Radi se, dakako, o koncertu Marka Perkovića Thompsona na zagrebačkom Hipodromu. Drugi je to najveći skup Hrvata u povijesti. Samo je Ivan Pavao II 1994. okupio više Hrvata na jednom mjestu. Milijun ljudi tada je, na istoj lokaciji, nazočilo prvom službenom posjetu jednog pape Hrvatskoj.

Okolnosti ovog koncerta ukazuju da ljudska logika ostaje bespomoćna kad se susretne s Božjom. Svaka čast Marku Perkoviću Thompsonu, njegovoj glazbenoj karijeri kao i njegovoj braniteljskoj prošlosti, ali i on je svjestan, baš kao i njegov tim, da ovoliko silno mnoštvo nije okupio čovjek.

Poticaj ljudima da se odluče na posjet koncertu na Hipodromu došao je iz duhovne sfere. Događaji koji se odvijaju u prostoru i vremenu, u ljudskoj povijesti, svoje ishodište imaju u duhovnom svijetu. Na tim razinama se ratovi dobivaju i gube, na tim razinama se odvijaju poslovni uspjesi i bankroti. U duhovnom se svijetu dvije suprotstavljene strane, sile svijetla i sile tame nadmeću za duše svih ljudi.

U toj bitci nalazi se svaki čovjek i svaka obitelj pojedinačno, ali nalaze se tu i svi narodi. Obitelj, rod i narod organizacijske su jedinice ljudskog društva od temeljne prema većoj kako ih je Bog postavio.

I Hrvatski se narod nalazi u toj bespoštednoj borbi u kojoj će se zaključiti sudbine.
Na blagdan svetih Ćirila i Metoda, Hrvatski narod i Hrvatska Crkva pokazali su kojim će putem.

S jedne se strane narod u potpuno nestvarnom broju, odazvao poticaju da na velebnom skupu zajednički slavi Boga, obitelj i Domovinu. Poziv kojeg su osjetili u srcima dok su se odlučivali za kupnju ulaznice za koncert na Hipodromu mnogi nisu mogli racionalno protumačiti. Cijele obitelji odlučivale su se za odlazak na koncert. Na užas Božjih protivnika, narod se pokrenuo.

Mediji su se svim silama trudilli odgovoriti ljude od odlaska na koncert. Tjednima su nas strašili, prizivali nesreće. Najavljivali srčane udare, stampeda, dehidracije, brojali su mrtve unaprijed.

Vlast se držala suzdržano. I oni su se nadali da će organizator pokleknuti, da će se narod prestrašit i odustati. Da će se možda koncert raspodijeliti na više dana. Znaju vladajući kome služe. U Briselu ne gledaju blagonaklono na Bogoljublje, domoljublje i čovjekoljublje.

Premijeru i njegovim suradnicima kristalno je jasno da je njihova politika pobačaja, Istanbulska konvencija i s njom povezana rodna ideologija koju su uveli u hrvatsko zakonodavstvo kao i migracijska politika rastakanja hrvatskog nacionalnog bića suprotna svemu što podržava najveći dio posjetitelja Thompsonovog koncerta.
Bujanje mase koja se protivi njihovim briselskim politikama ne ide im u prilog. Ipak, nagon za održavanjem na vlasti učinio je svoje. U jednom su trenutku prelomili i odlučili hiniti da su se svrstali pod zastavu pobjednika. Kad su se uvjerili da organizacija melje sve klipove koji su im pobacani pod noge, procijenili su da je trenutak da i oni uzmu dio zasluga za događaj koji će, bilo je jasno, nadići sva očekivanja.

I doista, policija, hitna pomoć i sve ostale službe svoj su dio odradili besprijekorno. Ali, drugačije nije moglo ni biti.

Tjedan dana ranije, čitav je hrvatski narod, kao i hrvatska domovina, po odluci hrvatskih biskupa posvećen Presvetom Srcu Isusovu.
Hrvatski je narod tako dobio značajan poguranac u duhovnom području, koje smo već označili kao presudno.
Tisuće ljudi potom su dobili poticaj i na poziv mnogih župnika i voditelja molitvenih zajednica molili i postili da ovaj skup bude upriličen na veću slavu Božju.

Sa svojom obitelji, krenuo sam iz Rijeke prema Zagrebu u subotu nakon jutarnje svete mise na Trsatu.

Na izlazu s autoputa u Lučkom, kad smo došli do naplatnih kućica, u našoj je traci ispred nas bilo jedno vozilo. Ne dva, tri, pet, još manje kilometarske kolone vozila koja će zablokirati autoput kako su danima najavljivali svi mediji.

Dan smo proveli družeći se s obiteljima koje su kao i naša u punom sastavu pohodili koncert koji je puno više od toga.
Prolazili smo kroz masu ljudi na Bundeku, ako bi netko nekoga slučajno gurnuo uslijedile su isprike. Alkoholiziranih pojedinaca bilo je neusporedivo manje nego uoči bilo kojeg koncerta na kojem sam do sada bio, a bio sam na puno njih.

Organizacija je bila savršena. Na prostor Hipodroma ušli smo bez čekanja. Kolona se cijelo vrijeme gibala, ograničenja za prolaz po uzoru na ona kakva se postavljaju u zračnim lukama sprječavala su mnoštvo da odjednom nagrne i sve je išlo kao podmazano.

Naše četiri obitelji zauzele su svoju poziciju, rasprostrli tkaninu za sjedenje i u miru smo iščekivali početak koncerta. Već tada osjetila se uzvišenost trenutka, kao da je cijeli prostor bio pod duhovnom zaštitom, pod nevidljivim plaštom nebeske Majke. Do nas su sjedile dvije žene srednjih godina koje nisu prestajale moliti krunicu. Gospodin je podigao svoje snage.
Koncert je počeo u točno zakazano vrijeme. Thompson je nakon nekoliko uvodnih pjesama pozdravio okupljeni narod pozdravom “Hvaljeni Isus i Marija”.

Dok sam prolazio kroz mnoštvo da bih došao do šanka ili toaleta promatrao sam ljude. Najviše je bilo mladića i djevojaka, lijepa hrvatska mladost, bilo je mnogo i onih u srednjim godinama, obitelji, poneki stariji. Krunice oko vrata, domoljubni i kršćanski motivi na majicama. Hrvatske zastave. Smiješak i mir.

Nigdje ni jedna ustaška kapa. Očekivao sam da će, kao što su to znali učiniti na utakmici hrvatske nogometne reprezentacije, netko od ubačenih provokatora izvaditi neko takvo obilježje pa da će ga usnimiti novinari da bi onda sa svih portala vrištale vijesti o povampirenim ustašama s koncerta. Ali, to se nije dogodilo.

A, nije da zamke nisu bile postavljene. Kombi beogradskih registarskih oznaka parkiran u neposrednoj blizini hipodroma svakako spada u tu kategoriju . Ali, uzalud vam trud svirači. Nitko se nije upecao.

Repertoar pjesama bio je još jedan dokaz da je Duh Sveti itekako prisutan u realizaciji ovog koncerta. Pjesme s novog albuma Hodočasnik izmjenjivale su se s već poznatim hitovima među kojima nije bilo onih koji bi bacili sjenu na besprijekoran događaj. Ljuta trava i gusta magla nisu se mogli čuti te predivne večeri na Hipodromu.

Slavio se Bog, obitelj i Domovina.

Kritičari su ostali uskraćeni za municiju kojom bi pucali po hrvatskim svetinjama koje je slavio ovaj koncert. U nedostatku te municije okomili su se na pjesmu Bojna Čavoglave i smeće koje je nakon koncerta ostalo na Hipodromu.
Ovo potonje, prozivanje zbog smeća koje je ostalo nakon boravka pola milijuna ljudi na jednoj lokaciji toliko je jadan argument da izaziva susramlje za autore takvih poruka. Komentari koje čitatelji ostavljaju ispod ovih i drugih tekstova kojima se pokušava diskreditirati koncert, kao i vjera i domoljublje na njemu iskazani, pokazuju da je tiha većina odlučila povisiti ton.

Tužaljke zbog  bojne Čavoglave nisu po logici daleko od prozivki zbog smeća nakon koncerta.
A, o pjesmi i pozdravu na početku pjesme (ZA DOM – SPREMNI!) već postoji i sudski pravorijek. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske na sjednici održanoj 3. lipnja 2020. godine. dozvolio je korištenje tog pokliča u pjesmi koja je nastala u Domovinskom ratu. Povijesne okolnosti bile su takve da su promijenile kontekst tog pozdrava. Osim toga, postoje i brojni materijalni dokazi da se pozdrav koristio i prije uspostave NDH.

U spomenutoj državi koristila se i valuta kuna i himna Lijepa naša. Hipoteka krivnje koju Hrvatima uporno nabacuju neprijatelji hrvatske samostalnosti poprimila je već komične konture.

Tijekom Domovinskog rata ja sam osobno imao privilegiju jedno vrijeme biti pripadnikom 1. gardijske brigade Tigrovi. Na postrojavanju u “Maršalci”, vojarni u Travnom, 1992. i mi smo pozdravljali tim pozdravom. Zbog Mihe, Nina, Nindže i ostalih mojih poginulih suboraca nikada nećemo odustati od onoga “što je bilo”.

“Za dom spremni” od tada za Hrvate ima potpuno drugo značenje od onog kojeg nameću lijevi propagandisti. Mi nismo bili ustaše nego hrvatski branitelji. Domovinski rat ishodište je naše nacionalne samostalnosti koja je u krvi izborena. U toj je krvi i taj pozdrav očišćen i takav će i ostati.

Komično je danas slušati komentare ostrašćenih ljevičara koji su konsternirani izvođenjem pjesme koju je Thompson od kad je ona nastala izvodio baš na svakom svom koncertu. Gradonačelnik Tomašević poručuje da dok on bude na vlasti ovakvih koncerata više neće biti.

Kmečanje i žalopojke Milorada Pupavca, Hrvoja Klasića, Žarka Puhovskog, Dalije Orešković, Jadranke Kosor i ostalih ideoloških suparnika kojima izmiče tlo pod nogama podsjeća na situaciju iz osamdesetih godina prošlog stoljeća.

Zlo osjeća da su njegove utvrde poljuljane i zato su reakcije njegovih glasnika tako ostrašćene.
U našoj smo povijesti već imali i duhovnih i glazbenih skupova koji su najavljivali velike promjene. Nakon nacionalnog Euharistijskog kongresa u Mariji Bistrici 9. rujna 1984. kad je više od 400 tisuća ljudi svojim odazivom na najveći vjerski skup u povijesti ondašnje države poslalo jasnu poruku tadašnjoj vlasti da im se kraj približilo, nastala je panika čak i u Udbinim redovima.

Idući veliki skup koji se dogodio nekoliko godina kasnije bio je koncert Prljavog kazališta 17. listopada 1989. Tada se samo zbog jedne riječi u pjesmi, zbog pridjeva “hrvatska” isto tako okupilo više stotina tisuća ljudi na glavnom zagrebačkom trgu. Ono što je uslijedilo, proglašenje neovisnosti i pobjeda u Domovinskom ratu, bio je značajan korak u povijesti spasenja našeg naroda, ali i šire.

Dva velika skupa iz bliske prošlosti naznačila su buduće povijesne događaje.

Isto je i sada. Koncert na Hipodromu je jednako tako najava promjena koje slijede. I onda i sada te promjene idu uz bok s velikim svjetskim previranjima. Devedesetih se rušio komunizam, pao je Berlinski zid, a s njime i “željezna zavjesa” iza koje je pola Europe živjelo u totalitarističkom sustavu. Današnji poredak stremi ka pretvaranju u ono što se još naziva “Novi svjetski poredak”, a ima atribute neokomunizma i novog porobljavanja naroda pod egidom klimatskih promjena, uvođenjem digitalne valute i petnaestminutnih gradova. Pri tom su ratni bubnjevi sve glasniji, a Europa se priprema za obračun s Putinovom Rusijom. Ta se Europa potpuno odmakla od svoje tradicije i vjere koja ju je učinila najnaprednijim društvom u kojem je najljepše živjeti.

Izgleda da je Bog izabrao mali narod da Europu počne vraćati njenim kršćanskim korijenima. Thompson je upravo tu poruku izrekao na koncertu na Hipodromu. Ali taj je put dugačak i neće biti lagan, mnogo se toga još mora promijeniti.

Ostaje činjenica da svjetski rekord po broju prodanih karata nije postigao ni jedan drugi svjetski glazbenik nego baš Thompson. To nije pošlo za rukom ni Madonni, ni Beyonce ni Lady Gagi, ni jednom heavy metal bendu, ni jednom izdanku djece cvijeća u 60.-im godinama prošlog stoljeća.

Ni jedan svjetski glazbenik koji mahom u raznim okultnim obredima svoju dušu prodaju Zlome u zamjenu za uspjeh i svjetsku slavu nije uspio okupiti takav broj na nekom koncertu na kojem se ulaz plaćao. I to je simbolika koja nam govori da se događa nešto mnogo veće od onoga što sad možemo pojmiti.

Prizivanje neuspjeha zbog odlaska pratećeg benda pokazalo se kao još jedna promašena medijska najava. Koncert je odsviran bez greške. Sudjelovanje Petra Buljana iz Božje Pobjede i sestara Palić na pratećim vokalima kao i njihova zajednička molitva uoči samog koncerta unijeli su dodatni mir ekipi i duhovni naboj ovom događaju.

Proklamacija na koju je Buljan pozvao sve prisutne i trenutak kad je pola milijuna ljudi ponavljalo riječi “Ja i moj dom služit ćemo Bogu” bio je jedan od duhovnih vrhunaca koncerta, a može se pogledati OVDJE Okupljeni Hrvati su tako potvrdili svoj savez s Bogom koji je sklopljen još u sedmom stoljeću posredstvom svetog pape Agatona i ondašnjih hrvatskih vladara.

Drugi važan duhovni moment bila je molitva Maranatha, svojevrsni egzorcizam kojeg je izmolio mons. Ante Ivas, šibenski biskup u miru, a molitva se može pogledati ovdje.

Cijeli događaj bio je produkcijski veličanstveno upriličen. Ozvučenje je bilo takvo da je zvuk bez obzira na poziciju posjetitelja bio besprijekoran. Ekrani su bili tako postavljeni da se sa svakog mjesta vidi što se događa na pozornici. Vatromet je dodatno naglašavao glazbeni ugođaj. Dron show kojim su se na nebu iznad Zagreba pojavljivali Gospa s krunicom, anđeli, križ pa hrvatski ratnici ostavio je publiku bez daha.

Zbog pjesama nabijenih emocijom kao što je bila “Sine moj” tekle su nam suze niz obraze. Snažna pomazanja Duha Svetoga osjetila su se kod izvođenja pjesama kao što su “Neću izdat ja” (video) ili “Gospin dom”. Pjesme koje su simboli hrvatskog nacionalnog ponosa poput “Lijepa li si” i “Ako ne znaš šta je bilo” ispunile su naša srca na jedan način koji je teško opisati riječima. Osjetilo se da je ovaj događaj bio proglašenje buduće pobjede Kraljevstva nebeskog u našem narodu, gena kamenih.

I za kraj Thompsonov govor mladim generacijama bio je svojevrsni pečat cijelom događanju. Priznao im je Marko da su bolji od nas starijih koji smo držali da smo mi najbolji jer smo uspjeli ostvariti ono što generacije prije nisu uspjele. Mi smo ostvarili hrvatsku neovisnost.
Svojim ponašanjem, odazivom i na ovaj koncert i vrijednostima koje njeguju,

mladi su dokazali da su sposobni obraniti postignuto. Ovaj je koncert pokazao da je poruka iz pjesme “Ako ne znaš šta je bilo” pala na plodno tlo. Mladi su se informirali “šta je bilo” i bit će spremni da svoju dionicu odvezu po Božjem planu. Hrvatski branitelji mogu mirno spavati.

Povratak kućama opet je protekao u miru i dostojanstvu. Zbog duhovne pozadine i važnosti trenutka izgleda da su se otrijeznili i oni koji su popili koju više. Nigdje vrištanja, kreveljenja, nigdje šaketanja ni povraćanja. Mir i dostojanstvo. Pješačili smo sat vremena do naših automobila i krenuli put Rijeke. Na naplatnim kućicama u našoj traci ovaj put je bilo tri automobila ispred nas.
Iako je umjetna inteligencija izračunala da je za očekivati da će tijekom tri sata na pola milijuna ljudi umrijeti njih 1,3, to se nije dogodilo. Nitko nije umro niti se itko ozbiljnije ozlijedio. Ljudi su sretno stigli svojim kućama.

Još je to jedan dokaz da je Božja ruka bila nad ovim događajem koji je bio i neupitna potvrda duboke ukorijenjenosti Hrvata u kršćansku civilizaciju.
U sjeni ovog zagrebačkog duhovno-nacionalnog mega spektakla, u Tomislavgradu je zagrebački nadbiskup mons. Dražen Kutleša održao misu povodom 1100. obljetnice krunidbe kralja Tomislava.

Kako smo već ranije spomenuli ova obljetnica kao i koncert na Hipodromu održavali su se na blagdan svetih Ćirila i Metoda i to se nipošto nije dogodilo slučajno.
Glagoljica, pismo čije autorstvo današnja historiografija pripisuje Ćirilu, temelj je pismenosti među Hrvatima. Dok su istočni Slaveni kasnije prihvatili ćirilicu, Hrvati su držali glagoljicu, koja je u hrvatskim krajevima bila u upotrebi više od tisuću godina, kako u crkvenim, tako i u svjetovnim poslovima. Moramo napomenuti da se većina povjesničara slaže da je autor glagoljice sv. Ćiril no postoji više teorija o njenom nastanku, a po jednoj od njih, kao autor se navodi i sv. Jeronim.

Isto tako, povijesna je činjenica da su Hrvati jedini narod Katoličke Crkve koji je gotovo tisuću godina imao liturgiju na svom jeziku i na glagoljici. Glagoljaši, hrvatski svećenici koji su koristili glagoljicu u bogoslužju, dali su nemjerljiv doprinos vjerskoj, kulturnoj i književnoj povijesti Hrvata.

Nadbiskup Kutleša održao je homiliju koju ćemo kao i poruke s koncerta na Hipodromu ljubomorno čuvati i često im se vraćati.
Stoga ćemo ovaj osvrt završiti rečenicom zagrebačkog nadbiskupa iz spomenute homilije koja na najbolji način objedinjuje sve što nam se dogodilo te povijesne subote:
Domoljublje nije puka emocija ili politički slogan. Domoljublje je izraz ljubavi prema konkretnom narodu, njegovu jeziku, njegovim svetinjama, njegovim ranama, njegovoj povijesti i budućnosti. Stoga kad danas govorimo o Hrvatima, o jedinstvu našega naroda i o vjernosti Kristu, govorimo o ukorijenjenosti u kršćansku civilizaciju.

Autor: Alen Fućak, dijalog.hr

Knjiga „Svjetlo u bezakonju“ autora Ivana Mužića (1934.-2021.) predstavljena je u četvrtak, 20. veljače, u Domu kulture Zvonimir u Solinu.

Na predstavljanju su sudjelovali urednik i priređivač knjige prof. dr. sc. Josip Mužić, filozof izv. prof. dr. sc. Borislav Dadić, Branimir Stanić, glavni urednik Glasa Koncila u čijoj je nakladi knjiga objavljena, te povjesničar i publicist Marino Erceg. Promociju knjige moderirala je voditeljica Tiskovnog ureda Splitsko-makarske nadbiskupije doc. dr. sc. Silvana Burilović-Crnov. (ika.hm)

Ovdje je tekst don Josipova govora:

Ovo je neobična knjiga jer nije klasična autobiografija, a nije ni životopis napisan od nekog drugog, nego predstavljanje jedne osobe preko njegovih napisanih knjiga koje obrađuju teme koje su bile dominantne, kojima se on bavio kao povjesničar, protkan osobnim uspomenama koje omogućuju da se dobije slika o samom autoru.

Te su knjige izišle, kako je već rečeno, kao bibliofilska izdanja,  u malom broju primjeraka, 50 primjeraka, koje je on davao knjižnicama da ostanu za one koji se bave proučavanjem povijesti, i dijelio prijateljima i poznanicima.

To je bio dodatni razlog da se te knjige učine dostupnima javnosti,  ne bi li tako trud uložen u njihovo stvaranje donio pravi plod, a to je da budu poticaj i nadahnuće drugima.

Moj doprinos se sastojao u priređivanju ovog djela, pisanju predgovora i kratkih uvoda na početku svakog poglavlja, u cilju njihova povezivanja i dodatnog osvjetljavanja autora.

Neposredni poticaj za pisanje mi je došao od jedne karmelićanke iz zatvorenog samostana koja je s njim bila bliska zadnjih godina njegova života i izvrsno su se razumjeli, iako je od nje bio stariji nekih 50 godina bili su u bliskom kontaktu i ona ga je onda potaknula da bi trebalo nešto napraviti.

I onda su mi se stvari posložile pa sam došao na ideju da knjiga iziđe u ovakvom obliku na ovakav način. Neobičnost ove knjige odgovara i osobi autora komu je povijest bila ljubav, i radi koje je napustio odvjetništvo zarana. U prijevremenu mirovinu je išao sa malo više od 40 godina, sa nakanom da se posve posveti pisanju. Pisao je strastveno i predano, a ne po dužnosti kako se često događa po našim sveučilištima i takvo pisanje onda dovodi do inflacije riječi jalovih uradaka, koji donose profesorima potrebne bodove za napredovanje ali koje, praktički, nitko ne čita, skupljaju prašinu i ne otvaraju se. 2:38

On je tražio istinu i odgovore u prvom redu za sebe njega je to osobno zanimalo i tražio je da to raščisti, da njemu to bude jasno, i zato se upuštao u istraživanje, kupovao literaturu i slično. Dakle, nije ga motivirala zarada, pa je nabavljao literaturu o svom trošku ulagao potrebno vrijeme u pisanje, a da zato nije od nikoga primao plaću, sam je plaćao lektore, tražio izdavače, tiskare, i kad je mogao prikupljao donacije kako bi napisano moglo biti i objavljeno i cijelo to vrijeme – u medijskom bojkotu ili progonu okružen zavišću i ljubomorom režimskih intelektualnih najamnika pod nadzorom sigurnosnih službi, kako u komunizmu, tako i u demokraciji, kažnjavan zbog pisanja – suđenjem, zabranom rada, i zatvorom. Upravo zato mislim da zavrjeđuje da ga upoznaju mlađi naraštaji kako bi nastavili tamo gdje je on stao, ljubeći i boreći se za Istinu

Zahvaljujem Glasu Koncila i njihovu uredniku što su to prepoznali i podržali. Dvije su glavne odrednice njegova djelovanja.

 U prvom redu to je DOMOLJUBLJE, koje nalaže da izađemo iz mentalne uškopljenosti i sluganstva što prvotno zahtjeva zbacivanje okova laži koji nas čine i dalje robovima, osuđenicima i krivcima za sva zla na ovim prostorima. Mi smo kao narod stalno na optuženičkoj klupi. Ustaše, Jasenovac,… Katolička Crkva – Stepinac, sve je razlog da nas se sudi, da nas se proziva i etiketira, i to se nastavlja i dan danas

I nije da po tom pitanju puno čine naši dužnosnici da stvari promijene nego možemo reći da čak pogoršavaju posebno financiranjem tzv. Srpskog svijeta koji aktivno radi protiv Hrvatske Zato je presudno upoznati istinu o svom narodu i njegovoj povijesti u odnosu na svijet koji nas okružuje i na duhovnu borbu koja se na tom svijetu nesmiljeno odvija 4:58

Druga odrednica je VJERA. On nije bio svetac, i nije krio svoje mane, bio ih je svjestan

Nekad su mu se sviđale, nekad se šalio na svoj račun a ono što je kao zaključak znao reći je da je on još uvelike poganin da pripada više Starom zavjetu nego Novom zavjetu. Nije imao teološku izobrazbu, a ipak je zadržao djetinju pobožnost i jak osjećaj za pravovjernost koji su mu omogućavali da sačuva vjeru da se bori protiv neprijatelja kršćanstva i zabluda te da unatoč svega ostane na strani preostalih kršćana koji ljube BOGA iznad svega i da ne pristupi bezbošcima koji ljube SEBE iznad svega.

Ono što ga je resilo je velika LJUBAV PREMA SLOBODI. Kad već nije mogao živjeti u slobodnoj i neovisnoj Hrvatskoj, svojski se trudio da osigura svoju neovisnost, materijalnu i duhovnu. Nije pripadao nikakvoj strukturi ni javnoj, kao što je bila Partija, ni tajnoj kao što je tajna služba ili Loža, nije se uhljebio ni u Crkvi, ni radio u nekoj firmi, već je bio neovisan i sam je zarađivao sebi kruh, kako odvjetništvom, tako kasnije privatnim obrtom svoje supruge.

To mu je omogućavalo da na tragu seljačke samosvojnosti našeg naroda bude istinski SLOBODNI MISLILAC. U tome se naučio dobro braniti u neprijateljskom okruženju, ali i napadati kad je bilo potrebno uvažavajući okolnosti i razborito koliko je mogao. Nije se ustručavao pred nikakvim autoritetom, ići u napad. Bio je svjestan svojih slabosti, ali nije dao da strah ima zadnju riječ pokazujući hrabrost kad je to bilo potrebno. Od Hrvatskog proljeća bio je prijatelj s Tuđmanom, kojeg se ja sjećam kao dijete, bio je mjesec dana kod nas u kući, pisao je tada recenziju za njegovu knjigu, i usput se odmarao, Bio je također prijatelj i sa bivšim predsjednikom vlade Ivom Sanaderom, a ipak nije ušao u HDZ. To je, moramo priznat, znakovito. Tuđman mu je ponudio da sudjeluje u vladi, no on je to odbio.

U privatizaciji mu se nudilo da sudjeluje i obogati se, ali ni to nije prihvatio. Nije se okoristio svojim hrvatstvom nego je zbog njega bio na gubitku materijalno i egzistencijalno. Jednako tako, nije se okoristio ni svojom vjerom iako je bio prijatelj sa nadbiskupom Franićem, a sa nadbiskupom Jurićem je bio rodbinski vezan, jer je on bio ujac mojoj majci.

Dozvola od nadbiskupa Franića da prvih godina braka živi u župskoj kući ovdje na Gospinom otoku, bila je vezana uz protu uslugu – da njegova supruga, nećakinja župnika, nastavi biti njegova domaćica. Moja je majka bila tu i domaćica. Tako da sam ja imao priliku, privilegij, da prvih godina života od rođenja, provedem ovdje, na Gospinu otoku.

Štoviše, radi vjere je više puta materijalno bio oštećen jer ga je već kao studenta šetnja sa župnikom, preko Starina, koštala gubitka stipendije. Nije ga spasilo ni to što je imao dva ujca prvoborca, niti to što su talijani spalili kuću njegova djeda i babe u Rupotini, svejedno je odmah bio suspendiran i oduzeta mu je stipendija. Kao odvjetnik je pomagao svećenicima u pravnim postupcima, kao npr. što je bilo franjevcima oko brošure sa Širokobriješkim mučenicima. On ih je branio u procesu koji se vodio protiv njih. Omogućavao je izgradnju novih crkava u privatnim kućama izigravajući tadašnje zakone, jer Split se bio raširio i povećao značajno, a vlasti nisu dozvoljavale gradnju novih crkava. Kad bi dolazili stranci oni bi se zadržavali u povijesnom centru vidjeli bi da je povijesni centar pun crkava i onda bi zaključivali da imamo mi vjersku slobodu, a nisu znali da svi ovi kvartovi koji su izgrađeni nisu imali crkvu. Nije im bilo dozvoljeno da izgrade crkvu, nisu bili predviđeni u urbanističkim planovima, i on je našao način da to zaobiđe tako što je pomagao svećenicima da kupe privatne kuće, pretvori ih onda u crkve i tako smo onda imali crkvu na Kmanu, crkvu na Brdima, na Visokoj i sl. i to su onda bili zametci prvih crkava. To je, jasno, radio u dogovoru sa nadbiskupom.

Davao je svoj obol, kao povjesničar, crkvenoj povijesti kroz knjige o Stepincu, konkordatu i mnoge druge.

 Evo, postavlja se pitanje: Zašto pročitati ovu knjigu? Ona nije samo govor o prošlosti, nego još više o sadašnjosti i budućnosti.

–       Prvo poglavlje govori o Solinu u 1. svjetskom ratu i poraću, što odgovara njegovu djetinjstvu i osvjetljava drugu cenzuriranu stranu povijesti, jer mi još ni danas ne znamo što se događalo, koje su zločine činili komunisti za vrijeme Drugog svjetskog rata i nakon rata. To je još zabranjena povijest, i tu nas još istina nije oslobodila.

–       Drugo poglavlje govori o njegovu mladenaštvu i prvim progonima i uhićenju za vrijeme studija radi priključenja ilegalnom hrvatskom pokretu otpora.

–       Treće govori o odnosu sa slugom Božjim Antom Antićem, koji je čudesno zahvatio nekoliko puta u njegov život i gdje je on doživio čudo na temelju njegova zagovora. Kad je kao student radio pravosudni ispit i mislio odustat, jer mu se to činilo preteško, prezahtjevno, onda je došao Antiću i rekao da će izaći na pravosudni ispit jedino ako mu on kaže da će ga položit. Nakon dugo nagovaranja, Antić se izjasnio i on je na temelju toga izašao i položio.

–       Četvrto poglavlje o Hrvatskom proljeću, u kojem je kao jedan od vodećih ljudi bio suđen i proces je trajao 5 godina, na kraju je bio oslobođen, ali tih 5 godina nije mogao radit. U tom poglavlju je cijela tema posvećena razotkrivanju Damira Petrića koji je važio kao jedan od nositelja Hrvatskog proljeća, kao jedan od lidera studentskog pokreta tada, a u biti je bio ubačeni doušnik KOS-a, i on ga razotkriva da je on radio tada protiv Hrvatske i da je to nastavio radit u emigraciji.

–       Peto poglavlje je sjećanje na Franu Franića koji je zajedno sa Stepincem spriječio širenje svećeničkih staleških udruženja, i to je trebalo biti kukavičje jaje, kad već nisu uspjeli odvojit Katoličku Crkvu od Rima, od Svete stolice, kao što se to učinilo u Kini, sa patriotskom crkvom, onda su pokušali preko

staleških udruženja, gdje su svećenicima davali materijalne beneficije, omogućavali da tiskaju knjige, izdanak toga je Kršćanska sadašnjost, koja se nikad nije pokajala za svoju kompromitiranu prošlost,

Oni su se zagovarali za kompromis, za suradnju s Partijom, bili su dio socijalističkog saveza i objavljivali su klasike Teologije oslobođenja, i razne druge knjige koje su širile hereze i razdor u Crkvi.

Nadbiskup Franić je tu odigrao ključnu ulogu skupa sa kardinalom Stepincem.

– Šesto poglavlje: Odnos sa Udbom, koja je bila svugdje infiltrirana, pa tako i u Crkvi i koja je nastavila vladati i nakon uspostave Hrvatske države.

– Sedmo poglavlje su polemike sa režimskim i masonskim intelektualcima.

-Osmo poglavlje je odnos prema masoneriji o kojoj je prvi pisao u bivšoj državi i ukazao na njenu ključnu ulogu u sarajevskom atentatu, stvaranju Jugoslavije, koja je bila pilot – projekt kako će izgledat Europska unija, i njenoj ulozi u suđenju kardinalu Stepincu. Nisu samo komunisti Srbi tome kumovali nego je masonerija (!) odigrala veliku ulogu da Stepinac bude osuđen. I vjerojatno igra i danas – da Stepinac ne bude proglašen svetim.

– Deveto poglavlje ukazuje na protukatoličko djelovanje masonerije, pokušaju da se stvori Hrvatska domoljubna masonerija, i njegovom osobnom odbijanju pristupa masoneriji.

Čak mu je bilo predloženo da on osnuje ložu, nakon što se konzultirao sa Vatikanom, i zauzeo stav da je to za katolika jednostavno neprihvatljivo.

–       Deseto poglavlje o novom svjetskom poretku, o ulozi Židova u svjetskoj povijesti i ubrzanim pripremama da dolazak Antikrista i izgradnju novog Jeruzalemskog hrama.   14.54.

Zašto sam izabrao Solin za ovo predstavljanje?

 Prvo poglavlje je, kako je rečeno posvećeno Solinu, on je Solinjanin, a upravo ovdje, na Gospinu Otoku je proveo svoje prve godine braka i Solin mu je uvijek bio u srcu. Ono Isusovo: Nitko nije prorok u svom zavičaju, vrijedi i ovdje jer ga je komunistički Solin smatrao svojim neprijateljem, a demokratski Solin ga nije upoznao, pa je ovo jedna vrsta posthumne rehabilitacije

Završit ću sa jednom značajnom i znakovitom anegdotom.

Za vrijeme Hrvatskog proljeća najuže Partijsko vodstvo tvornice Dalmacijacementa vijećalo je o likvidaciji moga oca. Presudan je bio glas Solinskog komunista Orela Jurića, koji je bio protiv toga da ga se likvidira jer mu je bilo žao njegove troje djece. To sam doznao kad sam prvi put stupio u njegov dom, dom Orelov tijekom priprema njegova sina za krštenje.

Tako je Bog učinio da pošteđeni život mome ocu bude nagrađen primanjem kršćanstva Orelova sina Mile baš posredstvom mene. Ovom prilikom zahvaljujem pokojnom Orelu i pozdravljam njegova sina koji je večeras ovdje među nama. To je primjer kako Dobro pobjeđuje, jer je Bog gospodar povijesti koji sve okreće na dobro onima koji ga ljube. Hvala.

Možemo reći da je naše vrijeme – vrijeme znakova, znakova dobra i znakova zla. Ovi znakovi zla su glasniji. Dovoljno sjetiti se zadnjeg Eurosonga pa sad Olimpijade, i tako unazad. Vidimo da stvarno imamo znakove gdje Sotona proglašava da on vlada ovim svijetom. I da mu ne možemo ništa. I više je dosadan sa tim izljevima mržnje, ali to je činjenica koju izgleda teško prihvaćamo – da mi imamo sotonističke vlasti, da imamo sotonizam koji vlada. Nitko se, na ovoj Olimpijadi, nije ustao od naših političara, a bili su Europski predstavnici, nitko se nije ustao protiv toga da se učinilo svetogrđe sa Posljednjom večerom. To pokazuje da oni to odobravaju, da podržavaju, da se s tim slažu. Nemaju hrabrosti. Prema tome da sutra ti isti vlastodršci u Bruxelles-u i drugi proglase progon kršćana, naši bi digli ruku i glasali bez problema. Prema tome to su znakovi koji nas pozivaju da se probudimo, da posvijestimo da živimo u gorem vremenu nego što je to bilo pod Turcima. Vidimo da su sad i muslimani ustali  i protestiraju protiv ove blasfemije u Parizu i da je tu ustao i Erdogan, i u Iranu, – rekli su da je Isus i njima svet i da je tako nešto nedopustivo.

Prema tome, dok su naši stari živjeli, oni su bili diskriminirani, bili su građani druge klase, imali su veće namete, imali su manju slobodu bogoslužja, ali opet je to bio bolji život nego sotonizam, jer smo imali prirodni zakon koji se poštivao, bila je obrana obitelji, bila je obrana Boga, svetinje su nisu dirale  i evo to je ono što vidimo da je islam, islamistički teror bolji nego SOTONISTIČKA DIKTATURA.

Vidimo isto tako da smo U KOMUNIZMU bili proganjani, diskriminirani, također, ali opet je i to bilo bolje nego ovo što sada imamo. SOTONIZAM uništava sve. Ne samo da oduzima slobodu nego on uništava obitelji, uništava Božje zakone, uništava razlike, muško žensko, ne samo da zabranjuje vjeru nego on se bori da iskorijeni vjeru do kraja i da više nitko uopće ne bude vjernik. I kako vidimo stvari se samo pogoršavaju. Možemo samo očekivat da će osim ovog medijskog progona, od ovog kulturološkog progona, zakonskog  progona vrlo brzo doći do toga da nas i FIZIČKI PROGONE I MALTRETIRAJU.

Nije slučajno da U FRANCUSKOJ svaki tjedan izgori neka crkva. Pa kažu: islamisti. A tko kaže da nisu sotonisti?! Sotonisti su oni koji danas vladaju Europom.

To su znakovi koji nas trebaju držati budnima, da budemo svjesni vremena u kojem živimo.

S druge strane imamo ZNAKOVE BOŽJE koji nas pozivaju da budemo hrabri u današnje vrijeme. Ako se mi okupljamo ovdje već drugu godinu, to nije slučajno, to je isto jedan znak, znak zahvalnosti Bogu što je poslao svoju Majku ovdje, da ona se očituje narodu onda kad je narodu bilo najteže, da nas ohrabri, podrži, znak da smo mi nasljednici toga naraštaja. Da cijenimo te žrtve, te suze i patnje koje su bile podnesene da bi se obranila vjera. Mi vidimo da je GOSPA bila uz nas uvijek kad nam je kroz povijest bilo najteže. Tada se to pokazalo i u 20.-om st. Da je ona iza Drugog svjetskog rata, na više od 10 mjesta ona se ukazivala i hrabrila svoj narod. Vidimo da se dogodilo Međugorje – koje je postalo svjetski fenomen. Koliko je ljudi koji su bili vjernici cijeli svoj život Bogu i žrtvovali se za vjeru u našem narodu koliko je njih koji su to izmolili svojim žrtvama, svojim suzama, svojom prolivenom krvlju. Imamo znak da je Gospa s nama, a preko Gospe da je Isus s nama. To su veliki znakovi koji bi nas trebali hrabriti. Imamo i da je na današnji dan (5.8.) bila Oluja pa je oslobođena naša zemlja od agresora, da je završen rat, pobjednički. Mi obnavljamo to da smo izvojevali pobjedu. I ne samo s oružjem nego prije svega s molitvom i borbom duha. To je nešto što trebamo obilježavat na način da budemo zahvalni.

Može se reć: Što mi možemo obilježiti ovdje (Roško polje; mjesto Gospina ukazanja). Malo nas je  u jednom malom mjestu. To kao da nije važno. Pred Bogom nije važan broj. Važna su srca i s kakvom nakanom mi dolazimo.

Danas se službeno proslavlja Oluja, pa službeno idu u crkvu u Kninu i službeno prisustvuju. Niti vjeruju u Boga, niti im je stalo do Hrvatskog naroda niti do Hrvatske. Prema tome oni tu odrade jednu kazališnu ulogu, sutra da je tu neki druga vlast oni bi radili isto. Čast iznimkama. Ali, oni su kompromitirali sve one žrtve koje su se dogodile za vrijeme Oluje, koje su se dogodile u Domovinskom ratu.

Tako da su ovo rezervni položaji, oaze gdje mi možemo susresti ljude koji čista srca vjeruju u Boga, koji žele dobro svome narodu, koji ljube svoj narod.

Možemo se osjećati svoji na svome, bez obzira na titule, bez obzira na govornike, bez obzira na medije. Ali to je ona stvarnost. I Bog vidi ono što je u srcima i Bog cijeni to unutarnje.

Zato trebamo  ustrajati u tome da obilježavamo ovaj dan sa zahvalnošću, Majci Božjoj i Bogu na daru slobode, i Bogu na svim onim darovima koje nam je Gospa davala kroz povijest kad nam je bila blizu i da u tome crpimo nadahnuće da se ne bojimo i da se borimo.

Naše je da se borimo do kraja svim raspoloživim snagama a Bog će učinit ono što nama nije moguće. Bog će učinit nemoguće. Zato, ako je Oluja označava jedno čudo Božje kad se dogodilo nemoguće, znači to je nešto čega se svi možemo još sjećat, dakle, Božja moć se nije smanjila. Bog se nije umorio čineći čuda. On samo traži suradnike preko kojih će činiti čuda.

I ako je židovski narod hranio 40 godina čudesno u pustinji s manom evo i nama može činiti svaki dan nova čuda koja su nam potrebna da budemo svoji na svome da živimo svoji na svome, da obranimo obitelj, da obranimo narod da obranimo prije svega vjeru. I da možemo kao narod živjeti punim plućima, kao katolici i kao Hrvati.

Evo, neka današnji dan i ovo naše okupljanje bude ne samo zahvalnost Bogu neka bude zahvalnost svima onima koji su svojim žrtvama svojim životom, mukama pridonijeli da mi danas možemo biti ovdje, da smo baštinili vjeru, da smo baštinili narod i da možemo slobodno ispovijedat svoju vjeru.

Neka nas u tome podrži i pomogne zagovor Majke Božje. Amen.

Izvor teksta i većine fotografija: VIGILARE

U čemu je Gospina veličina? –

Danas postoje razni načini napada na obitelj, nastavlja don Josip, nabrajajući neke oblike Kulture smrti. No, ako se svatko potrudi da ostane vjeran Bogu, osobito muževi i očevi oni koji će biti stupovi vjere u svojoj obitelji onda se mi nemamo čega bojati, zaključuje.

Navodi i dva svjedočanstva tjelesnog i duhovnog ozdravljenja. Prvi je gospođa iz Italije koja je ozdravila od raka u Međugorju, no kasnije je bila malovjerna te zbog nagovaranja liječnika „za svaki slučaj primila kemoterapiju“… što pokazuje kako se može i zatajiti Boga i ne ostati uz Njegov dar. A drugi je primjer narkoman iz Splita koji se odlučio ispovjediti i promijeniti svoj život. Vrijedna divljenja je činjenica da je zbog primanja svete pričesti u drugom, civilnom braku, bio spreman sedam godina živjeti bez bračnih odnosa, u čistoći.

Za život u obitelji, kaže don Josip, potrebna je vjera u čuda, jer ako nje nema kako će netko biti spreman prihvatiti onoliko djece koliko mu Bog da? Bez toga se čovjek osloni samo na svoje snage i onda sam planira (kontracepcija, abortusi i sl.) Porazne su statistike u Italiji među praktičnim katolicima. Radi idola spolnog užitka ljudi postaju ubojice svoje djece.

Ipak, ima onih koji još vjere, mole, žrtvuju se, zaključuje, i poziva da budemo pravi Božji borci kako bi nas Bog mogao jednom primiti u svoje kraljevstvo.

***

Kako vidimo, danas je evanđelje vrlo kratko ali ima jednu jaku poruku. Čuli smo to više puta, ali nije zgorega ga da se uvijek vraćamo na to jer otkrivamo uvijek nove stvari koje nam Gospodin preko toga govori…

Ova pohvala koju je izrekla jedna žena Gospodinu; pohvala je razumljiva, prihvatljiva i nema u njoj ništa loše. Pohvalila je Majku Isusovu, ali još više i samoga Isusa, jer je On zaslužio da se njegova Majka uzdigne. Veličina Gospe je prije svega u tome što je ona Majka Božja. Ona nam je na svijet donijela Sina Božjega. I to je ono najviše što je čovjek dobio ovdje na zemlji. To je ono od čega zavisi ne samo naš život na zemlji, da dobijemo i stostruko ovdje na zemlji, nego od toga zavisi i naš vječni život, ono što će se događati u vječnosti.

Isus nam je dao priliku da raskrstimo s grijehom, da možemo preko Njegova otkupljenja biti spašeni. I zato ovaj Isusov odgovor na prvi mah izgleda kao prijekor, kao da umanjuje veličinu svoje majke. Jer ispred onoga tjelesnoga, fizičkoga stavlja duhovno, nadnaravno. A to je kad bolje razmislimo i logično, razumljivo. Kako smo čuli maloprije, duhovno je ispred onoga materijalnog. Zato veličina Gospina nije bila u tome što je ona bila utroba u kojoj se razvijao Sin Božji, i ona od koje se rodio Sin Božji, nego je njena veličina, prije svega u tome što je ona prihvatila to s vjerom, dala je svoj pristanak da se u njoj dogodi to božansko začeće po Duhu Svetom, da bude Majka Božja. Veličina njena je što je ona svojim životom stala uvijek uz Krista. I posebno onda kad je bilo najteže, na Golgoti. Dakle ova pohvala je na drugi način pohvala Gospi, jer je Ona doista najveća među ženama i među ljudima, po svojoj vjeri, po tome kako je slušala Riječ Božju i čuvala je. Zato nije slučajno da je baš ona odabrana da bude Majka Božja. Bog ju je na to pripremao. Bog ju je odabrao od vječnosti. Mogla je ne dati pristanak, ali ona je dala pristanak i u  svemu je bila vjerna što je Bog od nje tražio i nije se okaljala grijehom. Bog je nju pripremao već preko njenih roditelja, Joakima i Ane, koji su već zašli u godine koji nisu imali djece i to je bilo nešto što im je teško padalo. Tada se smatralo da su zbog toga u Božjoj nemilosti, to jest, ako nemaš potomstva bilo je kao da nemaš Božjeg blagoslova. I Bog ih je čuvao. Davao im je tu patnju, tu kušnju, da onda mogu Gospu podići kao jedno dijete vjere, kao dijete božje.

Evo zato danas navečer i sutra, kad slavimo blagdan Velike Gospe u biti  se vezujemo za ove dvije pohvale.

Pitamo se u čemu je Gospina veličina. Možemo reći da je njena veličina u tome što je rečeno da je Majka Božja. Njena veličina je u tome što je u potpunosti surađivala s Bogom. U njenoj malenosti se sve više otkriva njena veličina. Kako vidimo za vrijeme Isusova života ona je praktički bila nepoznata. Apostoli su je znali kao majku Isusovu, ali nisu imali neku posebnu vezu s njom. Tek nakon Njegove smrti vidimo da ih ona okuplja, kada iščekuju Duha Svetoga. Ona je skupa s njima kao stožer oko kojega se hvataju. Ona ih onda prati svojim zagovorom, molitvama, savjetima, dakle, svojom majčinskom brigom u njihovu apostolatu.

Jedna svetica kaže kako je Bog sazvao apostole sa raznih krajeva svijeta, prije njezine smrti da dođu i da se od nje oproste. Od tada je ona stalno prisutna. Ivan Pavao II je posebno volio odlomak u evanđelju gdje je na Golgoti Isus rekao Ivanu: „Evo ti majke!“, a Mariji je rekao, „Evo ti sina!“ Kaže papa da je u tome sadržana ona temeljna poruka za svakog od nas. Svatko od nas ima priliku da prihvati Gospu kao svoju majku. I svatko od nas ima priliku da je ne prihvati, da je odbije. Imati majku u ovom vremenu i u svakom vremenu je nešto veliko, a posebno imati majku kao što je Gospa, bez grijeha, koja je usto Majka našeg Gospodina, našega Otkupitelja, Majku koja s nebesa može skrbiti za nas i pratiti nas u svakom našem koraku, čuvati nas, vodit nas da dođemo sigurno na odredište… I zato ova prirodna pobožnost možemo reći, jer je usvojena u našem narodu, jer je postala dio njegove naravi, zato jer ljubi Majku Božju, pa i onda kad se udaljimo od nje. Kad se udaljimo od vjere još nas drži ta spona s Gospom što pokazuju ovakvi blagdani kao što je Velika Gospa kada mnoštvo naroda dolazi u naša svetišta. Vraćaju se Gospi, mole se njoj, pitaju njen zagovor i to je ono što daje nadu: da se zadržao taj kontinuitet, da svijetli svjetlo u našem narodu, svjetlo vjere – zahvaljujući baš toj pobožnosti prema Gospi.

Ono o čemu je nama lako razmišljati, iako i o tome malo razmišljamo jest Gospina veličina i Nebu, u Raju, zamišljati je kao kraljicu anđela, kao kraljicu Neba i zemlje, razmišljati veličinu koju sad ima i uživa u raju. I to je nešto što je dobro i korisno. Je potrebno jer nam budi želju da budemo u vječnosti sa takvom kraljicom. Da nas osvoji njena ljepota, da nam dâ da se odvojimo od ovog zemaljskog, da može srce sve više stremiti prema nebu.

Međutim, Gospa nas uči svojim životom kakvu vrijednost ima naš život. Nemojmo zaboraviti da je Isus proveo 30 godina skrovitog života u Nazaretskoj obitelji, u Nazaretu, u Egiptu, ali svakako u jednoj običnoj kući, u jednoj običnoj obitelji; služio je i radio kao što svaki od nas radi, obavljao kućanske poslove, zanatske poslove sa svojim poočimom. Što je Gospa radila cijeli život? Ona je bila kućanica. Ona je bila majka. Ona je bila ona koja je služila Josipu i Isusu i to služenje u njenoj kući u njenoj obitelji je bio put njenog posvećenja, ona je tu postala sveta. Ona je tu dala Isusu onu zemaljsku ljubav majke do kraja. Dala mu je odgoj, dala mu je temelje, dala mu je da može rast u naravi, a Bog se pobrinuo da može rasti u milosti.

Danas kad je obitelj na udaru, to mi lako možemo zaboraviti i zanemariti, obezvrijediti obiteljski život čak ga i prezreti i reći: to meni ne treba! Toliki mladi danas tjeraju karijeru, misle kako ću završiti fakultet, specijalizaciju, doktorat, naći dobar posao, pa rade karijeru, a obitelj – ako ostane vremena za to. Mnogi od njih se onda ne ožene ili ako se ožene nemaju djecu ili uspiju imati jedno dijete. To je ono što je papa Ivan Pavao II zvao: Kultura smrti. To je ono što je Gospa u Fatimi rekla da će zadnji napad biti napad na obitelj. I evo mi danas imamo situaciju da se obitelj želi uništiti. Sa legalizacijom istospolnih brakova, sa iznajmljivanjem maternice, sa umjetnom maternicom koju najavljuju za nekoliko godina, kroz to da nam djecu žele zadržati u školi cijeli dan do pet sati popodne, dakle, kroz cjelodnevni boravak u školi. Tu isto djeca ne rastu sa svojim roditeljima nego ih odgaja škola. Odgaja ih netko drugi. Sustavno se radi na tome da obitelj nestane. Obitelj se smatra suvišnom.

I zato je Sveta obitelj – uzor. Gospa nije imala podršku svećenika toga vremena, niti je imala neku molitvenu zajednicu, niti neku obiteljsku zajednicu, niti neki vjerski pokret. Nije imala nikoga. Imala je Josipa i imala je Isusa. To je bilo njeno uporište da se mogla nositi i sa okupacijom Rimljana i sa životom u progonstvu i sa svim izazovima i da je mogla iznijeti sve to bez da se pokolebala.

Zato, ako se mi držimo Boga, ako Isus bude u našoj obitelji i ako se držimo one naravne obitelji, onda nam nitko ništa ne može. Kao što nas nisu uspjeli uništiti ni Turci, ni komunisti, ni Srbi u kraljevini Jugoslaviji ni kasnije u Jugoslavijo, ni razne tuđini koji su imali pretenzije na naš narod, na naša područja gdje živimo, iako su nas osakatili i sveli na „oglodanu kost“.

Nisu mogli zato jer smo se držali Boga, držali smo se obitelji. I to je naša snaga. Tu neka nam Marija bude nadahnuće. Neka nas ona prati i snaži u tom. Ako tko ima zdravu obitelj, ako tko ljubi Boga, on se može nositi sa cijelim svijetom. Ne treba uopće razmišljati je li svijet propada ili ne propada, hoće li doći potop ili propast cijeloga svijeta. Kao što je Noa ostao vjeran Bogu i spasio svoju obitelj – ako se svatko potrudi da ostane vjeran bogu, osobito muževi i očevi oni koji će biti stupovi vjere u svojoj obitelji onda se mi nemamo čega bojati.

Spomenut ću dva primjera.

U Italiji sam upoznao jednu gospođu koju su liječnici bili otpisali jer je bila teško bolesna od raka. Pokušali su sve moguće terapije i ona je bila otpisana kao neizlječiva. Bilo je samo pitanje vremena kad će umrijeti, davali su joj terapije, ali ona je znala da joj ostaje još malo vremena. Ona je onda otišla u Međugorje i vratila se kući zdrava(!) Ozdravila je potpuno i kad je došla liječnicima, oni su konstatirali da bolesti više nema. Ona je dobila papire gdje su oni potvrdili da je ona sada zdrava osoba. Imala je i one papire otprije koji su dokazivali da je na smrt bolesna i da joj je ostalo samo malo vremena. Dakle svakome pametnome, koji malo razmisli gdje se to dogodilo, kako se to dogodilo i da se to dogodilo u jednom marijanskom svetištu, nakon njene molitve, svakom pametnom je to dovoljno da zaključi da se tu dogodilo čudo. No liječnici su zaključili da oni ne znaju što se dogodilo. Nisu htjeli zauzeti nikakav stav. To je ono što zovemo agnostici. Oni ne žele ni vjerovat ni ne vjerovat, nego: mi se o tome ne možemo izjasnit i mi o tome ne znamo ništa. Ali su nakon toga inzistirali i govorili: – Gospođo, vi ste sada zdravi, ali vi morate uzeti još jednu kemoterapiju i još jednu radioterapiju da mi budemo sigurni da se ta bolest neće vratiti… Oni su vršili pritisak. Žena je na kraju pristala, podložila se njihovim terapijama i rak se vratio. I ona je nakon nekoliko mjeseci otišla k Bogu…. I kad se pitamo zašto se to dogodilo? Ako je s vjerom dobila čudo, sad se pokazala malovjernom. I dala se pokolebat od onih koji su nevjernici. I umjesto da bude svjedok Božjeg čuda, ona je zatajila Boga i onda je dobila ono što je tražila, jer to su lijekovi koji truju organizam, koji mogu nešto pomoći kad je netko bolestan, ali kad je netko zdrav, onda jasno da će ga ubit, da će ga otrovat.

Dakle, mi možemo dobiti čudo u svom životu, ali možemo i zakazati naknadno. Možemo izmoliti čudo i onda se pokazati malovjerni kao što smo čuli kako je Petar hodao po vodi, ali onda je počeo ljudski razmišljati: vidio je valove, vidio je koliko je vjetar jak i onda je počeo tonuti. To je ono što je važno: ostati čvrst uz ono što smo primili, ostati uz Božji dar. Da je Gospa posumnjala da se njoj stvarno objavio anđeo, da je počela tražiti neka prirodna tumačenja kako je ostala trudna iako je znala da nije imala ni jednog muškarca – što bi onda bilo od nas i od nje? Ništa. Ako tražimo čuda, a imamo pravo tražiti čuda jer Bog kaže: „Gdje su dvojica ili trojica u moje ime ja sam s njima“ I kaže: „Tražite i dat će vam se… Ištite i dobit ćete!“

Znači pozvani smo na to kad vidimo da ljudski više ne možemo sami da tražimo od Boga čudo, da djeluje u našem životu. To je danas važno svakome tko želi osnovati obitelj, tko želi živjeti po Božjem zakonu: moramo vjerovati u čuda, inače se to ne može živjeti. Zašto to kažem? Mi vidimo npr. pitanje kontracepcije. Nedavno je istraživanje među praktičnim katolicima u Italiji pokazalo da 85 % praktičnih katolika ne drži da je kontracepcija grijeh. Oni misle da na tom području mogu činiti sami što ih je volja. I onda žive u smrtnom grijehu. I kad to pretvorimo u brojke: ako u Italiji ima 10-15 posto praktičnih katolika (koji je svaki nedjelju idu na misu ili većinu nedjelja) znači to je 15 posto talijanskog stanovništva. I od tih 15 % oduzmemo 85%. Onda je to 1 ili 2 % onih koji se trude živjeti po Božjem zakonu. To je zanemariv broj. Ako je kod nas postotak malo veći nije puno već. Dakle, oni ne vjeruju u Božju providnost. Oni ne žele da Bog u njihovu životu čini čuda i da se proslavi. Ne žele imate 10 ili 15 djece ili ostaviti Bogu da odluče koliko će djece imati nego će oni planirati kako se njima sviđa ili ne sviđa. Uzimaju tu Božju prerogativu u svoje ruke. Ja sam svjestan da danas nemaš ni stan, a nemaš ni normalnu plaću, nemaš nikakve garancije da ćeš moći školovati djecu do kraja fakulteta da te košta jer košta život. Ali za vrijeme Turaka, za vrijeme okupatora, za vrijeme komunizma, standard bio daleko teži kad su nas maltretirali na razne načine, kad su ljudi gladovali, imali smo brojne obitelji. Dakle to je pitanje vjere.

Imamo također drugi pokazatelj – po pitanju otvorenosti životu  – pustiti Bogu da odluči koliko  ćeš djece imati, znači držati Božji zakon, držati Božje zapovijedi, a s druge strane i pustiti da Bog u tvom životu čini čuda.

Kad su u pitanju još dva simptomatična pitanja – kod pitanja pobačaja 75 % praktičnih katolika smatra da je pobačaj pravo tj. da žena koja je ostala trudna ima pravo ubiti svoje dijete. Samo 25% to to jest svako 4 vjernik smatra da to nije dopušteno. Kakvi su to vjernici, ako su spremni zbog svoga užitka biti ubojica svoje djece. To su ubojice koji veličaju, koji hvale ubojstvo. To se događa danas u svijetu, da imamo masovna ubojstva.

Znači, prema statistikama Ujedinjenih naroda, godišnje se učini 73 milijuna pobačaja u svijetu. Tome treba pridodati još sigurno toliko koji se obave na crno, preko spirale, preko pilule dan poslije, i na druge načine. Ili još kod umjetne oplodnje koliko se zametaka baci, možemo računati da se svake godine ubije oko 150 milijuna djece da bi se mi mogli klanjati idolu seksa i spolnog užitka.

To je dakle naša situacija, tu se krši ona Božja zapovijed: Ne ubij! i tu opet ne dopuštamo Bogu da on upravlja našim životom….ako si zgriješio da se popraviš i da Bog to okrene na dobro.

Treće pitanje je bilo razvod braka. Također je 75% praktičnih vjernika reklo da je razvod prihvatljiv. to su katastrofalni pokazatelji. Pokazuje da nas je većina praktičnih katolika zapravo – pogani.

Slično bi se dobrim dijelom moglo reći i za svećenike. Kad su radili istraživanja u Njemačkoj, koliko svećenika moli časoslov, a to je molitva koja im je obavezna onda smo došli do toga da je to zanemariv postotak, negdje 10 – 15% posto. Ako ne mole Boga – što će biti s njihovom vjerom za 5 6,…10 godina. Njihova će se vjera rasplinut i oni će postati menadžeri, graditelji, organizatori i slično. ali neće ljudima prenositi vjeru, nego će širiti nevjeru jer će ljudi osjećati da on ne vjeruje u ono što govori…, da je dužan dogovoriti da ne otjera ljude, da mu ljudi donose neki prihod da ga uzdržavaju, hrane ga i slično. A to je ono što nama kopa grob.

To je ono zbog čega moramo moliti za naša obraćanja, jer ako je situacija takva oko nas – katastrofalna – znači da moramo raditi na svom osobnom obraćenju. Moramo učiniti da naše obitelji budu oaze, poput svete obitelji od kojih će krenuti obnova naroda i Crkve. Ne možemo mi čekati da obnova krene od biskupa, ni od profesora teologije, ni od pape, ni od kardinala. Obnova treba krenuti onim Marijinim putem… od Gospe, to jest od naših obitelji. To je pravi put. To je put koji je potpuno u vašim rukama. U vašoj je moći i to vam nitko ne može oduzet. To je na vama i to je vaše poslanje. I tu cijeli svijet može biti blagoslovljen po vama.

Jedna druga zgoda koja mi se dogodila kad sam bio mladi svećenik:

U starom dijelu grada u kojem sam živio, poznat po tome što su tu živjeli socijalni slučajevi, a bilo je to 90 ih godina, i tu se dilala droga. I ja sam gledao kako se dila droga, tamo kod Zlatnih vrata. Stavljali bi travu, tablete i slično – u utore zidova. A tamo gdje mi je crkva, tamo su bila tri ovisnika. I tamo su dolazile svaki dan procesije ljudi po drogu. Policija nije činila ništa ozbiljno da to spriječi. I one su to činili, a ja sam muku mučio da u crkvi skupim deset – petnaest mladih, a kod jednog narkomana dnevno bi prošlo i oko 50 ljudi da se uništavaju. I kada bi prolazio pored tog punkta gdje je bilo više njih koji su dilali u sebe ne bi imali ništa jer bi to sakrivali u zidove. Kad bi došla policija i vršila pretres ne bi ništa našli. Ja sam tu svako jutro prolazio na fakultet. I onda me jedan od njih svako jutro počne pozdravljati: Hvaljen Isus i Marija! Mislio sam se u sebi. Je li ovo provokacija, nije li provokacija, hoću li im ozdraviti? Odgovorio sam: Navijeke Isus i Marija! i onda sam razmišljao šta ću ja sad sa ovim. I prođem sutra i opet me pozdravi… Kažem ja njemu: Pa, dobro je, lako je tako pozdravit. Ajde ti ako si frajer ajde se ispovijedi… a to znači promijeniti život. A on kaže: A ne mogu ja to tek tako… I on je zaista uzeo neko vrijeme za razmišljanje i nakon par mjeseci došao je kod mene i ispovjedio se. Promijenio je svoj život, ostavio se droge. On sam je prestao konzumirati drogu i prestao je prodavat. Počeo se baviti poštenim poslom i kasnije nastavio prakticirati vjeru i svake nedjelje je redovit na misi. Međutim, on se nalazi u situaciji da živi u civilnom braku, a sa prvom ženom se razišao s kojom se vjenčao u crkvi jer je bila ovisnik, kao i on. On je bio svjestan da ne može ići na pričest 7 godina i on je odlučio živjeti u čistoći sa tom svojom drugom ženom (!) Dakle, to je mladi čovjek koji je 7 godina živio sa svojom ženom, a da nije imao bračne. To je stvarno jedno herojsko djelo. U međuvremenu je njegova prva žena umrla i sada se priprema za vjenčanje u crkvi. Ali on je tu dao jedno svjedočanstvo vjere. Svjedočanstvo nije izašla u medijima, nije objavio na youtubu. To znam ja i to zna njegova žena i to je to. Takvi ljudi su oni koji su doživjeli jedno duhovno čudo.

Jedno je kada se dogodi tjelesno ozdravljenje, a drugo, još veće čudo je kada čovjek ozdravi duhovno,  kad se obrati, kad se vrati Bogu. Ta su nam čuda potrebna i ta se čuda događaju danas.

Ta čuda treba podržati, poduprijeti jer su nam to svjetlonoše u našem vremenu. To su oni koji su nakon dugoga traženja i lutanja pronašli Boga. I onda imaju sveti stvaralački nemir u sebi. I žeđ za Bogom i onda nas mogu trgnuti iz malodušnosti. Potaknut će nas da se i mi sami obnovimo. Zato Isus kaže, ne slučajno, – preteći će vas grešnici i bludnici u kraljevstvu Nebeskom.

Braćo, nemojmo se uljuljati. Ima vjere u našem narodu. Ima onih koji mole, ima onih koji se žrtvuju. Ima onih koji su svjedoci, ne dopustimo da oni ispadnu čudaci. Ne dopustimo da oni budu izolirani otočići. Nego se povežimo, pridružimo se njima i budimo pravi Kristovi vojnici. I borimo se protiv zla u ovom svijetu – ako želimo dobro budućim naraštajima, ako želimo prenijeti vjeru na buduće naraštaje, ako želimo doći pred Boga – da nas On prepozna kao dobre i vjerne sluge – i primi nas u svoje kraljevstvo. Amen.

U ovom razmatranju don Josip je podsjetio na to kako je našem narodu Bog preko Gospe dao mnoge milosti na koje smo zaboravili, čineći tako grijeh propusta. Tako smo zaboravili na Ilaču, (koja nosi i naziv Hrvatski Lurd), tj. na ukazanja koja su od Crkve priznata za manje od godinu dana, (što npr. za Međugorje nije slučaj do sada), a ova su popraćena i čudesnim ozdravljenjima. Čini se da što netko više škole završi to je manje spreman vjerovati u čuda, u nadnaravno, a upravo to nadnaravno je središnji dio naše vjere. I sam Novi zavjet počinje sa ukazanjem (anđela Gospi). Podsjetio je i na druga mjesta (Bošnjaci – Hrvatska Fatima), gdje su ljudi puno pretrpjeli radi Gospina ukazanja u vrijeme komunizma, riskirajući živote radi vjere, na svece i mučenike koji se zaboravljaju, jer kao da imamo osjećaj manje vrijednosti i mislimo da je vrijednije ono što se događa u drugim narodima. Don Josip nas potiče da ne dopustimo da nas obuzima medijsko crnilo i uvjerenje da nama vladaju svjetski moćnici, jer Bog je svemoguć i na Njemu trebamo držati svoj pogled, moleći Gospu za njen moćni zagovor. Ne slušajmo one „učene“ koji umanjuju vrijednost čudesa. Među brojnim zanimljivim činjenicama iznio je i onu da je iza Gospe u jednom ukazanju bila i Hrvatska trobojnica (!) što je narodu (u ono vrijeme Bleiburga) davalo snagu.

***

Sve vas od srca pozdravljam. Evo na početku, pomolit ćemo se kratko Gospi. (Zdravo Marijo… Uzroče naše radosti… Gospe Ilačka…Kraljice Hrvata… moli za nas )

O Gospi se može govoriti puno na razne načine. Večeras sam izabrao temu koja je vezana za ovo svetište, a to je: ukazanja. Kako vidimo, mnogi su već unaprijed rezervirani prema tom pojmu, kad se spomene mnogima proradi znatiželja, a malo je onih koji se zaustave na tim, nad onim što istinska ukazanja donose.

U vjerovanju prođe nam nezapaženo da vjerujemo u stvoritelja svega vidljivoga i nevidljivoga. Mi kažemo da je Bog stvorio sve nevidljivo, a to znači puno toga. Prije svega znamo da to nevidljivo dolazi prije vidljivoga. Bog je bio nevidljiv, Bog je duhovno biće, sve do utjelovljenja, kad je uzeo ljudsko tijelo i nama postao dostupan tijelom. Bog je prvi koji nama označava nama nevidljivu stvarnost. Bog je stvorio i nevidljiva duhovna bića, a to su anđeli. U početku su to bili samo dobri anđeli, a kasnije smo dobili i one pale, zle anđele. Znači mi ispovijedamo postojanje tog nevidljivoga svijeta je i od kojega ustvari počinje sve.

Kad gledamo samoga čovjeka. Kažemo da čovjek ima dušu i tijelo. Dušu ne možemo opipati, izmjeriti, izvagati. Duša je onaj dio tog nevidljivog svijeta. I da čovjek umre, onda se odvaja duša od tijela. I događa se da se tijelo raspada, a duša nastavlja živjeti. Duša je taj duhovni, besmrtni princip koji nam je dao Bog preko naših roditelja i koja onda traje u vječnost. Imamo i dokaze za postojanje duše. Postoje iskustva kliničke smrti. Ima dokumentirano preko 10 000 slučajeva širom svijeta. U Hrvatskoj imamo 4 knjige na tu temu gdje ljudi opisuju što se dogodilo onda kad su proglašeni mrtvima.  Oni su vidjeli svoje tijelo kao da se nalazi iznad njih, vidjeli su što se događa u toj prostoriji, čuli su što ti ljudi pričaju, da su se mogli bez ikakvih zapreka premjestiti sa jednog mjesta na drugo, otići, na primjer, iz te bolničke sobe gdje je bilo njihovo mrtvo tijelo, otići u svoju kuću. Mogli su točno registrirati što ljudi govore, što ljudi rade, opisati kako ti ljudi izgledaju, bez da su ih ti ljudi mogli vidjeti. Kako to onda znanost može objasniti?

Znanost konstatira da se to dogodilo, da su se nakon 10 minuta ili malo kraće, vratili u život i nastavili živjeti tamo gdje su stali, a to  znači da se onaj pravi život, istinski život nalazi u našoj duši i da duša može živjeti bez tijela. U konačnici, kad mi gledamo svoje tijelo, znanost kaže da mi svako 7 godina promijenimo sve svoje stanice tijela, ne samo kosti koje vidimo da rastu, nego svaku stanicu svoga tijela. Čovjek od 70 godina je 10 puta promijenio stanice tijela, to je 10 različitih tijela kroz život istoga čovjeka.  Bit je čovjeka nešto drugo, odakle sve počinje, od čega zavisi materija. …

Zato je važno da onu vjeru u nevidljivu stvarnost zadržimo netaknutu. To je ono što teologija zove nadnaravni svijet ili nadnaravni život.

S druge strane imamo materijalizam koji ispovijeda vjeru, samo ono što je vidljivo, što je dohvatljivo našim osjetilima.  Prema tome materijalisti će unaprijed reć da ne postoje nikakva čuda, ni duhovna bića. Sve su to bajke i izmišljotine Crkve. I one to a priori, niječu. Kad se susreću sa opsjednutim. Ili s nekom pojavom koju ne mogu objasnit. Ne žele to nazvati čudom. Onda oni kažu: „Znanost još nije dovoljno napredovala, a kad znanost bude napredovala, ona će pokazati da to nije bilo čudo.“ Materijalisti unaprijed odbijaju postojanje duhovne nadnaravne stvarnosti, odbijaju sve ono što ih može privesti Bogu i pravoj vjeri. I to je ono što zovemo tvrdokornost, ponos srca koja je danas prisutna, jer su srca jednostavno otežala od navezanosti na ovaj svijet, na materijalne užitke i onda se čovjek naučio zanemarivati duhovno. Niječe da postoji duhovno.

U tu duhovnu stvarnost se smještaju ukazanja. Što se tu događa? Najkraće rečeno, možemo reći, u ukazanju u istinskom ukazanju koje nije prevara da nije manipulacija ni nešto što se može na prirodan način objasnit. Kod pravog ukazanja se događa da duhovno biće uzme vidljivi oblik. Kroz cijelu Povijest spasenja ih susrećemo. U Starom zavjetu Bog govori Mojsiju kroz gorući grm. I drugim velikim osobama starog zavjeta, u povijesti spasenja. Na način da uzima neko obličje, u pravilu ljudsko, Koje je dostupno njihovim osjetilima i … onda one shvate da im se tu objavio Bog. Pitali su hoće li umrijeti ako su vidjeli Boga. Zašto se to događa? Događa se jer mi svojim osjetilima ne možemo vidjeti tu duhovnu stvarnost. Mi možemo u nju vjerovati. Ali ako je vidimo, ako postane dostupna našim osjetilima. onda to nama puno više znači, puno više se usječe u naše srce i osjećaje. I zato Bog u biti to čini da bi se nama približio. Posebno kad želi dati neku objavu.

Kad gledamo početak Novog zavjeta. On u biti počinje sa ukazanjem. Zahariji se ukazao anđeo. Bog mu je progovorio preko anđela. Nakon toga anđeo se ukazuje Gospi. I Gospa je prva žena u Novom zavjetu koja je imala ukazanje. Ona je vidjela anđela. I taj anđeo je bio glasnogovornik Božji. On je objavio što Bog želi od nje. To je ono čega se mi sjećamo. Svaki put kad molimo vjerovanje. Kad molimo Zdravo Marijo, Sveta Marijo. Tu je centralni događaj navještenja: da se anđeo ukazao Gospi i da joj je rekao što Bog od nje želi. Zato možemo reći da je gospa vidjelica u novom zavjetu. Nekako smo se navikli da to vezujemo uz druge ljude, ali ne uz Gospu. Kao da to gospa nije doživjela, a ipak je ona u novom zavjetu prva to iskusila. Možemo reći da nije čudno što ona na poseban način drži do toga oblika objave i što se kroz povijest stalno objavljuje na raznim mjestima u raznim vremenima, u ljudskom obličju, da prepoznaju i znaju da je to Ona. I da im onda postaje Božji glasnogovornik, da im govori što Bog od njih želi… bilo riječima bilo samom svojom pojavom, u jednom ključnom trenutku, bilo na neki drugi način.  I što idemo dalje u noviju povijest to više imamo ukazanja.

Ako je dvadeseto stoljeće označeno ogromnim porastom bezboštva, stradanjima kroz ratove, pobačajima i raznim drugim zločinima označeno je također i posebnim zahvatima Božjim i posebno Njegove Majke. Bog zahvaća u ljudsku povijest tako da šalje svoju majku.

Evo, mi se nalazimo na mjestu (ILAČA) koje je nastalo na temelju Gospina ukazanja. Prije svega, tu smo imali da je provrla voda na putu na neobjašnjiv način. Ljudi su se čudili i nisu znali to objasniti. Bili su sklone dati tome prirodno objašnjenje, da bi onda tu istu noć kad se pojavio izvor vode jedan od mještana imao viđenje u snu. To je ono što zovemo snoviđenje. To je ono što su imali sveci kao što je sveti Ivan Bosco koji je imao objave u snu, ali u Novom zavjetu to je prije svega imao sveti Josip. Njemu se Bog nije objavio kao Gospi, preko anđela izravno nego mu je slao anđela u snu. I onda objavljivao što želi od njega. „Ne boj se,…  to je Dijete Božje, … kreni u Egipat, … vrati se iz Egipta…“ Tu su proročki, objaviteljski snovi gdje se događa ukazanje u snu. Zato je nakon što se pojavio izvor vode objava u snu je bila objašnjenje zašto se izvor pojavio, koje je njegovo porijeklo i da je to Božji dar. Nakon toga tome istome koji je imao snoviđenje događa se da se on budi i da ima viđenje u javi, vidi Gospu. I onda se čak prepao pa se pokrio plahtom, kao malo dijete kad je u strahu, da to na neki način otjera od sebe. I kad je nakon toga maknuo plahtu, opet je vidio Gospu. Tu je bilo ukazanje Gospe na dva načina jednoj osobi. Nakon toga imamo i dodatnu potvrdu, a to su ozdravljenja. Neposredno nakon viđenja događaju se ozdravljenja raznih bolesnika. I to je također Božji znak koji pokazuje da je ovo od Boga izabrano mjesto gdje njen Sin preko nje i njezinog majčinskog zagovora izlijeva milosti na sve one koji ovdje dolaze moliti se pobožno i s vjerom. I na koncu, nakon ozdravljenja, događaju se i skupna viđenja, da mnoštvo koje se ovdje okuplja u više navrata ima priliku vidjeti Gospu. Možemo reći da je to jedinstveno u svijetu. Nije slučajno da mi Ilaču zovemo da je tu HRVATSKI LURD, jer je ILAČA nastala 7 godina nakon Lurda i jer je jedino mjesto Gospinih ukazanja gdje se pojavljuje izvor, gdje izvire voda vezano sa ukazanjima. Kako vidimo tu se događaju ozdravljenja preko vode, preko molitve i preko vjere – kao i u Lurdu. Zato ona s pravom nosi taj naziv.

Imamo također i crkveno odobrenje. Tada je crkva spremno reagirala i u roku od nekoliko mjeseci, manje od godinu dana. Crkva je ispitivala je te stvari i zaključila da može odobriti pobožnost na ovom mjestu te da nema zapreke da ljudi dolaze hodočaste i traže Gospin zagovor za razne svoje potrebe. S te strane to je i priznato ukazanje, a kako vidimo ni nakon 40 godina u Međugorju to nismo dobili, a u Ilači smo to dobili praktički nakon godinu dana.

U Lurdu je samo Bernardica imala ukazanje. Ovdje imamo čovjeka koji je prvi imao ukazanje, a osim njega imamo i puno drugih koji su ovdje imali ukazanje. To je nešto što je možemo reći jedinstveno, koliko ja znam uopće u ukazanjima kao takvima. U pravilu se događa da bude jedan vidioc ili da ima više djece vidioca, ili netko pojedinačno kasnije posvjedoči da je vidio – ali da cijela jedna skupina ljudi u isto vrijeme posvjedoči da su vidjeli Gospu – to je stvarno rijetkost.

To je nešto što možemo usporediti sa čudom koji se dogodilo u Fatimi kad je sunce na nebu zaigralo i na taj način je Bog dao do znanja svim prisutnima kojih je bilo oko 20,000, ako ne i više. (70 000)

Dakle, imamo sve uvjete i sve argumente da Ilača bude jedno svjetsko svetište. Mi gledamo kako je nastao Lurd. Koliko hodočasnika prođe kroz Lurd svake godine? Čini mi se nekih 7 ili 8 milijuna. Kad gledamo što je postalo Međugorje…Onda se pitamo: Zašto je ILača nepoznata čak i u našem samom hrvatskom narodu. Zašto su toliki naši bili u Lurdu i Fatimi, a nikad nisu bili u ILači? Ja sam iz Splita, a u ILaču sam došao tek prije 10 godina. Ali prije toga nisam uopće znao. I većina mojih kolega svećenika ne znaju za postojanja ILače. I tako je, nažalost i u drugim biskupijama. To je inače prisutno kod nas – da ne znamo cijeniti ono što nam je Bog dao. Tko od nas primjerice zna da u Zadru imamo tijelo starca Šimuna bogonosaca, neraspadnuto tijelo toga sveca koji je u rukama držao maloga Isusa u hramu kada su ga Marija i Josip došli prikazati. Tamo ga je STARAC ŠIMUN primio na svoje ruke i rekao: „Sad otpuštaš slugu svoga u miru…“ Sad sam spreman umrijeti. Ispunilo se proročanstvo koje mi je bilo dano. Da je to u nekom drugom narodu, to bi bilo svetište puno veće od svetog Jakova (S. di Compostela) u Španjolskoj. Evo, ni sami Zadrani nisu svjesni kojeg sveca zaštitnika imaju u svome gradu. Koliko nas primjerice zna da VODNJAN u Istri ima preko 200 relikvija svetaca od kojih je 5-6 neraspadnutih tijela svetaca, mučenika iz prvih stoljeća. To se dogodilo spletom okolnosti kad je Dioklecijan osvojio Veneciju pa su se onda trebale skloniti relikvije mučenika jer bi ih osvajač uništio kao neke izdanke praznovjerja. I onda su oni sklonjeni na sigurno u Istru, u crkvu, u Vodnjanu. I oni su tu i danas. Možemo reći da nitko na svijetu nema toliko relikvija na jednom mjestu. Relikvija tolike vrijednosti i važnosti. To su relikvije prvog stupnja. Jedan od razloga zašto je to tako – zašto mi ne znamo cijeniti Ilaču i zašto ne znamo cijeniti neke druge milosne darove koje nam je Bog dao jest i to kad smo bili pod tuđinom i nesvjesno smo razvili osjećaj manje vrijednosti – da je ono što je Bog u našem narodu dao da je to manje vrijedno nego ono što je Bog dao u drugim narodima. I zato idemo u druga svetišta, u druge zemlje, a svoje ne poznamo i zanemarimo.

Možemo reći da u vezi ukazanja postoji jedno zaziranje, kako sam na početku spomenuo, jedna neugoda i kod samih vjernika da možeš reći da vjeruješ u to, da vjeruješ u ukazanja, da vjeruješ u nadnaravno. U današnjem svijetu koji je izgubio vjeru, koji odbacuje vjeru to zvuči provokativno. Često puta nekima zvuči i sablažnjivo. I onda se mi pokušavamo prilagoditi svijetu. A to je krivi način jer mi tako zatajujemo Krista i njegova dobročinstva, zatajujemo dokaze za vjeru. I onda ćemo naravno odgovarati za grijeh propusta.

Imamo čak i među teolozima svećenicima, katehetama i drugim licima – imamo jednu krivu učenost. Što su više studirali teologiju, to manje vjeruje u čuda, toliko su skloni prešućivati čuda. Nadnaravne događaje u Svetom pismu. Ima i onih koji pod utjecajem protestantizma idu dotle da niječu da je Isus činio čuda, da je Isus ozdravljao bolesne, da je Mojsije proveo narod preko Crvenog mora, da je otvorio prolaz preko mora. Oni kažu, dogodila se oseka. Za one opsjednute kažu da to nisu bili opsjednuti nego psihički labilne osobe. Isus je na njih djelovao umirujuće kao neki dobar psiholog. I to je to. A kod onih drugih ozdravljenja kažu da je to sve na psihosomatskoj bazi, da je On na taj način djelovao na njih. Čak ima onih koji su spremni ići tako daleko da dovode u pitanje Isusovo uskrsnuće. Kažu da to nije stvarni događaj, to se nije nikada stvarno dogodilo, nego kažu da je to samo jedna vrijedna poruka, vrijedna za prihvatiti, koja nas potiče da imamo nadu, da se borimo u ovom životu, da se trudimo, da budemo dobri ljudi, čestiti. To je u biti krivotvorenje vjere. U biti to je sakaćenje vjere. Ako mi vjeri oduzmemo ono nadnaravno onda vjera ostane sakata. Kad sam proučavao Gospina svetišta kod nas i vani onda vidim da je moderni pristup sasvim drugačiji od onog starog pristupa svetištima… Mi smo prije imali u Mariji Bistrici i u Sinju, imali smo knjige gdje su se zapisivala čuda koja su se događala u tom svetištu. Čudesna ozdravljenja razne vrste, sa imenom i prezimenom, datumom i koje su vrste čuda. Toga mi danas više nemamo. Imamo samo, koliko ja znam, u Međugorju i u Lurdu, a u drugim svetištima kao da se to ne događa. Ljudi, ako i dožive čudo, oni nemaju kome to priznat. Jednostavno to zadrže je za sebe.

Jedan fratar koji je pisao o Olovu, nekad najvećem Gospinu svetištu na Balkanu, raspitivao se među vjernicima o tome što njima svetište znači i slično. Došao je do toga da je jedna žena rekla tom fratru kako je trebala izgubiti bebu i da se zavjetovala Gospi u Olovu i kako se beba rodila, živa i zdrava. I kaže ona: Ta beba je danas moj sin koji je fratar. Taj sin nikada nije ni čuo da je njegova majka molila za njega, da je pred Gospom Olovskom izmolila njegov život. Postoji jedna suzdržanost i nelagoda da se govori o čudesima, a potječe od utjecaja protestantizma koji se dogodio preko naših učenih ljudi koji potiskuju to nadnaravno. A jednom kad vjera ostane bez nadnaravnoga, na čemu će se ona temeljiti? Na ljudskoj domišljatosti, inteligenciji, trikovima i tako dalje. Ali to je kratkog daha. Osnovni i sastavni dio naše vjere je nadnaravno. Ako to oduzmemo, to je kao da tijelu oduzmemo dušu. A tijelo bez duše ne može. Ne može funkcionirati, ne može živjeti, raspada se. Počinje truliti i pretvori se u prašinu. Zato je važno da mi obnovimo onu samosvijest, da se ne prilagođavamo svijetu, nego da svjedočimo za ona velika djela koja nam je Bog učinio, u našoj narodnoj povijesti i u našoj osobnoj povijesti. „To je ono što sam se osvjedočio“… da je Božje čudo ono što se dogodilo meni… da se ne povlačim, da zahvaljujem Bogu što mi je to dao, da to može podržati, hraniti moju vjeru.

Za Gospu se kaže da je pohranjivala i prebirala te stvari u svom srcu. To znači da ih je duboko usjekla u svoju memoriju. Znati da se svaki dan vraćala na to. Onda sve više osvaja, naša je srce, pušta korijenje i razvija se i mijenja naš život. Kad bi u braku tako supružnici imali na umu onu prvu ljubav koja ih je povezala i dovela na oltar gdje su tražili da Bog bude jamac njihove ljubavi. Kad bi to urezali u sjećanje i kad bi se na to navraćali – to je ono što drži živu njihovu supružničku ljubav, pomaže im da se razvija. Kad te to zaboravi kad se stavi sa strane, kad se dopusti da brige svjetovne odnesu prevagu i da se o tome više ne misli, onda mislim o glupostima: kako ćemo kupiti novo auto, kako ćemo kupiti novi frižider, novu kuhinju… a ono što je Bog učinio u našem životu, to se potpuno smetne i zaboravi.

Dakle, koliko god nije dobro nepoznavanje vjere nije dobra, ni ta kriva učenost koja jednostavno odbacuje ono što je nadnaravno. Zato, čuvajmo se takvih vjernika bez obzira kakve sve titule imali.

Osim što je Ilača HRVATSKI LURD mi ovdje imamo i jedan drugi znamen Božji koji se dogodio  oko stoljeća  nakon Ilače. Bošnjaci su se dogodili odmah 45-e, nakon pada Nezavisne države Hrvatske. Svega desetak dana nakon toga. Bošnjaci su ovdje vrlo blizu. Hrvatski BOŠNJACI su dobili ime HRVATSKA FATIMA, zato jer je bilo više vidioca, bilo ih je 5-6. Oni su vidjeli Gospu i razne svece i to je trajalo više godina. Ono što je tu posebno, između ostalih stvari jest da su se tu događala čuda, da su ljudi dobivali znakove ozdravljenja i sl. no osim toga vidimo da tu ima onih i koji su stradali zbog toga. Na tom mjestu policija je silom išla potisnuti hodočasnike, tako da su ostavljali bombe, tukli su narod.

Jedan svećenik iz Kaštela, dominikanac, kad je išao u Bošnjake da se osvjedoči – je li to istinito ili nije – proboravio je tu dan dva, prespavao u župnom uredu i došao do zaključka da je to autentično ukazanje. Nakon toga on se uputio da se vrati u svoj samostan, tada nije bilo prijevoznih sredstava uputio se pješke, nikad nije došao u svoj samostan. On je nestao putem. S pravom možemo pretpostaviti da je završio kao mučenik, da su ga komunisti putem likvidirali.  

To vrijeme nakon rata, pa čak i godina nakon rata svatko od njih je mogao raspolagati sa bilo čijim životom. Mogao je ubiti svećenika, mogao je ubiti nekog svog suseljanima, proglasiti ga da je kapitalist, kulak ili štajaznam, da je neprijatelj i gotovo, otišla bi glava.

Jedna od stvari koja se mene posebno dojmila u Bošnjacima jest da se Gospa u jednom ukazanju ukazala sa velikom hrvatskom trobojnicom u pozadini (!). Dakle, sa hrvatskom zastavom bez zvijezde, sa zastavom: crven-bijel-plav. U to vrijeme kad se događao Bleiburg, kad se ubijalo ljude na pravdi boga. To je bilo jedno ogromno ohrabrenje za ovaj narod koji je dolazio iz raznih krajeva, iz Vojvodine, iz Bosne i Hercegovine, iz Slavonije i Posavine. Dolazili su čak iz obližnjih zemalja. Tako da se i u Slovačkoj pisalo od o tome. Vijest je bila prodrla i van.

Možemo reći da je to bio početak cijele jedne serije ukazanja koja su se događala nakon Drugog svjetskog rata u raznim našim mjestima, obično u malim mjestima. To se nije moglo istraživati. Komunisti su to silom suzbili. I mi sad, nakon što imamo Hrvatsku državu 30 godina, tek sad se počinje o tome govorit. Ali još i danas se ljudi boje i ne žele o tome pričat.

No, osim šutnje zbog straha imamo i kriva razmišljanja. A to je da jedan proučavatelj Bošnjaka koji je nedavno preminuo, pokojni Uzbašić, kaže kad je pisao, a napisao je 3-4 knjige o Bošnjacima. Jedna od vidjelica je umrla nedavno ovdje u Đakovu. On kaže da se susreo s tim da su mu svećenici, mjesni, iz biskupije rekli: Pa šta će nama Bošnjaci? Imamo već dovoljno svetišta. Tko će voditi brigu o još jednom svetištu? To je  jedno uskogrudno razmišljanje. Ako je Bog poslao svoju majku tu, ako postoji o tom i samo sumnja… i da se to dogodilo u najtežim vremenima, a oni koji su svjedočili zato riskirali su puno. Riskirali su i svoj život. To zavređuje da se ispita. Ako je autentično, onda to zavređuje da mu damo prostor, vrednovanje koje zaslužuje. Tu vidimo kako griješimo i propustom. I u tome nas drugi narodi često pretječu.

Leopold Mandić, da je umro i živio u Hrvatskoj, vjerojatno nikad ne bi bio proglašen svecem. Jer mi takve stvari zanemarimo. „Nije to ništa posebno“ i slično. Ne vidimo koliko smo imali mučenika i nakon Drugog svjetskog rata. Koliko je ljudi izgubilo život u Domovinskom ratu iz mržnje na vjeru… Ljudi koji su umrli iz mržnje na vjeru, oni su automatski mučenici. Treba se netko potruditi prikupiti te podatke i pokrenuti postupak u Rimu da službeno budu proglašeni mučenicima. To su recimo učinili Španjolci za svoje mučenike poginule u građanskom ratu koji se događao u prvoj polovici dvadesetog stoljeća. Mi to za svoje mučenike nismo učinili. Ni za one iza Drugog svjetskog rata, ni za one u Domovinskom ratu, a kamoli za one prije koje smo imali u svojoj povijesti. To je nešto što nije pitanje samo kulture i povijesti nego je pitanje sadašnjosti i budućnosti. Ako mi ne cijenimo one milosti koje smo primili od Boga, one zagovornike koji je imamo u Boga, ako ne znamo prepoznati Božje darove koje smo primili – onda mi u duhovnu borbu ulazimo razoružani, nemamo se na što osloniti, nemamo se s čime boriti. Nemamo što braniti. Mi smo jednostavno ‘tabula rasa’, izbrisana ploča, bez ičega. I to je ono što važno, da osvojimo svoju vjersku pomoć, da usvojimo to da nam je Gospa kroz cijelu povijest bila blizu, posebno onda kad nam je bilo najteže. Vidimo da se i u Domovinskom ratu da se ‘Oluja’ dogodila ne slučajno nego baš na blagdan Gospe snježne. To su stvari koje nam moraju davati snagu, koje nam moraju držati jaku nadu. Onda jasno iz toga ćemo se mi moći drugačije postaviti prema životu. Bit ćemo Božji borci.

Ako mi to zaboravimo, onda će nas potopiti ono crnilo koje dobivamo preko tiskovina, preko medija, preko televizije i slično, onda ćemo misliti da naš život ovisi od tih lokalnih državnih i globalnih moćnika, da smo mi u svemu tome nemoćni i da ne možemo ništa.

Bog je jedini koji je svemoguć. Ako mi držimo oči, uprte u Njega. Onda s njime i mi možemo biti dionici tih Božjih čuda i ta čuda Božja će se nastavljati mijenjat ovaj svijet oko nas.

Slava Ocu… Gospe Ilačka … moli za nas…

Hodočasnici su se unatoč jako lošim vremenskim prognozama i alarmima našli zajedno sa mještanima podno brda Malenica gdje su molili krunicu, a potom sudjelovali na svetoj misi.

Dok smo slušali strašne vijesti iz potopljene Slovenije, dok su Solin i Split plivali u vodi, taj dan Roško polje je bilo pošteđeno nevremena te su tako hodočasnici, među kojima je bilo i djece, mogli nesmetano hodočastiti oko sat vremena pješke po brdu, u narodnim nošnjama i sa barjacima te s Gospinim kipom kojeg su nosili Marijini ratnici iz Splita.  (Lijepu snimku s hodočašća napravili su Marijini ratnici, a zajedno sa propovijedi možete je pronaći ovdje: yt VJERNI BOGU )

U propovijedi je don Josip Mužić govorio o blagdanu Gospe Snježne kad se slavi posveta bazilike sv. Marije Velike, no zaboravlja se često da je tom blagdanu prethodilo jedno čudo tj. da je u kolovozu pao snijeg.

Što se tiče ovdašnjeg ukazanja postavlja se pitanje – Je li moguće da je djevojčica Iva Livaja lagala o Gospinim ukazanjima i kroz dvije godine je tvrdila da vidi Gospu, a znajući da je u to vrijeme bilo jako opasno tako nešto govoriti i da time svoje bližnje izlaže opasnosti progona?   Naravno, na Crkvi je da ispita i da donese konačan sud.

U ovaj dan hodočašća je i proslava Dana pobjede u domovinskom ratu, “Oluje” pa su se u koloni hodočasnika vijorile i Hrvatske zastave.

Don Jozo je govorio o  o potrebi da budemo svjetlo poganskoj Evropi, da budemo ponosni i da se sjećamo kako pobjede dolaze uz Božju i Gospinu pomoć, uz molitve krunice, ne zbog naše pameti ili sposobnosti. Također je pozvao da ne molimo Boga da nas štedi nego da od nas čini svecima.

kardinal John Henry Newman

…

Sluga Božji Josip Lang o pobožnosti Gospi piše svojoj majci:

„A, majko moja, svi trebamo Mariju ako hoćemo da se spasimo. Ona je korablja naša koja spasava od potopa u paklu… „…

Mnogi Hrvati štuju Gospu, a istodobno se odaju raznim grijesima. O njima piše bl. Alojzije Stepinac: …

…

„Taj osjećaj o Marijinoj dobroti i moći kao Bogorodice prožimao je oduvijek čitavo kršćanstvo. Zato su se njoj utjecali ponajprije grešnici, da se spase od osvete srdžbe Božje. I to je posve razumljivo. Ta već je poganin Aleksandar Veliki rekao jednom zgodom:

„Jedna jedina suza moje majke poništava mnoge smrtne osude.“

Ako je dakle već jedan poganin tako častio svoju majku tko bi se usudio pomisliti da Krist Gospodin manje štuje svoju Majku kojoj za ljubav kad Ga zaprosi briše i poništava smrtne osude nad nesretnim grešnicima?“

(Alojzije Stepinac, Katehetske propovijedi, 1,208.)

…

Josip Lang: „Grešniče ali znaj, bili tvoji grijesi ne znam kako veliki, ne zdvajaj, znaj, Marija te ipak ljubi!“

„Ali oči Marijine, majčine su oči, oči su naše majke. To su oči koje najdublje zaviruju u bijedu naše duše; to su oči koje su već na zemlji najbolje poznavale nevolje i jade ljudske, koje su na zemlji nebrojene potoke suza prolile zbog grijeha i tvrdoće ljudskog srca; to su oči koje i sada na Nebu i s Neba gledaju na nevolje i bijede ovoga svijeta“

…

Na yt – VJERNI BOGU

Izvor:

Gospina je kućica od apostolskih vremena postala mjesto bogoštovlja jer su se u njoj zbila dva ključna misterija naše vjere: navještenje i utjelovljenje

Sv. Jelena je nad Svetom kućom i s njom povezanom špiljom podigla crkvu.

Bazilika je tijekom raznih povijesnih promjena opstala sve do 1260. godine kada ju je porušio egipatski sultan Mameluk ed-din Bondokar.

Unatoč tomu podzemna kapela i Sveta kuća ostale su sačuvane.

Kada je 16. lipnja 1291. godine pao Akkon, zadnje križarsko uporište u Svetoj zemlji, Gospina kuća čudesno dolazi na Trsat.

Svetu su kuću 10 svibnja prvi opazili ljudi koji su se bili uputili u sječu drva, dojmilo ih se što je kuća bila bez temelja i što je u njoj bio križ i drveni Bogorodičin kip.

Vjernici su se odmah počeli okupljati, a neki su od njih na povratku obavijestili svog župnika don Aleksandra koji je već tri godine bolovao do neizlječive bolesti.

On im je rekao da je to kuća Majke Božje, da se ne brinu i da će im sljedećeg dana, u nedjelju, dati objašnjene.

U nedjelju se, na čuđenje vjernika, župnik pojavio zdrav i rekao im da je u snu dobio objavu da je to Gospina kuća i da ga je Gospa ozdravila.

(…)

Više na videu u prilogu – iz knjige GOSPA I HRVATI, autora don Josipa Mužića

Hrvati su se zavjetovali da će sagraditi crkvu ako prestane kuga. Kuga je prestala i sagradila se crkva. 1710: svi su doprinosili gradnji crkve, mladi i stari. Na svetkovinu Velike Gospe mještani obilježavaju i spomen na gradnju crkve

Iz knjige: Gospa i Hrvati, prof. dr. don Josip Mužić