Ne čuditi se vlastitim grijesima – Ljudska bijeda. Dokle god budemo nosili same sebe, nećemo nositi ništa što ima veliku vrijednost. To što se pali čovjek ne može naviknuti na vlastitu bijedu, za njega je istovremeno i čast i muka. Princ kojemu je oduzeta vlast i koji je upropašten zbog grijeha praroditelja, čuva uvijek u dubini srca osjećaj urođene plemenitosti i nevinosti koja je trebala biti njegova baština i zato kod svakoga pada jedva jedvice uspije uzdržati krik iznenađenja, kao da mu se dogodila neka teška nesreća. On izgleda kao Samson koji je izgubio svu snagu, jer mu je izdajnička ruka odrezala kosu. “Ustani” – viču mu – “Dolaze Filistejci”. On se diže, umišljajući da će kao i uvijek zastrašiti neprijatelje, ali nije svjestan da je izgubio prvotnu snagu.

Koliko god plemenito bilo korijenje tog spremnog protivljenja vlastitom padu, njegovi plodovi su odveć gorki da ne bi bili odmah voljni da ga suzbiju, i kako ćemo vidjeti, obeshrabrenje, koje upropaštava tolike duše, otvara sebi potiho put po toj zbunjenosti koja prati pad. Stoga nas Franjo Saleški želi odmah zaštiti od takve opasnosti.

Po primjeru uzvišenih naučitelja i prosvjetljenih mudraca, sveti biskup uvijek očituje veliku samilost prema ljudskoj slabosti: “O ljudska bijedo, ljudska bijedo” govorio je ponavljajući – “Kolikim slabostima smo okruženi! I što drugo možemo činiti sami po sebi nego griješiti?“ U tim riječima kao i u svim njegovim spisima osjećamo da ga je visina savršenosti koji je dostigao osposobila da se dublje zagleda u ponor bijede koju je u nama prouzrokovao istočni grijeh. On je to imao u vidu sa svim dušama koje je morao duhovno voditi i nije se umarao neprestano ih podsjećao na tu tužnu stvarnost palog čovjeka:

“Kažete mi -, pisao je jednoj gospođi, da živite s tisućama nesavršenosti. Istina je, draga moja kćeri, ali možda zato što se ne trudite da ih iz dana u dan umrtvite? Uostalom, istina je također da sve dotle dok smo u ovom smrtnom i propadljivom tijelu, uvijek će nam nešto nedostajati”

Jadikujete – kaže drugdje – jer unatoč želji za savršenstvu koju imate da se pročistite u Božjoj ljubavi, u život uvijek vam se umiješaju nesavršenosti i pogreške. Odgovaram vam da nikada neće biti moguće u potpunosti se odreći samih sebe dok smo na zemlji. Potrebno je podnositi same sebe dotle dok se Bogu svidi pozvati nas u Nebo i sve dok se vučemo nećemo, uistinu, donijeti ništa dragocijenoga… Opće načelo, da u ovom životu nitko neće biti toliko svet da ne bi bio podložan nesavršenostima!

/Knjiga u PDF formatu/

…

Sveti Franjo Saleški je rođen 1567. godine u dvorcu grofova Sales u Savoji (Francuska) u obitelji sa trinaestero djece. Već u jedanaestoj godini probudila se u njemu želja da postane svećenik, no njegov otac je za njega imao sasvim druge planove. S petnaest godina ga šalje u Pariz na studij filozofije i teologije, a u Padovi je doktorirao crkveno i građansko pravo. Nakon studija na veliko iznenađenje svoga oca koji mu je već bio izgradio odvjetničku karijeru, odlučio je postati svećenik. U vrijeme kalvinističke krize s uspjehom radi na obraćenju kalvina. Zahvaljujući njemu preko 70 tisuća osoba se vratilo na katoličku vjeru, a 1602 godine postaje biskup Ženeve. U svom misijskom i svećeničkom poslanju pisao je razne letke i brošure, kojima je ljude poticao na vjeru. To su bile prve novine njegova vremena. Napisao je više asketskih i mističnih djela među kojima su najpoznatija Uvod u pobožni život (Filotea) i Rasprava o Božjoj ljubavi (Teotim). 

Pavlova zaslijepljenost nije se zadovoljila time što su kršćani bili protjerani iz Jeruzalema. Zalazio je u okolinu jeruzalemsku i u daljnje gradove da uguši tu, kako je mislio, krivu vjeru. Goreći od mržnje na kršćane i od želje da ih zatre, zatraži od istoga onog Velikog svećenika Kajfe, koji je Isusa osudio na smrt, punomoć da pođe u glavni grad Sirije Damask, gdje je bilo mnogo Židova. Tu će potražiti kršćane i ako nađe koga dovest će ga svezana u Jeruzalem, bio muško ili žensko. Dobivši zatraženu pomoć, krene Pavao s nekoliko naoružanih ljudi na put.  Da prispije u Damask trebalo mu je prevaliti 213 kilometra, a to je još dalje nego cestom iz Zagreba u Rijeku. …

A što se događalo na putu u Damask, kako se Pavlu (tada poznatijem kao Savlu), ukazao uskrsli Isus i što mu je rekao čitamo u Djelima apostolskim u 9 poglavlju:

9

O Bože moj! Kada bismo mi, dragi moj Teotime, nebeska nadahnuća primali sa svim opsegom njihove snage, u kako malo vremena bismo mi brzo i daleko doprli u svetosti. Kolikogod obilan bio izvor i kakogod snažno tekle njegove vode, one će natapati vrt ne prema svojemu tijeku već prema tome, kako je malen ili velik kanal kojim one protječu. Tako i Duh Sveti kao najbolniji izvor žive vode sa svih strana prodire u naše srce, osim po slobodnom pristanku naše volje. I radi toga će on svoju milost izliti u nj jedino prema onoj mjeri, u kojoj se njemu svidi i prema našoj vlastitoj pripravnosti i suradnji. Tako nas uči i sveti Tridentinski koncil koji kako ja mislim baš radi te potrebne suglasnosti našeg pristanka s Božjom milošću govori o dragovoljnom prihvaćanju milosti. (Šesta sjednica, peta glava) 

U tom smislu opominje nas sv. Pavao da ne primamo Božju milost uzaludno. 2 Kor 6,1. Jer, bolesnik koji bi primio lijek u svoju ruku, a ne bi ga progutao u želudac, primio bi doduše lijek u svoju ruku, a ga uistinu ne bi uzeo, tj uzeo bi ga ali na nekoristan i neplodan način. Tako isto i mi uzalud primamo Božju milost, kada je primamo samo na vratima srca, a ne primimo je pristankom srca. Na taj način mi je primamo, a da je ne primamo, to jest mi je primamo bez ploda, jer nema nikakve koristi od toga da osjetimo Božje nadahnuće, a ne pristanemo na nj.

Ako bi nadalje bolesnik, kojemu smo lijek stavili u ruku, taj lijek uistinu uzeo u želudac, ali samo jedan njegov dio, a ne sav lijek, tada bi lijek doduše djelovao, ali njegovo bi djelovanje bilo samo djelomično a ne potpuno. Tako je isto i kada nam Bog šalje veliko i snažno nadahnuće, da prigrlimo njegovu ljubav, a mi ne prihvatimo to nadahnuće u svom njegovom opsegu, nego samo jedan njegov dio. Ono će nam tada koristiti samo tim svojim dijelom, koji smo mi prihvatili. Katkada nas Bog nadahnjuje, da njemu za ljubav učinimo mnogo, ali mi ne pristajemo na cijelo nadahnuće, već samo na neki njegov dio. Mi se ponašamo kao i oni dobri ljudi u evanđelju, kojima je Spasitelj uputio nadahnuće, da idu za njim, ali oni su sebi pridržavali pravo da rade još i nešto drugo, tako da primjer jedan da ide najprije pokopati svojega oca Mt 2,21, drugi da se ide oprostiti sa svojom obitelji Lk 9,59

Po Elizejevoj molitvi na čudesan način umnoženo ulje nije nikada prestalo teći, sve dok je siromašna udovica imala praznih posuda. A kada ona više nije imala praznih posuda, u koje bi primila ulje, njegovo je ulje presušilo. 4 Kr 4,26. U onoj mjeri u kojoj se ono dade rastezati i širiti, u kojoj ono ne zatvara prazninu svojega pristanka Božjoj ljubavi, ona će uvijek u nj lijevati i bez prestanka širiti u njemu svoja sveta nadahnuća, koja trajno rastu i postaju uzrok, da i u nama sve više i više raste sveta božanska ljubav. Pa kada više nema praznine i kada mi više ne dajemo svoj pristanak, ona jednostavno stane i prestane dalje teći.

Gdje dakle leži razlog, što u ljubavi prema Bogu nismo napredovali tako daleko kao sv. Augustin, sv. Franjo, sv. Katarina Genovska, sv. Franciska? Teotime moj, razlog leži u tome da nam Bog nije dao u tu svrhu potrebnu milost. A zašto nam Bog nije dao tu milost? Jer mi nismo odgovorili njegovim nadahnućima, kako smo trebali odgovoriti. A zašto nismo odgovorili* Jer smo slobodni i jer smo zlouporijebili svoju slobodu. A zašto smo tako zloupotrijebili svoju slobodu? Dragi moj Teotime, nije potrebno da idemo dalje, jer kako veli sv. Augustin, pokvarenost naše volje ne dolazi ni od jednoga uzroka, nego od slabosti uzroka, koji počinja grijeh. A ne smijemo misliti ni to da možemo naći razlog za pogrešku, koja počinja grijeh, jer pogreška ne bi bila grijeh kada ne bi bila bez razloga.

Pobožni brat Rufin u jednome od viđenja gledao je nebesku slavu do koje je sv. Franjo došao svojom poniznošću. Tada je brat Rufin upitao sv. Franju:
“Dragi moj oče, molim vas, recite mi po istini, što vi mislite sami o sebi?”

Nato mu svetac odgovorio: “Svakako ja se držim za najvećega grešnika na svijetu i za čovjeka koji najmanje služi našemu Gospodinu!” Na takav odgovor Rufin uzvrati svecu: “Kako vi to možete govoriti po istini i po savjesti, kada mnogi drugi ljudi, kako se to očito vidi, počinjaju mnoštvo velikih grijeha, od kojih ste vi, hvala Bogu izuzeti? Sv. Franjo odgovori dalje: “Da je Bog toliko išao na ruku tim drugima o kojima ti govoriš, i pomagao im tolikom milošću, kolikom je pomagao meni, ja sam siguran da bi oni kakogod bili zli, bili mnogo zahvalniji za Božje darove nego sam ja i da bi mu mnogo bolje služili nego mu ja služim. I kada bi Bog mene ostavio, ja bih učinio mnogo više navaljalština nego itko drugi. (Chron Fratr. Minorum 1.10, 6.68)

Vidiš dakle, dragi moj Teotime, tako je mislio i govorio čovjek, koji gotovo više i nije bio čovjek, nego seraf na zemlji. Siguran sam da je on tako govorio sam od sebe i da mu je taj govor stavila u usta njegova poniznost. Ali to, što je rekao, on je držao za čistu istinu, to jest da jednaku milost danu jednakim milosrđem jedan grešnik može upotrijebiti korisnije nego drugi.

Izvor: Teotim – Rasprava o Božjoj ljubavi, sveti Franjo Saleški, pogl. 11.

U ne tako dalekoj prošlosti nerijetke izvanredne pojave primijećene na Gospinu liku nisu izazvale osobito veliko čuđenje. Naime, tada se računalo na Marijinu djelatnu pomoć pa kad bi se dobio od nje kakav znak, to se znalo protumačiti kao odgovor ili poruka čime se razrješava određena poteškoća.

Gospa je kao brižna majka upozoravala na predstojeća zla i pozivala na obraćenje kako bi se ta zla uklonila.

Doživjevši ukazanje Gospe udovica Jelena Grubišić molila je pred kipom Gospe od Zečeva da dobije potvrdu ukazanja, i na dan 4. svibnja 1516. kip je u dva navrata proplakao u nazočnosti vjernika i svećenika. U ukazanjima je Gospa poručila kako se može odvratiti predstojeću Božju kaznu, no stanovnici Nina su se oglušili i grad su između ostalog, Mlečani dva put zapalili i porušili 1570. te 1646. godine.

U Šibenskoj se katedrali na glavnom oltaru štuje slika Gospe od Plača. Ta se slika prethodno nalazila na gradskim zidinama gdje je 4. travnja 1635. godine proplakala, a na slici su se pojavile prave suze koje su s naslikana Gospina lica očito i opipljivo tekle iz Gospinih očiju,  a tako je bilo i koji dan kasnije. Tadašnji upravitelj biskupije don Ivan Zorić pokrenuo je službeni proces koji je zaključio da je riječ o čudu nakon toga slika je 8. svibnja 1636. godine svečano prenesena u katedralu gdje se ponovilo isto: s naslikana Gospina lice su tekle još obilnije. I tada je pokrenut proces koji je iznova utvrdio da je riječ o nadnaravnom događaju. Vjernici su zaključili da su to upozorenja o nadolazećim Božjim kaznama. I doista, tri su zla pogodila Šibenik: 1645. godine Kandijski rat uslijed kojega su osmanlije opustošile okolicu grada, dvije godine potom (1647.) Mehmed Tekelija opsjedao je napadao grad dvadeset i šest dana, a Šibenčani su se tada utekli Gospi od Plača i spasili se njezinim zagovorom, vapeći joj neprestance. Dvije godine nakon drugoga zla, došlo je i treće zlo: kuga (1649.) koja je pomorila osam i pol tisuća osoba, preživjelih je ostalo svega dvije do tri tisuće.

U Čiprovcu (Bugarska) se nalazila preslika slike Gospe Olovske, i na čiprovačkoj su se slici pojavile suze na Gospinu licu, prvi put 1669. godine prije paljenja Čiprovca, potom 1679. prije pokolja katolika u Bugarskoj. (…)

Zabilježeno je kako je u dva navrata (1650. i 1677.) proplakala Gospina slika na Klisu, kao i to da je Gospina slika koja se časti u svetištu Gospe na Hladima u Kaštel Sućurcu, više puta bila viđena tužna, sa suzom na oku.

Slične se pojave događaju i u  naše doba.

Gipsani Gospin kip, kupljen u Međugorju proplakao je krvavim suzama u mjestu Civitavecchia blizu Rima. Prvi put se to dogodilo 2. veljače 1995. u kući obitelji Gregori gdje se to, u nazočnosti mnogih svjedoka, ponovilo još dvanaest puta. Zadnji četrnaesti put (14. ožujka 1995.) kip je proplakao u biskupovu domu i biskupovoj nazočnosti. U poruci je zatraženo da se više ne dopusti da gospa plače krv svojega Sina. Drugi istovjetni kip koji je kardinal Deskur poklonio obitelji Gregori ispuštao je mirišljavo ulje. Oba su kipa razbijena da bi se ispitao i provjerio njihov sastav, no nije pronađeno ništa što bi moglo objasniti krv i ulje koje su vidjeli. Mjesni biskup Girolamo Grillo (1930.-2016.) ustanovio je dijecezansko povjerenstvo koje je potvrdilo vjerodostojnost događanja te je uzdigao mjesnu crkvu u svetište.

U samom Međugorju već se godinama svakodnevno odgađa slična pojava na brončanom kipu Uskrslog Krista visoku šest metara. Kip je postavljen 1998. no pojava je prvi put primijećena 2001. godine. Iz desne noge u predjelu potkoljenice svakodnevno cure kapi bistre tekućine. Stručna ispitivanja tih kapi pokazala su da je riječ o tekućini koja je po kemijskom sastavu istovjetna ljudskim suzama. Pojava se događa po svakom vremenu i temperaturu i nije razjašnjena do danas.

No na Gospinu licu su se događale i druge promjene manje dramatične ali dojmljive. (…)

Izvor: 

Hildegarda iz Bingena rođena je 1098. godine u Njemačkoj, kao deseto dijete stare plemićke obitelji Bermersheimer. Već u dobi od tri godine pokazuje proročki dar.

 Jednog je dana Hildegarda trčala po livadi sa svojom dadiljom. „Pogledaj ono malo tele tamo prijeko!“ – povikala je Hildegarda. „Posve je bijelo, samo na glavi i na nogama ima mrlje. Ah i na leđima ima nekoliko mrlja.“ Dadilja nigdje nije mogla vidjeti nikakvo tele. Tada Hildegarda pokaže na steonu kravu: „Tamo je, vidiš!“ Dadilja je samo okretala glavom misleći: Što sve može dječja mašta. Smijući se izvjestila je Hildegardinu majku o najnovijim opažanjima. Međutim kada se otelilo tele nitko se više nije smijao. Izgledalo je točno kako ga je trogodišnja Hildegarda opisala. Roditelji su tada počeli shvaćati kakav čudesan dar im je Bog stavio u kolijevku njihova malog djeteta.

Zbog toga su njeni roditelji odlučili svoje dijete staviti u Božju službu. Nije im bila lagana ta pomisao rastati se od svoje male ljubimice, ali su također bili svjesni da tako Bogu daju svoju desetinu, svoj dar koji mu pripada.

Božja providnost je htjela da je baš u to vrijeme kad su oni o tom razmišljali, a kad je mala Hildegarda imala tek sedam godina, u njihovu susjedstvu, u jednom zamku, grofova kći donijela odluku o odlasku u klauzuru.

Jutta je drage volje prihvatila prijedlog da sa sobom povede i malu Hildegardu te da se o njoj brine. Za Juttu je bilo prava milina u zboru sestara čuti i Hildegardin glasić kako slavi Boga.

Klauzura o kojoj je riječ bila je priključena benediktinskom samostanu.  Mala Hildegarda je mislila kako svi vide što i onda pa je govorila drugima o svojim vizijama. No, kad je imala petnaest godina shvatila je kako stvari stoje, pa više nije drugima očitovala ono što vidi.

Mnoge od objava koje je Bog davao Hildegardi odnose se na tjelesno i duhovno zdravlje čovjeka.

U vezi s tim spomenimo samo to da je Hildegarda smatarala kako je za zdrav život čovjeka potreban redoviti molitveni život, prehrana namirnicama iz prirode te kretanje. 

Često je mučena bolestima i mnogo je godina živjela skromno kao redovnica. Kad je umrla Jutta koja je bila poglavaraica samostana, nasljedila ju je njena mala duhovna kći, Hildegarda.

Izvor: 

Nastoj dragi prijatelju, biti prijatelj i pomoćnik duša u čistilištu. Živi u svetom saobraćanju sa svetim dušama pa ćeš vidjeti koliko će ti utjehe, snage to pružiti u teškim časovima tvoga života, i bit ćeš sretan kada oslobođena duša bude molila za tebe, a Isus ti uzvrati svojom ljubavlju po svom obećanju stostruko.

Jesi li se duhom prenio u Čistilište i samo za čas slušao bolne vapaje, što ih oni upravljaju svojoj rodbini, prijateljima i znancima?

O prijatelji, već toliko vremena da vas čekamo, a vas nema, pa nema. Mi vas zovemo, a vi ne odgovarate. Trpimo od ovih muka, kojima se ništa ne može prispodobiti; a vi nas ne sažaljavate, uzdišemo, a vi nas ne tješite! “Jao, jao” Svi oni koje smo za života ljubili najvećom ljubavlju ostavili su nas! Mi sirote plačemo u ovoj mrkloj noći patnja i muka, a nema nikoga da nas utješi! Ah, sve je svršilo, svršilo je za uvijek. Naši su nas vlastiti zaboravili i već nas ni samo jedna uspomena ne veže sa zemljom. “Svagdje samo zaborav, zaborav nad svim našim životom i djelima, kojih se ni samo jednom riječicom ne sjećaju;  zaborav za našim imenom koje više nitko ne izgovara; zaborav za našim grobom, koji nitko više ne pohađa; zaborav nad samom našom srti, koju više nitko ne plače… Zaborav svagdje i posvuda!

Posvuda? Oh! Varate se drage duše, ima na zemlji srce, koji nikada ne zaboravlja, srce koje je uvijek pripravno, da dođe u pomoć svojim zapuštenim pokojnicima: to je srce jedne majke, srce katoličke Crkve! Svaki dan preko svete Mise ona po ustima svojih svećenika moli za vas: pokoj, mir i svjetlost.

Kako se ugađa i sviđa Božjoj dobroti i milosrđu kad Ga se moli da primi koju dušu u vječni pokoj, vječno blaženstvo! Siromašna dušo, koju Bog ljubi, ali s kojom On mora biti pravedan, dok ne platiš i ne zadovoljiš i do najmanje sitnice, kako te žalim!

Kad će se tebe sjetiti tvoja rodbina, prijatelji i znanci, pa tvog dug platiti! Oni to mogu učiniti neka dakle ni časa ne čekaju.

Kako će sretan život provoditi i kako sigurno mjesto čeka u nebu sve one koji su jednu dušu izbavili iz čistilišnih muka. Nema časa, a da ta sretna duša ne govori Spasitelju svome Ovoj duši moram zahvaliti što sam Te Bože moj prije vidjela! Spasi je dakle!

Sve ono što iz ljubavi darujemo sve tim dušama u čistilištu – veli sv Ambrozije – pretvara se za nas u milost, a iza naše smrti naći ćemo stostruku zaslugu. E da bi se još više oduševio da moliš za duše u čistilištu promotri časak razloge radi koji se moraš žrtvovati za njih, moliti i žrtvovovati.

Sredstva kojima možemo priteći u pomoć siromašnim dušama, jesu sva djela kršćanske pobožnosti. Ali najuspješnije sredstvo jest sv. Misa jer je tu ona ista presveta Krv koja je spasila svijet te spašava i siromašne duše.

Drugo moćno sredstvo za spas duša u Čistilištu je sv. Krunica, jer je obdarena sa toliko oprosta.

Služimo se dakle jednim i drugim sredstvom kao sa dva nepresušna vrela kojima ćemo gasiti strašan oganj, koji muči siromašne duše naših umrlih pokojnika.

Najuspješnije sredstvo kako da oslobodimo sv. duše jest bez dvojbe sv. Misa.

Naš dragi Isus je došao na svijet da dade zadovoljštinu svom Nebeskom Ocu. Kad se žrtvovao na Kalvariji, On je umro, da izbriše naše grijehe. Žrtva je pak sv. Mise ista kao i ona na Kalvariji. Na oltaru, kao nekada na Križu, Isus se žrtvuje za nas moleći oproštenje za grešnike. Svete duše u Čistilištu ne samo da su dionice ovih zasluga nego pobiru najveće plodove. Krv presvete Žrtve silazi kao obilna rosa u oganj muka, od kojih trpe svete duše ublažujući njihovu trajnost. Vrijednost je jedne svete Mise tolika da bi ona sama dostajala da isprazni Čistilište, kako vele sv. oci, da im Isus ne omeđuje učinke i raspoloženje onoga koji je prikazuje prema svojim visokim ciljevima.

Odakle onda tolika nemarnost kod mnogih kršćana, da se posluže ovim moćnim sredstvom?

Izvor: Molitvenik za duše u čistilištu, Iz uvoda

Bl. Ivan Merz je bio zaljubljenik u lijepu liturgiju. U dane Velikog tjedna toliko bi bio potresen pjevanjem i liturgijskim obredima da je te dane na poseban način osjećao ono što se događalo s Isusom: Posljednja večera, ustanova euharistije, muka i smrt te na posljetku radost uskrsnuća.
Nije teško zaključiti kako je u ono vrijeme BOG bio u centru liturgije, u pjevanju, u gestama, u svemu.
Nadajmo se da će se Bog opet vratiti u centar naših slavlja, jer ako ne bude, nema li nas pravo i kazniti te nam uskratiti ono što je na zemlji najsvetije?

(Beč, ponedjeljak, 5.IV.1920.)

Proveo sam od čiste srijede do danas u St. Gabrijelu kraj Modlinga. Bio je to moj najljepši Uskrs; proživljavao sam umjetnički refleks velikih događanja – Kristovu muku i Njegov Uskrs – uživivši se u liturgijsku umjetnost. Ispočetka smo postili, šutjeli i razmišljali. Kada se je svjetska buka raspršila i duša ostala mirna, sama sa sobom, iz dubine se je poput pjene dizalo blato grijeha, koje se je nakupilo skoro nesvjesno. Zatim sjajno pjevanje lamentacija pa diona Misa Velikog Četvrtka sa svojim veseljem i sv. Pričesti unutar svečane Mise upravo onako, kao kada je Isus ustanovio presv. Euharistiju, pa onda žalost usred te Mise sa ritmičkim kretnjama svih redovnika i sjajnom pratnjom orkestra itd.

Otkrivenje Križa, te trpljenje Križnog puta su potresli mojom dušom. U subotu opet ono silno veselje nad uskrsnulim Spasiteljem, koje je tako divan izražaj našlo u liturgiji.

Kao što je teologija centralna znanost tako je liturgija centralna umjetnost. Ona je sasvim objektivna i odgovara Wagnerovu idealu, koji je htio sjediniti sve umjetnosti u jednu. Liturgija je izražaj duše Crkve, na njenom temelju lako bi bilo izraditi teoriju umjetnosti. U njoj se ogledava kao u kakvom zrcalu život Kristov, ali ne onakav kakav nam se u povijesti čini, nego onakav kako ga gleda objektivni gledalac koji nije vezan na vrijeme ni na mjesto već iz visine promatra život, videći sav nadnaravni savez događaja: recimo kako ga promatra anđeo. Na taj način postaje umjetnost objektivno zrcalo za života, koje pohvata i one niti, koje obični čovjek ne opaža. Liturgija je dosegla vrhunac: ona je najveća umjetnička tvorevina koja opstoji na svijetu, a uz to je ona centralna umjetnina, jer umjetnički prikazuje život Kristov, koji je centar povijesti. Sve ostale umjetnosti se moraju služiti istom metodom kao Duh Sveti u liturgiji: umjetnik mora npr. motiv rata, ljubavi, bluda, ubojstva i razne ostale teme umjetnosti prikazati u nadnaravnom savezu i čim bolje on to učini tim je umjetnina vrjednija. Naravno za to se traži da bude umjetnik svet. Uzmimo npr Krist kaže: Tko pogleda na ženu bližnjega s pohotom, čini u duši svojoj grijeh. Za Krista je to dovoljno i on tu ideju ne može dalje i na široko obrazlagati, jer on mora zasijati sjeme svih ideja koje vladaju i koje će vladati u čovječanstvu.  Tu ideju je Tolstoj u Kreutzerovoj sonati obradio i to vrlo dobro: on objektivno promatra ljudsko društvo i ono se zrcali na zaseban način u njegovoj duši. Slika u tom zrcalu prikazuje sve niti bludnje i grijeha u koje se je zaplelo moderno društvo. Tolstoj se dakle služi liturgijskom metodom. Ona izreka u Evanđelju je samo karika na koju je nadovezan ovaj roman. Ova se metoda da primijeniti na sve umjetničke tvorevine i u koliko su one teocentrične imaju umjetničku vrijednost. Samostan St. Gabrijel ostat će mi nezaboravan za cijeli život. Pokazuje kako Crkva Katolička rađa svukud novo prekrasno cvijeće. Ima oko 300 teologa Nijemaca iz Reicha, koji idu u Kongo, Novu Gvineju i druge zemlje da šire Kristovo Evanđelje. Većinom su snažni lijepi ljudi, šutljivi i ponizni. Ustaju u 3 1/4 izjutra i svu svoju ljubav su koncentrirali na službu Božju. St. Gabrijel je mali Beuron.

Izvor: 

Pogledajmo što piše Michael Rose, na temelju svog istraživanja provedenog među 125 ispitanika, (bogoslova, svećenika, rektora… ) 

Pisac knjige “Goodbye, good man” – “Doviđenja, dobri ljudi” Michael Rose kaže da je tijekom jubilarne 2000. godine posvetio puno vremena i energije kako bi intervjuirao  desetke bogoslova, bivših bogoslova, nedavno zaređenih svećenika, rektora sjemeništa te je pisao na osnovu svjedočanstava svojih 125 sugovornika. Oni su predstavnici 50 biskupija i 22 glavne bogoslovije.   

To su muškarci koji su odani učenju Crkve, koji gledaju na papinstvo kao na duhovno vodstvo, mole krunicu i prigrlili su celibat. Oni ne podržavaju programe koji nisu Crkveni. Njihovo svjedočenje često je potkrijepljeno dokumentarnim dokazima. Opisuju razne prepreke koje se namjerno stavljaju na put autentičnosti svećenička zvanja, što je dovelo do prijevremenog otpusta pravovjernih bogoslova ili njihov dobrovoljni odlazak. 

 To najčešće uključuje  

• pristranost u postupku procjenjivanja   
• neetičko psihološko savjetovanje 
• članovi fakulteta i duhovni ravnatelji koji se usredotočuju na otkrivanje znakova pravovjernosti među bogoslovima 
• moralni život nekih bogoslova nije u skladu sa kršćanskim standardima  
• odobravanje homoseksualnih praksi 
• promicanje ideja i učenja koja nisu u skladu sa temeljnim istinama Katoličke Crkve  
• otvoreni prezir prema pravilnoj liturgiji i tradicionalnim pobožnostima  
• duhovna ili psihološka manipulacija i zlostavljanje 

Svakako se na samom početku mora priznati da nije svaki kandidat koji stupa u bogosloviju prikladan za svećenika.   

Bogoslovija je mjesto koje je zamišljeno tako da pomogne čovjeku razabrati ovaj poziv. Mnogi na kraju ostave studij jer su shvatili da svećenički poziv nije njihov. Drugi su s pravom otpušteni iz institucija zbog nepravilnosti koje bi ukazivale na to da kandidat nije pogodan za svećeništvo.  

U knjizi ipak nije govor o onima koji nisu bili  prikladni, već o onima koji jesu bili prikladni, tj. o sustavu koji onemogućuje i stavlja prepreke istinskim svećeničkim zvanjima i to stoga jer se doživljavaju kao prijetnja njihovom načinu života.  

Oni koji su na vlasti u mnogim bogoslovijama motivirani su željom da se crkvena služba redefinira prema nekom njihovu, novom modelu, koji bi uključivao žene svećenice, posvjetovnjačenu liturgiju i “mekaniji” pristup crkvenom učenju. Tako bi se stvorila jedna “politički korektna Crkva”, koja se nikom ne zamjeri.  

A što se onda čini sa pravovjernim bogoslovima? Takvog se onda etiketira kao onog koji “razjedinjuje”, “stvara smetnje”, “previše je krut”, i kao takav “neprikladan za svećenstvo”.  

Jednom kad ode iz bogoslovije, obično ga se ucjenjuje i teško će biti prihvaćen u drugu bogosloviju ili biskupiju.  

Komunikacija je brza i učinkovita u “čišćenju pravovjernih” ljudi iz bogoslovija. Problem je sa nepravednim procjenjivanjem kandidata, makar postoje i oni drugi koji stvarno nisu prikladni. Mnogo je onih prema kojima se postupa nepravedno, koji su zlostavljani emocionalno i duhovno te odlaze pognute glave. Mnogi osjećaju da imaju poziv za svećenstvo, ali da se nemaju komu obratiti, kamo okrenuti.  

U mnogim slučajevima kandidat odlazi zbunjen ne vidjevši zašto ne bi bio prikladan za svećenstvo, ali svejedno prihvaća taj zaključak.  

Drugi odlaze skandalizirani, ali im je neugodno reći prijateljima i rodbini, onima koji su se molili za njih, zašto su napustili formaciju.   

Mnogi završe s gadnom reputacijom kad drugi zaključe da su odbijeni iz psiholoških ili emocionalnih razloga.   

Sve više biskupija  ispravlja svoje programe, shvaćajući da bogoslovi imaju mnogo intenzivniji duhovni fokus nego posljednjih desetljeća. Postoji nada da se kriza svećenstva može prevladati.  

Čak i prije nego što je mladić spreman prijaviti se u sjemenište, postoje brojne snage unutar Crkve koji rade protiv mogućeg svećeničkog poziva.  

Žene uključene u liturgiju, loša kateheza, neljubazni svećenici i mnogi seksualni skandali u koje je uključen i katolički kler su, između ostalih,  četiri uobičajena odvraćanja. 

Svaka je sama po sebi skandal.  Istraživanje M.R. se ne bavi posebno pitanjem stanjem liturgije i kateheze makar je i to znatna prepreka koja udaljuje dobre kandidate. 

Sveti papa Pio X naglasio je važnost svetosti svećenika jer je to tako potrebno da bi Krist zavladao svijetom tako da oni svojim primjerom, riječju i znanjem budu vođe. Oni su ti koji najbolje mogu privući buduće kandidate za svećenstvo.  

No, koliko je Amerika blagoslovljena svetim svećenicima, uzorima? Lako se daje zaključiti da tog blagoslova baš i nema. A kod nas? Je li stanje puno drugačije? 

Otac Joseph Illo, (biskupija Stockton, Kalifornija) tu činjenicu objašnjava stanjem unutar bogoslovija, te navodi svećenici svakodnevno gledaju televiziju, da se može čuti svećenike koji opravdavaju poroke, da ima onih koji više vole malo popiti prije večere nego zajedno moliti časoslov. … . 

Otac Eduard Perrone  (nadbiskupija Detroit) bio je svjedokom mnogih svećeničkih zvanja u gradskoj župi Detroit koja je privlačila mnoge pravovjerne muškarce i izvan te župe. To su bili mladi koji su željeli spašavati duše, koji su voljeli svetu misu, bili predani vjeri. No, problem bi nastajao kad bi se vraćali u svoju lokalnu župu. Tamo bi se susretali sa nekom drugačijom atmosferom, atmosferom noćnog kluba sa drugačijom glazbom u pozadini. Puno smjeha, malo discipline i u takvom okruženju se teško moglo ukorijeniti u vjeri. U boljem okruženju mnogi mladići mogli bi biti nadahnuti za nastavak svog poziva. Ovako, najčešće pomisle da je svećenstvo ipak za nekog drugog i da ne žele na to gubiti vrijeme.  

A što se događa s onim dobrima koji su dovoljno nadahnuti da barem malo bolje istraže imaju li svećeničko zvanje.  

Mnogi napuste taj put kad se uključe u programe tj. susrete za procjenjivanje zvanja (“Dođi i vidi!”)  

Zainteresirani za svećeništvo su željeli su isprobati život na bogosloviji živeći tamo dva tri dana. Nažalost, previše potencijalnih kandidata brzo uoči da tu nešto užasno nije u redu.  

Na bogosloviji u Detroitu jedan je bogoslov izvijestio da je tijekom vikenda razlučivanja zvanja potencijalnim kandidatima dano da gledaju film o tinejdžericama koje se pripremaju za seksualni život. On je očekivao da će tamo pronaći izuzetno duhovno okruženje pogodno za molitvu, pobožnost i učenje, no naprotiv iskusio je jedno okruženje koje ne samo da nije bilo nadahnjujuće nego je bilo odbojno, u duhovnom smislu.  

Otac Andrew McNeil,  priča kako je sa svojim ocem bio poveden na nedjeljni popodnevni obilazak bogoslovije. Vidio je dovoljno da se tamo ne prijavi. Povedeni su da pogledaju spavaonice. Na portretu nadbiskupa D.P. bili su nacrtani rogovi. Usput je jedan bogoslov bio probuđen, pa je izišao u hodnik i uzeo bocu viskija. Zaključio je da to nije ono što je tražio.  

Paul Sinsigalli nije imao nikave podrške od prijatelja ni obitelji u vezi sa odlukom da ide na bogosloviju. Nadao se da će ga tamošnji svećenik duhovnik Bill Spade ohrabriti. No, nije naišao na ohrabrenje nego naprotiv. Nije bio nimalo ugodan i odvratio mu je rečenicom: “Ako će svi govoriti da si lud, onda zašto bi to učinio?”  

Prema Kevinu Rowlesu, “U Engleskoj uklanjanje pravovjernih muškaraca započinje od prvog dana“, objasnio je. Kad je on otišao na razgovor u vezi sa svećeničkim zvanjem poslan je da otiđe na duhovne vježbe u mjesnoj bogosloviji. No, kako kaže, on se otamo vratio s gađenjem i kasnije nikada nije razmatrao pitanje svećeničkog poziva. Prisjeća se meditiranja nad pjesmom nekog novog “cool” benda, a pjesma je očito govorila o ljubavi muškarca i žene, što je smatrao neobičnim predmetom za meditaciju onima koji žele slijediti put svećenstva ili redovničkog života.  Zatim su imali nekoliko vježbi slikanja koje je predvodila   časna sestra iz Sestara Loretanki. “Zamoljeni smo da zamislimo da smo drvo i kakav je to osjećaj. Tada su od nas zatražili zamislite da je Bog drvo. A onda nas je sestra zamolila da otvorimo oči i slikamo dva stabla, od kojih je jedno trebalo biti Bog, a drugo smo mi. “Čini mi se čudnim”, napisao je u pismu rektoru nakon duhovnih vježbi „kad se pomisli na veliko duhovno bogatstvo koje Crkva ima da se ti izvori koriste kako bi nam pomogli da vidimo gdje je Bog djelovao u našim životima i kamo nas vodi. ” Među onima koji pomažu u razlučivanju zvanja je i mlada žena novakinja koju je poznavao samo kao Lindu. U kratkom razgovoru s Lindom otkrio je da nju jako zanimalo da bude jednom svećenik.  I tako, jedna žena koja želi biti svećenik bi meni trebala pomoći razlučiti moj poziv (?!) – prisjećao se. Također, spominje kako se misa slavila umjesto u kapelici u studiju bogoslovije. Niski stolić od grubih cjepanica, prekriven zelenom tkaninom služio je kao improvizirani oltar. Zastrašila ga je čudna liturgija koja je uključivala svećeničko odijevanje u nekakve indijske molitvene ogrtače. Nakon pričesti pjevala se pjesma istog “cool” benda. Kasnije te večer pozvani su na sir i vino gdje ga je dodatno zaprepastilo pijanstvo bogoslova, a njihova izvedba molitve Salve Regina bila je  „vrlo neugodna.” Umjesto ispravnog oblika večernje molitve bogoslovi su svirali pjesme Johna Lennona “Imagine” (ključna misao: nijedna religija) Vrlo je brzo shvatio da mu ti ljudi ne mogu pomoći razaznati ima li svećenički poziv ili nema.  

U vrijeme dok sam istraživao ovu temu, nekoliko je slučajeva privuklo pažnju medija. Prvo je bila ostavka biskupa Keitha Symonsa, koji je odstupio s mjesta čelnika iz biskupije Palm Beach na Floridi, nakon što je priznao da je napastovao pet mladići u tri župe. 

Ivan Bitva, isusovac, podnio je tužbu  za “diskriminaciju na radnom mjestu” pred saveznim sudom u San Franciscu jer su ga trojica njemu nadređenih isusovaca – otac Andrew Sotelo, otac Anton Harris, i otac Thomas Gleeson – podvrgla „neželjenom verbalnom i fizičkom ponašanje seksualne prirode”. Harris i Sotelo su mu poslali pozdravnu čestitku koja prikazuje seksualno uzbuđene muškarce. Bollard je pokazao jednu od pornografskih Božićnih čestitki... Jedan od svećenika unutra je napisao: “Mislio sam da bi ovo moglo potaknuti neke teološke misli. Nadam se da će sve ići dobro. S ljubavlju. T.” Ne samo da mu je Sotelo slao pornografske slike nego ga je pozvao u gay barove u San Franciscu. 

Glesson (tamošnji ravnatelj) rekao je Bollardu (kako je ovaj prenio) da “ako želim biti prijatelj s njim, ne bih se trebao iznenaditi ako to prijateljstvo postane seksualno jer je on sam najviše zainteresirana za međusobnu masturbaciju.” 

Bogoslovima se  masturbacija i pornografija predstavljaju kao prihvatljiva ponašanja i to od strane tamošnjih psihologa.  Daju im se upitnici u kojima ih se pita što bi izabrali: masturbaciju ili pornografiju. Ako je bogoslov pravi on će reći da je i jedno i drugo zlo, da ne želi izabrati ni jedno ni drugo. No, psiholog inzistira da mora izabrati nešto od to dvoje i što bi izabrao. Ako bogoslov inzistira na tom da je oboje zlo onda ga psiholog ocijeni kao “zatvorenog”, “krutog”, i slično. Uglavnom takav “nije prikladan”.  

 Usp: scribd.com/read/

1. Marija i posljednja vremena

49. Po Mariji je počelo spasenje svijeta, po Mariji se ono treba i dovršiti. Marija se skoro nije ni pokazala za prvog dolaska Isusa Krista, da se ljudi, koji su bili još slabo poučeni o osobi njezina Sina, ne bi udaljili od istine zanoseći se Presvetom Djevicom suviše osjetno i suviše neprosvijetljeno. To bi se po svoj prilici bilo dogodilo da je bila poznata, zbog divne miline, kojom je Svevišnji bio uresio i samu njezinu vanjštinu. Da je to istina, uvjerava nas jedan spis Dionizija Areopagite.19 On tu kaže da bi je, kad ju je vidio, sigurno bio uzeo za neko božanstvo, zbog njezine tajanstvene miline i neusporedive ljepote, da ga nije protivnome učila vjera, u kojoj bijaše dobro utvrđen. Ali za drugoga dolaska Isusa Krista, Marija treba biti poznata i otkrivena po Duhu Svetome, da po njoj privede ljude na spoznanje, ljubav i na službu Isusa Krista. Jer sada više ne postoje razlozi, koji su vodili Duha Svetoga da sakrije svoju Zaručnicu za njezina života i da je samo malo objavi i nakon što je naviješteno Evanđelje.
50. Bog, dakle, hoće objaviti i očitovati Mariju, remek-djelo svojih ruku, u ovim posljednjim vremenima:20 a) zato što se je ona na ovome svijetu sakrila i ponizila ispod praha svojom dubokom poniznošću, postigavši od Boga i od njegovih apostola i evanđelista da je ne razglasuju; b) budući da je ona remek-djelo Božjih ruku, na zemlji po milosti i na nebu po slavi, Bog hoće da ga ljudi na zemlji hvale i slave zbog toga remek-djela; c) kako je ona zora što prethodi i otkriva nam Sunce pravde, Isusa Krista, to je trebamo bolje upoznati i otkriti da bismo tako upoznali i otkrili Isusa Krista; d) budući da je ona put kojim je Isus Krist prvi put došao k nama, ona će to biti i kad on dođe drugi put, iako na drukčiji način; e) budući da je ona sigurno sredstvo i put ravan i bez ljage, kojim stižemo Isusu Kristu i savršeno ga nalazimo, to treba da ga po njoj nađu one svete duše koje imaju sjati u svetosti. Tko nađe Mariju, naći će život (usp. Izr 8, 35), to jest Isusa Krista koji je put, istina i život (Iv 14, 6). Ali Mariju ne može naći tko je ne traži. A ne može je tražiti onaj tko je ne pozna. Jer nitko ne traži i ne želi nepoznat predmet. Treba, dakle, da Marija bude poznatija negoli ikada, da se tako više pozna i slavi Presveto Trojstvo; f) Marija treba zasjati u ovim posljednjim vremenima više nego ikada i to svojim milosrđem, svojom moći i svojom milosti. Svojim milosrđem, da natrag dovede i ljubazno primi bijedne grješnike i zalutale, koji će se obratiti i povratiti u katoličku Crkvu. Svojom moći protiv neprijatelja, idolopoklonika, raskolnika, muhamedanaca, Židova i okorjelih bezbožnika, koji će se strahovito buniti, nastojeći svojim obećanjima i prijetnjama zavesti i upropastiti sve one, koji im budu protivni. I napokon, ona treba zasjati svojom milosti, da ohrabri i podupre sve junačke vojnike i vjerne sluge Isusa Krista, koji će se boriti za njegove interese; g) napokon, Marija treba biti strašna đavlu i njegovim ortacima kao vojska spremna na boj, osobito u ovim posljednjim vremenima. Jer đavao dobro zna da ima malo vremena, mnogo manje nego ikada prije, da upropasti duše pa zato svaki dan podvostručuje svoje napore i svoje navale. On će, zaista, brzo podignuti krvava progonstva i stavljat će strašne zasjede vjernim Marijinim slugama i pravoj njezinoj djeci, koju on teže svladava negoli ostale ljude.

2. Marija i posljednja borba

51. Poglavito na ta posljednja i strašna đavolska progonstva, koja će rasti svakoga dana sve do antikristova kraljevstva, treba primijeniti ono prvo i glasovito proroštvo i prokletstvo što ga je Bog izrekao u raju zemaljskom protiv zmije. Upravo je zgodan čas rastumačiti ga ovdje na slavu Presvete Djevice, na spas njezine djece i đavlu na sramotu: Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojeg i roda njezina: ona će ti glavu satirati, a ti ćeš joj vrebati petu (Post 3, 15).
52. Bog je zametnuo i podigao samo jedno, ali nepomirljivo neprijateljstvo, koje će trajati do konca i bivati sve žešće: neprijateljstvo između Marije, svoje dostojne Majke, i Lucifera; između djece i slugu Presvete Djevice, s jedne strane, i sinova i šegrta Luciferovih, s druge. Prema tome, najljuća neprijateljica, koju je Bog podigao protiv đavla, jest Marija, njegova sveta Majka. Bog joj je, dapače, dao već od raja zemaljskoga, premda je tada bila još samo u Božjoj zamisli, takvu mržnju prema onom prokletom Božjem neprijatelju, toliku vještinu da otkrije zloću one stare zmije i toliku snagu da pobijedi, zgnječi i satre toga ohologa bezbošca da je se on boji više nego svih anđela i ljudi, pače, u nekom smislu, više nego i samoga Boga. To ne znači da sveta srdžba, mržnja i moć Božja protiv sotone nisu neizmjerno veće od srdžbe, mržnje i moći Presvete Djevice, jer su Marijine savršenosti omeđene, ali se Sotona nje više boji iz dva razloga. Prvo, jer je ohol, pa neizmjerno više trpi što ga pobjeđuje i kažnjava mala i ponizna službenica Gospodnja te ga njezina poniznost ponizuje više nego Božja svemoć. Drugo, jer je Bog dao Mariji veliku moć protiv đavola da se – kako su na usta opsjednutih često morali i protiv svoje volje priznati – više boje jednog njezina uzdaha za koju dušu, negoli molitava svih svetih i samo jedne njezine prijetnje protiv njih, negoli svih ostalih muka.
53. Što je Lucifer izgubio ohološću, to je Marija dobila poniznošću. Što je Eva upropastila i izgubila neposluhom, to je Marija spasila posluhom.21 Eva, slušajući zmiju, upropastila je sa sobom svu svoju djecu i podvrgla ih pod zmijinu vlast, a Marija, pokazavši se savršeno vjerna Bogu, spasila je sa sobom svu svoju djecu i sluge i posvetila ih Božjem Veličanstvu.
54. Bog je zametnuo ne samo jedno neprijateljstvo, nego neprijateljstva i to ne samo između Marije i sotone, već i između potomstva Presvete Djevice i potomstva sotonina. Drugim riječima, Bog je zametnuo neprijateljstva, nesklonosti i tajne mržnje između prave djece i slugu Presvete Djevice s jedne strane, i djece i slugu đavolskih s druge. Djeca Belialova, robovi Sotone, ljubitelji svijeta (jer to je sve isto) uvijek su do sada progonili i progonit će od sada više nego ikada prije one koji pripadaju Presvetoj Djevici, kao što je nekada Kain progonio svoga brata Abela (usp. Post 4, 8) i Ezav svoga brata Jakova, koji su praslika odbačenika i predodređenika. Ali ponizna Marija, uvijek će iznijeti pobjedu nad onom oholicom. I to tako veliku da će joj uspjeti satrti mu glavu, to sjedište njegove oholosti. Ona će uvijek otkrivati njegovu zmijsku zloću, razotkrivati mu paklene spletke, mrsiti mu đavolske osnove i štitit će do konca vijeka svoje vjerne sluge od njegove okrutne šape. No moć Marijina nad svim đavlima, sinut će osobito u posljednjim vremenima kada će Sotona stavljati zasjede njezinoj peti, to jest njezinim poniznim sužnjevima i njezinoj siromašnoj djeci, što će ih ona podignuti da ratuju protiv Sotone. Oni će biti maleni i siromašni u očima svijeta, niski pred svima poput pete. Svatko će ih gaziti i gnječiti kao što se događa peti s obzirom na ostale tjelesne udove. Ali zato će biti bogati Božjim milostima, koje će im Marija dijeliti obilno. Bit će veliki i uzvišeni u svetosti pred Bogom i nadvisit će svaki stvor svojom vatrenom revnošću. Božja će ih pomoć tako jako podupirati da će svojom petom – svojom poniznošću – u jedinstvu s Marijom, satrti glavu đavlu, a Isusu pribaviti slavnu pobjedu.

3. Marija i apostoli posljednjih vremena

55. Da, Bog hoće da njegova sveta Majka bude sada poznatija, ljubljena i čašćena više negoli je ikada bila. A to će se bez sumnje i dogoditi ako predodređenici, po milosti i prosvijetljenju Duha Svetoga, shvate kako treba vršiti unutarnju i savršenu pobožnost, koju ću im kasnije otkriti. Tada će jasno gledati, koliko to dopušta vjera, ovu krasnu Zvijezdu mora te će pod njezinim vodstvom stići u sigurnu luku, uza sve oluje i gusare. Upoznat će veličinu ove Vladarice i potpuno će se posvetiti njezinoj službi kao njezini podložnici i sužnjevi ljubavi. Tada će kušati njezine slasti i njezinu materinsku dobrotu i ljubit će je nježno kao njezina mila djeca. Tada će upoznati njezino milosrđe, kojega je puna, i potrebu njezine pomoći te će joj se utjecati u svim prilikama kao svojoj dragoj odvjetnici i posrednici kod Isusa Krista. Tada će uvidjeti da je ona najsigurnije, najlakše, najkraće i najsavršenije sredstvo da uzmognemo doći k Isusu Kristu, pa će joj se predati dušom i tijelom, bez ograničenja, da na taj način budu i Isusovi.
56. Ali kakvi će biti ovi sluge, robovi i djeca Marijina? Bit će to vatra živa, sluge Gospodnje, koji će sve raspaljivati vatrom božanske ljubavi. Bit će to oštre strijele u ruci jakoga (Ps 127, 4), u snažnoj Marijinoj ruci, kojima će ona strijeljati svoje neprijatelje. To će biti sinovi Levijevi, sasvim očišćeni (usp. Mal 3, 3) u vatri velikih nevolja i sasvim priljubljeni uz Gospodina (usp. 1 Kor 6, 17). Oni će nositi zlato ljubavi u srcu, tamjan molitve u duhu i smirnu mrtvljenja u tijelu te će svuda prosipati miomiris Isusa Krista za siromahe i malene, dok će biti kao smrtni zadah velikašima, bogatašima i svjetskim oholicama.
57. To će biti gromovni oblaci, koji će letjeti zrakom kamo ih pogna svaki i najmanji dah Duha Svetoga. Ni uza što ne će prianjati, niti će se čemu čuditi, niti će i za što mariti, nego će lijevati kišu riječi Božje i vječnoga života. Grmjet će protiv grijeha, obarat će se na svijet, tući će đavla i njegove pomagače te će dvosjeklim mačem riječi Božje, probost na život ili smrt, sve ka kojima ih pošalje Svevišnji.
58. To će biti pravi apostoli posljednjih vremena, kojima će Gospodin dati rječitost i moć činiti čudesa i otimati slavan plijen njegovim neprijateljima. Spavat će bez zlata i srebra i, što je važnije, bez tjeskobne skrbi posred ostalih svećenika, crkvenih ljudi i klerika, intermedios cleros, a ipak će imati posrebrena krila golubice da polete, čistom nakanom slave Božje i spasenja duša, kamo ih zovne Duh Sveti. I zato će u mjestima, gdje budu propovijedali, ostaviti za sobom samo zlato ljubavi, koja je ispunjenje svega zakona.
59. Napokon znademo da će to biti pravi Kristovi učenici, koji će nasljedovati njegovo siromaštvo, poniznost, prezir svijeta i ljubav. Naučavat će uski Božji put u čistoj istini, prema Evanđelju, a ne prema načelima svijeta i pri tom se ne će uznemirivati, niti će gledati ikome u lice, niti će štedjeti, slušati ili se bojati ikojega smrtnika, ma ne znam koliko on bio moćan. U ustima će svojim imati dvosjekli mač riječi Božje. Na svojim će leđima nositi krvavu zastavu Križa, raspelo u desnoj ruci, a krunicu u lijevoj, sveta imena Isusa i Marije u svome srcu, a čednost i umrtvljenost Isusovu u svemu svome vladanju. Eto, takvi će biti oni veliki ljudi, koji će doći, koje će Marija podignuti po naredbi Svevišnjega, da rašire njegovu vlast nad oblašću bezbožnika, idolopoklonika i muhamedanaca. Ali, kad će to biti i kako? Sam Bog to zna! Naše je moliti, uzdisati i u šutnji čekajući čekati (usp. Ps 40, 2).

Iz knjige – Rasprava o pravoj pobožnosti prema Presvetoj Djevici Mariji