vrijednost jednog života i duhovnu veličinu jedne osobe. Časni sluga Božji Petar Barbarić često se uspoređuje s velikom sveticom sv. Malom Terezijom, koja je proglašena čak i crkvenom naučiteljicom-doktoricom. Petar i sv. Mala Terezija bili su suvremenici! Umrli su iste godine 1897. od iste bolesti. Oboje su s 15 godina krenuli u Bogu posvećeni život – Petar u travničko sjemenište, Terezija u karmelićanski samostan. Sv. Mala Terezija provodi svoj jednostavni samostanski život u tišini karmela, bez ikakvih „velikih“ vanjskih djela! Baš kao i Petar…“. Ali njihove riječi, razmišljanja i djela aktualni su i danas!

Čekanje s proglašenjem

Sad bi netko postavio pitanje, ako se odmah nakon Petrove smrti počelo o njemu govoriti kao o budućem svecu, a i životopis mu je napisan još 1900. i odmah preveden na brojne jezike (što je rijetkost), zašto se toliko čekalo s proglašenjem. Naime, ove godine dovršava se proces za Petrovu beatifikaciju, koji je trajao punih 77 godina! E tu priča postaje iznimno zanimljiva. Naime, Petrovi posmrtni ostaci nakon smrti bili su položeni na travničko groblje Bojna. Budući da je njegov grob postao magnet tisućama vjernika (ne samo kršćanske već i islamske vjere) njegovo neraspadnuto tijelo 1935. preneseno je u sjemenišnu crkvu. Tri godine kasnije u Sarajevskoj nadbiskupiji pokrenut je postupak za njegovo proglašenje blaženim i svetim. No, rijeke hodočasnika koje su pristizale u Travnik nisu se baš svidjele novom komunističkom režimu i tzv. „oslobodiocima“. Tako je njegov grob krajem rata oskrnavljen, a tijelo ukradeno i zakopano u blato, a potom zazidano u nepristupačnom dijelu podruma ispod sjemenišne zgrade, kako bi se zaustavilo masovno okupljanje i molitva na njegovu grobu. Komunisti su čak u narodu proširili lažnu vijest da je tijelo bačeno u Lašvu te da ga ne treba tražiti.

Nestanak Petrova tijela usporio je beatifikaciju, koja se od 1944. vodila u Rimu. Međutim, Petrova popularnost među vjernicima u Bosni i Hercegovini, ali i u Hrvatskoj, nije jenjavala. I onda – točno šezdeset godina nakon početka beatifikacije, u 101. godini od njegove smrti, u ljeto 1998. gotovo čudesno je pronađeno njegovo tijelo! To se dogodilo nakon što je započela poslijeratna obnova crkve i zgrade sjemeništa u Travniku, koja je u međuvremenu vraćena isusovcima. Bio je to veliki događaj za Katoličku crkvu u Bosni i Hercegovini. I osobno sam se ondje zatekao 23. srpnja 1998. kao reporter Glasa Koncila, kad je njegovo tijelo, praćeno tisućama vjernika, uz pjesmu i molitvu, koju je predvodio vrhbosanski nadbiskup Vinko Puljić, položeno u kriptu travničke crkve, gdje ga danas pohode rijeke vjernika.

Posmrtno žrtva režima

Iako se na prvi pogled čini da novi hrvatski svetac Alojzije Stepinac i novi hrvatski blaženik Petar Barbarić baš nemaju nikakvih poveznica osim svetosti, čini se da su i jedan i drugi na određeni način bili žrtve komunističkog režima. Doduše, jedan za života, a drugi posmrtno. Alojzije Stepinac rođen je na drugom kraju domovine, u Krašiću, točno godinu nakon Petrove smrti. Bio je svjestan veličine mladog Barbarića i rado ga je isticao kao uzor. Nazivao ga je „divnim mladićem“, ustvrdivši da će „uvijek biti sjajan primjer hrvatskoj intelektualnoj mladeži“. Međutim, njihove su se sudbine nekako simbolički povezale tek dolaskom komunističkog režima na naše prostore. Stepinac je odmah nakon „oslobođenja“ bio izložen progonu, suđenju, omalovažavanju i na kraju mučeništvu i smrti. A Petrovi posmrtni ostaci bili su prava smetnja novom režimu, koji osim svojih idola nije želio druge uzore. Recept je očito bio jednak, iako im je jedan smetao živ, a drugi mrtav! Njihovim „micanjem“ s javne pozornice htjelo ih se „ušutkati“, omalovažiti i izbrisati iz sjećanja vjerničkog puka. Pokušalo ih se ukloniti kao uzore i izvore nade i utjehe vjerničkom puku. Međutim, svojim djelima su samo dodatno potaknuli pozornost na njihovu veličinu i važnost, jer se njihova svetost nije mogla sakriti. Ona je nadilazila ovozemaljske prostorne i vremenske planove i namjere, da bi punim sjajem zasjala dolaskom demokracije i iznošenjem istine o njihovu životu i djelu. Njihova službena proglašenja, kako bi zasjali kao uzori – Petar mjesnoj Crkvi, a Alojzije cijelom svijetu, nedvojbeno je veliki dar vjerničkom puku i poticaj za vrijeme u kojem živimo, ali kad bi se njih pitalo – nikako likovanje nad propalim režimom.

Vicepostulator kauze za proglašenje Petra Barbarića blaženim p. Božidar Nagy kaže kako će njegovo proglašenje biti veliki duhovni dobitak za Crkvu i za Hrvate u BiH. „Ipak je Petar prvi autohtoni Hrvat Hercegovac iz BiH koji će biti uzdignut na oltar. Ali njegovom beatifikacijom oživjet će cijelo njegovo doba u kojem je živio. S jedne strane bit će to priznanje tolikim hrvatskim kršćanskim obiteljima iz BiH koje su tako divno odgajale, a i danas odgajaju, svoju djecu u kršćanskom duhu kao što je to činila i Petrova obitelj koja je udarila prve temelje njegove svetosti. Potom će to biti priznanje ocima franjevcima koji su obavljali redovnu dušobrižničku službu u Klobuku i od kojih je Petar primio prve sakramente i osnove kršćanskog nauka. A onda od njegove 15. godine na tim temeljima nastavili su dalje graditi isusovci u Travniku i voditi Petra do svetosti. Petrovom beatifikacijom travničko sjemenište i gimnazija koju je utemeljio nadbiskup Stadler dobit će novo svjetlo i još više će biti istaknuto njihovo značenje u novijoj narodnoj i crkvenoj povijesti BiH. No ono najvažnije: svi vjernici a posebice hrvatska mladež dobit će u Petru divan uzor kršćanskog života i ostvarenje Božjega poziva.“ – zaključuje jedan od najboljih živućih poznavatelja Petrova djela.

Na kraju se, logično, nameće pitanje – kako se postaje svetac? Za Stepinca znamo – svojim nepokolebivim držanjem i zalaganjem za istinu i pravdu u služenju čovjeku te odanosti Bogu i Crkvi zamjerio se najprije fašistima i nacistima, a potom i komunistima pa je bio progonjen, patio i umro kao mučenik u zatočeništvu.

Ali kako su postale svetima one stotine poznatih i manje poznatih dobrih ljudi kojima se divimo, molimo i čije kipove vidimo u crkvama, a slike u pobožnim knjigama? Nerijetko nam se čine nestvarnima, pa i nadljudima, jer u današnjem svijetu je teško biti toliko dobar i požrtvovan poput njih. Može li onda naše vrijeme dati svece koje će naraštaji uzimati kao uzor u budućnosti? Da je odgovor potvrdan i da sveci žive među nama podučio nas je mladi Petar Barbarić još prije više od stotinu godina. Kad su ga kolege pitali baš to – kako osigurati mjesto u raju i kako postati svet, on je odgovorio prilično jasno: „Od svih putova što vode u nebo, meni se čini najkraćim, najlakšim i najpouzdanijim onaj kojim čovjek ide ispunjavajući svoje obične dužnosti!“ Zacijelo nema boljeg recepta ni za vrijeme u kojem živimo.

Božo Skoko, Večernji list