/isticanje teksta: admin/

Dana 16. rujna 2026., Dikasterij za nauk vjere, Dikasterij za promicanje kršćanskog jedinstva i Dikasterij za međureligijski dijalog objavili su bilješku pod nazivom „Putovanje nade: Šezdeset godina međureligijskog dijaloga i bratstva u svjetlu koncilske deklaracije Nostra Aetate “.

Dokument sadrži mnogo toga što bi svaki katolik trebao potvrditi. Osuđuje vjersko nasilje, antisemitizam, prisilu, mržnju, prezir i kršenje vjerske slobode. Podsjeća da svaka osoba posjeduje nepovredivo dostojanstvo jer je svaka osoba stvorena na sliku Božju. Potvrđuje važnost miroljubivih odnosa među ljudima i inzistira na tome da međureligijski dijalog ne smije pasti u relativizam ili sinkretizam.

U bilješci se također izričito navodi da ne postoje dva paralelna puta spasenja, da je Krist „jedini Otkupitelj“ i da je vjernost Isusu Kristu – „Putu, Istini i Životu“ – neodvojiva od autentičnog dijaloga.

Ove tvrdnje su istinite i potrebne.

Ipak, drugi odlomci koriste jezik koji, ako se čita bez kontrolirajućeg svjetla Svetog pisma i vječnog crkvenog nauka, može izazvati veliku zbrku. Vjernici se s pravom mogu pitati je li dijalog stavljen iznad evangelizacije; treba li sljedbenike nekršćanskih religija smatrati onima koji već putuju autentičnim putovima prema Bogu; treba li Crkva i dalje tražiti njihovo obraćenje; i ostaje li misionarski mandat koji je Krist povjerio svojoj Crkvi obvezujući u svojoj punini.

Opsežna i nužna osuda antisemitizma u bilješci također postavlja povezano pitanje: Kako Crkva može potvrditi trajno ostajstvo Izraela, a da ne dopusti da ta potvrda postane teološko odobravanje političkog cionizma ili nekritička obrana moderne Države Izrael?

Budući da ta pitanja dotiču srž katoličke vjere, moralnog svjedočanstva Crkve i vječnog spasenja duša, ne mogu se odbaciti kao puki otpor dijalogu. Ona zahtijevaju jasne razlike i puninu katoličkog nauka.

Kao biskup, zadužen pred Bogom čuvati poklad vjere i utvrđivati ​​vjernike u istini, nudim sljedeći nauk:

1. Misionarski mandat nije opozvan

Poslanje Crkve ne proizlazi iz promjenjivih povijesnih okolnosti, socioloških potreba ili crkvenih strategija. Ono proizlazi iz Isusa Krista.

Nakon svog uskrsnuća, Gospodin je zapovjedio apostolima: „Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji. Idite dakle, poučavajte sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga! Učite ih čuvati sve što sam vam zapovjedio! I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta!“ (Matej 28,18-20).

Sveti Marko bilježi zapovijed jednako izravnim riječima: „Idite po svemu svijetu i propovijedajte evanđelje svakom stvorenju! Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se; a tko ne uzvjeruje, osudit će se“ (Marko 16,15-16). 

Crkva nije izmislila ovo poslanje i stoga Crkva nema ovlasti da ga napusti. Nijedan dikasterij, biskupska konferencija, teološka škola ili pastoralni program ne mogu osloboditi Crkvu od zapovijedi koju je dao sam Gospodin. 

Činjenica da je svijet postao međusobno povezano „globalno selo“ ne čini misionarski mandat zastarjelim. Ona čini narode neposrednije prisutnima jedni drugima i stoga nam čini misionarsku odgovornost Crkve još hitnijom.

Kulturni pluralizam ne poništava božansku objavu. Sličnost među religijama ne čini njihove proturječne tvrdnje jednako istinitima. Zahtjevi mirnog suživota ne dopuštaju Crkvi da prikrije identitet Onoga po kojem se daruje istinski mir.

Drugi vatikanski koncil uči: „Crkva hodočasnica je misionarska po samoj svojoj prirodi, jer iz poslanja Sina i poslanja Duha Svetoga vuče svoje podrijetlo“ (Ad Gentes, 2).

Crkva nije povremeno misionarska. Ona je misionarska po samoj svojoj prirodi. Ako prestane evangelizirati, ne napušta samo jednu aktivnost među ostalima, već djeluje protiv vlastitog identiteta.

Svaki prikaz međureligijskog dijaloga koji ne čuva ovaj misionarski identitet je nepotpun. Svako tumačenje dijaloga koje potiskuje poziv na vjeru, pokajanje, krštenje i zajedništvo s Kristom proturječi Gospodinovom nalogu. 

2. Isus Krist nije jedan vjerski učitelj među mnogima

U središtu kršćanske vjere ne stoji teorija religije, već Osoba Isusa Krista.

Naš Gospodin ne kaže samo da uči put, prenosi dio istine ili nudi jedan mogući oblik duhovnog života. On izjavljuje: „Ja sam put i istina i život; nitko ne dolazi Ocu osim po meni“ (Ivan 14,6).

Sveti Petar proglašava: „I nema spasenja ni u kome drugome. Nema drugoga imena pod nebom danoga ljudima po kojem bismo se mi mogli spasiti“ (Djela 4,12).

Sveti Pavao uči: „Jer jedan je Bog i jedan posrednik između Boga i ljudi, čovjek Krist Isus, koji sebe dade kao otkupljenje za sve, kao svjedočanstvo u vrijeme određeno“ (1. Timoteju 2,5-6). 

To nisu periferne ili pregovaračke tvrdnje. One pripadaju temeljima kršćanstva. 

Isus Krist je vječna Riječ koja je utjelovljena. On je pravi Bog i pravi čovjek. On je punina i dovršenje božanske objave. Njegov križ je jedina žrtva kojom je svijet otkupljen. Njegovo uskrsnuće je pobjeda nad grijehom i smrću. Svaka milost dana bilo kojem ljudskom biću dana je po Njemu.

Deklaracija Dominus Iesus potvrdila je ovu doktrinu protiv teorija koje bi kršćanstvo smjestile uz druge religije kao jedan ograničeni izraz univerzalnog religijskog otajstva.

„Stoga se mora čvrsto vjerovati kao istina katoličke vjere da se univerzalna spasenjska volja Jednog i Trojedinog Boga prinosi i ostvaruje jednom zauvijek u otajstvu utjelovljenja, smrti i uskrsnuća Sina Božjega“ (Dominus Iesus, 14).

Spasenje se ne proizvodi neovisno od strane različitih religija. Bog može djelovati u srcima onih koji vidljivo ne pripadaju Crkvi, a elementi istine i dobra mogu se naći u njihovim tradicijama. Ali gdje god je prisutna milost, to je milost Isusa Krista. Gdje god se daje spasenje, ono se daje kroz Njegovo pashalno otajstvo. Gdje god se nalazi istina, ona sudjeluje u Onome koji je Utjelovljena Istina.

Crkva stoga ne može govoriti kao da je Krist samo kršćanski doprinos širem religijskom razgovoru. On nije jedna manifestacija božanskog misterija jednako dostupnog kroz međusobno proturječne religije. On je utjelovljeni Sin u kojem je Božje otajstvo definitivno objavljeno.

3. Što znači „poštovati“ druge religije

Izjava (dokumenta) Nostra Aetate da Crkva „ne odbacuje ništa što je istinito i sveto“ u drugim religijama – mora se čitati sa jasnoćom.

Predmet Crkvenog priznanja jest ono što je istinski istinito i sveto – a ne zabluda kao zabluda, idolopoklonstvo kao idolopoklonstvo ili lažno učenje kao lažno učenje. Istinu treba prepoznati jer sva istina u konačnici dolazi od Boga. Moralnu dobrotu treba poštovati jer svako istinsko dobro odražava dobrotu Stvoritelja. 

Ali prisutnost neke istine unutar religije ne čini religiju istinitom u cijelosti. 

Religijski sustav može očuvati prirodne istine o Bogu, molitvi, postu, žrtvi, obitelji, pravdi ili moralnom životu, a istovremeno nijekati Trojstvo, Utjelovljenje, božanstvo Krista, Njegovu otkupiteljsku smrt, Njegovo tjelesno uskrsnuće ili sakramentalni poredak koji je On uspostavio. 

Kontradiktorne tvrdnje ne mogu biti istinite u istom smislu u isto vrijeme. Isus Krist ne može istovremeno biti i ne biti božanski Sin Božji. Ne može istovremeno tjelesno uskrsnuti od mrtvih i ne uskrsnuti. Euharistija ne može istovremeno biti i ne biti Njegovo Tijelo i Krv. Bog ne može istovremeno biti Sveto Trojstvo i ne biti Sveto Trojstvo.

Milosrđe ne zahtijeva od nas da se pretvaramo da su takve kontradikcije beznačajne. Iskreno poštovanje prema drugoj osobi zahtijeva iskrenost u vezi s istinom. Stoga moramo pažljivo razlikovati tri stvari: 

Prvo, sa svakom ljudskom osobom treba postupati s ljubavlju i poštovanjem prema njezinom Bogom danom dostojanstvu.

Drugo, sve što je istinito i dobro u drugoj religijskoj tradiciji može biti prepoznato i cijenjeno.

Treće, zablude o Bogu i spasenju ne mogu se hvaliti, čuvati ili tretirati kao alternativne objave koje je Bog dao.

Bezuvjetno poštujemo sve osobe. Potvrđujemo istinu gdje god se ona nalazi. Odbacujemo zabludu jer zabluda ne može spasiti i jer ljubav želi za svaku osobu puninu istine.

4. Jesu li druge religije „putevi istine“?

Bilješka podsjeća na jezik koji sljedbenike drugih religija opisuje kao „suputnike na putu istine“ i kao „hodočasnike istine“ s kojima kršćani dijele dio putovanja. Ovaj jezik zahtijeva bitnu razliku.

Osoba može tražiti istinu, a da još ne posjeduje puninu objavljene istine. Osoba može iskreno odgovoriti na svjetlo savjesti i na milost koju Bog daje, a istovremeno ostati u zabludi oko ozbiljnih vjerskih pitanja. U tom subjektivnom smislu, možemo prepoznati drugo ljudsko biće kao su-tragatelja ili hodočasnika.

Ali iz toga ne slijedi da je svaka religija sama po sebi autentičan put koji je Bog uspostavio i koji vodi prema spasenju. Osoba i religijski sustav ne smiju se miješati. 

Osoba može biti potaknuta milošću dok se pridržava uvjerenja koja sadrže ozbiljne pogreške. Bog može upotrijebiti fragmente istine, prirodni moralni uvid ili iskrenu molitvu kao pripremu za primanje Evanđelja. Ali Krist djeluje kroz takvu milost – ne sama vjerska pogreška.

Crkva uči da oni koji, bez svoje krivnje, ne poznaju Krista ili Njegovu Crkvu mogu postići spasenje ako iskreno traže Boga i odgovore na milost. Pa ipak, ta mogućnost ne čini vjersko neznanje spasonosnim dobrom i to ne čini evangelizaciju nepotrebnom. 

Katekizam uči: „Iako Bog, na načine koje poznaje, može one koji, bez svoje krivnje, ne poznaju Evanđelje, dovesti do vjere bez koje mu je nemoguće ugoditi, Crkva ipak ima obvezu, a i sveto pravo, evangelizirati sve ljude“ (KKC 848).

Stoga možemo hodati uz osobe drugih religija u građanskom prijateljstvu, djelima milosrđa, obrani ljudskog dostojanstva i težnji za mirom. Možemo ih slušati i tražiti međusobno razumijevanje. Ali ne možemo tvrditi da su vjerski sustavi koji niječu Krista paralelni putovi objavljene istine.

Hodamo uz druge ne zato što je Krist nepotreban, već u nadi da će ga svaka osoba susresti.

5. Dijalog i navještaj ne smiju biti odvojeni

U bilješci se s pravom primjećuje da dijalog i naviještanje pripadaju poslanju Crkve. Također se kaže da su neodvojivi.

Pa ipak, neki od njegovih izraza riskiraju zasjeniti tu nerazdvojivost. Konkretno, odlomak 46 kaže da misionar, nakon što je svjedočio o Kristovoj ljubavi, „jednostavno čeka“ da ga drugi pitaju o toj ljubavi.

Strpljenje i poštovanje slobode su neophodni. Obraćenje nikada ne smije biti prisilno. Vjera se ne može proizvesti manipulacijom. Ipak, samo čekanje na upit nije adekvatan prikaz apostolskog poslanja. Apostoli nisu čekali da im se narodi približe. 

Sveti Petar je javno propovijedao raspetoga i uskrslog Krista, pozivajući svoje slušatelje na pokajanje i krštenje (Djela 2,22-41). Sveti Pavao je ulazio u sinagoge i javna mjesta, raspravljajući i propovijedajući. Naviještao je Krista u Ateni, Korintu, Efezu i Rimu. Molio je svoje slušatelje da se pomire s Bogom. 

Učinio je to jer: „Ljubav Kristova nama upravlja“ (2. Korinćanima 5,14).

I opet: „Teško meni ako ne propovijedam Evanđelje!“ (1. Korinćanima 9,16). 

Dijalog može prethoditi navještaju, pratiti navještaj, uklanjati prepreke navještaju ili pomoći kršćanima da shvate kako najbolje naviještati. Ne može trajno zamijeniti navještaj. 

Papa Ivan Pavao II. učio je: „Međureligijski dijalog dio je evangelizatorskog poslanja Crkve. Shvaćen kao metoda i sredstvo međusobnog upoznavanja i obogaćivanja, dijalog nije u suprotnosti s poslanjem ad gentes ; štoviše, on ima posebne veze s tim poslanjem i jedan je od njegovih izraza“ ( Redemptoris Missio, 55). 

Isti papa upozorio je da dijalog ne oslobađa Crkvu od naviještanja Isusa Krista i pozivanja drugih da prime puninu objave. 

Dijalog je postao iskrivljen kada se mir među religijama kupuje šutnjom o Kristu. Dijalog u kojem kršćani mogu slobodno raspravljati o bratstvu, ekologiji, migracijama ili socijalnoj pravdi, ali im je implicitno zabranjeno pozivati ​​druge na vjeru u Krista, nije u potpunosti kršćanski dijalog. To je ograničavanje kršćanstva unutar granica koje je uspostavio religijski pluralizam.

Crkva ulazi u dijalog kao Crkva Isusa Krista. Ona ne može staviti svoj identitet u zagrade. 

6. Prozelitizam nije isto što i evangelizacija

Mnogo zbrke proizlazi iz riječi “prozelitizam”.

Ako prozelitizam znači traženje sljedbenika putem prisile, obmane, političkog pritiska, prijetnji, materijalnih poticaja, iskorištavanja siromaštva ili nepoštivanja savjesti, mora se odbaciti. 

Nitko ne može biti prisiljen prihvatiti vjeru. Bog želi slobodan čin vjere, a Crkva brani vjersku slobodu svake osobe.

Ali u suvremenoj upotrebi, “prozelitizam” se ponekad koristi tako široko da se čini da uključuje svaki namjerni napor da se druga osoba uvjeri u istinitost katoličke vjere ili da se ta osoba pozove na obraćenje.  Takva upotreba je neprihvatljiva.

                      Nije pogrešan prozelitizam:

• Proglasite da je Isus Krist Gospodin;
• Objasni zašto je katolička vjera istinita;
• Branite vjeru od prigovora;
• Pozvati osobu da se pokaje i vjeruje u Evanđelje;
• Poticati pohađanje mise ili sudjelovanje u kršćanskoj pouci;
• Pozovite nekrštenu osobu da primi krštenje;
• Pozvati krštenog nekatolika da uđe u puno zajedništvo s Katoličkom Crkvom;
• Molite se i žrtvujte za obraćenje onih koji ne poznaju Krista.

Ove aktivnosti pripadaju evangelizaciji kada se provode istinito, s ljubavlju i bez prisile. 

Izjava u odlomku 54 da prozelitizam više nema smisla smatrati „jedinim načinom interakcije s drugima“ može se razumno shvatiti kao odbacivanje agresivnog ili manipulativnog načina interakcije. Ne može se shvatiti kao izjava da obraćenje više nije prava nada ili svrha kršćanske misije.

Crkva ne traži obraćenike kao trofeje, političku imovinu ili dokaz institucionalne moći. Ona traži obraćenje duša jer želi da svaka osoba sudjeluje u Kristovom životu.

Željeti obraćenje druge osobe nije čin agresije. Ispravno shvaćeno, to je čin nadnaravne ljubavi.

7. Vjerska sloboda ne znači vjersku ravnodušnost

Crkva brani vjersku slobodu jer ljudska bića moraju biti slobodna od prisile u vjerskim pitanjima. Vjerska sloboda odnosi se na imunitet od prisile od strane pojedinaca, društvenih skupina ili države. To ne znači da su sve religije jednako istinite.

Pravo osobe na slobodu od prisile ne utvrđuje istinitost svega u što ta osoba vjeruje. Katolik može braniti građansku slobodu muslimana, hinduista, budista, Židova, ateista ili pripadnika druge religije, a istovremeno i dalje ispovijedati da je Isus Krist jedini Spasitelj i da punina objavljene istine postoji u Katoličkoj crkvi. 

Sloboda se odnosi na način na koji se prihvaća vjera. Ona ne ukida moralnu obvezu traženja i pridržavanja vjerske istine.

Dignitatis humanae uči da su svi ljudi dužni tražiti istinu, posebno u onome što se tiče Boga i Njegove Crkve, i, kad se istina jednom spozna, „prigrliti je i čvrsto se držati nje“ ( Dignitatis humanae, 1) . 

Vjerska sloboda i misionarski navještaj stoga nisu neprijatelji. Prisila krši ljudsko dostojanstvo; navještaj se obraća ljudskoj slobodi i poziva je na istinu.

8. Duh Sveti i nekršćanske religije

U bilješci se navodi da Duh Sveti djeluje u ljudskoj povijesti i unutar različitih kultura i religija naroda. I to se mora pažljivo razumjeti.

Duh Sveti može djelovati u svakom ljudskom srcu. On može probuditi pitanja, razotkriti prazninu grijeha, potaknuti pokajanje, ojačati želju za istinom i pripremiti osobu da primi Krista. On nije ograničen vidljivim crkvenim granicama.

Ali Duh Sveti nikada ne proturječi Sinu. 

Duh ne nadahnjuje nijekanje Kristova božanstva, odbacivanje Utjelovljenja, odbacivanje Križa ili odbacivanje Evanđelja. On može djelovati u osobi unatoč takvim zabludama, privlačeći je prema potpunijoj istini. To ne znači da On pozitivno želi same zablude.

Prisutnost Duha među narodima je misionarska i kristološka. On priprema čovječanstvo za Krista, suobličuje duše Kristu i uključuje vjernike u Tijelo Kristovo. Kao što Gospodin uči: „A kad dođe Duh istine, uputit će vas u svu istinu… On će mene proslaviti“ (Ivan 16,13-14).

Svako pozivanje na Duha Svetoga koje Krista čini nepotrebnim protivno je objavljenoj misiji Duha. 

9. Antisemitizam, cionizam i moderna Država Izrael

Nedvosmislena osuda antisemitizma od strane Crkve mora se potvrditi bez zadrške. Mržnja, progon ili sumnja usmjereni protiv Židova zato što su Židovi teško je kršenje ljudskog dostojanstva i grijeh protiv ljubavi i pravde. Strašna povijest antisemitskog nasilja, koja je kulminirala Holokaustom, nikada se ne smije zaboraviti, umanjiti ili ponoviti. 

Ipak, osuda antisemitizma ne smije se manipulirati u odobravanje političkog cionizma ili bezuvjetnu obranu moderne Države Izrael.

Potrebno je pažljivo razlikovati nekoliko stvarnosti: židovski narod, židovsku religiju, Izrael biblijske objave, različite oblike političkog cionizma i suvremenu Državu Izrael. Ove su stvarnosti povijesno povezane, ali nisu identične. Njihovo miješanje proizvodi ozbiljne teološke i moralne pogreške.

Moderna Država Izrael je politička država. Mora se prosuđivati ​​prema istim načelima prirodnog moralnog zakona, pravde, ljudskog dostojanstva, legitimne obrane i zaštite nevinog života koja se primjenjuju na svaku drugu državu. Ona nema božansko izuzeće od moralnog suda.

Biblijska obećanja dana Izraelu ne mogu se smatrati općim teološkim odobrenjem za politike, teritorijalne zahtjeve, vojne akcije ili postupanje s drugim narodima koje poduzima moderna vlada. Nijedna suvremena država ne može tvrditi da su njezini postupci izvan moralne kontrole zbog privilegiranog vjerskog statusa.

Crkva prepoznaje jedinstven i trajan odnos židovskog naroda prema povijesti spasenja. Sveti Pavao uči da ostaju voljeni zbog patrijarha i da su „darovi i poziv Božji neopozivi“ (Rimljanima 11,28-29). Ovom otajstvu treba pristupiti s poniznošću, poštovanjem i pažljivom pažnjom prema cijelom Svetom pismu.

Ali neopoziv karakter Božjih darova ne uspostavlja dva paralelna saveza spasenja, jedan po Isusu Kristu i drugi odvojen od Njega. Niti poistovjećuje modernu državu Izrael s Crkvom niti toj državi daje teološki status mesijanskog Božjeg naroda. 

Isus Krist je u svojoj Krvi uspostavio Novi Savez. U Njemu obećanja dana Izraelu dosežu svoje ispunjenje i otvorena su svim narodima. Oni koji pripadaju Kristu – bili Židovi ili pogani – okupljeni su u jedno Tijelo.

„Nema više Židova ni Grka… jer svi ste jedno u Kristu Isusu. A ako ste Kristovi, onda ste Abrahamovo potomstvo, baštinici po obećanju“ (Galaćanima 3,28-29). 

Crkva je novi i sveopći Božji narod, sastavljen ne prema rasi, nacionalnosti ili političkom državljanstvu, već kroz utjelovljenje u Krista. Kao što sveti Petar piše krštenima: „Vi ste rod izabrani, kraljevsko svećenstvo, sveti narod, narod stečen od Boga“ (1. Petrova 2,9).

Ovo ispunjenje ne smije se izraziti kao prezir prema židovskom narodu ili kao da je Bog postao nevjeran svojim obećanjima. Ali niti se trajni misterij Izraela smije pretvoriti u političku teologiju koja modernu nacionalnu državu tretira kao svetu, izvan svake kritike ili automatski opravdanu u svemu što čini.

Nijedna vlada nije iznad Božjeg zakona.

Izraelci posjeduju nepovredivo ljudsko dostojanstvo. Palestinci posjeduju isto nepovredivo ljudsko dostojanstvo. Židovski civili nikada ne smiju biti tretirani kao legitimne mete zbog ponašanja njihove vlade. Palestinski civili nikada ne smiju biti tretirani kao potrošna roba zbog ponašanja terorističkih organizacija. 

Ubojstvo civila, terorizam, uzimanje talaca, neselektivno nasilje, kolektivno kažnjavanje, prisilno raseljavanje i namjerno uskraćivanje životnih potreba ne mogu se opravdati etničkom pripadnošću, religijom, povijesnom patnjom, teritorijalnim zahtjevima ili tvrdnjama o nacionalnoj sigurnosti.

Prošla patnja jednog naroda ne daje njegovoj vladi dopuštenje da nanosi nepravdu drugom narodu. Također, nepravda koju su pretrpjeli Palestinci ne opravdava antisemitizam ili nasilje nad Židovima.

Katolici stoga moraju odbaciti dva suprotstavljena iskrivljenja: antisemitizam, koji židovskom narodu pripisuje kolektivnu krivnju ili zlobu, i nekritički kršćanski cionizam, koji političku odanost Državi Izrael pretvara u navodni zahtjev biblijske vjere. 

Kritika određenih politika ili vojnih akcija izraelske vlade sama po sebi nije antisemitizam. Postaje antisemitska kada Židovima pripisuje kolektivnu krivnju, koristi mržnju ili rasne stereotipe, uskraćuje židovskom narodu njihovo ljudsko dostojanstvo ili opravdava nasilje nad njima.

Isti moralni standard mora se primijeniti na antipalestinsku mržnju i na retoriku koja odbacuje živote, prava ili patnje Palestinaca. Ni židovska ni palestinska patnja ne smiju se tretirati kao moralno beznačajne.

Crkva ne smije dopustiti da nužna borba protiv antisemitizma ušutka legitimni moralni sud. Autentično prijateljstvo ne zahtijeva moralnu sljepoću. Poštovanje svakog naroda zahtijeva da se isti moralni zakon primjenjuje na sve.

Crkva ne stoji ni uz etničku mržnju ni uz političko idolopoklonstvo. Ona stoji uz istinu, pravdu, nevine i mir koji se može utemeljiti samo na priznavanju dostojanstva svake ljudske osobe.

10. Autoritet vatikanske note

Vjernici bi također trebali razumjeti prirodu dokumenta o kojem se raspravlja.

Bilješka koju su izdali dikasteriji, a odobrio za objavu Rimski papa, zaslužuje ozbiljnu i poštovanu pažnju. Ne smije se s njom postupati s prezirom. Istovremeno, takva bilješka nije po autoritetu identična Svetom pismu, nepogrešivoj definiciji, svečanoj koncilskoj konstituciji ili stalnom i univerzalnom nauku Crkve.

Crkveni dokumenti moraju se tumačiti prema hijerarhiji istina i u kontinuitetu s pokladom vjere.

Nijedna izolirana rečenica ne može se tumačiti kao da poništava:

Kristov misionarski nalog;

Dogmu da je Isus Krist jedinstveni i univerzalni Spasitelj;

Nužnost vjere i krštenja;

Božansku ustanova Crkve;

Misionarsku narav Crkve;

Ili obvezu evangelizacije svih naroda.

Tamo gdje je kasniji tekst pogodan za ortodoksno tumačenje, katolici bi ga trebali čitati u skladu sa Svetim pismom i Tradicijom. Tamo gdje je formulacija dvosmislena, dvosmislenost se mora razjasniti onim što je Crkva dosljedno naučavala. 

Izraz ne može steći ortodoksno značenje samo zato što se pojavljuje u crkvenom dokumentu. Njegovo značenje mora biti u skladu s vjerom koja je jednom predana svecima.

11. Pastoralna načela za vjerne katoličke svjedoke

Budući da se biskup nikada ne smije smatrati oslobođenim dužnosti poučavanja istine, obrane poklada vjere, upozoravanja na pogreške koje ugrožavaju duše i poticanja vjernika da ostanu postojani u Kristu, stoga nudim sljedeća pastoralna načela kao biskupsku pobudu katolicima diljem naše nacije i svima koji žele ostati vjerni misionarskom nalogu Isusa Krista:

• Svaki katolički napor u međureligijskom dijalogu mora biti utemeljen na nedvosmislenom ispovijedanju da je Isus Krist jedinstveni i univerzalni Spasitelj čovječanstva.
• Druge religije ne smiju se predstavljati kao paralelni putovi spasenja ili kao alternativne objave koje posjeduju jednak božanski autoritet.
• Mogu se prepoznati istinski elementi istine i dobrote pronađeni u drugim vjerskim tradicijama. Istovremeno, vjerovanja koja proturječe božanskoj objavi ne smiju se potvrđivati, tretirati kao spasonosna sama po sebi ili namjerno prikrivati ​​kada je potrebna jasnoća.
• Dijalog se nikada ne smije koristiti za obeshrabrivanje obraćenja, krštenja, primanja u Katoličku Crkvu, apologetike, kateheze ili izričitog naviještanja Evanđelja.
• Katolici koji sudjeluju u međureligijskom dijalogu trebaju biti duboko obrazovani u Svetom pismu, Svetoj predaji i autoritativnom nauku Crkve. Nepoznavanje katoličke vjere nije otvorenost, a doktrinarna nesigurnost nije poniznost.
• Suradnja ljudi s drugim religijama u obrani ljudskog dostojanstva, pomaganju siromašnima, traženju pravde i radu na istinskom miru pohvalna je kada ne zahtijeva doktrinarni kompromis ili ne stvara vjersku zbrku.
• Katolici moraju biti posebno oprezni u pogledu zajedničke molitve i sudjelovanja u nekršćanskim vjerskim obredima. Ne smije se činiti ništa što stvara privid da sve religije štuju Boga na jednak način ili da njihovi obredi posjeduju jednaku istinu ili spasenjsku vrijednost.
• Biskupi, svećenici, đakoni, redovnici, kateheti, odgajatelji i roditelji trebaju jasno objasniti bitnu razliku između prisilnog prozelitizma i autentične evangelizacije. 
• Katoličke institucije nikada ne smiju prikazivati ​​obraćenje kao sramotu, čin neprijateljstva, oblik kulturne agresije ili relikt ranijeg doba. Slobodno i s ljubavlju pozvati drugu osobu da upozna Isusa Krista čin je milosrđa.
• Katolici bi trebali izričito moliti za obraćenje svijeta, širenje Evanđelja, spasenje duša i okupljanje svih naroda u jedinstvo Kristove Crkve.
• Nužna osuda antisemitizma od strane Crkve nikada se ne smije koristiti za sprječavanje legitimne moralne kritike politika ili postupaka Države Izrael.
• Kritika Države Izrael nikada ne smije pripisivati ​​kolektivnu krivnju židovskom narodu, nijekati njihovo ljudsko dostojanstvo i legitimnu sigurnost, koristiti antisemitske stereotipe ili postati izgovor za mržnju ili nasilje.
• Ista kršćanska briga za pravdu mora braniti dostojanstvo, sigurnost i legitimna prava i Izraelaca i Palestinaca. Patnja jednog naroda nikada se ne smije koristiti kao opravdanje za ravnodušnost prema patnji drugog. 
• Nijedna politička ideologija, nacija, vlada ili vojna sila ne mogu se tretirati kao izuzete od prirodnog moralnog zakona. Svaka država i svaka politička vlast stoje pod Božjim sudom.
• Katolici se moraju oduprijeti svakom pokušaju – bilo crkvenom, kulturnom ili političkom – odvajanja ljubavi od istine. Ljubav bez istine postaje sentimentalnost; istina bez ljubavi postaje oružje. Autentično kršćansko svjedočanstvo zahtijeva oboje. 

Nudim ova načela kao ispunjenje odgovornosti koja je dana svakom biskupu da čuva apostolsku vjeru i proglašava riječ „kada je to zgodno i kad je nezgodno“ (2 Timoteju 4,2). Potičem vjernike da ispitaju svaki suvremeni prijedlog koji se tiče vjerskog dijaloga u svjetlu Svetog pisma, Svete predaje i vječnog nauka Crkve.

Nijedan katolik ne bi smio dopustiti da pogrešna želja za društvenim prihvaćanjem ušutka ime Isusa Krista. Nijedan svećenik, učitelj ili roditelj ne bi smio ostaviti one koji su mu povjereni u nesigurnosti oko nužnosti Krista, misionarske prirode Crkve ili vrhovne dužnosti traženja spasenja duša. 

Moramo govoriti s ljubavlju, strpljenjem i poniznošću. Ali moramo govoriti. 

12. Istina i ljubav ne mogu se razdvojiti 

Crkva odbacuje dvije suprotstavljene pogreške u svojim odnosima s drugim religijama.

Prvo je neprijateljstvo: prezir prema onima koji vjeruju drugačije, prisila, ruganje, diskriminacija ili nasilje. Takvo ponašanje proturječi dostojanstvu ljudske osobe i Kristovoj ljubavi.

Drugi je indiferentizam: tvrdnja da su vjerske razlike u konačnici nevažne, da su sve religije jednako Bogu voljne kao putovi spasenja ili da je pozivanje drugih na obraćenje nepotrebno ili uvredljivo.

Katolički put nije ni neprijateljstvo ni ravnodušnost. To je istina u ljubavi.

Poštovat ćemo one koji vjeruju drugačije. Branit ćemo njihovo ljudsko dostojanstvo i legitimnu slobodu. Strpljivo ćemo slušati, surađivati ​​u pravednim ciljevima, ispravljati laž bez prezira i odbijati svaki oblik prisile. Ali nećemo šutjeti o Isusu Kristu. 

Nećemo skrivati ​​Njegovo božanstvo kako bismo olakšali dijalog. Nećemo govoriti kao da je Križ samo jedan kršćanski simbol među mnogima. Nećemo svesti evangelizaciju na dobar primjer bez navještaja. Nećemo tretirati krštenje kao nepotrebno, Crkvu kao neobaveznu, niti obraćenje kao kršenje bratstva.

Najdublje bratstvo se ne postiže uskraćivanjem istine koja spašava. 

Niti ćemo dopustiti da vjerski dijalog postane instrument političkog favoriziranja. Osudit ćemo antisemitizam bez odricanja od prava i dužnosti da prosuđujemo postupke Države Izrael prema moralnom zakonu. Branit ćemo židovski narod od mržnje, a istovremeno ćemo braniti dostojanstvo i živote Palestinaca. Nećemo dopustiti da nas patnja jednog naroda učini slijepima za patnju drugog.

Apostoli nisu žrtvovali svoje živote za tvrdnju da su sve religije različiti izrazi iste potrage. Mučenici su umrli jer su ispovijedali jednog Gospodina, jednu vjeru, jedno krštenje i jedno spasonosno ime: Isusa Krista.

Svijetu ne treba Crkva koja se stidi Evanđelja. Treba Crkva koju prožima ljubav prema Kristu i stoga koju prožima ljubav prema dušama. 

Čujemo ponovno riječi svetog Pavla: „Dakle, mi smo poslanici Krista, Boga koji nas potiče. Za Krista vas molimo: pomirite se s Bogom!“ (2 Kor 5,20). 

Ovaj apel ostaje misija Crkve. Ostat će takva sve dok se Krist ne vrati u slavi.

Povjeravajući sve narode zagovoru Blažene Djevice Marije, Zvijezde evangelizacije, i zaštiti svetih apostola Petra i Pavla, ostajem

U Kristu,

Biskup Joseph E. Strickland

IZVOR

– „Kako bismo mogli zanemariti ovu situaciju? Ovo se mora adresirati“, rekao je Strickland, kritizirajući Fr. Jamesa Martina koji je ponovno bio uključen.” Unatoč jasnoći njegova upozorenja, nitko od nazočnih nije odgovorio, ignoriran je, i sjednica je nastavljena bez osvrta na to pitanje. (Catholic Herald). Biskupska konferencija je imala očito važnijeg posla: ragovor o migrantima.

Radi se, dakako, o koncertu Marka Perkovića Thompsona na zagrebačkom Hipodromu. Drugi je to najveći skup Hrvata u povijesti. Samo je Ivan Pavao II 1994. okupio više Hrvata na jednom mjestu. Milijun ljudi tada je, na istoj lokaciji, nazočilo prvom službenom posjetu jednog pape Hrvatskoj.

Okolnosti ovog koncerta ukazuju da ljudska logika ostaje bespomoćna kad se susretne s Božjom. Svaka čast Marku Perkoviću Thompsonu, njegovoj glazbenoj karijeri kao i njegovoj braniteljskoj prošlosti, ali i on je svjestan, baš kao i njegov tim, da ovoliko silno mnoštvo nije okupio čovjek.

Poticaj ljudima da se odluče na posjet koncertu na Hipodromu došao je iz duhovne sfere. Događaji koji se odvijaju u prostoru i vremenu, u ljudskoj povijesti, svoje ishodište imaju u duhovnom svijetu. Na tim razinama se ratovi dobivaju i gube, na tim razinama se odvijaju poslovni uspjesi i bankroti. U duhovnom se svijetu dvije suprotstavljene strane, sile svijetla i sile tame nadmeću za duše svih ljudi.

U toj bitci nalazi se svaki čovjek i svaka obitelj pojedinačno, ali nalaze se tu i svi narodi. Obitelj, rod i narod organizacijske su jedinice ljudskog društva od temeljne prema većoj kako ih je Bog postavio.

I Hrvatski se narod nalazi u toj bespoštednoj borbi u kojoj će se zaključiti sudbine.
Na blagdan svetih Ćirila i Metoda, Hrvatski narod i Hrvatska Crkva pokazali su kojim će putem.

S jedne se strane narod u potpuno nestvarnom broju, odazvao poticaju da na velebnom skupu zajednički slavi Boga, obitelj i Domovinu. Poziv kojeg su osjetili u srcima dok su se odlučivali za kupnju ulaznice za koncert na Hipodromu mnogi nisu mogli racionalno protumačiti. Cijele obitelji odlučivale su se za odlazak na koncert. Na užas Božjih protivnika, narod se pokrenuo.

Mediji su se svim silama trudilli odgovoriti ljude od odlaska na koncert. Tjednima su nas strašili, prizivali nesreće. Najavljivali srčane udare, stampeda, dehidracije, brojali su mrtve unaprijed.

Vlast se držala suzdržano. I oni su se nadali da će organizator pokleknuti, da će se narod prestrašit i odustati. Da će se možda koncert raspodijeliti na više dana. Znaju vladajući kome služe. U Briselu ne gledaju blagonaklono na Bogoljublje, domoljublje i čovjekoljublje.

Premijeru i njegovim suradnicima kristalno je jasno da je njihova politika pobačaja, Istanbulska konvencija i s njom povezana rodna ideologija koju su uveli u hrvatsko zakonodavstvo kao i migracijska politika rastakanja hrvatskog nacionalnog bića suprotna svemu što podržava najveći dio posjetitelja Thompsonovog koncerta.
Bujanje mase koja se protivi njihovim briselskim politikama ne ide im u prilog. Ipak, nagon za održavanjem na vlasti učinio je svoje. U jednom su trenutku prelomili i odlučili hiniti da su se svrstali pod zastavu pobjednika. Kad su se uvjerili da organizacija melje sve klipove koji su im pobacani pod noge, procijenili su da je trenutak da i oni uzmu dio zasluga za događaj koji će, bilo je jasno, nadići sva očekivanja.

I doista, policija, hitna pomoć i sve ostale službe svoj su dio odradili besprijekorno. Ali, drugačije nije moglo ni biti.

Tjedan dana ranije, čitav je hrvatski narod, kao i hrvatska domovina, po odluci hrvatskih biskupa posvećen Presvetom Srcu Isusovu.
Hrvatski je narod tako dobio značajan poguranac u duhovnom području, koje smo već označili kao presudno.
Tisuće ljudi potom su dobili poticaj i na poziv mnogih župnika i voditelja molitvenih zajednica molili i postili da ovaj skup bude upriličen na veću slavu Božju.

Sa svojom obitelji, krenuo sam iz Rijeke prema Zagrebu u subotu nakon jutarnje svete mise na Trsatu.

Na izlazu s autoputa u Lučkom, kad smo došli do naplatnih kućica, u našoj je traci ispred nas bilo jedno vozilo. Ne dva, tri, pet, još manje kilometarske kolone vozila koja će zablokirati autoput kako su danima najavljivali svi mediji.

Dan smo proveli družeći se s obiteljima koje su kao i naša u punom sastavu pohodili koncert koji je puno više od toga.
Prolazili smo kroz masu ljudi na Bundeku, ako bi netko nekoga slučajno gurnuo uslijedile su isprike. Alkoholiziranih pojedinaca bilo je neusporedivo manje nego uoči bilo kojeg koncerta na kojem sam do sada bio, a bio sam na puno njih.

Organizacija je bila savršena. Na prostor Hipodroma ušli smo bez čekanja. Kolona se cijelo vrijeme gibala, ograničenja za prolaz po uzoru na ona kakva se postavljaju u zračnim lukama sprječavala su mnoštvo da odjednom nagrne i sve je išlo kao podmazano.

Naše četiri obitelji zauzele su svoju poziciju, rasprostrli tkaninu za sjedenje i u miru smo iščekivali početak koncerta. Već tada osjetila se uzvišenost trenutka, kao da je cijeli prostor bio pod duhovnom zaštitom, pod nevidljivim plaštom nebeske Majke. Do nas su sjedile dvije žene srednjih godina koje nisu prestajale moliti krunicu. Gospodin je podigao svoje snage.
Koncert je počeo u točno zakazano vrijeme. Thompson je nakon nekoliko uvodnih pjesama pozdravio okupljeni narod pozdravom “Hvaljeni Isus i Marija”.

Dok sam prolazio kroz mnoštvo da bih došao do šanka ili toaleta promatrao sam ljude. Najviše je bilo mladića i djevojaka, lijepa hrvatska mladost, bilo je mnogo i onih u srednjim godinama, obitelji, poneki stariji. Krunice oko vrata, domoljubni i kršćanski motivi na majicama. Hrvatske zastave. Smiješak i mir.

Nigdje ni jedna ustaška kapa. Očekivao sam da će, kao što su to znali učiniti na utakmici hrvatske nogometne reprezentacije, netko od ubačenih provokatora izvaditi neko takvo obilježje pa da će ga usnimiti novinari da bi onda sa svih portala vrištale vijesti o povampirenim ustašama s koncerta. Ali, to se nije dogodilo.

A, nije da zamke nisu bile postavljene. Kombi beogradskih registarskih oznaka parkiran u neposrednoj blizini hipodroma svakako spada u tu kategoriju . Ali, uzalud vam trud svirači. Nitko se nije upecao.

Repertoar pjesama bio je još jedan dokaz da je Duh Sveti itekako prisutan u realizaciji ovog koncerta. Pjesme s novog albuma Hodočasnik izmjenjivale su se s već poznatim hitovima među kojima nije bilo onih koji bi bacili sjenu na besprijekoran događaj. Ljuta trava i gusta magla nisu se mogli čuti te predivne večeri na Hipodromu.

Slavio se Bog, obitelj i Domovina.

Kritičari su ostali uskraćeni za municiju kojom bi pucali po hrvatskim svetinjama koje je slavio ovaj koncert. U nedostatku te municije okomili su se na pjesmu Bojna Čavoglave i smeće koje je nakon koncerta ostalo na Hipodromu.
Ovo potonje, prozivanje zbog smeća koje je ostalo nakon boravka pola milijuna ljudi na jednoj lokaciji toliko je jadan argument da izaziva susramlje za autore takvih poruka. Komentari koje čitatelji ostavljaju ispod ovih i drugih tekstova kojima se pokušava diskreditirati koncert, kao i vjera i domoljublje na njemu iskazani, pokazuju da je tiha većina odlučila povisiti ton.

Tužaljke zbog  bojne Čavoglave nisu po logici daleko od prozivki zbog smeća nakon koncerta.
A, o pjesmi i pozdravu na početku pjesme (ZA DOM – SPREMNI!) već postoji i sudski pravorijek. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske na sjednici održanoj 3. lipnja 2020. godine. dozvolio je korištenje tog pokliča u pjesmi koja je nastala u Domovinskom ratu. Povijesne okolnosti bile su takve da su promijenile kontekst tog pozdrava. Osim toga, postoje i brojni materijalni dokazi da se pozdrav koristio i prije uspostave NDH.

U spomenutoj državi koristila se i valuta kuna i himna Lijepa naša. Hipoteka krivnje koju Hrvatima uporno nabacuju neprijatelji hrvatske samostalnosti poprimila je već komične konture.

Tijekom Domovinskog rata ja sam osobno imao privilegiju jedno vrijeme biti pripadnikom 1. gardijske brigade Tigrovi. Na postrojavanju u “Maršalci”, vojarni u Travnom, 1992. i mi smo pozdravljali tim pozdravom. Zbog Mihe, Nina, Nindže i ostalih mojih poginulih suboraca nikada nećemo odustati od onoga “što je bilo”.

“Za dom spremni” od tada za Hrvate ima potpuno drugo značenje od onog kojeg nameću lijevi propagandisti. Mi nismo bili ustaše nego hrvatski branitelji. Domovinski rat ishodište je naše nacionalne samostalnosti koja je u krvi izborena. U toj je krvi i taj pozdrav očišćen i takav će i ostati.

Komično je danas slušati komentare ostrašćenih ljevičara koji su konsternirani izvođenjem pjesme koju je Thompson od kad je ona nastala izvodio baš na svakom svom koncertu. Gradonačelnik Tomašević poručuje da dok on bude na vlasti ovakvih koncerata više neće biti.

Kmečanje i žalopojke Milorada Pupavca, Hrvoja Klasića, Žarka Puhovskog, Dalije Orešković, Jadranke Kosor i ostalih ideoloških suparnika kojima izmiče tlo pod nogama podsjeća na situaciju iz osamdesetih godina prošlog stoljeća.

Zlo osjeća da su njegove utvrde poljuljane i zato su reakcije njegovih glasnika tako ostrašćene.
U našoj smo povijesti već imali i duhovnih i glazbenih skupova koji su najavljivali velike promjene. Nakon nacionalnog Euharistijskog kongresa u Mariji Bistrici 9. rujna 1984. kad je više od 400 tisuća ljudi svojim odazivom na najveći vjerski skup u povijesti ondašnje države poslalo jasnu poruku tadašnjoj vlasti da im se kraj približilo, nastala je panika čak i u Udbinim redovima.

Idući veliki skup koji se dogodio nekoliko godina kasnije bio je koncert Prljavog kazališta 17. listopada 1989. Tada se samo zbog jedne riječi u pjesmi, zbog pridjeva “hrvatska” isto tako okupilo više stotina tisuća ljudi na glavnom zagrebačkom trgu. Ono što je uslijedilo, proglašenje neovisnosti i pobjeda u Domovinskom ratu, bio je značajan korak u povijesti spasenja našeg naroda, ali i šire.

Dva velika skupa iz bliske prošlosti naznačila su buduće povijesne događaje.

Isto je i sada. Koncert na Hipodromu je jednako tako najava promjena koje slijede. I onda i sada te promjene idu uz bok s velikim svjetskim previranjima. Devedesetih se rušio komunizam, pao je Berlinski zid, a s njime i “željezna zavjesa” iza koje je pola Europe živjelo u totalitarističkom sustavu. Današnji poredak stremi ka pretvaranju u ono što se još naziva “Novi svjetski poredak”, a ima atribute neokomunizma i novog porobljavanja naroda pod egidom klimatskih promjena, uvođenjem digitalne valute i petnaestminutnih gradova. Pri tom su ratni bubnjevi sve glasniji, a Europa se priprema za obračun s Putinovom Rusijom. Ta se Europa potpuno odmakla od svoje tradicije i vjere koja ju je učinila najnaprednijim društvom u kojem je najljepše živjeti.

Izgleda da je Bog izabrao mali narod da Europu počne vraćati njenim kršćanskim korijenima. Thompson je upravo tu poruku izrekao na koncertu na Hipodromu. Ali taj je put dugačak i neće biti lagan, mnogo se toga još mora promijeniti.

Ostaje činjenica da svjetski rekord po broju prodanih karata nije postigao ni jedan drugi svjetski glazbenik nego baš Thompson. To nije pošlo za rukom ni Madonni, ni Beyonce ni Lady Gagi, ni jednom heavy metal bendu, ni jednom izdanku djece cvijeća u 60.-im godinama prošlog stoljeća.

Ni jedan svjetski glazbenik koji mahom u raznim okultnim obredima svoju dušu prodaju Zlome u zamjenu za uspjeh i svjetsku slavu nije uspio okupiti takav broj na nekom koncertu na kojem se ulaz plaćao. I to je simbolika koja nam govori da se događa nešto mnogo veće od onoga što sad možemo pojmiti.

Prizivanje neuspjeha zbog odlaska pratećeg benda pokazalo se kao još jedna promašena medijska najava. Koncert je odsviran bez greške. Sudjelovanje Petra Buljana iz Božje Pobjede i sestara Palić na pratećim vokalima kao i njihova zajednička molitva uoči samog koncerta unijeli su dodatni mir ekipi i duhovni naboj ovom događaju.

Proklamacija na koju je Buljan pozvao sve prisutne i trenutak kad je pola milijuna ljudi ponavljalo riječi “Ja i moj dom služit ćemo Bogu” bio je jedan od duhovnih vrhunaca koncerta, a može se pogledati OVDJE Okupljeni Hrvati su tako potvrdili svoj savez s Bogom koji je sklopljen još u sedmom stoljeću posredstvom svetog pape Agatona i ondašnjih hrvatskih vladara.

Drugi važan duhovni moment bila je molitva Maranatha, svojevrsni egzorcizam kojeg je izmolio mons. Ante Ivas, šibenski biskup u miru, a molitva se može pogledati ovdje.

Cijeli događaj bio je produkcijski veličanstveno upriličen. Ozvučenje je bilo takvo da je zvuk bez obzira na poziciju posjetitelja bio besprijekoran. Ekrani su bili tako postavljeni da se sa svakog mjesta vidi što se događa na pozornici. Vatromet je dodatno naglašavao glazbeni ugođaj. Dron show kojim su se na nebu iznad Zagreba pojavljivali Gospa s krunicom, anđeli, križ pa hrvatski ratnici ostavio je publiku bez daha.

Zbog pjesama nabijenih emocijom kao što je bila “Sine moj” tekle su nam suze niz obraze. Snažna pomazanja Duha Svetoga osjetila su se kod izvođenja pjesama kao što su “Neću izdat ja” (video) ili “Gospin dom”. Pjesme koje su simboli hrvatskog nacionalnog ponosa poput “Lijepa li si” i “Ako ne znaš šta je bilo” ispunile su naša srca na jedan način koji je teško opisati riječima. Osjetilo se da je ovaj događaj bio proglašenje buduće pobjede Kraljevstva nebeskog u našem narodu, gena kamenih.

I za kraj Thompsonov govor mladim generacijama bio je svojevrsni pečat cijelom događanju. Priznao im je Marko da su bolji od nas starijih koji smo držali da smo mi najbolji jer smo uspjeli ostvariti ono što generacije prije nisu uspjele. Mi smo ostvarili hrvatsku neovisnost.
Svojim ponašanjem, odazivom i na ovaj koncert i vrijednostima koje njeguju,

mladi su dokazali da su sposobni obraniti postignuto. Ovaj je koncert pokazao da je poruka iz pjesme “Ako ne znaš šta je bilo” pala na plodno tlo. Mladi su se informirali “šta je bilo” i bit će spremni da svoju dionicu odvezu po Božjem planu. Hrvatski branitelji mogu mirno spavati.

Povratak kućama opet je protekao u miru i dostojanstvu. Zbog duhovne pozadine i važnosti trenutka izgleda da su se otrijeznili i oni koji su popili koju više. Nigdje vrištanja, kreveljenja, nigdje šaketanja ni povraćanja. Mir i dostojanstvo. Pješačili smo sat vremena do naših automobila i krenuli put Rijeke. Na naplatnim kućicama u našoj traci ovaj put je bilo tri automobila ispred nas.
Iako je umjetna inteligencija izračunala da je za očekivati da će tijekom tri sata na pola milijuna ljudi umrijeti njih 1,3, to se nije dogodilo. Nitko nije umro niti se itko ozbiljnije ozlijedio. Ljudi su sretno stigli svojim kućama.

Još je to jedan dokaz da je Božja ruka bila nad ovim događajem koji je bio i neupitna potvrda duboke ukorijenjenosti Hrvata u kršćansku civilizaciju.
U sjeni ovog zagrebačkog duhovno-nacionalnog mega spektakla, u Tomislavgradu je zagrebački nadbiskup mons. Dražen Kutleša održao misu povodom 1100. obljetnice krunidbe kralja Tomislava.

Kako smo već ranije spomenuli ova obljetnica kao i koncert na Hipodromu održavali su se na blagdan svetih Ćirila i Metoda i to se nipošto nije dogodilo slučajno.
Glagoljica, pismo čije autorstvo današnja historiografija pripisuje Ćirilu, temelj je pismenosti među Hrvatima. Dok su istočni Slaveni kasnije prihvatili ćirilicu, Hrvati su držali glagoljicu, koja je u hrvatskim krajevima bila u upotrebi više od tisuću godina, kako u crkvenim, tako i u svjetovnim poslovima. Moramo napomenuti da se većina povjesničara slaže da je autor glagoljice sv. Ćiril no postoji više teorija o njenom nastanku, a po jednoj od njih, kao autor se navodi i sv. Jeronim.

Isto tako, povijesna je činjenica da su Hrvati jedini narod Katoličke Crkve koji je gotovo tisuću godina imao liturgiju na svom jeziku i na glagoljici. Glagoljaši, hrvatski svećenici koji su koristili glagoljicu u bogoslužju, dali su nemjerljiv doprinos vjerskoj, kulturnoj i književnoj povijesti Hrvata.

Nadbiskup Kutleša održao je homiliju koju ćemo kao i poruke s koncerta na Hipodromu ljubomorno čuvati i često im se vraćati.
Stoga ćemo ovaj osvrt završiti rečenicom zagrebačkog nadbiskupa iz spomenute homilije koja na najbolji način objedinjuje sve što nam se dogodilo te povijesne subote:
Domoljublje nije puka emocija ili politički slogan. Domoljublje je izraz ljubavi prema konkretnom narodu, njegovu jeziku, njegovim svetinjama, njegovim ranama, njegovoj povijesti i budućnosti. Stoga kad danas govorimo o Hrvatima, o jedinstvu našega naroda i o vjernosti Kristu, govorimo o ukorijenjenosti u kršćansku civilizaciju.

Autor: Alen Fućak, dijalog.hr

Nije značajka našeg vremena da voli religiju, nego da voli govoriti o religiji. I oni, koji bi htjeli oboriti Boga s neba, stvaraju religiju od svog bezboštva i vjeru od svoje sumnje. Sa svih strana – iz tisuće pera, iz stotine mikrofona, sa sveučilišnih katedra, opetovano slušamo tako da nam se već vrti u glavi kako je “kiselina modernizma” izgrizla staru vjeru i stari moral i da moderni čovjek mora imati novu religiju u skladu s novim duhom vremena. Ta nova religija – tako nam rekoše mora biti posve drugačija od svega što je prije postojalo. Ona mora biti svježa i moderna, kao i sjajno razdoblje u kojem živimo, s novim nadama, novim izgledima, novim snovima.  

Ako marljivo istražujemo značajke ove nove religije, vidimo da bi ona morala biti socijalna, politička, svjetovna.  

Kad kažu da mora biti socijalna, onda time hoće reći da se ona mora posvetiti NE varavim duhovnim ciljevima, NEGO praktičnim tjelesnim potrebama. Religiozni čovjek ove nove ere davati će kruh gladnim želucima, odijelo golim tjelesima i krov nesklonjenim glavama. Bolje mlijeko za dojenčad, bolja igrališta za djecu, bolji kruh za siromahe – to su stvari od kojih čovjek živi, a ne od vjere, milosti i sakramenata. Religija, koja udovoljava ovim društvenim potrebama jest RELIGIJA BUDUĆNOSTI. 

Nadalje nam rekoše, da ova nova religija mora biti politička, a to znači da mora prestati govoriti o Božjem Kraljevstvu i da mora početi govoriti o zemaljskim republikama. Svu svoju energiju i revnost mora uložiti u pomaganje vladine politike, kao što je kontrola alkohola, zlatni standard i radnički zakon; ne smije se više naglašavati vječnost, molitve i općinstvo svetih, jer svjetski problemi koje treba riješiti nisu religiozni – tako nam kažu – nego ekonomski i politički. Konačna značajka novog kulta bila bi SVJETOVNOST.  

Religija je predugo naglašavala odgovornost Bogu i zadržavala se na dužnostima prema Njemu, umjesto da je isticala službu bližnjemu. Nova religija NEMA VREMENA MISLITI NA ODGOVORNOST PREMA BOGU, jer moderni čovjek, kaže nam George Bernard Shaw previše je zaposlen a da bi mislio na svoje grijehe. Ona čini ČOVJEKA gospodarem svega što vidi, i GOSPODAREM vlastitog života, koga se dakle može vlastitom rukom lišiti, ako hoće, jer tko će se usuditi da mu to uskrati? 

A sada, dozvolite da pitamo ove nove proroke: Koliko je stara njihova nova religija? Je li ona zbilja nešto novo ili je sasvim stara zabluda s novom etiketom?  

Pođimo dvije tisuće godina unatrag Vječnom Galilejcu i naučit ćemo ne samo da je nova religija zapravo stara napast, nego da je i otpor prema njoj zalog Vječnog života.   

Pođimo natrag i pogledajmo našeg Blagoslovljenog Gospodina kako boravi u nenastanjenoj pustoši što se pruža južno od Jerihona do Mrtvog Mora. Ondje je Njegov preteča Ivan, opaljena lica, nerezanih uvojaka, zaodjeven kožnatim pojasom i ogrtačem od devine dlake, pijući riječnu vodu i hraneći se skakavcima i divljim medom, vidio otvoreno nebo i Duha Božjega, kako u sjajnoj slici golubice silazi nad glavu Njegova Učitelja; čuo je, kako preko Jordana odjekuje glas, koji se neočišćenim ušima pričinio grmljavinom: “Ti si moj Sin ljubljeni, u Tebi mi sva milina“ 

Tri su napasti protiv Crkve: Učiniti je socijalnom, političkom i svjetovnom 

Više na yt kanalu: VJERNI BOGU; Odlomak iz knjige VJEČNI GALILEJAC, poglavlje – Rat protiv napasti…  Odlomak iz knjige VJEČNI GALILEJAC, poglavlje – Rat protiv napasti

Promatranje pobačaja na ultrazvuku

Tog dana, kad sam svjedočila pobačaju pomoću ultrazvuka, nisam znala da će to biti tako važan trenutak u mom životu. Činilo mi se kao “normalan” radni dan u klinici.

Upravo smo ugostili jednog abortera. Željeli smo ga provjeriti kako bismo odlučili hoćemo li ga zaposliti za stalno. Ovaj je liječnik imao privatnu medicinsku praksu. Tijekom razgovora pokazalo se da je izvodio razne vrste pobačaja.

U našoj klinici trebao je obaviti abortus vođen ultrazvukom. Bilo je to nešto što nikada prije nisam vidjela. Jako me zanimalo o čemu ovaj muškarac govori, jer je, prema njegovim riječima, to bio “najsigurniji postupak pobačaja” za ženu.

Tada sam pomislio u sebi: “Ako je to sigurnije za žene, zašto tako ne bismo radili i mi u Planiranom roditeljstvu?” Zar i mi ne brinemo o sigurnosti žena? ”

S takvim sam pitanjima otišla do svog pretpostavljenog. Na moje sumnje, šef je odgovorio da korištenje ultrazvuka tijekom pobačaja traje dodatnih tri do pet minuta, dok je cilj klinike izvesti cijeli “postupak” u roku od pet minuta: od žene koja je bila na “operacijskom” stolu , abortusom, kako bi se pacijenta sklonilo sa stola. Na tome se temeljilo naše razmišljanje o “svjesnom roditeljstvu” …

Zahvaljujući ultrazvuku, liječnik kojeg smo pozvali uspio je pokazati sliku onoga što se dogodilo tijekom pobačaja. Prvo je izmjerio udaljenost parijetalnog sjedala. Studija je pokazala da je beba stara 13 tjedana.

Prva misao koja mi se tada dogodila bila je da je ultrazvučna slika izgledala kao prva slika moje kćeri Grace kad sam s njom bila u 12. tjednu trudnoće. Tada sam osjetila bockanje u trbuhu.

Sjećam se da sam se u tom trenutku još uvijek nadala da će to za mene biti samo “edukativno iskustvo” …

U međuvremenu je liječnik započeo “postupak”. U ovom trenutku vidjela sam cijev umetnutu u maternicu spojenu na usisnu pumpu. Nikad prije nisam ovo vidjela. Ova cijev se počela kretati prema djetetovoj strani …

Kad žene pobace, postavljaju puno pitanja. Jedno od tih je: da li njihovo dijete nešto osjeća. Do sada je standardni odgovor koji su me učili u Planiranom roditeljstvu bio: “Ne, fetus ništa ne osjeća do 28. tjedna.” Ovo je odgovor koji sam dao stotinama žena …

Beba osjeća i bori se za život!

Vidjevši ultrazvučnu sliku, u mislima sam ponavljala ovaj odgovor. Odjednom sam vidjela kako je beba skočila i pobjegla iz cijevi koju je osjećala na boku! Beba se kretala, mahala rukama i nogama kao da pokušava pobjeći!

Nisam mogla vjerovati što vidim, jer sam tada shvatila da je sve što su mi govorili o pobačaju laž! Stajala sam mirno i prestravljeno zurila u monitor … Najgore u tome bilo je to što sam, kad sam imala priliku nekako reagirati, samo stajala i ništa nisam radila.

Htjela sam smjestiti ovu ženu i reći joj: “Vidi što se događa s tvojom bebom!” Ali samo sam stajala i gledala u zaslon …

Žena na stolu bila je vrlo nervozna. Boljelo ju je … Htio sam je utješiti, ali nisam mogao prestati buljiti u ono što se događa na ekranu! Liječnik je zamolio tehničara da uključi usisnu pumpu. Kad je to učinio, rekao je djetetu, “Izlazi, Scotty” …

Sa svakim okretanjem cijevi mogla sam vidjeti kako se djetetovo tijelo izokreće i okreće. Posljednje što sam tada vidjela bio je savršeno oblikovani kostur vrlo male bebe koja se vrtjela u maternici. Tada sam vidjela kako je  usisana … Beba je rastrgana … Tada je ultrazvučna slika potamnila.

Pobačaj je gotov i svjedočila sam smrti! Pomislila sam, “Bože, je li ovo izbor ?! To je ono za što se borim osam godina?! ”.

U tom sam trenutku razmišljala o svim ženama kojima sam godinama nesvjesno lagala. Što ako bi znale istinu? Bilo im je važno! Oni su tražili izgovore, a ja sam imao samo laži za njih …

Napokon sam vidjela što je tzv. slobodan izbor … Godinama gorljivo vjerujem u laži “Planiranog roditeljstva” koje sam prenijela na tisuće žena koje dolaze u moju kliniku. Sad sam znala da to moram promijeniti!

Prvi korak bio je napuštanje klinike.

Duhovna sljepoća

Znala sam kakve su posljedice pobačaja jer sam bila “tehničar”. U svakoj abortusnoj klinici postoji netko tko nakon pobačaja “sastavi” djetetovo tijelo kako bi provjerio je li u majčinoj utrobi ostao neki dio tkiva koje bi čak moglo dovesti do njezine smrti.

Kako sam to mogla učiniti!! To se može objasniti samo duhovnom sljepoćom. Posao koji sam radila bio je stvaran, a zlo  pobačaja bilo je vrlo opipljivo. Uspijevala  sam ga dodirnuti, sastavljati dijelove rastrganog djeteta … Kad vam se takvo pravo zlo usadi u srce i glavu, ono vas doslovno može zaslijepiti za istinu koja leži pred vama …

Nakon osam godina konačno shvaćam…

Trebalo mi je tjedan dana da napustim posao u klinici. Jako sam se trudila “izmisliti” ono što sam vidjela i racionalizirati tako da to prihvatim i nastavim dalje. Napokon, tamo sam zarađivala puno novaca … Moj suprug je po zanimanju učitelj, pa sam se bojala da nećemo moći nastaviti živjeti na istoj razini kao prije …

U ponedjeljak ujutro otišla sam na posao, ali pozlilo mi je. Bilo mi je mučno … Vozeći automobil, vjerojatno prvi put nakon osam godina, iskreno sam se molila … Jer iako sam u nedjelju išla u crkvu, nisam razgovarala s Bogom i nisam željela čuti što On morao reći …

Za pokret za odabir bilo je vrlo korisno imati članove koji su tvrdili da su kršćani i koji su išli u crkvu …

Tog dana molila sam se riječima: „Bože, daj mi nekoga kod koga ću ići, razgovarati. Moji su roditelji na odmoru. Moja majka nije najbolja pomoć u kriznim situacijama … ”.

U tom sam trenutku osjetila da mi Bog govori da se pridružim ljudima koji mole za živote iza ograde klinike. Ali nisam htio ići k njima … Osam godina ti su ljudi stajali ispred klinike i govorili mi da će mi pomoći ako ikad poželim otići. Nikad nisam mislio da ću im se ikad pridružiti …

Jutros sam gledala žene kako izlaze iz zgrade s malim smeđim torbama. Znao sam da odlaze kući popiti tabletu za pobačaj … Ali svejedno sam radila u klinici …

Na kraju sam istrčala odande kroz stražnja vrata i sakrila se u auto kako bih se vozila 50 metara do ureda Pokreta za život.

Nazvala sam ih i rekla: „Nalazim se na vašem parkiralištu. Voljela bih znati imate li stražnja vrata. “

Prišuljala sam se tamo i sve što sam mogla bilo je zaplakati … Napokon sam uspjela reći, “Pogriješila sam … Bila si u pravu … Sad mi treba tvoja pomoć …”.

Imali su puno pravo podsjetiti me kako sam se zadnjih godina neljubazno odnosila prema njima, kako sam protiv njih uključivala prskalice i kako sam s njima razgovarala oštro …

Ali onda su me pogledali i rekli: “Sve je gotovo” …

Bio je to najnevjerojatniji trenutak u mom životu – trenutak kada sam iskusila milosrdnu milost koju Bog daje …

Otkaz u klinici

Sutradan sam im rekla da ne mogu napustiti kliniku dok ne dobijem drugi posao. Moram imati prihod za uzdržavanje obitelji … Tako sam počela intenzivno tražiti novi posao. 

Sutradan sam otišla na ručak s jednim od onih koji rade u Pokretu za život. Rekla sam joj da se više ne mogu vratiti u kliniku.

Poslijepodne sam se vratila na posao, napisala ostavku i počeo sređivati ​​ured. Osam godina svog posla tiho sam prebacila u svoj automobil, a potom ostavku poslala faksom u službu za ljudske resurse.

Posljednje što sam spakirala u automobil bila je plastična zdjela u koju sam stavila čudotvorne medaljice koje su pro-liferi postavljali na gredice.

Svakog sam ponedjeljka uzimala ove medalje s gredica. Izgledale su mi tako lijepo da ih nisam htjela bacati. Tako sam ih počela skupljati u plastičnu posudu. U početku je bila dovoljna mala, a onda sam morala kupiti veću, jer je bilo puno medaljica.

Jedan momak iz Pokreta za život promatrao je moj izlazak iz klinike. Dok sam se gledala u retrovizor automobila, vidjela sam da je pao na koljena i podigao ruke prema nebu u znak zahvalnosti za ono što se dogodilo!

Vijesti u medijima

Tri tjedna kasnije bila je Noć vještica. Tog sam dana dobila tužbu od Planiranog roditeljstva. Uprava klinike tužila me jer je, prema njihovim riječima, zalaganje za život nezakonito … Sudac je, međutim, odbacio slučaj.

Planirano roditeljstvo poslalo je i priopćenje za Associated Press – jednu od najvećih novinskih agencija na svijetu.

Pisalo je otprilike ovako: „Tako nam je žao što smo morali tužiti bivšu ravnateljicu. Iz brige za zaštitu njezinih osobnih podataka, dostavljamo joj broj mobitela u slučaju da želite razgovarati s njom.” 

Ovo nije šala! Vrlo brzo sam dobila poziv od lokalnog novinara. Bila je to ista osoba koja me više puta intervjuirala – dok sam radila u klinici. Sjeli smo i pitala me zašto sam napustila “Planirano roditeljstvo”. Kad sam joj sve rekla, vidjela sam da je impresionirana …

Deseti dan moja je priča krenula na glavnima web stranicama u vijestima. 14. og dana sam vidjela svoje lice u posebnom priopćenju za javnost. Ovo su priopćenje za javnost preuzeli lokalni mediji, a moja je priča stigla do Fox News, ABC i CNN.

Pomoć onima koji žele napustiti takve klinike

Nekoliko godina kasnije, počela sam govoriti u obranu nerođenih beba. Prije tri godine počela sam primati telefonske pozive radnika klinika za pobačaje koji su htjeli napustiti posao. Mnogi od njih su pročitali moju knjigu.

Ti su ljudi otkrili da je istina ono što sam napisala u njemu. Svi su željeli izaći iz ove močvare, ali nisu znali kako to učiniti … Tada smo suprug i ja odlučili da moramo osnovati organizaciju koja će pomoći takvim ljudima.

Mnogo je organizacija koje podižu svijest o zlu pobačaja. Postoje i organizacije koje rade s preživjelima od vlastitog pobačaja. Postoje grupe za podršku budućim majkama i očevima, studentske skupine – ali do sada nije postojala nijedna institucija koja bi aktivno podržavala ljude koji žele napustiti posao s pobačajima. 

Zbog toga smo odlučili osnovati organizaciju, a onda ih nije bilo. U tri godine smo imali 180 radnika koji su napustili klinike za abortus, od kojih su mnogi bili aktivni abortusi.

Naš konačni cilj je zaustaviti pobačaje u SAD-u

Naš cilj nije samo zatvoriti klinike za pobačaje. Također pridonosimo značajnom smanjenju sredstava za aktivnosti planiranog roditeljstva – ali to nije naš konačni cilj.

Cilj nam je zaustaviti pobačaj u SAD-u. Da biste to postigli, morate promijeniti način razmišljanja. Morate doći do srca i umova ljudi koji smatraju da je to prihvatljiva praksa u našem društvu.

Mladi ljudi moraju biti oblikovani da znaju zašto su doživotni. Nije dovoljno znati da su odgojeni na ovaj način, jer ih to neće zaštititi od manipulacija kojima sam podlegao. Treba im reći da se trebaju hrabro boriti za život nerođenih. 

Moja kći Grace pohađala je školu u Show and Tell lekcijama. Sastoji se od prikazivanja predmeta i održavanja kratkog govora na njemu.

Budući da Grace uvijek ima sa sobom “malog Johnnyja” – modela djeteta u 12. tjednu nakon začeća – pokazala ga je razredu i počela strastveno pričati o tome. Na ovaj način moramo educirati mladu generaciju da strastveno brani život.

Ako to učinimo, abortus će jednom zauvijek nestati.

Izvor: Love one another – pl.

ABBY JOHNSON je napustila mjesto ravnateljice klinike „PLANED PARENTHOOD“ (“Planirano roditeljstvo”) kad je uvidjela što se tamo događa. U klinici je počela raditi kao volonterka, vjerujući da radi za „zdravstvenu skrb“ djevojaka i žena kojima je potrebna pomoć. Abortus je shvaćala samo kao odstranjivanje „fetusa“, što je trebala biti jednostavna procedura, kako je uvjeravala klijentice.

Oko klinike su se okupljali pripadnici Inicijative PRO – LIFE „40 dana za život“ koji su svima u klinici išli na živce, jer kad bi oni bili tamo pred vratima, u mirnom prosvjedu i molitvi, uvijek bi se neke od klijentica predomislile.

Malo pomalo Abby je došla na mjesto ravnateljice klinike. Njena obitelj se molila za nju da shvati koliko je loše ono što radi. Kako svjedoči tamo je pomogla da se učini 22 000 pobačaja.

Jednom je Abby bila pozvana da asistira kod abortusa. Ono što je vidjela promijenilo je sve. Vidjela je snimku na ultrazvuku gdje se beba u utrobi panično bori i odmiče pred opasnosti da bude ubijeno.

Tada je shvatila što su joj pokušavali reći pripadnici pokreta za ZA ŽIVOT… Shvatila je što abortus jest: Ubojstvo nedužnog djeteta u majčinoj utrobi.

Shvatila je kako je ABORTUS veliki IZVOR ZARADE za kliniku. Nije u pitanju nikakva „zdravstvena skrb“ kako je ranije mislila.

Svjedočila je za “Live action” da klinika zlostavlja žene, a štiti silovatelje i trgovinu ljudima. 

Strašna stvarnst klinike je i prodaja organa pobačenih beba.

Ovaj film razotkiva ružnu istinu o stvarnosti koja stoji iza abortusa. Gledajući film svatko tko traži istinu može shvatiti koliko Zlo stoji iza svega.

Također poručuje ženama koje su ranjene onim što su, znajući ili ne znajući,  učinile – da je Bog milosrdan i da im može oprostiti, ako se se odvrate od Zla.

Svjedočanstvo glumice koja je predstavljala Abby. Ashley Bratcher  podijelila je s majkom novost o ulozi koju će glumiti. Majka joj je tada priznala da je i ona bila u klinici na pregledu i pripremala se za abortus. Pregledavala ju je trudnica. U tom trenutku se predomislila. Glumica je tada shvatila da je i ona mogla  – ne postojati. Od te surove stvarnosti smrti dijelile su je samo sekunde.

Abby, kao i drugi koji su radili i rade na ovom pro-life projektu, nemaju iluzija o tom kako je „Čudovište“ pobijeđeno. Znaju da će se Zlo boriti i dalje… ali znaju i da je njihova snaga u Bogu i molitvi.

Abby se 2012. god obratila sa protestantizma na katoličku vjeru.

Prazan grob i anđeo je tu
Da tužnim jave sretnu vijest
Ne tražite ga međ mrtvima,
Živa ćete Njega srest!

O vi apostoli, gdje ste!
Čujte što se s Isusom dogodi
Živ je! Žene vijesti nose –
utroba grobna živa ga rodi!

On je Bog! Jedini Bog!
Nad Njih Zlo ne vlada
Mučen, raspet, mrtav bi
Al uskrsnu i živ je sada!

Srce Boga, opet živo kuca
Živ je! Živ je! Ima novo tijelo!
Učenici – to reći treba svijetu
Neka zna svaki grad i selo!

Ulje za mrtvace sada mu ne treba
Bog je On ispod ljudske kože
Nije san, nije priviđenje
Rukom se Uskrsli dotaknuti može!

Pobijedio je! On je Bog!
Smrt nema nad njim moć.
Svakom sada širom svijeta
On Živ može blizu doć.

On što mrtve u život vraća
Živ je! Ustade iz smrtnog sna
On pobijedi Sotonu i grijeh!
On je Bog! Nek sav svijet zna!

Kršćani, braćo, slavimo Uskrs
i kad se čini veća moć Zlog
Uskrsli neka ponos naš bude
Jer On je živi, pravi Bog.

Onaj što želi propast našu
i što bi nam rado ukrao raj
Smutnju još sije, al neće dugo,
vremenu njegovu doći će kraj.

Neprijatelj naš, Sotona je znamo
I za jednim ciljem on stalno teži,
da nas satre, da nas više nema,
o miru dok priča on mržnjom reži.

A Isus je Ljubav, Isus je život
On želi k sebi privest sve ljude
On želi da ga upoznaju svi,
i svatko da po Njem spašen bude.

Slavimo pobjedu uskrsnuća,
Slavimo Isusa, Spasitelja svog
Ljubimo uvijek to srce Božje živo
Jer On je Kralj, jer On je Bog!

U slavi će On doći suditi svijet,
Alfa i Omega, početak i kraj,
Tada ćemo jasno vidjeti sebe
i hoćemo li doći k svetima u raj.

On je Bog! Jedini Bog!
Nad Njim Zlo ne vlada
Mučen, raspet, mrtav bi
Al uskrsnu i živ je sada!

…

Uskrsnuće – Biblija u stihovima

]]> https://magnifikat.hr/znanost-potvrduje-nasu-vjeru-u-raspetog-i-uskrslog-torinsko-platno-2-dio/ Sat, 13 Feb 2016 20:19:04 +0000 http://magnifikat.hr/?p=1343 Slika utisnuta na Torinskom platnu (platnu u kojem je Isus ukopan) predstavlja jedinstvenu vrstu “snimke” razapetog čovjeka, koji je iskusio neopisive muke uključujući udarce, batine šibom, rimsko bičevanja, krunjenje trnovom krunom, padove, probadanje čavala u zapešća, i probadanje kopljem u bok. Ova slika muke otisnuta na platnu potpuno se podudra s opisom kojeg imamo u evanđeljima, o muci i smrti Kristovoj.

Krv kojom je natopljeno platno ostavlja jasno vidljive mrlje dok je slika tijela blijede boje. Tragovi krvi nisu dirani iz čega se zaključuje da Isusovo tijelo nitko nije uklanjao iz platna. Na platnu nema znakova kidanja. Zaključak je da je tijelo koje je unutra bilo položeno na tajanstven način prošlo kroz platno i ostavilo trag u obliku fotografskog negativa. Samo vjera nam može reći da se to dogodilo – u trenutku uskrsnuća.

Godine 1978. platno je prošlo opsežne testove od strane tima stručnjaka, uglavnom američkih, kao što je to STURP (Torinsko platno Research Project). Više od 120 sati platno je bilo podvrgnuto ispitivanju i najsitnijih detalja. Između ostalog bilo je fotografirano pod izravnom umjetnim svjetlom i pod snažnim reflektorima. Ispitivanja znanstvenika su potvrdila sljedeće:

1) platno sadrži krv čovjeka i to krvne grupe AB;

2) slika definitivno nije oslikana;

3) platno pokazuje tragove brojnih rana koje proizlaze iz bičevanja (mnogi od njih su vidljive samo pod ultraljubičastim svjetlom);

4) pokrov sadrži i pelud biljaka, na prednjoj i zadnjoj strani (Max Frei, švicarski kriminolog, otkrio je pelud cvijeća koje je postojalo samo u regiji Galilejskog jezera, u Kristovo vrijeme, što upućuje na to da je platno neko vrijeme bilo tamo.

5) Slika je uzrokovana oksidacijom vanjskih vlakana i nalazi se samo na površini tkanine. Smanjena oksidacija vlakana rezultirala je trodimenzionalnom slikom. Samo vlakna koja su najbliža površini imaju tu obojenost koja stvara sliku. Rezultat je to oksidacije za koju je potrebno ekstremno precizno mjerenje od 180 – 600 nm, što je manje od debljine bakterije (1 nm = 106 mm). Usporedbe radi prosječna ljudska kosa ima promjer od 100 000 nanometara) Bojanje ne može biti uklonjeno ni uz pomoć kemijskih otapala. To je također dokaz protiv djelovanja sunčevih zraka. Slika se nije formirala oko krvnih ugrušaka. Gdje god postoje mrlje krvi tamo se na površini nije kreirala slika. Otisak tijela je prozirno žute boje; no na platnu nema tragova boje ili pigmenta. Slika na tkanini uzela je oblik umotanog tijela,  a ipak, unatoč tomu, na fotografskom negativu savršeno je ravna. Nema deformacija. U optičkom terminologiji fenomen je poznat kao “paralelna projekcija.” Znanost nije u stanju objasniti način na koji je slika prenesena na platno. Tako američki znanstvenik John Jackson, primjećuje: “Na temelju fizičkih i kemijskih procesa koje danas poznajemo, imamo osnova za reći da slika na platnu ne bi smjela postojati, a ipak je stvarna, iako ne možemo objasniti kako je došao u postojanje. ”

Računalna tehnologija je uvelike pridonijela proučavanju platna. Zahvaljujući tomu dobili smo digitalne fotografije najviše rezolucije. Tako se otkrivaju detalji koji se nikad ne bi mogli zapaziti golim okom. Kroz trodimenzionalno uređivanje slike, znanstvenici su identificirali dva mala novčića, koja su smještena iznad očiju, čovjeka na platnu. Desno oko je bilo pokriveno kovanicom koja je kovana između 29. i 32. godine – dakle, iz vremena Poncija Pilata. Preko lijevog oka je novac kovan u čast Julije, Tiberijeve majke. To je još jedan dokaz u prilog tomu da je platno iz Isusova vremena.

Sliku na platnu karakterizira i finoća obojenosti kojom je načinjen lik na platnu. Slika je formirana smanjivanjem intenziteta žute boje u različitim nijansama, tako stvarajući trodimenzionost, a koju su STURP-ovi stručnjaci bili u mogućnosti promatrati i mjeriti tijekom ispitivanja 1978. godine.

NASA – stručnjaci, Eric Jumper i John Jackson dobivaju prve trodimenzionalne fotografije platna pomoću NASA-inog analizator VP8 slike. Dr. Giovanni Tamburelli Sveučilišta u Torinu dobiva još bolje 3D slike. Godine 2002. Platno je prošlo kroz temeljitu obnovu. Bila je to savršena prigoda na kojoj se mogla provesti detaljna analiza. Cijela površina platna, sprijeda i straga, digitalno je skrenirana. Dok su ispitivali ovaj skenirani materijal, dvojica stručnjaka sa Sveučilišta u Padovi, Giulio Fanti i Roberto Maggiolo, došli su do zapanjujućeg otkrića. Proizišlo je da je blijeda slika lica na obrnutoj “skrivenoj” strani platna potpuno podudarna onoj slici lica s prednje strane. (Fant i Maggiolo objavio svoja otkrića u 14. travanj 2004 pitanje Journal of optiku Instituta za fiziku u Londonu.) Na stražnjoj strani platna vidljivi su detalji nosa, nosa, očiju, kose, brade i brkova. Slika na stražnjoj strani platna imala je iste karakteristike kao što ih ima ona na prednjoj strani. Bilo je fotografski negativ, načinjen tajanstvenim bojanjem na površini vlakana; a osim toga, bio je trodimenzionalan. Slika na prednjoj i stražnjoj strani platna podudaraju se u dimenziji, obliku i položaju. Nema izravnog kontakta između slike na prednjoj strani i one na obrnutoj strani platna. Površina platna na obrnutoj strani nema obojenosti. Platno, dakle, ima dvije slike lica – jedna je na prednjoj strani, a drugi na poleđini. Ovo nevjerojatno otkriće dviju slika na platnu još je jedan dokaz da takvo nešto ne bi mogao stvoriti niti jedan poznati ljudski izum. Moderna znanost nije ih u stanju replicirati, a ne mogu nastati niti kao rezutat prirodnih procesa.

Zdrav razum  nam govori da s dubokom vjerom i poniznošću moramo prihvatiti činjenicu – da je ovaj čudesni lik na plaštu nastao u trenutku – uskrsnuća.

Bio je to Uskrsli Gospodin koji je za sva pokoljenja sačuvao sliku svoje muke i smrti, te nam je htio pružiti dokaze o svom uksrnuću. Učinio je to ne tek za nevjernike, nego i za vjernike.

Izvor: Časopis Ljubite jedni druge, Dokazi uskrsnuća

Fr. M. Piotrowski, SChr

Tek poslije obraćenja Maurice Caillet je shvatio da se ne može biti  mason i katolik u isto vrijeme jer je ideologija masonerije (“slobodnog zidarstva”) absolutno nespojiva s učenjem Isusa Krista.

Maurice je znao kako je jak masonski lobi u medijima, u pravu i obrazovanju. Gledao je kako ova ideologija potiče medije da u ime neke tolerancije i slobode promoviraju legalizaciju abortusa, razvrat, kontracepciju, umjetnu oplodnju, eutanaziju koja ide protiv ljudskog dostojanstva, rastavu, posvajanje djece od strane istospolnih parova u kojima se ugrožava psiha djece. Bio je svjestan da masoni svjesno i planski uklanjaju križeve i druge religiozne simbole s javnih mjesta i nameću društvu sotonsku diktaturu relativizma koja vodi do novog oblika totalitarizma. Ispod maske demokracije, u ime huumanizma i demokracije, liberali i masoni uništavaju kršćansku Europu i donose joj moralno i demografsko samo-uništenje.

Glavna strategija slobodne masonerije zidarstva je BORBA PROTIV KATOLIČKE CRKVE NA NAČIN DA SE DRUŠTVO UČINI BEZBOŽNO, DA SE DOMORALIZIRA, DA SE UNIŠTI KRŠĆANSKI MORAL. Nije li to sotonsko djelovanje?

Jedan od masona piše: „Proširimo naveliko ovisnost i pokvarenost. Neka ljudi to upijaju sa svih svojih pet osjetila, neka piju i na tom se goste … (…) Podvrgnite mase deprivaciji-lišavanju i neće biti više katolika (…) Da biste uništili Crkvu trebate najprije uništiti žene (…) Pokvarimo ih (…) Najučinkovitiji način da se udari na ljudska srca jest moralna pokvarenost. (Arnaud de Lassus: Masoneria, Intrygujaca tajemniecczosc, Warszawa 1993, p.104.) 1974.

Maurice je podupirao medijsku kampanju započetu od strane masonskog lobija, a za legalizaciju abortusa u Francuskoj. Vidio je organizaciju „Planiranje obitelji“  kako obmanjuje javnost objavljujući lažne inforamcije o ilegalnim abortusima navodeći kako su šest puta veći. Prikazivali su da ih je 300 000 godišnje, a u stvarnosti ih je bilo 50 000. Valery Giscard d’Estaing, Francuski predsjednik, legalizaciju abortusa je učinio glavnim predmetom svoga mandata. Njegov osobni savjetnik Jean-Pierre Proteau – je mason, veliki šef Grand Orient de France, a savjetnik ministra zdravstva je dr. Pierre Simon, veliki šef velike lože u Francuskoj. U Francuskom parlamentu, od lijevih na desne, brzo se izglasala – legalizaciju abortusa. Ovaj zločinački čin je stupio na snagu 17. 1. 1975.

Maurice Caillet je bio prvi doktor u Britaniji koji je to primjenio. On je osobno vidio kako je užasan zločin abortusa,  gledajući na smrt iskomadane dijelove tijela. Tada je shvatio da uloga doktora nije da ubija nevina ljudska bića nego da liječi i živote spašava. Od onda je sa sve manjom voljom takvo što činio. Pokušavo je abortuse ograničiti na  12 tjedno. Ali se susreo sa neočekivanim odgovorom lokalnih medija i Pokreta za slobodu žena. Maurice i njegova žena počeli su predlagati ženama da dijete rode pa da ga daju na posvojenje. Bili su jako iznenađeni odlučnom reakcijom nacionalnog tužitelja koji je jednog dana nazvao Mauricea i prijetio mu zatvorom zbog takvih prijedloga.

IDEOLOGIJA MASONERIJE

Maurice Caillet dajući svjedočanstvo obraćenja, naglašava da prema masonskoj ideologiji, ljudski razum preuzima prvenstvo pred svim ostalim. SLOBDNI MASONI VJERUJU  DA POMOĆU MOĆI SVOG RAZUMA ČOVJEK MOŽE POSTIĆI SLOBODU I SREĆU ILI DRUGIM RIJEČIMA „LJUBAV PREMA SEBI KOJA IDE DOTLE DA SE OSJEĆA PREZIR PREMA BOGU“

Da bi bili „kao Bog“ slobodni masoni su upućeni u tajne okultizma i spiritizma. To je osobito opasan grijeh zato što čovjeka čini pretjerano oholim. Bog, naš Stvoritelj i Spasitelj, upozorava nas protiv takve prakse: „Ako se tko obrati na na zazivače duhova i vračare da se za njima poda javnom bludu ja ću se okrenuti protiv takva čovjeka i odstranit ću ga iz njegova naroda“ ( Lev 20,6)

No, masoni ne slušaju Boga. Na njegovo mjesto oni oni za sebe izmišljaju nekog dalekog i indiferentnog Velikog Arhitekta Svemira koji nema nikakvog utjecaja na ljudski život. Štoviše, Isus Krist je snižen na nivo religioznih propovjednika kao što su Buda, Muhamed, Zaratustra. Na 32. stupnju masonske inicijacije Isus je nazvan „Velikim učiteljem“ kao što su to i drugi utemeljitelji raznih religija. Ova inicijacija završava bogohulnom izjavom: „Dok sam ja gospodar sutrašnjice i nosim njih (Isusa, Budu, Sokrata, itd.) u sebi.“ Masonerija proglašava ekstremni relativizam te načelo da nema stalne i nepromjenjive ISTINE. Iz tog razloga masonerija potpuno odbija objavu Boga u Isusu Kristu, koji je isti jučer, danas i zauvijek (Heb 13,8) i ignoriraju činjenice negirajući stvarnost nadnaravnih fenomena kao što su Gospina ukazanja ili potvrđena čudesa. Masoni se odnose neprijateljski prema papinu autoritetu i objavljenim istinama koje nam Katolička crkva daje na vjerovanje. Jedina dogma koju prihvaćaju je – relativizam. Prema masonima nema trajnih moralnih principa. Poznati mason, francuski senator, Henri Caillavet, zagovaratelj eutanazije, piše: „Ne postoji takvo što kao univerzalna moralnost koja dolazi od Boga. Moralnost je prolazna; ona se razvija i nije transcendentalna. Ono što je istinito danas – sutra će biti lažno.“

Kao ginekolog Maurice Caillet je svojim pacijentkinjama propisivao kontracepcijska sredstva i abortivne pilule. Svjedok je tragičnih posljedica spolnih odnosa tinejdžera koji ih izlažu brojnim spolnim bolestima, kao što su neplodnost, frigidnost kod djevojaka i impontenciju kod mladića.

Stav slobodne masonerije o ljudskoj spolnosti je protivan šestoj i devetoj Božjoj zapovijedi, protivan učenju Katolike Crkve. Bog je objavio da je spolnost sveta, da treba biti znak sakramenta ženidbe, čiste i trajne ljubavi koja je najvažnija, a kojoj emocije trebaju biti podređene. Zato je neophodno postići vještinu samokontrole i imati apsolutno poštivanje dostojanstva ljudske osobe tako da nikad ne bude tretirana kao objekt. Naprotiv, masonerija prvenstvo daje hedonizu i iskustvu zadovoljstva. A upravo su masoni bili oni koji su poveli mnoge zemlje da dopuste razvrat, rastavu, kontracepciju, abortuse, eutanaziju, umjetnu oplodnju, homoseksualne parove itd… Masonerija ima za cilj zavladati svijetom, naravno na tajan način preko mnogih unutarnacionalnih organizacija. Najveća zapreka masoneriji u tomu jest – Katolička Crkva. Zato je Crkva neprestano napadnuta lažima i klevetama. Crkva je ismijavana u medijima diljem svijeta.

Ekskomunikacija koja je proglašena od strane pape Klementa XII (god. 1738.) je još uvijek na snazi i brani katolicima ulazak u masonske lože. 1983. Sveta Stolica ponavlja zapovijed tj. učenje Katoličke Crkve da katolik koji je član masonerije jest u stanju smrtnog grijeha i ne može pristupiti svetoj pričesti. (Dokument Declaratio de associationibus massonicis, izdana od kongregacije za Crkveni nauk , 1983.). Sveti biskup Jozef Sebastian Pelczar u svojoj knjizi Masonerija upozorava da „Slobodno zidarstvo-masonerija jest anti religiozna sekta, neprijatelj Crkve i društva i da su masonske aktvinosti  čak sve više drske i štetne.“

Stoga, masonskoj ideologiji –  koja postavlja ljude na put vječne propasti – suprostavimo se odlučno ovim putem:

1. Molitvom za obraćenje onih koji im pripadaju.
2. Neprestanom evangelizacijom i propovjedanjem radosne Istine spasenja objavljene od Isusa Krista (uključujući promociju dobrih katoličkih novina i časopisa, kao i knjiga i filmova posvećenih evangelizaciji)
3. Potpunim bojkotom medija koji promoviraju bezbožnost kroz demoraliziranje, klevetu i laž protiv katoličke Crkve. Laži nadvadajmo istinom. Isus Krist je konačno nadvladao zlo. Neka se njegova pobjeda očituje u nama kroz molitvu, sakramente, istinski život vjere i evangelizacije i u zajednici u kojoj živim.

Izvor: časopis Love one another, br 28.

Fr. Mieczyslaw Piotrowsky, SC, urednik lista: Ljubite jedni druge / LOVE ONE ANOTHER /

U Zadru se od davnina časti tijelo svetog starca Šimuna, tijelo neraspadnuto  više od dvije tisuće godina.  

Ima više svetaca s ovim imenom. Jedan je Šimun Revnitelj – Isusov učenik, drugi je Šimun kojeg Isus prozva Petar, a ovo je starac Šimun koji je primio dijete Isusa na ruke kad ga Marija i Josip donesoše prikazati u hram. Tada je starac Šimun otpjevao poznati himan: ”Sad otpuštaš slugu svoga”, a koji je Crkva uvrstila u večernju molitvu časoslova. Da bi ga se razlikovali od drugih nazivamo ga i Bogonosac. 
Povijest govori da je tijelo svetog Šimuna najprije je iz Palestine bilo preneseno u Carigrad, a kasnije je, u 13.-om stoljeću donešeno u Zadar. No, kako baš u Zadar? 

Predaja govori da je za vrijeme križarskih vojni neki križar, po svoj prilici mletački plemić, vraćajući se lađom iz Sirije u svoj grad, nosio tijelo sv. Šimuna. U blizini Zadra zahvatila ga je velika oluja. Lađa je bila teško oštećena pa nije bilo moguće nastaviti put u Mletke. Putnik je morao ostati u Zadru. Dok se u gradu popravljala njegova lađa, on se razbolio i sklonio u svratište pustinjaka na dnu zadarske luke. Tu se danas nalazi župna crkva Sv. Ivana. Da pustinjaci ne bi saznali za Svečevo tijelo, on im je rekao da je to tijelo njegova pokojnoga brata koje sa sobom nosi kući. Do odlaska iz Zadra dade ga zakopati na obližnjem groblju. Međutim, njegovo se zdravstveno stanje pogoršalo. I kad je vidio da mu nema lijeka rekao je redovnicima da po njegovoj smrti pregledaju sve njegove dokumente pa će naći nešto veoma zanimljivo. I doista, oko vrata preminuloga nađoše bilješku o moćima sv. Šimuna koje bijaše sa sobom donio. Redovnici odmah u ranu zoru počeše otkopavati Svečevo tijelo. K tome, iste noći čudnovatim viđenjem bijahu upozorena tri gradska rektora, svaki napose, da se u spomenutom groblju otkopava tijelo velikoga sveca. Rano ujutro nađoše se sva trojica na licu mjesta pa jedan drugome priopćiše što su u viđenju bili saznali.

…

više o svetom starcu Šimunu na sveci.net

…

Spomendan svetog Šimuna je 8.10. Uz mnoge hodočasnike na svečanom misnom slavlju bili su i hodočasnici crkve sv. Filipa Nerija.

Nakon Zadra posjetili smo Nin, koji je poznat i po najstarijoj katedrali na svijetu.

A možda je malo manje poznato, da se u Ninu – u crkvi sv. Anselma, (za kojeg se smatra da je jedna od sedamdeset dvojice Isusovih učenika) nalaze se i relikvije svete žene Marcele, koja je iz mnoštva uzviknula Isusu: ”Blago utorbi koja te nosila i prsima koje su te dojile”  (relikvije se nalaze u vidi sliku)

Na drugoj slici je prelijepo svetohranište u crkvi sv. Anselma iz srednjeg vijeka.

…

Budući da je 8.10. i Dan neovisnosti – otišli smo i do Škabrnje, gdje smo mogli čuti snažno svjedočanstvo pukovnika Marka Miljanića.

Pukovnik Marko govorio je stradanjima ljudi Škabrnje u vrijeme Domovinskog rata, o teškim vremenima kad se Škabrnja trebala braniti od daleko moćnijeg agresora, o ženi kojoj je u jednom danu ubijeno četrnaest članova obitelji, o vojnicima koji su ginuli za obranu Škabrnje, rečenicu dvije i o svojoj poginuloj braći, o maskarima, o oskvrnjivanju svetinja (vidi sliku: na kojoj je Gospin kip, na kojem je nađena usječena sjekira kojom se kako se pretpostavlja prehodno ubijalo ljude, jer je na njoj pronađena krv raznih krvnih grupa)  …

Više o ovom svjedočanstvu vidi na:očima vjere