vidi također i link za TEKST iz Katekizma

O trojedinom BOGU,… O katoličkoj CRKVI “izvan koje nema spasenja”, o SAKRAMENTIMA: osobito svetoj misi, ispovijedi, sakramentu svećeničkog reda, O MORALNOM ZAKONU: o pobačaju, o eutanaziji, samoubojstvu, o povredama čistoće: o bludnosti, o masturbaciji, o prostituciji, o silovanju, o homoseksualnosti, o ženidbenoj vjernosti, o bračnoj plodnosti, o daru djece, O VJEČNOM ŽIVOTU: o posebom sudu, o paklu, o posljednjoj kušnji Crkve…

Jedan i trojstveni Bog objavljen u Isusu Kristu

254 Božanske su osobe zbiljski medju sobom različite. “Bog je jedini, ali nije osamljenik”.”Otac”, “Sin”, “Duh Sveti” nisu naprosto imena koja naznačuju načine božanskog bića, nego su zbiljski međusobno različiti: “Onaj koji je Sin nije Otac, a onaj koji je Otac nije Sin, niti je Duh Sveti onaj koji je Otac ili Sin” Oni se među sobom razlikuju po svojim izvornim odnošajima: po tomu sto “Otac rađa, Sin biva rođen, a Duh Sveti ishodi”. Božansko jedinstvo je trojstveno (trojično).

679 Krist je Gospodar vječnoga života. Njemu kao Otkupitelju svijeta pripada puno pravo da konacno sudi djela i srca ljudi. On je “stekao” to pravo svojim Krizem. Tako je Otac “sav sud predao Sinu” (Iv 5,22). Sin pak nije dosao suditi, nego spasiti i dati zivot koji je u njemu. Odbijanjem milosti u ovom zivotu svatko vec sudi samoga sebe, prima po svojim djelima; odbijajuci Duha ljubavi, moze sebe osuditi i za vjecnost.

846 “IZVAN CRKVE NEMA SPASENJA” 846 Kako valja shvatiti tu tvrdnju koju su cesto opetovali crkveni Oci? Iskazana pozitivno, znaci da svako spasenje dolazi od Krista-Glave po Crkvi koja je njegovo Tijelo: Oslanjajuci se na Sveto pismo i Predaju, Sveti sabor uci da je ta putujuca Crkva potrebna za spasenje. Jedino je naime Krist Posrednik i put spasenja, prisutan medju nama u svome tijelu, koje je Crkva; a naglasavajuci izricito potrebu vjere i krstenja, on je potvrdio i potrebu Crkve, u koju ljudi ulaze po krstenju kao kroz vrata. Zato se ne bi mogli spasiti oni ljudi koji, iako im nije nepoznato da je od Boga po Isusu Kristu Katolicka Crkva ustanovljena kao potrebna, ipak ne bi htjeli u nju ili uci ili pak u njoj ostati.

663 Krist sada sjedi o desnu Ocu: “Pod desnom Ocevom razumijevamo slavu i cast bozanstva, gdje je onaj koji je prije svih vjekova postojao kao Sin Bozji, kao Bog i istobitan Ocu, tjelesno sjeo nakon sto se utjelovio i njegovo tijelo bilo proslavljeno”.

691 “Duh Sveti” vlastito je ime Onoga kojega castimo i slavimo skupa s Ocem i Sinom: Crkva ga je primila od Gospodina i ispovijeda ga u krstenju svoje nove djece. Izraz “Duh” prijevod je hebrejskog izraza Ruah koji, u prvotnom smislu znaci dah, zrak, vjetar. Isus upotrebljava osjetnu sliku vjetra da docara Nikodemu transcendentnu novost Onoga koji je osobno Dah Bozji, Duh Bozji. S druge strane, Duh i Svet bozanski su atributi zajednicki trima bozanskim osobama. Ali povezujuci oba izraza, Sveto pismo, Liturgija i bogoslovni govor oznacuju neizrecivu osobu Duha Svetoga, bez moguceg dvoznacja s drugim upotrebama izraza “duh” i “svet”.

Crkva

816 “Jedina Kristova Crkva (…) jest ona koju je nas Spasitelj poslije svoga uskrsnuca predao Petru da je pase te njemu i drugim Apostolima povjerio da je sire i njome upravljaju (…). Ta Crkva, ustanovljena i uredjena na ovom svijetu kao drustvo, opstoji (subsistit in) u Katolickoj Crkvi, kojom upravljaju nasljednik Petrov i s njime sjedinjeni biskupi”: Dekret o ekumenizmu Drugoga vatikanskog sabora razlaze: “Samo se po katolickoj Kristovoj Crkvi, koja je sveopce sredstvo spasenja, moze dostici sva punina sredstava spasenja. Vjerujemo da je samo apostolskom Zboru na celu s Petrom Gospodin povjerio sva dobra Novoga saveza, radi uspostavljanja jednoga Kristova tijela na zemlji, kojemu valja da se potpuno pritjelove svi koji na neki nacin vec pripadaju Bozjem narodu”.

766 Ali Crkva je u prvom redu rodjena iz Kristova potpunog predanja za nase spasenje, anticipiranog u ustanovi Euharistije a dovrsenog na krizu. “Pocetak i rast Crkve oznaceni su krvlju i vodom sto su provrli iz otvorena boka raspetog Isusa”. “Iz boka Krista, usnulog na krizu, proisteklo je cudesno otajstvo citave Crkve”.Kao sto je Eva bila oblikovana od rebra usnulog Adama, tako je Crkva rodjena iz probodena srca Krista umrlog na krizu.

765 Gospodin Isus opremio je svoju zajednicu ustrojstvom koje ce trajati do potpunog ostvarenja Kraljevstva. Tu je prije svega izbor Dvanaestorice s Petrom kao glavom. Predstavljajuci dvanaest plemena Izraelovih,oni su temelji novog Jeruzalema. Dvanaestorica i drugi ucenici sudjeluju u Kristovu poslanju, u njegovoj vlasti, ali i njegovoj sudbini. Svim tim cinima Krist pripravlja i gradi svoju Crkvu.

795 Krist i Crkva jesu, dakle, “citav Krist” [Christus totus]. Crkva je s Kristom jedno. Sveci imaju vrlo zivu svijest toga jedinstva: Cestitajmo si, dakle, i zahvalimo za ono sto smo postali ne samo krscani, nego sâm Krist. Razumijete li, braco, koju nam je milost Bog ucinio darujuci nam Krista kao Glavu? Divite se i radujte se: postali smo Krist. Ako je on Glava a mi udovi, citav covjek jest on i mi (…) Punina Krista je dakle, Glava i udovi. Sto znaci Glava i udovi? Krist i Crkva. Nas se Otkupitelj pokazao kao jedna osoba sa svetom Crkvom koju je uzeo. Glava i udovi jesu kao jedna otajstvena osoba. Jedna rijec svete Ivane Arske pred sucima sazima vjeru svetih ucitelja te izrazava zdrav krscanski osjecaj: “Po mom misljenju, Isus Krist i Crkva jesu jedno, i ne treba od toga praviti poteskocu”.

CRKVA – ISTODOBNO VIDLJIVA I DUHOVNA 771 “Krist, jedini Posrednik, ustanovio je na ovoj zemlji i neprestano uzdrzava svoju svetu Crkvu, zajednicu vjere, ufanja i ljubavi, kao vidljivi organizam po kojemu na sve razlijeva istinu i milost.” Crkva je u isti mah: “drustvo sastavljeno od hijerarhijskih organa i misticno Tijelo Kristovo; vidljiva skupstina i duhovna zajednica; Crkva zemaljska i Crkva vec u posjedu nebeskih dobara”. Te dimenzije zajedno tvore “jednu slozenu stvarnost, sastavljenu od ljudskog i bozanskog elementa”.Crkva je po svojoj naravi ljudska i bozanska, vidljiva i nevidljivim stvarnostima obdarena, gorljiva u djelovanju a odana kontemplaciji, nazocna u svijetu, a ipak putnica, ali tako da je ljudsko u njoj upravljeno i podredjeno bozanskome, vidljivo nevidljivome, djelovanje kontemplaciji i sadasnjost buducem gradu koji trazimo. Poniznost! Uzvisenost! Sator cedarski i svetiste Bozje; zemaljski dom i nebeska kraljevska palaca; kuca od blata i carski dvor; tijelo smrtno i hram svjetlosti; ruglo oholih i zarucnica Kristova! Crna si, ali lijepa, kci jeruzalemska; ako te i ruzi trud i bol s duga prognanstva, resi te ipak nebeska krasota.

1330 Spomen-cin Gospodnje smrti i uskrsnuca. Sveta Zrtva – jer uprisutnjuje jedincatu zrtvu Krista Spasitelja, a ukljucuje i prinos Crkve; ili takodjer sveta misna zrtva, “zrtva zahvalna” (Heb 13,15) duhovna zrtva zrtva cista i sveta, jer ispunja i nadilazi sve zrtve Starog Saveza. Sveta i bozanska Liturgija – jer sva liturgija Crkve nalazi svoje srediste i najzgusnutiji izraz u slavlju ovoga sakramenta; u tom smislu naziva se i slavlje Svetih otajstava. Govori se i o Presvetom Sakramentu, jer je euharistija sakramenat nad sakramentima; tim se izrazom oznacuju euharistijske prilike cuvane u svetohranistu (tabernakulu).

2035 Najvisi stupanj sudjelovanja u Kristovu autoritetu zajamcen je karizmom nezabludivosti. Ona se “odnosi samo na one stvari koje se nalaze u izvorima bozanske Objave”; proteze se i na sve dijelove nauke, ukljucujuci i moral, bez kojih se spasonosne vjerske istine ne mogu cuvati, izlagati ili opsluzivati.

Sakramentalni red

776 Kao sakrament Crkva je Kristovo orudje. U njegovim rukama ona je “orudje otkupljenja svih ljudi”, “sveopci sakrament spasenja” po kojemu Krist “ocituje i ujedno ostvaruje otajstvo Bozje ljubavi prema covjeku”. Ona je “vidljivi nacrt Bozje ljubavi prema covjecanstvu” koji hoce “da se cio ljudski rod oblikuje u jedan jedini Bozji narod, da sraste u jedinstveno Tijelo Kristovo i da se izgradi u jedan hram Duha Svetoga”.

919 Biskupi ce se stalno truditi da razlikuju nove darove posvecenog zivota koje Duh Sveti daje Crkvi; odobrenje novih oblika posvecenog zivota pridrzano je Apostolskoj Stolici.

912 Vjernici trebaju “prava i duznosti sto na njih spadaju ukoliko su clanovi Crkve pomno razlikovati od prava i duznosti koje im pripadaju ukoliko su clanovi ljudskog drustva. Neka nastoje da oboje dovedu u sklad, imajuci na pameti da se u svakoj vremenitoj stvari moraju voditi krscanskom savjescu, jer se nikakva ljudska djelatnost, ni u naravnim stvarima, ne moze oteti Bozjoj zapovijedi”.

874 Sam Krist je izvor sluzbe u Crkvi. On ju je ustanovio, on joj dao vlast i poslanje, usmjerenje i svrhu: Za upravljanje i stalno povecavanje Bozjega naroda Krist je Gospodin u svojoj Crkvi ustanovio razlicite sluzbe koje idu za dobrom citavoga Tijela. Sluzbenici koji imaju svetu vlast sluze svojoj braci, da svi koji pripadaju Bozjem narodu (…) postignu spasenje.

890 Poslanje Uciteljstva vezano je uz konacni znacaj Saveza koji je Bog u Kristu sklopio sa svojim narodom; treba ga stititi od zastranjenja i slaboca i jamciti mu stvarnu mogucnost da bez zablude ispovijeda pravu vjeru. Pastirska je zadaca Uciteljstva dakle usmjerena da budno pazi da narod Bozji ostane u istini koja oslobadja. Da bi ispunili tu zadacu, Krist je pastire obdario karizmom nezabludivosti u pitanjima vjere i morala. Vrsenje te karizme moze poprimiti vise oblika:

1324 “Euharistija je „izvor i vrhunac svega krscanskog zivota‟”. “Ostali sakramenti, kao i sve crkvene sluzbe i djela apostolata, tijesno su povezani s Euharistijom i prema njoj su usmjereni. presveta Euharistija naime sadrzi svekoliko duhovno dobro Crkve, to jest samoga Krista – nasu Pashu.

1382 Misa je istodobno i nerazdruzivo zrtveni spomen-cin u kojem se ovjekovjecuje zrtva kriza, i sveta gozba pricesti Tijelom i Krvlju Gospodnjom. No, sve je slavlje euharistijske zrtve usmjereno prema najdubljem jedinstvu vjernika s Kristom po pricesti. Pricestiti se znaci primiti samoga Krista koji se prinio za nas.

1385 Da bismo odgovorili tom pozivu trebamo se za tolik i tako svet trenutak pripraviti. Sv. Pavao poziva na ispit savjesti: “Stoga tko god jede kruh ili pije casu Gospodnju nedostojno, bit ce krivac tijela i krvi Gospodnje. Neka se, dakle, svatko ispita pa tada od kruha jede i iz case pije. Jer tko jede i pije, sud sebi jede i pije ako ne razlikuje Tijela” (1 Kor 11,27-29). Tko je, dakle, svjestan teskoga grijeha, treba prije nego pristupi pricesti pristupiti sakramentu Pomirenja.

1457 Prema crkvenoj zapovijedi, “svaki vjernik koji je dosao do zrele dobi treba ispovjediti, najmanje jedamput godisnje, teske grijehe kojih je svjestan”.Tko je svjestan da je ucinio jedan smrtni grijeh, ne smije primiti svetu pricest, pa makar osjecao veliko kajanje, a da prethodno nije primio sakramentalno odrjesenje,osim ako se radi o teskom razlogu da se pricesti, a nije mu moguce pristupiti sveceniku.Djeca treba da pristupe sakramentu Pokore prije nego po prvi put prime svetu pricest.

2042 Prva zapovijed (“Sudjeluj u svetoj misi u dan Gospodnji i u druge zapovjedne blagdane!”) zahtijeva od vjernika da sudjeluju u euharistijskom slavlju na kojem se sabire krscanska zajednica u dan spomena na Gospodinovo uskrsnuce. Druga zapovijed (“Najmanje jednom godisnje ispovjedi svoje grijehe!”) jamci pripravu na Euharistiju po primanju sakramenta pomirenja koji produzuje krsno djelo obracenja i oprostenja. Treca zapovijed (“Smjerno primaj svog Stvoritelja bar o Vazmu”) jamci minumum s obzirom na primanje Gospodinova Tijela i Krvi u vezi s vazmenim blagdanima, koji su vrelo i srediste krscanskog bogosluzja.

1458 Ispovijed svakodnevnih pogresaka (lakih grijeha), premda nije nuzno potrebna, Crkva je ipak zivo preporucuje.Redovita ispovijed lakih grijeha pomaze nam da oblikujemo savjest, da se borimo protiv zlih sklonosti, da dopustimo Kristu da nas lijeci te da napredujemo u zivotu Duha. Primajuci cesce po ovom sakramentu dar Oceva milosrdja, poticani smo da i sami budemo milosrdni poput njega: Tko priznaje svoje grijehe i osudjuje ih, vec djeluje s Bogom. Bog osudjuje tvoje grijehe, pa ako ih i ti osudjujes, ujedinjujes se s Bogom. Covjek i gresnik su kao dvije stvari: covjek je djelo Bozje, a gresnik je djelo covjekovo. Unisti sto si ti ucinio, da bi Bog spasio sto je on ucinio (…). Kad pocnes osjecati odvratnost nad onim sto si ucinio, tada zapocinju tvoja dobra djela, jer osudjujes svoja zla djela. Dobra djela zapocinju ispovijedju zlih djela. Cinis istinu i tako dolazis k svjetlu.

1589 Crkveni su naucitelji pred velicinom svecenicke milosti i sluzbe osjecali hitnim poziv na obracenje, da bi njihov zivot u svemu odgovarao Onome u ciju eh je sluzbu postavio ovaj sakrament. Tako sveti Grgur Nazijanski, jos kao mlad prezbiter, pise: Treba ocistiti sebe prije nego se pocne cistiti druge; treba biti poucen da bi se moglo poucavati; treba postati svjetlo da bi se moglo svijetliti, pribliziti se Bogu da bi se druge Bogu privodilo; biti posvecen da bi se druge posvecivalo, vodilo za ruku i pametno savjetovalo. Znam ciji smo sluzbenici, na kojoj smo razini i prema komu smo usmjereni. Poznam Bozju velicinu i covjekovu slabost, ali i snagu. [Tko je dakle svecenik?] Branitelj istine, uzdize se s andjelima, slavi s arkandjelima, uzdize zrtve na nebeski oltar, ima udjela u Kristovu svecenistvu, preobrazava stvorenje, obnavlja [u njema] sliku [Bozju], iznova ga stvara za nebeski svijet i, da reknem sto je tu najvece, on je pobozanstvenjen i on pobozanstvenjuje. A sveti Arski zupnik kaze: “Svecenik nastavlja otkupiteljsko djelo na zemlji” “Kad bi covjek potpuno shvatio svecenikovo mjesto na zemlji, umro bi ne od straha nego od ljubavi” “Svecenistvo je ljubav Isusova srca”.

1592 Ministerijalno svecenistvo bitno se razlikuje od opceg svecenistva vjernika jer ono podjeljuje svetu vlast na sluzbu vjernicima. Zaredjeni sluzbenici vrse svoju sluzbu u narodu Bozjem uceci (munus docendi), slaveci bozanski kult (munus liturgicum) i pastoralno upravljajuci (munus regendi).

1579 Svi zaredjeni sluzbenici u latinskoj Crkvi, izuzevsi stalne djakone, izabiru se redovito medju neozenjenim vjernicima muskarcima koji imaju zelju obdrzavati celibat “radi kraljevstva nebeskoga” (Mt 19,12). Pozvani da se nepodijeljena srca posvete Bogu i “onome sto se na nj odnosi”, oni se potpuno predaju Bogu i ljudima. Celibat je znak toga novog zivota kome se posvecuje sluzbenik Crkve; prihvacajuci celibat radosna srca, postaju znak buduceg svijeta.

1577 “Sveto redjenje valjano prima samo krsteni muskarac”.Gospodin Isus izabrao je muskarce (viri) za zbor dvanaestorice apostola, a jednako su tako cinili i apostoli pri izboru svojih suradnika koji su ih naslijedili u sluzbi. Zbor biskupa, kojima su prezbiteri pridruzeni u svecenistvu, uprisutnjuje i posadasnjuje zbor dvanaestorice. Crkva se smatra vezanom tim Gospodinovim izborom. Upravo zato redjenje zena nije moguce.

Moralni zakon

1815 Dar vjere ostaje u onome tko nije sagrijesio protiv nje. No “vjera je bez djelâ mrtva” (Jak 2,26): ako nije popracena s nadom i ljubavlju, vjera ne sjedinjuje vjernika potpuno s Kristom i ne cini ga zivim udom njegova Tijela.

1. MORALNI ZAKON

1950 Moralni je zakon djelo bozanske Mudrosti. Mozemo ga, u biblij-skom smislu, oznaciti kao ocinsku pouku, kao Bozju pedagogiju. Propisuje covjeku putove, pravila zivotnog ponasanja koja vode k obecanom blazenstvu; zabranjuje stranputice zla koje udaljuju od Boga i od njegove ljubavi. U isto je vrijeme strog u svojim propisima, a sladak u svojim obecanjima.

1955 “Bozanski i prirodni” zakon pokazuje covjeku kojim mu je putem ici da izvrsi dobro i postigne svoj cilj. Prirodni zakon naznacuje prva i bitna pravila koja upravljaju moralnim zivotom. Oslonac mu je teznja i podloznost Bogu, izvoru i sucu svakoga dobra, kao i osjecaj za drugoga kao sebi jednakoga. U svojim poglavitim zapovijedima taj je zakon izlozen u
Dekalogu. A zove se prirodni zakon, ne u odnosu s prirodom nerazumnih bica, nego zato sto je razum, koji ga proglasuje, vlastit ljudskoj prirodi. Gdje su dakle upisana ta pravila, ako ne u knjizi onoga svjetla sto se zove Istinom? Odatle, dakle, proistjece svaki pravedan zakon te se upisuje u srce covjeka koji odjelotvoruje pravednost, ne useljujuci se u njega nego kao utiskujuci se u njega, kao sto slika prelazi s pecata u vosak, ne napustajuci pecat. Prirodni zakon i nije drugo nego svjetlo razuma u nas od Boga uliveno. Zahvaljujuci tome spoznajemo sto nam je ciniti i cega nam se kloniti. To svjetlo ili taj zakon sam je Bog darovao stvorenju.

1033 Ne mozemo biti s Bogom sjedinjeni ako se slobodno ne odlucimo da ga ljubimo. Ali, Boga ne mozemo ljubiti ako tesko grijesimo protiv njega, protiv svog bliznjega ili protiv nas samih: “tko ne ljubi, ostaje u smrti. Tko god mrzi brata svoga, ubojica je. A znate da nijedan ubojica nema u sebi trajnoga, vjecnoga zivota” (1 Iv 3,14.15). Nas Gospodin upozorava nas da cemo biti od njega odijeljeni, ako u teskim potrebama ne priskocimo u pomoc siromasnima i malenima, njegovoj braci. Umrijeti u smrtnom grijehu, a da se covjek za nj nije pokajao i prihvatio milosrdnu ljubav Bozju, znaci, po svom slobodnom izboru, ostati zauvijek odijeljen od njega. To upravo jest stanje konacnog samo-iskljucenja iz zajednistva s Bogom i s blazenicima, koje oznacujemo rijecju “pakao”.

2270-2283,

POBACAJ

2270 Ljudski zivot mora biti cijenjen i sticen bez ogranicenja od casa zaceca. Ljudskom bicu moraju od prvog casa postojanja biti priznata osobna prava, medju kojima i nepovredivo pravo svakog neduznog bica na zivot.Prije nego sto te oblikovah u majcinoj utrobi, ja te znadoh; prije nego sto iz krila majcina izadje, ja te posvetih (Jr 1,5). Kosti moje ne bjehu ti sakrite dok nastajah u tajnosti, tkan u dubini zemlje (Ps 139,15).

2271 Vec od prvoga stoljeca Crkva je isticala moralnu zlocu svakog izazvanog pobacaja. Taj se nauk nije mijenjao. Ostaje nepromjenljiv. Izravni pobacaj, sto znaci pobacaj koji je zeljen bilo kao cilj bilo kao sredstvo, tesko se protivi cudorednom zakonu: Ne ubij dijete pobacajem niti ga pogubljuj nakon rodjenja. Bog, Gospodar zivota, povjerio je ljudima uzvisenu zadacu odrzavati zivot, i tu duznost moraju vrsiti na nacin dostojan covjeka. Stoga zivot, jednom zacet, treba najbriznije stititi; pobacaj i cedomorstvo uzasni su zlocini.

2272 Formalna suradnja u vrsenju pobacaja teski je grijeh. Crkva taj prijestup protiv ljudskoga zivota kaznjava zakonskom kaznom izopcenja. “Tko sudjeluje u vrsenju pobacaja, upada, ako dodje do ucinka, u izopcenje unaprijed izreceno” “samim time sto je ucinio prijestup” i pod uvjetima koje Kanonsko pravo predvidja. Crkva time ne kani suziti podrucje milosrdja. Ona iznosi na vidjelo tezinu pocinjenog zlocina, nenadoknadivu stetu ucinjenu ubijenom nevinom bicu, njegovim roditeljima i cijelome drustvu.

2273 Neotudjivo pravo svakog pojedinog neduznog covjeka na zivot predstavlja konstitutivan osnov gradjanskog drustva i njegova zakonodavstva: “Gradjansko drustvo i politicka vlast duzni su priznavati i postivati neotudjiva osobna prava; ljudska prava ne ovise o pojedincima ni o roditeljima niti su povlastica koju bi davala drzava ili drustvo. Ta prava pripadaju ljudskoj naravi i prirodjena su osobi snagom stvaralackog cina od kojeg ona proizlazi. Medju tim osobnim pravima treba u ovom pogledu istaknuti (…) pravo na zivot i tjelesnu cjelovitost svakoga ljudskog bica od zaceca do smrti”. “U casu kad neki proglaseni zakon lisava stanovit soj ljudskih bica zastite koju im gradjansko zakonodavstvo mora pruzati, drzava nijece jednakost sviju pred zakonom. Kad drzava ne stavlja svoju snagu u sluzbu prava svakoga gradjanina, napose onoga koji je slabiji, bivaju ugrozeni sami temelji pravne drzave (…) Dosljedno postovanju i zastiti koja ide djetetu od casa zaceca, morat ce zakon predvidjeti odgovarajuce kaznene odredbe za svako namjerno ugrozavanje njegovih prava”.

2274 Buduci da s ljudskim zametkom od samog zaceca treba postupati kao s osobom, mora on u svojoj cjelovitosti, koliko je moguce, biti sticen, lijecen i njegovan, kao i svako drugo ljudsko bice. Prenatalna dijagnoza moralno je dopustena ako “postuje zivot i cjelovitost ljudskog zametka i ploda i ako joj je namjera sacuvati ga ili iscijeliti (…) No ona se tesko protivi cudoredju kad razmatra mogucnost da, vec prema ishodu pretrage, izazove pobacaj. Dijagnoza … se ne smije izjednaciti sa smrtnom osudom”.

2275 “Treba smatrati dopustenima zahvate na ljudskom zametku uz uvjet da mu postuju zivot i cjelovitost, da ga ne izlazu nesrazmjernim pogiblima nego da im bude cilj njegovo ozdravljenje, poboljsanje zdravstvenih uvjeta, ili njegovo prezivljavanje”. “Nemoralno je proizvoditi ljudske zametke da ih se upotrebi kao raspoloziv `bioloski ma

EUTANAZIJA

2276 Oni kojih je zivot opao ili oslabljen zahtijevaju posebno postovanje. Bolesne i prikracene osobe treba potpomagati da bi mogle zivjeti koliko je moguce normalno.

2277 Kakve god bile pobude i sredstva, izravna eutanazija znaci dokraj-citi zivot osobama prikracenima, bolesnim ili na samrti. Eutanazija je moralno neprihvatljiva. Tako stanoviti cin ili propust, koji po sebi ili po namjeri izaziva smrt da bi se prekinuli bolovi, predstavlja ubojstvo tesko protivno dostojanstvu ljudske osobe i postovanju prema zivome Bogu, njezinu Stvoritelju. Greska u procjeni u koju je moguce upasti u dobroj vjeri, ne mijenja narav tog ubilackog cina, koji uvijek treba osuditi i otkloniti.

2278 Prekid medicinskih postupaka, tegotnih, pogibeljnih, izvanrednih ili gledom na ocekivani ishod nesrazmjernih, moze biti zakonit. U tom je slucaju rijec o odustajanju od “terapeutske upornosti”. Time se ne zeli izazvati smrt; prihvaca se cinjenica da je nije moguce sprijeciti. Odluku treba donijeti bolesnik, ako je kompetentan i sposoban ili, kad nije tako, oni koji na to imaju zakonsko pravo, uvijek postujuci razumnu volju i zakoniti bolesnikov probitak.

2279 I onda kad se cijeni da je smrt neizbjezna, ne moze zakonito biti prekinuto lijecenje koje se redovito pruza bolesnoj osobi. Upotreba analgetika, sredstava za ublazenje patnji umirucemu, makar uz opasnost da mu se skrate dani, moze biti moralno u skladu s ljudskim dostojanstvom, ako se smrt ne zeli ni kao cilj ni kao sredstvo, nego se samo predvidja i prihvaca kao neizbjezna. Palijativno lijecenje (olaksanje boli) je povlasten oblik nesebicne ljubavi. U to ime, treba ga poticati.

SAMOUBOJSTVO

2280 Svatko je za svoj zivot odgovoran pred Bogom koji mu ga je darovao. On ostaje vrhovni gospodar zivota. Mi smo duzni prihvacati zivot sa zahvalnoscu i cuvati ga njemu na cast a sebi na spasenje. Upravitelji smo a ne vlasnici zivota koji nam je Bog povjerio. Njime ne raspolazemo.

2281 Samoubojstvo protuslovi naravnom covjekovu nagnucu da cuva i trajno odrzi svoj zivot. Samoubojstvo se tesko protivi ispravnoj ljubavi prema sebi. Ono istodobno vrijedja ljubav prema bliznjemu jer nepravedno kida veze uzajamnosti sa zajednicom obiteljskom, narodnom i ljudskom, prema kojima imamo obveza. Samoubojstvo se protivi ljubavi zivoga Boga. 2282 Ako je pocinjeno s namjerom da posluzi za primjer, osobito mladima, samoubojstvo se takodjer opterecuje tezinom sablazni. Dragovoljna suradnja pri samoubojstvu protivi se moralnom zakonu. Ozbiljni psihicki poremecaji, tjeskoba ili tezak strah od iskusenja, trpljenja ili mucenja mogu ublaziti samoubojicinu odgovornost.

2283 Ne treba ocajavati glede vjecnoga spasa osoba koje su same sebe usmrtile. Bog im moze, putovima koji su samo njemu znani, pruziti priliku spasonosnog kajanja. Crkva moli za one koji su si oduzeli zivot.

2350-2381,

Zarucnici su pozvani da zive cistocu u uzdrzljivosti. U toj ce kusnji otkriti uzajamno postivanje, vjezbat ce se u vjernosti i u nadi da ce se primiti jedno drugo kao dar Bozji. Odlozit ce za bracno vrijeme ocitovanje njeznosti vlastito supruznickoj ljubavi. Uzajamno ce se pomagati da rastu u cistoci.

POVREDE CISTOCE

2351. Bludnost je neuredna zelja ili razuzdana naslada spolnog uzitka. Spolni uzitak moralno je neuredan kad se trazi radi samog sebe, izdvojeno od svrhovitosti radjanja i sjedinjenja.

2352. Pod masturbacijom treba razumjeti svojevoljno uzbudjenje spolnih organa radi postizanja spolnog uzitka. “U skladu sa stalnom predajom i crkveno Uciteljstvo i moralni osjecaj vjernika masturbaciju su bez kolebanja smatrali cinom koji je u sebi i tesko neuredan.” “Kakav god bio razlog tome, svojevoljno sluzenje spolnom sposobnosti izvan normalnog bracnog opcenja bitno se protivi njenoj svrsi.” Spolni se uzitak tu trazi izvan “spolnog odnosa sto ga trazi moralni poredak i po kojemu se, u okviru prave ljubavi, ostvaruje cjelovit smisao uzajamnog darivanja i ljudskog radjanja.”

2353. Blud je tjelesno sjedinjenje slobodna muskarca i slobodne zene, izvan braka. On se tesko protivi dostojanstvu osobâ i ljudske spolnosti koja je prirodno usmjerana bilo dobru supruznika bilo radjanju i odgoju djece. Osim toga to je teska sablazan kad se time kvare mladi.

2354. Pornografija se sastoji u izvlacenju spolnih cina, stvarnih ili glumljenih, iz intimnosti partnera da se naumice pokazu drugim osobama. Ona vrijedja cistocu jer izopacuje bracni cin, intimni dar supruznika jednog drugome. Ona tesko povredjuje dostojanstvo onih koji joj se predaju (sudionike, prodavace, gledateljstvo), jer svatko postaje za drugoga objekt rudimentarne naslade i nedopustenog probitka. Ona gura jedne i druge u iluziju jednog nestvarnog svijeta. Ona je teski prijestup. Gradjanske vlasti moraju sprijeciti proizvodnju i sirenje pornografskih proizvoda.

2355. Prostitucija vrijedja dostojanstvo osobe koja se prostituira svodeci je na spolni uzitak sto ga nudi. Onaj koji placa tesko grijesi protiv sebe samog: oskvrnjuje cistocu na koju ga obvezuje krstenje i kalja svoje tijelo, hram Duha Svetoga. Prostitucija je drustvena rana. Obicno pogadja zene, ali i muskarce, djecu i mlade u razvoju (u ova posljednja dva slucaja grijeh je u isto vrijeme, i sablazan). Ako je uvijek tesko gresno odavati se prostituciji, ipka krivnja moze biti umanjena uslijed bijede, ucjene i drustvenog pritiska.

2356. Silovanje znaci nasilan ulazak, grubom silom, u spolnu intimnost neke osobe. Ono krsi i pravdu i ljubav. Silovanje duboko vrijedja pravo svakoga na postivanje, slobodu, fizicku i moralnu cjelovitost. Ono nanosi tesku stetu koja moze obiljeziti zrtvu za cijeli zivot. U sebi je uvijek zao cin. Jos je teze silovanje kad ga pocine blizi srodnici (usp. rodoskvrnuce ili incest) ili odgojitelji nad pitomcima koji su im povjereni.

CISTOCA I HOMOSEKSUALNOST

2357. Homoseksualnost oznacava odnose izmedju muskaraca ili zena koji osjecaju spolnu privlacnost, iskljucivu ili pretezitu, prema osobama istoga spola. Ocituje se u vrlo razlicitim oblicima kroz vjekove i u razlicitim kulturama. Njezino psihicko postanje ostaje velikim dijelom neprotumacivo. Oslanjajuci se na Sveto pismo, koje ih prikazuje kao tesko izopacenje,Predaja je uvijek tvrdila da su “cini homoseksualni u sebi neuredni.”Protive se naravnom zakonu. Oni spolni cin zatvaraju daru zivota. Ne proizlaze iz prave cuvstvene i spolne komplementarnosti. Ni u kojem slucaju ne mogu biti odobreni.

2358. Nezanemariv broj muskaraca i zena pokazuju duboke homoseksualne teznje. Ne biraju oni svoje homoseksualno stanja ono za vecinu njih predstavlja kusnju. Zato ih treba prihvacati s postivanjem, suosjecanjem i obazrivoscu. Izbjegavat ce se prema njima svaki znak nepravedne diskriminacije. Te su osobe pozvane da u svom zivotu ostvare Bozju volju iako su krscani, da sa zrtvom Gospodinova Kriza sjedine poteskoce koje mogu susresti uslijed svojega stanja.

2359. Homoseksualne osobe pozvane su na cistocu. Krepostima ovladavanja sobom, odgojiteljicama nutarnje slobode, kadsto uz potporu nesebicna prijateljstva, molitvom i sakramentalnom miloscu, one se mogu i moraju, postupno i odlucno, pribliziti krscanskom savrsenstvu.

III. Bracna ljubav

2360. Spolnost je odredjena za bracnu ljubav muskarca i zene. U braku intimna tjelesnost supruznika postaje znak i zalog duhovnog zajednistva. Izmedju krstenika bracne su veze posvecene sakramentom.

2361. “Spolnost, kojom se muz i zena jedno drugomu predaju cinima svojstvenim i iskljucivim supruznicima, nije nesto tek biolosko, vec zadire u samu jezgru ljudske osobe kao takve. Ona se na uistinu ljudski nacin ostvaruje jedino ako je sastavni dio ljubavi kojom se muz i zena potpuno zalazu jedno za drugo sve do smrti”: Tobija ustade s postelje i rece: “Ustaj, sestro, molimo se da nam se Bog smiluje”. Onda se Tobija poce moliti: “Blagoslovljen da si, Boze nasih otaca (…). Ti si stvorio Adama i dao mu pomocnicu Evu: od njih je proizasao ljudski rod. Ti si rekao: `Nije dobro da covjek bude sam; nacinimo mu pomocnicu slicnu njemu’. Gospode, ne uzimam zbog pohote ovu svoju sestru, nego iz prave ljubavi. Smiluj mi se i ucini da s njom dozivim starost.” I zajedno rekose: “Amen, amen.” I zaspase oboje te noci (Tob 8, 4-9).

2362. “Cini kojima se supruzi medjusobno u cistoj intimnosti sjedinjuju jesu casni i dostojni. Kad se vrse na doista ljudski nacin, izrazavaju i produbljuju medjusobno darivanje, kojim se supruzi, u radosnoj zahvalnosti, uzajamno obogacuju.” Spolnost je vrelo radosti i zadovoljstva: Sam Stvoritelj (…) je odredio da u tom posvemasnjem uzajamnom fizickom darivanju supruznici osjecaju uzitak i zadovoljstvo tijela i duha. Supruznici, dakle, ne cine nista zlo trazeci taj uzitak i uzivajuci u njemu. Oni prihvacaju sto im je Stvoritelj namijenio. Ipak, supruznici moraju znati drzati se granica prave umjerenosti.

2363. Sjedinjenjem supruznika ostvaruje se dvostruki cilj zenidbe: dobro samih supruznika i prenosenje zivota. Ta se dva znacenja ili vrijednosti zenidbe ne mogu odvojiti a da se ne oslabi duhovni zivot zenidbenih drugova i kompromitiraju dobra braka i buducnost obitelji. Bracna ljubav izmedju muza i zene stavljena je tako pod dvostruki zahtjev vjernosti i plodnosti.

ZENIDBENA VJERNOST

2364. Bracni par oblikuje “intimnu zajednicu zivota i ljubavi, koju je Stvoritelj utemeljio i providio vlastitim zakonima”, a koja se “sazdaje bracnim savezom to jest osobnim neopozivim pristankom.” Oboje se daju neopozivo i potpuno jedno drugome. Oni vise nisu dvoje, nego odsada cine jedno tijelo. Savez koji su slobodno sklopili nalaze supruznicima duznost da ga drze jedinstvenim i nerazrjesivim. “Sto je Bog zdruzio, covjek neka ne rastavlja” (Mk 10,9).

2365. Vjernost izrazava postojanost u odrzavanju zadane rijeci. Bog je vjeran. Sakramenat zenidbe muza i zenu uvodi u vjernost Krista svojoj Crkvi. Bracnom cistocom oni tu tajnu svjedoce pred svijetom. Sv. Ivan Zlatousti svjetuje mladim muzevima da odrze ovaj govor svojim suprugama: “Uzeo sam te u svoje ruke i volim te, volim te vise od svoga zivota. Jer sadasnji zivot nije nista, i moj najgorljiviji san jest provesti ovaj zivot s tobom, tako da budemo sigurni da necemo biti odijeljeni u onome koji nam je namijenjen (…). Stavljam ljubav prema tebi iznad svega i nista mi ne bi bilo bolnije nego kad ne bih uvijek mislio kao ti.”

BRACNA PLODNOST

2366. Plodnost je dar, jedna od svrha zenidbe, jer bracna ljubav po svojoj naravi tezi da bude plodna. Dijete ne dolazi izvana da se pridoda uzajamnoj ljubavi supruznika; nice iz samog srca njihova uzajamnog dara kojemu je plod i dovrsenje. Takodjer Crkva, koja se “opredjeljuje za zivot”,uci da “svaki bracni cin mora ostati otvoren za prenosenje zivota”.”Uciteljstvo je ovu nauku izlozilo u vise navrata, i ona se temelji na neraskidljivoj vezi izmedju dvojakog znacenja bracnog cina: znacenja sjedinjenja i radjanja. Tu je povezanost Bog ustanovio, i covjek je ne smije samovoljno raskinuti.”

2367. Pozvani da daju zivot, supruznici sudjeluju u Bozjoj stvarateljskoj moci i ocinstvu. “U duznosti prenosenja i odgajanja ljudskog zivota, sto treba smatrati njima svojstvenim poslanjem, supruzi znaju da su suradnici ljubavi Boga Stvoritelja i na neki nacin njezini tumaci. Stoga ce svoju zadacu ispuniti s ljudskom i krscanskom odgovornoscu.” 2368. Posebni vidik te odgovornosti tice se regulacije poroda. Iz opravdanih razloga, supruzi mogu zeljeti rasporediti radjanje svoje djece. Na njima je da i provjere da njihova zelja ne dolazi iz sebicnosti, nego da je u skladu s pravom velikodusnoscu odgovornog roditeljstva. Osim toga oni ce uskladiti svoj postupak prema objektivnim moralnim mjerilima: Stoga, kad je rijec o uskladjivanju bracne ljubavi s odgovornim prenosenjem zivota, moralnost postupanja ne ovisi samo o iskrenoj nakani i o procjeni motiva nego je treba odrediti prema objektivnim mjerilima, koji se temelje na samoj naravi osobe i njezinih cina, mjerilima koji, u okviru iskrene ljubavi, postuju puni smisao uzajamnog darivanja i radjanja koje odgovara covjeku. To se pak ne moze postici ako se iskreno ne njeguje krepost bracne cistoce.

2369. “Ako se cuvaju oba dva bitna vida – vid sjedinjenja i vid radjanja – bracni cin u cijelosti zadrzava smisao uzajamne i istinske ljubavi kao i svoju usmjerenost prema uzvisenoj zadaci roditeljstva, na koju je covjek pozvan.”

2370. Periodicno uzdrzavanje, metode regulacije poroda na temelju samopromatranja te primjena neplodnih razdoblja jesu u skladu s objektivnim moralnim mjerilima. Ove metode postivaju tijelo supruznika, poticu ih na medjusobnu njeznost i pomazu odgoj za autenticnu slobodu. Naprotiv, u sebi je zao “svaki cin koji ili u vidu bracnog cina ili u njegovu vrsenju ili u razvoju njegovih prirodnih posljedica ima za svrhu ili je sredstvo da se onemoguci radjanje novog zivota”: Govoru, koji prirodno izrazava uzajamno i posvemasnje darivanje supruznika, kontracepcija suprotstavlja objektivno proturjecan govor, u kojem vise nije posrijedi posvemasnje darivanje drugome. Iz tog proizlazi da se ne samo pozitivno otklanja otvaranje zivotu vec i krivotvori unutarnja istina bracne ljubavi, koja je pozvana na osobnopotpuno darivanje. Ta antropoloska i moralna razlika izmedju kontracepcije i koristenja ritmickih razdoblja podrazumijeva dva poimanja osobe i ljudske spolnosti koja su nesvodiva jedan na drugi. 2371. “Svima neka bude jasno da se ljudski zivot i duznost njegova prenosenja ne ogranicuju samo na ovaj svijet niti se mogu samo po njemu mjeriti i shvatiti, nego da se uvijek odnose na vjecno odredjenje ljudi.” 2372. Drzava je odgovorna za blagostanje gradjana. Zbog toga je zakonito da ona poduzima mjere u svrhu usmjeravanja demografije pucanstva. To moze to ciniti obavjescujuci objektivno i s postivanjem, a autoritativnim, i prisilnim naredbama. Ona ne moze zakonito zamijeniti inicijativu supruznika koji su prvi odgovorni za radjanje i odgoj svoje djece. Drzava nije ovlastena da promice sredstva demografske regulacije protivna moralu.

DAR DJECE

2373. Sveto pismo i tradicionalna praksa Crkve gledaju u brojnim obiteljima znak bozanskog blagoslova i velikodusnosti roditelja.

2374. Velika je bol bracnih parova koji otkriju da su neplodni. Abraham pita Boga sto ce mu dati i dodaje: “Cemu mi tvoii darovi kad ostajem bez djece?” (Post 15,2). Rahela vice svom muzu Jakovu: “Daj mi djecu! Inace cu svisnuti!” (Post 30,1).

2375. Treba ohrabriti istrazivanja koja idu za tim da se smanji ljudska neplodnost, pod uvjetom da budu “u sluzbi ljudske osobe, njezinih neotudjivih prava, njezina pravog i cjelovitog dobra u skladu s Bozjim naumom i njegovom voljom.”

2376. Tehnike koje uzrokuju odvajanje roditelja, zahvatom strane osobe u bracnipar (davanje sperme ili zenske gamete, posudba maternice), tesko su nemoralne. Te tehnike (inseminacija i heterologna umjetna oplodnja) vrijedjaju pravo djeteta da bude rodjeno od oca i majke koje poznaje i koji su medju sobom vezani zenidbom. One su izdaja “iskljucivog prava supruznika da postanu otac i majka samo jedno pomocu drugoga”.

2377. Ako se te tehnike (inseminacija i homologna umjetna oplodnja primjenjuju u krilu bracnog para, mozda su manje stetne ali ostaju moralno neprihvatljive. One odvajaju spolni cin od cina radjanja. Cin zasnivanja djetetova postojanja nije vise cin kojim se dvije osobe daju jedna drugoj, vec cin koji “zivot i identitet zametka povjerava vlasti lijecnika i biologa uvodeci gospodovanje tehnike nad pocetkom i sudbinom ljudske osobe. Takav odnos gospodovanja u sebi je suprotan dostojanstvu i jednakosti koja mora biti zajednicka roditeljima i djeci”.”S moralnog stanovista radjanje je liseno svog vlastitog savrsenstva kad nije zeljeno kao plod bracnog cina, to jest specificnog cina sjedinjenja supruznika (…). Samo postujuci vezu koja postoji izmedju znacenja bracnog cina i postivanja jedinstva ljudskog bica moguce je radjanje u skladu s dostojanstvom ljudske osobe.”

2378. Dijete nije neki dug, nego dar. “Najuzviseniji dar braka” jest ljudska osoba. Dijete se ne moze smatrati objekttom vlasnistva, cemu bi moglo voditi priznavanje nekoga toboznjeg “prava na dijete”. Na tom podrucju samo dijete posjeduje istinska prava, to jest “da bude plod posebnog cina bracne ljubavi svojih roditelja kao i pravo da bude postivano kao osoba od trenutka svoga zaceca”.

2379. Evandjelje pokazuje da fizicka neplodnost nije apsolutno zlo. Supruznici koji, nakon sto su iscrpli zakonite utoke zdravstvu, trpe od neplodnosti pridruzit ce se Gospodinovu Krizu, vrelu svakoj duhovne plodnosti. Oni mogu pokazati svoju velikodusnost usvajajuci napustenu djecu ili vrseci zahtjevne sluzbe u korist bliznjega. IV. Grijesi protiv dostojanstva zenidbe

2380. Preljub. Ta rijec oznacava bracnu nevjeru. Kad dvoje njih od kojih je barem jedno u braku, stupaju u spolni odnos, makar i prolazan, cine preljub. Krist osudjuje preljub, pa bio ucinjen i jednostavnom zeljom. Sesta zapovijed i Novi zavjet bezuvjetno osudjuju preljub. Proroci ukazuju na njegovu tezinu. U preljubu vide oblik grijeha idolopoklonstva.

2381. Preljub je nepravda. Onaj koji ga pocinja iznevjerava svoje obaveze. On ranjava znak saveza sto ga tvori bracna veza, vrijedja pravo drugog supruga i steti ustanovi braka, krseci ugovor na kojem se temelji. Preljub dovodi u pogibelj dobro ljudskog roda i djece koja trebaju postojanu vezu oditelja.

Vječni život

366 Crkva uči da Bog svaku duhovnu dusu neposredno stvara, da dusu ne “proizvode” roditelji i da je dusa besmrtna. Ona ne propada kad se tijelo odvaja smrcu i ponovno ce se ujediniti s tijelom u konacnom uskrsnucu.

1021 Posebni sud 1021 Smrt je svrsetak ljudskog zivota kao vremena otvorena primanju ili odbijanju milosti Bozje koja se ocitovala u Isusu Kristu. Novi zavjet govori o sudu poglavito gledom na konacni susret s Kristom o njegovu drugom dolasku, ali u vise navrata potvrdjuje takodjer neposrednu nagradu ili kaznu nakon smrti, koja ce biti dodijeljena svakome prema njegovim djelima i njegovoj vjeri. Prispodoba o siromasnom Lazaru i Kristova rijec dobrom razbojniku na krizu, kao i drugi tekstovi Novoga zavjeta,govore o posljednjoj sudbini duse koja moze biti razlicita.

1022 Svaki covjek vec od casa smrti, u posebnom sudu koji mu zivot stavlja u odnos prema Kristu, prima u svojoj besmrtnoj dusi vjecnu nagradu ili kaznu: ili treba proci kroz ciscenje,ili ce neposredno uci u nebesko blazenstvo, ili ce se odmah zauvijek osuditi.Uvecer nasega zivota, bit cemo sudjeni prema ljubavi.

1847 “Bog koji nas je stvorio bez nas, nije nas htio spasiti bez nas”.Prihvacanje njegova milosrdja trazi od nas priznanje nasih krivica. “Reknemo li da grijeha nemamo, sami sebe varamo i istine nema u nama. Ako priznamo svoje grijehe, vjeran je on i pravedan: otpustit ce nam grijehe i ocistiti nas od svake nepravde” (1 Iv 1,8-9).

1035 Crkva u svom naucavanju potvrdjuje opstojnost pakla i njegovu vjecnost. Duse onih koji umiru u smrtnom grijehu odmah nakon smrti silaze u pakao, gdje trpe paklene muke, “vjecni oganj”. Glavna se paklena muka sastoji u vjecnom odjeljenju od Boga, u kojemu jedinome moze covjek naci zivot i srecu, za sto je stvoren i za cime tezi.

675 Prije dolaska Kristova Crkva mora proci kroz posljednju kusnju koja ce uzdrmati vjeru mnogih vjernika. Progonstvo sto prati njezino putovanje na zemlji otkrit ce “otajstvo bezakonja” pod oblikom religijske obmane koja ce ljudima nuditi prividno rjesenje njihovih problema po cijenu otpada od istine. Vrhovna religijska obmana jest obmana Antikristova, to jest obmana jednoga pseudo-mesijanizma u kojemu covjek slavi sam sebe mjesto Boga i njegova Mesije koji je dosao u tijelu

2075 “Ucitelju, koje mi je dobro ciniti da imam zivot vjecni?” – “Ako hoces u zivot uci, cuvaj zapovijedi” (Mt 19,16-17).

………..

poslušaj također – audio KKC

KONGREGACIJA ZA NAUK VJERE

DOMINUS IESUS

DEKLARACIJA O JEDINCATOSTI I SPASENJSKOJ UNIVERZALNOSTI ISUSA KRISTA I CRKVE

1. Gospodin Isus, prije no što je uzišao na nebo, povjerio je svojim učenicima poslanje da naviještaju evanđelje cijelome svijetu i krste sve narode: »Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju. Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se, a tko ne uzvjeruje, osudit će se« (Mk 16,15-16). »Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji! Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio« (Mt 28,18-20; usp. također Lk 26,46-48; Iv 17,18; 20,21; Dj 1,8).
Sveopće poslanje Crkve proizlazi iz zapovijedi Isusa Krista i stoljećima se ostvaruje naviještanjem otajstva Boga, Oca, Sina i Duha Svetoga, i otajstva utjelovljenja Sina, kao spasenjskog događaja za cijelo čovječanstvo. Ovo su temeljni sadržaji kršćanskoga vjerovanja: »Vjerujem u jednoga Boga, Oca svemogućega, stvoritelja neba i zemlje, svega vidljivoga i nevidljivoga. I u jednoga Gospodina Isusa Krista, jedinorođenoga Sina Božjega. Rođenog od Oca prije svih vjekova. Boga od Boga, svjetlo od svjetla, pravoga Boga od pravoga Boga. Rođena, ne stvorena, istobitna s Ocem, po kome je sve stvoreno. Koji je radi nas ljudi i radi našeg spasenja sišao s nebesa. I utjelovio se po Duhu Svetom od Marije Djevice: i postao čovjekom. Raspet također za nas: pod Poncijem Pilatom mučen i pokopan. I uskrsnuo treći dan, po Svetom pismu. I uzašao na nebo: sjedi s desne Ocu. I opet će doći u slavi suditi žive i mrtve, i njegovu kraljevstvu neće biti kraja. I u Duha Svetoga, Gospodina i životvorca; koji izlazi od Oca i Sina. Koji se s Ocem i Sinom skupa časti i zajedno slavi; koji je govorio po prorocima. I ujednu svetu katoličku i apostolsku Crkvu. Ispovijedam jedno krštenje za oproštenje grijeha. I iščekujem uskrsnuće mrtvih. I život budućega vijeka.«1

2. Crkva je stoljećima vjerno naviještala i svjedočila Isusovo evanđelje. Na kraju kršćanskoga drugog tisućljeća ta je misija ipak još uvijek daleko od svog ispunjenja.2 Zato je više no ikad aktualan Pavlov usklik o misionarskoj službi svakog krštenika: »Jer što navješćujem evanđelje, nije mi na hvalu, ta dužnost mi je. Doista, jao meni ako evanđelja ne navješćujem« (1 Kor 9,16). Sve to objašnjava osobitu pozornost Učiteljstva prema poticanju i podupiranju evangelizacijskog poslanja Crkve, nadasve u odnosu na religijske tradicije svijeta.3

1 PRVI CARl GRADSKI SABOR, Symbolum Constantinopolitanum: DENZ., br. 150.
2 Usp. IVAN PAVAO II., Enciklika Redemptoris missio, 1: AAS 83 (1991.),249-340.
3 Usp. DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Dekret Ad gentes i Deklaracija Nostra aetate; PAVAO VI., Apostolska pobudnica Evangelii nuntiandi: AAS 68 (1976.), 5-76: IVAN PAVAO II., Enciklika Redemptoris missio.

***

S obzirom na vrijednosti koje te tradicije svjedoče i pružaju čovječanstvu, koncilska deklaracija o odnosu Crkve prema nekršćanskim religijama, u otvorenom i pozitivnom pristupu, tvrdi: »Katolička Crkva ne odbacuje ništa što u tim religijama ima istinita i sveta. S iskrenim poštovanjem promatra te načine djelovanja i življenja, te zapovijedi i nauke koje, premda se u mnogome razlikuju od onoga što ona sama drži i naučava, ipak nerijetko odražavaju zraku one Istine što prosvjetljuje sve ljude.«4 U skladu s tim Crkva u svojoj službi naviještanja Isusa Krista, koji je »Put, Istina i Život« (Iv 14,6), njeguje danas također međureligijski dijalog, koji missio ad gentes ne zamjenjuje, već prati, zbog »otajstva jedinstva« iz kojeg »proizlazi da svi muškarci i žene koji su spašeni sudjeluju, premda na različit način, u istome otajstvu spasenja u Isusu Kristu po njegovu Duhu«.5 Taj dijalog, koji pripada evangelizacijskoj misiji Crkve,6 traži stav razumijevanja i odnos uzajamnoga upoznavanja i međusobnog obogaćivanja, i to u poslušnosti istini i u poštivanju slobode.7

4 DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Deklaracija Nostra aetate, 2.
5 PAPINSKO VIJEĆE ZA MEĐUVJERSKl DIJALOG i KONGREGACIJA ZA EVANGELIZACIJU NARODA, Uputa Dijalog i navještaj, 29: AAS 84 (1992.), 414-446; usp. DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Pastoralna konstitucija Gaudium et spes, 22.
6 Usp. IVAN PAVAO II., Enciklika Redemptoris missio, 55.
7 Usp. PAPINSKO VIJEĆE ZAMEĐURELIGIJSKI DIJALOG i KONGREGACIJA ZA EVANGELIZACIJU NARODA, Uputa Dijalog i navještaj, 9.

***

3. U ostvarenju i teorijskom produbljivanju dijaloga kršćanske vjere s ostalim religijskim predajama postavljaju se nova pitanja, na koja valja odgovoriti idući novim putovima istraživanja, iznoseći prijedloge i potičući načine ponašanja, što sve zahtijeva brižljivu sposobnost razlikovanja. U tom istraživanju ova Deklaracija ide za tim da prizove u sjećanje biskupima, teolozima i svim vjernicima neke nezaobilazne doktrinarne sadržaje koji trebaju pomoći teološkom razmišljanju da pronađe rješenja koja će biti u skladu s istinama vjere i odgovarati suvremenim kulturalnim potrebama.

Način izlaganja u ovoj Deklaraciji odgovara njezinoj svrsi. To nije dokument u kojem se sustavno obrađuje problematika jedincatosti i spasenjske univerzalnosti otajstva Isusa Krista i Crkve niti se nude rješenja za teološka pitanja o kojima se slobodno raspravlja. U njemu se tek ponovno izlaže nauk Katoličke Crkve u vezi s tom problematikom i istodobno ističu neki temeljni problemi koji ostaju otvoreni za daljnja produbljivanja, te se opovrgavaju određena pogrešna ili dvosmislena gledišta. Ova Deklaracija zato izlaže nauk sadržan u prethodnim dokumentima Učiteljstva kako bi potvrdila određene istine koje čine dio poklada vjere Crkve.
4. Trajni misionarski navještaj Crkve danas je izložen opasnosti relativističkih teorija koje nastoje opravdati religijski pluralizam, i to ne samo de facto nego također de iure (ili načelno). Kao posljedica toga počinje se smatrati kako su prevladane neke istine kao što su, primjerice: definitivnost i punina objave Isusa Krista, zatim narav kršćanske vjere u odnosu na vjerovanja ostalih religija, nadahnutost knjiga Svetoga pisma, jedinstvo osobe vječne Riječi i Isusa iz Nazareta, jedinstvo spasenjske ekonomije utjelovljene Riječi i Duha Svetoga, spasenjska jedincatost i univerzalnost otajstva Isusa Krista, sveopće posredovanje spasenja po Crkvi, nerazdvojivost – premda i uz određeno razlikovanje – Božjega kraljevstva, Kristova kraljevstva i Crkve, subzistencija jedne Kristove Crkve u Katoličkoj Crkvi.

Korijene tih problema treba tražiti u nekim pretpostavkama i filozofske i teološke naravi koje sprječavaju razumijevanje i prihvaćanje objavljene istine. Spomenimo samo neke: uvjerenje da se božanska istina ne može niti shvatiti niti izraziti, čak ni u kršćanskoj objavi; relativistički stav u odnosu na istinu, prema kojem ono što je istinito zajedne ne mora biti i za druge; korjenita suprotnost između logičkoga mentaliteta Zapada i simboličkog mentaliteta Istoka; subjektivizam onoga koji, smatrajući razum jedinim izvorom spoznaje, ne »uspijeva svoj pogled uzdignuti naviše, u odvažnosti da dosegne istinu postojanja«8; teškoća u razumijevanju i prihvaćanju toga da u povijesti postoje za vazda važeći i eshatološki događaji; metafizičko obezvređivanje značenja povijesnog utjelovljenja vječne Riječi i njegovo ograničavanje tek na Božje pojavljivanje u

8 IVAN PAVAO II., Enciklika Fides et ratio, 5: AAS 91 (I999.), 5-88.

povijesti; eklekticizam onih koji u svome teološkom istraživanju nekritički prihvaćaju ideje različitih filozofskih i religijskih struja, ne vodeći računa ni o njihovoj sustavnoj dosljednosti i povezanosti niti o njihovu podudaranju s kršćanskom istinom; i na kraju, tendencija da se Sveto pismo čita i tumači izvan crkvene predaje i učiteljstva.
Na temelju tih pretpostavki, koje se javljaju s različitim nijansama – katkad u obliku tvrdnje a katkad kao pretpostavke – iznose se neke teološke postavke u kojima kršćanska objava i otajstvo Isusa Krista i Crkve gube svoj značaj apsolutne istine i spasenjske uni verzalnosti ili ih se pak dovodi u sumnju i proglašava nesigurnima.

***

I.

PUNINA I DEFINITIVNOST OBJAVE ISUSA KRISTA

5. Kao odgovor na taj relativistički mentalitet, koji postaje sve rašireniji, nužno je prije svega ponovno potvrditi značaj definitivnosti i punine objave Isusa Krista. Mora se doista čvrsto vjerovati tvrdnja da je u otajstvu Isusa Krista, utjelovljenoga Sina Božjeg, koji je »Put, Istina i Život« (Iv 14,6), objavljena punina božanske istine: »Nitko ne pozna Sina doli Otac niti tko pozna Oca doli Sin i onaj kome Sin hoće objaviti« (Mt 11,27); »Boga nitko nikada ne vidje: Jedinorođenac – Bog – koji je u krilu Očevu, on ga obznani« (Iv 1,18); »Jer u njemu tjelesno prebiva sva punina božanstva; te ste i vi ispunjeni u njemu, koji je glava svakoga Vrhovništva i Vlasti« (Kol 2,9-10).
Vjeran riječi Božjoj Drugi vatikanski koncil uči: »Po toj namje objavi dubina istine o Bogu i o čovjekovu spasenju u punom svjetlu zasjala u Kristu koji je ujedno i posrednik i punina sve objave.«9 I potvrđuje: »Dakle, Isus Krist, Riječ utjelovljena, kao ‘jedan od

9 DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Dogmatska konstitucija Dei verbum, 2.

***

ljudi k ljudima’ poslan, ‘riječi Božje govori’ (Iv 3,34) i dovršuje spasiteljsko djelo koje mu dade Otac da ga izvede (usp. Iv 5,36; 17,4). Stoga, jer tko njega vidi, vidi i Oca (usp. Iv 14,9) – sveukupnom svojom prisutnošću i pojavom, riječima i djelima, znacima i čudesima, a osobito svojom smrću i slavnim uskrsnućem od mrtvih i konačno poslanjem Duha istine – On objavi daje puninu i dovršava je te božanskim svjedočanstvom potvrđuje [ …]. Kršćanski, dakle, raspoređaj spasenja (ekonomija), kao novi i konačni savez, nikada neće minuti: nemamo više očekivati nikakvu javnu objavu prije nego se u slavi pojavi naš Gospodin Isus Krist (usp. 1 Tim 6,14 i Tit 2,13).«10
Zbog toga enciklika Redemptoris missio ponovno izlaže pred Crkvu službu naviještanja evanđelja, kao punine istine: »U toj definitivnoj riječi svoje objave Bog se dao najpotpunije upoznati; ljudskomu rodu rekao je tko je on. I ta definitivna samoobjava Božja temeljni je razlog što je Crkva ‘po svojoj naravi misijska’; zato, ne može ne naviještati evanđelje, tj. puninu istine koju nam je Bog o sebi obznanio.« 11 Samo objava Isusa Krista, dakle, »u našu povijest unosi onu opću i posljednju istinu, koja potiče ljudski duh da se nikada ne zaustavi«.12

11 O DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Dogmatska konstitucija Dei verbum, 4.
12 IVAN PAVAO IL, Enciklika Redemptoris missio, 5. 12 IVAN PAVAO IL, Enciklika Fides et ratio, 14.

***

6. Stoga je u proturječju s vjerom Crkve teza o ograničenosti, nepotpunosti i nesavršenosti objave Isusa Krista, koja bi tako samo dopunjavala postojeću objavu u ostalim religijama. Najdublji razlog za takvo mišljenje jest tvrdnja da istinu o Bogu u njezinoj sveukupnosti i potpunosti ne može shvatiti i objaviti ni jedna povijesna religija, samim tim ni kršćanstvo pa čak ni Isus Krist.
To gledište korjenito proturječi prethodnim iskazima vjere, prema kojima je u Isusu Kristu dana cjelovita i potpuna objava Božjega spasenjskog otajstva. Zbog toga riječi, djela i cjelokupni povijesni događaj Isusa, premda označeni ograničenostima svojstvenima ljudskoj stvarnosti, ipak imaju za subjekt božansku osobu utjelovljene Riječi, »pravoga Boga i pravog čovjeka.«13 Zbog toga one u sebi sadrže definitivnost i puninu objave Božjih putova spasenja, premda dubina božanskoga otajstva u sebi ostaje transcendentna i neiscrpna. Istina o Bogu nije dokinuta ili ograničena zbog toga što je izražena ljudskim jezikom. Naprotiv, ona ostaje jedinstvena, cjelovita i potpuna jer onaj koji govori i djeluje jest utjelovljeni Sin Božji. Vjera zato traži da se ispovijeda kako je Riječ koja je tijelom postala, u cjelokupnome svom otajstvu od utjelovljenja do proslave, participirani ali realni izvor i punina svake Božje

13 KALCEDONSKI SABOR; Symbolum Chalcedonense:
DENZ., br. 301. Usp. SV. ATANAZIJE ALEKSANDRIJSKI, De lncarnatione, 54, 3: SC 199,458.

***

spasenjske objave ljudskome rodu,14 i da će Duh Sveti, kojije Duh Kristov, upućivati apostole, i, po njima, cijelu Crkvu svih vremena, »u svu istinu« (Iv 16,13).

7. Primjeren odgovor na Božju objavu jest »poslušnost vjere« (usp. Rim 1,5; Rim 16,26; 2 Kor 10,5-6), po kojoj čovjek cijeloga sebe slobodno predaje Bogu, »stavljajući na raspolaganje ‘Bogu objavitelju potpuno i odano služenje uma i volje’ i dajući slobodan pristanak objavi koju je On dao.«15 Vjera je dar milosti: »A da uzvjerujemo, treba nam Božja milost, koja predusreće i potpomaže, i iznutrašnja pomoć Duha Svetoga da srce pokrene i k Bogu ga obrati, otvori oči duši i dadne ‘svima ugodnost pristanka i vjerovanja istini’.«16
Poslušnost vjere podrazumijeva prihvaćanje istine o Kristovoj objavi, koju jamči Bog, koji je sam Istina:17 »Vjera je prije svega čovjekovo osobno prianjanje Bogu, istodobno, neodvojivo od toga, jest i slobodan pristanak uza svu istinu što ju je Bog objavio«.18 Vjera, dakle, »Božji dar« i »vrhunaravna od Boga ulivena krepost«,19 uključuje dvostruko prianjanje: uz Boga, koji objavljuje, te uz objavljenu istinu, po vjeri u onoga

14 USp. DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Dogmatska konstitucija Dei verbum, 4.
15 Isto, 5.
16 Isto.
17 Usp. Katekizam Katoličke Crkve, br. 144. 18 Isto, br. 150.
19 Isto, br. 153.

***

koji je objavljuje. Zato »ne smijemo ni u koga drugog vjerovati osim u Boga – Oca, Sina i Duha Svetoga«.20
Mora se zato čvrsto obdržavati razlika između teologalne vjere i vjerovanja u ostalim religijama. Ako je vjera milosno prihvaćanje objavljene istine, koja »dopušta stupiti u nutrinu otajstva čijem je srodnom razumijevanju sklona«,21 vjerovanje u ostalim religijama jest ona sveukupnost iskustava i shvaćanja, koja čine ljudsku riznicu mudrosti i religijskog nadahnuća, koje je čovjek u svome traženju istine smislio i ostvario u odnosu prema Bogu i apsolutnom.22

U sadašnjim promišljanjima ne vodi se uvijek računa o toj razlici. Tako se teologalna vjera, koja je prihvaćanje istine koju je objavio Jedan i Trojedini Bog, poistovjećuje s vjerovanjem u ostalim religijama, koje predstavlja religijsko iskustvo koje je još uvijek na putu traženja apsolutne istine i još uvijek lišeno pristanka uz Boga koji se objavljuje. To je jedan od razloga zbog kojeg se razlike između kršćanstva i ostalih religija nastoje umanjiti pa katkad čak i potpuno ukloniti.

8. Utiru si put i hipoteze o nadahnutoj vrijednosti svetih tekstova ostalih religija. Sigurno je da treba priznati kako su neki elementi prisutni u tim tekstovima doista sredstva po kojima su bezbrojne osobe, kroz stoljeća, mogle i još uvijek mogu hraniti i sačuvati vlastiti

20 Isto, br. 178.
21 IVAN PAVAO II., Enciklika Fides et ratio, 13. 22 Usp. isto, 31-32.
22 Usp. isto, 31-32.

***

religiozni odnos s Bogom. Zbog toga, imajući pred očima običaje, zapovijedi i nauke ostalih religija, Drugi vatikanski koncil, kao što je ranije spomenuto, uči da one »premda se u mnogome razlikuju od onoga što ona [Crkva] sama drži i naučava, ipak nerijetko odražavaju zraku one Istine što prosvjetljuje sve ljude«.23
Ipak crkvena tradicija značaj nadahnutih tekstova pridržava kanonskim knjigama Staroga i Novog zavjeta, utoliko što su nadahnute po Duhu Svetom.24 Preuzimajući tu tradiciju, Dogmatska konstitucija Drugoga vatikanskog koncila o božanskoj objavi uči da »knjige i Starog i Novog zavjeta u cjelini, sa svim njihovim dijelovima, sveta Majka Crkva na temelju apostolske vjere drži svetima i kanonskima zato što – po nadahnuću Duha Svetog napisane (usp. Iv 20,31; 2 Tim 3,16; 2 Pt 1,19-21; 3,15-16) – imaju Boga za auktora i kao takve su samoj Crkvi predane«.25 Te knjige »čvrsto, vjerno i bez zablude naučavaju istinu koju htjede Bog

23 DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Deklaracija Nostra aetate, 2.
Usp. također Deklaraciju Ad gentes, 9, gdje se govori o elementima dobra prisutnima “u posebnim obredima i kulturama naroda”; Dogmatsku konstituciju Lumen gentium, 16, gdje se stavlja naglasak na elemente dobra prisutne među nekršćanima, koji se mogu smatrati podlogom za prihvaćanje evanđelja.
24 Usp. TRlDENTSKI KONCIL, Decr. de libris sacris et de traditionibus recipiendis: DENZ., br. 1501; PRVI VATIKANSKI KONCIL, Dogmatska konstitucija Dei Filius, pog. 2: DENZ., br. 3006.
25 DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Dogmatska konstitucija Dei verbum, II.

***

da radi našeg spasenja bude zapisana u Svetom pismu«.26
Ipak, Bog, koji želi sebi pozvati sve narode u Kristu i priopćiti im puninu svoje objave i svoje ljubavi, na razne načine očituje svoju nazočnost »ne samo pojedincima nego i narodima preko njihovih duhovnih bogatstava od kojih su religije poglavit i bivstven izraz, doduše uz ‘praznine, nedostatke i zablude’.«27 Prema tome, svete knjige ostalih religija, koje uistinu hrane i nadahnjuju živote svojih sljedbenika, primaju iz Kristova otajstva one elemente dobra i milosti koji su u njima prisutni.

26 isto.
27 IVAN PAVAO II., Enciklika Redemptoris missio, 55. Usp. također 56. PAVAO VI., Apostolska pobudnica Evangelii nuntiandi,53.

***

II.

UTJELOVLJENI LOGOS I DUH SVETI U DJELU SPASENJA

9. U suvremenoj teološkoj misli često se Isusa Nazarećanina predstavlja kao posebnu, potpunu, povijesnu osobu, božanskog objavitelja, no ne kao jedinoga, već kao onoga koji dopunjuje ostale objaviteljske i spasenjske likove. Tako bi se beskonačno, apsolutno, najveće otajstvo Boga objavljivalo čovječanstvu na različite načine i u mnogim povijesnim likovima: Isus iz Nazareta bio bi tek jedan od njih. Konkretnije, on bi za neke bio jedno od lica koje je Logos preuzeo u vremenu kako bi objavio svoje spasenje čovječanstvu.
Kako bi se, s jedne strane opravdala univerzalnost kršćanskoga spasenja a, s druge strane, činjenica religijskoga pluralizma, predložene su dvije ekonomije, ekonomija spasenja vječne Riječi, koja vrijedi i izvan Crkve i bez odnosa s njome, te ekonomija utjelovljene Riječi. Prva bi imala veću univerzalnost od druge, koja se ograničuje samo na kršćane, iako je u njoj Božja prisutnost potpunija.

10. Te su postavke u dubokom proturječju s kršćanskom vjerom. Mora se uistinu čvrsto vjerovati nauk vjere kojim se naučava da je Isus iz Nazareta, Marijin sin, i samo on, Sin i Riječ Očeva. Riječ, koja »bijaše u početku u Boga« (Iv I ,2), ista je ona koja »tijelom postade« (Iv 1,14). U Isusu »Kristu-Pomazaniku, Sinu Boga živoga« (Mt 16,16), »tjelesno prebiva sva punina božanstva« (Kol 2,9). On je »Jedinorođenac – Bog – koji je u krilu Očevu« (Iv 1,18), njegov ljubljeni Sin »u kome imamo otkupljenje […]. Jer, svidjelo se Bogu u njemu nastaniti svu Puninu i po njemu – uspostavivši mir krvlju križa njegova – izmiriti sa sobom sve, bilo na zemlji, bilo na nebesima« (Kol 1,13-14. 19-20).

Vjeran Svetome pismu i odbacujući pogrešna i ograničavajuća tumačenja, Prvi nicejski sabor svečano je proglasio vlastitu vjeru u »Isusa Krista, jedinorođenoga Sina Božjega. Rođenog od Oca prije svih vjekova. Boga od Boga, svjetlo od svjetla, pravoga Boga od pravoga Boga. Rođena, ne stvorena, istobitna s Ocem, po kome je sve stvoreno na nebu i na zemlji. Koji je radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao i utjelovio se, postao čovjekom, mučen i uskrsnuo treći dan, uzašao na nebo i opet će doći suditi žive i mrtve.«28 U skladu s učenjem otaca i Kalcedonski sabor ispovijeda »da je jedan i isti Sin, Gospodin naš Isus Krist, savršeni Bog i savršeni čovjek, pravi Bog i pravi čovjek […], istobitan Ocu po božanstvu i jednak nama po čovještvu […], rođen od Oca prije svih vjekova kao pravi Bog a, u po-

28 I. NICEJSKI SABOR, Symbolum Nicaenum: DENZ., br. 125.

***

sljednjim danima, za nas i za naše spasenje, od Marije, Djevice i Bogorodice, kao pravi čovjek«.29
Zbog toga Drugi vatikanski koncil ističe da Krist, »novi Adam«, »slika nevidljivog Boga« (Kol 1, 15), »jest i savršeni Čovjek koji je Adamovim sinovima vratio sličnost s Bogom, koja je već prvim grijehom izobličena […]. Nevini jaganjac, prolivši slobodno svoju krv, zaslužio namje život. I u njemu nas je Bog pomirio sa sobom i među nama i otrgnuo nas iz ropstva đavla i grijeha. Svaki od nas može zato reći s Apostolom: Sin Božji ‘mi je iskazao ljubav i samoga sebe za mene predao’ (Gal 2,20).«30
U vezi s tim Ivan Pavao II. izričito izjavljuje: »U suprotnosti je s kršćanskom vjerom uvođenje bilo kakvog podvajanja Riječi i Isusa Krista […]: Isus je utjelovIjena Riječ, jedna i nedjeljiva osoba […]. A nema drugog Krista do Isusa Nazarećanina, a on je Riječ Božja koja je postala čovjekom za spas sviju […]. Dok idemo za tim da otkrijemo i vrednujemo svakovrsne darove, osobito duhovna bogatstva koja je Bog dao svakome narodu, ne možemo ih rastaviti od Isusa Krista, koji je u središtu božanskog nauma spasenja.«31

29 KALCEDONSKI SABOR, Symbolum Chalcedonense: DENZ., br. 301.
30 DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Pastoralna konstitucija Gaudium et spes, 22.
31 IVAN PAVAO II.., Enciklika Redemptoris missio, 6.

***

Jednako je tako u suprotnosti s katoličkom vjerom podvajanje djela spasenja Logosa kao takvoga i Riječi koja je tijelom postala. Utjelovljenjem sva djela spasenja Božje Riječi uvijek se ostvaruju u jedinstvu s ljudskom naravi koju je preuzeo za spasenje svih ljudi. Jedan jedincati subjekt koji djeluje u dvije naravi, božanskoj i ljudskoj, jest jedina osoba Riječi.32

Prema tome, nespojiva je s naukom Crkve teorija koja Logosu kao takvom u njegovu božanstvu pripisuje spasenjsko djelovanje koje bi se ostvarivalo »mimo« ili »onkraj« Kristova čovještva, također i nakon utjelovljenja.33

11. Isto se tako mora čvrsto vjerovati nauk vjere o jedincatosti ekonomije spasenja kojuje htio Jedan i Trojedini Bog; njezin izvor i središte jest otajstvo utjelovljenja Riječi, posrednika božanske milosti na planu stvaranja i otkupljenja (usp. Kol 1 15-20), onoga koji sve rekapitulira (usp. Ef 1, 10), »koji nama posta mudrost od Boga, i pravednost, i posvećenje, i otkupljenje« (1 Kor 1,30). Doista, Kristovo otajstvo ima svoje nutarnje jedinstvo, koje se proteže od vječnoga izabranja u Bogu do paruzije: »u njemu [Bog] nas sebi izabra prije postanka svijeta da budemo sveti i bez mane pred

32 Usp. Sv. LEON VELIKI, Tomus ad Flavianum: DENZ., br. 294.
33 Usp. Sv. LEON VELIKI, Pismo caru Leonu 1. »Promisisse me memini«: DENZ., br. 318: »In tantam unitatem ab ipso conceptu Virginis deitate et humanitate conserta, ut nec sine homine divina, nec sine Deo agerentur humana«. Usp. također isto: DENZ., br. 317.

***

njim« (Ej 1,4). »Jer koje predvidje, te i predodredi da budu suobličeni slici Sina njegova te da on bude prvorođenac među mnogom braćom. Koje pak predodredi, te i pozva; koje pozva, te i opravda; koje opravda, te i proslavi« (Rim 8,29-30).
Crkveno učiteljstvo, vjerno božanskoj objavi, sa svom čvrstoćom opetovano izjavljuje da je Isus Krist sveopći posrednik i otkupitelj: »Riječ naime Božja, po kojoj je sve stvoreno, sama je postala tijelom da kao savršen čovjek sve spasi i u sebi sve rekapitulira. Gospodina […] je Otac uskrisio od mrtvih, uzvisio i posadio o svoju desnu postavivši ga sucem živima i mrtvima.«34 To spasenjsko posredovanje uključuje također jedincatost Kristove otkupiteljske žrtve, velikoga i vječnog svećenika (usp. Heb 6,20; 9,11; 10,12-14).

12. Ima i nekih koji iznose pretpostavku o ekonomiji spasenja Duha Svetoga koja bi imala univerzalnije značenje od ekonomije spasenja utjelovljene, raspete i uskrsle Riječi. I ta se tvrdnja protivi katoličkoj vjeri, koja, nasuprot tome, spasenjsko utjelovljenje Riječi smatra trojstvenim događajem. U Novome je zavjetu otajstvo Isusa, utjelovljene Riječi, prostor prisutnosti Duha Svetoga i počelo njegova izlijevanja na čovječanstvo ne samo u mesijanskim vremenima (usp. Dj 2,32-36; Iv 7,39; 20,22; 1 Kor 15,45) već također u

34 DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Pastoralna konstitucija Ga¬udium et spes, br. 45. Usp. također TRIDENTSKI SABOR, Dekret De peccato originali, br. 3: DENZ., br. 1513.

***

vremenima koja prethode njegovu ulasku u povijest (usp. 1 Kor 10,4; 1 Pl 1,10-12).
Drugi vatikanski koncil prizvao je u svijest vjere Crkve tu temeljnu istinu. Izlažući Očev plan spasenja prema cijelome čovječanstvu, Koncil je ukazao na tijesnu povezanost Kristova otajstva i otajstva Duha već od samih početaka.35 Cjelokupno djelo izgrađivanja Crkve od Isusa Krista Glave stoljećima se promatra kao ostvarenje koje on čini u zajedništvu sa svojim Duhom.36

Osim toga, spasenjsko djelovanje Isusa Krista, s Duhom i po Duhu njegovu, proširuje se izvan vidljivih granica Crkve na cijelo čovječanstvo. Govoreći o uskrsnome otajstvu, u kojem Krist vjernika na životni način već sada pridružuje sebi u Duhu i daje mu nadu uskrsnuća, Koncil tvrdi: »To ne vrijedi samo za one koji vjeruju u Krista nego i za sve ljude dobre volje u čijim srcima milost nevidljivo djeluje. A budući da je Krist umro za sve i daje konačni čovjekov poziv stvarno samo jedan, i to božanski, moramo držati da Duh Sveti pruža svima mogućnost da se, na način koji je Bogu poznat, pridruže tom pashainom misteriju.«37

35 Usp. DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Dogmatska konstitucija Lumen gentium, 3-4.
36 Usp. isto, 7. Usp. sv. Irenej, koji je tvrdio daje Crkvi »predano zajedništvo s Kristom, naime Duh Sveti« (Adversus Haereses III, 24,1: SC 211,472).
37 DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Pastoralna konstitucija Gaudium et spes, 22.

***

Jasna je dakle povezanost otajstva spasenja utjelovljene Riječi i Duha, koji ostvaruje spasenjski utjecaj utjelovljenog Sina u životu svih ljudi, koje Bog poziva k jednom jedincatom cilju, bilo da su povijesno prethodili utjelovljenoj Riječi bilo da žive nakon njezina ulaska u povijest: u svima je njima Očev Duh kojeg Sin čovječji daje u izobilju (usp. Iv 3,34).

Zbog toga današnje crkveno učiteljstvo postojano i jasno potvrđuje istinu o jednoj jedincatoj božanskoj ekonomiji spasenja: »Nazočnost i djelovanje Duha ne utječu samo na pojedince nego i na društvo i povijest, na narode, kulture, religije […]. Uskrsli Krist ‘snagom svoga Duha već djeluje u srcima ljudi’ […], Taj isti Duh rasijava ‘sjeme Riječi’, koje je u obredima i u kulturama, te ih pripravlja da sazriju u Kristu.«38 Priznavajući povij esno-spasenjsku ulogu Duha u cijelome svemiru i čitavoj povijesti ljudskoga roda,39 ono ističe: »To je isti onaj Duh koji je djelovao u utjelovljenju, u Isusovu životu, smrti i uskrsnuću, koji djeluje u Crkvi. On nije dakle zamjena za Krista, niti ispunja neku vrstu praznine, koju se kadšto zamišlja između Krista i Logosa. Dok Duh djeluje u srcima ljudi i u povijesti naroda, u kulturama i religijama, izvršava ulogu priprave za evanđelje i ne može biti bez povezanosti s Kristom, Riječju koja je postala tijelom, djelovanjem Duha ‘da

38 IVAN PAVAO II., Enciklika Redemptoris missio, 28. Za »sjeme Riječi« usp. također Sv. JUSTIN, 2 Apologia 8, 1-2; 10; 13,3-6: izd. EJ. Goodspeed, str. 84; 85; 88-89.
39 Usp. IVAN PAVAO 11., Enciklika Redemptoris missio, 28-29.

***

On kao savršen čovjek sve spasi i u sebi sve rekapitulira’.«40
Na kraju zaključimo da djelovanje Duha nije izvan ili paralelno s Kristovim djelovanjem. Riječ je o jednoj ekonomiji spasenja Jednoga i Trojedinoga Boga, ostvarenoj u otajstvu utjelovljenja, smrti i uskrsnuća Božjega Sina, uz suradnju Duha Svetoga, i u svojoj spasenjskoj vrijednosti proširenoj na cijelo čovječanstvo i svemir: »Ljudi zato u zajedništvo s Bogom mogu ući samo po Kristu, pod djelovanjem Duha Svetoga.«41

40 IVAN PAVAO IL, Enciklika Redemptoris missio, 29.
41 Isto, 5.

***

III.

JEDINCATOST I UNIVERZALNOST SPASENJSKOG OTAJSTVA ISUSA KRISTA

13. Raširena je i teza koja niječe spasenjsku jedincatost i univerzalnost otajstva Isusa Krista. To stajalište nema nikakvu biblijsku utemeljenost. Potrebno je naime čvrsto vjerovati, kao trajnu sastavnicu vjere Crkve, istinu o Isusu Kristu, Božjem Sinu, Gospodinu i jedinom Spasitelju, koji je svojim utjelovljenjem, smrću i uskrsnućem ispunio povijest spasenja, koja u njemu ima svoje središte i svoju puninu.
Novozavjetna svjedočanstva to jasno potvrđuju: »Otac je poslao Sina kao Spasitelja svijeta« (1 Iv 4,14); »Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijehe svijeta« (Iv 1 ,29). U svome govoru pred Velikim vijećem Petar, da bi opravdao ozdravljenje čovjeka koji je bio hrom od rođenja, koje se dogodilo u Isusovo ime (usp. Dj 3,1-8), svečano izjavljuje: »Nema uistinu pod nebom drugoga imena dana ljudima po kojemu se možemo spasiti« (Dj 4,12). Isti apostol dodaje, osim toga, daje Isus Krist »Gospodar sviju«; »onaj kojega Bog postavi sucem živih i mrtvih«; tako »da tko god u nj vjeruje, po imenu njegovu prima oproštenje grijeha« (Dj 10,36.42.43).

***

Pavao, obraćajući se korintskoj zajednici, piše: »Jer sve kad bi i bilo nazovibogova ili na nebu ili na zemlji – kao što ima mnogo ‘bogova’ i mnogo ‘gospodara’! – nama je jedan Bog, Otac, od koga je sve, a mi za njega; i jedan Gospodin, Isus Krist, po kome je sve, i mi po njemu« (1 Kor 8,5-6). I apostol Ivan tvrdi: »Uistinu Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu« (Iv 3,16-17). U Novome zavjetu Božja volja da se svi spase tijesno je povezana s jedinstvenim Kristovim posredovanjem: »(Bog) hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine. Jer jedan je Bog, jedan je i posrednik između Boga i ljudi, čovjek – Krist Isus, koji sebe samoga dade kao otkup za sve« (1 Tim 2,4-6).

Na toj svijesti o jedinstvenom i univerzalnom daru spasenja, koji je Bog dao po Isusu Kristu u Duhu (usp. Ef 1,3-14), temeljilo se svjedočenje prvih kršćana židovskom narodu, kojem su pokazivali ispunjenje spa¬senja koje nadilazi Zakon, te potom njihovo suočavanje s poganskim svijetom, koji je težio spasenju po mnoštvu bogova spasitelja. Tu baštinu vjere nanovo predlaže današnje crkveno učiteljstvo: »A Crkva vjeruje da Krist, koji je za sve umro i uskrsnuo (usp. 2 Kor 5,15), po svojem Duhu pruža čovjeku svjetlo i snagu da može odgovoriti svom vrhovnom pozivu. Nema pod nebom drugog imena danog ljudima po kojem oni treba da se spase (usp. Dj 4,12). Ona vjeruje također da se u njezinu Gospodinu i Učitelju nalazi ključ, središte i cilj sve ljudske povijesti.«42

***

14. Mora se dakle čvrsto vjerovati kao istinu katoličke vjere da je sveopća volja za spasenjem Jednog i Trojedinog Boga ponuđena i izvršena jednom zauvijek u otajstvu utjelovljenja, smrti i uskrsnuća Sina Božjega.
Vodeći računa o tome članku vjere, današnja teologija, u svome promišljanju o postojanju ostalih religioznih iskustava i njihovu značenju u planu Božjeg spasenja, pozvana je istražiti da li i kako likovi i pozitivni elementi drugih religija ulaze u Božji plan spasenja. U toj zadaći teološko istraživanje ima široko područje rada pod vodstvom crkvenog učiteljstva. Drugi vatikanski koncil ustvrdio je da »jedino posredništvo Otkupitelja ne isključuje, nego pobuđuje kod stvorova različitu suradnju koja im se participira iz jednog jedinog izvora.«43 Potrebno je produbiti sadržaj toga participiranog posredništva, no ono se mora uvijek ravnati prema načelu jedincatoga Kristova posredništva: »Ako se participirana posredovanja različite vrste i reda ne isključuju, sva ona ipak dobivaju smisao i vrijednost je-

42 DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Pastoralna konstitucija Gaudium et spes, 10. Usp. sv. Augustina, koji tvrdi da izvan Krista, »sveopćeg puta spasenja koje nikada nije bilo uskraćeno ljudskome rodu, nitko nikada nije bio oslobođen, nitko nije slobodan niti će itko biti oslobođen«: De Civitate Dei 10,32,2: CCL 47,312.
43 DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Dogmatska konstitucija Lumen gentium, 62.

***

dino iz Kristova posredništva, i ne mogu se shvatiti kao istovrsna i dopunjujuća.«44 Stoga bi dakle rješenja koja bi predlagala Božje spasenjsko djelovanje izvan jedincatoga Kristova posredništva bila u suprotnosti s kršćanskom i katoličkom vjerom.

15. Nerijetko se predlaže da se u teologiji izbjegavaju izrazi poput »jedincatosti«, »univerzalnosti«, »apsolutnosti«, čijim bi se korištenjem ostavio dojam pretjeranog isticanja značenja i vrijednosti događaja spasenja Isusa Krista u odnosu na ostale religije. Međutim, takav govor jednostavno izražava vjernost objavljenoj istini, budući da predstavlja razvoj samih izvora vjere. Od samih početaka zajednica je vjernika prepoznala u Isusu takvu spasenjsku vrijednost da samo on, Sin Božji postao čovjekom, raspet i uskrsnuo, poslanjem koje je primio od Oca i u snazi Duha Svetoga, ima za cilj dati objavu (usp. Mt 11,27) i božanski život (usp. Iv 1,12; 5,25.26; 17,2) cijelome čovječanstvu i svakome čovjeku.
U tome smislu može se i mora reći da Isus Krist ima jedinstveno i jedincato, samo njemu svojstveno, isključivo, univerzalno i apsolutno značenje i vrijednost za ljudski rod i njegovu povijest. Isus je uistinu Božja Riječ postala čovjekom za spasenje sviju. Izražavajući tu svijest vjere Drugi vatikanski koncil naučava: »Riječ naime Božja, po kojoj je sve stvoreno, sama je postala tijelom da kao savršen čovjek sve spasi i u sebi sve re-
44 IVAN PAVAO II., Enciklika Redemptoris missio, 5.

***

kapitulira. Gospodinje cilj ljudske povijesti, točka prema kojoj smjeraju želje povijesti i civilizacije, središte ljudskoga roda, radost svih srdaca i punina njihovih težnji. Njega je Otac uskrisio od mrtvih, uzvisio i posadio o svoju desnu postavivši ga sucem živim i mrtvima.«45 »Upravo ta jedinstvena Kristova posebnost daje mu posvemašnje i sveopće značenje čime je, ostajući u povijesti, središte i svrha te iste povijesti: ‘Ja sam Alfa i Omega, Prvi i Posljednji, Početak i Svršetak’ (Otk 22,13).«46

45 DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Pastoralna konstitucija Gaudium et spes, br. 45. Nužnu i apsolutnu jedinstvenost i univerzalnost Krista u ljudskoj povijesti dobro je izrazio sv. Irenej u svom razmatranju Isusova prvenstva kao Prvorođenca: »Na nebu, kao prvorođeni u Očevoj namisli, savršena Riječ osobno sve vodi i svime upravlja; na zemlji, kao prvorođenac Djevice, pravednik i svetac, Božji sluga i miljenik, u svemu dobar i savršen; na kraju spašavajući od pakla sve one koji ga slijede, kao prvorođenac od mrtvih poglavar je i izvor Božjega života« (Demonstratio, 39: SC 406, 138).
46 IVAN PAVAO IL, Enciklika Redemptoris missio, 6.

***

IV.

JEDINCATOST I JEDINSTVO CRKVE

16. Gospodin Isus, jedini Spasitelj, nije osnovao jednostavnu zajednicu učenika, već je ustanovio Crkvu kao otajstvo spasenja; on sam je u Crkvi i Crkva je u njemu (usp. Iv 15,1 sl.; Gal 3,28; Ej4, 15); zato, punina Kristova otajstva spasenja pripada također Crkvi, nerazdruživo vezanoj uz njezina Gospodina. Isus Krist trajno je prisutan i nastavlja svoje djelo spasenja u Crkvi i po Crkvi (usp. Kol 1 ,24-27),47 koja je njegovo Tijelo (usp. 1 Kor 12,12-13,27; Kol 1,18).48 I kao što se glava i udovi nekog živog tijela, premda nisu istovjetni, ne mogu odvojiti jedno od drugoga (usp. Redovništvo/Montfortanci/Rasprava – br 32.), tako se ni Krist i njegova Crkva ne mogu pomiješati, ali ni razdijeliti, te čine jednog »Krista cijela«.49 Ta je ista nerastavljivost u Novome zavjetu izražena slikom Crkve

47 Usp. DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Dogmatska konstitucija Lumen gentium, 14.
48 Usp. isto, 7.
49 Usp. Sv. AUGUSTIN, Enarratio in Psalmos, Ps 90, Sermo 2,1:
CCL 39,1266; Sv. GRGUR VELIKI, Moralia in lob, Praefatio, 6,14: PL 75,525; Sv. TOMA AKVINSKI, Summa Theologiae, III. q. 48, a. 2 ad l.

***

kao Kristove zaručnice (usp. 2 Kor 11,2; Ej5,25.29; Otk 21,2.9).50
Zbog toga, zajedno s jedincatošću i univerzalnošću spasenjskog posredovanja Isusa Krista, mora se čvrsto vjerovati kao istinu katoličke vjere jedincatost Crkve koju je on ustanovio. Kao što je samo jedan Krist, tako postoji samo jedno njegovo Tijelo, samo jednapjegova Zaručnica: »jedna katolička i apostolska Crkva«.51 Osim toga, Gospodinova obećanja da nikada neće napustiti svoju Crkvu (usp. Mt 16,18,28,20) i da će je voditi svojim Duhom (usp. Iv 16,13), prema katoličkoj vjeri znače da jedincatost i jedinstvo Crkve, kao i sve drugo što pripada crkvenoj cjelovitosti, nikada neće nestati.52

Vjemici su dužni vjerovati da postoji povijesni kontinuitet – ukorijenjen u apostolskom naslijedstvu53 –

50 Usp. DRUG! VATIKANSKI KONCIL, Dogmatska konstitucija Lumen gentium, 6.
51 Symbolum fidei: DENZ., br. 48. Usp. BONIFACIJE VII!., Bula Unam Sanctam: DENZ., br. 870-872; DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Dogmatska konstitucija Lumen gentium, 8.
52 Usp. DRUG! VATIKANSKI KONCIL, Dekret Unitatis redintegratio, 4; Ivan Pavao II., Enciklika Ut unum sint, 1 I: AAS 87 (1995.),921-982.
53 Usp. DRUG! VATIKANSKI KONCIL, Dogmatska konstitucija Lumen gentium, 20; usp. također SV. IRENEJ, Adversus Haereses, Ill, 3,1-3: SC2I I, 20-44; Sv. CIPRIJAN,Epist. 33, l: CCL 3B, 164-165; Sv. AUGUSTIN, Contra advers. legis etprophet., 1,20,39: CCL 49,70.

***

između Crkve koju je Krist ustanovio i Katoličke Crkve: »Ovo je jedina Kristova Crkva […], koju je naš Spasitelj, poslije svoga uskrsnuća predao Petru da je pase (usp. Iv 21,17) i povjerio njemu i ostalim Apostolima da je šire i njome upravljaju (usp. Mt 28,18 sl.), i postavio je zauvijek kao ‘stup i tvrđavu istine’ (1 Tim 3,15). Ova Crkva ustanovljena i uređena na ovom svijetu kao društvo, nalazi se [subsistit in] u Katoličkoj Crkvi, kojom upravljaju nasljednik sv. Petra i biskupi ujedinjeni s njime.«54 Izrazom »subsistit in« Drugi vatikanski koncil želio je uskladiti dvije doktriname tvrdnje: s jedne strane da se postojanje Kristove Crkve, unatoč podjelama među kršćanima, nastavlja u punini samo u Katoličkoj Crkvi, i s druge strane da se i »izvan njezina organizma nalaze mnogi elementi posvećenja i istine«,55 tj. u Crkvama i crkvenim zajednicama koje još uvijek nisu u punom jedinstvu s Katoličkom Crkvom.56 Međutim, u odnosu na ove posljednje, treba

54 DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Dogmatska konstitucija Lumen gentium, 8.
55 Isto; usp. IVAN PAVAO IL, Enciklika Ut unum sint, 13; DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Dogmatska konstitucija Lumen gentium, 15 i Dekret Unitatis redintegratio, 3.
56 Protivno je zato izvornome značenju koncilskoga teksta tumačenje onih koji iz izraza subsistit in izvlače tezu prema kojoj bi Kristova Crkva mogla također postojati u nekatoličkim crkvama i zajednicama. »Koncil je namjesto toga odabrao izraz ‘subsistit’ upravo kako bi pojasnio da postoji samo jedno ‘postojanje’ prave Crkve, dok izvan njezina vidljiva organizma postoje samo-‘elementa Ecclesiae’, koji – jer su elementi iste Crkve – smje-

***

reći da njihova »snaga dotječe iz same punine milosti i istine što je povjerena Katoličkoj Crkvi«.57

17. Postoji dakle jedna jedina Kristova Crkva, koja se nalazi u Katoličkoj Crkvi, kojom upravlja Petrov nasljednik i biskupi u zajedništvu s njim.58 Crkve koje, premda nisu u potpunom zajedništvu s Katoličkom Crkvom, a s njome ostaju povezane najtješnjim vezama kao što su apostolsko naslijedstvo i valjana Euharistija, prave su mjesne Crkve.59 Zbog toga je i li tim Crkvama prisutna i djeluje Kristova Crkva, unatoč pomanjkanju punog zajedništva s Katoličkom Crkvom, budući da one ne prihvaćaju katoličko učenje o primatu, koji, prema Božjoj volji, rimski biskup objektivno ima i vrši nad čitavom Crkvom.60
S druge strane, crkvene zajednice koje nisu očuvale valjani episkopat te izvornu i cjelovitu bit euharistij-

raju i vode prema Katoličkoj Crkvi« (KONGREGACIJA ZA NAUK VJERE, Priopćenje o Knjizi »Crkva: karizma i moć« o. Leonarda Boffa: AAS 77 ¹ 756-762).
57 DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Dekret Unitatis redintegratio,3.
58 Usp. KONGREGACIJA ZA NAUK VJERE, Izjava Mysterium ecclesiae, 1: AAS 65 (1973.), 396-408.
59 Usp. DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Dekret Unitatis redintegratio, 14 i 15; KONGREGACIJA ZA NAUK VJERE, Pismo Communionis notio, br. 17: AAS 85 (1993.), 838-850.
60 Usp. PRVI VATIKANSKI KONCIL, Dogmatska konstitucija Pastor aetemus: DENZ., br. 3053-3064; DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Dogmatska konstitucija Lumen gentium, 22.

***

skog otajstva,61 nisu Crkve u pravom smislu; no ipak oni koji su kršteni li tim zajednicama, krštenjem su pritjelovljeni Kristu i zbog toga su u nekom, premda nesavršenom, zajedništvu s Crkvom.62 Krštenje samo po sebi smjera cjelovitom rastu života u Kristu po cjelovitom ispovijedanju vjere, Euharistiji i punom zajedništvu u Crkvi. 63
»Zato kršćani ne smiju sebi zamišljati kao da Kristova Crkva nije ništa drugo nego nekakav zbroj – razdijeljen doduše, ali još na neki način jedan – Crkava i crkvenih zajednica; i nipošto im nije slobodno držati da Kristova Crkva danas više nigdje istinski ne postoji, tako da bije trebalo smatrati samo ciljem što ga moraju tražiti sve Crkve i zajednice.«64 Zapravo, »elementi ove već dane Crkve postoje u svojoj punini u Katoličkoj Crkvi a nepotpuno u drugim zajednicama«.65 »Stoga te rastavljene Crkve i zajednice, mada vjerujemo da one imaju nedostataka, nisu nipošto bez svoga značenja i težine u misteriju spasenja. Jer Duh Kristov ne odbija služiti se njima kao sredstvima spasenja, ko-

61 Usp. DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Dekret Unitatis redintegratio,22.
62 Usp. isto, 3.
63 Usp. isto, 22.
64 KONGREGACIJA ZA NAUK VJERE, Izjava Mysterium ecclesiae, br. 1.
65 IVAN PAVAO II., Enciklika Ut unum sint, 14.

***

jima djelotvornost dotječe iz same punine milosti i istine što je povjerena Katoličkoj Crkvi.«66
Pomanjkanje jedinstva među kršćanima sigurno je rana za Crkvu; ne u smislu da bi ona bila lišena svoga jedinstva, već »zato što je podjela prepreka cjelovitom ostvarenju njezine univerzalnosti u povijesti«.67

66 DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Dekret Unitatis redintegratio,3.
67 KONGREGACIJA ZA NAUK VJERE, Pismo Communionis notio, br. 17; usp. DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Dekret Unitatis redintegratio, 4.

***

V.

CRKVA: KRALJEVSTVO BOŽJE I KRISTOVO KRALJEVSTVO

18. Poslanje je Crkve »da navješćuje Kristovo i Božje Kraljevstvo i da ga ustanovi u svim narodima, i postavlja klicu i početak toga Kraljevstva na zemlji«68. S jedne strane Crkva je »sakrament ili znak i oruđe najtješnjeg sjedinjenja s Bogom i jedinstva cijeloga ljudskog roda«.69 Onaj e dakle znak i oruđe Kraljevstva te je pozvana naviještati ga i uspostaviti. S druge strane, Crkva je »puk skupljen u jedinstvu Oca i Sina i Duha Svetoga«;70 onaje dakle »Kristovo kraljevstvo već pri¬sutno u misteriju«71 i predstavlja njegovo sjeme i početak. Božje kraljevstvo, doista, ima eshatološku dimen-

68 DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Dogmatska konstitucija Lumen gentium, 5.
69 Isto, 1.
70 Isto, 4. Usp. Sv. CIPRIJAN, De Dominica oratialle 23: CCL 3/A, 105.
71 DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Dogmatska konstitucija Lumen gentium, 3.

***

ziju; ono je stvarnost prisutna u vremenu, no do njezina punog ostvarenja doći će tek po dovršetku ili ispunjenju povijesti.72

Iz biblijskih tekstova i svjedočanstava otaca, kao i dokumenata crkvenog učiteljstva, ne može se izvesti jednoznačni smisao izraza kraljevstvo nebesko, Božje kraljevstvo i Kristovo kraljevstvo kao ni njihov odnos prema Crkvi, kojaje i sama otajstvo koje se ne može u cjelosti zatvoriti u ljudsko poimanje. Mogu stoga postojati različita teološka tumačenja tih pojmova. Ipak, nijedno od tih mogućih objašnjenja ne smije nijekati ili na bilo koji način poreći tijesnu povezanost Krista, Kraljevstva i Crkve. Doista, »Kraljevstvo Božje koje poznajemo iz objave ne može se odvojiti ni od Krista ni od Crkve … Ako se Kraljevstvo odvoji od Isusa, nema više Kraljevstva Božjega koje je on objavio, te se događa bilo to da se izobličuje smisao Kraljevstva, koje je u opasnosti da se pretvori u puku ljudsku i ideološku uredbu, bilo narav Krista koji se više ne pojavljuje kao Gospodin komu sve mora biti podloženo (usp. 1 Kor 15,27). Isto tako ne može se odvajati Kraljevstvo od Crkve. Crkva, jamačno, nije sama sebi svrhom, budući da je usmjerena na Božje Kraljevstvo, kojemu je klica, znak i oruđe. Pa ako se Crkva i razli-

72 Usp. isto, 9. Usp. također molitvu Bogu koju nalazimo u Didache 9,4: SC 248, 176: »Neka se sabere tvoja Crkva s krajeva zemlje u tvoje kraljevstvo.« I isto, I 0,5: SC 248, 180: »Sjeti se, Gospode, Crkve svoje … saberi je od četiri vjetra, posvećenu, u svoje kraljevstvo koje si joj pripravio.«

***

kuje od Krista i Kraljevstva, onaje s njima neraskidivo povezana.« 73

19. Potvrđivati neraskidivi odnos između Crkve i Kraljevstva ne znači zaboraviti da se Božje kraljevstvo, i kada se promatra u svojoj povijesnoj fazi, ne poistovjećuje s Crkvom u njezinoj vidljivoj i društvenoj stvarnosti. Ne smije se naime isključiti »djelovanje Krista i Duha izvan vidljivih granica Crkve«.74 Zato treba voditi računa da »Kraljevstvo dopire do svih: do ljudske osobe, društva, cijeloga svijeta. Raditi za Kraljevstvo znači spoznati i poticati božanski dinamizam koji je nazočan u ljudskoj povijesti i koji je preobražava. Graditi Kraljevstvo znači raditi za oslobođenje od Zla u svim njegovim oblicima. Ukratko, Kraljevstvo Božje jest očitovanje i izvršavanje njegova nauma spasenja u svoj njegovoj punini.«75

U shvaćanju odnosa između Božjega kraljevstva, Kristova kraljevstva i Crkve nužno je također izbjegavati jednostrane naglaske kao u slučaju onih »shvaćanja, koja namjerno naglašuj u Kraljevstvo i za se tvrde da su ‘regnicentrična’, te ističu sliku Crkve koja ne mari

73 IVAN PAVAO Il., Enciklika Redemptoris missio, 18. Usp. Apo¬tolska pobudnica Ecclesia in Asia, 17, u »L’Osservatore Romano« od 7. studenoga 1999. Kraljevstvo je tako neodjeljivo od Krista da se, u određenom smislu, poistovjećuje s njim (usp. ORIGEN, In Mt. Ham., 14,7: PG 13, 1197; TERTULIJAN, Adversus Marcionem, IV, 33, 8: CCL 1,634).
74 IVAN PAVAO Il., Enciklika Redemptoris missio, 18.
75 Isto, 15.

***

za sebe samu, nego je sva predana svjedočenju i služenju Kraljevstvu … ‘Crkva je za druge’ kažu, kao što je Krist ‘čovjek za druge’. […] Netom spomenuta shvaćanja djelomično su pozitivna, djelomično negativna. Prije svega, prešućuju Krista: Kraljevstvo o kojem govore oslanja se na ‘teocentrizam’ jer, kako kažu, Krista može shvatiti samo onaj tko ima kršćansku vjeru, dok se narodi, kulture i razne religije mogu sresti u jednoj jedinoj božanskoj zbilji, bez obzira kako ju nazivali. Zbog istog razloga ona ističu misterij stvaranja, koji nalazi odraza u različitosti kultura i vjerovanja, a šutke prelaze preko misterija otkupljenja. Usto, Kraljevstvo, kako ga oni shvaćaju, dovodi do zanemarivanja ili podcjenjivanja Crkve, kao reakcija na pretpostavljeni ekleziocentrizam prošlosti, pa i zato što oni Crkvu drže samo znakom, koji uostalom nije jednoznačan«.76 Te su tvrdnje u suprotnosti s katoličkom vjerom jer niječu jedinstven odnos Krista i Crkve s Božjim kraljevstvom.

76 Isto, 17.

***

VI.

CRKVA I RELIGIJE U ODNOSU NA SPASENJE

20. Iz dosad rečenog proizlaze također neke smjernice neophodne za produbljivanje teološkog promišljanja o odnosu Crkve i religija prema spasenju.
Nadasve se mora čvrsto vjerovati da »je ova putujuća Crkva potrebna za spasenje. Jedino je naime Krist Posrednik i put spasenja, prisutan među nama u svome tijelu, koje je Crkva, a On naglašavajući izričito potrebu vjere i krštenja (usp. Mt 16,6; Iv 3,5), potvrdio je time i potrebu Crkve, u koju ljudi ulaze po krštenju kao kroz vrata.«77 To se učenje ne smije postavljati nasuprot sveopćoj Božjoj spasenjskoj volji (usp. 1 Tim 2,4); zato je »nužno promatrati povezano te dvije istine, to jest stvarnu mogućnost spasenja u Kristu za sve ljude i nužnost Crkve za to spasenje«.78

77 DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Dogmatska konstitucija Lumen gentium, 14. Usp. dekret Ad gentes, 7; Dekret Unitatis redintegratio,3.
78 IVAN PAVAO II., Enciklika Redemptoris missio, 9. Usp. Katekizam Katoličke Crkve, 846-847.

***

Crkva je »sveopći sakramenat spasenja«79 jer je na otajstven način trajno sjedinjena s Isusom Kristom Spasiteljem, svojom Glavom, i njemu podređena, i u Božjemje naumu nužno povezana sa spasenjem svakoga čovjeka.80 Za one koji formalno i vidljivo nisu članovi Crkve »Kristovo je spasenje dostupno snagom milosti koja ih, iako je s Crkvom u tajanstvenoj povezanosti, u nju formalno ne uvodi, ali ih prosvjetljuje primjereno njihovu unutrašnjem stanju i prilikama vremena. Ta milost dolazi od Krista, plod je njegove žrtve i udjeljuje se po Duhu Svetome.«81 Onaje povezana s Crkvom, koja »potječe od slanja Sina i slanja Duha Svetoga po odluci Boga Oca.«82

21. Glede načina na koji Božja milost spasenja, koja se uvijek daruje po Kristu u Duhu i u otajstvenom je odnosu s Crkvom, dolazi do pojedinih nekršćana, Drugi vatikanski koncil ograničio se na tvrdnju da je Bog daje

79 DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Dogmatska konstitucija Lumen gentium, 48.
80 Usp. Sv. CIPRIJAN, De catholicae ecclesiae unitate, 6: CCL 3, 253-254; Sv. IRENEJ, Adversus Haereses, III, 24, I: SC 211, 472–474. 81 IVAN PAVAO II., Enciklika Redemptoris missio, 10.
82 DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Dekret Ad gentes, 2. Poznati izričaj extra Ecclesiam nullus omnino salvatur može se protumačiti u tome smislu (usp. IV. LATERANSKI SABOR, Pog. I. Defide catholica: DENZ., br. 802). Usp. također Pismo Svetoga Uficija bostonskom nadbiskupu: DENZ., 3866-3872.

***

»putovima koje on zna«.83 Teolozi nastoje dublje proniknuti u to pitanje. Njihov rad treba poticati jer je nesumnjivo koristan za bolje razumijevanje Božjeg plana spasenja i putova njegova ostvarenja. Ipak, iz svega onoga što je dosad rečeno o posredovanju Isusa Krista i o »osobitu i jedincatu odnosu«84 Crkve prema Božjem kraljevstvu među ljudima, koje je u biti kraljevstvo Krista, univerzalnog spasitelja, jasno je da bi bilo u proturječju s katoličkom vjerom promatrati Crkvu kao jedan od putova spasenja, uz one koje čine ostale religije, koje bi bile komplementarne Crkvi ili čak s obzirom na bit njoj istovrijedne, pa i ako su s njom zajedno usmjerene prema eshatološkome Božjem kraljevstvu.

Sigurno je da različite religijske tradicije sadrže i nude elemente religioznosti, koji dolaze od Boga,85 i koji su dio onoga što Duh »izvodi u srcima ljudi i u povijesti naroda, u kulturama i religijama«.86 Uistinu, neke molitve i neki obredi ostalih religija mogu preuzeti ulogu priprave za evanđelje, budući da predstavljaju prilike i odgojnu pomoć kojima se čovjekovo srce potiče da se otvori Božjem djelovanju.87 Njima se ipak ne

83 DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Dekret Ad gentes, 7. 84 IVAN PAVAO II., Enciklika Redemptoris missio, 18.
85 To su sjemenke Božje riječi (semina Verbi), koje Crkva s poštivanjem i ljubavlju priznaje (usp. DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Dekret Ad gentes, II; Deklaracija Nostra aetate, 2).
86 IVAN PAVAO II., Enciklika Redemptoris missio, 29.
87 Usp. IVAN PAVAO II., Enciklika Redemptoris missio, 29; Katekizam Katoličke Crkve, 843.

***

smije pripisivati božansko podrijetlo i spasenjska djelotvornost ex opere operato, koja je svojstvena kršćanskim sakramentima.88 Osim toga ne smije se zanemariti činjenica da ostali obredi, ukoliko su podložni pra¬novjerju i ostalim zabludama (usp. 1 Kor 10,20-21), predstavljaju prepreku spasenju.89

22. Dolaskom Spasitelja Isusa Krista, Bog je htio da Crkva koju je ustanovio bude sredstvo spasenja Čitavoga ljudskog roda (usp. Dj 17,30-31)90. Ta istina vjere ni u čemu ne umanjuje iskreno poštivanje s kojim se Crkva odnosi prema ostalim svjetskim religijama, no ona istodobno korjenito isključuje onaj mentalitet ravnodušnosti »prožet vjerskim relativizmom koji je sklon reći da jedna religija vrijedi koliko i druga’.«91 Ako je istina da i sljedbenici ostalih religija mogu primiti božansku milost, također je istina da su oni objektvno govoreći u stanju teške manjkavosti u usporedbi s onima koji, u Crkvi, imaju puninu sredstava spasenja.92 Ali treba podsjetiti »sve članove Crkve da svoj odlični položaj nemaju pripisati svojim zaslugama, ne-

88 Usp. TRlDENTSKI KONCIL, Dekret De sacramentis, kan. 8, de sacramentis in genere: DENZ., br. 1608.
89 Usp. IVAN PAVAO II., Enciklika Redemptoris missio, 55.
90 Usp. DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Dogmatska konstitucija Lumen gentium, 17; IVAN PAVAO II., Enciklika Redemptoris missio, I I.
91 IVAN PAVAO II., Enciklika Redemptoris missio, 36.
92 Usp. PIO XII.., Enciklika Mystici corporis: DENZ., br. 3821.

***

go posebnoj Kristovoj milosti; a ako njoj ne odgovaraju mišlju, riječju i djelom, ne samo da se neće spasiti nego će biti strože suđeni«.93 Razumije se dakle da Crkva, vjerna Gospodinovu nalogu (usp. Mt 28, 19-20), i zahtjevu ljubavi prema svim ljudima, »naviješta Krista, ‘koji je put, istina i život’ (Iv 14,6), u kome ljudi nalaze puninu religioznog života, u kome je Bog sve sa sobom pomirio«.94

I u međureligijskom dijalogu misija ad gentes »danas kao i uvijek zadržava potpuno svoju snagu i potrebu«95. Doista, »’Bog hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine’ (usp. 1 Tim 2,4). Bog hoće spasenje svih po spoznanju istine. Spasenje jest u istini. Oni koji su poslušni poticaju Duha istine već su na putu spasenja; ali Crkva, kojoj je ta istina povjerena, mora njihovoj želji ići ususret da im je ponudi. Upravo jer vjeruje u sveopći naum spasenja, Crkva mora biti misionarska.«96 Zato je dijalog, kao dio njezina evangelizacijskog poslanja, tek jedno od djelovanja Crkve u njezinoj misiji ad gentes.97 Jednakost, kao pretpostavka za dijalog, odnosi se na jednako osobno dostojanstvo strana u dijalogu, a ne na doktrinarni sadržaj niti još

93 DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Dogmatska konstitucija Lumen gentium, 14.
94 DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Deklaracija Nostra aetate, 2.
95 DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Dekret Ad gentes, 7.
96 Katekizam Katoličke Crkve, 851; usp. također 845:-856.
97 Usp. IVAN PAVAO II., Enciklika Redemptoris missio, 55; Apostolska pobudnica Ecclesia in Asia, 31.

***

manje na Isusa – koji je sam Bog postao čovjekom – u usporedbi s osnivačima ostalih religija. Vođena ljubavlju i poštivanjem slobode,98 Crkva se mora prvotno truditi da svim ljudima navijesti istinu koju je definitivno objavio Krist, te da naviješta nužnost obraćenja Isusu Kristu i prianjanja uz Crkvu po krštenju i ostalim sakramentima, kako bi u punini sudjelovali u zajedništvu Boga Oca, Sina i Duha Svetoga. Prema tome, sigurnost Božje univerzalne spasenjske volje ne umanjuje, nego povećava dužnost i žurnost navještaja spasenja i obraćenja Gospodinu Isusu Kristu.
98 Usp. DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Deklaracija Dignitatis humanae, 1.

***

ZAKLJUČAK

23. Ova Deklaracija, ponavljajući i razjašnjavajući neke istine vjere, nastojala je slijediti primjer apostola Pavla koji je pisao vjernicima u Korintu: »Predadoh vam ponajprije što i primih« (1 Kor 15,3). Suočeno s nekim problematičnim pa čak i pogrešnim izjavama, teološko je razmišljanje pozvano ponovno potvrditi vjeru Crkve i dati razlog njezine nade na uvjerljiv i učinkovit način.
Oci Drugoga vatikanskog koncila, obrađujući tematiku prave religije, izjavljuju: »Vjerujemo da ta jedina prava religija postoji u katoličkoj i apostolsKoj Crkvi kojoj je Gospodin Isus povjerio zadaću da je raširi među sve ljude, kad je rekao apostolima: ‘Idite dakle i naučavaj te sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, učeći ih da drže sve što god sam vam zapovjedio’ (Mt 28,19-20). A svi su ljudi dužni istinu, osobito u onome što se odnosi na Boga i njegovu Crkvu, tražiti i, pošto je upoznaju, prihvatiti je i ostati joj vjerni.«99

99 Isto.

***

Kristova objava nastavit će biti u povijesti »zvijezda vodilja«100 cijelom čovječanstvu. »Istina, koja je Krist, svugdje se nameće svojim univerzalnim autoritetom.«101 Kršćansko otajstvo prevladava svaku granicu vremena i prostora i ostvaruje jedinstvo ljudske obitelji: »Iz različitih mjesta i običaja svi su u Kristu pozvani na udioništvo u jedinstvu obitelji sinova Božjih […]. Isus je srušio zidove podjele i najedinstven i savršen način ostvario je jedinstvo po udioništvu u svojem otajstvu. To jedinstvo tako je duboko da Crkva sa sv. Pavlom može izjaviti: ‘Tako dakle više niste tuđinci ni pridošlice, nego sugrađani ste svetih i ukućani Božji’ (Ef 2,19).«102
Papa Ivan Pavao II. je nižepotpisanom kardinalu predstojniku Kongregacije za nauk vjere, na audijenciji 16. lipnja 2000., sa sigurnim znanjem i svojim apostolskim autoritetom ratificirao i potvrdio ovu Deklaraciju, prihvacenu na opcem zasjedanju, te je odredio da se ona objavi.
U Rimu, u sjedištu Kongregacije za nauk vjere, 6. kolovoza 2000., na blagdan Gospodinova Preobraženja.

JOSEPH kard. RATZINGER
predstojnik

TARCISIO BERTONE, S.D.B. umirovljeni nadbiskup Vercellija
tajnik

100 Usp. IVAN PAVAO II., Enciklika Fides et ratio, 15. 101 Isto, 92.
102 Isto, 70.

KRŠĆANSKA SADAŠNJOST ZAGREB, 2000.

katolik.hr

58  (…) PRIHVAĆANJE POBAČAJA u mentalitetu, u ponašanju i samom zakonu govorljiv je znak vrlo opasne krize moralnog osjećaja, koji postaje sve nesposobniji da razlikuje dobro i zlo, čak i kad je u pitanju osnovno pravo na život. Pred tako teškim stanjem potrebno je više nego ikad hrabro pogledati istini u lice i stvari nazvati njihovim imenom, bez popuštanja kompromisima mode ili napasti samoobmane. U vezi s time jasno odjekuje prijekor Proroka: „Jao onima koji zlo dobrom nazivaju, a dobro zlom, koji od tame svijetlost prave, a od svijela tamu“ (Iz 5,20). Baš u slučaju pobačaja bilježi se širenje određene dvosmislene terminologije, kao što je prekid trudnoće, koja joj nastoji sakriti pravu narav i ublažiti je u javnom mnjijenju. Možda je sam taj jezični fenomen znak uznemirenosti savjesti. Ali nijedna riječ ne može učiniti da bi se promijenilo stanje stvari: hotimični pobačaj, kako god se izvrši, namjerno je i izravno ubojstvo ljudskog bića u početnoj fazi njegova postojanja, tj. između začeća i rođenja.

Moralna težina hotimičnog pobačaja pojavljuje se u svoj svojoj istini ako se priznaje da se radi o ubojstvu i, na poseban način, ako se promotre specifične okolnosti koje ga označuju. Onaj kojega se ubija ljudsko je biće koje započinje život…

…

59  (…) odgovornost uključuje i zakonodavce koji su pokrenuli i odobrili zakone o pobačaju i, u mjeri u kojoj stvar o njima ovisi, ravnatelje zdravstvenih ustanova korištenih za vršenje abortusa. Opća odgovornost, ne manje teška, odnosi se na permisivni seksualni mentalitet i nepoštivanje majčinstva, bilo onih koji bi morali osigurati – a to ne čine – valjane obiteljske i društvene politike kao podršku obiteljima, posebno onima brojnima ili s osobitim ekonomskim i odgojnim poteškoćama. Ne smije se na kraju podcijeniti mrežu suučesnika koja se širi i obuhvaća međunarodne ustanove, zaklade i udruženja koje se sistematski bore za legalizaciju i širenje pobačaja u svijetu. U tom smislu pobačaj nadilazi odgovornost pojedinih osoba i štetu nanesenu, poprimaju i snažnu društvenu dimenziju: on je vrlo teška rana nanesena društvu i njegovoj kulturi od onih koji bi trebali biti njegovi graditelji i branitelji. Kako sam napisao u Pismu obiteljima, „nalazimo se pred ogromnom prijetnjom životu koja dolazi ne samo od pojedinaca nego i od čitave civilizacije“. Nalazimo se pred strukturom koja se može definirati „strukturom grijeha“ protiv još nerođenog ljudskoga života. …

…

Izvor: Evangelium vitae, Evanđelje života, enciklika o vrijednosti i nepovredivosti ljudskog života, papa Ivan pavao II

Stupimo, draga braćo i sestre, U ŠKOLU SVETACA, koji su veliki tumači prave euharistijske pobožnosti. U njima teologija euharistije poprima sav svoj sjaj žive stvarnosti; postaje „zarazna“ i, da tako kažemo, „grije naša srca“. Nadasve SLUŠAJMO PRESVETU MARIJU, u kojoj se euharistijsko otajstvo pojavljuje, više no kod bilo koga drugog, kao OTAJSTVO SVJETLA. Gledajući u nju, upoznajemo PREOBRAŽUJUĆU SNAGU KOJU POSJEDUJE EUHARISTIJA. U njoj vidimo svijet obnovljen u ljubavi. Promatrajući je uznesenu dušom i tijelom na nebo, vidimo kako se pred se pred nama otvara komadić „novog neba“ i „nove zemlje“, koji će se pojaviti o drugom Kristovu dolasku.

Ovdje na zemlji euharistija je njihov zalog i, u određenom smislu, predokus:

„Veni Domine Iesus“, „Dođi, Gospodine Isuse“ (Otk 22,20).

U skromnim znakovima kruha i vina, pretvorenima u njegovo tijelo i u njegovu krv, Krist kroči s nama, kao naša snaga i naša popudbina, i osposobljava nas da postanemo, za sve svjedoci nade. Ako pred tim otajstvom razuma kuša svoju ograničenost, srce prosvijetljeno milošću Duha Svetoga jasno vidi odgovor na to pitanje uranjajući u klanjanje i bezgraničnu ljubav.

Neka nas nadahnu osjećaji svetoga Tome Akvinskoga, najvećeg teologa i zanesenog pjesnika Krista u euharistiji, i dopustimo da se i naša duša okrene nadi razmatranja toga cilja, prema kojem naša srca čeznu svojoj žeđi za radošću i mirom.

„Bone pastor, …” 

Dobar Pastir, što nam jesti

na zemaljksoj daješ cesti

daj nam gore s tobom sjesti

među svece ti nas smjesti

u nebu kod stola svog.”

Iz zaključka enciklike „Ecclesia de eucharistia“, br. 62 (o odnosu euharistije i Crkve)

…

“Grijeh protiv Duha Svetoga počinja čovjek koji si prisvaja tobožnje pravo da ustraje u zlu, u bilo kojem grijehu, te tako odbija otkupljenje

…

Na temelju onoga što je dosad rečeno, postaju razumljivije neke druge Isusove riječi, jednako tako potresne i zastrašujuće; mogli bismo ih nazvati riječima „ne-praštanja“. Njih su nam prenijeli sinoptici, a riječ je o posebnom grijehu koji nazivamo „grijehom protiv Duha Svetoga“. Evo kako nam ih prenosi ta trostruka predaja:

Matej: „Svaki će se grijeh i bogohulstvo oprostiti ljudima, ali reknu li bogohulstvo protiv Duha, neće se oprostiti. I rekne li tko riječ protiv Sina Čovječjega, oprostit će mu se. Ali tko rekne protiv Duha Svetoga, neće mu se oprostiti ni na ovom ni u budućem“. (Mt 12,31 sl)

Marko: „Doista, kažem vam, sve će se oprostiti sinovima ljudskim, koliki god bili grijesi i hule kojima pohule. No pohuli li tko na Duha Svetoga, nema oproštenja dovijeka: krivac je grijeha vječnoga“ (Mk 3, 28 sl.)

Luka: „I tko god rekne riječ na Sina Čovječjega, oprostit će mu se. Ali tko pohuli protiv Duha Svetoga, neće mu se oprostiti“ (Lk 12,10).

Zašto je „bogohulstvo protiv Duha Svetoga“ neoprostivo? Kako shvatiti to bogohulstvo? Sveti Toma odgovara da je riječ o grijehu „koji je neoprostiv zbog svoje naravi, jer uključuje sastavne elemente zbog kojih se događa oprotenje grijeha.“ Po toj egzegezi „bogohulstvo“ se ne sastoji zapravo u riječima kojima čovjek uvrijedi Duha Svetoga, nego upravo u činu kojim čovjek odbija spasenje što mu ga Bog nudi po Duhu Svetomu koji djeluje snagom žrtve križa. Ako čovjek odbije ono „dokazivanje grijeha“ što proizlazi od Duha Svetoga i po svojoj naravi ima spasonosno značenje, on samim tim odbija „dolazak“ Branitelja – onaj „dolazak“ koji se ostavio u vazmenom otajstvu zajedno s otkupiteljskom moći krvi Kristove, koja „čisti savjest od mrtvih djela“.

Znamo da je plod takva čišćenja oproštenja grijeha. No onaj tko odbija Duha i krv, ostaje u „mrtvim djelima“ grijeha. Grijeh protiv Duha Svetoga upravo je takav čin kojim čovjek posve odbija primiti oproštenje kojega je Duh Sveti nutarnji djelitelj, a pretpostavlja stvarno obraćenje koje Duh Sveti izvodi u savjesti. Kad Isus veli da se bogohulstvo protiv Duha Svetoga neće oprostiti ni u ovom ni u budućem životu, veli to stoga što je „ne-opraštanje“ povezano sa „ne-obraćenjem“ kao svojim uzrokom. Riječ je o korjenitom odbijanju obraćenja. A to znači čin kojim neki čovjk odbija da crpi iz izvora otkupljenja koji je „trajno“ otvoren u raspoređaju spasenja u kojemu se izvršuje uloga Duha Svetoga. On ima neizmjernu moć da crpi iz tog izvora: „Od mojega će uzimati“ – rekao je Isus. Na taj način on dovršuje u ljudskim dušama otkupiteljsko djelo koje je izvršio Krist dijeleći njegove plodove. Grijeh protiv Duha Svetoga počinja čovjek koji si prisvaja tobožnje pravo da ustraje u zlu, u bilo kojem grijehu, te tako odbija otkupljenje. Čovjek ostaje zatvoren u svojem grijehu te sa svoje strane onemogućuje obraćenje, pa stoga i oproštenje grijeha koje smatra za svoj život nebitnima i nevažnima. To je stanje duhovne ruševine, jer bogohulstvo protiv Duha Svetoga onemogućuje čovjeku da se riješi okova kojima se sam okovao pa da se otvori božanskim izvorima očišćenja savjesti i oproštenja grijeha.

Djelo Duha Svetoga koje teži k spasonosnom „dokazivanju grijeha“ nailazi u čovjeku što se vrze u takvoj situaciji na nutarnji otpor, ne neku vrstu neprobojnog zida savjesti, na stanje duše koje se na temelju slobodna izbora okamenilo, a koje Sveto Pismo obično naziva „tvrdoćom srca“ (usp. Ps 81,13; Jr 7,24; Mk 3,5). U naše vrijeme tomu stanju duha i srca odgovara gubitak osjećaja za grijeh, čemu smo posvetili nekoliko stranica Apostolske pobudnice Pomirenje i pokora. Veće je papa Pio XII. Tvrdio da je „grijeh ovoga našega stoljeća gubitak osjećaja za grijeh“. U spomenutoj pobudnici čitamo: „Bog je izvorište i konačna svrha čovjeka, i čovjek u sebi nosi božansku klicu. Stoga upravo otajstvo Boga razotkriva i razjašnjuje otajstvo čovjeka. Uzaludno se dakle nadati da se osjećaj grijeha može održati s obzirom na čovjeka i ljudske vrednote ako je zanemaren osjećaj uvrede počinjene protiv Boga, to jest istinski osjećaj grijeha.“

Stoga Crkva ne prestaje moliti Boga za milost da čovjek ne izgubi ispravnu savjest, da se ne umanji zdrav osjećaj za dobro i zlo. To poštenje i osjećaj duboko su povezani s djelovanjem Duha Svetoga. U tom svjetlu onda dobivaju osobitu težinu opomene sv. Pavla: „Ne žalostite Duha Svetoga!“ (1 Sol 5,19; Ef 4,30). No iznad svega Crkva ne prestaje moliti s osobitim žarom da se u svjetu ne uveća onaj grijeh koji Evanđelje naziva „bogohulstvo protiv Duha Svetoga“, nego da on, naprotiv, nestane u dušama ljudi – i sukladno s tim u različitim ambijentima i različitim oblicima društva – ustupajući mjesto otvaranju savjesti kako bi mogao Duh Sveti spasonosno djelovati. Crkva moli da taj opasni grijeh protiv Duha Svetoga ustupi mjesto svetoj spremnosti primiti njegovo „tješiteljsko“ djelovanje kada dolazi „dokazivati svijetu“ grijeh, pravednost i osudu.

Isus je u svomu oproštajnom govoru objedinio ta tri područja „dokazivanja“ kao sastavnice Braniteljeva poslanja: grijeh, pravednost i osudu. One ukazuju na prostor ostajstva vjere koje se u čovjekovoj povijesti suprostavlja grijehu, otajstvu bezakonja. Postoji s jedne strane nešto što je sv. Augustin nazvao „ljubav do sebe sve do prezira Boga“ a s druge strane „ljubav do Boga sve do prezira sebe“. Crkva se neprestano moli i trudi oko toga da ne bi povijest ljudskih savjesti i povijest društva u velikoj obitelji čovječnastva skrenula k polu grijeha, odbijajući Božje zapovijedi „sve do prezira Boga, nego da se naprotiv uzdigne do ljubavi u kojoj se objavljuje Duh „koji oživljuje“.

Oni koji dopuštaju da im Duh istine „dokaže grijeh“,dopuštaju također da im „dokaže pravednost i osudu“. Duh istine koji pomaže ljudima, njihovim savjestima, da upoznaju istinu o grijehu, u isto vrijeme pomaže da upoznaju i istinu o onoj pravednosti koja je ušla u čovjekovu povijest s Isusom Kristom. Na taj se način oni kojima je „dokazan grijeh“ obraćaju pod djelovanjem Duha Branitelja i tako bivaju određenom smislu izvedeni iz kruga „osude“ one „osude“ kojem je „knez ovoga svijeta već osuđen“ (Iv 16,11). Obraćenje, u dubini svoga bogočovječnog otajstva, znači kidanje svih okova kojima je grijeh okovao čovjeka u ostajstvo bezakonja. One dakle koji se obrate, Duh Sveti izvodi iz kruga osude, i uvodi u krug pravednosti“ koja je u Isusu Kristu, i to stoga što ju je on primio od Oca. (Usp. Iv 16,15), kao odraz svetosti Presvetoga Trojstva. To je pravednost evanđelja i otkupljenja, pravednost Govora na gori i križa koji čisti savjest po krvi Jaganjčevoj. To je pravednost koji Otac daje Sinu i svima onima koji su s Njim sjediljeni u istini i ljubavi.

Tom se pravednosšću Duh Sveti – kao Duh Oca i Sina – koji „dokazuje svijetu grijeh“ u isto vrijeme i objavljuje i postaje prisutan u čovjeku kao Duh vječnoga života.

Enciklika Ivana Pavla II „Dominum et vivificantem „ – O Duhu Svetom u životu Crkve i svijeta, Br 46. – 48.

Bog Otac daje za nas svog Sina Isusa, da trpi muku i smrt na križu. Isus time uništava moć grijeha, zla i smrti. Donosi nam Radosnu vijest da poslije smrti dolazi VJEČNI ŽIVOT gdje više trpljenja nema.
Isus u svom vlastitom životu pokazuje svoju blizinu onima koji trpe. Ne samo u riječima, nego primjerom.
I sam trpi. Uzima na se teret grijeha cijelog čovječanstva… iz Ljubavi.

…

U Iv 3,15 čitamo kako je Bog za nas „dao svog jedinorođenog Sina“. Da bi nas oslobodio od grijeha, zla i smrti Bog daje svoga Sina. Daje da On trpi. Iznad svakog oblika patnje stoji – LJUBAV. Isusova ljubav.

ISUS preko svog trpljenja UNIŠTAVA MOĆ GRIJEHA u ljudskoj povijesti. Također daje čovjeku mogućnost posvećujuće milosti, da živi u prijateljstvu s Njim.

Svojim uskrsnućem Isus počinje proces budućeg USKRSNUĆA TIJELA.

Bitna odrednica za VJEČNI ŽIVOT je upravo to – da je trpljenje potpuno izbrisano.

Čovjekov život na zemlji je prožet nadom u život vječni i svetost.

POBJEDA ISUSOVA KRIŽA – nad SMRĆU I NAD GRIJEHOM – ne ukida vremenito trpljenje. Ali, ipak ta pobjeda baca na trpljenje novo svjetlo SPASENJA.

RADOSNA VIJEST je da POSTOJI vječni život gdje smrti više nema, gdje zla više nema, gdje grijeha više nema..

ISUSOVO DJELOVANJE pokazuje  koliko je Isus blizak ljudskom trpljenju. Isusovo djelovanje bilo je usmjereno prije svega prema onima koji trpe, koji traže pomoć, prema bolesnima, gladnima, gluhima, slijepima, gubavima,… istjeruje zloduhe, a tri puta uskrisava i mrtvace… Osjetljiv je na svaku vrstu ljudskog trpljena tijela i duše.

ISUS UPUĆUJE 8 BLAŽENSTAVA – upravo ljudima sa raznim vrstama trpljenja.

U ISUSOVU VLASTITOM ŽIVOTU vidimo ISKUSTVO TRPLJENJA: fatigue, beskućništvo, nerazumjevanje čak i od strane onih koji su mu bili najbliži… Često govori o trpljenju koje će tek doći („Sin čovječji će trpjeti… „) a onda i podnosi muku: bičevanje, krunjenje trnovom krunom, izgrugivanje, nošenje teškog križa, agonija… Uzeo je na sebe grijehe sviju. To je dubina njegova trpljenja. Možemo li uopće zamisliti koliko je to zlo, ako se radi o grijesima cijeloga svijeta! To je otkupiteljsko trpljenje. On to prihvaća s ljubavlju Oca.

Isus je Sluga patnik, kojeg navješta već prorok Izaija, 800 godina ranije.

Najveći mogući odgovor na trpljenje je – ISUS. I to ne samo zbog Njegova naučavanja nego zbog Njegova primjera.  

Agonija u Maslinskom vrtu: Pokazuje ISTINU o trpljenju, a također istinu o Ljubavi koju Sin daje svom Ocu.

Tu vidimo istinu o Ljubavi – kroz istinu o ljudskom trpljenju. Istina o ljudskom trpljenju mogla bi se izraziti onim Isusovim riječima: „Neka me mimoiđe, …!“

U Getsemanskom vrtu – iskustvo zla je pred očima Isusove duše otkriveno onakvim kakvo jest.

„Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio“ – Isus govori s križa. Njega, koji grijeha nie poznavao – bog grijehom učini.  Trpljenje je, vidimo, iskustvo odvajanja od Oca.

Vrhunac ljudskog trpljenja nalazimo – u Isusu Kristu.

No, Njegov križ je križ koji donosi spas. Njegov križ je Izvor vode žive.

(prepričan 4. odlomak iz Ap. pisma sv. pape Ivana Pavla II, o Kršćanskom smislu patnje)

M.G.

Je li trpljenje kazna za grijeh? Može biti, ali i ne mora biti. Teško je objasniti problem trpljenja. Upravo kako je teško objasniti problem zla u svijetu. Ali ne možemo taj problem promatrati ne gledajući u križ Isusov. Vidimo da i nedužni trpe. A opet trpljenje može biti i prilika za obraćenje, prilika da budemo bolji prema drugima…

:::::::

Pitanje koje se javlja: ZAŠTO postoji trpljenje? Zašto bol? Zašto ljudi moraju patiti?

Koji je uzrok? Koji je razlog? Koja je svrha? Koje je značenje trpljenja?

To je jako teško pitanje. Isto kao što je teško pitanje postojanja ZLA U SVIJETU.

Kad mi pitamo zašto ZLO postoji na svijetu mi zapravo pitamo ZAŠTO NA SVIJETU POSTOJI TRPLJENJE?

I čovjek postavlja to pitanje BOGU. Onom koji je svijet stvorio i čiji je on Gospodar.

Iz ovog pitanja izviru mnogi konflikti, frustracije, a neki čak  idu dotle da zaniječu i samog Boga. To pokazuje i koliko je ovo pitanje VAŽNO. I koliko je važno na to pitanje odgovoriti.

Čovjek može i smije pitati takvo pitanje, a Bog ga uvijek sluša.

Kad gledamo knjigu o Jobu vidimo kako su ga snašla sva razna zla da su na kraju i njegovi neprijatelji zaključili: „On mora da je učinio nešto jako loše!“

Neki trpljenje tumače samo kao kaznu za grijeh.

U moralnom redu čovjek za grijeh zaslužuje kaznu. Objavljena istina je da je Bog pravedni sudac koji dobro nagrađuje, a zlo kažnjava.

U redu pravde ljudi tu se može vidjeti i značenje trpljenja. Ipak trpljenja se ne može tumačiti samo u vezi s pravdom.

JOB je svjestan da on ne zaslužuje takvu kaznu i da je nedužan. Vidi da to da se trpljenje mora prihvatiti kao tajna. Otajstvo. Pojedinac je nesposoban da pronikne to otajstvo dublje svojom vlastitim razumom.

Istina može biti da je trpljenje ima značenje kazne kad je povezano s grijehom, ali to nije istina da svako trpljenje biva posljedica grijeha i da ima narav kazne.

Job je upravo osoba iz starog zavjeta koja nam to dokazuje. Bog je dopustio da bude kušan od strane Sotone. Ako se Gospodin slaže da kuša Joba sa kušnjama trpljenja on to čini da bi kasnije pokazao svoju pravednost.

Trpljenje ima narav testa. Kušnje.

Trpljenje je i kušnja.

Iz objave vidimo i Isusovo trpljenje. Vidimo da trpljenje pogađa i nedužne. Iako trpljenje često može biti kazna za grijeh ne biva to uvijek.

Ali to nam još ne objašnjava – zašto onda trpljenje?

U Svetom pismu vidimo i trpljenje Izabranog naroda. Čemu je ono služilo? Da se narod odgaja, da prihvati trpljenje kao kaznu, na ga Bog pozove na milosrđe, da ga pozove ka obraćenju… To trpljenje nije bilo da čovjeka uništi nego da ga dovede u red.

Trpljenje stvara mogućnost za obraćenje onog koji trpi. To je vrlo važan aspekt trpljenja. Ponovo se izgrađuje dobro u osobi koja prepoznaje Božje milosrđe i poziv na obraćenje. Trpljenje može služiti da čovjek u sebi nadvlada zlo koje u njem leži te da u njem ojača dobrota prema drugima.

Da bismo mogli odgovoriti na smisao patnje moramo vidjeti OBJAVU BOŽJE LJUBAVI – KAO KRAJNJI IZVOR SMISLA SVEGA ŠTO UOPĆE POSTOJI.

Taj izvor je najbogatiji, a ipak to ostaje za nas otajstvo. Neshvatljivo do kraja. Mi ne možemo na to dati dovoljno dobar odgovor.

Isus ulazi u to otajstvo trpljenja – da bismo mogli donekle vidjeti ZAŠTO. Onoliko koliko je čovjeku to moguće.

Da bismo odgovorili na pitanje smisla trpljenja moramo gledati Obajvu ne samo kao Objavu Božje Pravde nego i kao Obajavu Božje LJUBAVI.

Odgovor na pitanje trpljenja treba gledati – u križu našeg Gospodina Isusa Krista.

…

Prepričan 3. odlomak iz Apostolskog pisma pape Ivana Pavla II o Kršćanskom smislu trpljenja

Živimo u svijetu koji se pošto poto želi osloboditi trpljenja. Život bez boli, život bez poteškoća, život bez briga… No to je nemoguće dokle god živimo na ovoj zemlji. Upravo zato jer nas TRPLJENJE prati potrebno je otkriti njegovo dublje značenje.

Čovjek se uvijek nalazi NA PUTU TRPLJENJA. I to je put na kojem Crkva treba susresti čovjeka. Na putu trpljenja.

To je zadatak Crkve.

Ljudsko trpljenje izaziva sućut i poštovanje. Važno je imati POŠTOVANJA za ljudsku patnju. Poštovanje je duboka potreba ljudskog srca. Potreba srca je također da se NE BOJI… imati vjeru sličnu onoj u sv. Pavla.

Ništa ne zahjteva toliko potrebnu pažnju kao LJUDSKO TRPLJENJE. Potrebno je o trpljenju i meditiratii tražiti rješenja.

Trpljenje je daleko širi pojam nego što je to bolest. Postoji trpljenje tijela, ali postoji i trpljenje duše.

BIBLIJA O TRPLJENJU:

• Opasnost od smrti: Is 58, 1-3
• Smrt vlastite djece (strah Hagare: Post 15-16, Jakov u Post 37,33-35; David…)
• smrt provorođenaca …
• strah za dijete (Ana, majka od Tobije)
• nedostatak potomstva (Abraham, Rahela, Ana…)
• nostalgija za zemljom
• progonstvo (Ps 22; Jeremija 18,18)
• Izrugivanje onog koji pati (Job 19)
• Osamljenost i napuštenost (Ps 22, Jer 15, Is 53)
• Prekoravanje savjesti (Ps 51)
• poteškoća u razujevanjeu zašto zločesti naizgled uspjevaju a pravednici trpe (Sir 4,1-3 Ps 73)
• Nejvera i nezahvalnost prijatelja i bližnjih (ob 10,19; Ps 41; Jer 20,10; Sir 37,1-6
• nesreća vlastitog naroda
• Tuž; Ps 44, 89, Is 22, Jer 4. 13. 14 Dn 3,31-40 Dn 9,16-19  …

LJUDSKA POVIJEST – POVIJEST TRPLJENJA

Osim u Bibliji postoji i druga nenapisana knjiga – o trpljenju, a to je knjiga ljudske POVIJESTI. Ljudska povijest je zapravo knjiga ljudskog trpljenja. Čovjek trpi kad god iskusi neku vrstu zla. U starom zavjetu vidimo da je trpljenje uvijek povezano sa zlom.

Trpljenje je nešto subjektivtno i pasivno.  To je drugčije od objektivne stvarnosti. To može biti uzrokovano situacijom izvana, a onda i situacijom koja je unutar samog čovjeka. ( … bol, tuga, razočaranje, obeshrabrenje, očajavanje… )

Uvijek je po srijedi neko iskustvo zla. A što je ZLO?

Za kršćanstvo postojanje je DOBRO, Stvoritelj je dobar, stvorenja su dobra …

A zlo? Zlo je u određenom smislu nedostatak ili ograničenje tog dobra… Čovjek pati jer je odvojen od tog dobra. Ili zato jer je lišen tog dobra. Čovjek trpi kad očekuje sudjelovati u nekom dobru, a onda – tog dobra – nema. Kad je izvan tog dobra, kad je lišen tog dobra… dolazi trpljenje.

U trpljenju postoji zajedništvo i solidarnost. Ljudi koji trpe postaju slični jedni drugima.

U nekim trenucima trpljenje poprima goleme dimenzije. To su situacije u kojima svijet svjedoči velikim katastrofama, epidemijama, prijetnje (nuklearnim) ratovima…

Trpljenje je objašnjivo samo u odnosu na zlo. A zlo je uvijek zlo u odnosu na neko dobro.

Svijet nikada prije nije bio nije bio toliko transformiran preko čovjekova napretka, ali isto tako nikada prije nije bio u takvoj opasnosti.

Prepričavam uvod u Apostolsko pismo pape Ivana Pavla II – o kršćanskom smislu ljudskog trpljenja

(M.G.)

(… ) Ljubav – caritas – bit će uvijek nužna, čak i u najpravednijem društvu. Ne postoji ni jedno pravedno društveno uređenje koje će služenje ljubavi učiniti suvišnim i nepotrebnim. Onaj  koji želi ukloniti ljubav sprema se ukloniti i čovjeka kao takvog. Uvijek će biit onih koji trpe i koji vape za utjehom i pomoći. Uvijek će biti usamljenosti. Uvijek  će biti i situacija materijalnih potreba, gdje je nužna pomoć u obliku konkretne ljubavi prema bližnjemu. Država koja hoće sve odrediti, tako da sve uzima pod svoju vlast, ostaje u konačnici čista birokratska ustanova kja nije kadra osigurati onom u koji trpi – svakom čovjeku – ono što mu najviše treba: osobno posvećivanje prožeto ljubavlju. Ne trebamo državu koja će sve uređivati, svime upravljati i sve imati pod svojom vlašću , već državu koja će, u skladu s načelom supsidijarnosti, velikodušno prepoznati i poduprijeti inicijative koje otječu od različitih društvenih snaga i predstavljaju spoj dragvoljnosti i blizine ljudima koji trebaju pomoć. 

Crkva je jedna od tih živih snaga: nju oživljava ljubav koju pobuđuje Duh Kristov. Ta ljubav ne pruža ljudima samo materijalnu pomoć, već također okrjepu i brigu za DUŠU što je često potrebnije od materijalne pomoći. Na kraju, iza tvrdnje da će pravedne strukture učiniti suvišnim i nepotrebnim djela ljubavi, skriva se materijalističko shvaćanje čovjeka: pogrešno shvaćanje prema kojem čovjek može živjeti „samo o kruhu“ (Mt 4,4; usp. 8,3) – to uvjerenje ponižava čovjeka i u konačnici ne prepoznaje ono što je specifično ljudsko.

31. (…) Osobe koje skrbe za one koji su potrebni moraju biti stručno osposobljene: moraju biti primjereno osposobljene da znaju što trebaju učiniti i kako to učiniti te preuzeti na sebe zadaću nastavljanja te skrbi. Stručna je osposobljenost vrlo važna, ali sama nije dovoljna. Riječ je naime, o ljudskim bićima, aljudska bića trebaju uvijek nešto više od tehnički ispravne skrbi. Trebaju srdačnu pažnju. Oni koji rade u crkvenim karitativnim ustanovama moraju se isticati po tome da se ne ograničavaju samo na to da izađu ususret trenutačnoj potrebi, već da se posvećuju drugima s iskrenom pažnjom koja izvire iz srca, tako da oni osjete bogatstvo njihova čovještva. Zbog toga je osim stručne osposobljenosti, tim karitativnim djelatnicima nužna i „izobrazba srca“. Trbaju biti dovedeni do onog iskustva susreta s Bogom u Kristu koje će u njima pobuditi ljubav i njihovo srce otvoriti za drugoga. Tako zapovijed ljubavi prema bližnjemu za njih neće više biti zapovijed koja im je naložena, da tako kažemo, izvana, već će biti posljedica njihove vjere koja se odjelotvoruje kroz ljubav (usp. Gal 5,6).

19. b) Kršćansko karitativno djelovanje mora biti neovisno o strankama i ideologijama. Ono nije sredstvo za postizanje ideoloških promjena u svijetu i nije u službi svjetskih strategija, već je uprisutnjenje ovdje i sada ljubavi koju čovjek uvijek treba. Modernim vremenom, osobito počevši od 19. stoljeća, dominiraju različite inačice filozofije napretka čiji je najradikalniji oblik marksizam. (…)
20. c) (…) Ljubav je besplatna; djela ljubavi ne čine se radi postizanja drugih ciljeva. Ali to ne znači da karitativna djelatnost mora, da tako kažemo, ostaviti Boga i Krista po strani. U igri je cijeli čovjek. Često je najdublji uzrok čvjekova trpljenja upravo odusutnost Boga. ( … ) Kršćanin zna kada je vrijeme za govor o Bogu i kada je bolje šutjeti o njemu i prepustiti samoj ljubavi da govori. On zna da je Bog ljubav (usp. 1 Iv 4,8) i da se njegova prisutnost osjeća upravo u trenucima u kojima ne činimo ništa drugo već ljubimo. On zna – da se vratimo na predhodno pitanje – da prezirati ljubav znači prezirati Bga i čovjeka; to je napast djelovati bez Boga. Prema tome, najbolja obrana Boga i čovjeka upravo je u ljubavi. Zadaća je crkvenih karitativnih organizacija osnažiti tu svijest kod svojih članova, tako da oni svojim djelovanjem – kao i svojim govorom, šutnjom i primjerom – mogu biti vjerodostojni Kristovi svjedoci.
21. (…) Što se tiče suradnika koji u praksi provode karitativno služenje, osnovno je već rečeno: oni se ne smiju nadahnjivati na ideologijama čiji je cilj poboljšati svijet, već se moraju radije voditi vjerom koja po ljubavi postaje djelotvorna (usp. Gal 5,6). Moraju, dakle, biti osobe koje nadasve pokreće Kristova ljubav, osobe čije je srce Krist osvojio svojom ljubavlju, probudivši u njemu ljubav prema bližnjemu. Kriterij na kojem se nadahnjuje njihovo djelovanje mora biti Pavlova tvrdnja iz Druge poslanice Korinčanima: „Ljubav nas Kristova obuzima“ (5,14). Svijest da se u Kristu sam Bog darovao za nas sve do smrti, mora nas otaknuti da više ne živimo samo za sebe, već za njega i, s njim, za druge. Tko ljubi Krista, ljubi Crkvu i želi da ona uvijek bude sve više izraz i oruđe ljubavi koja od njega dolazi… (…)
22. (…) Sveti Pavao u svome himnu ljubavi (usp. 1 Kor 13) uči nas da je ljubav uvijek više od samog djelovanja: „I kad bih razdao sav svoj imutak i kad bih predao tijelo svoje da se sažeže, a ljubavi ne bih imao – ništa mi ne bi koristilo“ (r. 3). Taj himan mora biti magna Carta jelokupnog rkvenog služenja; u njemu su sažeta sva razmišljanja o ljubavi koja sam iznio u osvoj enciklici. Praktično će djelovanje uvijek biti nedovoljno ako ne bude vidljiv izraz ljubavi prema čovjeku, ljubavi koja se hrani susretom s Kristom. (…)

35. … Ispravan način služenja čini djelatnika poniznim. On se ne uznosi nad drugim, koliko god da je bijedno stanje u kojem se ovaj nalazio. Krist je uzeo posljednje mjesto na svijetu – križ – u upravo nas je tom krajnjom oniznošću otkupio i trajno nam pritječe u pomoć. Tko pomaže drugima, uviđa da na taj način biva i sam pomognut; to što može pomoći drugome, nije njegova zasluga ili postignuće. Ta je dužnost milost. Što više činimo za druge, to više shvaćamo i usvajamo Kristove riječi: „Sluge smo beskorisne“ (Lk 17,10). Shvaćamo, naime, da to ne činimo zbog toga što smo bolji ili sposobniji to činiti, već zato što nas je Gospodin svojom milošću osposobio da to možemo činiti. Ponekad nas prevelike potrebe i naše vlastite ograničenosti mogu obeshrabriti. Ali upravo će nam tada pomoći spoznaja da, u konačnici, nismo ništa drugo već sredstvo u rukama Gospodnjim, a ta nas spoznaja oslobađa preuzetnosti da smo mi sami i osobno odgovorni za igradnju boljega svijeta. U poniznosti ćemo činiti ono što je u našoj moći i u poniznosti se pouzdati u Gospodina. Bog je taj koji upravlja svijetom, ne mi. Mi mu služimo samo toliko koliko možemo i dok nam on za to daje snage. (…)
36. Dok promatramo beskrajne potrebe, možemo, s jedne strane, podleći ideologiji koja teži učiniti sada ono što Bog u svojem upravljanju svijetom naizgled ne čini: riješiti sve probleme u svijetu. S druge strane, to može dovesti do toga da podlegnemo napasti besposlenosti, jer nam se može činiti da se u svakom slučaju ništa ne može učiniti. U toj je situaciji živi susret s Kristom od presudne pomoći …

Blažena Terezija iz Calcutte vrlo je rječit primjer činjenice kako vrijeme posvećeno Bogu u molitvi ne samo da ne šteti učinkovitosti i djelotvornosti ljubavi prema bližnjemu već je, zapravo, neiscrpan izvor te ljubavi. U svome pismu za korizmu, 1996., blaženica je pisala svojim suradnicima laicima: „Trebamo tu duboku povezanost s Bogom u svome svakodnevnom životu. Kako to postići? Molitvom.“

37. Došao je trenutak da se ponovo potvrdi važnost molitve nasuprot aktivizam i rastućem sekularizmu mnogih kršćana koji se posvećuju karitativnom radu… (…)

Papa Benedikt XVI, Deus caritas est (Bog je ljubav)