– „Kako bismo mogli zanemariti ovu situaciju? Ovo se mora adresirati“, rekao je Strickland, kritizirajući Fr. Jamesa Martina koji je ponovno bio uključen.” Unatoč jasnoći njegova upozorenja, nitko od nazočnih nije odgovorio, ignoriran je, i sjednica je nastavljena bez osvrta na to pitanje. (Catholic Herald). Biskupska konferencija je imala očito važnijeg posla: ragovor o migrantima.

Sakrament svete Ispovijed dobio je ime iz praktičnih razloga, jer se nabrajaju grijesi u ispovijedi, ali to nije ispravan naziv. Ispravno je reći sakrament Pomirenja, zato što se po njemu, skrušeno se kajući za svoje grijehe, pomirujemo s Bogom, bližnjima i sa samim sobom. Ili reći Pokora, što znači da činimo pokoru za svoje grijehe. Sakrament svete Ispovjedi ima za materiju grijehe koje se ispovijeda, a forma je obred odrješenja i gesta križanja koju čini svećenik.

Da bismo se ispravno ispovjedili, potrebno je pet čina:

1. Ispit savjesti. 2. Skrušeno kajanje. 3. Čvrsta odluka da ćemo se popraviti i da više nećemo griješiti.
2. Sve grijehe reći u ispovjedipo broju i vrsti. 5. Izvršiti zadanu pokoru.

Postoji savršeno i nesavršeno kajanje. 

Nesavršeno kajanje je ono kajanje u kojemu pokornik iznosi grijehe u Ispovijedi, ali je motiv više strah od pakla negoli ljubav prema Bogu. Svakako, obvezna je sakramentalna Ispovijed koja nadoknađuje nesavršeno kajanje.

Savršeno kajanje ono kajanje u kojemu žalimo za počinjene grijehe radi samog, i isključivo samog, Boga. To se zove čin boli. Cin boli uključuje tri čimbenika: 1. volja osuđuje učinjeni grijeh, 2. volja doživljava odvratnost počinjenih grijeha i odbacuje ih i 3. volja prihvaća da u budućnosti neće činiti grijehe.

Bol zbog počinjenja grijeha dovoljna je ako se događa na duhovnoj razini, to jest svijesti, volji i slobodi iako nikad ne isključuje i suze, primjerice, suze.

Odluka sadrži tri čimbenika: 1. ona je čvrsta – to znači da osoba više ne želi pasti u grijeh bez obzira na teškoće.

2. volja je učinkovita – to jest, koristi sva sredstva da se ne padne u grijeh i
3. ona je općenita – to jest, čini sve da izbjegne svaki smrtni grijeh, a za lake grijehe, barem neke, bježi od bliže grješne prigode.

Svijest da ćemo ponovno pasti u grijehe jer smo slabi ne čini sakrament nevaljanim, jer ne možemo se unaprijed kajati za ono što nismo počinili, nego se kajemo za ono što smo učinili. 

U Ispovijedi treba reći sve teške, smrtne i lake grijehe, po broju i vrsti.

Teški grijeh je onaj grijeh kojim po sadržaju vrijeđamo Boga bližnjega i sami sebe. Smrtni grijeh je onaj grijeh koji u sebi sadrži tešku materiju, ali mu je još dodana volja mržnje – činit ću grijeh baš zato što su Bog i Crkva zabranili. U oba slučaja prekida se veza ljubavi s Bogom, bližnjim i sa samim sobom.

Laki grijeh je onaj grijeh kojim vrijeđamo Boga, bližnjega i sami sebe, ali u materiji nema težinu i ne prekidamo vezu ljubavi s Bogom, bližnjima i sa samim sobom.

Ispovijedati grijehe po broju znači reći za svaki pojedinačni grijeh koliko je puta učinjen, i okolnosti u kojima je učinjen, primjerice, grditi oca ili majku puta u kući kad su sami nije isto kao kad se to isto čini na javnom mjestu. Ovo vrijedi i za sve ostale grijehe. U ispovjedi treba reći sve grijehe ne dopuštajući da nešto bude nejasno i nedorečeno, kako ne bi ispitivao, jer ako nešto nejasno i nedorečeno kažemo, prisiljavamo svećenika da dade nedovoljnu pokoru.

Na Ispovijed se dolazi pripravan, to jest, s već ispitanom savjesti. Ne ide se u ispovjedaonicu čim se uđe u crkvu i vidi i da je svećenik na raspolaganju za ispovijed. U Ispovijedi se ne vode duhovni razgovori, osim ako to nije unaprijed dogovoreno.

Tko obavi ispit savjesti prije Ispovjedi, dobije nepotpuni oprost od vremenitih kazni.

OPROSTI

Oprosti brišu vremenitu kaznu. Grijeh čini dvostruko zlo: 1. Vrijeđa Boga i prekida vezu ljubavi s Bogom. Oprašta se u sakramentu Ispovjedi.

2. Čini štetu. To što čini štetu brišu oprosti.

Oprosti mogu biti potpuni, to jest da brišu cijelu štetu, i nepotpuni, to jest da brišu djelomično.

Da bismo shvatili što je oprost, evo primjera: ako razbijemo staklo na prozoru svom bližnjemu da ga zaboli do srca, to je čin koji u sebi sadrži uvredu i štetu. Kada se počinitelj grijeha pokaje i pomiri s vlasnikom prozora, tada mu je grijeh oprošten. No, samim time nije šteta otklonjena, jer je i dalje staklo slomljeno. Budući da počinitelj ne može štetu otkloniti, vlasnik mu ne samo uvredu oprašta nego i štetu popravlja. Ta popravljena šteta jest oprost koji Bog daje vjerniku u određene dane kako to Crkva propisuje.

MOLITVA PRIJE ISPITA SAVJESTI

Gospodine Isuse Kriste, pošalji svoga Duha koji će me obasjati svojom svjetlošću da upoznam sebe i da uvidim jesam li svojim životom bio tvoj vjerni učenik. 

Daj, molim te, da budem iskren sam sebi i da ne prikrivam svoje slabosti, nedostatke i grijehe. 

Bila mi na pomoć tvoja milost. Aman.

ISPIT SAVJESTI PREMA DESET BOŽJIH ZAPOVIJEDI

1. Jesam li se stidio svoje vjere i bio u njoj kolebljiv? Jesam li zanemarivao vjerskupouku? Jesam li govorio protiv vjere ili se rugao vjeri? Jesam li molio redovito svaki dan? Jesam li bio praznovjeran? Jesam li očajavao, bio preuzetan i nemaran u brizi za svoju dušu?
2. Jesam li Božje ime izgovarao uzalud? Jesam li psovao Boga i svece? Jesam li bližnjega proklinjao? Jesam li se krivo zaklinjaoili nisam ispunio zavjet (nisam ispunio ono što sam se zarekao)?
3. Jesam li svojom krivnjom nedjeljnu svetuMisu zanemario i nedjeljom i blagdanom radio teški posao? Jesam li kasniona svetu Misu i kod nje se vladao loše, nedolično?
4. Jesam li zapuštao svoje roditeljeu njihovim potrebama? Jesam li ih vrijeđao,bio im neposlušan, rugao im se, stidio ih se?

– Roditelji se pitaju: jesmo li premalo brinuli za dobar vjerski odgoj svoje djece? Jesmo li im loš primjer dali svojim nemarnim vjerskim životom? li ih i prekomjerno kažnjavali ili dopuštali da čine zlo?

5. Jesam li škodio svome zdravlju ili zdravlju svoga bližnjega? Jesam li bio neumjerenu jelu i piću, alkoholu, kocki, internetu, mobitelu? Jesam li bio osvetoljubiv?Jesam li tukao, ranio bližnjega, Mrzim li koga, jesam li s kime u svađi? Jesam li bližnjega opio? Jesam li krivac za ubijeno nerođeno dijete? Prihvaćam li eutanaziju (potpomognutu smrt)? Jesam li u vožnji bio s ispravnim autom, vezan pojasom, poštivao prometne znakove, jesam li vozio prebrzo? Jesam li na motoru bio bez kacige?
6. i 9. Jesam libludno mislio, želio, govorio, gledaobestidne televizijske programe, slike, filmove, čitao nepristojne knjige i časopise? Je li moje odijevanje bilo nedolično? Jesam li bludníčio sam sa sobom ili s drugim, s istim spolom ili s vjenčanom osobom? Jesam li prije vjenčanja griješio sa svojim budućim bračnim drugom? Jesam li zgriješio s osobom tuđega braka? Čuvam li se u braku na nedopušten način od djece (nošenje spirale, kondoma, uzimanje lijekova za prekid trudnoće, prekid intimnoga čina).
7. i 10. Jesam li uzeo tuđu stvar bez pitanja? Jesam li drugomenanio štetu?Jesam li posudio, a da nisam vratio? Jesam li nekoga prevario? Jesam li uskratio zasluženu plaću radniku? Jesam li prekomjerno računao za svoje usluge?
8. Jesam lilagao? Jesam li govorio protiv svoga uvjerenja? Jesam li ogovarao ili klevetao?Jesam li na taj način bližnjemu svome učinio štetu, oduzeo mu dobar glas ili posao?

MOLITVA PRIJE ISPOVIJEDI

Gospodine Isuse, ti si slijepima oči otvorio, bolesne si iscijelio, ljubavi učvrstio. 

Primi moju molbu, oprosti sve moje grijehe, obnovi u meni svoju ljubav, 

daj da besprijekorno živim u bratskom zajedništvu te uzmognem ljudima naviještati Tvoje spasenje. Amen. 

MOLITVA POSLIJE ISPOVIJEDI

Dobri moj Spasitelju, Isuse Kriste, veliko ti i iskreno hvala! Grijehe si mi oprostio. Duša mi je sada čista. Izveo si me iz ropstva grijeha i prihvatio me kao svoga prijatelja. Svaki grijeh mi se gadi i ne želim se u njega vratiti. Iskreno želim živjeti po tvojoj volji u sve dane svoga života, da uvijek pred tobom budu pravedne moje misli i djela. Pomozi mi, Isuse, da ozbiljno shvaćam stanje svoje duše i da odlučno izbjegavam sve grješne prigode. Sveta Marijo Majko Božja i sveti Josipe, zagovarajte me da uvijek ostanem čist, a osobito od teškoga, smrtnoga grijeha. A ako bih upao u koji grijeh, daj mi milost da se što prije ispovjedim. Amen.

II. BOLESNIČKO POMAZANJE

Sakrament Bolesničkog pomazanja jest sakrament ozdravljenja. Materija je ulje koje biskup blagoslivlja na Veliki četvrtak, a forma su riječi i geste obreda.

Sakrament se treba dati bolesnima, kao što su osobe prije kirurških zahvata, starcima za koje se uvijek pretpostavlja da imaju koju kroničnu bolest i djeci koja su u stanju razumjeti ovaj sakrament. Treba se dati i bolesniku ako mu se pogorša stanje ili dobije još koju novu bolest te bolesniku koji je u komi a pretpostavlja se kad bi bio pri svijesti da bi ga tražio. Ne smije se dati umrlom, osim ako se sumnja da je živ, a tada se daje uvjetno s formulacijom: ako si živ i ako se kaješ. Svećenik maže bolesnika po čelu i rukama.

Tridentinski koncil uči da bolesnika treba mazati na sva mjesta osjetila: tako po čelu zbog gledanja, na ušima zbog slušanja, po nosu zbog na ustima zbog jela, pića i govora, po rukama zbog dodira, na nogama zbog hodanja. Mazalo se sva ona osjetila pomoću kojih se moglo griješiti ili se griješilo.

Danas, Odredbom Drugoga vatikanskog koncila, maže se samo po čelu i rukama. Bolesničko pomazanje je sakrament, to jest, čin kojim se milost Duha Svetoga umazuje na nevidljiv način u dušu bolesnika.

Učinci sakramenta su: olakšanje, duhovna okrjepa, oproštenje malih grijeha, jačanje vjere i ohrabrenje duše, te tjelesno ozdravljenje ako je to potrebno za spasenje.

Ovaj sakrament dijele biskupi i svećenici.

Temelj za ovaj sakrament imamo u Evanđelju po Marku, kada Isus kaže apostolima:

Na bolesnike ćete polagati ruke i bit će im dobro! 

Jakovljeva Poslanica govori o ovom sakramentu: Tko među vama boluje, neka pozove starješine pa će oni moliti nad njim i bit će mu dobro”.

Sakrament Bolesničkog pomazanja daje se i u okviru poputbine, to jest, vjerniku koji je bolestan.

Poputbinu čine sakramenti: sveta Ispovijed, Bolesničko pomazanje i sveta Pričest. 

To su sakramenti priprave za život vječni, kao što su i sakramenti Krštenje, Krizma i sveta Pričest za vremeniti život.

MOLITVA

„Smiluj mi se, Gospodine, jer sam iznemogao, ozdravi me, Gospodine, jer dršću kosti moje!”

Pomolimo se: Bože, tvoj je Sin na svome tijelu podnio naše boli i pokazao vrijednost slabosti trpljenja. Usliši našu molitvu za bolesnu braću i sestre, nek spoznaju da ih zbog bolova i slabosti Krist proglašava blaženima i pridružuje svojoj muci za spasenje svijeta. Koji s tobom živi i kraljuje Bog po sve vijeke vjekova. Amen.

Iz knjige: Oče, dođi kraljevstvo Tvoje, Župa prikazanja BDM, Kistanje, don Josip Dučkić

Tijekom svete mise u Ludbregu svećenik je posumnjao da su Tijelo i Krv Kristova stvarno prisutni pod prilikama kruha i vina.

Odmah nakon riječi posvećenja tj. nakon pretvorbe vino se vidljivo pretvorilo u krv. Relikvija sa presvetom Krvi Kristovom i danas okuplja tisuće hodočasnika u Ludbreg na početku mjeseca rujna.

Čudo se dogodilo 1411. godine.

Svećenik nije znao što bi učinio odlučio je sakriti kalež u zid iza glavnog oltara. Majstor kojeg je zamolio da to učini zakleo se na šutnju.

Svećenik je čuvao tajnu sve dok nije došao njegov smrtni čas. Kad je otkrio što se dogodilo vijesti su se brzo proširile i ljudi su u velikom broju počeli dolaziti u Ludbreg.

Relikvija sa Presvetom Krvi je odnesena u Rim gdje je ostala nekoliko godina. Ljudi su nastavili dolaziti na hodočašća.

U vrijeme pape Julija II 1500 godine poslana je komisija u Ludbreg da ispita događaje vezane uz čudo. Mnogi su ljudi svjedočili da su na neobjašnjiv način ozdravili dok su se molili u svetištu, u prisutnosti relikvije Presvete Krvi.

Papa Lav X je u travnju 1513 izdao bulu tj. dokument koji dopušta da se časti sveta relikvija, a on sam ju je nosio u procesiji ulicama Rima. Relikvija je potom vraćena u Hrvatsku, u Ludbreg.

Kad je u 18.-om stoljeću zavladala kuga ljudi su se utjecali Bogu u pomoć, a Hrvatski sabor se također zavjetovao da će napraviti kapelu u Ludbregu u spomen na euharistijsko čudo ako kuga prestane.

I zaista kuga je prestala, ali kapela nije bila odmah izgrađena. Naprotiv, dugo se čekalo. Tek godine 1994., kad je Hrvatska postala samostalna zavjet je ispunjen.

U kapeli je kasnije oslikana freska posljednje večere sa hrvatskim svecima oko Isusa. Na mjestu Ivana apostola primjerice naslikan je Ivan Merz. Malo je poznato da je naš blaženi Ivan Merz na sinodi biskupa o Euharistiji koja je održana u Rimu 2005. uključen među 18 najvažnijih euharistijskih svetaca.

Na slici Isus u ruci drži pokaznicu sa relikvijom euharistijskog čuda.

Euharistijsko čudo u Ludbregu slavi se cijelu sedmicu dana, krajem kolovoza do prve nedjelje rujna. Ta prva nedjelja rujna kad je svečano euharistijsko slavlje u narodu je poznata kao „Sveta nedjelja“, makar je svaka nedjelja sveta nedjelja.

U crkvama postoje zloupotrebe euharistije… (pričešćivanje samo ako ćeš se pričestiti na ruku ili samo ako stojiš, ne ako klekneš; služenje mise samo ako ima više vjernika jer je misa shvaćena kao “okupljanje vjernika” a ne kao žrtva – uprisutnjenje Isusove žrtve na Kalvariji; uvođenje ministrantica, itd…itd..)

Važno je prije svega razumjeti što je stvarno euharistija tj. sveta misa. Jako puno ljudi više ne govori o misi kao žrtvi već  o slavlju svete mise. U šesnaestom stoljeću kad su Martin Luter i Jean Kalvin prekinuli sa Katoličkom Crkvom prva stvar koju su učinili bio je da su promijenili riječnik.

Umjesto Misa postaje (u 16. St) liturgija, euharistija, sveta pričest… Drugim riječima gubi se značenje sv. Mise kao žrtve koja, kao što vjerujemo jest, uprisutnjenje Kristove žrtve na Kalvariji. Sveta euharistija koja je u tabernakulu najjednostavnijim riječnikom rečeno jest – Isus Krist.

Počele su se sve više javljati sumnje u stvarnu Isusovu prisutnost da su se tabernakuli počeli premještati iz centra na sporedna mjesta, ili čak na druga mjesta izvan crkve.

Stvarna Isusova pristunost u Presvetom sakramentu je – treba naglašavati – ništa manje nego – sam ISUS KRIST! Isus, sada na zemlji, sa sa svojom ljudskom naravi ali skrivenoj našim ljudskim očima. Ali moramo vjerovati da ono što nama izgleda kao kruh jest Čovjek, i da je taj Čovjek živi Bog koji se utjelovio. Također, na isti način, sveta pričest nije samo uspomena na ono što je Isus učinio na Posljednjoj večeri. Ne. To je sam Isus u punini svog božanstva tako da mi primajući Njegovo tijelo možemo ostati u Božjoj milosti i u onaj Posljednji dan ući u nebo s našim proslavljenim tijelom.

Milijuni ljudi koji su se deklarirali kao katolici su napustili vjeru. Nije pretjerivanje. I zbog toga je važno razumjeti što je u stvari sveta misa.

Iz Isusove parabole o sijaču koji sije sjeme Božje riječi, na kraju se spominje tlo koje nije dalo ploda. To su vjernici koji prime vjeru u svoje srce, ali je propuštaju razumjeti, zao duh dolazi i oduzima im vjeru… Gavni razlog zašto milijuni onih koji su vjerovali odlaze jest da – nisu razumjeli svoju vjeru, nisu razumjeli značenje euharistije. Ili ćemo razumjeti značenje euharistije ili ćemo prestati biti – katolici.

I zloupotrebe euharistije koje se događaju nisu nešto što se zbiva prije svega naizvana. To je samo izvanjska manifestacija. Ali čega? To je samo odraz dubokog unutranjeg pogrešnog vjerovanja. A događa se i otvoreno nijekanje onog što je Krist objavio o euharistiji.  (Za primjer, nije čudo da je nakon II Vatikanskog koncila broj bogoslova u SAD – opao za 90%. )

(Napomena iz jednog audio izvora o. Hardona: “postoje krivi prijevodi II Vatikanskog koncila…”)

 Izvor: sluga Božji o. Hardon S.J.

Klečanje za vrijeme svete mise nije nešto o čemu odlučuje svećenik. Postoje opće upute koje nam kažu da je euharistijska litugrija bit crkvene liturgijske povijesti. Oblik poštovanja treba biti u skladu sa tradicijom i kulturom regije. ( br. 212, Opća uredba rimskog misala)

Tri poklona tijekom svete mise su zahtjevane od strane svećenika koji prikazuje Žrtvu. Također, poklon se zahtjeva od svećenika prije i nakon svete mise ako u svetištu postoji “tabernakul sa Presvetim sakramentom” (Isto, 223)

Što se tiče klečanja vjernika za vrijeme svete mise minimum je – klečanje “tijekom pretvorbe” (Isto, br 21) (Tj. kad svećenik izgovara Isusove riječi: “Ovo je moje Tijelo… “)

Kad o ovom govorimo moramo imati na umu kako je duboko bio zabrinut sv. papa Pavao VI vezano uz slabljenje vjere u Stvarnu Prisutnost, prije i poslije svete Mise. Napisao je encikliku “Tajna vjere”, prije završetka II Vatikanskog koncila kako bi u Crkvi oživio vjeru u transupstancijaciju. Vidio je da je ta vjera u velikoj opasnosti. Jedan od znakova slabljenja vjere je što u sve više crkava nema više klečanja – niti za vrijeme pretvorbe.

Stoljećima su vjernici klečali i za vrijeme euharistijske molitve. Pravo pitanje nije je li klečanje tijekom svete mise nešto obavezno ili ne. Stvar je u tomu da je vjera u svetu Euharistiju oslabila, a često se zna prikazivati kao napredak u post-koncilskoj liturgiji.

Izvor: sluga Božji o. Hardon S.J.

Zna se čuti prigovor kao: Što će djeca u redovima za ispovijed? Oni ionako nemaju što ispovjedati nego uobičajene svakodnevne pogreške, kao neposlušnost roditeljima i sl. No, ispovijedanje i lakih grijeha je duši korisno jer uvećava milost u duši i stoga je potrebno ohrabrivati primanje sakramenta ispovijedi kod djece. Iako se većina teologa slaže da prvi teži grijesi bivaju počinjeni u pubertetu to nipošto ne znači da se ne treba ranije pristupati ovom sakramentu.

U prošlosti su poznati krivovjerci JANSENISTI koji su bili protiv čestog primanja sakramenta. Talijanski jansenisti su tvrdili da se ne može pristupati sakramentu ispovijedi ako se nema stvarno duoboko kajanje u savršenoj ljubavi prema Bogu. Prema tom mišljenju onda je osoba mogla čekati i cijeli život ne bi li dosegla taj stupanj savršenosti u ljubavi. Smatrali su da treba drastično smanjiti primanje sakramenata ispovijedanja lakih grijeha misleći da to može postati rutina a zbog toga prezrena od strane pokornika.

Papa PIO X u to vrijeme, u nekoliko dokumenata, potiče na često primanje sakramenta, jer su to moćna sredstva Božje milosti kj su Crkvi od Boga dana.

Korjen problema nije u vjernicima nego u onima koji ih trebaju predvoditi tj. na pastirima. Pastiri bi često bili svjesni potrebe sakramenta za spasenje, ali nesigurni u vezi uvjeta za njihovo primanje.

Za primanje sakramenta ispovijedi traži se da se dosegne dob razuma, da se zna razlikovati dobro od zla. Tako i za pričest, čeka se da osoba dođe u doba da zna razlikovati običan kruh od Svete Hostije, te nije potrebno da stekne odmah svo znanje o sakramentu Pričesti, makar se potrebno pripremiti u skladu sa svojom dobi.

U dječjoj dobi najčešće se ne radi o zloći nego o nerazmišljanju.  Ako je dijete motivirano za dobro onda je prilično nesposobno za zle namjere. A ako ima lošu savjest, ako se radi o nekoj krađi, varanju, i sl. takvu savjest treba popravljati, odgajati. Često je važno i u kakvim uvjetima dijete živi i je li često izloženo lošem primjeru od strane starijih.

U svakom slučaju crkvena praksa je da djeca primaju sakramente ispovijedi i pričesti od rane dobi, prije nego li će vjerojatno teže sagriješiti.

Odriješivanjem od lakih grijeha onaj koji se ispovijeda prima posebne milosti.

Ako je tako zašto te milosti ne dobiti što je češće moguće?

Rezultati pastirskog djelovanja pape Pia X bili su vidljivi. Deset godina nakon njegove smrti moglo se primjetiti da je počelo učestalije primanje sakramenata. Papa Pio je prigovore zbog „nepotrebnih dječjih redova za ispovjedanje običnih svakodnevnih pogrešaka“ – nazvao krivim učenjem.

Izvor (sluga Božji o. Hardon, S.J.)