Kapelan Ivan Zuuca o malom  Dominiku Saviu je posvjedočio sljedeće: Kad sam došao u selo Morialdo, često sam vidio jednog petogodišnjeg dječaka kako s majkom dolazi u crkvu. Njegov me bistar pogled i pobožno držanje privlačilo, kao i druge, da mu se približim. Kada je našao crkvena vrata zatvorena, tada bi se prolaznicima pružio lijep prizor. Ne misleći na to da se s ostalim prijateljima naokolo igra, kao što običavaju činiti djeca u toj dobi, on je obično kleknuo pred crkvena vrata te se, sagnute glave i sklopljenih ruku na prsima, pobožno molio Bogu dok nisu otvorili Crkvu. To je činio čak i kad je padao snijeg. Zamazano tlo nije mu ni najmanje smetalo kleknuti na nj i pomoliti se Bogu. Neka me osobita radoznalost neprestano gonila saznati tko je dijete kojemu sam se toliko divio. Napokon sam saznao da je to sinčić kovača Karla Savia.

Budući da je bio veoma nadaren i marljiv, jako je dobro napredovao u školi. Rado se družio s vršnjacima. Premda se morao družiti s raspuštenim i razuzdanim dječacima ipak nisam nikada opazio da bi se ikada s bilo kime posvadio. Ako je nastala kakva svađa, on je strpljivo podnosio pogrde pogrde svojih prijatelja te se udaljavao iz njihove sredine. Ne sjećam se da bi on ikada sudjelovao u pogibeljnim zabavama ili da bi prouzročio u školi i i najmanji nered. Naprotiv, kadgod su ga prijatelji htjeli nagovoriti da se zajedno s njima izruguju starijima, da baca kamenje, da nešto ukrade ili da se počini kakvu štetu, uvijek je javno i otvoreno osuđivao njihovo ponašanje i nikada nije htio sudjelovati u takvim mladenačkim pustolovinama.

Dominiku bijaše dopušteno da primi svetu pričest prije predviđenih godina. Na selima su naime djeca tek nakon jedanaeste godine primala svetu pričest. Osim svoga djetinjega izgleda bio je još k tome tako malena stasa te se činilo da je mlađi nego što je zapravo bio. Zbog toga je kapelan još dugo razmišljao bi li mu dopustio poći na prvu svetu pričest ili ne. Posavjetovao se s drugim svećenicima ikoji su vidjevši dječakovu ranu spoznaju njegovu dosadašnju pouku i živu želju savjetovali da mu dopuste ranije primiti prvu svetu pričest od propisanih godina. U predvečerje prvopričesničkog dana dođe on k majci pa joj reče:

– Majko, sutra idem na prvu svetu pričest! Oprosti mi molim te svo ono čime sam te do sada ražalostio. Obećavam ti da ću biti puno bolji , u školi ću biti marljiviji i izvršavat ću svaku tvoju zapovijed.

To je izrekao s velikim ganućem te zaplakao. I majka kojoj je on bio jedina utjeha, bila je ganuta, te se morala suzdržati kako ne bi pokazala ganuće.

– Znaj, dragi Dominiče, reče ona, da ti je sve oprošteno. Moli dragoga Boga da uvijek ostaneš dobar. Moli također za svog oca i za mene.

Ujutro je tog znamenitog dana (Uskrs 8.4.1849.) usto rano, obukao najljepše odijelo i pošao u crkvu. Vrata su još bila zatvorena. Po svom je običaju kleknuo na crkveni prag i molio dok nisu došla druga djeca i dok se crkva nije otvorila. Čitav sveti čin, to jest sveta ispovijed, priprava i zahvala za svetu pričest trajala je kod njega pet sati. Dominik je bio prvi u crkvi, a zadnji je izišao iz nje. Cijelo vrijeme nije znao je li na nebu ili na zemlji. Kada bi nakon više godina pripovjedio o svojoj prvoj svetoj pričesti, radost je obasjavala njegovo lice. često je znao reći: “O to, je bio moj najljepši dan veliki dan.”

U jedan molitvenik koji je pozorno čuvao i nije pokazivao ni jednom od svojih prijatelja napisao nekoliko dobrih odluka i često ih čitao

Ja sam tu knjižicu dobio, priča don Bosco, i ovdje ispisujem odluke, jednostavne i iskrene.

“Odluke koje sam ja, Dominik Savio , načinio godine 1849. na dan svoje prve svete pričesti, u dobi od sedam godina:
Ispovijedat ću se često i ići na pričest svaki put kada mi ispovjednik dopusti.
Slavit ću svečano blagdane.
Moji će prijatelji biti Isus i Marija.
RADIJE ĆU UMRIJETI NEGO SAGRIJEŠITI.”

To su bile odluke kojih se držao cijeloga života.

(str 13-14)

Hildegarda iz Bingena rođena je 1098. godine u Njemačkoj, kao deseto dijete stare plemićke obitelji Bermersheimer. Već u dobi od tri godine pokazuje proročki dar.

 Jednog je dana Hildegarda trčala po livadi sa svojom dadiljom. „Pogledaj ono malo tele tamo prijeko!“ – povikala je Hildegarda. „Posve je bijelo, samo na glavi i na nogama ima mrlje. Ah i na leđima ima nekoliko mrlja.“ Dadilja nigdje nije mogla vidjeti nikakvo tele. Tada Hildegarda pokaže na steonu kravu: „Tamo je, vidiš!“ Dadilja je samo okretala glavom misleći: Što sve može dječja mašta. Smijući se izvjestila je Hildegardinu majku o najnovijim opažanjima. Međutim kada se otelilo tele nitko se više nije smijao. Izgledalo je točno kako ga je trogodišnja Hildegarda opisala. Roditelji su tada počeli shvaćati kakav čudesan dar im je Bog stavio u kolijevku njihova malog djeteta.

Zbog toga su njeni roditelji odlučili svoje dijete staviti u Božju službu. Nije im bila lagana ta pomisao rastati se od svoje male ljubimice, ali su također bili svjesni da tako Bogu daju svoju desetinu, svoj dar koji mu pripada.

Božja providnost je htjela da je baš u to vrijeme kad su oni o tom razmišljali, a kad je mala Hildegarda imala tek sedam godina, u njihovu susjedstvu, u jednom zamku, grofova kći donijela odluku o odlasku u klauzuru.

Jutta je drage volje prihvatila prijedlog da sa sobom povede i malu Hildegardu te da se o njoj brine. Za Juttu je bilo prava milina u zboru sestara čuti i Hildegardin glasić kako slavi Boga.

Klauzura o kojoj je riječ bila je priključena benediktinskom samostanu.  Mala Hildegarda je mislila kako svi vide što i onda pa je govorila drugima o svojim vizijama. No, kad je imala petnaest godina shvatila je kako stvari stoje, pa više nije drugima očitovala ono što vidi.

Mnoge od objava koje je Bog davao Hildegardi odnose se na tjelesno i duhovno zdravlje čovjeka.

U vezi s tim spomenimo samo to da je Hildegarda smatarala kako je za zdrav život čovjeka potreban redoviti molitveni život, prehrana namirnicama iz prirode te kretanje. 

Često je mučena bolestima i mnogo je godina živjela skromno kao redovnica. Kad je umrla Jutta koja je bila poglavaraica samostana, nasljedila ju je njena mala duhovna kći, Hildegarda.

Izvor: 

• Sine ti znaš koliko te tata voli, uvijek ću biti uz tebe! Arman je rekao:
• “Da, tata…”

Pozdravili su se i tata je otišao kući.

Dok je dječak bio u školi dogodio se potres! Otac na vijestima čuje da se srušila cijela škola. Požuri tamo istog trena. Ljudi su plakali, pred sobom su gledali hrpu kamenja ali otac se nije dao zaustaviti. Kopao je, razmicao komade betona i ostalog materijala dok su ga nagovarali da odustane jer nema smisla.

Žalosni otac nije se zaustavljao nego je pozvao i njih da se radije pridruže pa da vide zajedno ima li smisla jer možda nekog mogu spasiti.

Udruženim snagama kopali su 36 sati bez prestanka. Nakon 36 sati naišli su na cijeli jedan zid kojeg je trebalo pomaknuti. Povikao je: Ima li koga?

Ispod tog zida bilo je betonom zarobljeno 20 djece, među kojima i njegov sin.

• Tata, jesi li to ti? – upitao je, a onda je govorio djeci:
• Jesam li vam rekao da će moj tata doći po mene, jesam li vam rekao, a vi mi niste vjerovali...

***
Ovaj događaj nam može pomoći da donekle shvatimo ljubav Boga Oca koji je iz ljubavi prema nama poslao svog Sina, da postane jedan od nas, da postane čovjek,

da uzme na sebe naše grijehe, da umre na križu za nas –

jer je Otac Nebeski spreman sve učiniti samo da nas spasi, da nas dovede u Raj.

Izvor – Catholic truth yt

Priča njezina kratkog, ali svetog života počinje 24. kolovoza 1903. u Waterfordu, u Irskoj. Njezin otac, William Organ i majka Mary Aherne Organ imali su četvero djece: Thomas, David, Mary i najmlađa, Nellie. Po krštenju je dobila ime Ellen, ali je zvana Nellie. „Kad je imala samo dvije godine, uzela bi me za ruku i vodila na misu, pričajući cijelo vrijeme o Svetome Bogu. Cijelo je vrijeme na taj način govorila o Bogu i ne znam gdje je to naučila“ – piše njezin otac. Nellie je jako voljela svoga oca i prvi zahtjev mami, kada je išla u kupovinu, bio je da ocu kupi krunicu. Prve su joj riječi bile imena svetaca i slično, a navečer je cijela obitelj imala običaj moliti krunicu. Majka ju je naučila da ljubi raspelo i velika zrnca krunice i to je navika koju je usvojila i uvijek njegovala.

 Smrt majke

1905. obitelj se preselila na otok Spike. Majka je inače bila slaboga zdravlja, ali sada se ozbiljno razboljela. Pobožna i odana, svoje je zadnje mjesece potpuno predala Bogu i krunicu nije ispuštala iz ruku. Umrla je od tuberkuloze u siječnju 1907. Najstarije dijete imalo je tada samo 9 godina, a otac je tijekom većeg dijela dana bio zaposlen vojnim dužnostima, pa je vrijedna susjeda često priskakala u pomoć. Međutim, kako su djeca bila premlada da sama preuzmu dio odgovornosti za vođenje kućanstva, a pokazalo se da je i Nellie slaba zdravlja, djeca su poslana u dom. Uspravno sjedenje za malu Nellie bilo je bolno, jer je, kako se pokazalo kad je došla kod Sestara Dobrog Pastira, imala skoliozu kralježnice. Osim Nellie, i njena je sestra Mary bila smještena kod Sestara Dobrog Pastira. Dječaci su poslani u različite škole u Irskoj. Nellie i sestra Mary stigle su kod sestara 11. svibnja 1907. Tamo su bile okružene uistinu pravom, majčinskom skrbi dobrih sestara i bile su sretne. Nellie je sve sestre zvala majkama. Na dolasku imala je samo tri godine i devet mjeseci. Živjela je još osam mjeseci s dragim sestrama.

Dijagnoza

Mary Long bila je djevojka koja je spavala u istoj sobi s Nellie. Rekla je sestrama da joj se čini da je Nellie često u bolovima, jer je po noći znala plakati i puno je kašljala. Zbog toga je odvedena u ambulantu gdje je svoju hranu dijelila s mačićem kojeg je jako zavoljela. Uskoro se pokazalo da mala Nellie nema samo problema s kralješnicom, nego da ima i tuberkulozu od koje je umrla i njena mama. Kako je bolest već bila uznapredovala u trenutku dijagnoze, doktori nisu imali ni najmanje nade u ozdravljenje te su joj dali još samo nekoliko mjeseci života.

Njena odanost Djetetu Isusu

Mala je Nellie ostala dva mjeseca u ambulanti Svetoga Srca. Njena je medicinska sestra bila gospođica Hall. Bila je vrlo brižna te je često s Nellie znala ostati u sobi cijelu noć. Nellie je na tome bila vrlo zahvalna, te je na svoj nevin i dječji način to i iskazivala: „Sveti je Bog uzeo moju majku, ali dao mi je tebe da mi sada budeš mama.“ Tada bi pružala tanke ručice kroz rešetke bolesničkog krevetića da bi uzela sestru za ruku i držala je sve dok ne zaspi. Dok je provodila vrijeme u bolnici, mali je oltar s kipićem Praškog Djeteta Isusa neprestano privlačio njenu pozornost. Pitala je sestru Hall o tom kipiću, a ona je objasnila da je to naš Gospodin kad je bio dijete. Nastavila je priču o Kristu i Njegovoj velikoj ljubavi za nas. Dijete je slušalo s velikim uzbuđenjem.

Njen oporavak

Nakon tog događaja sa svom dječjom jednostavnošću često je razgovarala s malim Isusom i na prijedlog sestara izmolila mu je devetnicu tražeći da ju ozdravi. Kad je završila molitvu devetnice, tako se oporavila da je mogla i šetati po vrtu. To je u njoj potaknulo veliko povjerenje u Sveto Dijete Isusa s kojim je sad često prijateljski pričala i kojemu je povjeravala svoje izvanredne molbe. Kada se uskoro sestra Hall razboljela, Nellie je rekla starijim prijateljicama: “Donesite mi Svetoga Boga (misleći pritom na kipić Djeteta Isusa) i stavite ga na stolac pokraj mene. Želim ga zamoliti da ozdravi Majku. Znate, mene već je ozdravio.“

Dijete Isus pleše

Dok se jednog dana igrala s igračkama, zamolila je Mary Long da joj donese „njenu bebu“ – tako je uvijek govorila o kipiću Praškog Djeteta Isusa. Mary Long nije obraćala pozornost, na što je Nellie ponovila: „Longie, daj mi moju bebu.“ Ona je obećala dati joj kipić, ali s upozorenjem da ga ne smije razbiti jer će Majka Franciska biti ljuta.  Nellie je pažljivo primila Dijete Isusa, zagrlila kipić i ljubila ga, te mu izjavljivala ljubav. Stavila ga je na pod i ubrzo uzviknula ushićeno: „Longie, On pleše za mene! Longie, sviraj!“ Ona je pomislila da dijete umišlja i priča bedastoće. Onda je Josephine došla u kuhinju i također se začudila: „Što je s Nellie?“ Nellie je uzviknula i njoj: „Jo, sviraj! On pleše za mene, a sada i ja plešem za Njega!“ Raširila je ruke i počela skakutati veselo. Nakon nekoliko trenutaka stala je i tužno rekla: „Prestao je.“

„Božje cvijeće“

Kako su mjeseci prolazili, Nellie se opet razboljela. Često su joj sestre znale donijeti cvijeće da joj razvesele teške dane bolesti. „Nije li Sveti Bog dobar kad je napravio tako ljupko cvijeće za mene?“ – govorila bi Nellie. Zbog toga nije voljela umjetno cvijeće i govorila bi: “Pretvrdo je ovo! Donesite mi pravo Božje cvijeće.“ Jednog je dana Mary Long zatekla Nellie kako se vraća u krevet držeći u ruci cvijet koji je, kako je ona zaključila, uzela iz vaze sa stola u blizini. Kad je Nellie vidjela Mary, skrila je cvijet ispod pokrivača. Mary je pitala: “Tko je ukrao onu lijepu ivančicu iz vaze?“ „Nitko, Longie“ – rekla je Nellie. „Pa gdje je onda? Možda ispod kreveta?“ – Mary se pravila da ga traži. Nellie se na to nasmijala i pokazala cvijet koji je skrivala ispod pokrivača. „O, ti mala zloćka! Reći ću Majci kad se vrati da si ti ukrala cvijet.“ – Mary se pravila da je ljuta. Nellie je na trenutak zašutjela, zagrlila cvijet i rekla Mary: “Majko, oprosti što sam uzela cvijet, ali, samo sam razgovarala sa Svetim Bogom i On mi ga je dao… On, Majko.“

Odanost male Nellie prema „Skrivenom Isusu“ u Euharistiji

Mary Long je obično išla na svetu misu ujutro, no ponekad, zbog svih obaveza u kuhinji, nije stigla. Jednog takvog dana, kada uz obaveze nije stigla otići na misu, otišla je u sobu posjetiti malu Nellie i pitala: “Nellie, kako se osjećaš danas?“ Na njeno iznenađenje, Nellie je rekla: „Ti nisi primila Svetoga Boga jutros.“ Mary je pomislila da je Nellie čula njene korake u kuhinji stoga je sutradan otvorila vrata kuhinje, ponovno zatvorila glumeći da je otišla na misu. Skinula je cipele i kretala se najtiše što je mogla po kuhinji. Kad je trebala doći s mise, otišla je do Nellie u sobu. Nellie je i to jutro ponovno rekla: “Ti nisi primila Svetog Boga danas.“ „Kako znaš, draga? Nisi li čula da sam zatvorila vrata pri izlasku?“ – pitala je Mary. „Nema veze. Znam da nisi primila Boga.“ Sestra Hall primijetila je Nellino izvanredno ponašanje pri prvom njenom odlasku u kapelu dok je bilo izloženo Presveto Tijelo Kristovo. To jutro, sestra Hall pozvala je Nellie u kapelu. Nellie nikada nije zapravo vidjela izloženu Svetu Hostiju u pokaznici. Na veliko sestrino iznenađenje, Nellie je prošaptala: “Majko, eno ga, ondje je Sveti Bog!“ Sa svojom ručicom pokazala je na pokaznicu, nakon čega nije pogled skretala s Hostije, s izrazom zanosa na licu. Drugom prilikom, časna majka piše: “Bio je prvi petak u listopadu. Prolazila sam kapelicom kad su se vrata otvorila i Nellie je, držeći ruku sestre, polako ušla. Kako sam znala da je bila bolesna, kleknula sam na jedno koljeno i pitala: „Kako je Beba danas?“ Umjesto odgovora, malena je naslonila glavu na moje rame i tiho zaplakala, ali to nisu bile tužne suze, nego suze slatkoće, to je bio sveti osjećaj, sreća koja je završila u jecajima.  U tom mi je trenutku bilo jasno da je Bog imao posebne naume s ovim djetetom, i da bih ja trebala surađivati s Njime da ih ostvari.“ Od toga dana, bez ikakve vanjske informacije ili znaka, Nellie je uvijek znala kada je izloženo Presveto Tijelo Kristovo u samostanu. Uvijek kad je govorila o Euharistiju u Tabernakulu, izražavala je da je Isus „zatvorenik“ i u „zatvoru“. Tako je na dane kad je izloženo Presveto znala reći: „Vodi me dolje u kapelu. Znam da Sveti Bog danas nije zaključan.“ Često je Euharistiju zvala i „skriveni Isus“.

Teška bolest čeljusti malene Nellie

Nellin apetit, iako uvijek slab, počeo je potpuno izostajati. Držala bi zdjelu juhe, miješajući žlicom, ali odbijajući jelo. Kad bi ju prisilili da uzme koji zalogaj, bila je poslušna, ali je postalo očito da joj to zadaje boli. Ona bi odmahivala glavom i rekla da ju boli grlo. Sestre su pozvale liječnika da joj pogleda grlo, ali on nije pronašao razloga. Nellie, čuvši to, nije plakala, ali je i dalje govorila da ju grlo boli. Konačno je liječnik pažljivo pregledao cijela usta i pronašao novi zub koji je presjekao korijen jezika, rastući na potpuno pogrešnom mjestu. Uskoro su otkrili da mala Nellie ima i bolesnu čeljust i da joj je taj zub uzrokovao jake bolove. Ipak, ona nimalo nije plakala, čak ni dok su joj taj zub vadili. Majka Franciska Xavier (časna majka ) govorila je Nellie o važnosti raspela. Mary Long se prisjeća: „Majka Franciska Xavier Hickey običavala je dolaziti vidjeti Nellie svakog popodneva. Kleknula bi kraj Nellie, izvadila svoje raspelo i pričala o Gospodinovu životu…“ U to vrijeme, tuberkuloza je jako oslabila dijete. Ne samo da su joj pluća bila jako slaba, nego joj se i čeljusna kost tako razboljela i inficirala da se gotovo počela raspadati i smrad je od nje bio tako neugodan da je ponekad bio nepodnošljiv. Brižna sestra joj je često čistila rane dezinficijensima. Iako je to znalo boljeti, dijete se nikada nije opiralo. Kada je sestra vadila injekcije, Nellie bi izvadila svoje raspelo i tada bi mislila na Njegovu Muku. Kada je bol bila izrazito jaka, ležala bi nepomično u krevetu, grleći raspelo svojim malim rukama.

Vizija Isusa

Kao što možemo vidjeti, Nellina odanost „Svetomu Bogu“, kako Ga je ona zvala, bila je izvanredna i herojska, a ipak u isto vrijeme i jednostavna i djetinja, što i nije čudno s obzirom na to da je imala samo četiri godine. Jednog jutra Sestra Immaculata i sestra Hall zajedno su posjetile malog pacijenta. Provela je vrlo nemirnu noć zbog bolesti. „Kako si danas? Mislila sam da ćeš biti sa Svetim Bogom do sada “ – rekla je sestra Hall. „Oh ne, Sveti Bog kaže da nisam još dovoljno dobra da idem k Njemu“ – rekla je Nellie. „Što znaš o Svetom Bogu?“ – pitala je sestra. „Došao je On i stajao ondje i rekao mi to“ – rekla je pokazujući pokraj kreveta. „Gdje je bio, Nellie?“ – pitala je Sestra. „Tamo“ – Nellie je pokazivala na isto mjesto. „I kakav je bio?“ – opet je Sestra pitala. „Ovakav“ – Nellie je stavila ruke na njedra. Sestra Immaculata i sestra Hall bile su zapanjene ovim njenim odgovorima. Kako nisu znale jesu li to bile dječje fantazije ili je Bog doista izabrao ovo dijete, kao i mnoge druge duše za posebna djela i milosti, odlučile su šutjeti i ne govoriti nikome o tome razgovoru. Za dijete od četiri godine, Nellie je nevjerojatno kročila putem vjere i svetosti. Naučila je napamet jutarnje i večernje molitve, osnovne tajne vjere i velik dio Isusova života. Bila je neobično odana Muci našeg Gospodina i kada su ju hrabrili da sjedini svoje patnje s Kristovima, trenutno je prihvatila ideju i bila je spremna na herojske žrtve i izdržati velike patnje bez imalo mrmljanja i žaljenja na svoje tegobe. Držala je raspelo pokraj svoga kreveta, a kada bi njene muke postale teško podnošljive, uzimala bi ga u ruku, gledala blago i šaptala: “Oh, jadni Sveti Bog! Jadni Sveti Bog!“ Ako su drugi pokazivali suosjećanje s njom, ona bi im se nasmiješila i rekla: „Što je to u usporedbi s onim što je On patio na Križu za mene?“ Kada se molila, a radila je to često tijekom dana, molila se za sve – za sestre, za biskupe, za medicinske sestre, svoje male prijateljice, za dobrobit Crkve Kristove i za papu. Njezina molitva krunice bila je osobito dirljiva. Ljubila bi svako zrno i raspelo i molila svaku pojedinu „Zdravomariju“ polako i pobožno. Jednog je popodneva došla časna majka i pitala ju želi li razgovarati ili moliti krunicu. Naravno da je Nellie rekla da želi moliti i pritom je napomenula majci da klekne dok moli.

Nevjerojatna želja za skrivenim Isusom u svetoj pričesti

Nedugo nakon što je postala potpuno vezana za krevet, izrazila je veliku želju da ju odnesu na misu da obožava Isusa u Presvetom Oltarskom Sakramentu, ali i više – izrazila je želju, što je u ono vrijeme bilo nečuveno za dijete – da primi svetu pričest. Tada je normalno doba za Prvu svetu Pričest bilo najmanje 12 godina. Ona je ipak često ponavljala: „Oh, kako ja čeznem za Svetim Bogom! Pitam se kada će On doći! Čeznem za tim da Ga imam u svom srcu!“ Časna je Majka i dalje dolazila k Nellie u posjet svako popodne. Jednom je prilikom na odlasku Nellie pitala: „Majko, sutra ujutro, kad dobiješ Svetog Boga, hoćeš li Mi ga donijeti?“ Majka nije znala što da odgovori. Nakon kratkog razmišljanja, rekla je da će sutra poslije mise doći k njoj. Ovaj je odgovor zadovoljio dijete. Kasnije je te večeri rekla sestri Hall da će joj majka Franciska donijeti Svetog Boga ujutro. Kakvo je njeno razočaranje bilo kada je Časna Majka ujutro došla bez svete pričesti! Gorko je plakala. Tijekom dana jedva da je i progovorila koju riječ od tuge. Sljedećih je dana samo tužno ležala u krevetu, bez imalo želje za razgovorom ili igrom. Kada bi ju upitali kako da joj pomognu i treba li nešto, odgovorila bi uz uzdahe tuge: “Ne, samo razmišljam o Svetom Bogu.“ Uskoro se domislila kako da bar malo zadovolji svoju čežnju za svetom pričešću. „Majko, kada sutra dobiješ svetu pričest u kapeli, hoćeš li doći k meni i poljubiti me?“ – pitala je sestru Hall. Kada bi sestra došla, Nellie bi poljubila sestru u usta samo da u tihoj zahvalnosti uživa Tijelo Kristovo. Mahnula bi sestri da ide dalje za svojim poslom nakon toga i u tišini mirovala. Cijeli je studeni prošao u njenoj čežnji i tihoj, strpljivoj patnji i u ljupkim mislima o Kristu u Presvetom Oltarskom Sakramentu.

Njena Prva sveta Pričest

Sestre su u prosincu spomenule ocu Buryju da „izvanredno dijete“ gore u sobi žudi za svetom pričešću. Otac je pozorno poslušao sestre. Rekao je: „Sveti je Alfons dao pričest djetetu koje je čeznulo, ako bi biskup dao dopuštenje, i ja bih učinio isto za malu Nellie.“ Otac je otišao gore u sobu razgovarati s Nellie. Pitao je što je to sveta pričest. Nellie je rekla: “To je Sveti Bog. On je taj koji čini sestre i sve druge ljude svetima. Isus dolazi na jezik i ide dolje u srce.“ Riječi su bile djetinje, ali doktrina profinjena. Impresioniran odgovorima, otac je pisao biskupu da bi dobio dopuštenje da joj da Prvu svetu Pričest. Kad je došao Nellie reći da su dobili odobrenje, njenoj radosti nije bilo kraja. Noć prije nije mogla „oka sklopiti“ od uzbuđenja. Stalno je budila sestru pitajući je li vrijeme da se ustanu: “Nema više zvijezda na nebu! Je l’ sad vrijeme da ustanemo?“ 6. prosinca 1907. je svanuo. Sestre su se bojale da će takvo uzbuđenje nakon neprospavane noći biti previše za malo, slabo, bolesno dijete stoga se Nellie silom pokušavala smiriti. Ležala je mirno u krevetu drhteći od uzbuđenja. Bio je prvi petak u mjesecu. Svu u bijelom odnijeli su je u kapelu i stavili u stolac pred Svetištem. Tijekom mise, Nellie je ostala sasvim mirna spuštene glave u molitvi i obožavanju. Svako je oko bilo upereno u dijete koje će primiti svetu pričest! Otac je pisao o ovome: “Dijete je doslovno bilo gladno Boga i primilo Ga iz mojih ruku s takvom ljubavlju!“ Nakon pričesti, nestao je neugodan miris iz njenih usta, koji se širio zbog bolesne čeljusne kosti. Ali unatoč velikom veselju, njeno je zdravlje postajalo sve slabije.

Na vratima Raja

Početak 1908. nije donio poboljšanje. Nellie nije ništa više jela, činilo se da živi samo od Presvetog Sakramenta. Njezine su patnje bile tako velike da je jednoga dana sestra zaplakala gledajući ju. Nellie je pitala: “Zašto plačeš, majko? Trebala bi biti sretna što idem Svetom Bogu.“ Ako bi se ostale sestre žalile na glavobolju ili druge bolove, uvijek bi govorila: „Što je to u usporedbi s onime što je Sveti Bog propatio za nas?“ Jednom je prilikom jedna od sestara došla Nellie i zamolila da se pomoli za njenu sestru, svjetovnu ženu, jer je jako bolesna. „Ima li ona djece, majko?“ – pitala je Nellie. „Ima puno djece“ – rekla je sestra. „Onda ću se pomoliti Bogu i On će ju izliječiti“ – rekla je. Voljela je svete sličice i medaljice i sve ih je držala oko svoje bolesničke postelje. Jednog joj je dana časna majka donijela sličicu Isusa. Nellie je rekla: „Ja Ga ne vidim tako.“ „A kako Ga ti vidiš?“ – pitala je Majka. „Ovako“ – prekrižila je ruke na njedrima kao i zadnji puta kada je sestrama govorila o susretima s Njime. Nellini razgovori s Njime postajali su sve češći i ona bi znala zamoliti ostale da napuste njenu sobu da može s Bogom razgovarati. Zatražili su je da moli za oporavak dobro poznatog isusovačkog svećenika koji nije mogao doći zbog ozbiljne bolesti. „Sveti Bog jako voli toga oca. On će se oporaviti, ali mene nikada neće vidjeti“ – rekla je. Njene su se riječi obistinile. Suosjećajne sestre molile su se Ocu da je uzme zbog njene teške agonije.

Njena sveta smrt

Nellie je rekla da će otići Bogu na Njegov dan (nedjelju), da će nositi svoju bijelu haljinu s Prve Pričesti i da će umrijeti na rukama medicinske sestre. Časna je Majka, Majka Francis došla k Nellie. Znajući da će dijete uskoro preminuti, pitala je: “Nellie, kada odeš Svetom Bogu, hoćeš li Ga pitati da me uzme k sebi? Ja čeznem za Nebom.“ Dijete je mirno odgovorilo:“Sveti Bog ne može te uzeti, Majko, dok ne ozdraviš i ne napraviš što On hoće od tebe.“ Časna je Majka uistinu doživjela starost od 99 godina. Cijeloga dana, 2. veljače, teška je Nellina agonija slamala srce sestrama. Nekoliko je Sestara klečalo oko njenog malog kreveta, a na kraju su tri koje su ostale, svjedočile njenoj svetoj smrti. Oko tri sata Nellie je postala neobično mirna, nepokretna oko sat vremena. Oči su joj bile uprte u nešto iznad u podnožju njenog kreveta. „Pogled u njenim očima bio je prekrasan. To nije bio pogled umirućeg djeteta“ – rekla je jedna od sestara. Oči su joj se napunile suzama radosnicama. Pokušala se pridignuti i približiti nečemu, tomu u što je tako ljupko gledala. S osmijehom na licu, mala je Nellie „odletjela“ Bogu. Bila su četiri sata popodne, nedjelja 2. veljače, svetkovina Prikazanja Isusova u hramu. Nellie je imala četiri godine, pet mjeseci i osam dana.

Neraspadnuto tijelo

Nellie je umrla u svom bolesničkom krevetu, koji je bio i njen životni križ, u bijeloj haljini. Oko njenog kreveta bile su postavljene njene svete sličice i medaljice koje je tako voljela. Sve su postale dragocjene relikvije. Točno godinu i tjedan dana nakon njene smrti, otvorili su grob da bi njeno tijelo premjestili sa groblja sv. Josipa na samostansko groblje. Svećenik dr. Scannell priča da je bila u izvanrednom stanju, pogotovo uzimajući u obzir bolesti od kojih je bolovala i umrla. Prsti su bili fleksibilni, kosa narasla, haljina, vijenac… sve je bilo netaknuto. Srebrna medaljica Svetog Djeteta je bila sjajna, kao nedavno ispolirana. Sve je bilo kao na dan pokopa. Njen grob često posjećuju ljudi i mole joj se za zagovor kod Svemogućeg Oca. Sestre Dobrog Pastira svjedoče da su se nebrojena čuda dogodila ljudima koji su se molili Nellie za pomoć. Papa je Pio X. čuvši za sveti život male Nellie rekao: “To je znak koji sam čekao!” 1910. je izdao “Quam Singulari” kojim je spustio dobnu granicu za primanje Prve svete Pričesti.

Izvor: bitno.net

Odvija se borba “prsa o prsa”: neprijatelj se u našem društvu na svakome koraku obrušava na duše naše djece. Iako ste puno toga učinili da biste svoju obitelj zaštitili od najgorega, nitko onije imun, ma koliko toga učinili ispravno. To znači da potpuno budni roditelji trebaju razviti strategiju molitve.

Svaki put kada osjetite, naslutite ili pak ustanovite kako je nešto pokvareno ušlo u život vašeg djeteta, izmolite molitvu sv. Mihaelu Arkanđelu. Okrenite Sotoninu taktiku protiv njega samoga. Od neizmjerne je važnosti znati (i zapamtiti) kako Sotona neće odmah odustati od pokušaja da vam naudi. Može se čak i snažnije oboriti na vas kako bi vas obeshrabrio, naveo da prestanete moliti protiv njega te vas uvjerio kako je riječ o beskorisnoj navadi zbog koje vam je još gore nego prije. On je jako pametan i ima doktorat iz psihologije.

Bila jednom neka tri pustinjaka. Znali su da je Bog Presveto Trojstvo i molili su se:

“Ti si tri, mi smo tri – smiluj nam se!” Nisu znali čitati i nisu znali ništa drugo moliti nego samo tu jednu molitvu.

Javili to biskupu/patrijarhu pa on ode s lađicom podsjetiti pustinjake. …

Učio ih je Oče naš…

Kad je odlazio od njih… evo njih trojice trče po moru (!!!) vičući: “Oče, zaboravili smo molitvu… nauči nas moliti…!”

A on im reče kako on zna mnogo molitava napamet ali da nikada nije hodao po moru…

Stoga neka samo nastave moliti onako kako su molili do tada…

Prije dvadeset godina nitko nije mogao ni zamisliti što bi to moglo biti tinejdžerska ovisnost o mobitelu. Danas je to dio naše stvarnosti. I to je prisutno posvuda, skoro u svakoj zemlji.

Koji su simptomi ovisnosti?

• Stalna potreba da se češće koristi mobitel
• Gubitak osjećaja za vrijeme, za vrijeme surfanja
• Neuspjeli pokušaji da se mobitel koristi rijeđe
• Anksioznost ili depresija
• Radije provedeno vrijeme na mobitelu ili internetu nego s obitelji
• Osjećaj nemira ili nervoze u vrijeme kad mobitel ili internet nije dostupan
• Traženje posljednjih modela ili aplikacija na mobitelu

Postoje i fizičke posljedice te vrste  tinejdžerske ovisnosti:

• Napetost u prstima, vratu, leđima…
• Iritiacija očiju
• Promjena težine
• Poteškoće u fokusiranju na jednu stvar
• Poremećaj pažnje …

Drugi problemi ovisnosti:

• Problemi u učenju
• Gubitak interesa za hobije
• Gubitak interesa za sport i aktivnosti izvan kuće
• Gubitak prijatelja i izoliranost …

Neke činjenice:

• 78% tinejdžera barem svakog sata provjerava novosti
• 59% roditelja misli da su im tinejdžeri ovisnii o mobitelima
• 50% tinejdžera priznaju da su ovisni
• 1/3 su ili češće ili barem povremeno probali smanjiti vrijeme potrošeno na mobitel
• 72% tinejdžera osjeća potrebu da odmah odgovori na neki tekst, poruku i sl.

Što se  tu može učiniti?

Nije lako riješavati taj problem. Ipak roditelji trebaju učiniti najbolje što mogu da svojoj djeci pomognu da prevladaju tu opsesiju. Ovdje su različita riješenja

• Kao prvo, roditelji trebaju biti prijatelji svom tinejdžeru, spremni na razgovor, pomoć i potporu u bilo kojoj situaciji
• Odnositi se prema djetetu kao prema odraslom, kao prema osobi sebi ravnoj. Pokazati tinejderu kako kontrolirati svoje ponašanje
• U isto vrijeme treba pokazati i autoritet. Roditelj je taj koji postavlja pravila!
• Postanite pozitivan primjer. Sami upotrebljavajte manje svoj mobitel i obratite više pažnje na članove svoje obitelji
• Postavite granicu potrošenog novca koje mjesečno dajete svoj tinejdžeru za mobitel
• Druga mogućnost je da se postavi ograničenje na intenet pa kad to potroši da se internet isključi. Tako će internet koristiti promišljenije i manje često.
• Pratite njihovu aktivnost

Ako ste mladi roditelj još malog djeteta onda možete spriječiti da postane ovisnik o mobitelu. Možete mu i ne kupovati mobitel prije nego je u srednjoj školi i prije nego i sam tinejdžer počne nešto zarađivati tako da sam može plaćati svoj mjesečni račun.

Neka pravila mogu biti vrlo korisna:

• Postavite ograničenja upotrebe mobitela kad je vrijeme učenja ili važnog ispita ili projekta. Mediji ne bi smjeli poremetiti pažnju od onih glavnih dužnosti. Obrazovanje je prvo. Možete i pratiti njihovu aktivnost na mrežama, mobitelu…
• Napravite plan kako će se odvijati život u kući. Dijete tj. tinejdžer treba imati neko vrijeme prije korištenja mobitela/interneta… Ako ima domaću zadaću npr. treba prije napraviti to, pa tek onda na mobitel… Takva odluka će tinejdžera učiniti discipliniranijim.
• Drugi način da se pokuša stati na kraj toj ovisnosti je da se zabrani korištenje mobitela za vrijeme jela. Večera npr. treba biti vrijeme koje će se provesti u zajedništvu s obitelji. Stoga, svako korištenje mobitela tada treba „off“. To pravilo je dobro uvesti na druga obiteljska druženja, putovanja, posjete i sl.

Da bi se prevladala takva vrsta ovisnosti djetetu/tinejdžeru treba pokazati da je život oko nas daleko zanimljiviji i bolji nego život na medijima. Vrijeme provedeno s obitelji je – dragocjeno.

Izvor: pumpic.com

Na ćudorednom polju najprije oni padaju koji se mlitavo vladaju prema svojim sjetilnim željama. Osobito te upozoravam na tu okolnost. Privikni svoje tijelo da se malo suzdrži! Pokušaj se katkada odreći onoga što bi najviše godilo tvojim sjetilima, i što nije zabranjeno.

Ne stalno, samo katkada. Radi pokusa, da li se nalaze još uzde u rukama tvoje duše. Pokušaj npr. da četvrt sata ne piješ, makar ti se jezik lijepio uz nepce od žeđi kad se vratiš kući s izleta. Kad dobiješ za objed kolače koji ti se najviše mile, ostavi mali komadić; ili ako je katkada jelo zagorjelo, uzmi ga bez riječi. I kad u jedan sat izađeš iz škole i dođeš gladan kući, nemoj uznemiravati svoju majku gunđanjem da ćeš umrijeti od gladi ako baš objed nije u tom trenutku gotov. I ako donesu na stol juhu, makar kako bilo gladan, nemoj životinjskom pohlepom odmah navaliti na nju, nego prisili svoj želudac da malo pričeka. I ako izlog slastičarne makar kako mami tvoj novac iz lisnice, imaj snage katkad se oprijeti. Ako ti kod umivanja iskoči sapun iz ruke nemoj se srditi, nego ga smiješeći podigni. Ako ti se pokidaju vrpce na cipeli, kad se brzo obuvaš, nemoj udariti cipelom o zemlju, nego zafučkaj veselu pjesmu, dok ih ne svežeš. Ako ti se ispod pazuha sklizne koja školska knjiga, nemoj psovati, nego je veselo podigni i u sebi zapjevuckaj. Ako ne možeš razvezati uzice, nemoj pograbiti odmah nož, nego strpljivo nastoj bez mača razriješiti gordijski čvor.

I ako divno sjaji svibanjsko sunce, možeš li marljivo učiti, a da ne pođeš na igru, mjesto učenja? Možeš li skočiti iz kreveta, a ne zijevati i protezati se u krevetu, makar te kako mami topli pokrivač i meki jastuci? I ako ti poslije velikog izleta klecaju noge od umora, možeš li uspravnim tijelom napeto stupati? Možeš li pred izlogom, koji strahovito mami tvoju znatiželju okrenuti svoje oči od njega? Prema onom svom drugu koji ti je osobito “nesimpatičan”, osobito biti ljubazan? I ako dobiješ zapovijed – makar kako joj se protivila tvoja volja – odmah, bez ijedne riječi izvršiti?

Ako ne možeš odmah naći svoje stvari, znadeš li ostati miran; ako ti se rugaju, ruganjem ne odvratiti; ako se otvore vrata, odmah ne pogledati; ako dobiješ pismo, odmah ga ne otvoriti? I ako ti netko ne da mira, možeš li na vatrenu groznicu staviti hladne obloge mirnog odgovora? I ako te neka novost peče, možeš li je samo jedan dan držati u tajni? I možeš li, ako poslije podne počneš učiti, te staviš pred sebe na stol dva- tri bombona, možeš li ih tamo i ostaviti netaknute do večeri, makar se kako vrpolji u tebi želja da ih pojedeš? I ako imaš vrlo zanimljivu knjigu, možeš li je kod najzanimljivijeg mjesta knjigu zatvoriti, i tek drugi dan nastaviti?Kod stola za vrijeme objeda, u školskoj klupi mirno sjediti, a ne vrpoljiti se? I uvijek sjediti ravno, makar si kako umoran. I tako dalje…
Kažeš: ta sve su to malenkosti. Istina, jesu. Ne znaš li, da se velike stvari sastoje iz malenkosti, i da su iz malih cigala sagrađeni i newyorški neboderi na desetke katova? Ove će male svakidašnje pobjede jačati u tebi samopouzdanje i nećeš se zastrašiti pred poteškoćama koje te čekaju u životu. Jer onaj koji je izašao kao pobjednik u najtežoj borbi: u svladavanju samoga sebe, taj će biti pobjednik i u ostalim životnim borbama. Za takvog kažemo da je “karakteran čovjek”. I najmanje odricanje kojim privikavaš svoje tijelo da se pokorava tvojem boljem uvjerenju, tvojoj duši, znači skupljanje snage, koja je od neprocjenjive vrijednosti u času kad navale napasti, kad je potrebna ozbiljna odlučnost; ta su malena odricanja slična sitnim, malenim električnim iskricama, od kojih možemo u akumulatoru skupiti veliku električnu snagu.

Na ovim ćeš se malenkostima osvjedočiti da je duh ipak sposoban vladati nad materijom.

Čisto, uščuvano mladenačko doba je uzvišen visoki ideal! Ali u visine možemo doći tek postojanim napredovanjem i sitnim naporima. Pa ni Rim nisu za jedan dan sagradili, a ni značaj nije glavni zgoditak, što bi ga najednom mogao dobiti.

http://nasljedujmariju.blogspot.hr/search/label/Tihomir%20Toth

DJETINJSTVO
NIKOLA SE RODIO U TREĆEM STOLJEĆU. POTJEČE OD BOGATIH I VRLO POBOŽNIH RODITELJA. RODOM JE IZ GRADA PATARE. BILO JE TO MJESTO U MALOJ AZIJI, A DANAŠNJOJ TURSKOJ. KAO DJEČAK ČUVAO SE GRIJEHA, IZBJEGAVAO ZABAVE, MARLJIVO VRŠIO SVOJE DUŽNOSTI I NEUSTRAŠIVO JE SVJEDOČIO DRUGIMA VJERU. DUGO JE MOLIO I ČINIO POKORE. JOŠ U RANOJ DOBI OSTAO JE NAJPRIJE BEZ OCA, A ONDA I BEZ MAJKE. BILO JE TO BOLNO ZA NIKOLU, ALI POUZDAVAO SE U BOGA. VELIKO IMANJE KOJE JE NASLJEDIO RADO JE DIJELIO SA SIROMAŠNIMA.
SVEĆENIK
NIKOLA JE ŽELIO POSTATI PRAVNIK I BRANITI PROGONJENE. NO TAKOĐER JE RAZMIŠLJAO O TOME DA BI MOGAO POSTATI SVEĆENIK PA JE TO I POSTAO. ZA SVEĆENIKA GA JE ZAREDIO NJEGOV UJAK. NIKOLA JE UVIJEK BIO
PUN LJUBAVI PREMA POTREBNIMA. KAD JE ZAVLADALA KUGA BEZ STRAHA ZA SVOJE ZDRAVLJE POSJEĆIVAO JE BOLESNE. ZNAO JE DA JE DUHOVNA BIJEDA DALEKO GORA OD BIJEDE TIJELA PA SE SVOM SNAGOM TRUDIO OKO SPASENJA DUŠA. NIKADA NIJE ZABORAVLJAO NA VAŽNOST MOLITVE.

BISKUP
KAD JE U GRADU MIRI UMRO BISKUP JEDAN STARIJI SVEĆENIK JE DAO PRIJEDLOG DA SE ZA NOVOG BISKUPA IZABERE SVEĆENIK KOJI SUTRADAN PRVI DOĐE NA MOLITVU U CRKVU. KAD JE NIKOLA UJUTRO UŠAO U CKRVU NAROD JE NAGRNUO ZA NJIM I OTKRIJU MU ŽELJU DA ON BUDE BISKUP. NIKOLA JE NAJPRIJE GOVORIO DA RADIJE TU DUŽNOST POVJERE NEKOM DRUGOM, NO POTOM JE UVIDIO VOLJU BOŽJU I POKORNO JE PRIHVATIO DUŽNOST. SVOJIM PROPOVIJEDIMA TRUDIO SE UDALJITI LJUDE OD GRIJEHA I PRIBLIŽITI IH BOGU. BIO JE UZOR POBOŽNOSTI I DAREŽLJIVOSTI. SVAKOM JE NASTOJAO BITI OD KORISTI, TJELESNE I DUHOVNE.
BARI, U ITALIJI
PRED KRAJ ŽIVOTA POVUKAO SE U SAMOSTAN SION, BLIZU MIRE. KAD JE TURCI OSVAJALI MALU AZIJU KRŠĆANI SU TIJELO SV. NIKOLE PRENIJELI U ITALIJU, U GRAD BARI.
O NIKOLI SE OD DAVNINA PRIČA –
DA JE ČUDESNO SMIRIO OLUJU PA JE ZAŠTITNIK PUTNIKA, DA JE ČUDESNO IZLIJEČIO DJEČAKA (KOST U GRLU) PA JE I ZAŠTITNIK DJECE,
DA JE SKRIVEĆKI DARIVAO SIROMASIMA…

SV. NIKOLU KOJI JE STVARNI SVETAC U NEBU NE SMIJEMO POMIJEŠATI SA LIKOM DJEDA BOŽIĆNJAKA, KOJI NIJE SVETAC, NEGO LIK IZ AMERIČKIH PRIČA.