Mnogi krivo misle da kad ljudi umru (osobito ako se radi o maloj djeci) postaju anđeli. Ne. Anđeli su stvoreni prije vidljivog svijeta. Kad u Vjerovanju govorimo da vjerujemo u Boga, Oca Svemogućega, stvoritelja neba i zemlje – svega vidljivoga i NEVIDLJIVOGA – zapravo mislimo i na ANĐEOSKI SVIJET, na nevidljiva duhovna bića koja je Bog stvorio prije nego je stvorio svijet i ljude.

O naravi anđela više iz knjige – Pobožnost anđelima Božjim

Anđeli su nevidljiva bića, Božji klanjatelji i služitelji, njegovi glasnici, prenositelji ili izvršitelji njegove volje na zemlji, među ljudima. Oni nekoga obavješćuju, opominju, savjetuju, poučavaju, nešto mu tumače i objašnjavaju; nekoga prate, štite, čuvaju, spašavaju, sprečavaju, kažnjavaju, pa čak i ubijaju. Biblijska angeloeologija razlikuje anđele po funkcijama i hijerarhiji, a predočuje ih kao »nebesku vojsku«, ali im ne utvrđuje broj. Tek od VI. stoljeća, s Dionizijem Areopagitom (De coelesti hierarchia), angelologija postaje sistem, a broj se anđeoskih vrsta fiksira na devet korova, podijeljenih na tri reda, hijerarhije:

I. red:

1. Serafini (Seraphim), 2. Kerubini (Cherubim), 3. Prijestolja (Throni);

(Ime Serafini označava gorljivost ljubavi kojom se duhovi prvog anđeoskog kora kreću oko Božjeg prijestolja. Oni su najviši anđeoski kor, uvijek oko Božjeg prijestolja neprestano pjevaju slave Bogu i predstavljaju ljubav, svjetlo i plamen. Ime Kerubini označava uzvišenost motrenja Boga duhova drugog anđeoskog kora, upravljaju harmonijom svemira i zvijezda šireći mudrost Božju, dok Prijestolja, koja nas čine svjesnima Božje Pravde, označavaju savršenu odvojenost od zemlje i postojani boravak kod Boga duhova trećeg anđeoskog kora)

II. red: 4. Gospodstva (Dominationes), 5. Sile (Virtutes), 6. Vlasti (Potestates);

(Gospodstva su duhovi slobodni od svake veze, koji se kreću oko Boga, objavljuju Volju Božju; Sile označuju hrabrost u nasljedovanju i služenju Bogu , dijele milosti, darove i čudesa, a Vlasti označuju pobjedu nad neprijateljima koja dopušta ostati u miru da se može prihvatiti Božji dar, štite ljude od sila zla i neprijateljskih napasti).

III. red; 7. Poglavarstva (Principatus), 8. Arkanđeli (Archangeli), 9. Anđeli (Angeli). (Poglavarstva su tako nazvana jer imaju službu upravljanja, bdiju nad Božjim službenicima, vjerom i kultom; Arkanđeli sudjeluju u zadacima upravljanja Poglavarstava i poslanja Anđela koji prenose objavu i Božje zapovijedi ljudima. Anđelima je kao zadnjem koru nebeske hijerarhije povjeren zadatak vođenja ljudi. Oni su Božji poslanici i preko njih Bog provodi u djelo svoju sveopću Providnost).

Pobožnost anđelima Božjim

Ne čuditi se vlastitim grijesima – Ljudska bijeda. Dokle god budemo nosili same sebe, nećemo nositi ništa što ima veliku vrijednost. To što se pali čovjek ne može naviknuti na vlastitu bijedu, za njega je istovremeno i čast i muka. Princ kojemu je oduzeta vlast i koji je upropašten zbog grijeha praroditelja, čuva uvijek u dubini srca osjećaj urođene plemenitosti i nevinosti koja je trebala biti njegova baština i zato kod svakoga pada jedva jedvice uspije uzdržati krik iznenađenja, kao da mu se dogodila neka teška nesreća. On izgleda kao Samson koji je izgubio svu snagu, jer mu je izdajnička ruka odrezala kosu. “Ustani” – viču mu – “Dolaze Filistejci”. On se diže, umišljajući da će kao i uvijek zastrašiti neprijatelje, ali nije svjestan da je izgubio prvotnu snagu.

Koliko god plemenito bilo korijenje tog spremnog protivljenja vlastitom padu, njegovi plodovi su odveć gorki da ne bi bili odmah voljni da ga suzbiju, i kako ćemo vidjeti, obeshrabrenje, koje upropaštava tolike duše, otvara sebi potiho put po toj zbunjenosti koja prati pad. Stoga nas Franjo Saleški želi odmah zaštiti od takve opasnosti.

Po primjeru uzvišenih naučitelja i prosvjetljenih mudraca, sveti biskup uvijek očituje veliku samilost prema ljudskoj slabosti: “O ljudska bijedo, ljudska bijedo” govorio je ponavljajući – “Kolikim slabostima smo okruženi! I što drugo možemo činiti sami po sebi nego griješiti?“ U tim riječima kao i u svim njegovim spisima osjećamo da ga je visina savršenosti koji je dostigao osposobila da se dublje zagleda u ponor bijede koju je u nama prouzrokovao istočni grijeh. On je to imao u vidu sa svim dušama koje je morao duhovno voditi i nije se umarao neprestano ih podsjećao na tu tužnu stvarnost palog čovjeka:

“Kažete mi -, pisao je jednoj gospođi, da živite s tisućama nesavršenosti. Istina je, draga moja kćeri, ali možda zato što se ne trudite da ih iz dana u dan umrtvite? Uostalom, istina je također da sve dotle dok smo u ovom smrtnom i propadljivom tijelu, uvijek će nam nešto nedostajati”

Jadikujete – kaže drugdje – jer unatoč želji za savršenstvu koju imate da se pročistite u Božjoj ljubavi, u život uvijek vam se umiješaju nesavršenosti i pogreške. Odgovaram vam da nikada neće biti moguće u potpunosti se odreći samih sebe dok smo na zemlji. Potrebno je podnositi same sebe dotle dok se Bogu svidi pozvati nas u Nebo i sve dok se vučemo nećemo, uistinu, donijeti ništa dragocijenoga… Opće načelo, da u ovom životu nitko neće biti toliko svet da ne bi bio podložan nesavršenostima!

/Knjiga u PDF formatu/

…

Sveti Franjo Saleški je rođen 1567. godine u dvorcu grofova Sales u Savoji (Francuska) u obitelji sa trinaestero djece. Već u jedanaestoj godini probudila se u njemu želja da postane svećenik, no njegov otac je za njega imao sasvim druge planove. S petnaest godina ga šalje u Pariz na studij filozofije i teologije, a u Padovi je doktorirao crkveno i građansko pravo. Nakon studija na veliko iznenađenje svoga oca koji mu je već bio izgradio odvjetničku karijeru, odlučio je postati svećenik. U vrijeme kalvinističke krize s uspjehom radi na obraćenju kalvina. Zahvaljujući njemu preko 70 tisuća osoba se vratilo na katoličku vjeru, a 1602 godine postaje biskup Ženeve. U svom misijskom i svećeničkom poslanju pisao je razne letke i brošure, kojima je ljude poticao na vjeru. To su bile prve novine njegova vremena. Napisao je više asketskih i mističnih djela među kojima su najpoznatija Uvod u pobožni život (Filotea) i Rasprava o Božjoj ljubavi (Teotim). 

Pavlova zaslijepljenost nije se zadovoljila time što su kršćani bili protjerani iz Jeruzalema. Zalazio je u okolinu jeruzalemsku i u daljnje gradove da uguši tu, kako je mislio, krivu vjeru. Goreći od mržnje na kršćane i od želje da ih zatre, zatraži od istoga onog Velikog svećenika Kajfe, koji je Isusa osudio na smrt, punomoć da pođe u glavni grad Sirije Damask, gdje je bilo mnogo Židova. Tu će potražiti kršćane i ako nađe koga dovest će ga svezana u Jeruzalem, bio muško ili žensko. Dobivši zatraženu pomoć, krene Pavao s nekoliko naoružanih ljudi na put.  Da prispije u Damask trebalo mu je prevaliti 213 kilometra, a to je još dalje nego cestom iz Zagreba u Rijeku. …

A što se događalo na putu u Damask, kako se Pavlu (tada poznatijem kao Savlu), ukazao uskrsli Isus i što mu je rekao čitamo u Djelima apostolskim u 9 poglavlju:

9

O Bože moj! Kada bismo mi, dragi moj Teotime, nebeska nadahnuća primali sa svim opsegom njihove snage, u kako malo vremena bismo mi brzo i daleko doprli u svetosti. Kolikogod obilan bio izvor i kakogod snažno tekle njegove vode, one će natapati vrt ne prema svojemu tijeku već prema tome, kako je malen ili velik kanal kojim one protječu. Tako i Duh Sveti kao najbolniji izvor žive vode sa svih strana prodire u naše srce, osim po slobodnom pristanku naše volje. I radi toga će on svoju milost izliti u nj jedino prema onoj mjeri, u kojoj se njemu svidi i prema našoj vlastitoj pripravnosti i suradnji. Tako nas uči i sveti Tridentinski koncil koji kako ja mislim baš radi te potrebne suglasnosti našeg pristanka s Božjom milošću govori o dragovoljnom prihvaćanju milosti. (Šesta sjednica, peta glava) 

U tom smislu opominje nas sv. Pavao da ne primamo Božju milost uzaludno. 2 Kor 6,1. Jer, bolesnik koji bi primio lijek u svoju ruku, a ne bi ga progutao u želudac, primio bi doduše lijek u svoju ruku, a ga uistinu ne bi uzeo, tj uzeo bi ga ali na nekoristan i neplodan način. Tako isto i mi uzalud primamo Božju milost, kada je primamo samo na vratima srca, a ne primimo je pristankom srca. Na taj način mi je primamo, a da je ne primamo, to jest mi je primamo bez ploda, jer nema nikakve koristi od toga da osjetimo Božje nadahnuće, a ne pristanemo na nj.

Ako bi nadalje bolesnik, kojemu smo lijek stavili u ruku, taj lijek uistinu uzeo u želudac, ali samo jedan njegov dio, a ne sav lijek, tada bi lijek doduše djelovao, ali njegovo bi djelovanje bilo samo djelomično a ne potpuno. Tako je isto i kada nam Bog šalje veliko i snažno nadahnuće, da prigrlimo njegovu ljubav, a mi ne prihvatimo to nadahnuće u svom njegovom opsegu, nego samo jedan njegov dio. Ono će nam tada koristiti samo tim svojim dijelom, koji smo mi prihvatili. Katkada nas Bog nadahnjuje, da njemu za ljubav učinimo mnogo, ali mi ne pristajemo na cijelo nadahnuće, već samo na neki njegov dio. Mi se ponašamo kao i oni dobri ljudi u evanđelju, kojima je Spasitelj uputio nadahnuće, da idu za njim, ali oni su sebi pridržavali pravo da rade još i nešto drugo, tako da primjer jedan da ide najprije pokopati svojega oca Mt 2,21, drugi da se ide oprostiti sa svojom obitelji Lk 9,59

Po Elizejevoj molitvi na čudesan način umnoženo ulje nije nikada prestalo teći, sve dok je siromašna udovica imala praznih posuda. A kada ona više nije imala praznih posuda, u koje bi primila ulje, njegovo je ulje presušilo. 4 Kr 4,26. U onoj mjeri u kojoj se ono dade rastezati i širiti, u kojoj ono ne zatvara prazninu svojega pristanka Božjoj ljubavi, ona će uvijek u nj lijevati i bez prestanka širiti u njemu svoja sveta nadahnuća, koja trajno rastu i postaju uzrok, da i u nama sve više i više raste sveta božanska ljubav. Pa kada više nema praznine i kada mi više ne dajemo svoj pristanak, ona jednostavno stane i prestane dalje teći.

Gdje dakle leži razlog, što u ljubavi prema Bogu nismo napredovali tako daleko kao sv. Augustin, sv. Franjo, sv. Katarina Genovska, sv. Franciska? Teotime moj, razlog leži u tome da nam Bog nije dao u tu svrhu potrebnu milost. A zašto nam Bog nije dao tu milost? Jer mi nismo odgovorili njegovim nadahnućima, kako smo trebali odgovoriti. A zašto nismo odgovorili* Jer smo slobodni i jer smo zlouporijebili svoju slobodu. A zašto smo tako zloupotrijebili svoju slobodu? Dragi moj Teotime, nije potrebno da idemo dalje, jer kako veli sv. Augustin, pokvarenost naše volje ne dolazi ni od jednoga uzroka, nego od slabosti uzroka, koji počinja grijeh. A ne smijemo misliti ni to da možemo naći razlog za pogrešku, koja počinja grijeh, jer pogreška ne bi bila grijeh kada ne bi bila bez razloga.

Pobožni brat Rufin u jednome od viđenja gledao je nebesku slavu do koje je sv. Franjo došao svojom poniznošću. Tada je brat Rufin upitao sv. Franju:
“Dragi moj oče, molim vas, recite mi po istini, što vi mislite sami o sebi?”

Nato mu svetac odgovorio: “Svakako ja se držim za najvećega grešnika na svijetu i za čovjeka koji najmanje služi našemu Gospodinu!” Na takav odgovor Rufin uzvrati svecu: “Kako vi to možete govoriti po istini i po savjesti, kada mnogi drugi ljudi, kako se to očito vidi, počinjaju mnoštvo velikih grijeha, od kojih ste vi, hvala Bogu izuzeti? Sv. Franjo odgovori dalje: “Da je Bog toliko išao na ruku tim drugima o kojima ti govoriš, i pomagao im tolikom milošću, kolikom je pomagao meni, ja sam siguran da bi oni kakogod bili zli, bili mnogo zahvalniji za Božje darove nego sam ja i da bi mu mnogo bolje služili nego mu ja služim. I kada bi Bog mene ostavio, ja bih učinio mnogo više navaljalština nego itko drugi. (Chron Fratr. Minorum 1.10, 6.68)

Vidiš dakle, dragi moj Teotime, tako je mislio i govorio čovjek, koji gotovo više i nije bio čovjek, nego seraf na zemlji. Siguran sam da je on tako govorio sam od sebe i da mu je taj govor stavila u usta njegova poniznost. Ali to, što je rekao, on je držao za čistu istinu, to jest da jednaku milost danu jednakim milosrđem jedan grešnik može upotrijebiti korisnije nego drugi.

Izvor: Teotim – Rasprava o Božjoj ljubavi, sveti Franjo Saleški, pogl. 11.

Kapelan Ivan Zuuca o malom  Dominiku Saviu je posvjedočio sljedeće: Kad sam došao u selo Morialdo, često sam vidio jednog petogodišnjeg dječaka kako s majkom dolazi u crkvu. Njegov me bistar pogled i pobožno držanje privlačilo, kao i druge, da mu se približim. Kada je našao crkvena vrata zatvorena, tada bi se prolaznicima pružio lijep prizor. Ne misleći na to da se s ostalim prijateljima naokolo igra, kao što običavaju činiti djeca u toj dobi, on je obično kleknuo pred crkvena vrata te se, sagnute glave i sklopljenih ruku na prsima, pobožno molio Bogu dok nisu otvorili Crkvu. To je činio čak i kad je padao snijeg. Zamazano tlo nije mu ni najmanje smetalo kleknuti na nj i pomoliti se Bogu. Neka me osobita radoznalost neprestano gonila saznati tko je dijete kojemu sam se toliko divio. Napokon sam saznao da je to sinčić kovača Karla Savia.

Budući da je bio veoma nadaren i marljiv, jako je dobro napredovao u školi. Rado se družio s vršnjacima. Premda se morao družiti s raspuštenim i razuzdanim dječacima ipak nisam nikada opazio da bi se ikada s bilo kime posvadio. Ako je nastala kakva svađa, on je strpljivo podnosio pogrde pogrde svojih prijatelja te se udaljavao iz njihove sredine. Ne sjećam se da bi on ikada sudjelovao u pogibeljnim zabavama ili da bi prouzročio u školi i i najmanji nered. Naprotiv, kadgod su ga prijatelji htjeli nagovoriti da se zajedno s njima izruguju starijima, da baca kamenje, da nešto ukrade ili da se počini kakvu štetu, uvijek je javno i otvoreno osuđivao njihovo ponašanje i nikada nije htio sudjelovati u takvim mladenačkim pustolovinama.

Dominiku bijaše dopušteno da primi svetu pričest prije predviđenih godina. Na selima su naime djeca tek nakon jedanaeste godine primala svetu pričest. Osim svoga djetinjega izgleda bio je još k tome tako malena stasa te se činilo da je mlađi nego što je zapravo bio. Zbog toga je kapelan još dugo razmišljao bi li mu dopustio poći na prvu svetu pričest ili ne. Posavjetovao se s drugim svećenicima ikoji su vidjevši dječakovu ranu spoznaju njegovu dosadašnju pouku i živu želju savjetovali da mu dopuste ranije primiti prvu svetu pričest od propisanih godina. U predvečerje prvopričesničkog dana dođe on k majci pa joj reče:

– Majko, sutra idem na prvu svetu pričest! Oprosti mi molim te svo ono čime sam te do sada ražalostio. Obećavam ti da ću biti puno bolji , u školi ću biti marljiviji i izvršavat ću svaku tvoju zapovijed.

To je izrekao s velikim ganućem te zaplakao. I majka kojoj je on bio jedina utjeha, bila je ganuta, te se morala suzdržati kako ne bi pokazala ganuće.

– Znaj, dragi Dominiče, reče ona, da ti je sve oprošteno. Moli dragoga Boga da uvijek ostaneš dobar. Moli također za svog oca i za mene.

Ujutro je tog znamenitog dana (Uskrs 8.4.1849.) usto rano, obukao najljepše odijelo i pošao u crkvu. Vrata su još bila zatvorena. Po svom je običaju kleknuo na crkveni prag i molio dok nisu došla druga djeca i dok se crkva nije otvorila. Čitav sveti čin, to jest sveta ispovijed, priprava i zahvala za svetu pričest trajala je kod njega pet sati. Dominik je bio prvi u crkvi, a zadnji je izišao iz nje. Cijelo vrijeme nije znao je li na nebu ili na zemlji. Kada bi nakon više godina pripovjedio o svojoj prvoj svetoj pričesti, radost je obasjavala njegovo lice. često je znao reći: “O to, je bio moj najljepši dan veliki dan.”

U jedan molitvenik koji je pozorno čuvao i nije pokazivao ni jednom od svojih prijatelja napisao nekoliko dobrih odluka i često ih čitao

Ja sam tu knjižicu dobio, priča don Bosco, i ovdje ispisujem odluke, jednostavne i iskrene.

“Odluke koje sam ja, Dominik Savio , načinio godine 1849. na dan svoje prve svete pričesti, u dobi od sedam godina:
Ispovijedat ću se često i ići na pričest svaki put kada mi ispovjednik dopusti.
Slavit ću svečano blagdane.
Moji će prijatelji biti Isus i Marija.
RADIJE ĆU UMRIJETI NEGO SAGRIJEŠITI.”

To su bile odluke kojih se držao cijeloga života.

(str 13-14)

U ne tako dalekoj prošlosti nerijetke izvanredne pojave primijećene na Gospinu liku nisu izazvale osobito veliko čuđenje. Naime, tada se računalo na Marijinu djelatnu pomoć pa kad bi se dobio od nje kakav znak, to se znalo protumačiti kao odgovor ili poruka čime se razrješava određena poteškoća.

Gospa je kao brižna majka upozoravala na predstojeća zla i pozivala na obraćenje kako bi se ta zla uklonila.

Doživjevši ukazanje Gospe udovica Jelena Grubišić molila je pred kipom Gospe od Zečeva da dobije potvrdu ukazanja, i na dan 4. svibnja 1516. kip je u dva navrata proplakao u nazočnosti vjernika i svećenika. U ukazanjima je Gospa poručila kako se može odvratiti predstojeću Božju kaznu, no stanovnici Nina su se oglušili i grad su između ostalog, Mlečani dva put zapalili i porušili 1570. te 1646. godine.

U Šibenskoj se katedrali na glavnom oltaru štuje slika Gospe od Plača. Ta se slika prethodno nalazila na gradskim zidinama gdje je 4. travnja 1635. godine proplakala, a na slici su se pojavile prave suze koje su s naslikana Gospina lica očito i opipljivo tekle iz Gospinih očiju,  a tako je bilo i koji dan kasnije. Tadašnji upravitelj biskupije don Ivan Zorić pokrenuo je službeni proces koji je zaključio da je riječ o čudu nakon toga slika je 8. svibnja 1636. godine svečano prenesena u katedralu gdje se ponovilo isto: s naslikana Gospina lice su tekle još obilnije. I tada je pokrenut proces koji je iznova utvrdio da je riječ o nadnaravnom događaju. Vjernici su zaključili da su to upozorenja o nadolazećim Božjim kaznama. I doista, tri su zla pogodila Šibenik: 1645. godine Kandijski rat uslijed kojega su osmanlije opustošile okolicu grada, dvije godine potom (1647.) Mehmed Tekelija opsjedao je napadao grad dvadeset i šest dana, a Šibenčani su se tada utekli Gospi od Plača i spasili se njezinim zagovorom, vapeći joj neprestance. Dvije godine nakon drugoga zla, došlo je i treće zlo: kuga (1649.) koja je pomorila osam i pol tisuća osoba, preživjelih je ostalo svega dvije do tri tisuće.

U Čiprovcu (Bugarska) se nalazila preslika slike Gospe Olovske, i na čiprovačkoj su se slici pojavile suze na Gospinu licu, prvi put 1669. godine prije paljenja Čiprovca, potom 1679. prije pokolja katolika u Bugarskoj. (…)

Zabilježeno je kako je u dva navrata (1650. i 1677.) proplakala Gospina slika na Klisu, kao i to da je Gospina slika koja se časti u svetištu Gospe na Hladima u Kaštel Sućurcu, više puta bila viđena tužna, sa suzom na oku.

Slične se pojave događaju i u  naše doba.

Gipsani Gospin kip, kupljen u Međugorju proplakao je krvavim suzama u mjestu Civitavecchia blizu Rima. Prvi put se to dogodilo 2. veljače 1995. u kući obitelji Gregori gdje se to, u nazočnosti mnogih svjedoka, ponovilo još dvanaest puta. Zadnji četrnaesti put (14. ožujka 1995.) kip je proplakao u biskupovu domu i biskupovoj nazočnosti. U poruci je zatraženo da se više ne dopusti da gospa plače krv svojega Sina. Drugi istovjetni kip koji je kardinal Deskur poklonio obitelji Gregori ispuštao je mirišljavo ulje. Oba su kipa razbijena da bi se ispitao i provjerio njihov sastav, no nije pronađeno ništa što bi moglo objasniti krv i ulje koje su vidjeli. Mjesni biskup Girolamo Grillo (1930.-2016.) ustanovio je dijecezansko povjerenstvo koje je potvrdilo vjerodostojnost događanja te je uzdigao mjesnu crkvu u svetište.

U samom Međugorju već se godinama svakodnevno odgađa slična pojava na brončanom kipu Uskrslog Krista visoku šest metara. Kip je postavljen 1998. no pojava je prvi put primijećena 2001. godine. Iz desne noge u predjelu potkoljenice svakodnevno cure kapi bistre tekućine. Stručna ispitivanja tih kapi pokazala su da je riječ o tekućini koja je po kemijskom sastavu istovjetna ljudskim suzama. Pojava se događa po svakom vremenu i temperaturu i nije razjašnjena do danas.

No na Gospinu licu su se događale i druge promjene manje dramatične ali dojmljive. (…)

Izvor: 

Hildegarda iz Bingena rođena je 1098. godine u Njemačkoj, kao deseto dijete stare plemićke obitelji Bermersheimer. Već u dobi od tri godine pokazuje proročki dar.

 Jednog je dana Hildegarda trčala po livadi sa svojom dadiljom. „Pogledaj ono malo tele tamo prijeko!“ – povikala je Hildegarda. „Posve je bijelo, samo na glavi i na nogama ima mrlje. Ah i na leđima ima nekoliko mrlja.“ Dadilja nigdje nije mogla vidjeti nikakvo tele. Tada Hildegarda pokaže na steonu kravu: „Tamo je, vidiš!“ Dadilja je samo okretala glavom misleći: Što sve može dječja mašta. Smijući se izvjestila je Hildegardinu majku o najnovijim opažanjima. Međutim kada se otelilo tele nitko se više nije smijao. Izgledalo je točno kako ga je trogodišnja Hildegarda opisala. Roditelji su tada počeli shvaćati kakav čudesan dar im je Bog stavio u kolijevku njihova malog djeteta.

Zbog toga su njeni roditelji odlučili svoje dijete staviti u Božju službu. Nije im bila lagana ta pomisao rastati se od svoje male ljubimice, ali su također bili svjesni da tako Bogu daju svoju desetinu, svoj dar koji mu pripada.

Božja providnost je htjela da je baš u to vrijeme kad su oni o tom razmišljali, a kad je mala Hildegarda imala tek sedam godina, u njihovu susjedstvu, u jednom zamku, grofova kći donijela odluku o odlasku u klauzuru.

Jutta je drage volje prihvatila prijedlog da sa sobom povede i malu Hildegardu te da se o njoj brine. Za Juttu je bilo prava milina u zboru sestara čuti i Hildegardin glasić kako slavi Boga.

Klauzura o kojoj je riječ bila je priključena benediktinskom samostanu.  Mala Hildegarda je mislila kako svi vide što i onda pa je govorila drugima o svojim vizijama. No, kad je imala petnaest godina shvatila je kako stvari stoje, pa više nije drugima očitovala ono što vidi.

Mnoge od objava koje je Bog davao Hildegardi odnose se na tjelesno i duhovno zdravlje čovjeka.

U vezi s tim spomenimo samo to da je Hildegarda smatarala kako je za zdrav život čovjeka potreban redoviti molitveni život, prehrana namirnicama iz prirode te kretanje. 

Često je mučena bolestima i mnogo je godina živjela skromno kao redovnica. Kad je umrla Jutta koja je bila poglavaraica samostana, nasljedila ju je njena mala duhovna kći, Hildegarda.

Izvor: 

Nastoj dragi prijatelju, biti prijatelj i pomoćnik duša u čistilištu. Živi u svetom saobraćanju sa svetim dušama pa ćeš vidjeti koliko će ti utjehe, snage to pružiti u teškim časovima tvoga života, i bit ćeš sretan kada oslobođena duša bude molila za tebe, a Isus ti uzvrati svojom ljubavlju po svom obećanju stostruko.

Jesi li se duhom prenio u Čistilište i samo za čas slušao bolne vapaje, što ih oni upravljaju svojoj rodbini, prijateljima i znancima?

O prijatelji, već toliko vremena da vas čekamo, a vas nema, pa nema. Mi vas zovemo, a vi ne odgovarate. Trpimo od ovih muka, kojima se ništa ne može prispodobiti; a vi nas ne sažaljavate, uzdišemo, a vi nas ne tješite! “Jao, jao” Svi oni koje smo za života ljubili najvećom ljubavlju ostavili su nas! Mi sirote plačemo u ovoj mrkloj noći patnja i muka, a nema nikoga da nas utješi! Ah, sve je svršilo, svršilo je za uvijek. Naši su nas vlastiti zaboravili i već nas ni samo jedna uspomena ne veže sa zemljom. “Svagdje samo zaborav, zaborav nad svim našim životom i djelima, kojih se ni samo jednom riječicom ne sjećaju;  zaborav za našim imenom koje više nitko ne izgovara; zaborav za našim grobom, koji nitko više ne pohađa; zaborav nad samom našom srti, koju više nitko ne plače… Zaborav svagdje i posvuda!

Posvuda? Oh! Varate se drage duše, ima na zemlji srce, koji nikada ne zaboravlja, srce koje je uvijek pripravno, da dođe u pomoć svojim zapuštenim pokojnicima: to je srce jedne majke, srce katoličke Crkve! Svaki dan preko svete Mise ona po ustima svojih svećenika moli za vas: pokoj, mir i svjetlost.

Kako se ugađa i sviđa Božjoj dobroti i milosrđu kad Ga se moli da primi koju dušu u vječni pokoj, vječno blaženstvo! Siromašna dušo, koju Bog ljubi, ali s kojom On mora biti pravedan, dok ne platiš i ne zadovoljiš i do najmanje sitnice, kako te žalim!

Kad će se tebe sjetiti tvoja rodbina, prijatelji i znanci, pa tvog dug platiti! Oni to mogu učiniti neka dakle ni časa ne čekaju.

Kako će sretan život provoditi i kako sigurno mjesto čeka u nebu sve one koji su jednu dušu izbavili iz čistilišnih muka. Nema časa, a da ta sretna duša ne govori Spasitelju svome Ovoj duši moram zahvaliti što sam Te Bože moj prije vidjela! Spasi je dakle!

Sve ono što iz ljubavi darujemo sve tim dušama u čistilištu – veli sv Ambrozije – pretvara se za nas u milost, a iza naše smrti naći ćemo stostruku zaslugu. E da bi se još više oduševio da moliš za duše u čistilištu promotri časak razloge radi koji se moraš žrtvovati za njih, moliti i žrtvovovati.

Sredstva kojima možemo priteći u pomoć siromašnim dušama, jesu sva djela kršćanske pobožnosti. Ali najuspješnije sredstvo jest sv. Misa jer je tu ona ista presveta Krv koja je spasila svijet te spašava i siromašne duše.

Drugo moćno sredstvo za spas duša u Čistilištu je sv. Krunica, jer je obdarena sa toliko oprosta.

Služimo se dakle jednim i drugim sredstvom kao sa dva nepresušna vrela kojima ćemo gasiti strašan oganj, koji muči siromašne duše naših umrlih pokojnika.

Najuspješnije sredstvo kako da oslobodimo sv. duše jest bez dvojbe sv. Misa.

Naš dragi Isus je došao na svijet da dade zadovoljštinu svom Nebeskom Ocu. Kad se žrtvovao na Kalvariji, On je umro, da izbriše naše grijehe. Žrtva je pak sv. Mise ista kao i ona na Kalvariji. Na oltaru, kao nekada na Križu, Isus se žrtvuje za nas moleći oproštenje za grešnike. Svete duše u Čistilištu ne samo da su dionice ovih zasluga nego pobiru najveće plodove. Krv presvete Žrtve silazi kao obilna rosa u oganj muka, od kojih trpe svete duše ublažujući njihovu trajnost. Vrijednost je jedne svete Mise tolika da bi ona sama dostajala da isprazni Čistilište, kako vele sv. oci, da im Isus ne omeđuje učinke i raspoloženje onoga koji je prikazuje prema svojim visokim ciljevima.

Odakle onda tolika nemarnost kod mnogih kršćana, da se posluže ovim moćnim sredstvom?

Izvor: Molitvenik za duše u čistilištu, Iz uvoda

Bl. Ivan Merz je bio zaljubljenik u lijepu liturgiju. U dane Velikog tjedna toliko bi bio potresen pjevanjem i liturgijskim obredima da je te dane na poseban način osjećao ono što se događalo s Isusom: Posljednja večera, ustanova euharistije, muka i smrt te na posljetku radost uskrsnuća.
Nije teško zaključiti kako je u ono vrijeme BOG bio u centru liturgije, u pjevanju, u gestama, u svemu.
Nadajmo se da će se Bog opet vratiti u centar naših slavlja, jer ako ne bude, nema li nas pravo i kazniti te nam uskratiti ono što je na zemlji najsvetije?

(Beč, ponedjeljak, 5.IV.1920.)

Proveo sam od čiste srijede do danas u St. Gabrijelu kraj Modlinga. Bio je to moj najljepši Uskrs; proživljavao sam umjetnički refleks velikih događanja – Kristovu muku i Njegov Uskrs – uživivši se u liturgijsku umjetnost. Ispočetka smo postili, šutjeli i razmišljali. Kada se je svjetska buka raspršila i duša ostala mirna, sama sa sobom, iz dubine se je poput pjene dizalo blato grijeha, koje se je nakupilo skoro nesvjesno. Zatim sjajno pjevanje lamentacija pa diona Misa Velikog Četvrtka sa svojim veseljem i sv. Pričesti unutar svečane Mise upravo onako, kao kada je Isus ustanovio presv. Euharistiju, pa onda žalost usred te Mise sa ritmičkim kretnjama svih redovnika i sjajnom pratnjom orkestra itd.

Otkrivenje Križa, te trpljenje Križnog puta su potresli mojom dušom. U subotu opet ono silno veselje nad uskrsnulim Spasiteljem, koje je tako divan izražaj našlo u liturgiji.

Kao što je teologija centralna znanost tako je liturgija centralna umjetnost. Ona je sasvim objektivna i odgovara Wagnerovu idealu, koji je htio sjediniti sve umjetnosti u jednu. Liturgija je izražaj duše Crkve, na njenom temelju lako bi bilo izraditi teoriju umjetnosti. U njoj se ogledava kao u kakvom zrcalu život Kristov, ali ne onakav kakav nam se u povijesti čini, nego onakav kako ga gleda objektivni gledalac koji nije vezan na vrijeme ni na mjesto već iz visine promatra život, videći sav nadnaravni savez događaja: recimo kako ga promatra anđeo. Na taj način postaje umjetnost objektivno zrcalo za života, koje pohvata i one niti, koje obični čovjek ne opaža. Liturgija je dosegla vrhunac: ona je najveća umjetnička tvorevina koja opstoji na svijetu, a uz to je ona centralna umjetnina, jer umjetnički prikazuje život Kristov, koji je centar povijesti. Sve ostale umjetnosti se moraju služiti istom metodom kao Duh Sveti u liturgiji: umjetnik mora npr. motiv rata, ljubavi, bluda, ubojstva i razne ostale teme umjetnosti prikazati u nadnaravnom savezu i čim bolje on to učini tim je umjetnina vrjednija. Naravno za to se traži da bude umjetnik svet. Uzmimo npr Krist kaže: Tko pogleda na ženu bližnjega s pohotom, čini u duši svojoj grijeh. Za Krista je to dovoljno i on tu ideju ne može dalje i na široko obrazlagati, jer on mora zasijati sjeme svih ideja koje vladaju i koje će vladati u čovječanstvu.  Tu ideju je Tolstoj u Kreutzerovoj sonati obradio i to vrlo dobro: on objektivno promatra ljudsko društvo i ono se zrcali na zaseban način u njegovoj duši. Slika u tom zrcalu prikazuje sve niti bludnje i grijeha u koje se je zaplelo moderno društvo. Tolstoj se dakle služi liturgijskom metodom. Ona izreka u Evanđelju je samo karika na koju je nadovezan ovaj roman. Ova se metoda da primijeniti na sve umjetničke tvorevine i u koliko su one teocentrične imaju umjetničku vrijednost. Samostan St. Gabrijel ostat će mi nezaboravan za cijeli život. Pokazuje kako Crkva Katolička rađa svukud novo prekrasno cvijeće. Ima oko 300 teologa Nijemaca iz Reicha, koji idu u Kongo, Novu Gvineju i druge zemlje da šire Kristovo Evanđelje. Većinom su snažni lijepi ljudi, šutljivi i ponizni. Ustaju u 3 1/4 izjutra i svu svoju ljubav su koncentrirali na službu Božju. St. Gabrijel je mali Beuron.

Izvor: 

Montfort je poznat osobito po knjižici: Rasprava o pravoj pobožnosti prema presvetoj Djevici Mariji. To je knjiga koja je bila veliko nadahnuće svetom papi Ivanu Pavlu II te ju je uvijek imao sa sobom. Otud je uzeo svoje papinsko geslo: Totus tuus – sav Tvoj. To su dvije riječi iz posvete Isusu po Mariji (skraćeni oblik): “Sav sam tvoj i sve moje pripada Tebi, moj ljubazni Isuse, po Mariji Tvojoj presvetoj Majci.”

Montfort je ostao poznat kao jedan od najvećih pučkih misionara. Obilazio je mnoga mjesta Francuske propovijedajući evanđelje. Radi navještaja evanđelja propješačio je 25 000 km. U njegovo vrijeme bilo je velikog siromaštva u Francuskoj, a i on sam je živio siromašno.

Ljudevitov život nas može potaknuti na veću ljubav prema Isusu, Mariji i Crkvi.

Ljudevit se rodio u malom francuskom mjestu Montfort, 31.1.1673. Sutradan se krstio. Otac Ivan mu bio je odvjetnik, no često su jedva spajali kraj s krajem. U ono vrijeme smrtnost djece bila je vrlo velika, a velika tuga zahvatila je i Ivanovu obitelj. Rodilo mu se osamnaestero djece, no preživjelo ih je samo osmero. Od njih osmero preživjelih bilo je čak pet duhovnih zvanja: trojica svećenika i dvije časne sestre.

U ono vrijeme širio se krivovjerni pokret Jansenizam kojeg je započeo krivovjerni biskup Jansen Kornelije. Jansenizam je naučavao predodređenje za spasenje, potrebu posebne Božje milosti za obdržavanje Božjih zapovijedi itd. pa se Ljudevit Montfort morao boriti s tim i sa drugim krivim učenjima.

U ono vrijeme bilo je često da se djecu davalo na odgoj drugoj obitelji. Tako su i Ljudevita roditelji dali prve dvije godine života jednoj dojilji na njihovu imanju u skromnom seoskom ambijentu. Prve riječi, molitve Ljudevit je učio u siromašnom okruženju, a siromaštvo je uvijek volio.

Obitelj je bila redovita na svetoj misi i njihova vjera je u obitelji življena. Poticani su na studij i imali su svoju knjižnicu.

Njegov brat svećenik prisjeća se Ljudevita kao djeteta koji je sa svojih 4-5 godina tješio svoju majku u poteškoćama i pričao joj o Bogu, te je tako davao naslutiti da bi jednog dana i on mogao svoj život posvetiti Bogu. I majka je učila Ljudevita kako je križ dio svakoga života i kako Bog koji šalje trpljenje daje i potrebnu snagu i ljubav.

Ljudevit je bio prvorođenac koji se brinuo o mlađoj braći i sestrama, pomagao im u odgoju i školi. Posebno mu je bilo važno da ih potiče na ljubav i molitvu.

Nakon osnovne škole koja je trajala samo pet godina Ljudevit je otišao na daljnje školovanje. On je bio dijete koje je naviklo na mir, tišinu, molitvu, povučen u sebe. Za njega je to bio veliki korak u životu. Bio je u formaciji kod isusovaca i oni su na njega imali veliki utjecaj.

Ljudevit se čuvao duha svijeta. Napustio je jednom ručak gdje je neki student u karnevalskom ozračju zabavljao prisutne. No, opet nastojao se ne izolirati.

Otac mu Ivan bio je često neraspoložen i impulzivan. Bio je osrednji kršćanin što je bio uzrok Ljudevitove muke. Nesporazumi između oca i sina događali su se stoga jer je njegov otac išao redovitim putem kršćanina koji je bio pritisnut svakodnevnim brigama, a Ljudevit je stremio prema kršćanskom savršenstvu i Bog mu je bio sve u životu. U ono vrijeme svećenički stalež je bio drugi po redu, a otac se nadao da će njegov sin ostvariti crkvenu karijeru. Ljudevitu pak nije bilo do karijere, već je uvijek bio ponizna i skroman, gajeći u srcu ljubav prema siromaštvu. Otac je htio da putuje na konju, što je bio i znak dobra statusa, no Ljudevit je odlučio putovati pješice. Novac koji je imao i zavežljaj hrane dao je prvom siromahu i oslonio se na Božju Providnost. Da je otac mogao vidjeti njegovo putovanje bio bi jako razočaran, jer su njegova očekivanja bila drugačija. Do sada je volio siromahe i pomagao im, a sada je postao jedan od njih.

U vrijeme Ljudevitova studija nastupila je i godina gladi kad su, kako je zapisano “ljudi jeli travu”, a najgore je bilo u glavnom gradu Parizu. Ljudevit je bio među onima koji su ostali bez novčane potpore. Prije mu je novac za studij slala jedna bogata gospođa, no novac više nije stizao, a on je bio jedan od najboljih, najvrjednijih studenata. Tada je trebalo prositi, no on se nije toga sramio. Prosio je za sebe i za druge. Sjemeništarci su bdjeli noću i uz pokojnike, pa tako i mladi Ljudevit iza kojeg je bilo puno neprospavanih noći. Posebno su ga se dojmila dva bdijenja, uz jednog plemića čije je tijelo užasno zaudaralo i uz tijelo neke proslavljene ljepotice koja je postala neprepoznatljivo ružna i na čiji sprovod nitko nije došao.

Jednom je Ljudevita zadesila nepoznata bolest. Bio je premješten u neku kuću gdje, u slučaju da je bolest zarazna, ne bi zarazio ostale. Izgledalo je svima kao da će umrijeti. Časne sestre su pripremile platno za ukop. No, on je dao naslutiti da ima dar vidjeti budućnost te im reče da neće umrijeti nego da će brzo ozdraviti, a tako je i bilo.

Prvo čudo koje se dogodilo po sv. Ljudevitu bilo je kad je nakon mise sreo slijepca i pitao ga želi li ozdraviti. Tada je stavio pljuvačku na njegove oči i slijepac je ozdravio.

Nastavak slijedi… (iz knjige Život sv. Ljudevita Montforskoga, p. Miljenko Sušac)